Рыбаченко Олег Павлович
Okrutna Staljingradska Tragedija

Самиздат: [Регистрация] [Найти] [Рейтинги] [Обсуждения] [Новинки] [Обзоры] [Помощь|Техвопросы]
Ссылки:
Школа кожевенного мастерства: сумки, ремни своими руками Юридические услуги. Круглосуточно
 Ваша оценка:
  • Аннотация:
    Da se nije dogodila prekretnica kod Staljingrada u Velikom domovinskom ratu, sve bi se odvijalo potpuno drugačije i krenulo bi u negativnom smjeru.
  OKRUTNA STALJINGRADSKA TRAGEDIJA
  BILJEŠKA
  Da se nije dogodila prekretnica kod Staljingrada u Velikom domovinskom ratu, sve bi se odvijalo potpuno drugačije i krenulo bi u negativnom smjeru.
  POGLAVLJE BR. 1.
  Kao da nije bilo prekretnice kod Staljingrada. To je sasvim moguće, jer su Nijemci imali vremena pregrupirati snage i ojačati bokove. Tijekom Rževsko-Sičovske ofenzive, upravo se to dogodilo. I nije prošlo baš dobro - nacisti su odbili bočne napade. Žukov nije uspio postići uspjeh, iako je imao puno više vojnika nego kod Staljingrada. Dakle, u principu, možda nije bilo prekretnice. Moguće je da su Nijemci uspjeli pokriti svoje bokove, a sovjetske snage nikada nisu probile. Štoviše, vremenski uvjeti bili su nepovoljni i nije bilo načina da se učinkovito upotrijebi zračna snaga.
  Tako su nacisti izdržali, a borbe su se odužile do kraja prosinca. U siječnju su sovjetske trupe pokrenule operaciju Iskra u blizini Lenjingrada, ali i ona je bila neuspješna. A u veljači su pokušale ofenzive na jugu i u središtu. Rževsko-sičovska operacija je treći put propala. Bočni napadi u blizini Staljingrada također su se pokazali neuspješnima.
  No nacisti su postigli veliki uspjeh u Africi nakon Rommelovog protunapada na američke snage. Više od 100 000 američkih vojnika je zarobljeno, a Alžir je pretrpio potpuni poraz. Šokirani Roosevelt predložio je primirje; Churchill, ne želeći se boriti sam, također je podržao primirje. I borbe na Zapadu su prestale.
  Objavom totalnog rata, Treći Reich je akumulirao više snaga, posebno u tenkovima. Nacisti su nabavili Pantere, Tigrove, Lavove i samohodne topove Ferdinand. Ova snaga, zajedno s impozantnim jurišnim zrakoplovima Focke-Wulf, HE-129 i drugima, također je dodana u ponudu. ME-309, nova, impozantna modifikacija lovca sa sedam vatrenih točaka, također je ušla u proizvodnju.
  Ukratko, nacisti su pokrenuli ofenzivu s juga Staljingrada i napredovali uz Volgu od početka lipnja. Kao što se i očekivalo, sovjetske trupe podlegle su naletu novih tenkova i iskusnog njemačkog pješaštva. Nijemci su mjesec dana kasnije probili obranu i stigli do Kaspijskog jezera i delte Volge. Kavkaz je bio odsječen kopnom. A onda je Turska ušla u rat protiv SSSR-a. A Kavkaz, sa svojim rezervama nafte, više se nije mogao držati.
  Jesen su obilježile žestoke borbe. Nijemci i Turci zauzeli su gotovo cijeli Kavkaz i započeli napad na Baku. U prosincu su pali posljednji kvartovi grada. Nacisti su zaplijenili velike rezerve nafte, iako su bušotine bile uništene i još nisu bile vraćene u proizvodnju. Ali SSSR je također izgubio svoj glavni izvor nafte i našao se u teškoj situaciji.
  Zima je stigla. Sovjetske trupe pokušale su protunapad, ali bez uspjeha. Nacisti su počeli proizvoditi TA-152, evoluciju Focke-Wulfa, i mlazne zrakoplove. Također su predstavili tenkove Panther-2 i Tiger-2, naprednije i naoružane topom 71EL kalibra 88 milimetara, neusporedivim po svojim ukupnim performansama. Oba vozila bila su prilično snažna i brza. Panther-2 imao je motor od 900 konjskih snaga, težak pedeset i tri tone, dok je Tiger-2, težak šezdeset i osam tona, imao motor od 1000 konjskih snaga. Dakle, unatoč svojoj velikoj težini, njemački tenkovi bili su prilično okretni. Još teži tenkovi Maus i Lion nikada nisu zaživjeli, jer su imali previše nedostataka. Stoga su se 1944. nacisti kladili na dva glavna tenka, Panther-2 i Tiger-2, dok je SSSR, pak, nadogradio T-34-76 na T-34-85, a također je lansirao novi IS-2 s topom kalibra 122 milimetra.
  Do ljeta je s obje strane proizveden značajan broj novih zrakoplova. U nacističke zračne snage stigao je bombarder Ju-288, iako su jedan već imali u proizvodnji 1943. godine. No, Arado, mlazni zrakoplov koji sovjetski lovci nisu mogli ni sustići, pokazao se opasnijim i naprednijim. ME-262 je ušao u proizvodnju, ali je i dalje bio nesavršen, često se rušio i koštao pet puta više od zrakoplova s propelerom. Tako su za sada ME-309 i TA-152 postali primarni lovci i mučili su sovjetsku obranu.
  Nijemci su također razvili TA-400, bombarder sa šest motora i obrambenim naoružanjem - čak trinaest topova. Nosio je preko deset tona bombi, s dometom do osam tisuća kilometara. Kakvo čudovište - kako je počelo terorizirati i vojne i civilne sovjetske ciljeve na Uralu i šire.
  Ukratko, ljeti, 22. lipnja, započela je velika ofenziva Wehrmachta i u centru i s juga, u smjeru Saratova.
  U središtu su Nijemci isprva napadali s Rževskog izbočenja i sjevera, duž konvergentnih osi. I ovdje su velike mase teških, ali mobilnih tenkova probile sovjetsku obranu. Na jugu su Nijemci brzo probili sovjetske položaje i stigli do Saratova. Ali borbe su se odužile. Zahvaljujući otpornosti sovjetskih trupa i brojnim utvrđenim strukturama, nacisti nisu uspjeli izravno zauzeti Saratov, pa su se borbe odužile. A u središtu, iako su sovjetske trupe bile okružene, nacisti su napredovali izuzetno sporo. Istina, Saratov je pao u rujnu... Ali borbe su se nastavile. Nijemci su stigli do Samare, ali tamo su se spotaknuli. A u kasnu jesen, nacisti su se približili obrambenoj liniji Možajsk, ali tamo su stali. Ipak, Moskva je postala grad na prvoj crti bojišnice. Nacisti su nabavljali sve više mlaznih zrakoplova, posebno bombardera. Pojavio se i tenk "Lav-2". Ovo je bio prvi njemački tenk s poprečno postavljenim motorom i mjenjačem, s kupolom pomaknutom unatrag. Kao rezultat toga, silueta trupa bila je niža, a kupola uža. Kao rezultat toga, težina vozila smanjena je s devedeset na šezdeset tona, uz zadržavanje iste debljine oklopa - sto milimetara na bokovima, sto pedeset milimetara na kosom prednjem dijelu trupa i dvjesto četrdeset milimetara na prednjem dijelu kupole s maskom topa.
  Ovaj tenk, s boljim manevriranjem, a uz očuvanje izvrsnog oklopa i dodatno povećanje efektivnog kuta depresije, bio je zastrašujući. SSSR je razvio Jak-3, ali zbog nedostatka zaliha iz programa Lend-Lease, on i LA-7, stroj koji je imao barem malo povećanu brzinu i visinu leta, nikada nisu masovno proizvedeni. Čak ni Ju-288 s propelerom, a ni kasniji Ju-488, nisu mogli sustići Jak-3. Ali LA-7 i dalje nije bio ravan mlaznim zrakoplovima.
  Nijemci su ostali mirni tijekom cijele zime, čekajući proljeće. Približavala im se serija E i bili su optimistični u pogledu bržeg završetka rata sljedeće godine. Ali sovjetske trupe su 20. siječnja 1945. pokrenule ofenzivu u središtu. I borbe su bile žestoke.
  POGLAVLJE BR. 2.
  Nijemci su odbili napade i pokrenuli vlastiti protunapad. Kao rezultat toga, njihove su trupe probile i ušle u borbe u Tuli. Situacija je eskalirala. Ali nacisti se te zime još uvijek nisu usudili pokrenuti veliku ofenzivu. Uslijedilo je zatišje. Međutim, u ožujku su izbile borbe u Kazahstanu. Nacisti su uspjeli zauzeti Uralsk i približiti se Orenburgu. A sredinom travnja započela je ofenziva na bokovima Moskve.
  SSSR je nabavio SU-100 kao sredstvo za borbu protiv rastućeg broja Hitlerovih tenkova. A u svibnju je planirano da IS-3 uđe u proizvodnju. Mlaznih zrakoplova je bilo malo.
  U roku od mjesec dana, nacisti su napredovali duž bokova i zauzeli Tulu, a zatim su odsjekli Moskvu sa sjevera. Ali sovjetske trupe su se herojski borile, a Nijemci su donekle usporeni.
  Zatim su, krajem svibnja, nacisti udarili dalje na sjever, zauzevši Tikvin i Volhov, opkolivši Lenjingrad. Na jugu su nacisti konačno zauzeli Kujbišev, bivši Samaru, i počeli napredovati uz Volgu, s ciljem da opkoli Moskvu s leđa. Orenburg je također bio opkoljen. Nacisti su također nabavili svoje prve tenkove - Panther-3 i Tiger-3 iz serije E. Panther-3, E-50, još nije bio osobito napredno vozilo. Težio je šezdeset i tri tone, ali je imao motor sposoban proizvesti do 1200 konjskih snaga. Debljina oklopa bila je otprilike ista kao i kod Tigera-2, ali kupola je bila manja i uža, a top snažniji: top kalibra 88 milimetara i 100EL, što je zahtijevalo veći plašt topa za uravnoteženje cijevi. Dakle, prednji oklop kupole zaštićen je do dubine od 285 milimetara. Također je bolje zaštićen zbog strmijeg nagiba. Šasija je lakša, lakša za popravak i ne začepljuje se blatom.
  Još nije savršeno vozilo, jer raspored nije potpuno promijenjen, ali nacisti već rade na tome. Dakle, loš početak je loš početak. Tiger-3 je E-75. Također je malo težak, s devedeset i tri tone. Ipak je dobro zaštićen: prednji dio kupole debljine je 252 mm, a bočne strane 160 mm. A top 55EL od 128 mm je moćno oružje. Prednji dio je debljine 200 mm, donji 150 mm, a bočne strane 120 mm - trup je kos. Osim toga, na njih se mogu pričvrstiti dodatne ploče od 50 mm, čime se ukupno postiže 170 mm. Drugim riječima, ovaj tenk, za razliku od Panthera-3, čiji je bočni oklop samo 82 mm, dobro je zaštićen iz svih kutova. Ali motor je isti - 1200 konjskih snaga pri punom pojačanju - i vozilo je sporije i češće se kvari. Tiger-3 je znatno veći Tiger-2, s poboljšanim naoružanjem i posebno bočnim oklopom, ali nešto smanjenim performansama.
  Oba njemačka tenka su upravo ušla u proizvodnju. Najmasovnije proizvedeni tenk SSSR-a, T-34-85, još je u razvoju. IS-2, koji bi mogao konkurirati Nijemcima, također je u proizvodnji. IS-3 je ušao u proizvodnju. Ima puno bolju zaštitu kupole i prednjeg dijela, kao i donjeg dijela trupa. Ali tenk je tri tone teži, s istim motorom i mjenjačem, češće se kvari, a vozne performanse su mu još lošije od onih kod već lošeg IS-2. Nadalje, novi tenk je složeniji za proizvodnju, pa se proizvodi u malim količinama, a IS-2 je još uvijek u proizvodnji.
  Dakle, Nijemci su ispred u tenkovima. Ali u zrakoplovstvu, SSSR općenito zaostaje. Nacisti su razvili novu modifikaciju ME-262X sa strelastim krilima, većom brzinom do 1100 kilometara na sat i pet topova, i, naravno, pouzdaniji je i skloniji padovima. I ME-163, koji može letjeti dvadeset minuta umjesto šest. Najnoviji razvoj, Ju-287, također se pojavio u drugoj polovici 1945. I TA-400 s mlaznim motorima. Oni su se stvarno ozbiljno uhvatili u koštac sa SSSR-om.
  U kolovozu je ofenziva nastavljena. Do sredine listopada Moskva se našla potpuno okružena. Koridor prema zapadu nije bio duži od stotinu kilometara i bio je gotovo u potpunosti izložen topničkoj vatri dugog dometa. Borbe su izbile i za Uljanovsk, koji su sovjetske trupe pokušale obraniti pod svaku cijenu. Nijemci su zauzeli Orenburg i sada, napredovavši uz rijeku Uralsk, stigli su do Ufe, a odatle Ural nije bio daleko.
  Na sjeveru su nacisti uspjeli zauzeti i Murmansk i cijelu Kareliju, a Švedska je također ušla u rat na strani Trećeg Reicha. To je uvelike pogoršalo situaciju. Nacisti su već bili opkolili Arhangelsk, gdje su se vodile žestoke borbe. Lenjingrad se zasad držao, ali pod potpunom opsadom bio je osuđen na propast.
  U studenom su sovjetske trupe pokušale protunapad s bokova i proširiti koridor prema Moskvi, ali nisu uspjele. Uljanovsk je pao u prosincu.
  Stigla je 1946. godina. Do svibnja je vladalo zatišje, dok su obje strane skupljale snage. Nacisti su nabavili tenk Panther-4, koji je imao novi raspored - motor i mjenjač bili su integrirani u jednu jedinicu, s mjenjačem na motoru i jednim članom posade manje. Novo vozilo sada je težilo četrdeset osam tona, s motorom snage do 1200 konjskih snaga, te je bilo manje veličine i nižeg profila.
  Brzina mu se povećala na sedamdeset kilometara na sat, i praktički se prestao kvariti. A Tiger-4, s novim rasporedom, smanjio je težinu za dvadeset tona, također se počeo bolje kretati.
  Pa, Nijemci su u svibnju pokrenuli novu ofenzivu. Dodali su mlazne zrakoplove, i po kvaliteti i po količini, te veću flotu zrakoplova. Pojavio se i novi mlazni bombarder, B-28, beztrupnog, vrlo snažnog dizajna "letećeg krila". I počeli su temeljito tući sovjetske trupe.
  Nakon dva mjeseca žestokih borbi, s više od sto pedeset divizija u bitci, okruženje je bilo zatvoreno. Moskva se našla potpuno okružena. Žestoke bitke izbile su za njezinu sigurnost. U kolovozu su nacisti zauzeli Rjazan i opkolili Kazan. Ufa je također pala, a Nijemci su zauzeli Taškent. Ukratko, stvari su postale vrlo tijesne. Crvena armija bila je pod jakim pritiskom. Hitler je zahtijevao trenutni prekid rata.
  Štoviše, SAD sada ima atomsku bombu, a to je ozbiljno. Nijemci su konačno zauzeli Lenjingrad u rujnu. I Lenjinov grad je pao.
  A u listopadu je Kazan pao, a grad Gorki je bio okružen. Situacija je bila izuzetno teška. Staljin je želio pregovarati s Nijemcima. Ali Hitler je želio bezuvjetnu predaju.
  U studenom su u Moskvi bjesnile žestoke borbe. A u prosincu je pala prijestolnica SSSR-a, a s njom i grad Gorki.
  Staljin je bio u Novosibirsku. Tako je SSSR izgubio gotovo cijeli svoj europski teritorij. Ali nastavio je s borbom. Stigla je 1947. Zima je bila mirna do svibnja. U svibnju je SSSR konačno nabavio tenk T-54, a Nijemci Panther-5. Novi njemački tenk bio je dobro zaštićen i sprijeda i sa strane, s oklopom od 170 milimetara. Bio je opremljen plinskoturbinskim motorom od 1500 konjskih snaga. I unatoč povećanoj težini na sedamdeset tona, tenk je ostao prilično okretan.
  I njegovo je naoružanje nadograđeno: top od 105 milimetara sa cijevi od 100 litara. Takvo novo revolucionarno vozilo. A Tiger-5, još teže vozilo sa 100 tona, imalo je frontalni oklop od 300 milimetara i bočni oklop od 200 milimetara. I top je bio snažniji: 150 milimetara sa cijevi od 63 litre. Takvo snažno vozilo. I novi plinskoturbinski motor sa 1800 konjskih snaga.
  Ovo su dva glavna tenka. Zatim tu je i "Kraljevski lav", čija je glavna razlika top, koji ima kraću cijev, ali veći kalibar od 210 mm.
  Pa, pojavio se novi lovac, ME-362, vrlo moćan stroj s još snažnijim naoružanjem - sedam avionskih topova i brzinom od tisuću tristo pedeset kilometara na sat.
  I tako je u svibnju 1947. započela njemačka ofenziva na Uralu. Nacisti su se probili do Sverdlovska i Čeljabinska, a sjevernije do Vologde. I nastavili su napredovati. Tijekom ljeta Nijemci su okupirali cijeli Ural. Ali Crvena armija nastavila se boriti. Čak su nabavili i novi tenk, IS-4, koji je bio jednostavnijeg dizajna od IS-3, bolje zaštićen s bokova i težio je šezdeset tona.
  Nijemci su nastavili napredovati preko Urala. Komunikacijske linije su se znatno proširile. Nacisti su napredovali i u Srednjoj Aziji. Zauzeli su Ašgabat, Dušanbe i Biškek, a u rujnu su stigli do Alma-Ate i započeli juriš na taj grad. Crvena armija se očajnički borila. A bitke su bile vrlo krvave.
  Stigao je listopad. Lile su kiše. Ili se fronta smirila. Pregovori su tiho trajali. Hitler je i dalje želio preuzeti cijeli SSSR. I nijekao je pregovore. Ali od studenog do kraja travnja nastupilo je zatišje. A onda, krajem travnja 1948., nacisti su ponovno započeli ofenzivu. I već su napredovali, lomeći sovjetski poredak. Ali, na primjer, čak i u tim teškim uvjetima, SSSR je uspio sastaviti dva tenka IS-7 s topom kalibra 130 milimetara, duljinom cijevi od 60 EL, težinom 68 tona i dizelskim motorom snage 1,80 konjskih snaga. I ovaj tenk se mogao boriti protiv njemačkog Panthera-5, što je prilično ozbiljno. Ali bila su samo dva; što su mogli učiniti?
  Nacisti su napredovali, prvo zauzevši Tjumenj, zatim Omsk i Akmolu. Do kolovoza su stigli do Novosibirska. Sovjetske trupe više nisu bile brojne, a moral im je naglo pao. Novosibirsk se držao dva tjedna. Zatim su pali Barnaul i Stalysk.
  SSSR je imao sreće što su zapadni saveznici dokrajčili Japan i nisu se morali boriti na dva fronta. Nacisti su uspjeli zauzeti Kemerovo, Krasnojarsk i Irkutsk do kraja listopada. Zatim su udarili sibirski mrazevi i nacisti su se zaustavili na Bajkalskom jezeru. Uslijedila je još jedna operativna pauza do svibnja.
  Tijekom tog vremena, nacisti su razvili Panther-6. Ovo vozilo je bilo nešto lakše od prethodnog modela, sa šezdeset pet tona, zahvaljujući kompaktnim komponentama, te je imalo snažniji motor od osamnaest stotina konjskih snaga, poboljšavajući upravljivost, te nešto racionalnije nagnut oklop. Tiger-6 je, s druge strane, težio sedam tona manje, imao je plinskoturbinski motor od dvije tisuće konjskih snaga i nešto niži profil.
  Ovi tenkovi su prilično dobri, a SSSR nema protumjere. T-54 nikada nije zamijenio T-34-85, koji se još uvijek proizvodio u tvornicama u Habarovsku i Vladivostoku. Međutim, ovaj tenk je nemoćan protiv njemačkih vozila.
  Nijemci su također imali lakša vozila u seriji E - E-10, E-25, pa čak i E-5. Međutim, Hitler je bio mlak prema tim vozilima, posebno jer su se prvenstveno radilo o samohodnim topovima. Ako su se uopće proizvodili, to je bilo kao izviđačka vozila, a samohodni top E-5 proizvodio se i u amfibijskoj verziji. U stvarnosti, do kraja rata Treći Reich proizvodio je više samohodnih topova nego tenkova, a serija E mogla se masovno proizvoditi samo u lakoj, samohodnoj verziji.
  No iz više razloga, proizvodnja samohodnih topova je u to vrijeme stavljena na čekanje. Hitler je smatrao da je samohodni top E-10 preslabo oklopljen. A kada je oklop pojačan, težina vozila se povećala s deset tona na petnaest i šesnaest.
  Hitler je tada naručio snažniji motor, ne 400, već 550 konjskih snaga. Ali to je odgodilo razvoj do kraja 1944. A zbog bombardiranja i nedostatka sirovina bilo je prekasno za razvoj vozila s temeljno novim rasporedom. Isto se dogodilo i sa samohodnim topom E-25. U početku su ga htjeli pojednostaviti - top u stilu Panthera, niskoprofilni dizajn i motor od 400 konjskih snaga. Ali Hitler je naredio nadogradnju naoružanja na top kalibra 88 milimetara u 71 EL, što je dovelo do kašnjenja u razvoju. Zatim je Führer naredio da se kupola opremi topom kalibra 20 milimetara, a zatim i topom kalibra 30 milimetara. Sve je to trajalo dugo, a proizvedeno je samo nekoliko ovih vozila, koja su se našla u sovjetskoj ofenzivi.
  Nekoliko E-5 naoružanih mitraljezima bilo je prisutno u bitkama za Berlin. U alternativnoj povijesti, ovi samohodni topovi također nikada nisu postali široko rasprostranjeni, unatoč raspoloživom vremenu.
  Maus se nije primio zbog svoje težine i čestih kvarova. E-100 se nije široko proizvodio, dijelom i zbog poteškoća u prijevozu željeznicom. A u SSSR-u su velike udaljenosti značile da se tenkovi moraju vješto prevoziti.
  U svakom slučaju, 1949. godine ofenziva Hitlerovih trupa započela je u svibnju na Dalekom istoku, u Zabailjskoj stepi.
  SSSR je proizveo posljednja dva nova vozila SPG-203, od kojih je samo pet bilo opremljeno protuoklopnim topom kalibra 203 mm, sposobnim probiti čak i Tiger-6 sprijeda. Tenk IS-11, sa svojim topom kalibra 152 i cijevi dugom 70 EL, također je bio sposoban poraziti nacističke divove.
  Ali to je bila kap koja je prelila čašu. Nacisti su prvo zauzeli Verhneudinsk, a zatim Čitu, gdje su ih dočekali ovi novi sovjetski samohodni topovi. Osvojen je i Jakutsk.
  Između Čite i Habarovska nije bilo većih gradova, a Nijemci su se ljeti kretali praktički u marševima. Udaljenost je bila ogromna. Zatim je uslijedila bitka za Habarovsk, grad s podzemnom tvornicom tenkova. Do posljednjeg trenutka nastavili su proizvoditi tenkove, uključujući T-54 i IS-4, koji su se borili do samog kraja. Nakon pada Habarovska, neke su se nacističke trupe okrenule Magadanu, dok su se druge okrenule Vladivostoku. Ovaj grad na Tihom oceanu imao je jake utvrde i očajnički se opirao do kraja rujna. A sredinom listopada zauzeto je posljednje veće naselje u SSSR-u, Petropavlovsk-Kamčatsk. Posljednji grad koji su nacisti zauzeli bio je Anadir, koji je zauzet 7. studenog, na godišnjicu Münchenskog puča.
  Hitler je proglasio pobjedu u Drugom svjetskom ratu. Ali Staljin je još uvijek živ i nije ni razmišljao o predaji, spreman je pružati otpor do kraja, skrivajući se u sibirskim šumama. A tamo ima mnogo bunkera i podzemnih skloništa.
  Dakle, Koba pokušava voditi gerilski rat. Ali nacisti ga traže i vrše pritisak na lokalno stanovništvo. I traže i druge. U ožujku 1950. ubijen je Nikolaj Voznesenski, a u studenom Molotov. Staljin se negdje skriva.
  Parizani se uglavnom bore u malim skupinama, izvode sabotaže i prikrivene napade. Postoji i podzemni rad.
  Nacisti su također razvijali tehnologiju. Krajem 1951. razvili su ME-462, vrlo sposoban lovačko-jurišni zrakoplov s mlaznim motorima i brzinom od 2200 kilometara na sat. Moćan stroj.
  A 1952. godine pojavio se Panther-7; imao je poseban visokotlačni top, aktivni oklop, plinskoturbinski motor od dvije tisuće konjskih snaga i težinu vozila od pedeset tona.
  Ovaj tenk je bio bolje naoružan i zaštićen od Panthera-6. A Tiger-7, s motorom od 2500 konjskih snaga i 120-milimetarskim visokotlačnim topom, težio je šezdeset pet tona. Njemačka vozila pokazala su se prilično okretnima i snažnima.
  Ali onda je Staljin umro u ožujku 1953. A onda je Berija ubijen u ciljanom napadu u kolovozu.
  Berijin nasljednik, Malenkov, vidjevši beznađe daljnjeg gerilskog ratovanja, ponudio je Nijemcima sporazum i vlastitu časnu predaju u zamjenu za svoj život i amnestiju. Tada je u svibnju 1954. konačno potpisan datum završetka gerilskog rata i Velikog domovinskog rata. Tako je okrenuta još jedna stranica povijesti. Hitler je vladao do 1964. i umro je u kolovozu u dobi od sedamdeset i pet godina. Prije toga, astronauti Trećeg Reicha uspjeli su odletjeti na Mjesec prije Amerikanaca. I tako je, za sada, povijest završila.
  Staljinov preventivni rat 13
  BILJEŠKA
  Situacija se pogoršava. Prosinac 1942. - bjesne jaki mrazevi. Nacisti izvan Moskve drže žestoku obranu, pokušavajući pobjeći od hladnoće. Lenjingrad je pod potpunom opsadom, osuđen na glad. Ali bosonoge djevojke u bikinijima ne boje se nacista i pokreću smjele napade.
  POGLAVLJE 1
  Sada je bio prosinac 1942. Mrazevi su postali mnogo jači. Hitler i koalicija držali su se blizu Moskve. Lenjingrad je bio potpuno blokiran i okružen dvostrukim prstenom. Grad je bio praktički osuđen na glad. Sve je ovdje bilo vrlo strašno.
  Staljin je naredio zauzimanje Tikhvina i vraćanje spasavajuće linije Crvenoj armiji. Uslijedile su žestoke borbe.
  Tenkovi T-34, iako ih je očito bilo malo, ušli su u bitku. Neprijatelj je upotrijebio Shermane i druge vrste oružja. I, naravno, Pantere i Tigrove. Potonji tenk je čak postao legendaran.
  Tako se razvila teška situacija.
  Borbe su bjesnile kao kipuća voda. Nijemci i njihovi saveznici skrivali su se u bunkerima, a mraz ih je pržio. A Crvena armija je napredovala.
  Ali problem je bila zračna nadmoć koalicije. Evo, na primjer, asova Albine i Alvine iz SAD-a. I prilično su se dobro snašle, oborivši po pedeset zrakoplova - najbolji rezultat među Amerikancima i primivši nagrade. Među Nijemcima, neosporno najbolji bio je Johann Marseille. U prosincu je uspio premašiti granicu od tristo zrakoplova. Za to je odlikovan posebnim odlikovanjem, petim stupnjem Viteškog križa - točnije, Viteškim križem Željeznog križa sa zlatnim hrastovim lišćem, mačevima i dijamantima. A za dvjesto zrakoplova odlikovan je Luftwaffe kupom s dijamantima.
  I ovo je zaista pilot koji se vrlo dobro borio.
  Postao je uistinu jedinstvena legenda. Čak su se počele pisati pjesme o njemu.
  Budući da je Johann Marseille imao crnu kosu, u sovjetskim krugovima bio je poznat kao "crni vrag". Uništavao je ruske zračne snage, ne dajući im nikakve šanse, bacajući se u središte bitke. Među najuspješnijim borcima SSSR-a bili su Pokriškin i Anastasija Vedmakova. Potonja, crvenokosa, čak je dobila dvije medalje Heroja SSSR-a za obaranje više od pedeset japanskih zrakoplova. Borila se na istoku, dok se Pokriškin više borio na zapadu.
  Sanjao je o susretu s Marseilleom, ali do sada se to nije dogodilo. Hitler je naredio da se Harkov zadrži pod svaku cijenu. Ali Staljin je također naredio da se Staljingrad zauzme i ponovno osvoji pod svaku cijenu.
  Mladi pionir Gulliver se očajnički borio. Krenuo je u napad uz bok djevojaka Komsomola. Vječno dijete bilo je boso i u kratkim hlačama, unatoč zimskim mrazevima.
  Dakle, budući da je dječak bez cipela i gotovo bez odjeće, puno je okretniji. S velikim entuzijazmom napada svoje protivnike.
  Dječak bosim nogama baca granate na koalicijske trupe i pjeva;
  Rođen u dvadeset i prvom stoljeću,
  Doba tehnologije i visina...
  Muškarcu trebaju čelični živci,
  I život će trajati oko sedamsto godina!
  
  Ali evo me u prošlom stoljeću,
  Gdje svima teško prolazi život...
  Ne cvjetaju tamo rajski gajevi,
  Eto, brzo digni veslo!
  
  Počeo sam se boriti sa zlom hordom,
  Ubijte žestoke fašiste...
  U savezu su sa Sotonom -
  Vojska demona je nebrojena!
  
  Ali teško je za dječaka, znaš,
  Kad bodljikava zima...
  Ne mogu mirno sjediti za svojim stolom,
  Dođi pobjedničko proljeće!
  
  Volim kad je toplo i sunčano,
  Trčanje bos po travi...
  Domovino, vjerujem, bit ću spašen,
  Fašist se neće dati odvesti silom!
  
  Prijavio sam se da budem pionir,
  I uskoro će se braća pridružiti Komsomolu...
  Do tada je ostala samo godina,
  I Wehrmacht će biti poražen!
  
  Naš svijet je tako neobičan,
  U njemu se odvija niz bitaka...
  Zašto je Iljič tužan?
  Znaš da će ti se san ostvariti!
  
  Pobijedit ćemo fašiste, vjerujem,
  Moskva je na korak odavde...
  Zvijer ne može vladati svemirom,
  Nacizam u savezu sa Sotonom!
  
  Isus će nam pomoći u našoj borbi,
  I planet-raj će procvjetati...
  Nema potrebe ležati u krevetu,
  Doći će svijetli, topli svibanj!
  Ovako dječak pjeva s osjećajem i vrlo strastvenim izrazom u očima.
  I djevojke iz Komsomola idu u bitku i bore se vrlo lijepo. I noge su im vrlo bose i spretne.
  I prekrasne ratnice bacaju granate od ugljena. I raspršuju vojnike svih vrsta u svim smjerovima.
  Jurišni zrakoplovi IL-2 kruže nebom. Izgledaju tako pogrbljeno. I nespretno. A njemački, američki i britanski lovci ih napadaju i uništavaju.
  Ali neki ipak uspiju pridružiti se borbi.
  Ovo su vrlo lijepe djevojke. I sve ovdje je pristojno.
  Na sovjetsko-japanskom frontu vlada zatišje. U prosincu je u Sibiru jako hladno. Japanci su se počeli skrivati u jazbinama i bunkerima kako bi se ugrijali. I mora se reći da je njihova taktika jedinstvena i učinkovita.
  Ali borbe na nebu se nastavljaju.
  Akulina Orlova i Anastasija Vedmakova rade zajedno. Bore se, unatoč zimi, odjevene samo u bikinije. I pritišću bose nožne prste o sprave za pucanje.
  Akulina je uz smijeh primijetila:
  - Staljin je ipak upao u zamku!
  Anastazija je ljutito primijetila:
  - Ne samo Staljin, nego cijela Rusija!
  Akulina se složila:
  - U zamci smo!
  I djevojke su briznule u plač. I izgledale su tako agresivno i borbeno.
  Japanci su zarobili mladu špijunku. Nije bila bilo koja djevojka, usput rečeno, već plemićkog roda. Možda čak i potomak Džingis-kana. I tako su je počeli ispitivati.
  Prvo su je jednostavno skinuli do donjeg rublja i izveli na hladnoću. Vodili su je takvu, s rukama vezanim iza leđa, vrlo lijepu i oblinastu djevojku. Imala je i vrlo raskošnu, i prilično zavodljivu, zdjelicu.
  Unatoč tom pritisku, špijun je šutio. I tako se ispitivanje nastavilo.
  Tu je bila, pričvršćena u posebnoj stolici sa stezaljkama za ruke i stopala. Bose tabane namazala je maslinovim uljem. Temeljito ih je obrisala i natopila.
  Zatim su pričvrstili elektrode na mišićavo, snažno tijelo špijunke. I onda su uključili struju.
  Bilo je jako bolno.
  Ali lijepa djevojka ne samo da se nije osramotila niti slomila, već je i pjevala s osjećajem i izražajem;
  Rođena sam kao princeza u palači,
  Oče kralju, dvorjani su poslušni...
  Ja sam zauvijek u dijamantnoj kruni,
  Ali ponekad se čini da je djevojci dosadno!
  
  Ali onda su došli fašisti i to je bio kraj,
  Došlo je vrijeme za život u izobilju i ljepoti...
  Sada djevojku čeka kruna od trnja,
  Čak i ako se čini nepravedno!
  
  Strgnuli su haljinu, izuli čizme,
  Vozili su princezu bosu kroz snijeg...
  Ovo su pite koje su ispale,
  Abel je poražen, Kain pobjeđuje!
  
  Fašizam je pokazao svoj žestoki osmijeh,
  Čelične očnjake, kosti od titana...
  Sam Führer je Đavolji ideal,
  Naravno, zemlje mu nikad nije dovoljno!
  
  Bila sam prekrasna djevojka,
  I nosila je svilu i dragocjene perle...
  A sada polugola, bosa,
  I postao sam siromašniji od najsiromašnijeg!
  
  Fašist je okrenuo kotač,
  Okrutni krvnik tjera bičem...
  Bila je posebno plemenita, ali odjednom ništa,
  Ono što je nekad bio raj pretvorilo se u pakao!
  
  Okrutnost vlada u svemiru, znaj to,
  Krvava mačka bijesno je raširila kandže...
  O gdje je vitez koji će podići štit,
  Želim da fašisti brzo umru!
  
  Ali bič opet hoda po leđima,
  Pod mojom golom petom, kamenje oštro ubode...
  Gdje je pravda na Zemlji?
  Zašto su nacisti došli na najviše položaje?
  
  Uskoro će pod njima biti cijeli svijet,
  Njihovi tenkovi su bili čak i blizu New Yorka...
  Lucifer je vjerojatno njihov idol,
  I smijeh odzvanja, strašno zvonko!
  
  Kako je hladno hodati bos po snijegu,
  I noge su se pretvorile u guščje noge...
  Oh, udarit ću te svojom Hitlerovom šakom,
  Da Führer ne krade novac lopatom!
  
  Pa, gdje je vitez, zagrli djevojku,
  Gotovo gola, bosa plavuša...
  Wehrmacht je gradio sreću na krvi,
  A moja leđa su prekrivena prugama biča!
  
  Ali onda mi je pritrčao dječak,
  Brzo sam joj poljubio bose noge...
  I dječak je vrlo tiho šapnuo:
  Ne želim da moja draga bude tužna!
  
  Fašizam je jak, a protivnik okrutan,
  Njegove očnjake su jače od titanovih...
  Ali Isus, Svevišnji Bog, je s nama,
  A Führer je samo majmun!
  
  Svoj kraj će dočekati u Rusiji,
  Isjeckat će ga kao prase u tenkovima...
  I Gospodin će fašizmu izdati račun,
  Znat ćeš da su naši pobijedili!
  
  I pokazujući golim petama,
  Ludi dječak je pobjegao pod bičem...
  To se neće dogoditi, poznajem svijet pod Sotonom,
  Iako je fašizam jak, čak i prejak!
  
  Vojnik će doći u Berlin sa slobodom,
  Ocrnit će Fritzove i sve vrste fanatika...
  I bit će, znaj pobjednički rezultat,
  Uspjesi zle, podle himere!
  
  I odmah sam se osjećao puno toplije,
  Kao da je snijeg postao mekana deka...
  Prijatelje ćeš naći svugdje, vjeruj mi,
  Iako, nažalost, već ima mnogo neprijatelja!
  
  Neka vjetar otpuhne tvoje bose otiske stopala,
  Ali sam se zagrijao i glasno nasmijao...
  Era zle nesreće će završiti,
  Preostaje samo biti strpljiv još malo!
  
  I poslije mrtvih Gospodin će uskrisiti,
  Podignite zastavu slave nad Domovinom!
  Tada ćemo primiti tijelo vječne mladosti,
  I Bog Krist bit će s nama zauvijek!
  Tako je pjevala i nosila se tako hrabro i herojski. Ona je zaista djevojka na koju treba biti ponosan. A samuraji su kimnuli glavom u znak poštovanja.
  Prekinuli su mučenje i čak joj dali luksuznu haljinu, poslavši je u hotel za ugledne goste. A onda je sam japanski general Nogi kleknuo pred djevojku i poljubio joj gole, žuljevite tabane.
  Ovo je primjer velike hrabrosti.
  I borbe bjesne na osmanskom frontu. Turci pokušavaju probiti se do Tbilisija. A sovjetske trupe izvode protunapad. Tenkovi KV-8, svaki s tri cijevi, su u akciji. I to je zanimljiva inovacija. Pa zašto se američki Shermani bore protiv njih? Oni su također zastrašujući protivnici. A borbe su brutalne, vrlo agresivne i nemilosrdne.
  U međuvremenu, Gulliver se također borio i pokazao svoju visoku razinu vještine borca, ne bojeći se ni hladnoće ni neprijateljskih metaka. I borio se kao divan dječak koji nije izgledao stariji od dvanaest godina.
  Djevojke se svađaju s njim.
  Nataša primjećuje:
  - Nije nam lako s ovakvim neprijateljima!
  Alisa se složila:
  "Neprijatelj je lukav i okrutan, i prilično borben. I borba protiv njega je teška. Ali mi smo članovi Komsomola, koji smo ratnici super razine."
  Augustin se nasmijao i predložio:
  - Idemo, cure, i pjevajmo!
  Zoja se također nasmijala i gugutala:
  - Da, ako počnemo pjevati, onda se nitko neće osjećati loše.
  I tako su Komsomolke počele pjevati iz sveg glasa;
  PJESMA BOSOG I HRABROG KOMSOMOLCA!
  Učlanio sam se u Komsomol za vrijeme rata,
  Htio sam postati dobar partizan...
  Fašizam nas je žrtvovao Sotoni.
  Želi me učiniti partizanom!
  
  Ali sada, u Hitlerovoj pozadini,
  Tamo je poslala vlak u odvod...
  Ne razumijem odakle dolazi toliko Fritzova,
  Kad dođe do toga, Wehrmacht će spoznati poraz!
  
  Trčao sam bos kroz snijeg,
  I hodala je polugola po ljutom mrazu...
  Dok se ne pomirimo s vlašću fašizma,
  Slomit ćemo Wehrmacht gore od krokodila!
  
  Imamo druga Staljina za našeg zapovjednika,
  Divan čovjek, uvijek veseo...
  Za nas je on poput genija i idola -
  Izgradimo svijet - blistavo novi!
  
  Sve ćemo postići, čvrsto vjerujem,
  Osvojit ćemo beskrajni svemir...
  Da, bos sam, ali me nije briga,
  Nadam se da ću postati heroj bez kompleksa!
  
  Podijelimo koricu kruha među troje,
  Djevojke i dječaci bez cipela...
  Ne trebaju nam nikakva skupa ažuriranja,
  Više volimo komuniste nego knjige!
  
  Djevojka, plavokosa i lijepa,
  Ali na mrazu, bos i u dronjcima...
  Ali ja činim takva čuda,
  Svojim snažnim, komsomolskim tijelom!
  
  Dakle, samo se šalim, uništio sam Fritzov tenk,
  I čak je zapalila samohodni top...
  I udario bih Führera u njušku,
  Znaj samo, potopila je čak i podmornicu!
  
  Ja sam mladi pionir u odredu sa mnom,
  Neustrašivi su, iako su jako mršavi...
  Nose crvenu zastavu s čašću i ponosom,
  Barem mogu trčati bosi kroz snježne nanose!
  
  Nijemci su nas stvarno jako pritiskali,
  Ali kunem se da se neću predati u sramno ropstvo...
  Neka bude bitka, barem posljednji put,
  Vjerujem da se neću predati fašističkoj hordi!
  Tako su djevojke pjevale... a Gulliver se nastavio očajnički i bijesno boriti. I učinio je to vrlo lijepo, demonstrirajući izvanredne akrobacije i snagu.
  Dječak je bio plamen i gejzir u jednom. A onda, dok je uništavao koalicijske snage, ispalio je rafal jezgrovitih aforizama poput mitraljeza koji su pogodili u sridu;
  Jak neprijatelj je jak most preko ponora samozadovoljstva!
  Kukavičluk je najjači lanac za roba, jer ga je sam skovao!
  Ravnodušnost je najstrašnija mana - prebrzo postaje navika!
  Što je mozak sofisticiranije "uvrnut", to ga viša sila više uvrće!
  Prosjak nije onaj koji je bos tijelom, već onaj koji nije šef duhom!
  Tko ima mozak od pijeska, bez imalo domišljatosti, neće umijesiti temelje uspjeha!
  Ne možeš izgraditi temelje za blagostanje ako ti je mozak od pijeska!
  Tijelo je najpodmukliji izdajnik, ne možete ga se riješiti, ne možete s njim pregovarati, ne možete od njega pobjeći, ne možete se od njega sakriti!
  Borba je kao svjetlost za oči, može umoriti, ali teško čovjeku ako potpuno nestane!
  Zarađivanje novca u kasinu razlikuje se od nošenja vode u situ, po tome što vam voda u situ natapa noge, dok vam u kasinu pere mozak!
  Rat daje ledenu hladnoću, nije tako loše ako ti zaledi srce, ali je katastrofa ako ti zaledi mozak!
  Da bi talent za vojno vodstvo sazrio, krv vojnika mora obilno zalijevati bojna polja!
  Mekan karakter je pretvrdo tlo da bi sjeme uspjeha proklijalo!
  Najjači metal, mekši od plastelina - bez kaljenja vatrenog srca i ledene smirenosti!
  Crna rupa je svjetlija: kad u ledenom eteru gori par strastvenih srca!
  Will je kažiprst koji drži okidač laserske puške - njegova slabost je samoubilačka!
  Oglašavanje: poput fatamorgane u pustinji, samo što sunce nikad nije vidljivo, iako sjajno sja!
  Rat je boks, samo što se nakon nokauta ne rukuješ!
  Oni koji pune trbuhe slatkišima presole mozak!
  Najbolji oklop u ratu je snažan karakter i snažan um!
  Zašto svjetlo postaje crveno? Zato što se foton srami zvijezde koja bježi!
  Bolje je sam u Raj nego u Pakao u lošem društvu!
  Bez obzira koliko je foton malen, ne možete vidjeti kvazar bez njega!
  Zapovjednikovo srce je užarena peć, glava mu je ledena, volja mu je željezna: sve zajedno - čelik pobjede koji drobi!
  Pametni nitkov je kao brusilica dijamanata - da biste ga iskoristili, potrebna vam je meka drška laskanja, sa čeličnom jezgrom volje!
  Zlo je kao plamen u plameniku: ako ga ne reguliraš, opeći će te!
  Oglašavanje nije kao silovatelj: ne juri svoje žrtve, one same trče za njim!
  Vino je kao mazivo za pušku, samo što umjesto metaka iz njega izlazi rječitost!
  Ako svećenik kaže: putovi Gospodnji su neistraživi, to znači da želi izgraditi autocestu do vašeg novčanika!
  Vjerski službenici: korov koji ne dopušta da Kristovo svjetlo dosegne plašljive izdanke morala!
  Ateizam stvara praznine na nebu kroz koje teče kiša, navodnjavajući izdanke napretka!
  Vino je kao mast za pištolje: blokira cijeli misaoni proces!
  Ljepotu ne možete ubiti - sama ljepota je smrtonosna!
  Sjaj sreće bez inteligencije je kao sjaj novca bez vrijednosti!
  Život je kao film: glavni lik postaje poznat tek u zadnji čas!
  Jedina razlika između vjerovanja u Boga i Djeda Mraza je u tome što je Djedu Mrazu teže zaraditi novac!
  Smijeh je najstrašnije oružje - dostupno bebi, ne poznaje granice i može čak i najvještijeg stratega pretvoriti u ništa!
  Moraš biti prijatelj s vođom ako želiš živjeti kao kralj!
  Osobna simpatija je blagi osjećaj, ali nadmašuje sve ostalo prilikom donošenja odluke!
  Umjetnost donošenja teških odluka s lakim srcem je kvaliteta uravnoteženih naravi!
  Da biste zadržali pastuha, morate ga dresirati da zadovolji svoju žeđ iz jednog bunara! (o muškarcima!)
  Razlika između tvog i obitelji je kao razlika između ribe u tavi i u jezeru!
  Letjeti monoplanom je toliko seksi da ubrzanje oduzima zabavu!
  Bolja je visokokvalitetna banalnost nego otrcana originalnost!
  Nije sve zlato što sija, ali ono što ima šljokice uvijek je vrijedno!
  Kršćanstvo uči moralu, ali svećenik profitira od poroka! Kršćanski jezik zvuči slatko, ali postupci Crkve izazivaju samo gorčinu!
  Samo su dvije nemoguće stvari: nadmašiti Boga i zadovoljiti žensku taštinu! Ovo drugo je, međutim, teže!
  Konsolidacija oko tiranina je jedinstvo ovaca u vučjem trbuhu!
  Poznavanje nota i sposobnost sviranja su dvije vrlo različite stvari, ali ako postoji violina, bit će i maestro!
  Ljepota je također podložna inflaciji ako je glavni izvor emisije plastična kirurgija!
  Pun novčanik je nespojiv s praznom glavom, a duga rublja s kratkim umom!
  Nije loše kad hrana pobjegne, loše je kad hrana priča!
  Bez tresenja nema kretanja, bez smrti nema evolucije!
  Tko puno laje, prije ili kasnije će kukurikati!
  Najlakše je krenuti krivudavim putem koji vodi ravno do skele s teškom sjekirom!
  Romantika rata razlikuje se od cigaretnog dima po tome što potonji odbija komarce, dok prvi privlači muhe!
  Slabost nije uvijek ljubaznost, ali ljubaznost je uvijek slabost!
  Sve na ovom svijetu je relativno; i Bog nije anđeo, a ni Vrag nije vrag!
  Jezik je mali mišić, ali radi velike stvari i dovodi do velikih problema!
  Smrt nije uvijek lijepa - ali ljepota je uvijek smrtonosna!
  Kad stvaraš: bolje vulgarna vulgarnost nego banalna banalnost!
  Čovjek je jednak Bogu u stvaralačkoj moći, ali superiorniji u egoizmu i aroganciji!
  Čovjek je inferioran Bogu u moći, ali superiorniji u sposobnosti da koristi malo!
  Vojnik je instrument Božje volje u Đavoljim rukama!
  Muškarac se razlikuje od psa po tome što od žene traži meso, a ne kost!
  U ratu se pojam odmora razlikuje od izdaje, samo po većem iskušenju!
  Najviša umjetnost diplomacije: ne čekaj šamar, već udari prije nego što protivnik digne ruku!
  Da bi postao Sunce, moraš ubiti svoje neprijatelje ne čekajući oblake!
  Bolje podli uspon nego plemeniti pad!
  Ako želiš lukove, udari me u solarni pleksus!
  Zašto aureole svetaca svijetle jarko žuto? To je simbol zlatnog toka koji teče u džep svećenika!
  Religija je štap za hvatanje budala, samo što je mamac uvijek nejestiv, a udica zahrđala!
  Čast je dobra, naravno, ali život je bolji!
  Plemenita smrt vodi besmrtnosti - podli život prokletstvu i propadanju!
  Ljubav prema sebi je prašina, ljubav prema ženi je put, ljubav prema domovini je vrhunac!
  Čak će vam i kolač izazvati mučninu ako se u njega zaglavite do nosnica!
  Klinč je za boksača ono što je ljepilo u ustima za političara!
  Najčešće političar ima ljepilo na rukama i govna mu izlaze iz usta!
  Najgora noćna mora ne može zasjeniti najbanalnije užase stvarnosti!
  Ljepota je okrutna: vrijeme je kvari, mudrost je lišava vrijednosti!
  Kamuflaža u ratu je kao sapun u kadi - ako je ne opereš krvlju, nećeš očistiti zemlju od neprijatelja!
  Naravno, rat nema žensko lice, ali njegova je utroba puno požudnija, proždire muška tijela!
  Najjači mišić žene je njezin jezik, ali bez pametne glave: nema slabijeg mišića!
  Ipak postoji razlika između koncepta koncentracije snaga i okupljanja svih zajedno!
  Kraj borbe je drugačiji od odvezivanja vezica, toliko da vam se prsti lijepe za krv!
  Započeti rat je lakše nego odvezati vezice: iako je motivacija ista: steći više slobode!
  Sloboda dolazi gola, bosa, a jednakost dolazi bez hlača!
  Vrijeme je ono što veliki ratnik ne može ubiti, ali mala lijena osoba može uništiti!
  Radost ljubavi: to je jedino za što vrijedi žrtvovati vrijeme! Vrijeme je kraljica, ljubav je kralj!
  Dajte stoci slobodu, i zrak će postati bijedna svota!
  Udarac koji promaši gol je kao žlica koja promaši usta, a pritom se ne prljaš hranom, već verbalnim proljevom javnosti!
  Slabi su uvijek glupi, pa se boje koristiti duhovitost!
  Slab jer je glup, jer nema snage podići koplje duhovitosti!
  Pobuna ne može uspješno završiti - inače bi imala drugačije ime!
  Svinja s kljovama naziva se vepar, kralj je postao slomljen, zapravo - rulja!
  Pregovori su kao prazna artiljerija, samo malo tiši, ali puno smrtonosniji!
  Samo onaj tko je već na koljenima može biti slomljen preko koljena!
  Velika grubost je znak male inteligencije!
  Biti bezobrazan pred svima znači prespavati uspjeh!
  Svima je potrebna sloboda - osim jeziku budale!
  Strah davi kao uže na vješalima, samo što te za razliku od užeta ne podupire, već te odmah obara!
  Ne sudi knjigu po koricama ako ne želiš umrijeti!
  Ako želiš uništiti državu, oponašaj najbogatiju silu na svijetu!
  Ono čega se dolar najviše boji jest devalvacija ljudske gluposti!
  Nije svaki djetlić dobar, ali svaki dobri djetlić je djetlić!
  Bolje je jednom ubiti nego sto puta proklinjati!
  Ubojica je kao sjekira, samo mu je srce od čelika, a ostalo je utrnulo do krajnosti!
  Što više neprijatelja, to više trofeja, a oni s glavom punom ideja nikada neće biti preopterećeni pri skupljanju plijena!
  Čak ni mala ušteda na mozgu ne može se kompenzirati velikim povećanjem mišićne mase!
  Konj je takva stvar da ga ne možeš staviti u štalu!
  Drvo moći i uspjeha treba zalijevati suzama gubitnika, znojem budala, krvlju plemenitih!
  Ne možeš stvarati bez uništavanja, ne možeš sve odjednom usrećiti! Nasilje je titan koji jača dušu! Rat uzdiže duh i um!
  Najteži vrh nije onaj iznad oblaka, već onaj izvan mašte!
  Ako želiš upravljati ljudima kao pastir, nemoj sam biti ovca!
  Tko prvi udari, posljednji umire!
  Tko sažalijeva druge, nemilosrdan je prema svojima!
  Tko pruža ruku nedostojnima, ispružit će noge bez dostojanstva!
  Velika veličina je dobra kad ti um nije liliputanac!
  Za svakog Sveznalice postoji i Neznalica.
  Mudrost uvijek ima granicu, samo je glupost beskonačna!
  Tko kroz život vaja grbavca, ispravit će svoju figuru u omči na vješalima!
  Ravnodušnost je ljuštura nitkova, koja pojedinca utapa u močvari podlosti!
  Ako se ratnik udeblja, neizbježno će postati svinja!
  Kvazar bi se prije smanjio na veličinu fotona nego što bi ruski vojnik izgubio živce!
  
  Staljinov preventivni rat
  BILJEŠKA.
  Gulliver se nađe u svijetu u kojem Staljin započinje rat protiv Hitlerove Njemačke. Kao rezultat toga, SSSR je sada agresor, a Treći Reich žrtva. Hitler također ukida antisemitske zakone. A sada Sjedinjene Države, Britanija i njihovi saveznici pomažu Trećem Reichu da odbije agresiju Staljinovog podmuklog napada.
  POGLAVLJE 1
  I Gullivera je čarobno ogledalo bacilo u paralelni svijet. Mala vikontesa je u tome imala prste. Doista, čak i magarac može okrenuti mlinski kamen. Neka se vječni dječak bori, a ona i njezini prijatelji gledaju.
  Još jednom, ovo je alternativna povijest Drugog svjetskog rata.
  Dana 12. lipnja 1941. Staljin je pokrenuo preventivni rat protiv Trećeg Reicha i njegovih satelita. Odluka nije bila laka za vođu. Vojni ugled Trećeg Reicha bio je vrlo visok, dok SSSR-ov nije bio. No, Staljin je odlučio preduhitriti Hitlera, jer Crvena armija nije bila spremna za obrambeni rat.
  I sovjetske trupe su prešle granicu. Takav je bio hrabar potez. I bataljun bosonogih komsomolki jurnuo je u napad. Djevojke su bile spremne boriti se za svjetlije sutra. I za komunizam na globalnoj razini, s međunarodnom dimenzijom.
  Djevojke napadaju i pjevaju;
  Ponosne smo komsomolke,
  Rođen u toj velikoj zemlji...
  Navikli smo uvijek trčati okolo s mitraljezom,
  A naš tip je baš super!
  
  Volimo trčati bosi po hladnoći,
  Snježni nanos je ugodan s golom petom...
  Djevojke raskošno cvjetaju, poput ruža,
  Vozi Fritzove ravno, ravno u grob!
  
  Nema ljepših i divnijih djevojaka,
  I nećete naći bolje komsomolce...
  Bit će mir i sreća diljem planeta,
  I izgledamo kao da nemamo više od dvadeset godina!
  
  Mi cure se borimo s tigrovima,
  Zamislite tigra s osmijehom...
  Na svoj način, mi smo samo đavoli,
  I sudbina će zadati udarac!
  
  Za našu turbulentnu domovinu Rusiju,
  Hrabro ćemo dati svoju dušu i srce...
  I učinimo zemlju svih zemalja ljepšom,
  Ostanimo čvrsti i ponovno pobijedimo!
  
  Domovina će postati mlada i lijepa,
  Drug Staljin je jednostavno idealan...
  I u svemiru će biti planine sreće,
  Uostalom, naša vjera je jača od metala!
  
  Imamo vrlo snažno prijateljstvo s Isusom,
  Za nas, veliki Bog i idol...
  A nama, kukavicama, nije dana prilika da slavimo,
  Jer svijet gleda djevojke!
  
  Naša domovina cvjeta,
  U širokom spektru boja trave i livada...
  Pobjeda će doći, vjerujem u veličanstveni svibanj,
  Iako je ponekad sudbina surova!
  
  Učinit ćemo nešto divno za Domovinu,
  I bit će komunizma u svemiru...
  Da, pobijedit ćemo, iskreno vjerujem u to,
  Taj bijesni fašizam je uništen!
  
  Nacisti su vrlo jaki banditi,
  Njihovi tenkovi su poput paklenog monolita...
  Ali neprijatelji će biti teško poraženi,
  Domovino, ovo je oštar mač i štit!
  
  Nećeš naći ništa ljepše za svoju domovinu,
  Umjesto da se bori za nju, to je šala s neprijateljem...
  U svemiru će biti oluja sreće,
  I dijete će izrasti u junaka!
  
  Nema domovine, vjeruj u domovinu gore,
  Ona je naš Otac i naša vlastita majka...
  Iako rat urla i odnosi krovove,
  Milost je izlivena od Gospodina!
  
  Rusija je domovina svemira,
  Bori se za nju i ne boj se...
  S tvojom snagom u bitkama, nepromjenjivom,
  Dokazat ćemo da je Rus baklja svemira!
  
  Za našu najsjajniju Domovinu,
  Posvetit ćemo svoju dušu, srce i himne...
  Rusija će živjeti pod komunizmom,
  Uostalom, svi to znamo - Treći Rim!
  
  Ovo je vojnikova pjesma,
  A Komsomolke trče bose...
  Sve u svemiru postat će zanimljivije,
  Topovi su opalili, pozdrav - pozdrav!
  
  I stoga mi, članovi Komsomola, ujedinjeni,
  Viknimo glasno hura!
  A ako se trebate brinuti o zemlji,
  Ustanimo, iako još nije jutro!
  Djevojke su pjevale s velikom strašću. Borile su se, skidajući čizme kako bi im se bose noge mogle lakše kretati. I stvarno je uspjelo. A bose pete djevojaka bljeskale su poput lopatica propelera.
  Nataša se također bori i baca granate golim prstima,
  pjevuši:
  Pokazat ću ti sve što je u meni,
  Djevojka je crvena, kul i bosa!
  Zoja se hihotala i smijući se primijetila:
  - Ja sam također kul cura i ubit ću sve.
  Već u prvim danima, sovjetske trupe uspjele su napredovati duboko u njemačke položaje. Ali pretrpjele su velike gubitke. Nijemci su pokrenuli protunapade i pokazali superiorniju kvalitetu svojih trupa. Nadalje, znatno slabija pješadija Crvene armije napravila je razliku. A njemačka pješadija bila je mobilnija.
  A pokazalo se i da najnoviji sovjetski tenkovi - T-34, KV-1 i KV-2 - nisu bili spremni za borbenu upotrebu. Nisu čak ni imali tehničku dokumentaciju. A sovjetske trupe, ispostavilo se, nisu mogle lako probiti sve. Njihovo glavno oružje bilo je blokirano i nespremno za bitku. To je bila prava katastrofa.
  Sovjetska vojska nije baš bila dorasla zadatku. A onda je tu i ovo...
  Japan je odlučio da je potrebno poštivati odredbe Protukomesarskog pakta i, bez objave rata, zadao je Vladivostoku težak udarac.
  I tako je započela invazija. Japanski generali željeli su osvetu za Halkin Gol. Nadalje, Britanija je odmah ponudila primirje Njemačkoj. Churchill je tvrdio da hitlerizam nije tako dobar, već da su komunizam i staljinizam još veća zla. I da se, u svakom slučaju, ubijanje jedni drugih samo kako bi boljševici mogli preuzeti Europu ne isplati.
  Tako su Njemačka i Britanija naglo završile rat. Kao rezultat toga, oslobođene su znatne njemačke snage. Divizije iz Francuske, pa čak i francuske legije, pridružile su se bitci.
  Borbe su postale krvave. Dok su prelazile Vislu, njemačke trupe su pokrenule protunapad i potisnule sovjetske pukovnije. Nije sve išlo dobro za Crvenu armiju u Rumunjskoj, iako su u početku uspjeli probiti se. Svi njemački sateliti ušli su u rat protiv SSSR-a, uključujući Bugarsku, koja je povijesno ostala neutralna. Još opasnije, u rat protiv SSSR-a ušle su i Turska, Španjolska i Portugal.
  Sovjetske trupe su također pokrenule ofenzivu na Helsinki, ali Finci su se herojski borili. Švedska je također objavila rat SSSR-u i rasporedila svoje trupe.
  Kao rezultat toga, Crvena armija dobila je nekoliko dodatnih frontova.
  I bitke su se vodile s velikom žestinom. Čak su i djeca, pioniri i članovi Komsomola, bila željna pridružiti se borbi i pjevala su s velikim entuzijazmom;
  Mi, djeca, rođeni smo za domovinu,
  Odlični mladi pioniri Komsomola...
  U biti, mi smo vitezovi-orlovi,
  I glasovi djevojaka su vrlo jasni!
  
  Rođeni smo da porazimo fašiste,
  Lica mladih sjaje od radosti...
  Vrijeme je da položiš ispite s peticom,
  Da cijeli glavni grad može biti ponosan na nas!
  
  Na slavu naše svete Domovine,
  Djeca aktivno pobjeđuju fašizam...
  Vladimire, ti si kao zlatni genij,
  Neka relikvije počivaju u mauzoleju!
  
  Jako volimo svoju domovinu,
  Beskrajna velika Rusija...
  Domovina neće biti rastrgana rublja po rublji,
  Čak su i polja bila navodnjavana krvlju!
  U ime naše velike Domovine,
  Svi ćemo se boriti s povjerenjem...
  Neka se globus brže okreće,
  A mi samo skrivamo granate u ruksacima!
  
  U slavu novih, žestokih pobjeda,
  Neka kerubini sjaju zlatom...
  Domovina više neće imati problema,
  Uostalom, Rusi su nepobjedivi u borbi!
  
  Da, tvrdi fašizam je postao vrlo jak,
  Amerikanci su dobili kusur...
  Ali još uvijek postoji veliki komunizam,
  I znaj da ovdje ne može biti drugačije!
  
  Uzdignimo moje carstvo visoko,
  Uostalom, Domovina ne poznaje riječ - kukavica...
  U srcu čuvam vjeru u Staljina,
  I Bog ga nikada neće slomiti!
  
  Volim svoj veliki ruski svijet,
  Gdje je Isus najvažniji vladar...
  A Lenjin je i učitelj i idol...
  On je genijalac i dječak, začudo!
  
  Učinit ćemo Domovinu jačom,
  I ispričat ćemo ljudima novu bajku...
  Jače udariš fašista u lice,
  Neka s njega padne brašno i čađa!
  
  Možeš postići sve, znaš,
  Kad crtaš na svom stolu...
  Pobjednički svibanj uskoro će doći, znam,
  Iako bi naravno bilo bolje završiti u ožujku!
  
  Mi cure smo također dobre u vođenju ljubavi,
  Iako dečki nisu inferiorni u odnosu na nas...
  Rusija se neće prodati za sitne pare,
  Naći ćemo mjesto za sebe u svijetlom raju!
  
  Za domovinu najljepši impuls,
  Privijte crvenu zastavu na prsa, zastavu pobjede!
  Sovjetske trupe će krenuti u proboj,
  Neka naše bake i djedovi žive u slavi!
  
  Dovodimo novu generaciju,
  Ljepotice, izdanci u boji komunizma...
  Neka znamo da ćemo spasiti domovinu od požara,
  Zgazimo zlog gmizavca fašizma!
  
  U ime ruskih žena i djece,
  Vitezovi će se boriti protiv nacizma...
  I ubij prokletog Führera,
  Ništa inteligentniji od jadnog klauna!
  
  Živio veliki san,
  Nebo sija jače od sunca...
  Ne, Sotona neće doći na Zemlju,
  Jer nema boljih od nas!
  
  Zato se hrabro borite za svoju domovinu,
  I bit će sretni i odrasli i dijete...
  I u vječnoj slavi, vjerni komunizam,
  Izgradimo Eden svemira!
  I tako su se odvijale brutalne bitke. Djevojke su se borile. I Gulliver se našao na sovjetskom teritoriju. Bio je samo dječak od otprilike dvanaest godina, u kratkim hlačama i bosim nogama.
  Tabani su mu već bili ogrubjeli od ropstva, i sasvim mu je bilo ugodno lutati stazama. Čak i zdravo na svoj način. A ako bi se ukazala prilika, dijete bijele kose bi se hranilo u selu. Dakle, sve u svemu, bilo je sjajno.
  I na prvim crtama bojišnice vode se borbe. Nataša i njezin tim su zauzeti, kao i uvijek.
  Mlade Komsomolke idu u bitku odjevene samo u bikinije, pucajući iz mitraljeza i pušaka. Tako su živahne i agresivne.
  Stvari ne idu dobro za Crvenu armiju. Veliki gubici, posebno u tenkovima, i u Istočnoj Pruskoj, gdje su Nijemci imali jake utvrde. A pokazalo se i da ni Poljaci nisu bili zadovoljni Crvenom armijom. Hitler je užurbano formirao miliciju od etničkih poljskih trupa.
  Čak su i Nijemci zasad spremni zaboraviti na progon Židova. Regrutiraju sve koje mogu u vojsku. Službeno, Führer je već ublažio antisemitske zakone. Kao odgovor, SAD i Britanija deblokirale su njemačke bankovne račune i počele obnavljati trgovinu.
  Na primjer, Churchill je izrazio želju da Nijemcima opskrbi tenkove Matilda, koji su bili bolje oklopljeni od bilo kojeg njemačkog vozila ili sovjetskih T-34.
  Rommelov korpus se vratio iz Afrike. Nije to puno, samo dvije divizije, ali su elitni i moćni. A njihov protunapad u Rumunjskoj je prilično značajan.
  Komsomolci, predvođeni Alenom, primili su udarce njemačkih i bugarskih trupa i sa strašću počeli pjevati pjesmu;
  Vrlo je teško u predvidljivom svijetu,
  To je izuzetno neugodno za čovječanstvo...
  Komsomolski član drži snažno veslo,
  Da Fritzima bude jasno, udarit ću ih u oko i to je to!
  
  Prekrasna djevojka bori se u ratu,
  Komsomolac skače bos po mrazu...
  Zli Hitler će dobiti dvostruki udarac,
  Čak ni odlazak bez dozvole neće pomoći Führeru!
  
  Dakle, dobri ljudi, borite se žestoko,
  Da bi bio ratnik, moraš se roditi kao ratnik...
  Ruski vitez se uzdiže poput sokola,
  Neka vitezovi milosti podupru svoja lica!
  
  Mladi pioniri sa snagom diva,
  Njihova moć je najveća, jača od cijelog svemira...
  Znam da ćeš vidjeti da je to bijesan raspored,
  Da sve prekrije smjelošću, nepropadljivom do kraja!
  
  Staljin je veliki vođa naše domovine,
  Najveća mudrost, zastava komunizma...
  I natjerat će neprijatelje Rusije da drhte,
  Rastjeravajući oblake prijetećeg fašizma!
  
  Dakle, ponosni ljudi, vjerujte kralju,
  Da, ako se čini da je previše strog...
  Svojoj domovini dajem pjesmu,
  I bose noge djevojaka divljaju po snijegu!
  
  Ali naša snaga je vrlo velika,
  Crveno Carstvo, moćni duh Rusije...
  Mudri će vladati, znam stoljećima,
  U toj beskonačnoj moći bez ikakvih granica!
  
  I nemojte nas usporavati, Ruse, ni na koji način,
  Snaga heroja ne može se izmjeriti laserom...
  Naš život nije krhak, poput svilene niti,
  Znajte da su odvažni vitezovi u dobroj formi do kraja!
  
  Vjerni smo domovini, naša srca su kao vatra,
  Jurimo u bitku, veseli i puni bijesa...
  Uskoro ćemo zabiti kolac u tog prokletog Hitlera,
  I podla i loša starost će nestati!
  
  Tada će Berlin pasti, vjeruje Führer.
  Neprijatelj se predaje i uskoro će sklopiti šape...
  I iznad naše Domovine nalazi se kerubin u krilima,
  I udari zlog zmaja buzdovanom u lice!
  
  Prekrasna Domovina će raskošno procvjetati,
  I ogromne latice jorgovana...
  Bit će slave i časti našim vitezovima,
  Dobit ćemo više nego što imamo sada!
  Komsomolke se očajnički bore i pokazuju svoju najvišu razinu vještine i klase.
  Ovo su prave žene. Ali općenito, bitke su teške. Njemački tenkovi nisu baš dobri. Ali Matilda, ta je malo bolja. Iako joj top nije osobito moćan - kalibra 47 mm, ništa više od njemačkog topa T-3 - zaštita joj je solidna - 80 mm. I pokušajte to probiti.
  Prvi tenkovi Matilda već stižu u njemačke luke i prevoze se željeznicom na istok. Naravno, dolazi do sukoba između Matilde i T-34, koji se pokazuje ozbiljnim i prilično krvavim. I dolazi do nekih demonstracijskih bitaka. Sovjetski tenkovi - posebno KV - ne mogu probiti topove njemačkih tenkova. Ali uspijevaju probiti protuzračne topove kalibra 88 milimetara i neke zarobljene topove.
  Ali BT-ovi na kotačima i gusjenicama gore kao svijeće. Čak su ih i njemački mitraljezi sposobni zapaliti.
  Ukratko, blitzkrieg je propao i sovjetska ofenziva je propala. A mnoštvo ruskih vozila je figurativno gorjelo, poput baklji. To se pokazalo izuzetno neugodnim za Crvenu armiju.
  Ali vojnici je i dalje pjevaju s oduševljenjem. Jedan od mladih pionira čak je s velikim oduševljenjem skladao pjesmu duge;
  Koja druga zemlja ima ponosnu pješadiju?
  U Americi je, naravno, muškarac kauboj.
  Ali borit ćemo se od voda do voda,
  Neka svaki momak bude energičan!
  
  Nitko ne može nadvladati moć vijeća,
  Iako je i Wehrmacht nesumnjivo kul...
  Ali možemo zdrobiti gorilu bajunetom,
  Neprijatelji Domovine će jednostavno umrijeti!
  
  Voljeni smo i naravno prokleti,
  U Rusiji, svaki ratnik iz vrtića...
  Pobijedit ćemo, znam to sigurno,
  Neka ti, nitkove, budeš bačen u Gehenu!
  
  Mi pioniri možemo puno učiniti,
  Za nas, znate, automatski stroj nije problem...
  Poslužimo kao primjer čovječanstvu,
  Neka svaki od momaka bude u slavi!
  
  Pucanje, kopanje, znaj da ovo nije problem,
  Dobro udari fašista lopatom...
  Znaj da su velike promjene pred nama,
  I svaki ćemo sat položiti s peticom!
  
  U Rusiji, svaki odrasli i dječak,
  Sposoban za vrlo žestoku borbu...
  Ponekad smo čak i previše agresivni,
  U želji da zgaze naciste!
  
  Za pionira, slabost je nemoguća,
  Dječak je otvrdnuo gotovo od kolijevke...
  Znate, izuzetno je teško raspravljati se s nama.
  I postoji cijela legija argumenata!
  
  Neću odustati, vjerujte mi, ljudi.
  Zimi trčim bos po snijegu...
  Đavli neće nadvladati pionira,
  U svom bijesu ću pomesti sve fašiste!
  
  Nitko nas pionire neće ponižavati,
  Mi smo rođenjem jaki borci...
  Poslužimo kao primjer čovječanstvu,
  Takvi blistavi strijelci!
  
  Kauboj je naravno također Rus,
  Za nas su i London i Teksas autohtoni...
  Uništit ćemo sve ako su Rusi u dobroj formi,
  Udarit ćemo neprijatelja ravno u oči!
  
  Dječak je također završio u zatočeništvu,
  Bio je pečen na vatri na rešetki...
  Ali on se samo smijao krvnicima u lice,
  Rekao je da ćemo uskoro osvojiti i Berlin!
  
  Željezo je bilo zagrijano do gole pete,
  Pritisnuli su pionira, ali on je šutio...
  Dječak je vjerojatno bio sovjetskog odgoja,
  Njegova Domovina je njegov vjerni štit!
  
  Slomili su prste, neprijatelji su uključili struju,
  Jedini odgovor je smijeh...
  Bez obzira koliko su Fritzovi tukli dječaka,
  Ali uspjeh je došao krvnicima!
  
  Ove zvijeri ga već vode na vješanje,
  Dječak hoda sav ranjen...
  Na kraju je rekao: Vjerujem u Roda,
  A onda će naš Staljin doći u Berlin!
  
  Kad se smirilo, duša je pojurila k Obitelji,
  Vrlo ljubazno me je primio...
  Rekao je da ćeš dobiti potpunu slobodu,
  I moja se duša ponovno utjelovila!
  
  Počeo sam pucati na lude fašiste,
  Za slavu klana Fritz, pobio ih je sve...
  Sveti cilj, cilj komunizma,
  To će dati pioniru snagu!
  
  San se ostvario, šetam Berlinom,
  Iznad nas je kerubin sa zlatnim krilima...
  Donijeli smo svjetlost i sreću cijelom svijetu,
  Narode Rusije - znajte da nećemo pobijediti!
  Djeca također prilično dobro pjevaju, ali još ne idu u bitku. U međuvremenu, švedske divizije, zajedno s Fincima, već su pokrenule protunapad. Sovjetske trupe, probivši se do Helsinkija, pretrpjele su teške udarce na bokovima i zaobišle neprijateljske položaje. I tako su snažno napredovale i prekinule komunikacije Crvene armije. Staljin je zabranio povlačenje, a švedske i finske snage probile su se do Vyborga.
  U zemlji Suomi vlada opća mobilizacija; ljudi su rado spremni boriti se protiv Staljina i njegove bande.
  U Švedskoj su se također sjećali Karla XII. i njegovih slavnih pohoda. Ili bolje rečeno, sjećali su se da je izgubio i da je sada došlo vrijeme za osvetu. I to je vrlo cool stvar - kada se cijela vojska Šveđana mobilizira za nove pothvate.
  Štoviše, sam SSSR je napao Treći Reich i, zapravo, cijelu Europu. Čak su i dobrovoljačke bojne stigle iz Švicarske zajedno s Nijemcima. A Salazar i Franco službeno su ušli u rat sa SSSR-om i proglasili opću mobilizaciju. I to je, mora se reći, bio drastičan potez s njihove strane - onaj koji je stvorio velike probleme Crvenoj armiji.
  Sve više trupa ulazi u bitku, posebno s rumunjske strane, što je sovjetske tenkove ostavilo potpuno odsječenima.
  Situaciju je pogoršala i razmjena zarobljenika - svi za sve - iz Njemačke, Britanije i Italije. Kao rezultat toga, mnogi piloti oboreni nad Britanijom vratili su se u Luftwaffe. Ali vratilo se još više Talijana - preko pola milijuna vojnika. A Mussolini je usmjerio sve svoje snage protiv SSSR-a.
  A Italija, ne računajući kolonije, ima pedeset milijuna stanovnika, što nije mali broj.
  Tako je situacija SSSR-a postala izuzetno teška. Iako su sovjetske trupe još uvijek bile u Europi, našle su se u opasnosti da budu zaobiđene i okružene.
  A na nekim mjestima borbe su se proširile na ruski teritorij. Napad na Vyborg, pod napadom Finaca i Šveđana, već je bio započeo.
  
  RUSKI MAFIJAŠKI OBRAČUNI - KOMPILACIJA
  BILJEŠKA
  Ruska mafija proširila je svoje pipke gotovo po cijelom svijetu. Interpol, FSB, CIA i razni agenti, uključujući zloglasni Mossad, bore se protiv gangstera, a borba je na život i smrt, s različitim uspjehom.
  Prolog
    
    
  Zima nikada nije plašila Mišu i njegove prijatelje. Zapravo, uživali su u tome što su mogli hodati bosi tamo gdje se turisti nisu usudili ni napustiti hotelske predvorje. Mišu je bilo jako zabavno promatrati turiste, ne samo zato što ga je njihova sklonost luksuzu i ugodnoj klimi oduševljavala, već i zato što su plaćali. I plaćali su dobro.
    
  Mnogi su, u žaru trenutka, pomiješali valute, makar samo da bi ih natjerali da im pokaže najbolja mjesta za fotografiranje ili besmislene izvještaje o povijesnim događajima koji su nekoć proganjali Bjelorusiju. To se dogodilo kada su mu preplatili, a njegovi prijatelji su bili presretni što su podijelili plijen kada su se okupili na pustoj željezničkoj stanici nakon zalaska sunca.
    
  Minsk je bio dovoljno velik da ima vlastiti kriminalni podzemlje, i međunarodni i mali. Devetnaestogodišnji Miša bio je dobar primjer sam po sebi, ali učinio je što je morao kako bi diplomirao na fakultetu. Njegov mršavi, plavokosi izgled bio je privlačan na istočnoeuropski način, privlačeći mnogo pažnje stranih posjetitelja. Tamni krugovi ispod očiju sugerirali su kasne noći i pothranjenost, ali njegove upečatljive svijetloplave oči činile su ga privlačnim.
    
  Danas je bio poseban dan. Odsjeo je u hotelu Kozlova, skromnom objektu koji je prolazio kao pristojan smještaj s obzirom na konkurenciju. Popodnevno sunce bilo je blijedo na vedrom jesenskom nebu, ali njegove su zrake osvjetljavale umiruće grane drveća koje su obrubljivale staze parka. Temperatura je bila blaga i ugodna, savršen dan za Mišu da zaradi nešto novca. Zahvaljujući ugodnom okruženju, sigurno je uvjerio Amerikance u hotelu da posjete barem još dvije lokacije radi fotografskog užitka.
    
  "Nova djeca iz Teksasa", rekao je Miša svojim prijateljima, sišući napola popušenu cigaretu Fest dok su se okupljali oko vatre na željezničkoj stanici.
    
  "Koliko?" upitao je njegov prijatelj Viktor.
    
  "Četiri. Trebalo bi biti lako. Tri žene i debeli kauboj", nasmijao se Miša, a njegov hihot je slao ritmične oblake dima kroz nosnice. "A najbolje od svega je što je jedna od žena zgodna mala stvar."
    
  "Jestivo?" upita znatiželjno Mikel, tamnokosi skitnica barem tridesetak centimetara viši od svih njih. Bio je to neobičan mladić s kožom boje stare pizze.
    
  "Mlada djevojko. Kloni se", upozorila je Miša, "osim ako ti ne kaže što želi tamo gdje nitko ne može vidjeti."
    
  Grupa tinejdžera zavijala je poput divljih pasa u hladnoći mračne zgrade kojom su upravljali. Trebale su im dvije godine i nekoliko posjeta bolnici prije nego što su pošteno osvojili teritorij od druge skupine klaunova iz svoje srednje škole. Dok su planirali svoju prijevaru, razbijeni prozori zviždali su himne patnje, a snažan vjetar prkosio je sivim zidovima stare, napuštene stanice. Pored raspadajućeg perona, tihe tračnice ležale su zahrđale i zarasle.
    
  "Mikel, ti glumi bezumnog šefa stanice dok Vic zviždi", naredio je Misha. "Pazit ću da se vagon ugasi prije nego što stigne do sporednog kolosijeka, pa ćemo morati izaći i pješice se popeti peronom." Oči su mu se zasjale kad je ugledao visokog prijatelja. "I nemoj sve zabrljati kao prošli put. Ispali su me potpuno budalom kad su te vidjeli kako piškiš po ogradi."
    
  "Došao si ranije! Trebao si ih donijeti samo za deset minuta, idiote!" Mikel se žestoko branio.
    
  "Nema veze, idiote!" siktao je Miša, bacajući cigaretu u stranu i koraknuvši naprijed da zareži. "Moraš biti spreman, bez obzira na sve!"
    
  "Hej, ne daješ mi dovoljno veliku plaću da bih mogao podnijeti ovo sranje od tebe", zarežao je Mikel.
    
  Victor je skočio i razdvojio dva majmuna, puni testosterona. "Slušajte! Nemamo vremena za ovo! Ako se sada počnete svađati, ne možemo nastaviti ovu strku, razumijete? Trebamo svaku lakovjernu skupinu koju možemo dobiti. Ali ako se vas dvojica želite odmah svađati, ja odustajem!"
    
  Druga dvojica su prestala svađati se i namjestila odjeću. Mikel je izgledao zabrinuto. Tiho je promrmljao: "Nemam hlače za večeras. Ovo su mi zadnje. Mama će me ubiti ako ih zaprljam."
    
  "Za ime Božje, prestani rasti", frknuo je Victor, razigrano udarajući svog monstruoznog prijatelja. "Uskoro ćeš moći krasti patke usred leta."
    
  "Barem onda možemo jesti", nasmijao se Mikel, paleći cigaretu iza ruke.
    
  "Ne moraju ti vidjeti noge", rekao mu je Miša. "Samo ostani iza okvira prozora i kreći se po platformi. Sve dok mogu vidjeti tvoje tijelo."
    
  Mikel se složio da je to dobra odluka. Klimnuo je glavom, gledajući kroz razbijeno prozorsko okno, gdje je sunce oštre rubove obojilo u jarko crveno. Čak su i kosti mrtvih stabala sjale grimiznom i narančastom bojom, a Mikel je zamišljao park u plamenu. Unatoč svoj svojoj usamljenosti i napuštenoj ljepoti, park je i dalje bio mirno mjesto.
    
  Ljeti su lišće i travnjaci bili tamnozeleni, a cvijeće neobično živahno - to je bilo jedno od Mikelovih omiljenih mjesta u Molodečnu, gdje je rođen i odrastao. Nažalost, u hladnijim godišnjim dobima, činilo se da drveće odbacuje lišće, pretvarajući se u bezbojne nadgrobne spomenike, a kandže su im grebale jedna o drugu. Škripale su i gurale se, tražeći pažnju vrana, moleći za toplinu. Sve su te misli jurile kroz glavu visokog, mršavog dječaka dok su njegovi prijatelji raspravljali o šali, ali on je ipak bio usredotočen. Unatoč sanjarenju, znao je da će današnja šala biti nešto drugo. Zašto, nije mogao objasniti.
    
    
  1
  Mišina šala
    
    
  Hotel Kozlova s tri zvjezdice bio je praktički pust, osim momačke večeri iz Minska i nekoliko privremenih gostiju koji su se uputili u Sankt Peterburg. Bilo je užasno doba godine za posao; ljeto je upravo završilo, a većina turista bili su stariji, nevoljni trošači koji su došli vidjeti povijesne znamenitosti. Nešto poslije 18:00 sati, Miša se pojavio u dvokatnom hotelu u svom Volkswagenu Kombi, s dobro uvježbanim replikama.
    
  U sve većim sjenama pogledao je na sat. Betonska i ciglena fasada hotela iznad njihala se u tihom prijekoru zbog njegovih svojeglavih navika. Kozlova je bila jedna od izvornih gradskih zgrada, o čemu svjedoči njezina arhitektura s prijelaza stoljeća. Otkad je Miša bio mali dječak, majka mu je govorila da se kloni starog mjesta, ali nikada nije slušao njezina pijana mrmljanja. Zapravo, nije slušao ni kad mu je rekla da umire - malo žaljenje s njegove strane. Od tada se tinejdžerski nitkov varao i provlačio kroz ono što je smatrao svojim posljednjim pokušajem iskupljenja za svoje bijedno postojanje - kratki tečaj osnove fizike i geometrije na fakultetu.
    
  Mrzio je tu temu, ali u Rusiji, Ukrajini i Bjelorusiji to je bio put do uglednog posla. To je bio jedini savjet koji je Miša dobio od svoje pokojne majke nakon što mu je rekla da mu je pokojni otac bio fizičar na Dolgoprudni institutu za fiziku i tehnologiju. Rekla je da je to Miši u krvi, ali on je to isprva odbacio kao roditeljski hir. Nevjerojatno je kako kratki boravak u maloljetničkom zatvoru može promijeniti mladićevu potrebu za vodstvom. Međutim, bez novca i posla, Miša se morao poslužiti uličnom domišljatošću i lukavošću. Budući da je većina Istočnih Europljana bila uvjetovana da prozre gluposti, morao je preusmjeriti pogled na neupadljive strance, a Amerikanci su mu bili najdraži.
    
  Njihovo prirodno energično ponašanje i općenito liberalni stavovi učinili su ih vrlo otvorenima za priče o borbi Trećeg svijeta koje im je Misha pričao. Njegovi američki klijenti, kako ih je nazivao, davali su najbolje savjete i s oduševljenjem su vjerovali u "dodatke" koje su nudili njegovi vođeni obilasci. Sve dok je mogao izbjegavati vlasti koje su zahtijevale dozvole i registraciju vodiča, dobro se snalazio. Ovo je trebala biti jedna od onih večeri kada će Misha i njegovi kolege prevaranti zaraditi nešto dodatnog novca. Misha je već nagovorio debelog kauboja, izvjesnog gospodina Henryja Browna III iz Fort Wortha.
    
  "Ah, kad smo već kod vraga", nasmijao se Miša dok je mala skupina izlazila iz ulaznih vrata Kozlova. Pomno je promatrao turiste kroz novo polirane prozore svog kombija. Dvije starije gospođe, od kojih je jedna bila gospođa Brown, živo su razgovarale visokim glasovima. Henry Brown bio je odjeven u traperice i košulju dugih rukava, djelomično skrivenu prslukom bez rukava koji je Mišu podsjetio na Michaela J. Foxa iz filma Povratak u budućnost - četiri broja prevelik. Suprotno očekivanjima, bogati Amerikanac odlučio se za bejzbolsku kapu umjesto šešira od deset galona.
    
  "Dobro veče, sine!" glasno je pozvao gospodin Brown dok su se približavali starom kombiju. "Nadam se da nismo zakasnili."
    
  "Ne, gospodine", nasmiješio se Miša, iskočivši iz auta kako bi otvorio klizna vrata za dame dok je Henry Brown ljuljao sjedalo svoje sačmarice. "Moja sljedeća grupa nije prije devet sati." Miša je, naravno, lagao. Bila je to nužna laž kako bi iskoristio prijevaru da su njegove usluge vrlo tražene, čime bi povećao svoje šanse da dobije veću naknadu kada bi mu se stvari ponudile u koritu.
    
  "Onda bismo se trebali požuriti", šarmantna mlada dama, vjerojatno Brownova kći, prevrnula je očima. Misha se trudio ne pokazati svoju privlačnost prema razmaženoj plavokosoj tinejdžerici, ali ju je smatrao gotovo neodoljivom. Svidjela mu se ideja da večeras glumi junaka, dok bi ona nesumnjivo bila užasnuta onim što su on i njegovi drugovi planirali. Dok su se vozili prema parku i spomen-obilježju Drugog svjetskog rata, Misha je počeo primjenjivati svoj šarm.
    
  "Šteta što nećeš vidjeti stanicu. Bogata je i poviješću", primijetila je Miša dok su skretali u Park Lane. "Ali pretpostavljam da njezin ugled odbija mnoge posjetitelje. Mislim, čak je i moja devetosatna grupa odbila noćni obilazak."
    
  "Kakav ugled?" brzo je upitala mlada gospođica Brown.
    
  "Privuklo mi je pažnju", pomislio je Miša.
    
  Slegnuo je ramenima. "Pa, ovo mjesto ima reputaciju", dramatično je zastao, "da je ukleto."
    
  "S čime?" gospođica Brown je lagano gurnula, zabavljajući svog nasmiješenog oca.
    
  "Dovraga, Carly, samo se zeza s tobom, dušo", kikotao se Henry, ne odvajajući pogled od dvije žene koje su se fotografirale. Njihovo neprestano lajanje jenjalo je kako su se udaljavale od Henryja, a udaljenost mu je umirivala uši.
    
  Miša se nasmiješio: "Nije to samo prazna priča, gospodine. Mještani godinama prijavljuju viđenja, ali mi to uglavnom držimo u tajnosti. Gle, ne brinite, razumijem da većina ljudi nema hrabrosti izaći na kolodvor noću. Prirodno je da se bojite."
    
  "Tata", šapnula je gospođica Brown, povlačeći oca za rukav.
    
  "Hajde, ne vjeruješ valjda ozbiljno u ovo", nacerio se Henry.
    
  "Tata, sve što sam vidjela otkad smo napustili Poljsku smrtno me dosađuje. Ne možemo li ovo jednostavno učiniti za mene?" inzistirala je. "Molim te?"
    
  Henry, iskusni poslovni čovjek, uputi mladiću treperavi, grabežljivi pogled. "Koliko?"
    
  "Nemojte se sada osjećati neugodno, gospodine Brown", odgovorio je Misha, pokušavajući ne susresti pogled s mladom damom koja je stajala pokraj njegova oca. "Za većinu ljudi, ove ture su malo strme zbog opasnosti koje su uključene."
    
  "O, Bože moj, tata, moraš nas povesti sa sobom!" uzviknula je uzbuđeno. Gospođica Brown okrenula se prema Mishi. "Ja jednostavno, kao, volim opasne stvari. Pitaj mog tatu. Ja sam takav avanturistički čovjek..."
    
  "Kladim se da jesi", složio se Mišin unutarnji glas s požudom dok su mu oči proučavale glatku mramornu kožu između njezina šala i šava otvorenog ovratnika.
    
  "Carly, ne postoji nešto poput uklete željezničke stanice. Sve je to dio predstave, zar ne, Misha?" veselo je zarežao Henry. Ponovno se nagnuo prema Mishi. "Koliko?"
    
  "... udica i pecalj!" viknuo je Miša u granicama svog intrigantnog uma.
    
  Carly je požurila pozvati majku i tetu natrag u kombi dok je sunce poljubilo horizont za rastanak. Lagani povjetarac brzo se pretvorio u hladan dah dok se tama spuštala na park. Odmahujući glavom zbog svoje slabosti na kćerine molbe, Henry se mučio vezati sigurnosni pojas preko trbuha dok je Misha palila Volkswagen Estate.
    
  "Hoće li to dugo trajati?" upitala je teta. Miša ju je mrzila. Čak ga je i njezin miran izraz lica podsjećao na nekoga tko je osjetio miris trulog.
    
  "Želite li da vas prvo odvezem do hotela, gospođo?" Miša se namjerno pomaknula.
    
  "Ne, ne, možemo li samo otići na kolodvor i završiti obilazak?" rekao je Henry, prikrivajući svoju čvrstu odluku kao zahtjev da zvuči taktično.
    
  Miša se nadao da će njegovi prijatelji ovaj put biti spremni. Ovaj put neće biti nikakvih problema, pogotovo ne duha koji mokri uhvaćen na tračnicama. Osjetio je olakšanje kad je pronašao sablasno pustu stanicu kako je i planirao - osamljenu, mračnu i tmurnu. Vjetar je rasipao jesensko lišće po zaraslim stazama, savijajući korov u minskoj noći.
    
  "Dakle, priča kaže da ako noću stojite na peronu 6 željezničke stanice Dudko, čut ćete zvižduk stare lokomotive koja je prevozila osuđene ratne zarobljenike u Stalag 342", prepričao je Miša izmišljene detalje svojim klijentima. "A onda vidite šefa stanice kako traži njegovu glavu nakon što su ga časnici NKVD-a odrubili tijekom ispitivanja."
    
  "Što je Stalag 342?" upitala je Carly Brown. U tom trenutku, njezin otac se činio malo manje veselim, jer su detalji zvučali previše realistično da bi bili prijevara, pa joj je svečano odgovorio.
    
  "To je bio logor za ratne zarobljenike sovjetskih vojnika, dušo", rekao je.
    
  Hodali su usko, nevoljko prelazeći peron 6. Jedino svjetlo na tmurnoj zgradi dolazilo je s rogova Volkswagenovog kombija udaljenog nekoliko metara.
    
  "Tko je NK... što opet?" upitala je Carly.
    
  "Sovjetska tajna policija", pohvalio se Miša kako bi svojoj priči dodao vjerodostojnost.
    
  Jako je uživao gledajući žene kako drhte, očiju poput tanjurića, dok su čekale da ugledaju sablasni lik šefa stanice.
    
  "Hajde, Viktore", Miša se molio da se njegovi prijatelji provuku. Odmah se negdje s tračnica začuo usamljeni zvižduk vlaka, nošen ledenim sjeverozapadnim vjetrom.
    
  "O, dobri Bože!" vrisnula je žena gospodina Browna, ali njezin je muž bio skeptičan.
    
  "Nije stvarno, Polly", podsjetio ju je Henry. "Vjerojatno s tim radi neka grupa ljudi."
    
  Miša je ignorirao Henryja. Znao je što slijedi. Još jedan, glasniji urlik približio im se. Očajnički pokušavajući se nasmiješiti, Miša je bio najviše impresioniran naporima svojih suučesnika kada se iz tame na tračnicama pojavio slab, kiklopski sjaj.
    
  "Gle! Isuse Bože! Eno ga!" šapnula je Carly u panici, pokazujući preko udubljenih tračnica na drugu stranu, gdje se pojavila Michaelova vitka figura. Koljena su joj klecnula, ali ostale prestravljene žene jedva su je pridržavale u vlastitoj histeriji. Misha se nije nasmiješila, nastavljajući svoju smicalicu. Pogledao je Henryja, koji je samo promatrao drhtave pokrete visokog Michaela, oponašajući bezglavog šefa stanice.
    
  "Vidiš li to?" zacvilila je Henryjeva žena, ali kauboj nije ništa rekao. Odjednom mu je pogled pao na približavajuće svjetlo urlajuće lokomotive, koja je puhala poput levijatanskog zmaja dok je jurila prema stanici. Debelom kauboju lice je pocrvenjelo dok se drevni parni stroj izronio iz noći, klizeći prema njima uz pulsirajući urlik.
    
  Miša se namrštio. Sve je to bilo malo previše dobro napravljeno. Nije trebao biti pravi vlak, a ipak je bio tu, jurio je prema njima. Koliko god se trudio, privlačni mladi šarlatan nije mogao shvatiti što se događa.
    
  Mikel, pod dojmom da je Victor odgovoran za zvižduk, spotaknuo se o tračnice kako bi ih prešao, prilično prestrašivši turiste. Noge su mu se nespretno kretale po željeznim šipkama i kamenju. Skriveno pod kaputom, lice mu se veselo hihotalo pri pogledu na ženski strah.
    
  "Mikel!" vrisnula je Miša. "Ne! Ne! Vrati se!"
    
  Ali Mikel je prešao preko tračnica, krećući se prema mjestu gdje je čuo uzdahe. Vid mu je bio zaklonjen tkaninom koja mu je prekrivala glavu, efektivno nalikujući čovjeku bez glave. Victor je izašao iz prazne blagajne i potrčao prema grupi. Ugledavši još jednu siluetu, cijela obitelj je vrisnula i pojurila spasiti Volkswagen. U stvarnosti, Victor je pokušavao upozoriti svoja dva prijatelja da nije odgovoran za ono što se događa. Skočio je na tračnice kako bi gurnuo ništa ne slutećeg Mikela na drugu stranu, ali je krivo procijenio brzinu anomalne manifestacije.
    
  Miša je s užasom promatrao kako lokomotiva gnječi njegove prijatelje, ubijajući ih na mjestu i ne ostavljajući ništa osim mučno grimizne zbrke kostiju i mesa. Njegove velike plave oči bile su zamrznute na mjestu, kao i njegova opuštena čeljust. Šokiran do srži, gledao je kako vlak nestaje u zraku. Samo su se vriskovi Amerikanki natjecali s prigušenim zviždukom ubojitog stroja dok su Mišu napuštala osjetila.
    
    
  2
  Djevojka iz Balmorala
    
    
  "Slušaj, dečko, neću te pustiti da prođeš kroz ta vrata dok ne isprazniš džepove! Dosta mi je ovih lažnih gadova koji se ponašaju kao pravi Wallyji i hodaju ovdje nazivajući se K-odredom. Preko mene mrtve!" upozorio je Seamus, a crveno lice mu se treslo dok je iznosio zakon čovjeku koji je pokušavao otići. "K-odred nije za gubitnike. Je li tako?"
    
  Skupina krupnih, ljutitih muškaraca koji su stajali iza Seamusa zaurlala je odobravajućim glasom.
    
  Da!
    
  Seamus je suzio jedno oko i zarežao: "Sad! Sad, jebeno sad!"
    
  Zgodna brineta prekrižila je ruke na prsima i nestrpljivo uzdahnula: "Isuse, Sam, samo im već pokaži robu."
    
  Sam se okrenuo i užasnuto je pogledao. "Pred tobom i prisutnim damama? Ne mislim tako, Nina."
    
  "Vidjela sam to", nasmijala se, ali je okrenula pogled.
    
  Sam Cleave, novinarska elita i istaknuta lokalna zvijezda, postao je stidljivi školarac. Unatoč grubom izgledu i neustrašivom stavu, u usporedbi s Balmoralskom K-ekipom, bio je ništa više od predpubertetskog ministranta s kompleksom inferiornosti.
    
  "Izvrni džepove", nacerio se Seamus. Njegovo mršavo lice krasila je pletena kapa koju je nosio na moru tijekom ribolova, a dah mu je mirisao na duhan i sir, oboje pomiješano s rijetkim pivom.
    
  Sam je progutao zube, inače nikada ne bi bio primljen u Balmoral Arms. Podigao je kilt, otkrivajući svoju golu opremu skupini bezobraznika koji su pub nazivali domom. Na trenutak su se ukočili u neodobravanju.
    
  Sam je zacvilio: "Hladno je, ljudi."
    
  "Naborano - to je to!" urlao je Seamus u šali, predvodeći zbor gostiju u zaglušujućem pozdravu. Otvorili su vrata lokala, dopuštajući Nini i ostalim damama da prve uđu, prije nego što su uveli zgodnog Sama, potapšavši ga po leđima. Nina se trgnula zbog njegove neugode i namignula: "Sretan rođendan, Same."
    
  "Da", uzdahnuo je, radosno prihvaćajući poljubac koji mu je utisnula u desno oko. Potonji je bio ritual među njima čak i prije nego što su postali bivši ljubavnici. Držao je oči zatvorene na trenutak nakon što se odmaknula, uživajući u sjećanju.
    
  "Za ime Božje, daj čovjeku piće!" viknuo je jedan od gostiju u pubu, pokazujući na Sama.
    
  "Dakle, K-odred znači nošenje kilta?" pretpostavila je Nina, misleći na okupljanje sirovih Škota i njihovih raznih tartana.
    
  Sam je otpio gutljaj svog prvog Guinnessa. "Zapravo, 'K' je kratica za olovku. Ne pitaj."
    
  "To nije potrebno", odgovorila je, pritišćući grlić pivske boce na svoje tamnocrvene usne.
    
  "Seamus je staromodan, kao što vidiš", dodao je Sam. "On je tradicionalist. Nema donjeg rublja ispod kilta."
    
  "Naravno", nasmiješila se. "Dakle, koliko je tamo hladno?"
    
  Sam se nasmijao i ignorirao njezino zadirkivanje. Potajno je bio oduševljen što je Nina bila s njim na njegovom rođendanu. Sam to nikada ne bi priznao, ali bio je oduševljen što je preživjela strašne ozljede koje je zadobila tijekom njihove posljednje ekspedicije na Novi Zeland. Da nije bilo Purdueove predviđanja, umrla bi, a Sam nije znao hoće li ikada preboljeti smrt još jedne žene koju je volio. Bila mu je jako draga, čak i kao platonska prijateljica. Barem mu je još uvijek dopuštala da flertuje s njom, što je održavalo na životu njegove nade u moguće buduće ponovno rasplamsavanje onoga što su nekada imali.
    
  "Jesi li čuo što od Purduea?" iznenada je upitao, kao da pokušava izbjeći obvezno pitanje.
    
  "Još je u bolnici", rekla je.
    
  "Mislio sam da mu je dr. Lamar dao čist račun", namrštio se Sam.
    
  "Da, bio je. Trebalo mu je neko vrijeme da se oporavi od početnog medicinskog tretmana, a sada prelazi na sljedeću fazu", rekla je.
    
  "Sljedeći korak?" upitao je Sam.
    
  "Pripremaju ga za neku vrstu korektivne operacije", odgovorila je. "Ne možete kriviti čovjeka. Mislim, ono što mu se dogodilo ostavilo je neke ružne ožiljke. A budući da ima novca..."
    
  "Slažem se. I ja bih učinio isto", kimnuo je Sam. "Kažem ti, ovaj čovjek je od čelika."
    
  "Zašto to kažeš?" Nasmiješila se.
    
  Sam je slegnula ramenima i izdahnula, razmišljajući o otpornosti njihove zajedničke prijateljice. "Ne znam. Vjerujem da rane zacjeljuju, a plastična kirurgija obnavlja, ali Bože, kakva je to bila mentalna patnja tog dana, Nina."
    
  "U pravu si, ljubavi", odgovorila je s jednakom zabrinutošću. "Nikad ne bi priznao, ali mislim da Purdueov um progone neshvatljive noćne more o tome što mu se dogodilo u Izgubljenom gradu. Isuse."
    
  "Taj gad je žilav kolačić," Sam je odmahnuo glavom u znak divljenja prema Perdueu. Podigao je bocu i pogledao Ninu u oči. "Perdue... neka ga sunce nikada ne opeče i neka zmije upoznaju njegov gnjev."
    
  "Amen!" ponovi Nina, kuckajući bocom sa Samovom. "Za Purdue!"
    
  Većina bučne gomile u Balmoral Armsu nije čula Samovu i Nininu zdravicu, ali bilo je nekoliko njih koji jesu - i znali su značenje svojih odabranih fraza. Bez znanja slavljeničkog dvojca, tiha figura promatrala ih je s druge strane puba. Snažno građen muškarac koji ih je promatrao pio je kavu, a ne alkohol. Njegove skrivene oči potajno su zurile u dvoje ljudi koje je tjednima tražio. Večeras će biti drugačije, pomislio je, gledajući ih kako se smiju i piju.
    
  Trebao je samo pričekati dovoljno dugo da im njihova pića učinkovito otupljuju percepciju dovoljno da reagiraju. Trebao mu je samo pet minuta nasamo sa Samom Cleveom. Prije nego što je uopće mogao pitati kada će se takva prilika ukazati, Sam se s mukom podigao na noge.
    
  Zanimljivo je da se poznati istraživački novinar uhvatio za rub pulta dok je povlačio svoj kilt, bojeći se da će mu stražnjica biti snimljena mobitelima jednog od posjetitelja. Na njegovo razočaranje, to se već dogodilo prije, kada je nekoliko godina ranije fotografiran u istoj odjeći na nestabilnom plastičnom stolu na Highland Festivalu. Nesiguran hod i nesretno zamah kiltom ubrzo su doveli do toga da ga je Ženski pomoćni korpus u Edinburghu 2012. godine izabrao za najseksi Škota.
    
  Oprezno se prišuljao prema zamračenim vratima s desne strane bara, s oznakama "Pilići" i "Pijetlovi", oklijevajući se krećući prema odgovarajućim vratima. Nina ga je promatrala s velikim zabavom, spremna priskočiti mu u pomoć ako u trenutku pijane semantike pomiješa dva spola. U bučnoj gomili, glasan nogomet na velikom zidnom ravnom ekranu pružao je zvučni zapis kulture i tradicije. Nina je sve to upila. Nakon boravka na Novom Zelandu prošlog mjeseca, čeznula je za Starim gradom i tartanima.
    
  Sam je nestala u nužnom toaletu, ostavljajući Ninu da se usredotoči na svoj single malt i vesele muškarce i žene oko nje. Unatoč svoj njihovoj frenetičnoj vikanju i guranju, večeras je Balmoral posjećivala mirna gomila. Usred kaosa prolijevanja piva i posrtanja pijanaca, kretanja protivnika u pikadu i plesačica, Nina je brzo primijetila jednu anomaliju - figuru koja je sjedila sama, praktički nepomična i tiho sama. Bilo je prilično intrigantno koliko je ovaj čovjek izgledao neumjesno, ali Nina je zaključila da vjerojatno nije došao slaviti. Nisu svi pili da bi slavili. To je itekako dobro znala. Svaki put kad bi izgubila nekoga bliskog ili oplakivala neko žaljenje iz prošlosti, napila bi se. Činilo se da je ovaj stranac tamo iz drugog razloga: da pije.
    
  Činilo se kao da nešto čeka. To je bilo dovoljno da ga seksi povjesničarka ne prestane promatrati. Promatrala ga je u ogledalu iza šanka, ispijajući viski. Bilo je gotovo zloslutno kako je ostao nepomičan, osim povremenog podizanja ruke da otpije gutljaj. Odjednom se ustao sa stolca, a Nina se razvedrila. Promatrala je njegove iznenađujuće brze pokrete, a zatim je otkrila da ne pije alkohol, već irsku ledenu kavu.
    
  "Oh, vidim trijeznog duha", pomislila je u sebi, gledajući ga kako odlazi. Iz kožne je torbice izvadila kutiju Marlbora i cigaretu iz kartonske kutije. Muškarac je pogledao prema njoj, ali Nina je ostala nesvjesna, paleći cigaretu. Kroz namjerno ispuštanje dima mogla ga je promatrati. U sebi je bila zahvalna što ustanova nije provodila zakone o pušenju, budući da se nalazila na zemljištu u vlasništvu Davida Perduea, buntovnog milijardera s kojim je izlazila.
    
  Nije ni slutila da je upravo ovo potonje razlog zašto je ovaj čovjek odlučio posjetiti Balmoral Arms te večeri. Ne pije i očito nepuši, stranac nije imao razloga odabrati ovaj pub, pomislila je Nina. To je pobudilo njezine sumnje, ali shvatila je da je prije bila previše zaštitnički nastrojena, čak i paranoična, pa je to zasad ostavila na miru i vratila se zadatku koji je bio pred njom.
    
  "Još jedan, molim te, Rowan!" namignula je jednom od barmena, koji je odmah udovoljio.
    
  "Gdje je onaj haggis koji si ovdje jela?" našalio se.
    
  "U močvari", nasmijala se, "radila je bog zna što."
    
  Nasmijao se, natočivši joj još jednu jantarnu dudu. Nina se nagnula naprijed kako bi govorila što tiše u bučnom okruženju. Privukla je Rowanovu glavu k ustima i stavila mu prst u uho kako bi se uvjerila da je može čuti. "Jesi li primijetio čovjeka koji sjedi tamo u kutu?" upitala je, kimajući prema praznom stolu s napola popijenom ledenom kavom. "Mislim, znaš li tko je on?"
    
  Rowan je znao o kome govori. Takve poslušne ljude bilo je lako uočiti u Balmoralu, ali nije imao pojma tko je mušterija. Odmahnuo je glavom i nastavio razgovor istim tonom. "Djevac?" viknuo je.
    
  Nina se namrštila na taj epitet. "Cijelu noć naručuje pića bez alkohola. Nikakav. Bio je ovdje već tri sata kad ste se ti i Sam pojavili, ali naručio je samo ledenu kavu i sendvič. Nikad ništa nije spomenuo, razumiješ?"
    
  "O, u redu", prihvatila je Rowanovu informaciju i s osmijehom podigla čašu kako bi ga otpustila. "Ta."
    
  Prošlo je neko vrijeme otkako je Sam bila u toaletu i sada je počela osjećati blagu nelagodu. Pogotovo jer je stranac slijedio Sam do muškog WC-a, a ni on je još uvijek bio odsutan iz glavne sobe. Nešto ju je mučilo. Nije si mogla pomoći, ali bila je jednostavno jedna od onih osoba koje ne mogu pustiti nešto da prođe kad ih počne mučiti.
    
  "Kamo idete, dr. Gould? Znate što ćete otkriti, tamo ne može biti ništa dobro, zar ne?" zarežao je Seamus. Njegova grupa prasnula je u smijeh i prkosne povike, što je izazvalo samo osmijeh povjesničara. "Nisam znao da ste takav liječnik!" Usred njihovog navijanja, Nina je pokucala na vrata muškog toaleta i naslonila glavu na njih kako bi bolje čula bilo kakav odgovor.
    
  "Sam?" uzviknula je. "Sam, jesi li dobro unutra?"
    
  Unutra je čula muške glasove u živom razgovoru, ali bilo je nemoguće razaznati pripada li koji od njih Sam. "Sam?" nastavila je progoniti stanare kucajući. Svađa se pretvorila u glasan tresak s druge strane vrata, ali se nije usudila ući.
    
  "Prokletstvo", podsmjehnula se. "Mogao je biti bilo tko, Nina, zato nemoj ulaziti i ispadati budala!" Dok je čekala, njezine čizme s visokom petom nestrpljivo su lupkale po podu, ali i dalje nitko nije izašao na vrata 'Pijetla'. Odmah se iz kupaonice začuo još jedan glasan zvuk, koji je zvučao prilično ozbiljno. Bio je toliko glasan da je to primijetila čak i divlja gomila, pomalo prigušujući njihove razgovore.
    
  Porculan se razbio i nešto veliko i teško udarilo je u unutarnju stranu vrata, snažno udarivši Nininu sićušnu lubanju.
    
  "O, moj Bože! Što se dovraga događa?" vrisnula je ljutito, ali istovremeno se bojala za Sama. Ni sekunde kasnije, otvorio je vrata i zaletio se ravno u Ninu. Sila ju je oborila s nogu, ali Sam ju je uhvatio taman na vrijeme.
    
  "Hajde, Nina! Sad! Gubimo se odavde! Sad, Nina! Sad!" zagrmio je, vukući je za zglob kroz prepunu krčmu. Prije nego što je itko mogao pitati, slavljenik i njegov prijatelj nestali su u hladnoj škotskoj noći.
    
    
  3
  Potočarka i bol
    
    
  Kad se Perdue mučio otvoriti oči, osjećao se kao beživotni komad ubijene životinje.
    
  "Dobro jutro, gospodine Purdue", čuo je, ali nije mogao pronaći, prijateljski ženski glas. "Kako se osjećate, gospodine?"
    
  "Malo mi je mučno, hvala. Mogu li dobiti malo vode, molim vas?" htio je reći, ali ono što je Perdue uzrujao čuvši iz vlastitih usana bio je zahtjev koji je najbolje ostaviti izvan bordela. Medicinska sestra se očajnički trudila ne smijati se, ali i ona se iznenadila hihotanjem koje je odmah uništilo njezino profesionalno držanje, te je pala na čučanj, pokrivši usta objema rukama.
    
  "O, moj Bože, gospodine Purdue, ispričavam se!" promrmljala je, pokrivajući lice rukama, ali njezin je pacijent očito izgledao posramljenije svog ponašanja nego što je ona ikad mogla. Njegove blijedoplave oči zurile su u nju s užasom. "Ne, molim vas", procijenio je preciznost svojih namjeravanih riječi. "Žao mi je. Uvjeravam vas, bio je to šifrirani prijenos." Konačno se Purdue usudio nasmiješiti, iako je to više izgledalo kao grimasa.
    
  "Znam, gospodine Purdue", priznala je ljubazna zelenooka plavuša, pomažući mu da se uspravi tek toliko da otpije gutljaj vode. "Bi li vam pomoglo kad bih vam rekla da sam čula puno, puno gore i puno zbunjujuće stvari od ove?"
    
  Purdue je poprskao grlo hladnom, čistom vodom i odgovorio: "Biste li vjerovali da mi to ne bi donijelo utjehu? Ipak sam rekao ono što sam rekao, iako su se i drugi ismijavali." Prasnuo je u smijeh. "To je bilo prilično opsceno, zar ne?"
    
  Medicinska sestra Madison, kad joj je ime bilo napisano na znački, srdačno se hihotala. Bio je to iskreni hihot oduševljenja, a ne nešto što je inscenirala kako bi se on osjećao bolje. "Da, gospodine Purdue, to je bilo prekrasno naciljano."
    
  Vrata Purdueovog privatnog ureda otvorila su se i dr. Patel je provirio van.
    
  "Čini se da vam dobro ide, gospodine Purdue", nasmiješio se, podižući jednu obrvu. "Kada ste se probudili?"
    
  "Zapravo, probudio sam se prije nekog vremena osjećajući se prilično osvježeno", rekao je Perdue, ponovno se smiješeći sestri Madison, ponavljajući njihovu privatnu šalu. Stisnula je usne kako bi suzbila smijeh i pružila doktoru ploču.
    
  "Odmah se vraćam s doručkom, gospodine", obavijestila je oba gospodina prije nego što je izašla iz sobe.
    
  Perdue je podigao nos i šapnuo: "Dr. Patel, radije ne bih sada jeo, ako vam ne smeta. Mislim da će mi lijekovi neko vrijeme izazivati mučninu."
    
  "Bojim se da ću morati inzistirati, gospodine Purdue", ustrajao je dr. Patel. "Već ste pod sedativima više od jednog dana, a vašem tijelu je potrebna hidratacija i prehrana prije nego što započnemo sljedeći tretman."
    
  "Zašto sam bio pod utjecajem toliko dugo?" odmah je upitao Perdue.
    
  "Zapravo", rekao je liječnik sebi u bradu, izgledajući vrlo zabrinuto, "nemamo pojma. Vaši vitalni znakovi bili su zadovoljavajući, čak i dobri, ali činilo se da ste spavali, da tako kažem. Obično ovakva vrsta operacije nije previše opasna, s 98%-tnom stopom uspjeha, a većina pacijenata se budi otprilike tri sata kasnije."
    
  "Ali trebao mi je još jedan dan, gore-dolje, da izađem iz stanja sedacije?" Purdue se namrštio, pokušavajući se pravilno uspraviti na tvrdom madracu koji mu je neugodno stezao stražnjicu. "Zašto se to moralo dogoditi?"
    
  Dr. Patel je slegnuo ramenima. "Slušajte, svatko je drugačiji. Moglo bi biti bilo što. Moglo bi biti ništa. Možda vam je um bio umoran i odlučio uzeti time-out." Liječnik iz Bangladeša je uzdahnuo. "Bog zna, sudeći po vašem izvješću o incidentu, mislim da je vaše tijelo odlučilo da mu je za danas dosta - i usput rečeno, s dobrim razlogom!"
    
  Purdue je na trenutak razmislio o izjavi plastičnog kirurga. Prvi put nakon svoje patnje i kasnije hospitalizacije u privatnoj klinici u Hampshireu, nepromišljeni i bogati istraživač malo je razmislio o svojim nesrećama na Novom Zelandu. Istina je da mu još nije sinulo koliko je strašno bilo njegovo iskustvo tamo. Očito se Purdueov um nosio s traumom s zakašnjelim osjećajem neznanja. Kasnije ću se sažaljevati.
    
  Promijenivši temu, okrenuo se prema dr. Patelu. "Trebam li jesti? Mogu li dobiti malo vodenaste juhe ili nešto slično?"
    
  "Mora da znate čitati misli, gospodine Purdue", primijetila je medicinska sestra Madison, uguravši srebrni kolica u sobu. Na njima su stajale šalica čaja, visoka čaša vode i zdjela juhe od potočarke, koja je divno mirisala u ovom sterilnom okruženju. "Jupasta, a ne vodenasta", dodala je.
    
  "Izgleda vrlo primamljivo", priznao je Perdue, "ali iskreno, ne mogu."
    
  "Bojim se da su ovo liječničke upute, gospodine Purdue. Čak i vi pojedete samo nekoliko žlica?" nagovarala ga je. "Sve dok imate nešto, bili bismo vam zahvalni."
    
  "Upravo tako", nasmiješio se dr. Patel. "Samo pokušajte, gospodine Purdue. Kao što ćete sigurno shvatiti, ne možemo vas nastaviti liječiti na prazan želudac. Lijek će oštetiti vaš organizam."
    
  "U redu", nevoljko se složio Perdue. Kremasto zelena jela pred njim mirisala su kao raj, ali sve što mu je tijelo žudjelo bila je voda. Naravno da je razumio zašto mora jesti, pa je uzeo žlicu i potrudio se. Ležeći pod hladnom dekom na bolničkom krevetu, osjećao je kako mu se debeli jastučić povremeno navlači preko nogu. Ispod zavoja peklo je poput trešnje od ugašene cigarete na modrici, ali je održavao držanje. Uostalom, bio je jedan od glavnih dioničara u ovoj klinici - Salisbury Private Medical Care - i Perdue nije htio izgledati slabo pred samim osobljem za čije je zapošljavanje bio odgovoran.
    
  Zatvorivši oči kako bi se borio protiv boli, prinio je žlicu usnama i uživao u kulinarskim delicijama privatne bolnice koju će još neko vrijeme zvati domom. Međutim, izvrstan okus hrane nije ga odvratio od čudne slutnje koju je osjećao. Nije mogao a da ne razmišlja o tome kako mu donji dio tijela izgleda ispod gaze i trake.
    
  Nakon što je potvrdio Purdueove posljednje postoperativne vitalne znakove, dr. Patel je napisao recepte za sestru Madison za sljedeći tjedan. Otvorila je rolete u Purdueovoj sobi i on je konačno shvatio da je na trećem katu, dalje od vrta u dvorištu.
    
  "Nisam li ja na prvom katu?" upitao je prilično nervozno.
    
  "Ne", pjevala je zbunjeno. "Zašto? Je li važno?"
    
  "Pretpostavljam da ne", odgovorio je, još uvijek izgledajući pomalo zbunjeno.
    
  Njezin je ton bio pomalo zabrinut. "Bojite li se visine, gospodine Purdue?"
    
  "Ne, nemam nikakve fobije kao takve, draga moja", objasnio je. "Zapravo, ne mogu točno odrediti. Možda sam se samo iznenadio što nisam vidio vrt kad si spustila rolete."
    
  "Da smo znali da vam je to važno, uvjeravam vas da bismo vas smjestili na prvi kat, gospodine", rekla je. "Trebam li pitati liječnika možemo li vas premjestiti?"
    
  "Ne, ne, molim vas", tiho je prosvjedovao Perdue. "Neću komplicirati stvari s krajolikom. Sve što želim znati je što će se sljedeće dogoditi. Usput, kada ćete mi promijeniti zavoje na nogama?"
    
  Sestra Madison u limeta zelenoj haljini suosjećajno je pogledala svog pacijenta. Tiho je rekla: "Ne brinite se zbog toga, gospodine Purdue. Gledajte, imali ste neka neugodna iskustva s tim strašnim..." s poštovanjem je zastala, očajnički pokušavajući ublažiti udarac, "...iskustvom koje ste imali. Ali ne brinite, gospodine Purdue, smatrat ćete da je stručnost dr. Patela neusporediva. Znate, kakva god bila vaša procjena ove korektivne operacije, gospodine, sigurna sam da ćete biti impresionirani."
    
  Uputila je Perdueu iskren osmijeh koji je postigao svoj cilj i umirio ga.
    
  "Hvala vam", kimnuo je, a lagani osmijeh mu je dotaknuo usne. "A hoću li uskoro moći procijeniti rad?"
    
  Sitna, ustrojena medicinska sestra ljubaznog glasa pokupila je prazan vrč s vodom i čašu te krenula prema vratima, očekujući da će se uskoro vratiti. Dok je otvarala vrata da izađe, pogledala ga je i pokazala na juhu. "Ali ne prije nego što ostavite popriličnu udubinu u ovoj zdjeli, gospodine."
    
  Perdue se potrudio da hihotanje koje je uslijedilo ne bude bolno, iako je trud bio uzaludan. Tanki šav protezao se preko njegove pažljivo zašivene kože, gdje je nedostajuće tkivo bilo nadomješteno. Perdue se potrudio pojesti što više juhe, iako se do tada ohladila do hrskave, pastozne konzistencije - ne baš kuhinje u kojoj se milijarderi obično prepuštaju. S druge strane, Perdue je bio previše zahvalan što je preživio čeljusti monstruoznih stanovnika Izgubljenog grada da bi se žalio na hladnu juhu.
    
  "Gotovo?" čuo je.
    
  Medicinska sestra Madison ušla je, naoružana instrumentima za čišćenje pacijentovih rana i svježim zavojem kojim će prekriti šavove. Purdue nije bio siguran kako reagirati na ovo otkriće. Nije osjećao ni tračak straha ni plašljivosti, ali pomisao na to što će mu zvijer u labirintu Izgubljenog grada učiniti učinila ga je nemirnim. Naravno, Purdue se nije usudio pokazati ikakve znakove čovjeka blizu napadaja panike.
    
  "Malo će boljeti, ali pokušat ću da bude što bezbolnije", rekla mu je, ne gledajući ga. Purdue je bio zahvalan, jer je zamišljao da izraz lica nije ugodan. "Bit će malo peckanja", nastavila je, sterilizirajući svoj osjetljivi instrument kako bi olabavila rubove flastera, "ali mogla bih vam dati mast za lokalnu primjenu ako vam previše smeta."
    
  "Ne, hvala", lagano se nasmijao. "Samo naprijed, a ja ću se pozabaviti izazovima."
    
  Nakratko je podigla pogled i uputila mu osmijeh, kao da odobrava njegovu hrabrost. Bio je to jednostavan zadatak, ali potajno je shvaćala opasnost traumatičnih sjećanja i tjeskobu koju su mogla izazvati. Iako joj nijedan detalj napada na Davida Perduea nikada nije otkriven, medicinska sestra Madison se, nažalost, već susrela s tragedijom takvog intenziteta. Znala je kako je biti osakaćen, čak i na mjestima gdje nitko nije mogao vidjeti. Sjećanje na iskušenje nikada nije napustilo žrtve, znala je. Možda je zato osjećala toliko suosjećanja prema bogatom istraživaču na osobnoj razini.
    
  Zastao mu je dah, oči su mu se čvrsto zatvorile dok je ljuštila prvi debeli sloj žbuke. Ispustio je mučan zvuk koji je Purduea naježio, ali još nije bio spreman zadovoljiti svoju znatiželju otvaranjem očiju. Zaustavila se. "Je li ovo u redu? Želiš li da usporim?"
    
  Trgnuo se. "Ne, ne, samo požuri. Samo to brzo učini, ali daj mi vremena da dođem do daha."
    
  Bez riječi kao odgovor, sestra Madison je iznenada jednim trzajem strgnula zavoj. Purdue je kriknuo u agoniji, gušeći se iznenadnim izdisajem.
    
  "Bože moj, Charist!" vrisnuo je, oči su mu se raširile od šoka. Grudi su mu se brzo nadimale dok mu je um obrađivao mučni pakao unutar lokaliziranog područja njegove kože.
    
  "Žao mi je, gospodine Perdue", iskreno se ispričala. "Rekli ste da jednostavno trebam nastaviti i završiti s tim."
    
  "Znam što sam rekao", promrmljao je, lagano povrativši dah. Nikada nije očekivao da će se osjećati kao mučenje ispitivanjem ili čupanje noktiju. "U pravu si. Rekao sam to. O, Bože, zamalo me ubilo."
    
  Ali ono što Perdue nije očekivao bilo je ono što će vidjeti kada pogleda svoje rane.
    
    
  4
  Fenomen mrtve relativnosti
    
    
  Sam je žurno pokušao otvoriti vrata automobila, dok je Nina divlje hripala pokraj njega. Do tada je shvatila da je besmisleno ispitivati svog starog prijatelja o bilo čemu dok je on usredotočen na ozbiljne stvari, pa je odlučila doći do daha i zadržati jezik za zubima. Noć je bila ledena za doba godine, a njegove su se noge, osjećajući oštru hladnoću vjetra, sklupčale pod kiltom, a ruke su mu također utrnule. Iz puba su odjekivali glasovi, poput krikova lovaca koji će se svakog trena napasti lisicu.
    
  "Za ime Božje!" siktala je Sam u tami dok je vrh ključa nastavio grebati po bravi, ne nalazeći otključavanje. Nina je pogledala unatrag prema tamnim figurama. Nisu se odmaknule od zgrade, ali je mogla razaznati svađu.
    
  "Sam", šapnula je, ubrzano dišući, "mogu li ti pomoći?"
    
  "Dolazi li? Već dolazi?" upitao je uporno.
    
  Još uvijek zbunjena Samovim bijegom, odgovorila je: "Tko? Moram znati na koga paziti, ali mogu ti reći da nas još nitko ne prati."
    
  "J-j-taj... taj jebeni-" zamucao je, "onaj prokleti tip koji me napao."
    
  Njene velike, tamne oči pretraživale su okolinu, ali koliko je Nina mogla vidjeti, nije bilo nikakvog pokreta između tučnjave ispred puba i Samove nesreće. Vrata su se zaškripala i otvorila prije nego što je Nina uopće mogla shvatiti na koga Sam misli, i osjetila je kako je njegova ruka zgrabila njezinu. Ubacio ju je u auto što je nježnije mogao i gurnuo za sobom.
    
  "Isuse, Sam! Tvoj mjenjač mi je pakao na nogama!" požalila se, mučeći se sjesti na suvozačko sjedalo. Inače bi Sam imao neku duhovitu primjedbu na dvostruku rečenicu koju je izgovorila, ali sada nije imao vremena za humor. Nina je protrljala bedra, još uvijek se pitajući oko čega je sva ta strka, kad je Sam upalio auto. Njeno uobičajeno zaključavanje vrata dogodilo se taman na vrijeme, dok je glasan udarac u prozor natjerao Ninu da vrisne od užasa.
    
  "O, moj Bože!" vrisnula je kad je ugledala čovjeka s tanjurastim očima u ogrtaču kako se iznenada niotkuda pojavljuje.
    
  "Kučkin sine!" kipio je Sam, prebacivši ručicu u prvu brzinu i ubrzavajući auto.
    
  Muškarac ispred Nininih vrata bijesno je vrištao na nju, udarajući šakama o prozor. Dok se Sam pripremao za ubrzanje, vrijeme se za Ninu usporilo. Pažljivo je pogledala muškarca, čije je lice bilo iskrivljeno od napetosti, i odmah ga je prepoznala.
    
  "Djevica", promrmljala je u čudu.
    
  Dok je automobil izlazio s parkirnog mjesta, muškarac im je nešto viknuo pod crvenim stop svjetlima, ali Nina je bila previše šokirana da bi obraćala pažnju. Čekala je, zinuvši, da joj Sam da odgovarajuće objašnjenje, ali misli su joj bile mutne. Kasno navečer, prošli su kroz dva crvena svjetla na glavnoj ulici Glenrothesa, krećući se prema jugu prema North Queensferryju.
    
  "Što si rekla?" upitao je Sam Ninu kad su napokon izašli na glavnu cestu.
    
  "O čemu?" upitala je, toliko zapanjena svime da je zaboravila većinu onoga što je govorila. "O, čovjek na vratima? Je li to kili od kojeg bježiš?"
    
  "Da", odgovorio je Sam. "Kako si ga nazvao?"
    
  "O, sveta Majko", rekla je. "Promatrala sam ga u pubu dok si ti bio na pustopoljini i primijetila sam da ne pije alkohol. Dakle, sva njegova pića..."
    
  "Djevice", pretpostavio je Sam. "Razumijem. Razumijem." Lice mu je bilo crveno, a oči su mu još uvijek bile divlje, ali je držao pogled uprt u vijugavu cestu osvijetljenu dugim svjetlima. "Stvarno moram nabaviti auto s centralnim zaključavanjem."
    
  "Bože moj", složila se, uvlačeći kosu pod pletenu kapu. "Mislim da ti je to do sada očito, pogotovo u poslu kojim se baviš. Da te tako često progone i maltretiraju, potreban bi bolji prijevoz."
    
  "Volim svoj auto", promrmljao je.
    
  "Ovo izgleda kao greška, Sam, a ti si dovoljno bogat da si priuštiš nešto što ti odgovara", propovijedala je. "Kao tenk."
    
  "Je li ti išta rekao?" upitao ju je Sam.
    
  "Ne, ali sam ga vidjela kako ulazi u kupaonicu za tobom. Jednostavno mi nije bilo važno. Zašto? Je li ti tamo nešto rekao ili te je jednostavno napao?" upitala je Nina, iskoristivši priliku da mu začešlja crne pramenove iza uha, držeći ih podalje od lica. "Bože, izgledaš kao da si vidio mrtvog rođaka ili tako nešto."
    
  Sam ju je pogledao. "Zašto to kažeš?"
    
  "To je samo način govora", branila se Nina. "Osim ako ti nije bio pokojni rođak."
    
  "Ne budi smiješna", nasmijao se Sam.
    
  Nina je shvatila da se njezin suputnik nije baš pridržavao prometnih pravila, s obzirom na to da je imao milijun galona čistog viskija i dozu šoka za svaki slučaj. Nježno je prešla rukom s njegove kose na rame, kako ga ne bi prestrašila. "Ne misliš li da bih ja trebao voziti?"
    
  "Ne poznaješ moj auto. Ima... trikove", protestirao je Sam.
    
  "Ne više nego što imaš, a mogu te i voziti sasvim dobro", nasmiješila se. "Hajde sad. Ako te policija zaustavi, bit ćeš u gadnim govnima, a ne treba nam još jedan gorak okus od ove večeri, čuješ?"
    
  Njezino nagovaranje je bilo uspješno. Uz tihi uzdah predaje, sišao je s ceste i zamijenio mjesto s Ninom. Još uvijek uznemiren onim što se dogodilo, Sam je pretraživao mračnu cestu tražeći znakove potjere, ali je s olakšanjem otkrio da nema prijetnje. Unatoč tome što je bio pijan, Sam nije dobro spavao na putu kući.
    
  "Znaš, srce mi još uvijek lupa", rekao je Nini.
    
  "Da, i moj. Nemaš pojma tko je on bio?" upitala je.
    
  "Izgledao je kao netko koga sam nekoć poznavao, ali ne mogu baš točno odrediti tko je to", priznao je Sam. Njegove su riječi bile jednako neodlučne kao i emocije koje su navirale u njemu. Prošao je prstima kroz kosu i nježno prešao rukom preko lica prije nego što je ponovno pogledao Ninu. "Mislio sam da će me ubiti. Nije nasrnuo ni ništa slično, ali je mrmljao i gurao me, i naljutio sam se. Gad se nije potrudio reći ni 'bok' ni ništa slično, pa sam to shvatio kao svađu ili pomislio da me možda pokušava gurnuti u govna, znaš?"
    
  "Ima smisla", složila se, pomno prateći cestu ispred i iza njih. "Što je uopće promrmljao? Možda će ti reći tko je bio ili zašto je bio tamo."
    
  Sam se prisjetio nejasnog incidenta, ali ništa konkretno mu nije palo na pamet.
    
  "Nemam pojma", odgovorio je. "Opet, trenutno sam svjetlosnim godinama daleko od bilo kakve uvjerljive misli. Možda mi je viski isprao pamćenje ili nešto slično, jer ono čega se sjećam je kao Dalijeva slika u stvarnom životu. Sve je to", podrignuo je i napravio kapajući pokret rukama, "razmazano i ispremiješano s previše boja."
    
  "Zvuči kao većina tvojih rođendana", primijetila je, pokušavajući se ne nasmiješiti. "Ne brini, draga. Uskoro ćeš sve moći prespavati. Sutra ćeš se bolje sjećati ovog sranja. Osim toga, postoji velika vjerojatnost da će ti Rowan reći malo više o tvom zlostavljaču, budući da ga je cijelu večer usluživao."
    
  Samova pijana glava okrenula se prema njoj i prostrijelila je pogledom, a zatim se u nevjerici nagnula na stranu. "Moj zlostavljač? Bože, sigurna sam da je bio nježan, jer se ne sjećam da mi se udvarao. Također... tko je, dovraga, Rowan?"
    
  Nina je prevrnula očima. "Bože moj, Sam, ti si novinar. Čovjek bi pretpostavio da znaš da se taj izraz stoljećima koristi za opisivanje nekoga tko uznemirava ili smeta. To nije teška imenica poput silovatelj ili silovatelj. A Rowan je barmen u Balmoralu."
    
  "Oh", pjevao je Sam, a kapci su mu se spuštali. "Da, da, taj brbljavi idiot me izluđivao. Kažem ti, nisam se već dugo ovako uznemirio."
    
  "U redu, u redu, prestani sarkazam. Prestani biti glup i ostani budan. Gotovo smo stigli", uputila ga je dok su se vozili oko golf terena Turnhouse.
    
  "Ostaješ li preko noći?" upitao je.
    
  "Da, ali ideš ravno u krevet, slavljeniče", rekla je strogo.
    
  "Znam da postojimo. A ako pođeš s nama, pokazat ćemo ti kakav je život u Republici Tartan", najavio je, smiješeći joj se u sjaju žutih svjetala koja su prolazila uz cestu.
    
  Nina je uzdahnula i prevrnula očima. "Kako bi se reklo da viđaš duhove starih poznanika", promrmljala je dok su skretali u ulicu u kojoj je Sam živio. Nije ništa rekao. Samov maglovit um radio je na autopilotu dok se tiho njihao u zavojima automobila, dok su daleke misli nastavile gurati mutno lice stranca u muškom toaletu iz njegovog sjećanja.
    
  Sam nije bio veliki teret kad mu je Nina položila glavu na mekani jastuk u spavaćoj sobi. Bila je to dobrodošla promjena od njegovih preopširnih prosvjeda, ali znala je da su večerašnji neugodni događaji, u kombinaciji s pićem ogorčenog Irca, morali uzeti danak na njezinom prijatelju. Bio je iscrpljen i bez obzira koliko mu je tijelo bilo umorno, um mu se borio protiv odmora. Vidjela je to u pokretu njegovih očiju iza spuštenih kapaka.
    
  "Lepo spavaj, dečko", šapnula je. Poljubivši Sama u obraz, navukla je pokrivače i zavukla rub njegove flis deke pod njegovo rame. Slabi bljeskovi svjetla obasjali su napola navučene zavjese dok je Nina gasila Samovu noćnu lampu.
    
  Ostavivši ga zadovoljnog i uzbuđenog, uputila se u dnevnu sobu, gdje se njegova voljena mačka izležavala na kaminu.
    
  "Bok, Bruich", prošaptala je, osjećajući se potpuno iscrpljeno. "Želiš li me večeras ugrijati?" Mačka nije učinila ništa više nego je provirila kroz proreze svojih kapaka kako bi procijenila njezine namjere prije nego što je mirno utonula uz tutnjavu groma nad Edinburghom. "Ne", slegnula je ramenima. "Možda bih prihvatila ponudu tvog učitelja da sam znala da ćeš me zanemariti. Svi ste vi prokleti mužjaci isti."
    
  Nina se srušila na kauč i uključila televizor, manje radi zabave, a više radi društva. Djelići događaja od te noći proletjeli su joj kroz glavu, ali bila je preumorna da bi ponovno gledala veći dio. Znala je samo da ju je uznemirio zvuk koji je djevac ispustio dok je šakama udarao po prozoru njezina auta prije nego što se Sam odvezao. Bilo je to poput usporenog zijevanja, strašnog, proganjajućeg zvuka koji nije mogla zaboraviti.
    
  Nešto joj je zapelo za oko na ekranu. Bio je to park u njezinom rodnom gradu Obanu na sjeverozapadu Škotske. Vani je kiša lila kako bi sprala Sam Cleaveov rođendan i najavila novi dan.
    
  Dva sata ujutro.
    
  "Oh, opet smo na vijestima", rekla je, pojačavajući zvuk kako bi se čula kroz kišu. "Iako ne baš uzbudljivo." Vijesti su bile beznačajne, osim činjenice da se novoizabrani gradonačelnik Obana uputio na nacionalni sastanak visokog prioriteta i visokog povjerenja. "Povjerenje, dovraga", podsmjehnula se Nina, paleći Marlboro. "Samo otmjeno ime za tajni protokol za prikrivanje u hitnim slučajevima, gadovi?" Sa svojim uobičajenim cinizmom, Nina je pokušala shvatiti kako se obični gradonačelnik može smatrati dovoljno važnim da bude pozvan na tako visok sastanak. Bilo je čudno, ali Ninine pješčane oči više nisu mogle podnijeti plavo svjetlo televizora i zaspala je uz zvuk kiše i nepovezano, sve tiše brbljanje novinara Kanala 8.
    
    
  5
  Druga medicinska sestra
    
    
  U jutarnjem svjetlu koje je prodiralo kroz Purdueov prozor, njegove su rane izgledale daleko manje groteskno nego prethodnog poslijepodneva kada ih je medicinska sestra Madison očistila. Sakrio je svoj početni šok zbog blijedoplavih proreza, ali teško je mogao tvrditi da je rad liječnika u klinici Salisbury bio vrhunski. S obzirom na razornu štetu nanesenu donjem dijelu njegova tijela, duboko u dubinama Izgubljenog grada, korektivna operacija bila je uspješna.
    
  "Izgleda bolje nego što sam mislio", rekao je medicinskoj sestri dok mu je skidala zavoj. "Opet, možda samo dobro zacjeljujem?"
    
  Medicinska sestra, mlada žena čije je ponašanje uz krevet bilo nešto manje osobno, nesigurno mu se nasmiješila. Purdue je shvatio da ne dijeli smisao za humor medicinske sestre Madison, ali barem je bila prijateljski nastrojena. Djelovala je prilično nelagodno u njegovom društvu, ali nije mogao razumjeti zašto. Budući da je bio, ekstrovertirani milijarder je jednostavno pitao.
    
  "Jesi li alergičan?" našalio se.
    
  "Ne, gospodine Purdue?" odgovorila je oprezno. "Za što?"
    
  "Za mene", nasmiješio se.
    
  Nakratko joj je preko lica prešao onaj stari izraz 'stjeranog jelena u kut', ali njegov je osmijeh ubrzo nestao iz njezine zbunjenosti. Odmah mu se nasmiješila. "Hm, ne, nisam takva. Testirali su me i otkrili da sam zapravo imuna na tebe."
    
  "Ha!" uzviknuo je, pokušavajući ignorirati poznato peckanje šavova na koži. "Čini se da nerado puno pričaš, pa sam pretpostavio da mora postojati neki medicinski razlog."
    
  Medicinska sestra je duboko i dugo udahnula prije nego što mu je odgovorila. "To je osobna stvar, gospodine Purdue. Molim vas, pokušajte ne shvatiti moj kruti profesionalizam osobno. To je jednostavno moj način. Svi moji pacijenti su mi dragi, ali pokušavam se ne vezati za njih osobno."
    
  "Loše iskustvo?" upitao je.
    
  "Hospicij", odgovorila je. "Bilo mi je previše vidjeti pacijente kako završavaju nakon što sam im se toliko zbližila."
    
  "Nadam se da ne misliš da ću uskoro umrijeti", promrmljao je, širom otvorenih očiju.
    
  "Ne, naravno, nisam to mislila", brzo je odvratila. "Sigurna sam da je krivo zvučalo. Neki od nas jednostavno nisu baš društveni ljudi. Postala sam medicinska sestra da bih pomagala ljudima, a ne da bih se pridružila obitelji, ako to nije previše sarkastično od mene."
    
  Purdue je razumio. "Razumijem. Ljudi misle da zato što sam bogat, znanstvena slava i sve to, uživam u pridruživanju organizacijama i susretima s važnim ljudima." Odmahnuo je glavom. "Sve ovo vrijeme samo želim raditi na svojim izumima i pronaći tihe vjesnike iz povijesti koji pomažu razjasniti neke ponavljajuće pojave u našim erama, znate? Samo zato što smo negdje vani i postižemo velike pobjede u onim svakodnevnim stvarima koje su zaista važne, ljudi automatski pretpostavljaju da to radimo zbog slave."
    
  Klimnula je glavom i trznula se dok je skidala posljednji zavoj, zbog čega je Purdue zastao dah. "Previše istinito, gospodine."
    
  "Molim te, zovi me David", zastenjao je dok je hladna tekućina lizala zašivenu posjekotinu na njegovom desnom kvadricepsu. Ruka mu je instinktivno posegnula za njezinom, ali ju je zaustavio u zraku. "Bože, ovo se osjeća užasno. Hladna voda na mrtvom mesu, znaš?"
    
  "Znam, sjećam se kad sam imala operaciju rotatorne manšete", suosjećala je. "Ne brini, skoro smo gotovi."
    
  Brzo kucanje na vratima najavilo je posjet dr. Patela. Izgledao je umorno, ali dobro raspoložen. "Dobro jutro, veseli ljudi. Kako smo danas?"
    
  Medicinska sestra se samo nasmiješila, usredotočena na svoj posao. Purdue je morao pričekati da mu se vrati disanje prije nego što je pokušao odgovoriti, ali liječnik je bez oklijevanja nastavio proučavati karton. Njegov pacijent je proučavao njegovo lice dok je čitao najnovije rezultate, čitajući prazan izraz lica.
    
  "Što je, doktore?" Perdue se namrštio. "Mislim da moje rane sada izgledaju bolje, zar ne?"
    
  "Nemoj previše razmišljati o tome, Davide", nasmijao se dr. Patel. "Dobro si i sve izgleda u redu. Upravo sam imao dugu, noćnu operaciju koja je gotovo sve iscrpila iz mene."
    
  "Je li se pacijent izvukao?" našalio se Purdue, nadajući se da nije previše neosjetljiv.
    
  Dr. Patel ga je pogledao podrugljivo i zabavljeno. "Ne, zapravo je umrla od očajničke potrebe da ima grudi veće od ljubavnice svog muža." Prije nego što je Purdue to mogao shvatiti, liječnik je uzdahnuo. "Silikon se probio u tkivo jer se neki od mojih pacijenta", upozoravajuće je pogledao Purduea, "ne pridržavaju naknadnih tretmana i na kraju se istroše."
    
  "Suptilno", rekao je Perdue. "Ali nisam učinio ništa što bi ugrozilo tvoj posao."
    
  "Dobar čovjek", rekao je dr. Patel. "Dakle, danas ćemo započeti laserski tretman, samo da olabavimo većinu tvrdog tkiva oko rezova i ublažimo dio napetosti živaca."
    
  Medicinska sestra je na trenutak izašla iz sobe kako bi liječnik mogao razgovarati s Purdueom.
    
  "Koristimo IR425", pohvalio se dr. Patel, i to s pravom. Purdue je izumio rudimentarnu tehnologiju i proizveo prvu liniju terapijskih instrumenata. Sada je bilo vrijeme da tvorac profitira od vlastitog rada, a Purdue je bio oduševljen što je iz prve ruke vidio njegovu učinkovitost. Dr. Patel se ponosno nasmiješio. "Najnoviji prototip nadmašio je naša očekivanja, Davide. Možda bi trebao upotrijebiti svoj mozak kako bi Britaniju pogurao naprijed u industriji medicinskih uređaja."
    
  Perdue se nasmijao. "Kad bih samo imao vremena, dragi prijatelju, prihvatio bih izazov. Nažalost, ima previše stvari za raspakirati."
    
  Dr. Patel je odjednom izgledao ozbiljnije i zabrinutije. "Poput otrovnih udava koje su stvorili nacisti?"
    
  Namjeravao je impresionirati ovom izjavom, i sudeći po Purdueovoj reakciji, uspio je. Njegov tvrdoglavi pacijent lagano je problijedio pri sjećanju na monstruoznu zmiju koja ga je napola progutala prije nego što ga je Sam Cleave spasio. Dr. Patel zastao je kako bi Purdueu omogućio da se prepusti strašnom sjećanju, kako bi se uvjerio da još uvijek razumije koliko je sretan što može disati.
    
  "Ne uzimaj ništa zdravo za gotovo, to je sve što kažem", blago je savjetovao liječnik. "Slušaj, razumijem tvoj slobodni duh i tu urođenu želju za istraživanjem, Davide. Samo pokušaj sagledati stvari iz prave perspektive. Radim s tobom i za tebe već neko vrijeme i moram reći da je tvoja nepromišljena potraga za avanturom... ili znanjem... divljenja vrijedna. Sve što tražim jest da prihvatiš svoju smrtnost. Genijalci poput tebe su dovoljno rijetki na ovom svijetu. Ljudi poput tebe su pioniri, predvodnici napretka. Molim te... nemoj umrijeti."
    
  Perdue se na to nije mogao suzdržati od osmijeha. "Oružje je jednako važno kao i alati koji liječe rane, Harune. Možda se nekima u medicinskom svijetu ne čini tako, ali ne možemo se suočiti s neprijateljem nenaoružani."
    
  "Pa, da na svijetu nema oružja, nikada ne bismo imali nikakvih žrtava, a ni neprijatelja koji bi nas pokušali ubiti", pomalo ravnodušno je odvratio dr. Patel.
    
  "Ova će rasprava završiti u mrtvoj točki za nekoliko minuta, i ti to znaš", obećao je Perdue. "Bez uništenja i kaosa, ne bi imao posao, stari kurče."
    
  "Liječnici obavljaju širok raspon funkcija; ne samo liječe rane i vade metke, Davide. Uvijek će biti porođaja, srčanih udara, upala slijepog crijeva i tako dalje, što će nam omogućiti da radimo, čak i bez ratova i tajnih arsenala u svijetu", odvratio je liječnik, ali Perdue je potkrijepio svoj argument jednostavnim odgovorom. "I uvijek će postojati prijetnje nevinim, čak i bez ratova i tajnih arsenala. Bolje je posjedovati vojničku hrabrost u mirnodopsko vrijeme nego se suočiti s ropstvom i izumiranjem zbog svog plemstva, Harune."
    
  Liječnik je izdahnuo i stavio ruke na bokove. "Razumijem, da. Došli smo do slijepe ulice."
    
  Purdue ionako nije htio nastaviti s tom tmurnom notom, pa je promijenio temu na ono što je htio pitati plastičnog kirurga. "Reci mi, Harun, što onda radi ova medicinska sestra?"
    
  "Što mislite pod tim?" upitao je dr. Patel, pažljivo pregledavajući Purdueove ožiljke.
    
  "Jako joj je neugodno u mojoj blizini, ali ne vjerujem da je samo introvertirana", znatiželjno je objasnio Perdue. "U njezinim interakcijama ima nešto više."
    
  "Znam", promrmljao je dr. Patel, podižući Purdueovu nogu kako bi pregledao suprotnu ranu, koja se protezala iznad koljena s unutarnje strane lista. "Bože moj, ovo je najgora posjekotina ikad. Znate, satima sam ovo kalemio."
    
  "Vrlo dobro. Rad je nevjerojatan. Dakle, što mislite pod 'znate'? Je li nešto rekla?" upitao je liječnika. "Tko je ona?"
    
  Dr. Patel je izgledao pomalo iritirano zbog stalnih prekida. Ipak, odlučio je reći Purdueu što je želio znati, makar samo da spriječi istraživača da se ponaša kao zaljubljeni školarac kojem je potrebna utjeha nakon što je ostavljen.
    
  "Lilith Hearst. Pališ joj se, Davide, ali ne na način na koji misliš. To je sve. Ali molim te, za ime Božje, nemoj se udvarati ženi upola mlađoj od sebe, čak i ako je to moderno", savjetovao je. "Nije tako cool kao što zvuči. Smatram to prilično tužnim."
    
  "Nikad nisam rekao da ću je progoniti, starče", dahtao je Purdue. "Njezino ponašanje mi je jednostavno bilo neobično."
    
  "Očito je bila prava znanstvenica, ali se zaplela s kolegom i na kraju su se vjenčali. Koliko mi je rekla medicinska sestra Madison, par se uvijek u šali uspoređivao s Madame Curie i njezinim suprugom", objasnila je dr. Patel.
    
  "Dakle, kakve to veze ima sa mnom?" upitao je Perdue.
    
  "Njezin suprug razvio je multiplu sklerozu tri godine nakon početka braka, a njegovo se stanje naglo pogoršalo, zbog čega nije mogla nastaviti studij. Morala je napustiti svoj program i istraživanje kako bi provodila više vremena s njim sve do njegove smrti 2015. godine", rekla je dr. Patel. "A vi ste uvijek bili najveća inspiracija njezina supruga, i u znanosti i u tehnologiji. Recimo samo da je bio veliki štovatelj vašeg rada i uvijek vas je želio upoznati."
    
  "Zašto me onda nisu kontaktirali da ga upoznam? Bio bih sretan da sam ga upoznao, čak i samo da malo razveselim ovog čovjeka", jadikovao je Perdue.
    
  Patelove tamne oči probile su Purduea dok je odgovarao: "Pokušali smo vas kontaktirati, ali u to ste vrijeme tražili neku grčku relikviju. Philip Hearst je umro nedugo prije nego što ste se vratili u moderni svijet."
    
  "O, Bože, tako mi je žao što ovo čujem", rekao je Perdue. "Nije ni čudo što je malo frigidna u mojoj blizini."
    
  Liječnik je mogao vidjeti pacijentovo iskreno sažaljenje i naznaku osjećaja krivnje prema strancu kojeg je možda poznavao, čije je ponašanje mogao poboljšati. Dr. Patel je zauzvrat sažalio Purduea i pokušao ublažiti njegove brige riječima utjehe. "Nije važno, Davide. Philip je znao da si zauzet čovjek. Osim toga, nije ni znao da te je njegova žena pokušala kontaktirati. Nije važno, sve je to prošlo. Nije mogao biti razočaran onim što nije znao."
    
  Pomoglo je. Perdue je kimnuo: "Pretpostavljam da si u pravu, starče. Međutim, moram biti pristupačniji. Bojim se da ću biti malo loše raspoložen nakon putovanja na Novi Zeland, i mentalno i fizički."
    
  "Vau", rekao je dr. Patel, "drago mi je čuti da to kažete. S obzirom na vaš karijerni uspjeh i vašu upornost, bojao sam se predložiti da oboje uzmu pauzu. Sad ste to učinili za mene. Molim vas, Davide, odvojite trenutak. Možda tako ne mislite, ali ispod svoje stroge vanjštine još uvijek posjedujete vrlo ljudski duh. Ljudske duše sklone su pucanju, uvijanju ili čak lomljenju ako su stvorile pravi dojam o nečemu strašnom. Vašoj psihi treba jednako odmora kao i vašem tijelu."
    
  "Znam", priznao je Perdue. Njegov liječnik nije imao pojma da mu je Perdueova upornost već pomogla vješto prikriti ono što ga proganja. Iza milijarderovog osmijeha krila se strašna krhkost koja bi se pojavila kad god bi utonuo u san.
    
    
  6
  Otpadnik
    
    
    
  Zbirka Akademije za fiziku, Bruges, Belgija
    
    
  U 22:30 sati sastanak znanstvenika je zatvoren.
    
  "Laku noć, Kaspere", uzviknula je rektorica iz Rotterdama, posjećujući nas u ime nizozemskog sveučilišta Allegiance. Mahnula je neozbiljnom čovjeku kojem se obratila prije nego što je ušla u taksi. On joj je skromno uzvratio mahanjem, zahvalan što mu se nije obratila u vezi s njegovom disertacijom - Einsteinovim izvješćem - koju je predao mjesec dana ranije. Nije bio čovjek koji uživa u pažnji osim ako nije dolazila od onih koji su ga mogli prosvijetliti o njegovom području stručnosti. A takvih je, priznajem, bilo malo.
    
  Dr. Casper Jacobs je neko vrijeme vodio Belgijsko udruženje za fizikalna istraživanja, tajnu podružnicu Reda Crnog sunca u Brugesu. Akademski odjel, pod Ministarstvom znanstvene politike, blisko je surađivao s tajnom organizacijom koja se infiltrirala u najutjecajnije financijske i medicinske institucije diljem Europe i Azije. Njihova istraživanja i eksperimente financirale su mnoge vodeće svjetske institucije, dok su viši članovi odbora uživali potpunu slobodu djelovanja i brojne pogodnosti koje su nadilazile puke komercijalne razloge.
    
  Zaštita je bila od najveće važnosti, kao i povjerenje, između ključnih igrača Reda i europskih političara i financijera. Nekoliko vladinih organizacija i privatnih institucija bilo je dovoljno bogato da surađuje s lukavim, ali je odbilo ponude za članstvo. Te su organizacije stoga bile pošten plijen u lovu na globalni monopol nad znanstvenim napretkom i monetarnom aneksijom.
    
  Tako je Red Crnog Sunca nastavio svoju neumoljivu težnju za svjetskom dominacijom. Angažirajući pomoć i odanost onih dovoljno pohlepnih da se odreknu moći i integriteta radi sebične koristi, osigurali su pozicije moći. Korupcija je bila toliko raširena da čak ni pošteni revolveraši nisu bili svjesni da više ne posluju u nepoštenim poslovima.
    
  S druge strane, neki pokvareni strijelci zaista su htjeli pucati točno. Kasper je pritisnuo gumb na daljinskom upravljaču i poslušao zvučni signal. Na trenutak su bljesnula sićušna svjetla njegova automobila, tjerajući ga u slobodu. Nakon što se suočio s briljantnim kriminalcima i ništa ne slutećim znanstvenim čudima, fizičar je očajnički želio stići kući i uhvatiti se u koštac s važnijim problemom večeri.
    
  "Tvoj nastup je bio veličanstven kao i uvijek, Caspere", čuo je iz dva automobila na parkiralištu. U dometu sluha, bilo bi vrlo čudno pretvarati se da ignorira glasan glas. Casper je uzdahnuo. Trebao je reagirati, pa se okrenuo s punom šaradom srdačnosti i nasmiješio se. Ožalostio se kad je vidio da je to Clifton Taft, ludo bogati magnat čikaškog visokog društva.
    
  "Hvala ti, Cliff", pristojno je odgovorio Casper. Nikada nije mislio da će ponovno morati imati posla s Taftom, nakon sramotnog raskida Casperovog ugovora s Taftovim projektom Unified Field. Stoga je bilo pomalo uznemirujuće ponovno vidjeti arogantnog poduzetnika, nakon što je dvije godine ranije, prije nego što je izjurio iz Taftovog kemijskog laboratorija u Washingtonu, D.C., bez uvijanja nazvao Tafta babunom sa zlatnim prstenom.
    
  Casper je bio sramežljiv čovjek, ali nipošto nije bio svjestan sebe. Eksploatatori poput magnata gadili su mu se, koristeći svoje bogatstvo za kupnju čuda od djeteta očajnih za priznanjem pod obećavajućim sloganom, samo da bi preuzeli zasluge za svoj genij. Što se tiče dr. Jacobsa, ljudi poput Tafta nisu imali drugog posla u znanosti ili inženjerstvu osim iskorištavanja onoga što su stvorili pravi znanstvenici. Prema Casperu, Clifton Taft bio je bogati majmun bez vlastitog talenta.
    
  Taft mu je odmahnuo rukom i nacerio se poput perverznog svećenika. "Dobro je vidjeti da i dalje svake godine napreduješ. Pročitao sam neke od tvojih najnovijih hipoteza o interdimenzionalnim portalima i mogućim jednadžbama koje bi mogle jednom zauvijek dokazati teoriju."
    
  "O, ti si to učinio?" upitao je Casper, otvarajući vrata automobila kako bi pokazao svoju žurbu. "Znaš, ovo je saznao od Zelde Bessler, pa ako želiš dio toga, morat ćeš je uvjeriti da podijeli." U Casperovom glasu čula se opravdana gorčina. Zelda Bessler bila je glavna fizičarka u podružnici Reda u Brugesu i, iako je bila gotovo jednako pametna kao Jacobs, rijetko je provodila vlastita istraživanja. Njezina je igra bila marginalizirati druge znanstvenike i zastrašiti ih da povjeruju da je rad njezin, jednostavno zato što je imala veći utjecaj među velikima.
    
  "Čuo sam, ali mislio sam da ćeš se jače boriti da zadržiš dozvolu, čovječe," Cliff je otegnuto rekao svojim iritantnim naglaskom, pazeći da njegovu snishodljivost čuju svi oko njih na parkiralištu. "Kakav način da dopustiš prokletoj ženi da ti uzme istraživanje. Mislim, Bože, gdje su ti jaja?"
    
  Casper je vidio kako se ostali pogledavaju ili gurkaju dok su se kretali prema svojim automobilima, limuzinama i taksijima. Maštao je o tome da na trenutak ostavi mozak po strani i upotrijebi svoje tijelo da zgazi život iz Tafta i izbije mu ogromne zube. "Moja jaja su u savršenom stanju, Cliff", mirno je odgovorio. "Neka istraživanja zahtijevaju primjenu pravog znanstvenog intelekta. Čitanje otmjenih fraza i pisanje konstanti u nizu s varijablama nije dovoljno da se teorija pretvori u praksu. Ali siguran sam da znanstvenik jak kao Zelda Bessler to zna."
    
  Casper je uživao u osjećaju koji mu nije bio poznat. Očito se zvao schadenfreude, i rijetko je uspijevao udariti nasilnika u jaja kao što je upravo učinio. Pogledao je na sat, uživajući u zapanjenim pogledima koje je upućivao idiotskom magnatu, i ispričao se istim samouvjerenim tonom. "A sada, ako me ispričaš, Clifton, imam spoj."
    
  Naravno, lagao je kroz zube. S druge strane, nije precizirao s kim ili čak s čime je bio na spoju.
    
    
  * * *
    
    
  Nakon što je ukorio hvalisavog idiota s lošom frizurom, Casper se odvezao niz neravno parkiralište prema istoku. Jednostavno je htio izbjeći red luksuznih limuzina i Bentleyja koji su napuštali dvoranu, ali nakon njegove dobro usmjerene primjedbe prije Taftovog oproštaja, i to se sigurno činilo arogantnim. Dr. Casper Jacobs bio je, između ostalog, zreo i inovativan fizičar, ali uvijek je bio previše skroman u pogledu svog rada i predanosti.
    
  Red Crnog Sunca ga je izuzetno cijenio. Tijekom godina rada na njihovim posebnim projektima, shvatio je da su članovi organizacije uvijek spremni pružiti uslugu i pokriti vlastita leđa. Njihova odanost, kao i samom Redu, bila je neusporediva; to je nešto što je Casper Jacobs uvijek divio. Kad je pio i filozofirao, puno je razmišljao o tome i došao do jednog zaključka: kad bi se ljudi samo mogli toliko duboko brinuti o zajedničkim ciljevima svojih škola, sustava socijalne skrbi i zdravstvene zaštite, svijet bi prosperirao.
    
  Zabavno mu je bilo što skupina nacističkih ideologa može biti uzor pristojnosti i napretka u današnjoj društvenoj paradigmi. S obzirom na stanje globalnih dezinformacija i propagande pristojnosti koja je porobljavala moral i gušila individualno razmatranje, Jacobs je to razumio.
    
  Svjetla na autocesti koja su treperila u ritmu vjetrobranskog stakla uronila su mu misli u dogme revolucije. Prema Kasperu, Red bi lako uspio svrgnuti režime samo kad civili ne bi svoje predstavnike doživljavali kao objekte moći, bacajući njihove sudbine u ponor lažljivaca, šarlatana i kapitalističkih čudovišta. Monarsi, predsjednici i premijeri držali su sudbine ljudi u svojim rukama, a takvo što bi trebalo biti gnusoba, vjerovao je Kasper. Nažalost, nije bilo drugog načina za uspješno vladanje osim obmanjivanjem i sijanjem straha među vlastitim narodom. Žalio je zbog činjenice da svjetsko stanovništvo nikada neće biti slobodno. Čak je i razmišljanje o alternativama jedinstvenom, dominantnom entitetu u svijetu postajalo apsurdno.
    
  Skrenuvši s kanala Ghent-Bruges, ubrzo je prošao pored groblja Assebroek, gdje su mu pokopani oba roditelja. Televizijska voditeljica je na radiju objavila da je 23 sata, a Kasper je osjetio olakšanje kakvo dugo nije osjetio. Usporedio je to s radošću buđenja kasno u školu i shvaćanja da je subota - i bila je.
    
  "Hvala Bogu, sutra mogu malo duže spavati", nasmiješio se.
    
  Život mu je bio užurban otkako je preuzeo novi projekt, koji je vodila ta akademska poput kukavice, dr. Zelda Bessler. Nadgledala je strogo povjerljivi program poznat samo nekolicini članova Reda, osim autoru izvornih formula, samom dr. Casperu Jacobsu.
    
  Kao pacifistički genij, uvijek je odbacivao njezino prisvajanje zasluga za njegov rad pod krinkom suradnje i timskog rada "za dobrobit Reda", kako je ona to rekla. No, u posljednje vrijeme počeo je osjećati sve veću ogorčenost prema svojim kolegama što su ga isključili iz svojih redova, posebno s obzirom na to da bi opipljive teorije koje je iznio vrijedile bogatstvo u bilo kojoj drugoj instituciji - novac koji je mogao imati na raspolaganju. Umjesto toga, bio je prisiljen zadovoljiti se djelićem troškova, dok su bivši članovi Reda, koji su nudili najviše plaće, bili favorizirani u odjelu za obračun plaća. I svi su oni ugodno živjeli od njegovih hipoteza i njegovog napornog rada.
    
  Dok se zaustavljao ispred svog stana u zatvorenom naselju u slijepoj ulici, Kasper je osjetio val mučnine. Toliko je dugo izbjegavao svoju unutarnju antipatiju u ime svog istraživanja, ali današnji ponovni susret s Taftom ponovno je oživio neprijateljstvo. Bila je to tako neugodna tema koja mu je zamagljivala um, ali ipak nije se dala potisnuti.
    
  Preskakao je stepenice do granitnog odmorišta koje je vodilo do ulaznih vrata njegova privatnog stana. Svjetla su bila upaljena u glavnoj zgradi, ali se uvijek kretao tiho kako ne bi uznemirio stanodavca. U usporedbi sa svojim kolegama, Casper Jacobs vodio je izrazito povučen i skroman život. Osim onih koji su krali njegov rad i profitirali od njega, njegovi manje nametljivi partneri također su zarađivali prilično pristojno. Po prosječnim standardima, dr. Jacobs bio je ugodan, ali nipošto bogat.
    
  Vrata su se zaškripala i osjetio je miris cimeta, zaustavivši ga usred koraka u mraku. Casper se nasmiješio i upalio svjetlo, potvrđujući tajnu dostavu stanodavceve majke.
    
  "Karen, užasno me razmazuješ", rekao je praznoj kuhinji, krećući se ravno prema limu za pečenje punom peciva s grožđicama. Brzo je zgrabio dva mekana peciva i što je brže mogao žvakati u usta. Sjeo je za računalo i prijavio se, gutajući zalogaje ukusnog kruha s grožđicama.
    
  Casper je provjerio e-poštu, a zatim otvorio najnovije vijesti na Nerd Pornu, podzemnoj znanstvenoj web stranici čiji je bio član. Odjednom se Casper osjećao bolje nakon loše večeri kada je ugledao poznati logo koji je koristio simbole iz kemijskih jednadžbi za stvaranje imena web stranice.
    
  Nešto mu je zapelo za oko na kartici 'Nedavno'. Nagnuo se naprijed kako bi se uvjerio da ispravno čita. "Ti si prokleti idiot", prošaptao je, gledajući fotografiju Davida Perduea s naslovom:
    
  "Dave Perdue je pronašao Strašnu Zmiju!"
    
  "Ti si prokleti idiot", dahtao je Casper. "Ako tu jednadžbu primijeni u praksi, svi smo nadrljali."
    
    
  7
  Dan poslije
    
    
  Kad se Sam probudio, poželio je da uopće ima mozga. Naviknut na mamurluk, znao je posljedice pića na svoj rođendan, ali ovo je bio poseban pakao koji mu je tinjao u lubanji. Spoticao se u hodnik, a svaki mu je korak odjekivao u očnim dupljama.
    
  "O, Bože, samo me ubij", promrmljao je, bolno brišući oči, odjeven samo u kućni ogrtač. Pod pod njegovim nogama bio je poput hokejaškog igrališta, dok je hladan nalet vjetra ispod njegovih vrata upozoravao na još jedan ledeni dan s druge strane. Televizor je još uvijek radio, ali Nine nije bilo, a njegov mačak, Bruichladdich, odabrao je ovaj nezgodan trenutak da počne cviliti tražeći hranu.
    
  "Dovraga, moja glava", požalio se Sam, hvatajući se za čelo. Ušetao je u kuhinju na jaku crnu kavu i dva Anadina, kako je bio običaj u njegova vremena kao okorjelog novinara. Činjenica da je bio vikend nije bila važna Samu. Bilo da se radilo o istraživačkom novinarstvu, pisanju ili izletima s Daveom Purdueom, Sam nikada nije imao vikend, praznik ili slobodan dan. Svaki dan mu je bio isti, a dane je brojao prema rokovima i obvezama u svom dnevniku.
    
  Nakon što je nahranio velikog riđeg mačka konzervom riblje kaše, Sam se pokušao ne ugušiti. Strašan miris mrtve ribe nije bio najbolja stvar za patiti, s obzirom na njegovo stanje. Brzo je ublažio bol vrućom kavom u dnevnoj sobi. Nina je ostavila poruku:
    
    
  Nadam se da imaš tekućinu za ispiranje usta i jak želudac. Pokazao sam ti nešto zanimljivo o vlaku duhova jutros u globalnim vijestima. Predobro da bih to propustio. Moram se vratiti u Oban na predavanje na fakultetu. Nadam se da ćeš preživjeti irsku gripu jutros. Sretno!
    
  - Nina
    
    
  "Ha-ha, jako smiješno", zastenjao je, zalijevajući Anadineine peciva punim ustima kave. Zadovoljan, Bruich se pojavio u kuhinji. Zauzeo je svoje mjesto na praznoj stolici i počeo se radosno pospremati. Sama je ogorčila bezbrižna sreća njegove mačke, a da ne spominjemo potpuni nedostatak nelagode u kojoj je Bruich uživao. "Ma, gubi se", rekao je Sam.
    
  Bio je znatiželjan u vezi Ninine snimke vijesti, ali nije mislio da je njezino upozorenje o lošem želucu dobrodošlo. Ne s ovim mamurlukom. U brzom natezanju, znatiželja je pobijedila bolest i pustio je snimku na koju se ona osvrnula. Vani je vjetar donosio još više kiše, pa je Sam morao pojačati zvuk na televizoru.
    
  U tom segmentu, novinar je izvještavao o misterioznoj smrti dvoje mladih ljudi u gradu Molodečno, blizu Minska, u Bjelorusiji. Žena u debelom kaputu stajala je na trošnom peronu onoga što je izgledalo kao stari željeznički kolodvor. Upozorila je gledatelje na eksplicitne scene prije nego što je kamera usmjerila snimak na razmazane ostatke na starim, zahrđalim tračnicama.
    
  "Što je dovraga?" promrmljao je Sam bezglasno, mršteći se dok je pokušavao shvatiti što se upravo dogodilo.
    
  "Mladići su očito ovdje prešli tračnice", novinar je pokazao na crveni nered prekriven plastikom odmah ispod ruba perona. "Prema riječima jedinog preživjelog, čiji identitet vlasti još uvijek skrivaju, dvojicu njegovih prijatelja udario je... vlak duhova."
    
  "I mislio sam", promrmljao je Sam, posežući za vrećicom čipsa koju je Nina zaboravila pojesti. Nije baš vjerovao u praznovjerja i duhove, ali ono što ga je potaknulo na takav zaokret bila je činjenica da su tračnice očito bile neispravne. Ignorirajući očito krvoproliće i tragediju, kako je bio obučen, Sam je primijetio da nedostaju dijelovi tračnica. Druge snimke kamere pokazale su ozbiljnu koroziju na tračnicama, zbog čega nijedan vlak nije mogao njima putovati.
    
  Sam je zaustavio kadar kako bi pomnije proučio pozadinu. Osim intenzivnog rasta lišća i grmlja na tračnicama, bilo je znakova paljenja na površini zida za odron uz željezničku prugu. Izgledalo je svježe, ali nije mogao biti siguran. Ne baš upućen u znanost ili fiziku, Sam je imao osjećaj da je crni trag opekline uzrokovan nečim što je koristilo intenzivnu toplinu kako bi stvorilo dovoljno sile da dvoje ljudi pretvori u kašu.
    
  Sam je nekoliko puta preslušao izvješće, razmatrajući svaku mogućnost. Toliko mu je preplavilo mozak da je zaboravio na strašnu migrenu kojom su ga blagoslovili bogovi alkohola. Zapravo, bio je naviknut na jake glavobolje dok je radio na složenim zločinima i sličnim misterijama, pa je odlučio vjerovati da je njegov mamurluk jednostavno rezultat napornog rada njegovog uma na otkrivanju okolnosti i uzroka ovog uzbudljivog incidenta.
    
  "Purdue, nadam se da si budan i da se oporavljaš, prijatelju", nasmiješio se Sam dok je povećavao mrlju koja je ugljenisala pola zida mat crnim premazom. "Jer imam nešto za tebe, prijatelju."
    
  Purdue bi bio idealna osoba za takvo što, ali Sam se zakleo da neće uznemiravati genijalnog milijardera dok se potpuno ne oporavi od operacija i ne bude spreman ponovno komunicirati. S druge strane, Sam se osjećao pozvanim posjetiti Purdue kako bi vidio kako je. Bio je na intenzivnoj njezi u Wellingtonu i dvije druge bolnice otkako se dva tjedna kasnije vratio u Škotsku.
    
  Bilo je vrijeme da Sam ode pozdraviti Perduea, čak i samo da razveseli Perduea. Za tako aktivnog čovjeka, iznenadno ostajanje prikovanim za krevet tako dugo moralo je biti pomalo depresivno. Perdue je bio najaktivniji um i tijelo kojeg je Sam ikada sreo, i nije mogao zamisliti milijarderovu frustraciju što je prisiljen provoditi svaki dan u bolnicama, slijediti naredbe i biti zatvoren.
    
    
  * * *
    
    
  Sam je kontaktirao Jane, Purdueovu osobnu asistenticu, kako bi saznao adresu privatne klinike u kojoj je boravio. Užurbano je zapisao upute na bijelom listu Edinburgh Posta koji je upravo kupio prije putovanja i zahvalio joj na pomoći. Sam je izbjegao kišu koja je lila kroz prozor njegova automobila i tek se tada počeo pitati kako je Nina došla kući.
    
  Brzi poziv bit će dovoljan, pomislio je Sam i nazvao Ninu. Poziv se stalno ponavljao bez odgovora, pa je pokušao poslati poruku, nadajući se da će se javiti čim uključi telefon. Pijuckajući kavu za van iz uličnog restorana, Sam je primijetio nešto neobično na naslovnici Posta. Nije bio naslov, već mali naslov pričvršćen u donjem kutu, taman dovoljno velik da ispuni naslovnicu, a da ne bude previše nametljiv.
    
  Svjetski summit na nepoznatoj lokaciji?
    
  Članak nije pružio mnogo detalja, ali je pokrenuo pitanja o iznenadnom dogovoru škotskih vijeća i njihovih predstavnika da prisustvuju sastanku na neotkrivenoj lokaciji. Samu se to nije činilo osobito neobičnim, osim činjenice da je i novi gradonačelnik Obana, časni Lance McFadden, opisan kao reprezentativan.
    
  "Udaraš malo više nego što ti odgovara, MacFadden?" zadirkivao ga je Sam u sebi, dovršavajući ostatak hladnog pića. "Trebao bi biti tako važan. Kad bi htio", nasmijao se, bacajući novine u stranu.
    
  Poznavao je McFaddena iz njegove neumoljive kampanje tijekom proteklih nekoliko mjeseci. Većina ljudi u Obanu smatrala je McFaddena fašistom koji se maskirao u liberalno orijentiranog modernog guvernera - "narodnog gradonačelnika", ako hoćete. Nina ga je nazivala nasilnikom, a Perdue ga je poznavao iz zajedničkog pothvata u Washingtonu, D.C., oko 1996., kada su surađivali na neuspjelom eksperimentu koji je uključivao intradimenzionalnu transformaciju i teoriju ubrzanja fundamentalnih čestica. Ni Perdue ni Nina nikada nisu očekivali da će ovaj arogantni gad pobijediti na izborima za gradonačelnika, ali na kraju su svi znali da je to zato što je imao više novca od svog suparničkog kandidata.
    
  Nina je spomenula da se pita odakle je došao taj veliki iznos, budući da McFadden nikada nije bio bogat čovjek. Čak se i sam obratio Perdueu prije nekog vremena za financijsku pomoć, ali Perdue ga je naravno odbio. Morao je pronaći nekog idiota koji ga nije mogao prozreti da podrži njegovu kampanju, inače nikada ne bi stigao u ovaj ugodni, neupadljivi gradić.
    
  Na kraju posljednje rečenice, Sam je primijetio da je članak napisao Aidan Glaston, viši novinar u političkom odjelu.
    
  "Nema šanse, stari psu", nasmijao se Sam. "Još uvijek pišeš o svim tim glupostima nakon svih ovih godina, prijatelju?" Sam se sjetio rada na dva izvještaja s Aidanom nekoliko godina prije te kobne prve ekspedicije s Perdueom koja ga je odvratila od novinskog novinarstva. Bio je iznenađen da se novinar u pedesetim godinama već nije povukao i zaposlio nešto dostojanstvenije, možda kao politički savjetnik u nekoj televizijskoj emisiji ili tako nešto.
    
  Poruka je stigla na Samov telefon.
    
  "Nina!" uzviknuo je, uzimajući svoju staru Nokiju kako bi pročitao njezinu poruku. Očima je preletio preko imena na ekranu. "Ne Nina."
    
  Zapravo, bila je to poruka od Purduea, u kojoj je Sam molio da donese video snimku ekspedicije u Izgubljeni grad u Raichtisusis, Purdueovu povijesnu rezidenciju. Sam se namrštio na čudnu poruku. Kako ga je Purdue mogao zamoliti da se nađu u Raichtisusisu ako je još uvijek bio u bolnici? Uostalom, nije li Sam kontaktirao Jane manje od sat vremena ranije kako bi dobio adresu privatne klinike u Salisburyju?
    
  Odlučio je nazvati Perduea kako bi se uvjerio da doista ima mobitel i da je doista uputio poziv. Perdue se gotovo odmah javio.
    
  "Sam, jesi li primio/la moju poruku?" započeo je razgovor.
    
  "Da, ali mislio sam da si u bolnici", objasnio je Sam.
    
  "Da", odgovorio je Perdue, "ali me otpuštaju danas poslijepodne. Dakle, možete li učiniti ono što sam tražio?"
    
  Pod pretpostavkom da je netko bio u sobi s Purdueom, Sam je spremno pristao na Purdueov zahtjev. "Pusti me da odem kući i ovo pokupim, a mi ćemo se naći kod tebe kasnije večeras, u redu?"
    
  "Savršeno", odgovorio je Perdue i neceremonijalno spustio slušalicu. Samu je trebalo trenutak da shvati iznenadni prekid veze prije nego što je upalio auto i vratio se kući po video snimku ekspedicije. Sjetio se kako ga je Perdue zamolio da fotografira, posebno, ogromnu sliku na velikom zidu ispod doma nacističkog znanstvenika u Neckenhallu, zlokobnom dijelu zemlje na Novom Zelandu.
    
  Saznali su da je poznata kao Strašna Zmija, ali što se tiče njenog točnog značenja, Perdue, Sam i Nina nisu imali pojma. Što se tiče Perduea, to je bila moćna jednadžba za koju još nije bilo objašnjenja...
    
  To ga je sprječavalo da provodi vrijeme u bolnici oporavljajući se i odmarajući - zapravo ga je danonoćno proganjala misterija podrijetla Strašne Zmije. Trebao je da Sam dobije detaljnu sliku kako bi je mogao kopirati u program i analizirati prirodu njezina matematičkog zla.
    
  Sam se nije žurio. Još je imao nekoliko sati do ručka, pa je odlučio uzeti nešto kineske hrane za van i popiti pivo dok čeka kod kuće. To bi mu dalo vremena da pregleda snimku i vidi ima li išta konkretno što bi moglo zanimati Purdue. Dok je Sam parkirao auto u dvorište, primijetio je da netko mrači na njegovom pragu. Ne želeći se ponašati kao pravi Škot i jednostavno se suočiti sa strancem, ugasio je motor i čekao da vidi što sumnjivi tip želi.
    
  Muškarac se na trenutak petljao s kvakom, ali se onda okrenuo i pogledao ravno u Sama.
    
  "Isuse Kriste!" zaurlao je Sam u autu. "To je prokleta djevica!"
    
    
  8
  Lice ispod filcanog šešira
    
    
  Samova ruka pala je niz bok, gdje je sakrio svoju Berettu. U tom trenutku, stranac je ponovno počeo divlje vrištati, jureći niz stepenice prema Samovom autu. Sam je upalio auto i prebacio u rikverc prije nego što ga je čovjek mogao stići. Njegove su gume lizale vruće, crne tragove na asfaltu dok je ubrzavao unatrag, izvan dohvata luđaka sa slomljenim nosom.
    
  U retrovizoru je Sam vidio kako stranac ne gubi vrijeme i uskače u njegov automobil, tamnoplavi Taurus koji je izgledao daleko civiliziranije i robusnije od svog vlasnika.
    
  "Jesi li ti to dovraga ozbiljan? Za ime Božje! Hoćeš li me stvarno slijediti?" Sam je vrisnuo u nevjerici. Bio je u pravu i pritisnuo je gas. Bila bi greška izaći na otvorenu cestu, jer njegov mali krntijaš nikada ne bi mogao nadmašiti šestocilindrični Taurus, pa se uputio ravno prema starom napuštenom srednjoškolskom dvorištu nekoliko blokova od svog stana.
    
  Nije prošao ni trenutak prije nego što je u retrovizoru ugledao plavi automobil kako se okreće. Sam je bio zabrinut za pješake. Proći će neko vrijeme prije nego što cesta postane manje gužve, a bojao se da bi netko mogao stati pred njegov automobil koji je jurio. Adrenalin mu je bubnjao srcem, a najgori osjećaj ostao mu je u želucu, ali morao je pod svaku cijenu pobjeći od ovog manijakalnog progonitelja. Poznavao ga je odnekud, iako nije mogao točno odrediti gdje se nalazi, a s obzirom na Samovu karijeru, bilo je vrlo vjerojatno da su njegovi brojni neprijatelji sada samo nejasno poznata lica.
    
  Zbog promjenjivih oblaka, Sam je morao uključiti brisače na svom najtežem vjetrobranskom staklu kako bi mogao vidjeti ljude pod kišobranima i svakoga tko je dovoljno nepromišljen da pretrči cestu po pljusku. Mnogi ljudi nisu mogli vidjeti dva jureća automobila kako im se približavaju, jer su im kapuljačama kaputa zaklanjale pogled, dok su drugi jednostavno pretpostavili da će se vozila zaustaviti na raskrižjima. Bili su u krivu i to ih je zamalo skupo koštalo.
    
  Dvije žene su vrisnule kad ih je Samovo lijevo svjetlo za dlaku promašilo dok su prelazile ulicu. Jureći preko blistavog asfalta i betonske ceste, Sam je bljesnuo svjetlima i zatrubio. Plavi Taurus nije učinio ništa slično. Progonitelja je zanimala samo jedna stvar: Sam Cleve. Iza oštrog zavoja na Stanton Road, Sam je naglo povukao ručnu kočnicu, poslavši automobil u zavoj. Bio je to trik koji je znao iz svoje bliskosti s okolnim područjem, nešto što Djevica nije znala. Taurus je zacvilio, divlje se prevrćući s pločnika na pločnik. Krajičkom oka Sam je mogao vidjeti sjajne iskre od udara o betonski pločnik i aluminijske ratkape, ali Taurus je ostao stabilan nakon što je skretanje stavio pod kontrolu.
    
  "Prokletstvo! Prokletstvo! Prokletstvo!" hihotao se Sam, obilno se znojeći ispod debelog džempera. Nije bilo drugog načina da se riješi luđaka koji mu je bio za petama. Pucnjava nije dolazila u obzir. Prema njegovoj procjeni, previše pješaka i drugih vozila koristilo je cestu kao rutu za promet metaka.
    
  Konačno, staro školsko dvorište pojavilo se s njegove lijeve strane. Sam se okrenuo da probije ono što je ostalo od žičane ograde. To će biti lako. Zarđala, poderana ograda jedva se držala na kutnom stupu, ostavljajući slabu točku koju je mnogo skitnica otkrilo davno prije. "Da, to je već bolje!" viknuo je, jureći ravno na pločnik. "To bi te trebalo brinuti, gade jedan?"
    
  Prkosno se smijući, Sam je naglo skrenuo ulijevo, pripremajući se za udar prednjeg branika svog jadnog automobila o pločnik. Bez obzira koliko je mislio da je spreman, udar je bio deset puta gori. Vrat mu je naglo krenuo naprijed uz škripanje blatobrana. U međuvremenu, kratko rebro brutalno mu je zabijeno u zdjeličnu kost - ili se barem tako činilo prije nego što je nastavio s otporom. Samov stari Ford užasno je strugao o zahrđali rub ograde, zabijajući se u boju poput tigrovih kandži.
    
  Spuštene glave, pogleda uprtog ispod volana, Sam je upravljao automobilom na ispucalu površinu onoga što su nekada bili teniski tereni. Sada je od ravnog prostora ostalo samo ostataka razgraničenja i dizajna, s čupercima trave i divljeg bilja koji su provirivali. Taurus je s rikom uletio u njega baš kad je Samu ponestalo površine za nastavak vožnje. Niski cementni zid ležao je pred njegovim jurećim, zakrivljenim automobilom.
    
  "O, sranje!" vrisnuo je, stisnuvši zube.
    
  Mali, raspadajući zid vodio je do strmog pada s druge strane. Iza njega, nadvijale su se stare učionice S3, izgrađene od oštre crvene cigle. Naglo zaustavljanje koje bi sigurno okončalo Samov život. Nije imao drugog izbora nego ponovno naglo povući ručnu kočnicu, iako je već bilo malo prekasno. Taurus se nasrnuo na Samov auto kao da ima cijelu milju piste s kojom se može igrati. S ogromnom snagom, Ford se praktički zavrtio na dva kotača.
    
  Kiša je oštetila Samov vid. Njegov akrobatski prelazak preko ograde onesposobio je brisače vjetrobrana, ostavljajući samo lijevu metlicu u radu - beskorisno za vozača s volanom na desnoj strani. Ipak, nadao se da će njegov nekontrolirani skret dovoljno usporiti vozilo da izbjegne sudar s učionicom. To ga je odmah zabrinjavalo, s obzirom na namjeru putnika iz Taurusa da mu bude najbliži asistent. Centrifugalna sila bila je strašno stanje. Iako je kretanje izazvalo Samu povraćanje, njezin je utjecaj bio jednako učinkovit u suzbijanju svega.
    
  Zveckanje metala, nakon čega je uslijedilo naglo, trzavo zaustavljanje, natjeralo je Sama da iskoči sa sjedala. Srećom po njega, njegovo tijelo nije proletjelo kroz vjetrobransko staklo, već je sletjelo na ručicu mjenjača i veći dio suvozačevog sjedala nakon što se automobil prestao okretati.
    
  Jedini zvukovi u Samovim ušima bili su udaranje kiše i tiho kuckanje hlađenja motora. Rebra i vrat su ga užasno boljeli, ali bio je dobro. Duboko je udahnuo kad je shvatio da ipak nije toliko ozlijeđen. Ali odjednom se sjetio zašto se uopće uvalio u ovu zbrku. Spustivši glavu odglumljujući smrt za svog progonitelja, Sam je osjetio kako mu iz ruke teče topao mlaz krvi. Koža je bila razderana odmah ispod lakta, gdje je rukom udario u otvorenu pepeljaru između sjedala.
    
  Čuo je nespretne korake kako prskaju kroz lokve mokrog cementa. Bio je prestravljen mrmljanja stranca, ali čovjekovi užasni krici slali su mu trnce niz kralježnicu. Srećom, sada je samo mrmljao, jer njegova meta nije bježala od njega. Sam je zaključio da se čovjekovi zastrašujući krici čuju samo kada netko bježi od njega. Bilo je jezivo, najblaže rečeno, i Sam se nije pomaknuo, pokušavajući prevariti svog čudnog progonitelja.
    
  Dođi malo bliže, kučkin sine, pomislio je Sam, srce mu je lupalo u ušima poput grmljavine iznad glave. Prsti su mu se stegnuli oko drške pištolja. Koliko god se nadao da će lažiranje smrti odvratiti stranca od toga da ga uznemirava ili ozlijedi, čovjek je jednostavno otvorio Samova vrata. Samo malo bliže, unutarnji glas njegove žrtve naredio je Samu, da ti mogu raznijeti mozak. Nitko to neće ni čuti ovdje na kiši.
    
  "Pretvaraj se", rekao je čovjek na vratima, nehotice poričući Samovu želju da smanji udaljenost među njima. "Pst."
    
  Ili je luđak imao govornu manu ili je bio mentalno retardiran, što bi moglo objasniti njegovo nepravilno ponašanje. Nakratko, nedavni izvještaj na Kanalu 8 proletio je Samovim umom. Sjetio se da je čuo za pacijenta koji je pobjegao iz azila za kriminalno duševne bolesnike Broadmoor i pitao se je li to mogla biti ista osoba. Međutim, odmah nakon ovog upita uslijedilo je pitanje je li mu ime Sam poznato.
    
  U daljini je Sam čuo policijske sirene. Jedan od vlasnika lokalnih tvrtki morao je pozvati vlasti kada je u njihovom susjedstvu izbila potjera automobilima. Osjetio je olakšanje. To bi nesumnjivo zapečatilo sudbinu progonitelja i riješilo bi se prijetnje jednom zauvijek. Isprva je Sam mislio da je riječ samo o jednokratnom nesporazumu, poput onih koji se često događaju u pubovima subotom navečer. Međutim, upornost ovog jezivog čovjeka učinila ga je više od puke slučajnosti u Samovom životu.
    
  Postajali su sve glasniji i glasniji, ali čovjekova prisutnost ostala je neporeciva. Na Samovo iznenađenje i gađenje, čovjek se uvukao pod krov automobila i zgrabio nepomičnog novinara, bez napora ga podižući. Odjednom, Sam je ispustio svoju šaradu, ali nije uspio na vrijeme dohvatiti pištolj, te je i on pao u stranu.
    
  "Što u ime svega svetog radiš, bezumni gade?" Sam je ljutito vrisnuo, pokušavajući odmaknuti čovjekove ruke. U tako skučenom prostoru konačno je ugledao manijakovo lice usred bijela dana. Ispod njegovog fedora skrivalo se lice koje bi natjeralo demone da se povuku, sličan užas od njegovog uznemirujućeg govora, ali izbliza se činio sasvim normalnim. Iznad svega, strašna snaga stranca uvjerila je Sama da se ovaj put ne opire.
    
  Bacio je Sama na suvozačko sjedalo svog automobila. Naravno, Sam je pokušao otvoriti vrata s druge strane kako bi pobjegao, ali cijela brava i ručka su nedostajale. Dok se Sam okrenuo da pokuša izaći kroz vozačevo sjedalo, njegov otmičar je već palio motor.
    
  "Drži se čvrsto", Sam je protumačio čovjekovu naredbu. Usta su mu bila samo prorez na ugljenisanoj koži lica. Tada je Sam shvatio da njegov otmičar nije lud, niti je ispuzao iz crne lagune. Bio je osakaćen, praktički bez riječi i prisiljen nositi baloner i fedoru.
    
  "Bože moj, podsjeća me na Darkmana", pomislio je Sam, promatrajući čovjeka kako vješto upravlja Plavim Strojem za Okretni Moment. Prošle su godine otkako je Sam čitao grafičke romane ili nešto slično, ali živo se sjećao lika. Dok su napuštali mjesto događaja, Sam je tugovao za gubitkom svog vozila, čak i ako je to bilo smeće iz starih dana. Osim toga, prije nego što je Purdue došao do svog mobitela, i on je bio antikni Nokia BC i nije mogao puno toga učiniti osim slanja tekstualnih poruka i brzih poziva.
    
  "O, sranje! Purdue!" uzviknuo je ležerno, sjetivši se da je trebao preuzeti snimku i sastati se s milijarderom kasnije te večeri. Njegov otmičar ga je samo pogledao između izbjegavajućih pokreta kako bi pobjegao iz gusto naseljenih područja Edinburgha. "Slušaj, čovječe, ako me ćeš ubiti, učini to. Inače me pusti van. Imam vrlo hitan sastanak i stvarno me nije briga koliko te privlačim prema meni."
    
  "Nemoj si laskati", kikotao se čovjek opečenog lica, vozeći poput dobro obučenog holivudskog kaskadera. Riječi su mu bile teško nerazgovijetne, a s je uglavnom zvučalo kao "š", ali Sam je otkrio da se nakon kratkog vremena provedenog u njegovom društvu njegovo uho prilagodilo jasnom govoru.
    
  Taurus je preskočio podignute žuto obojene prometne znakove uz cestu gdje su izlazili s rampe na autocestu. Do sada im se na putu nije nalazio policijski automobil. Još nisu stigli kad je muškarac odveo Sama s parkirališta, a nisu bili sigurni odakle započeti potjeru.
    
  "Kamo idemo?" upitao je Sam, a njegova početna panika polako se pretvarala u razočaranje.
    
  "Mjesto za razgovor", odgovorio je čovjek.
    
  "O, Bože, izgledaš mi tako poznato", promrmljao je Sam.
    
  "Kako si uopće mogao znati?" sarkastično je upitao otmičar. Bilo je jasno da njegov invaliditet nije utjecao na njegov stav, što ga je činilo jednim od onih tipova - tipa koji ne mari za ograničenja. Učinkovit saveznik. Smrtonosni neprijatelj.
    
    
  9
  Povratak kući s Purdueom
    
    
  "Zabilježit ću ovo kao vrlo lošu ideju", zastenjao je dr. Patel, nevoljko otpuštajući svog nevoljkog pacijenta. "Nemam konkretno opravdanje zašto vas držim zaključanog u ovom trenutku, Davide, ali nisam siguran da ste već sposobni ići kući."
    
  "Primljeno na znanje", nasmiješio se Perdue, oslanjajući se na svoj novi štap. "U svakom slučaju, starče, pokušat ću ne pogoršati svoje posjekotine i šavove. Osim toga, dogovorio sam kućnu njegu dva puta tjedno do našeg sljedećeg pregleda."
    
  "Jeste li? To mi zapravo malo olakšava osjećaj", priznao je dr. Patel. "Koje medicinske tretmane koristite?"
    
  Purdueov vragolast osmijeh izazvao je određenu nelagodu kod kirurga. "Usluge medicinske sestre Hurst koristim privatno, izvan njezina redovnog radnog vremena, tako da ovo uopće ne bi trebalo ometati njezin posao. Dva puta tjedno. Jedan sat za procjenu i liječenje. Što vi mislite?"
    
  Dr. Patel je zašutio, zapanjen. "Dovraga, Davide, stvarno ne smiješ dopustiti da ti ijedna tajna isklizne iz ruku, zar ne?"
    
  "Slušajte, osjećam se užasno što nisam bila tamo kad je njezin muž mogao iskoristiti moju inspiraciju, čak i samo s moralnog stajališta. Najmanje što mogu učiniti je pokušati nekako nadoknaditi svoju tadašnju odsutnost."
    
  Kirurg je uzdahnuo i stavio ruku na Purdueovo rame, nagnuvši se da ga nježno podsjeti: "Ovo neće ništa spasiti, znaš. Čovjek je mrtav i nestao. Ništa dobro što sada pokušaš učiniti neće ga vratiti ili ispuniti njegove snove."
    
  "Znam, znam, nema puno smisla, ali što god, Harun, dopusti mi da to učinim. Barem će mi susret sa sestrom Hurst malo umiriti savjest. Molim te, dopusti mi da to učinim", preklinjao je Perdue. Dr. Patel nije mogao tvrditi da je to psihološki izvedivo. Morao je priznati da bi mu svaki djelić mentalne utjehe koji mu Perdue može pružiti mogao pomoći da se oporavi od svoje nedavne muke. Nije bilo sumnje da će mu rane zacijeliti gotovo jednako dobro kao i prije napada, ali Perdue je pod svaku cijenu morao zaokupiti misli.
    
  "Ne brini, Davide", odgovorio je dr. Patel. "Vjerovao ili ne, potpuno razumijem što pokušavaš učiniti. I slažem se s tobom, prijatelju. Učini ono što smatraš iskupljujućim i ispravljajućim. To ti može samo koristiti."
    
  "Hvala vam", nasmiješio se Perdue, iskreno zadovoljan liječničkim pristankom. Kratak trenutak neugodne tišine prošao je između kraja razgovora i dolaska medicinske sestre Hurst iz svlačionice.
    
  "Oprostite što mi je trebalo toliko dugo, gospodine Purdue", brzo je izdahnula. "Imala sam malo problema s čarapama, ako baš morate znati."
    
  Dr. Patel se napućio i potisnuo svoju zabavu zbog njezine izjave, ali Purdue, uvijek pristojan gospodin, odmah je promijenio temu kako bi je poštedio daljnje neugodnosti. "Onda bismo možda trebali krenuti? Uskoro očekujem nekoga."
    
  "Odlazite li zajedno?" brzo je upitao dr. Patel, izgledajući zatečeno.
    
  "Da, doktore", objasnila je medicinska sestra. "Ponudila sam se da ću gospodina Purduea odvesti kući na putu kući. Mislila sam da će to biti prilika da pronađem najbolji put do njegovog imanja. Nikada se prije nisam penjala tim putem, tako da sada mogu zapamtiti rutu."
    
  "Ah, razumijem", odgovorio je Harun Patel, iako je njegov izraz lica odavao sumnju. I dalje je smatrao da Davidu Purdueu treba više od Lilithine medicinske stručnosti, ali nažalost, to ga se nije ticalo.
    
  Perdue je stigao u Reichtisusis kasnije nego što je očekivao. Lilith Hearst inzistirala je da prvo stanu kako bi napunili njezin auto, što ih je malo zadržalo, ali su ipak stigli na vrijeme. Unutra se Perdue osjećao kao dijete na svoje rođendansko jutro. Jedva je čekao da stigne kući, očekujući da će ga Sam čekati s nagradom koju je priželjkivao otkad su se izgubili u paklenom labirintu Izgubljenog grada.
    
  "Bože moj, gospodine Purdue, kakvo vam je mjesto ovdje!" uzviknula je Lilith, otvorenih usta dok se naginjala naprijed na volanu kako bi pogledala veličanstvena vrata Reichtischusisa. "Ovo je nevjerojatno! Bože moj, ne mogu ni zamisliti vaš račun za struju."
    
  Perdue se od srca nasmijao njezinoj iskrenosti. Njezin naizgled skroman način života bio je dobrodošla promjena u odnosu na društvo bogatih zemljoposjednika, tajkuna i političara na koje je bio naviknut.
    
  "To je prilično cool", svirao je zajedno.
    
  Lilith je raširila oči prema njemu. "Naravno. Kao da netko poput tebe može znati što je cool. Kladim se da ništa nije previše za tvoj novčanik." Odmah je shvatila na što aludira i dahnula je. "O, moj Bože. Gospodine Purdue, ispričavam se! Depresivna sam. Sklona sam reći što mislim..."
    
  "U redu je, Lilith", nasmijao se. "Molim te, nemoj se ispričavati zbog toga. Osvježava me. Navikao sam da mi ljudi cijeli dan ljube guzicu, pa je lijepo čuti nekoga kako kaže što misli."
    
  Polako je odmahnula glavom dok su prolazili pored zaštitarske kućice i vozili se uz blagu uzbrdicu prema impozantnoj staroj zgradi koju je Purdue nazivao domom. Dok se automobil približavao vili, Purdue je praktički mogao iskočiti i vidjeti Sama i videovrpcu koja bi ga pratila. Volio bi da medicinska sestra vozi malo brže, ali se nije usudio pitati.
    
  "Vaš vrt je prekrasan", primijetila je. "Pogledajte sve ove nevjerojatne kamene građevine. Je li ovo nekoć bio dvorac?"
    
  "Nije dvorac, draga moja, ali blizu. To je povijesno mjesto, pa sam sigurna da je nekoć zadržavalo uljeze i štitilo mnoge ljude od zla. Kad smo prvi put pregledali imanje, otkrili smo ostatke golemih štala i prostorija za poslugu. Postoje čak i ruševine stare kapele na krajnjem istočnom dijelu imanja", opisao je s čežnjom, prilično ponosan na svoju rezidenciju u Edinburghu. Naravno, imao je nekoliko domova diljem svijeta, ali glavnu kuću u rodnoj Škotskoj smatrao je primarnim mjestom svog bogatstva na Purdueu.
    
  Čim se automobil zaustavio pred glavnim vratima, Perdue je otvorio svoja vrata.
    
  "Pazite, gospodine Purdue!" povikala je. Zabrinuta, ugasila je motor i požurila prema njemu, baš kad je Charles, njegov batler, otvorio vrata.
    
  "Dobrodošli natrag, gospodine", rekao je Charles svojim ukočenim, suhim tonom. "Očekivali smo vas za samo dva dana." Sišao je niz stepenice kako bi uzeo Perdueove torbe, dok je sijedokosi milijarder što je brže mogao pojurio prema stubama. "Dobar dan, gospođo", pozdravio je Charles medicinsku sestru, koja je kimnula u znak priznanja da nema pojma tko je ona, ali ako je došla s Perdueom, smatrao ju je važnom.
    
  "Gospodine Perdue, ne možete još toliko opteretiti nogu", cvilila je za njim, pokušavajući pratiti njegove duge korake. "Gospodine Perdue..."
    
  "Samo mi pomozi uz stepenice, u redu?" upitao je pristojno, iako je u njegovom glasu osjetila duboku zabrinutost. "Charles?"
    
  "Da, gospodine."
    
  "Je li gospodin Cleve već stigao?" upitao je Purdue, nestrpljivo mijenjajući korak.
    
  "Ne, gospodine", odgovori Charles ležerno. Bio je to skroman odgovor, ali Purdueov izraz lica bio je izraz potpunog užasa. Na trenutak je stajao nepomično, držeći sestru za ruku i čežnjivo gledajući svog batlera.
    
  "Ne?" frknuo je u panici.
    
  Baš tada, Lillian i Jane, njegova kućna pomoćnica i osobna asistentica, pojavile su se na vratima.
    
  "Ne, gospodine. Cijeli dan je vani. Jeste li ga očekivali?" upitao je Charles.
    
  "Jesam li... jesam li... Bože moj, Charles, bih li ga pitala je li ovdje da ga nisam očekivala?" Purdueove riječi bile su nekarakteristične. Bio je šok čuti vrisak njihovog inače nepokolebljivog poslodavca, a žene su izmijenile zbunjene poglede s Charlesom, koji je ostao bez riječi.
    
  "Je li zvao?" upitao je Purdue Jane.
    
  "Dobro vam veče, gospodine Purdue", oštro je odgovorila. Za razliku od Lillian i Charlesa, Jane se nije ustručavala ukoriti šefa kad bi prekršio pravila ili kad nešto nije bilo sasvim u redu. Obično mu je bila moralni kompas i desna ruka kad mu je trebalo mišljenje. Vidio ju je kako prekriža ruke i shvatio da se ponaša kao kreten.
    
  "Žao mi je", uzdahnuo je. "Samo hitno čekam Sama. Drago mi je što vas sve vidim. Stvarno."
    
  "Čuli smo što vam se dogodilo na Novom Zelandu, gospodine. Tako sam sretna što se još uvijek oporavljate", prela je Lillian, kolegica s posla, s majčinskim osjećajem, slatkim osmijehom i naivnim uvjerenjima.
    
  "Hvala ti, Lily", dahtao je, zadihan od napora penjanja do vrata. "Moja guska je bila gotovo gotova, da, ali sam prevladao." Mogli su vidjeti da je Purdue bio izuzetno uzrujan, ali pokušao je ostati srdačan. "U redu, ovdje medicinska sestra Hurst iz klinike Salisbury. Liječit će mi rane dva puta tjedno."
    
  Nakon kratke razmjene ljubaznosti, svi su utihnuli i pomaknuli se u stranu, dopuštajući Purdueu da uđe u predvorje. Napokon je ponovno pogledao Jane. Znatno manje podrugljivim tonom ponovno je upitao: "Je li Sam uopće zvao, Jane?"
    
  "Ne", odgovorila je tiho. "Želiš li da ga nazovem dok se ti smještaš na tako dugo?"
    
  Htio je prigovoriti, ali znao je da je njezin prijedlog sasvim razuman. Medicinska sestra Hurst bi sigurno inzistirala na procjeni njegova stanja prije odlaska, a Lillian bi inzistirala na tome da ga dobro nahrani prije nego što je pusti navečer. Umorno je kimnuo. "Molim te, nazovi ga i saznaj zašto kasniš, Jane."
    
  "Naravno", nasmiješila se i počela se penjati stepenicama do ureda na prvom katu. Pozvala ga je natrag. "I molim te, odmori se. Sigurna sam da će Sam biti tamo, čak i ako ga ne mogu dobiti."
    
  "Da, da", ljubazno je mahnuo i nastavio se mučiti uz stepenice. Lilith je promatrala veličanstvenu rezidenciju dok se brinula o svom pacijentu. Nikada nije vidjela takav luksuz u domu nekoga tko nije bio kraljevske obitelji. Osobno, nikada nije bila u kući takvog bogatstva. Živjeći u Edinburghu nekoliko godina, poznavala je slavnog istraživača koji je izgradio carstvo na svom superiornom IQ-u. Purdue je bio istaknuti građanin Edinburgha, čija se slava i sramota proširila cijelim svijetom.
    
  Većina istaknutih osoba u svijetu financija, politike i znanosti poznavala je Davida Perduea. Međutim, mnogi od njih su počeli mrziti njegovo postojanje. Ona je to dobro znala. Ipak, čak ni njegovi neprijatelji nisu mogli poreći njegov genij. Kao bivša studentica fizike i teorijske kemije, Lilith je bila fascinirana raznolikim znanjem koje je Perdue demonstrirao tijekom godina. Sada je svjedočila rezultatu njegovih izuma i povijesti lova na relikvije.
    
  Visoki stropovi predvorja hotela Wrichtishouse dosezali su tri kata prije nego što su ih progutali nosivi zidovi pojedinih jedinica i etaža, kao i podovi. Mramorni i drevni vapnenački podovi krasili su Kuću Levijatan, a sudeći po izgledu mjesta, bilo je malo ukrasa starijih od 16. stoljeća.
    
  "Imate prekrasan dom, gospodine Purdue", dahnula je.
    
  "Hvala vam", nasmiješio se. "Nekad ste bili znanstvenik po profesiji, zar ne?"
    
  "Jesam", odgovorila je, izgledajući pomalo ozbiljno.
    
  "Kad se vratiš sljedeći tjedan, možda bih te mogao ukratko provesti kroz svoje laboratorije", predložio je.
    
  Lilith je izgledala manje oduševljeno nego što je mislio. "Zapravo, bila sam u laboratorijima. Zapravo, vaša tvrtka vodi tri različite podružnice, Scorpio Majorus", pohvalila se, pokušavajući ga impresionirati. Purdueove su oči vragolasto zasjale. Odmahnuo je glavom.
    
  "Ne, draga moja, mislim na laboratorije za testiranje u kući", rekao je, osjećajući učinke lijeka protiv bolova i nedavne frustracije zbog Sama koji ga je uspavljivao.
    
  "Ovdje?" progutala je knedlu, konačno reagirajući onako kako se nadao.
    
  "Da, gospođo. Tu, ispod predvorja. Pokazat ću vam sljedeći put", pohvalio se. Bio je neizmjerno zadovoljan načinom na koji je mlada medicinska sestra pocrvenjela na njegovu ponudu. Njezin osmijeh ga je oraspoložio i na trenutak je povjerovao da bi možda mogao nadoknaditi žrtvu koju je morala podnijeti zbog muževljeve bolesti. To mu je bila namjera, ali ona je imala više na umu od samo malog iskupljenja za krivnju Davida Perduea.
    
    
  10
  Prijevara u Obanu
    
    
  Nina je unajmila auto kako bi se od Samove kuće vratila u Oban. Bilo je prekrasno vratiti se kući, u svoju staru kuću, s pogledom na uzburkane vode zaljeva Obana. Jedino što je mrzila kod povratka kući nakon odsustva bilo je čišćenje kuće. Njezina kuća nije bila nimalo mala, a ona je bila jedina stanarka.
    
  Unajmljivala je čistačice koje su dolazile jednom tjedno kako bi joj pomogle u održavanju povijesnog mjesta koje je stekla prije mnogo godina. Na kraju se umorila od predaje antikviteta čistačicama koje su tražile dodatni novac od svakog lakovjernog kolekcionara antikviteta. Osim ljepljivih prstiju, Nina je izgubila više nego svoj dio voljenih stvari zbog nemarni domaćica, razbijajući dragocjene relikvije koje je stekla riskirajući život uglavnom na ekspedicijama na Purdue. Biti povjesničarka nije bio poziv za dr. Ninu Gould, već vrlo specifična opsesija, onu kojoj se osjećala bližom nego modernim pogodnostima svog vremena. To je bio njezin život. Prošlost je bila njezina riznica znanja, njezin bezdan fascinantnih izvještaja i prekrasnih artefakata, izrađenih perom i glinom od strane smjelijih, jačih civilizacija.
    
  Sam još nije nazvao, ali prepoznala ga je kao rastresenog čovjeka, uvijek zauzetog nečim novim. Poput tragača, trebao mu je samo miris avanture ili prilika za nepodijeljenu pažnju da se usredotoči na nešto. Pitala se što misli o vijesti koju mu je ostavila da pogleda, ali nije bila baš toliko marljiva u svom osvrtu.
    
  Dan je bio oblačan, pa nije bilo razloga za šetnju uz obalu ili zaustavljanje u kafiću radi krivog užitka - torte od sira s jagodama - u hladnjaku, nepečene. Čak ni tako ukusno čudo poput torte od sira nije moglo namamiti Ninu da izađe van na sivi, kišoviti dan, znak njezine nelagode. Kroz jedan od svojih prozora, Nina je vidjela mučna putovanja onih koji su se tog dana konačno odvažili van i ponovno si je zahvalila.
    
  "Oh, što to smjeraš?" šapnula je, pritišćući lice uz nabor čipkaste zavjese i provirujući van, ne baš diskretno. Ispod svoje kuće, niz strmu padinu travnjaka, Nina je ugledala starog gospodina Hemminga kako se polako penje cestom po užasnom vremenu, dozivajući svog psa.
    
  G. Hemming bio je jedan od najstarijih stanovnika Dunoiran Roada, udovac s uglednom prošlošću. Znala je to jer ga nakon nekoliko viskija ništa nije moglo spriječiti da priča priče iz mladosti. Bilo na zabavi ili u pubu, stari majstor inženjer nikada nije propustio priliku da se izjada do zore, priču koju bi svatko dovoljno trijezan zapamtio. Dok je prelazio cestu, Nina je primijetila crni automobil kako juri nekoliko kuća dalje. Budući da je njezin prozor bio tako visoko iznad ulice ispod, bila je jedina koja je to mogla predvidjeti.
    
  "O, moj Bože", dahnula je i brzo pojurila prema vratima. Bosa, odjevena samo u traperice i grudnjak, Nina je strčala niz stepenice do svoje ispucale staze. Dok je trčala, vikala je njegovo ime, ali kiša i grmljavina spriječili su ga da čuje njezino upozorenje.
    
  "Gospodine Hemming! Pazite na auto!" vrisnula je Nina, a stopala su joj jedva osjećala hladnoću mokrih lokvi i trave kroz koje je gazila. Ledeni vjetar pekao ju je po goloj koži. Okrenula se udesno kako bi procijenila udaljenost do automobila koji se brzo približavao, prskajući kroz prepuni jarak. "Gospodine Hemming!"
    
  Dok je Nina stigla do vrata u svojoj ogradi, gospodin Hemming je već gazio na pola ceste, dozivajući svog psa. Kao i uvijek, u žurbi, vlažni prsti su joj klizili i petljali s zasunom, nesposobna da dovoljno brzo izvuče iglu. Dok se mučila otvoriti bravu, i dalje je vikala njegovo ime. Bez drugih pješaka dovoljno ludih da se usude izaći po takvom vremenu, ona mu je bila jedina nada, njegov jedini vjesnik.
    
  "O, prokletstvo!" vrisnula je u očaju čim se igla oslobodila. Zapravo, upravo je njezino psovanje konačno privuklo pozornost gospodina Hemminga. Namrštio se i polako okrenuo da vidi odakle dolazi psovka, ali okretala se u smjeru suprotnom od kazaljke na satu, zaklanjajući mu pogled na automobil koji se približavao. Kad je ugledao zgodnog, oskudno odjevenog povjesničara, starac je osjetio čudan nalet nostalgije za starim danima.
    
  "Dobar dan, dr. Gould", pozdravio je. Lagani osmijeh mu se pojavio na licu kad ju je vidio u grudnjaku, misleći da je ili pijana ili luda, s obzirom na hladno vrijeme i sve ostalo.
    
  "Gospodine Hemming!" još je uvijek vrištala dok je trčala prema njemu. Njegov je osmijeh izblijedio dok je počeo sumnjati u luđakinje namjere prema njemu. Ali bio je prestar da bi je prestigao, pa je čekao udar i nadao se da ga neće ozlijediti. Zaglušujući pljusak vode začuo se s njegove lijeve strane i konačno je okrenuo glavu i ugledao monstruozni crni Mercedes kako klizi prema njemu. Bijeli pjenasti blatobrani uzdizali su se s ceste s obje strane dok su gume probijale vodu.
    
  "Dovraga...!" dahtao je, oči su mu se raširile od užasa, ali Nina ga je uhvatila za podlakticu. Trgnula ga je tako snažno da je pao na pločnik, ali brzina njezinih pokreta spasila ga je od Mercedesovog blatobrana. Uhvaćeni u valu vode koji je podigao automobil, Nina i stari gospodin Hemming sklupčali su se iza parkiranog automobila dok šok u Mercedesu nije prošao.
    
  Nina je odmah skočila.
    
  "Uvalit ćeš se u nevolje zbog ovoga, kretenu! Ulovit ću te i prebiti, kretenu!" dočekala je svoje uvrede upućene idiotu u luksuznom automobilu. Tamna kosa uokvirivala joj je lice i vrat, uvijajući se preko hrpa grudi dok je režala niz ulicu. Mercedes je zaobišao zavoj na cesti i postupno nestao preko kamenog mosta. Nina je bila bijesna i promrzla. Pružila je ruku zapanjenom starijem građaninu, drhteći od hladnoće.
    
  "Hajde, gospodine Hemming, uvedimo vas unutra prije nego što umrete", odlučno je predložila Nina. Njegovi krivi prsti stegnuli su joj ruku i ona je pažljivo podigla krhkog čovjeka na noge.
    
  "Moja kuja, Betsy", promrmljao je, još uvijek u šoku od straha koji je osjetio zbog prijetnje, "pobjegla je kad je počela grmljavina."
    
  "Ne brinite, gospodine Hemming, naći ćemo vam je, u redu? Samo se klonite kiše. Bože moj, pratim tog gada", uvjeravala ga je, hvatajući dah u kratkim trzajima.
    
  "Ne možete ništa učiniti protiv njih, dr. Gould", promrmljao je dok ga je vodila preko ulice. "Radije će vas ubiti nego izgubiti i minutu opravdavajući svoje postupke, gadovi."
    
  "Tko?" upitala je.
    
  Kimnuo je prema mostu gdje je automobil nestao. "Oni! Odbačeni ostaci onoga što je nekoć bila dobra općina, kada je Obanom upravljalo pravedno vijeće časnih ljudi."
    
  Namrštila se, izgledajući zbunjeno. "Š-što? Želiš reći da znaš čiji je ovaj auto?"
    
  "Naravno!" odgovorio je dok mu je otvarala vrtna vrata. "Ti prokleti lešinari u Gradskoj vijećnici. McFadden! Ta svinja! On će dokrajčiti ovaj grad, ali mlade ljude više nije briga tko je na vlasti sve dok se mogu nastaviti kurvati i zabavljati. Oni su ti koji su trebali glasati. Glasali su za njegovu smjenu, trebali su, ali nisu. Novac je pobijedio. Glasao sam protiv tog gada. Jesam. I on to zna. Poznaje sve koji su glasali protiv njega."
    
  Nina se sjetila da je prije nekog vremena vidjela McFaddena u vijestima, kako prisustvuje vrlo osjetljivom, tajnom sastanku čiju prirodu vijesti nisu otkrile. Većina ljudi u Obanu voljela je gospodina Hemminga, ali većina je smatrala njegove političke stavove previše staromodnima, jednim od onih iskusnih protivnika koji odbijaju dopustiti napredak.
    
  "Kako je mogao znati tko je glasao protiv njega? I što je mogao učiniti?" izazvala je zlikovca, ali gospodin Hemming bio je nepokolebljiv, zahtijevajući da bude oprezna. Strpljivo ga je vodila strmom padinom svoje staze, znajući da njegovo srce neće izdržati naporan uspon.
    
  "Slušaj, Nina, on zna. Ne razumijem se u modernu tehnologiju, ali kruže glasine da koristi uređaje za praćenje građana i da je iznad biračkih mjesta postavio skrivene kamere", nastavio je starac brbljati, kao i uvijek. Samo ovaj put njegovo brbljanje nije bilo izmišljotina ili ugodno podsjećanje na prošle dane; ne; došlo je u obliku ozbiljnih optužbi.
    
  "Kako si on može priuštiti sve ovo, gospodine Hemming?" upitala je. "Znate da će koštati bogatstvo."
    
  Velike oči pogledale su Ninu ispod vlažnih, neurednih obrva. "Oh, on ima prijatelje, dr. Gould. Ima prijatelje s velikim novcem koji podržavaju njegove kampanje i plaćaju sva njegova putovanja i sastanke."
    
  Posjela ga je pred topli kamin, gdje je vatra lizala otvor dimnjaka. Zgrabila je kašmirski pokrivač sa sofe i omotala ga njime, trljajući mu ruke o pokrivač da ga ugrije. Gledao ju je s brutalnom iskrenošću. "Zašto misliš da su me pokušali pregaziti? Bio sam glavni protivnik njihovih prijedloga tijekom skupa. Ja i Anton Leving, sjećaš se? Progovorili smo protiv McFaddenove kampanje."
    
  Nina je kimnula. "Da, sjećam se. Bila sam u Španjolskoj u to vrijeme, ali sam sve pratila na društvenim mrežama. U pravu si. Svi su bili uvjereni da će Leving osvojiti još jedno mjesto u Gradskom vijeću, ali svi smo bili shrvani kada je McFadden neočekivano pobijedio. Hoće li Leving prigovoriti ili zatražiti još jedno glasanje u vijeću?"
    
  Starac se gorko nasmiješio dok je zurio u vatru, a usta su mu se razvukla u mračan osmijeh.
    
  "Mrtav je."
    
  "Tko? Živ?" upitala je nevjerujući.
    
  "Da, Leving je mrtav. Prošli tjedan je", gospodin Hemming ju je pogledao sarkastičnim izrazom lica, "doživio nesreću, rekli su."
    
  "Što?" namrštila se. Nina je bila potpuno zapanjena zloslutnim događajima koji su se odvijali u njezinom vlastitom gradu. "Što se dogodilo?"
    
  "Navodno je pao niz stepenice svoje viktorijanske kuće dok je bio pijan", izvijestio je starac, ali njegovo je lice igralo drugu kartu. "Znate, poznavao sam Livinga trideset dvije godine, a on nikada nije popio više od čaše šerija u plavom mjesecu. Kako je mogao biti pijan? Kako je mogao biti toliko pijan da se nije mogao popeti prokletim stepenicama kojima se koristio dvadeset pet godina u istoj kući, dr. Gould?" Nasmijao se, prisjećajući se vlastitog gotovo tragičnog iskustva. "I čini se da je danas bio moj red na vješalima."
    
  "Bit će to tog dana", nasmijala se, razmatrajući informaciju dok je oblačila ogrtač i vezala ga.
    
  "Sad ste i vi upleteni, dr. Gould", upozorio je. "Uništili ste im priliku da me ubiju. Sad ste usred oluje sranja."
    
  "Dobro", rekla je Nina čeličnim pogledom. "Ovdje sam najbolja."
    
    
  11
  Suština stvari
    
    
  Samov otmičar skrenuo je s autoceste istočno na A68, krećući se prema nepoznatom.
    
  "Kamo me vodiš?" upitao je Sam, držeći glas mirnim i prijateljskim.
    
  "Vogri", odgovorio je čovjek.
    
  "Seoski park Vogri?" odgovorio je Sam bez razmišljanja.
    
  "Da, Same", odgovorio je čovjek.
    
  Sam je na trenutak razmislio o Swiftovom odgovoru, procjenjujući razinu prijetnje povezanu s mjestom održavanja. Zapravo je to bilo prilično ugodno mjesto, ne onakvo gdje bi ga nužno rasporili ili objesili na drvo. Zapravo, park je bio redovito posjećivan, jer je bio ispresijecan šumovitim područjima gdje su ljudi dolazili igrati golf, planinariti ili zabavljati svoju djecu na igralištu stanara. Odmah se osjećao bolje. Jedna stvar ga je potaknula da ponovno pita. "Usput, kako se zoveš, prijatelju? Izgledaš mi jako poznato, ali sumnjam da te zapravo poznajem."
    
  "Zovem se George Masters, Same. Znaš me s ružnih crno-bijelih fotografija koje nam je ljubazno ustupio naš zajednički prijatelj Aidan iz Edinburgh Posta", objasnio je.
    
  "Kad govoriš o Aidanu kao o prijatelju, jesi li sarkastičan ili ti je on stvarno prijatelj?" upitao je Sam.
    
  "Ne, mi smo prijatelji u staromodnom smislu", odgovorio je George, ne odvajajući pogled od ceste. "Odvest ću te do Vogrija da možemo razgovarati, a onda ću te pustiti." Polako je okrenuo glavu kako bi blagoslovio Sama svojim izrazom lica i dodao: "Nisam te namjeravao uhoditi, ali imaš tendenciju reagirati s ekstremnim predrasudama prije nego što uopće shvatiš što se događa. Način na koji zadržavaš mirne smirenosti tijekom operacija mi je izvan dohvata."
    
  "Bio sam pijan kad si me stjerao u kut u muškom toaletu, George", pokušao je objasniti Sam, ali to nije imalo korektivnog učinka. "Što sam trebao misliti?"
    
  George Masters se nasmijao. "Pretpostavljam da nisi očekivao da ćeš u ovom baru vidjeti nekoga tako zgodnog kao što sam ja. Mogao bih stvari popraviti... ili bi mogao provoditi više vremena trijezan."
    
  "Hej, bio mi je prokleti rođendan," branio se Sam. "Imao sam puno pravo biti ljut."
    
  "Možda, ali sada nije važno", uzvrati George. "Pobjegao si tada, i opet si pobjegao, a nisi mi ni dao priliku da ti objasnim što želim od tebe."
    
  "Pretpostavljam da si u pravu", uzdahnuo je Sam dok su skretali na cestu koja vodi do prekrasnog naselja Vogri. Viktorijanska kuća koja je parku dala ime izronila je iz drveća dok je automobil znatno usporavao.
    
  "Rijeka će nam zakloniti razgovor", spomenuo je George, "u slučaju da nas promatraju ili prisluškuju."
    
  "Oni?" Sam se namrštio, fasciniran paranojom svog otmičara, istog onog čovjeka koji je maloprije kritizirao Samove paranoidne reakcije. "Misliš na bilo koga tko nije vidio karneval brzih idiotizama koji smo imali u susjedstvu?"
    
  "Znaš tko su oni, Same. Bili su izvanredno strpljivi, promatrali su tebe i zgodnog povjesničara... promatrali su Davida Purduea..." rekao je dok su hodali prema obalama rijeke Tyne, koja je tekla kroz imanje.
    
  "Čekaj, poznaješ Ninu i Perduea?" dahtao je Sam. "Kakve veze oni imaju s tim zašto me pratiš?"
    
  George je uzdahnuo. Bilo je vrijeme da prijeđe na bit stvari. Zastao je bez riječi, promatrajući horizont očima skrivenim ispod unakaženih obrva. Voda je Samu davala osjećaj mira, Evi pod kišom sivih oblaka. Kosa mu se vijorila oko lica dok je čekao da George pojasni svoju namjeru.
    
  "Bit ću kratak, Same", rekao je George. "Ne mogu objasniti kako sve ovo sada znam, ali vjeruj mi, znam." Primijetivši da ga novinar samo bezizražajno gleda, nastavio je. "Imaš li još uvijek video 'Strašne zmije', Same? Video koji si snimio kad ste svi bili u Izgubljenom gradu, imaš li ga sa sobom?"
    
  Sam je brzo razmišljao. Odlučio je da njegovi odgovori budu neodređeni dok ne bude siguran u George Mastersove namjere. "Ne, ostavio sam poruku dr. Gouldu, ali ona je u inozemstvu."
    
  "Stvarno?" odgovori George nonšalantno. "Trebali biste čitati novine, gospodine slavni novinaru. Jučer je spasila život istaknutom članu svog rodnog grada, pa ili mi lažete ili je sposobna za bilokaciju."
    
  "Slušaj, samo mi reci što mi moraš reći, za ime Božje. Zbog tvog usranog pristupa otpisala sam auto, a još se moram nositi s ovim sranjem kad završiš s igranjem igrica u zabavnom parku", obrecnuo se Sam.
    
  "Imaš li snimku 'Strašne zmije' sa sobom?" ponovio je George na svoj zastrašujući način. Svaka je riječ bila poput čekića koji udara u nakovanj u Samovim ušima. Nije imao izlaza iz razgovora, a nije imao ni izlaza iz parka bez Georgea.
    
  "Strašna... zmija?" ustrajao je Sam. Malo je znao o stvarima koje mu je Purdue dao da snimi u dubinama novozelandske planine, i to mu je bilo draže. Njegova znatiželja obično je bila ograničena na ono što ga je zanimalo, a fizika i brojevi nisu bili njegova jača strana.
    
  "Isuse Kriste!" bjesnio je George svojim sporim, nerazgovijetnim glasom. "Strašna Zmija, piktogram sastavljen od niza varijabli i simbola, Rascijep! Poznat i kao jednadžba! Gdje je ovaj unos?"
    
  Sam je podigao ruke u znak predaje. Ljudi pod suncobranima primijetili su povišene glasove dvojice muškaraca koji su virili iz svojih skrovišta, a turisti su se okrenuli da vide o čemu se radi. "U redu, Bože! Opusti se", šapnuo je Sam oštro. "Nemam nikakve snimke sa sobom, George. Ne ovdje, ne sada. Zašto?"
    
  "Te fotografije nikada ne smiju pasti u ruke Davida Perduea, razumiješ li?" upozorio je George promuklim i drhtavim glasom. "Nikad! Nije me briga što ćeš mu reći, Sam. Samo to izbriši. Uništi datoteke, što god."
    
  "To je jedino do čega mu je stalo, prijatelju", obavijestio ga je Sam. "Rekao bih da je time opsjednut."
    
  "Svjestan sam toga, prijatelju", siktao je George na Sama. "To je prokleti problem. Koristi ga lutkar puno, puno veći od njega samog."
    
  "Oni?" sarkastično je upitao Sam, misleći na Georgeovu paranoidnu teoriju.
    
  Muškarac s izblijedjelom kožom bio je zasitio se Sam Cleveovih mladenačkih ludorija i skočio je naprijed, zgrabio Sama za ovratnik i protresao ga zastrašujućom snagom. Na trenutak se Sam osjećao kao malo dijete koje bernardinac baca okolo, podsjećajući ga da je Georgeova fizička snaga gotovo neljudska.
    
  "Sada slušaj, i pažljivo slušaj, prijatelju", siktao je Samovu u lice, a dah mu je mirisao na duhan i mentu. "Ako David Perdue dođe do ove jednadžbe, Red Crnog Sunca će trijumfirati!"
    
  Sam je uzalud pokušavao osloboditi ruke opečenog čovjeka, samo ga je dodatno razljutio na Evu. George ga je ponovno protresao, a zatim ga pustio tako naglo da se spotaknuo unatrag. Dok se Sam mučio pronaći ravnotežu, George je prišao bliže. "Jesi li uopće svjestan što prizivaš? Purdue ne bi trebao raditi sa Strašnom Zmijom. On je genij kojeg čekaju da riješi ovaj prokleti matematički problem otkad ga je njihov prethodni zlatni dečko razvio. Nažalost, spomenuti zlatni dečko razvio je savjest i uništio svoj rad, ali ne prije nego što ga je njegova sluškinja prepisala dok mu je čistila sobu. Nepotrebno je reći da je bila operativka i radila je za Gestapo."
    
  "Tko je onda bio njihov zlatni dečko?" upitao je Sam.
    
  George je zapanjeno pogledao Sama. "Ne znaš? Jesi li ikad čuo za tipa po imenu Einstein, prijatelju? Einstein, tip iz 'Teorije relativnosti', radio je na nečemu malo destruktivnijem od atomske bombe, ali sa sličnim svojstvima. Gle, ja sam znanstvenik, ali nisam genij. Hvala Bogu da nitko nije mogao dovršiti tu jednadžbu, i zato ju je pokojni dr. Kenneth Wilhelm zapisao u Izgubljenom gradu. Nitko nije trebao preživjeti tu prokletu zmijsku jamu."
    
  Sam se sjetio dr. Wilhelma, vlasnika farme na Novom Zelandu gdje se nalazio Izgubljeni grad. Bio je nacistički znanstvenik, nepoznat većini, koji se godinama zvao Williams.
    
  "U redu, u redu. Recimo da sam sve ovo kupio", preklinjao je Sam, ponovno podižući ruke. "Koje su implikacije te jednadžbe? Trebao bi mi stvarno konkretan izgovor da ovo kažem Purdueu, koji, usput rečeno, upravo sada planira moju propast. Tvoja luda potjera koštala me sastanka s njim. Bože, mora da je bijesan."
    
  George je slegnuo ramenima. "Nisi trebao pobjeći."
    
  Sam je znao da je u pravu. Da je Sam jednostavno suočio Georgea s njim na ulaznim vratima i pitao ga, uštedio bi mu mnogo problema. Prvo, još bi imao svoj auto. S druge strane, žalovanje za neredom koji je već bio razjašnjen nije Samu činilo dobro.
    
  "Nisu mi jasni detalji, Sam, ali između Aidana Glastona i mene, opći je konsenzus da će ova jednadžba olakšati monumentalnu promjenu u trenutnoj paradigmi fizike", priznao je George. "Iz onoga što je Aidan saznao iz svojih izvora, ovaj izračun će uzrokovati kaos na globalnoj razini. Omogućit će objektu da probije veo između dimenzija, uzrokujući da se naša vlastita fizika sudari s onim što leži s druge strane. Nacisti su eksperimentirali s tim, slično tvrdnjama Ujedinjene teorije polja, što se nije moglo dokazati."
    
  "I kakve koristi Crno Sunce ima od ovoga, Masterse?" upitao je Sam, koristeći svoj novinarski talent za shvaćanje gluposti. "Žive u istom vremenu i prostoru kao i ostatak svijeta. Smiješno je pomisliti da bi eksperimentirali s glupostima koje bi ih uništile zajedno sa svime ostalim."
    
  "Možda je to istina, ali jesi li shvatio barem polovicu onih čudnih, izopačenih gluposti koje su zapravo izvodili tijekom Drugog svjetskog rata?" uzvratio je George. "Većina onoga što su pokušali bila je potpuno beskorisna, a ipak su nastavili provoditi monstruozne eksperimente samo kako bi probili tu barijeru, vjerujući da će to unaprijediti njihovo znanje o tome kako funkcioniraju druge znanosti - znanosti koje još ne možemo shvatiti. Tko može reći da ovo nije samo još jedan smiješan pokušaj da se ovjekovječi njihovo ludilo i kontrola?"
    
  "Razumijem što govoriš, George, ali iskreno ne mislim da su čak ni oni toliko ludi. Moraju imati neki opipljiv razlog zašto to žele postići, ali koji bi to mogao biti?" prepirao se Sam. Htio je vjerovati Georgeu Mastersu, ali njegove su teorije bile pune rupa. S druge strane, sudeći po čovjekovom očaju, njegovu je priču barem vrijedilo provjeriti.
    
  "Slušaj, Same, vjerovao mi ili ne, samo mi učini uslugu i pogledaj ovo prije nego što dopustiš Davidu Perdueu da se dočepa ove jednadžbe", preklinjao je George.
    
  Sam je kimnuo u znak slaganja. "Dobar je čovjek. Da je u tim optužbama bilo ikakve osnove, sam bi ih uništio, vjeruj mi."
    
  "Znam da je filantrop. Znam kako je prevario Crno Sunce na šest načina prije nedjelje, kad je shvatio što planiraju za svijet, Same", nestrpljivo je objasnio neartikulirani znanstvenik. "Ali ono što ne mogu objasniti jest da Purdue nije svjestan svoje uloge u ovom uništenju. Blaženo je nesvjestan da koriste njegov genij i urođenu znatiželju kako bi ga usmjerili ravno u ponor. Nije bitno slaže li se ili ne. Bolje da nema pojma gdje je jednadžba, inače će ga ubiti... i tebe, i gospođu iz Obana."
    
  Konačno, Sam je shvatio nagovještaj. Odlučio je da ne žuri prije nego što preda snimku Purdueu, makar samo da bi Georgeu Mastersu dao priliku da se izjasni. Bilo bi teško razjasniti sumnju bez curenja ključnih informacija slučajnim izvorima. Osim Purduea, malo je ljudi moglo savjetovati o opasnosti koja vreba u ovoj shemi, a čak i oni koji bi mogli... nikada ne bi znao može li im se vjerovati.
    
  "Odvedi me kući, molim te", zamolio je Sam svog otmičara. "Provjerit ću ovo prije nego što išta poduzmem, u redu?"
    
  "Vjerujem ti, Same", rekao je George. Zvučalo je više kao ultimatum nego kao zalog povjerenja. "Ako ne uništiš ovu snimku, požalit ćeš u kratkom vremenu koje ti je preostalo u životu."
    
    
  12
  Olga
    
    
  Na kraju svojih duhovitosti, Casper Jacobs prošao je prstima kroz svoju pješčano smeđu kosu, ostavljajući je šiljastom poput pop zvijezde iz 80-ih. Oči su mu bile krvave od čitanja cijelu noć, suprotno od onoga što se te noći nadao - opuštanju i snu. Umjesto toga, vijest o otkriću Strašne Zmije razbjesnila ga je. Očajnički se nadao da Zelda Bessler ili njezini psići još uvijek ne znaju za vijest.
    
  Netko je vani stvarao strašnu buku koju je isprva pokušavao ignorirati, ali strahovi od prijetećeg zloslutnog svijeta i nedostatak sna znatno su mu otežali podnošenje danas. Zvučalo je kao razbijeni tanjur, nakon čega je uslijedio tresak ispred njegovih vrata, popraćen zavijanjem automobilskog alarma.
    
  "O, za ime Božje, što sad?" glasno je viknuo. Pojurio je prema ulaznim vratima, spreman iskaliti svoju frustraciju na onome tko ga je uznemirio. Gurnuvši vrata u stranu, Casper je zaurlao: "Što se, u ime svega svetoga, ovdje događa?" Ono što je vidio u podnožju stepenica koje su vodile do njegovog prilaza trenutačno ga je razoružalo. Najljepša plavuša čučala je pokraj njegova automobila, izgledajući potišteno. Na pločniku ispred nje bio je nered od torte i kuglica od glazure koje su nekoć pripadale velikoj svadbenoj torti.
    
  Dok je molećivo gledala Caspera, njezine bistre zelene oči su ga zapanjile. "Molim vas, gospodine, molim vas, nemojte se ljutiti! Mogu sve odjednom obrisati. Gle, ta mrlja na vašem autu je samo glazura."
    
  "Ne, ne", prosvjedovao je, ispruživši ruke ispričavajući se, "molim te, ne brini se za moj auto. Evo, dopusti mi da ti pomognem." Dva vriska i pritisak na gumb daljinskog upravljača na njegovom privjesku za ključeve utišali su alarm. Casper je požurio pomoći jecajućoj ljepotici da pokupi uništenu tortu. "Nemoj plakati, molim te. Hej, reći ću ti što. Čim ovo riješimo, odvest ću te u lokalnu pekaru i zamijeniti tortu. Ja častim."
    
  "Hvala, ali ne možeš to učiniti", frknula je, skupljajući šake smjese i ukrasa od marcipana. "Vidiš, ovu sam tortu sama ispekla. Trebalo mi je dva dana, a to je nakon što sam sve ukrase napravila ručno. Vidiš, to je bila svadbena torta. Ne možemo tek tako kupiti svadbenu tortu u bilo kojoj trgovini."
    
  Njezine krvave oči, utapajuće se u suzama, slomile su Casperu srce. Nerado je stavio ruku na njezinu podlakticu i nježno je protrljao, izražavajući suosjećanje. Potpuno očaran njome, osjetio je ubod u prsima, onaj poznati ubod razočaranja koji dolazi kada se suoči s oštrom stvarnošću. Caspera je boljela sva utroba. Nije htio čuti odgovor, ali očajnički je želio pitati. "Je... J-je li ova torta za tvoje... vjenčanje?" čuo je kako ga usne izdaju.
    
  'Molim te, reci ne! Molim te, budi djeveruša ili tako nešto. Za ljubav Božju, molim te, nemoj biti mladenka!' činilo se da mu srce vrište. Nikada prije nije bio zaljubljen, osim ako se ne računa tehnologija i znanost. Krhka plavuša pogledala ga je kroz suze. Tihi, prigušeni zvuk joj je oteo dok se na njezinom prekrasnom licu pojavio iskrivljeni osmijeh.
    
  "O Bože, ne", odmahnula je glavom, šmrcajući i glupavo se hihoćući. "Zar ti stvarno izgledam tako glupo?"
    
  "Hvala ti, Isuse!" čuo je ushićeni fizičar kako likuje njegov unutarnji glas. Odjednom joj se široko nasmiješio, osjećajući golemo olakšanje što nije samo slobodna, već i ima smisla za humor. "Ha! Ne bih se mogao više složiti! Ovdje imam diplomu prvostupnika!" promrmljao je nespretno. Shvativši koliko glupo zvuči, Casper je pomislio da bi mogao reći nešto sigurnije. "Usput, moje ime je Casper", rekao je, pružajući neurednu ruku. "Dr. Casper Jacobs." Pobrinuo se da primijeti njegovu titulu.
    
  Privlačna žena oduševljeno ga je uhvatila za ruku svojim prstima ljepljivim od glazure i nasmijala se: "Upravo si zvučao kao James Bond. Zovem se Olga Mitra, hm... pekarica."
    
  "Olga, pekarica", nasmijao se. "Sviđa mi se."
    
  "Slušaj", rekla je ozbiljno, brišući obraz rukavom, "trebam da mi ova torta bude dostavljena na vjenčanje za manje od sat vremena. Imaš li kakve ideje?"
    
  Casper je na trenutak razmislio. Daleko od toga da bi djevojku takve raskoši ostavio u opasnosti. Ovo mu je bila jedina prilika da ostavi trajan dojam, i to dobra. Pucnuo je prstima i ideja mu je pala na pamet, zbog čega se torta razbila. "Možda imam ideju, gospođice Mitra. Pričekajte ovdje."
    
  S novootkrivenim entuzijazmom, inače depresivni Casper potrčao je uz stepenice do kuće svoje stanodavce i molio Karen za pomoć. Uostalom, ona je stalno pekla, uvijek ostavljajući slatke peciva i kroasane na njegovom tavanu. Na njegovo oduševljenje, stanodavna majka pristala je pomoći Casperovoj novoj djevojci da spasi svoj ugled. Imali su još jednu svadbenu tortu spremnu u rekordnom roku nakon što je Karen obavila nekoliko poziva.
    
    
  * * *
    
    
  Nakon što su se utrkivale s vremenom kako bi napravile novu svadbenu tortu, koja je, na sreću za Olgu i Karen, za početak bila skromna, nazdravile su čašom sherryja svom uspjehu.
    
  "Ne samo da sam u kuhinji pronašla divnog partnera u zločinu", pozdravila je graciozna Karen podižući čašu, "već sam stekla i novog prijatelja! Živjeli suradnja i novi prijatelji!"
    
  "Slažem se s tim", Casper se lukavo nasmiješio, kuckajući čašama s dvije zadovoljne dame. Nije mogao skinuti pogled s Olge. Sad kad je ponovno bila opuštena i sretna, blistala je poput šampanjca.
    
  "Hvala ti milijun puta, Karen", ozarila se Olga. "Što bih učinila da me nisi spasila?"
    
  "Pa, pretpostavljam da je tvoj vitez tamo sve ovo namjestio, draga moja", rekla je šezdesetpetogodišnja crvenokosa Karen, upirući čašu u Caspera.
    
  "Istina je", složila se Olga. Okrenula se prema Casperu i duboko ga pogledala u oči. "Ne samo da mi je oprostio nespretnost i nered koji sam napravila u njegovom autu, nego me je i spasio... A kažu da je viteštvo mrtvo."
    
  Casperovo je srce poskočilo. Iza osmijeha i nepokolebljive vanjštine, bio je crven poput školarca u ženskoj svlačionici. "Netko mora spasiti princezu da ne ugazi u blato. To bih mogao biti ja", namignuo je, iznenađen vlastitim šarmom. Casper nipošto nije bio neprivlačan, ali njegova strast prema karijeri učinila ga je manje društvenom osobom. Zapravo, nije mogao vjerovati svojoj sreći što je pronašao Olgu. Ne samo da je naizgled osvojio njezinu pažnju, već se ona praktički pojavila na njegovom kućnom pragu. Osobna dostava, ljubaznošću sudbine, pomislio je.
    
  "Hoćeš li poći sa mnom dostaviti tortu?" upitala je Caspera. "Karen, odmah se vraćam da ti pomognem pospremiti."
    
  "Gluposti", zaigrano je zacvilila Karen. "Vas dvije idite i neka vam dostave tortu. Samo mi donesite pola boce rakije, znate, za trud", namignula je.
    
  Olga, oduševljena, poljubila je Karen u obraz. Karen i Casper izmijenili su trijumfalne poglede zbog iznenadne pojave sunčeve zrake u njihovim životima. Kao da je Karen mogla čuti misli svoje stanarke, upitala je: "Odakle si došla, draga? Je li ti auto parkiran u blizini?"
    
  Casperove su se oči raširile. Želio je ostati u neznanju o pitanju koje mu je također palo na pamet, ali sada ga je izrekla Karen, koja je bila otvorena. Olga je spustila glavu i odgovorila im bez zadrške. "O, da, moj auto je parkiran vani. Pokušavao sam prenijeti tortu iz stana do auta kad sam zbog neravne ceste izgubio ravnotežu."
    
  "Tvoj stan?" upitao je Casper. "Ovdje?"
    
  "Da, vrata do, preko ograde. Ja sam ti susjeda, glupačo", nasmijala se. "Nisi li čula buku kad sam se uselila u srijedu? Selitelji su napravili takvu buku da sam mislila da ću dobiti sramotnu riječ, ali srećom nitko se nije pojavio."
    
  Casper je pogledao Karen s iznenađenim, ali zadovoljnim osmijehom. "Čuješ li to, Karen? Ona je naša nova susjeda."
    
  "Razumijem te, Romeo", zadirkivala ga je Karen. "A sad kreni. Nestaje mi pića."
    
  "O, dovraga, da", uzviknula je Olga.
    
  Pažljivo joj je pomogao podići podlogu za tortu, čvrstu drvenu ploču u obliku novčića prekrivenu prešanom folijom za izlaganje. Torta nije bila pretjerano složena, pa je bilo lako pronaći ravnotežu između to dvoje. Poput Kaspera, Olga je bila visoka. S visokim jagodicama, svijetlom kožom i kosom te vitkom građom, bila je tipičan istočnoeuropski stereotip ljepote i visine. Odnijeli su tortu do njezina Lexusa i uspjeli je smjestiti na stražnje sjedalo.
    
  "Ti vozi", rekla je, bacajući mu ključeve. "Ja ću sjediti straga s tortom."
    
  Dok su se vozili, Casper je imao tisuću pitanja koja je želio postaviti prekrasnoj ženi, ali odlučio je ostati miran. Primao je upute od nje.
    
  "Moram reći, ovo samo dokazuje da mogu bez napora voziti bilo koji auto", pohvalio se dok su se približavali stražnjem dijelu prijemne dvorane.
    
  "Ili je možda moj auto jednostavno jednostavan za korištenje. Znaš, ne moraš biti raketni znanstvenik da bi ga upravljao", našalila se. U trenutku očaja, Casper se sjetio otkrića Strašne Zmije i kako se još uvijek mora uvjeriti da je David Perdue nije proučio. To se sigurno vidjelo na njegovom licu dok je pomagao Olgi odnijeti kolač u kuhinju u hodniku.
    
  "Caspere?" navaljivala je. "Caspere, je li nešto u redu?"
    
  "Ne, naravno da ne", nasmiješio se. "Samo razmišljam o poslu."
    
  Teško joj je mogao reći da su njezin dolazak i zapanjujući izgled izbrisali sve prioritete iz njegova uma, ali istina je bila da jesu. Tek se sada sjetio koliko je uporno pokušavao kontaktirati Perduea, a da to nikada nije pokazao. Uostalom, bio je član Reda, i da su otkrili da je u dosluhu s Davidom Perdueom, sigurno bi ga ubili.
    
  Nesretna je slučajnost da će upravo područje fizike koje je Kasper vodio postati tema "Strašne zmije". Bojao se do čega bi to moglo dovesti ako se ispravno primijeni, ali dr. Wilhelmovo pametno izlaganje jednadžbe umirilo je Kaspera... sve do sada.
    
    
  13
  Purdueov zalagaonica
    
    
  Purdue je bio bijesan. Inače prisebni genij ponašao se kao manijak otkad je Sam propustio njihov sastanak. Ne mogavši pronaći Sama putem e-pošte, telefona ili satelitskog praćenja u automobilu, Purdue je bio rastrgan između izdaje i užasa. Istraživačkom novinaru povjerio je najvažnije informacije koje su nacisti ikada sakrili, a sada se našao na ivici.
    
  "Je li Sam izgubljen ili bolestan, nije me briga!" zalajao je na Jane. "Sve što želim su neke proklete snimke izgubljenog gradskog zida, za ime Božje! Želim da danas opet odeš do njegove kuće, Jane, i želim da provališ vrata ako moraš."
    
  Jane i Charles, batler, izmijenili su duboko zabrinut pogled. Ona nikada ne bi pribjegla kriminalnim aktivnostima ni iz kojeg razloga, i Purdue je to znao, ali je to iskreno očekivao od nje. Charles je, kao i uvijek, stajao u napetoj tišini pokraj Purdueovog blagovaonskog stola, ali su mu se oči vidjele koliko je zabrinut zbog novog razvoja događaja.
    
  Lillian, domaćica, stajala je na vratima ogromne kuhinje u Raichtisusisu i slušala. Dok je brisala pribor za jelo nakon uništenog doručka koji je pripremila, njezino uobičajeno veselo držanje dotaknulo je dno i splasnulo na tmurnu razinu.
    
  "Što se događa s našim dvorcem?" promrmljala je odmahujući glavom. "Što je toliko uznemirilo vlasnika imanja da se pretvorio u takvo čudovište?"
    
  Žalila je za danima kada je Purdue bio svoj uobičajeni - smiren i pribran, uljudan, pa čak i povremeno hirovit. Sada se iz njegova laboratorija više nije čula glazba, a na televiziji se nisu prikazivale nogometne utakmice dok je vikao na suca. Gospodin Cleve i dr. Gould bili su odsutni, a jadni Jane i Charles bili su prisiljeni trpjeti svog šefa i njegovu novu opsesiju, zlokobnu jednadžbu koju su otkrili tijekom svoje posljednje ekspedicije.
    
  Činilo se kao da čak ni svjetlost ne prodire kroz visoke prozore vile. Oči su joj lutale po visokim stropovima i ekstravagantnim ukrasima, relikvijama i veličanstvenim slikama. Ništa od toga više nije bilo lijepo. Lillian se osjećala kao da su i same boje nestale iz unutrašnjosti tihe vile. "Poput sarkofaga", uzdahnula je, okrećući se. Na putu joj je stajala figura, snažna i impozantna, i Lillian je zakoračila ravno u nju. Iz nje se izvukao visok vrisak, prestrašena.
    
  "O, Bože, Lily, to sam samo ja", nasmijala se medicinska sestra, tješeći blijedu domaćicu zagrljajem. "Pa što te onda toliko uznemirilo?"
    
  Lillian je osjetila val olakšanja kad se pojavila medicinska sestra. Obrisala je lice kuhinjskom krpom, pokušavajući se sabrati nakon što je počela. "Hvala Bogu da si ovdje, Lilith", promuklo je promrmljala. "Gospodin Purdue luduje, kunem se. Možete li ga, molim vas, sedirati na nekoliko sati? Osoblje je iscrpljeno njegovim ludim zahtjevima."
    
  "Pretpostavljam da još uvijek niste pronašli gospodina Clevea?" predložila je sestra Hurst s beznadnim izrazom lica.
    
  "Ne, i Jane ima razloga vjerovati da se nešto dogodilo gospodinu Cleveu, ali nema srca reći gospodinu Purdueu... još. Ne dok se malo ne smiri, znaš", Lillian je namrštenim izrazom lica pokazala Purdueov bijes.
    
  "Zašto Jane misli da se nešto dogodilo Samu?" upitala je medicinska sestra umornu kuharicu.
    
  Lillian se nagnula i šapnula: "Navodno su pronašli njegov auto zabijen u ogradu u školskom dvorištu u ulici Old Stanton Road, potpuno otpisano."
    
  "Što?" Sestra Hearst tiho je dahnula. "O, Bože, nadam se da je dobro?"
    
  "Ne znamo ništa. Sve što je Jane mogla saznati jest da je policija pronašla automobil gospodina Clevea nakon što je nekoliko lokalnih stanovnika i vlasnika tvrtki nazvalo i prijavilo potjeru velikom brzinom", rekla joj je kućna pomoćnica.
    
  "O, Bože, nije ni čudo što je David toliko zabrinut", namrštila se. "Moraš mu odmah reći."
    
  "Uz svo dužno poštovanje, gospođice Hurst, nije li već dovoljno lud? Ove vijesti će ga gurnuti do ruba. Nije ništa jeo, kao što vidite", Lillian je pokazala na odbačeni doručak, "i uopće ne spava, osim kad mu date fiks."
    
  "Mislim da bi mi trebao reći. Trenutno vjerojatno misli da ga je gospodin Cleve izdao ili ga jednostavno ignorira bez razloga. Ako zna da je netko uhodio njegovog prijatelja, možda će se osjećati manje osvetoljubivo. Jeste li ikada razmišljali o tome?" predložila je sestra Hurst. "Razgovarat ću s njim."
    
  Lillian je kimnula. Možda je medicinska sestra bila u pravu. "Pa, ti bi bila najbolja osoba koja bi mu to mogla reći. Uostalom, poveo te je u obilazak svojih laboratorija i podijelio s tobom neke znanstvene razgovore. Vjeruje ti."
    
  "U pravu si, Lily", priznala je medicinska sestra. "Pusti me da razgovaram s njim dok provjeravam njegov napredak. Pomoći ću mu s tim."
    
  "Hvala ti, Lilith. Ti si dar od Boga. Ovo mjesto je postalo zatvor za sve nas otkako se šef vratio", jadikovala je Lillian.
    
  "Ne brini, draga", odgovorila je sestra Hurst ohrabrujućim namigom. "Vratit ćemo ga u vrhunsku formu."
    
  "Dobro jutro, gospodine Purdue", nasmiješila se medicinska sestra ulazeći u blagovaonicu.
    
  "Dobro jutro, Lilith", umorno je pozdravio.
    
  "To je neobično. Nisi ništa jeo?" rekla je. "Moraš jesti da bih mogla provesti tvoj tretman."
    
  "Za ime Božje, pojeo sam komad tosta", rekao je Perdue nestrpljivo. "Koliko ja znam, to će biti dovoljno."
    
  Nije se mogla s time prepirati. Medicinska sestra Hearst osjetila je napetost u sobi. Jane je s nestrpljenjem čekala Purdueov potpis na dokumentu, ali on je odbio potpisati prije nego što je otišla do Samove kuće istražiti.
    
  "Može li ovo pričekati?" mirno je upitala medicinska sestra Jane. Janein je pogled skočio prema Purdueu, ali on je odgurnuo stolicu i posrnuo na noge, uz Charlesovu podršku. Kimnula je medicinskoj sestri i pokupila papire, odmah shvativši nagovještaj medicinske sestre Hurst.
    
  "Idi, Jane, uzmi moju snimku od Sama!" Purdue je viknuo za njom dok je izlazila iz ogromne sobe i odlazila u svoj ured. "Je li me čula?"
    
  "Čula te je", potvrdila je sestra Hurst. "Sigurna sam da će uskoro otići."
    
  "Hvala ti, Charles, mogu se nositi s tim", zarežao je Perdue na svog batlera, ispraćajući ga van.
    
  "Da, gospodine", odgovorio je Charles i otišao. Batlerov inače kameni izraz lica bio je prožet razočaranjem i naznakom tuge, ali posao je morao prepustiti vrtlarima i čistačima.
    
  "Prava ste smetnja, gospodine Purdue", šapnula je sestra Hurst dok je vodila Purduea u dnevnu sobu gdje je obično procjenjivala njegov napredak.
    
  "David, dragi moj, David ili Dave", ispravio ju je.
    
  "U redu, prestani biti tako grub prema svom osoblju", naredila je, pokušavajući zadržati mirni glas kako ga ne bi razljutila. "Nije njihova krivnja."
    
  "Sam je još uvijek bio nestao. Znaš to?" siktala je Perdue dok ga je povlačila za rukav.
    
  "Čula sam", odgovorila je. "Ako smijem pitati, što je toliko posebno u vezi s ovom snimkom? Nije kao da snimaš dokumentarac s kratkim rokom ili tako nešto."
    
  Purdue je u medicinskoj sestri Hearst pronašao rijetkog saveznika, nekoga tko je razumio njegovu strast prema znanosti. Bio joj je spreman povjeriti se. S Ninom odsutnicom i Jane podređenom, njegova medicinska sestra bila je jedina žena s kojom se osjećao bliskim ovih dana.
    
  "Prema istraživanjima, vjeruje se da je to bila jedna od Einsteinovih teorija, ali ideja da bi to moglo funkcionirati u praksi bila je toliko zastrašujuća da ju je uništio. Jedino što je, znate, kopirana prije nego što je uništena", rekao je Perdue, a njegove svijetloplave oči potamnile su od koncentracije. Davidove Perdueove oči nisu bile te nijanse. Nešto se mutilo, nešto je nadilazilo njegovu osobnost. Ali medicinska sestra Hurst nije poznavala Perdueovu osobnost tako dobro kao drugi, pa nije mogla vidjeti koliko je njezin pacijent bio u krivu."
    
  "A Sam ima ovu jednadžbu?" upitala je.
    
  "Da. I moram početi raditi na tome", objasnio je Purdue. Glas mu je sada zvučao gotovo koherentno. "Moram znati što je to, što radi. Moram znati zašto ga je Red Crnog Sunca tako dugo čuvao, zašto je dr. Ken Williams osjetio potrebu da ga zakopa tamo gdje nitko ne može doći do njega. Ili", šapnuo je, "...zašto su čekali."
    
  "Narudžba čega?" Namrštila se.
    
  Purdueu je odjednom sinulo da ne razgovara s Ninom, Samom ili Jane, niti s bilo kim tko je upoznat s njegovim tajnim životom. "Hmm, samo organizacija s kojom sam se već sukobljavao. Ništa posebno."
    
  "Znaš, ovaj stres ti ne pomaže da ozdraviš, Davide", savjetovala je. "Kako ti mogu pomoći da shvatiš tu jednadžbu? Kad bi je imao, mogao bi ostati zauzet umjesto što teroriziraš svoje osoblje i mene svim tim ispadima bijesa. Tlak ti je visok, a tvoj temperament te pogoršava, a ja jednostavno ne mogu dopustiti da se to dogodi."
    
  "Znam da je to istina, ali dok ne snimim Samovu snimku, ne mogu biti miran", slegnuo je ramenima Perdue.
    
  "Dr. Patel očekuje da se pridržavam njegovih standarda izvan ustanove, razumijete? Ako mu nastavim uzrokovati probleme opasne po život, otpustit će me jer se čini da ne radim svoj posao", namjerno je cvilila kako bi izazvala njegovo sažaljenje.
    
  Purdue nije dugo poznavao Lilith Hearst, ali osim urođene krivnje zbog onoga što se dogodilo njezinu mužu, osjećao je srodnu, znanstvenu povezanost s njom. Također je osjećao da bi ona vrlo lako mogla biti njegov jedini suradnik u nastojanju da dobije Samove snimke, uglavnom zato što nije imala nikakvih inhibicija oko toga. Njezino neznanje bilo je istinska sreća. Ono što nije znala omogućilo bi joj da mu pomogne s jednim ciljem na umu - pomoći mu bez ikakve kritike ili mišljenja - upravo onako kako je Purdue volio.
    
  Umanjio je važnost svoje frenetične potrage za informacijama kako bi izgledao poslušno i razumno. "Kad biste možda mogli pronaći Sama i zatražiti od njega video, to bi bila velika pomoć."
    
  "U redu, vidjet ću što mogu učiniti", utješila ga je, "ali moraš mi obećati da ćeš mi dati nekoliko dana. Dogovorimo se da to dobijem sljedeći tjedan, kada imamo sljedeći sastanak. Što kažeš?"
    
  Perdue je kimnuo. "To zvuči razumno."
    
  "U redu, nema više priče o matematici i propuštenim sličicama. Treba ti odmor za promjenu. Lily mi je rekla da gotovo nikad ne spavaš, i iskreno, tvoji vitalni znakovi vrište da je to istina, Davide", zapovjedila je iznenađujuće srdačnim tonom koji je potvrdio njezin talent za diplomaciju.
    
  "Što je ovo?" upitao je dok je ona u špricu uvlačila malu bočicu vodenaste otopine.
    
  "Samo malo intravenozno Valiuma da ti pomogne da spavaš još nekoliko sati", obavijestila ga je, mjereći količinu okom. Kroz injekcijsku cijev, svjetlost se igrala s tvari unutra, dajući joj sveti sjaj koji joj se činio privlačnim. Kad bi ga Lillian barem mogla vidjeti, pomislila je, kako bi bila sigurna da je u Reichtisusisu još uvijek ostalo malo prekrasnog svjetla. Tama u Purdueovim očima ustupila je mjesto mirnom snu dok je lijek djelovao.
    
  Trznuo se dok ga je mučio pakleni osjećaj goruće kiseline u venama, ali trajao je samo nekoliko sekundi prije nego što mu je stigao do srca. Zadovoljan što je medicinska sestra Hurst pristala izvući formulu sa Samove videovrpce, Purdue je pustio da ga proguta baršunasta tama. Glasovi su odjekivali u daljini prije nego što je potpuno zaspao. Lillian je donijela deku i jastuk, pokrivši ga flisom. "Samo ga pokrij ovdje", savjetovala je medicinska sestra Hurst. "Neka zasad spava ovdje na kauču. Jadnik. Iscrpljen je."
    
  "Da", složila se Lillian, pomažući medicinskoj sestri Hurst da pokrije gospodara imanja, kako ga je Lillian zvala. "A zahvaljujući vama, svi možemo dobiti i malo predaha."
    
  "Nema na čemu", nasmijala se sestra Hearst, a izraz lica joj je poprimio blagu melankoliju. "Znam kako je imati posla s teškim čovjekom u kući. Možda misle da su glavni, ali kad su bolesni ili ozlijeđeni, mogu biti prava gnjavaža."
    
  "Amen", odgovorila je Lillian.
    
  "Lillian", Charles ju je blago ukorio, iako se potpuno slagao s domaćicom. "Hvala vam, sestro Hurst. Hoćete li ostati na ručku?"
    
  "O, ne, hvala, Charles", nasmiješila se medicinska sestra, pakirajući svoju medicinsku torbu i bacajući stare zavoje. "Moram obaviti neke poslove prije noćne smjene u klinici večeras."
    
    
  14
  Važna odluka
    
    
  Sam nije mogao pronaći nikakve uvjerljive dokaze da je Strašna Zmija sposobna za zvjerstva i uništenje u koje ga je George Masters pokušavao uvjeriti. Gdje god se okrenuo, dočekalo ga je nevjerica ili neznanje, što je samo potvrdilo njegovo uvjerenje da je Masters neka vrsta paranoičnog luđaka. Međutim, činio se toliko iskrenim da se Sam držao po strani od Purduea dok nije imao dovoljno dokaza, nešto što nije mogao dobiti iz svojih uobičajenih izvora.
    
  Prije nego što je snimku poslao Purdueu, Sam je odlučio krenuti na posljednje putovanje do pouzdanog izvora inspiracije i čuvara tajne mudrosti - jedinstvenog Aidana Glastona. Nakon što je vidio Glastonov članak objavljen u nedavnim novinama, Sam je odlučio da bi Irac bio najbolja osoba koju bi mogao pitati o Strašnoj Zmiji i njezinim mitovima.
    
  Bez para kotača, Sam je pozvao taksi. Bilo je to bolje nego pokušavati spasiti olupinu koju je nazvao svojim automobilom, što bi ga razotkrilo. Ono što mu nije trebalo bila je policijska istraga o potjeri velikom brzinom i moguće naknadno uhićenje zbog ugrožavanja građana i nepromišljene vožnje. Dok su ga lokalne vlasti smatrale nestalim, imao je vremena srediti činjenice kad se konačno pojavio.
    
  Kad je stigao u Edinburgh Post, rečeno mu je da je Aidan Glaston na zadatku. Nova urednica nije osobno poznavala Sama, ali mu je dopustila nekoliko minuta u svom uredu.
    
  "Janice Noble", nasmiješila se. "Zadovoljstvo mi je upoznati tako uglednu članicu naše profesije. Izvolite, sjednite."
    
  "Hvala vam, gospođice Noble", odgovorio je Sam, osjećajući olakšanje što su uredi danas praktički prazni. Nije bio raspoložen vidjeti stare gadove koji su ga zgazili kao novaka, čak ni natrljati nos na njegovu slavu i uspjeh. "Bit ću brz", rekao je. "Samo moram znati gdje mogu kontaktirati Aidana. Znam da je povjerljivo, ali moram ga odmah kontaktirati u vezi vlastite istrage."
    
  Nagnula se naprijed, poduprla se na laktove i nježno sklopila ruke. Debeli zlatni prsteni krasili su joj oba zapešća, a narukvice su ispuštale zastrašujući zvuk kad su udarile o uglačanu površinu stola. "Gospodine Cleve, rado ću vam pomoći, ali kao što sam već rekla, Aidan radi na tajnom zadatku na politički osjetljivoj misiji i ne možemo si priuštiti da ga razotkrijemo. Znate kako je to. Ne biste me trebali ni pitati o tome."
    
  "Znam", odvratio je Sam, "ali ono u što sam upleten puno je važnije od tajnog privatnog života nekog političara ili tipičnog izvlačenja noža iz leđa o kojem tabloidi vole pisati."
    
  Urednica je odmah izgledala zatečeno. Zauzela je čvršći ton prema Samovi. "Molim te, nemoj misliti da, zato što si stekla slavu i bogatstvo svojim ne baš suptilnim angažmanom, možeš upasti ovdje i pretpostavljati da znaš na čemu moji ljudi rade."
    
  "Slušajte me, gospođo. Trebaju mi informacije vrlo osjetljive prirode, a uključuju uništenje cijelih država", odlučno je odvratio Sam. "Sve što mi treba je broj telefona."
    
  Namrštila se. "Za koga radiš na ovom slučaju?"
    
  "Honorarni", brzo je odgovorio. "To je nešto što sam naučio od nekoga koga poznajem i imam razloga vjerovati da je valjano. Samo mi Aidan to može potvrditi. Molim vas, gospođice Noble. Molim vas."
    
  "Moram reći, zaintrigirala sam se", priznala je, zapisujući strani fiksni broj. "Ovo je sigurna linija, ali nazovite samo jednom, gospodine Cleve. Pratim ovu liniju kako bih vidjela ometate li našeg čovjeka dok radi."
    
  "Nema problema. Trebam samo jedan poziv", rekao je Sam nestrpljivo. "Hvala, hvala!"
    
  Oblizala je usne dok je pisala, očito zaokupljena onim što je Sam rekao. Gurnuvši papir prema njemu, rekla je: "Slušajte, gospodine Cleve, možda bismo mogli surađivati na onome što imate?"
    
  "Dozvolite mi da prvo potvrdim isplati li se ovo nastaviti, gospođice Noble. Ako u tome ima išta, možemo razgovarati", namignuo je. Izgledala je zadovoljno. Samov šarm i zgodne crte lica mogli su ga uvesti u Biserna vrata dok je već bio tamo.
    
  Na putu kući u taksiju, radio je izvijestio da će planirani završni summit biti posvećen obnovljivim izvorima energije. Bit će prisutno nekoliko svjetskih čelnika, kao i nekoliko delegata iz belgijske znanstvene zajednice.
    
  "Zašto baš Belgija, od svih mjesta?" Sam se naglas upitao. Nije shvatio da ga vozačica, ugodna žena srednjih godina, sluša.
    
  "Vjerojatno jedan od onih skrivenih fijaska", primijetila je.
    
  "Što misliš?" upitao je Sam, prilično iznenađen iznenadnim zanimanjem.
    
  "Pa, Belgija je, na primjer, dom NATO-a i Europske unije, pa mogu zamisliti da bi vjerojatno bili domaćini nečega ovakvog", brbljala je.
    
  "Nešto poput... čega?" navaljivao je Sam. Bio je potpuno nesvjestan aktualnih događaja otkad je počela cijela ta stvar s Purdueom i Mastersom, ali gospođa se činila dobro informiranom, pa je umjesto toga uživao u njezinom razgovoru. Prevrnula je očima.
    
  "Oh, tvoja pretpostavka je jednako dobra kao i moja, dečko moj", hihotala se. "Nazovi me paranoičnom, ali uvijek sam vjerovala da su ovi mali sastanci ništa više od šarade za raspravu o zlokobnim planovima za daljnje potkopavanje vlada..."
    
  Oči su joj se raširile i pokrila je usta rukom. "O, Bože, oprosti što sam opsovala", ispričala se, na Samovo oduševljenje.
    
  "Ne obraćajte pažnju na mene, gospođo", nasmijao se. "Imam prijatelja koji je povjesničar i mogao bi natjerati mornare da pocrvene."
    
  "O, dobro", uzdahnula je. "Obično se nikad ne svađam sa svojim putnicima."
    
  "Dakle, misliš da na ovaj način korumpiraju vlade?" nasmiješio se, još uvijek uživajući u humoru ženinih riječi.
    
  "Da, znam. Ali, vidiš, ne mogu to baš objasniti. To je jedna od onih stvari kada to jednostavno osjetim, znaš? Kao, zašto im treba sastanak sedam svjetskih vođa? Što je s ostatkom zemalja? Osjećam se više kao da je to školsko dvorište gdje hrpa beba ima zabavu za vrijeme odmora, a ostala djeca kažu: 'Hej, što to znači?' ... Znaš?" brbljala je.
    
  "Da, razumijem kamo smjeraš s ovim", složio se. "Dakle, nisu izašli i rekli o čemu se radi na summitu?"
    
  Odmahnula je glavom. "Raspravljaju o tome. To je prokleta prijevara. Kažem vam, mediji su marioneta tih huligana."
    
  Sam se morala nasmiješiti. Zvučala je vrlo slično Nini, a Nina je obično bila precizna u svojim očekivanjima. "Razumijem te. Pa, budi uvjerena, neki od nas u medijima pokušavaju iznijeti istinu na vidjelo, bez obzira na cijenu."
    
  Okrenula je glavu napola, tako da ga je gotovo pogledala, ali cesta ju je prisilila da to ne učini. "O, Bože! Opet ću sebi staviti nogu u usta!" požalila se. "Jeste li vi novinar?"
    
  "Ja sam istraživački novinar", namignuo je Sam, s istom zavodljivošću koju je koristio na suprugama visokorangiranih dužnosnika koje je intervjuirao. Ponekad ih je mogao natjerati da otkriju strašnu istinu o svojim muževima.
    
  "Što istražuješ?" upitala je svojim ljupkim laičkim tonom. Sam je mogao osjetiti da joj nedostaje odgovarajuće terminologije i znanja, ali njezin zdrav razum i artikulacija njezinih mišljenja bili su jasni i logični.
    
  "Razmišljam o mogućoj zavjeri da se spriječi bogataš da izvrši dijeljenje s dugom funkcijom i pritom uništi svijet", našalio se Sam.
    
  Žmirkajući u retrovizoru, taksistica se nasmijala, a zatim slegnula ramenima: "U redu onda. Nemoj mi reći."
    
  Njezin tamnokosi putnik još je uvijek bio iznenađen i nijemo je zurio kroz prozor na putu natrag do svog stambenog kompleksa. Dok su prolazili pored starog školskog dvorišta, činilo se da mu se raspoloženje popravilo, ali nije ga pitala zašto. Kad je pratila njegov pogled, vidjela je samo ostatke nečega što je izgledalo kao razbijeno staklo od prometne nesreće, ali joj je bilo čudno da se sudar dogodio na takvom mjestu.
    
  "Možeš li me, molim te, pričekati?" upitao ju je Sam dok su se stizali do njegove kuće.
    
  "Naravno!" uzviknula je.
    
  "Hvala, brzo ću to obaviti", obećao je, izlazeći iz auta.
    
  "Ne žuri, draga", nasmijala se. "Taximetar radi."
    
  Dok je Sam upadao u kompleks, kliknuo je elektroničkom bravom, provjeravajući jesu li vrata za njim sigurno zaključana, prije nego što je potrčao stepenicama do ulaznih vrata. Nazvao je Aidana na broj koji mu je dao urednik Posta. Na Samovo iznenađenje, njegov stari kolega se gotovo odmah javio.
    
  Sam i Aidan imali su malo slobodnog vremena, pa su razgovor sveli na kratko.
    
  "Dakle, gdje su te ovaj put poslali, prijatelju?" Sam se nasmiješio, zgrabio napola popijeno gazirano piće iz hladnjaka i ispio ga u jednom gutljaju. Prošlo je dosta vremena otkako je išta jeo ili pio, ali žurio se.
    
  "Ne mogu otkriti tu informaciju, Sammo", veselo je odgovorio Aidan, uvijek zadirkujući Sama što ga ne vodi sa sobom na misije dok su još radili u novinama.
    
  "Ma daj", rekao je Sam, tiho podrignuvši dok si je točio piće. "Slušaj, jesi li ikad čuo za mit zvan Strašna Zmija?"
    
  "Ne mogu reći da ih imam, sine", brzo je odgovorio Aidan. "Što je to? Opet je pričvršćeno za neku nacističku relikviju?"
    
  "Da. Ne. Ne znam. Prema onome što sam čuo, ovu je jednadžbu navodno razvio sam Albert Einstein neko vrijeme nakon rada iz 1905.", pojasnio je Sam. "Kažu da, kada se ispravno primijeni, krije ključ za neki zastrašujući rezultat. Znate li nešto slično?"
    
  Aidan je zamišljeno pjevušio i konačno priznao: "Ne. Ne, Sammo. Nikad nisam čuo za nešto slično. Ili te tvoj izvor upućuje u nešto toliko grandiozno da za to znaju samo najviši činovi... Ili se igra s tobom, prijatelju."
    
  Sam je uzdahnuo. "U redu onda. Samo sam htio s tobom razgovarati o tome. Gle, Ade, što god radiš, samo budi oprezan, u redu?"
    
  "Oh, nisam znao da ti je stalo, Sammo", zadirkivao me Aidan. "Obećavam da ću se prati iza ušiju svake večeri, u redu?"
    
  "Da, u redu, i tebe jebi se", nasmiješio se Sam. Čuo je Aidanov smijeh promuklim, starim glasom prije nego što je završio razgovor. Budući da njegov bivši kolega nije znao za Mastersovu objavu, Sam je bio gotovo siguran da je velika buka preuveličana. Uostalom, bilo je sigurno dati Purdueu videosnimku Einsteinove jednadžbe. Međutim, prije nego što je otišao, ostala je još jedna stvar o kojoj se morao pobrinuti.
    
  "Lacey!" viknuo je niz hodnik koji je vodio do stana na uglu njegovog kata. "Lacey!"
    
  Tinejdžerica je teturavo izašla, namještajući vrpcu u kosi.
    
  "Hej, Same", pozvala je, trčeći natrag do njegove kuće. "Dolazim. Dolazim."
    
  "Molim te, pripazi mi Bruicha samo jednu noć, u redu?" brzo je zamolio, podižući nezadovoljnog starog mačka s kauča na kojem se izležavao.
    
  "Imaš sreće što je moja mama zaljubljena u tebe, Sam," propovijedala je Lacey dok je Sam trpala mačju hranu u džepove. "Ona mrzi mačke."
    
  "Znam, žao mi je", ispričao se, "ali moram stići do prijatelja s nekim važnim stvarima."
    
  "Špijunske stvari?" uzbuđeno je dahnula.
    
  Sam je slegnuo ramenima. "Da, strogo povjerljive stvari."
    
  "Nevjerojatno", nasmiješila se, nježno milujući Bruicha. "U redu, hajde, Bruich, idemo! Bok, Sam!" I s tim je otišla, vraćajući se unutra iz hladnog, mokrog cementnog hodnika.
    
  Samu je trebalo manje od četiri minute da spakira svoju putnu torbu i ugura željenu snimku u torbicu za kameru. Ubrzo je bio spreman krenuti kako bi umirio Purduea.
    
  "Bože, oderat će me živog", pomislio je Sam. "Mora da je lud kao vrag."
    
    
  15
  Štakori u ječmu
    
    
  Otporni Aidan Glaston bio je iskusni novinar. Bio je na brojnim zadacima tijekom Hladnog rata, pod vodstvom nekoliko korumpiranih političara, i uvijek je dobivao svoju priču. Odlučio se za pasivniju karijeru nakon što je zamalo poginuo u Belfastu. Ljudi koje je tada istraživao više su ga puta upozoravali, ali trebao je znati za to prije bilo koga drugog u Škotskoj. Ubrzo nakon toga, karma je uzela svoj danak, a Aidan se našao kao jedan od mnogih ranjenih šrapnelima u bombardiranjima IRA-e. Shvatio je nagovještaj i prijavio se za posao administrativnog pisca.
    
  Sad se vratio u struku. Punjenje šezdesete nije bilo tako dobro kao što je mislio, a žilavi novinar ubrzo je otkrio da će ga dosada ubiti puno prije cigareta ili kolesterola. Nakon mjeseci nagovaranja i nuđenja boljih pogodnosti od drugih novinara, Aidan je uvjerio izbirljivu gospođicu Noble da je pravi za taj posao. Uostalom, on je napisao priču za naslovnicu o McFaddenu i najneobičnijem sastanku izabranih gradonačelnika u Škotskoj. Upravo ta riječ, "izabran", pobudila je nepovjerenje u nekoga poput Aidana.
    
  U žutom svjetlu svoje unajmljene studentske sobe u Castlemilku, pušio je jeftinu cigaretu i napisao nacrt izvješća na računalu, namjeravajući ga kasnije formulirati. Aidan je bio dobro svjestan gubitka vrijednih zapisa i prije, pa je imao siguran plan: nakon što bi završio svaki nacrt, poslao bi ga sebi e-poštom. Na taj je način uvijek imao sigurnosne kopije.
    
  Pitao sam se zašto je uključeno samo nekoliko škotskih lokalnih vladinih administratora, a to sam saznao kada sam se prevarom uvukao na lokalni sastanak u Glasgowu. Postalo je jasno da curenje informacija u koje sam bio uključen nije bilo namjerno, jer je moj izvor naknadno nestao. Na sastanku škotskih lokalnih vladinih guvernera saznao sam da zajednički nazivnik nije njihova profesija. Nije li to zanimljivo?
    
  Ono što im je svima zajedničko jest povezanost s većom globalnom organizacijom, odnosno konglomeratom utjecajnih tvrtki i udruga. McFadden, onaj koji me najviše zanimao, pokazao se kao najmanja od naših briga. Dok sam mislio da je riječ o sastanku gradonačelnika, ispostavilo se da su svi članovi ove anonimne skupine koja uključuje političare, financijere i vojnike. Ovaj sastanak nije bio o manjim zakonima ili rezolucijama gradskog vijeća, već o nečemu puno većem: summitu u Belgiji o kojem smo svi čuli na vijestima. A Belgija je mjesto gdje ću prisustvovati sljedećem tajnom summitu. Moram znati je li to posljednje što ću učiniti.
    
  Kucanje na vratima prekinulo je njegov izvještaj, ali je brzo dodao vrijeme i datum, kao i obično, prije nego što je ugasio cigaretu. Kucanje je postalo uporno, čak uporno.
    
  "Hej, nemoj skidati hlače, dolazim!" zarežao je nestrpljivo. Navukao je hlače i, kako bi iznervirao pozivatelja, odlučio je priložiti svoj nacrt e-poruci i poslati ga prije nego što otvori vrata. Kucanje je postajalo sve glasnije i češće, ali kad je provirio kroz špijunku, prepoznao je Bennyja D., svoj glavni izvor. Benny je bio osobni asistent u edinburškom uredu privatne financijske korporacije.
    
  "Isuse, Benny, što dovraga radiš ovdje? Mislio sam da si nestao s lica planeta", promrmljao je Aidan otvarajući vrata. Pred njim u prljavom hodniku studentskog doma stajao je Benny D., blijed i bolestan.
    
  "Jako mi je žao što te nisam nazvao, Aidane," ispričao se Benny. "Bojao sam se da će me provaliti, znaš..."
    
  "Znam, Benny. Znam kako ova igra ide, sine. Uđi", pozvao je Aidan. "Samo zaključaj vrata za sobom kad uđeš."
    
  "U redu", drhtavi zvižduk nervozno izdahnu.
    
  "Želiš li malo viskija?" "Zvuči kao da bi ti dobro došao", predložio je stariji novinar. Prije nego što su mu se riječi stigle ohladiti, tup udarac odjeknuo je iza njega. Ni trenutka kasnije, Aidan je osjetio kako mu svježa krv prska po golom vratu i gornjem dijelu leđa. Okrenuo se u šoku, oči su mu se raširile kad je prizorom Bennyjeve razbijene lubanje gdje je pao na koljena. Njegovo mlohavo tijelo se srušilo, a Aidan se stresao od bakrenog mirisa svježe slomljene lubanje, njegovog primarnog izvora.
    
  Dvije figure stajale su iza Bennyja. Jedna je zatvarala vrata, a druga, ogromni nasilnik u odijelu, čistio je mlaznicu svog prigušivača. Čovjek na vratima izašao je iz sjene i otkrio se.
    
  "Benny neće piti viski, gospodine Glaston, ali Wolfe i ja ne bismo imali ništa protiv pića ili dva", nacerio se biznismen šakalskog lica.
    
  "McFadden," nasmijao se Aidan. "Ne bih trošio ni svoju mokraću na tebe, a kamoli na dobar single malt."
    
  Vuk je zastenjao poput životinje kakva je i bio, iritiran što je morao pustiti starog novinara da živi dok mu se ne naredi drugačije. Aidan ga je s prezirom pogledao. "Što je ovo? Zar si ne biste mogli priuštiti tjelohranitelja koji može pravilno formulirati riječi? Pretpostavljam da dobijete ono što si možete priuštiti, ha?"
    
  McFaddenov osmijeh je izblijedio u svjetlu ulične lampe, a sjene su produbile svaku liniju njegovih lisičjih crta lica. "Polako, Wolfe", preo je, izgovarajući banditovo ime s njemačkim naglaskom. Aidan je zabilježio ime i izgovor te zaključio da je to vjerojatno pravo ime tjelohranitelja. "Mogu si priuštiti više nego što misliš, potpuni kretenu", podrugljivo je rekao McFadden, polako kružeći oko novinara. Aidan je držao pogled na Wolfu sve dok gradonačelnik Obana nije obišao njega i zaustavio se za svojim laptopom. "Imam neke vrlo utjecajne prijatelje."
    
  "Očito", nasmijao se Aidan. "Koje ste izvanredne stvari postigli klečeći pred ovim prijateljima, časni Lance McFadden?"
    
  Wolf se umiješao i udario Aidana tako snažno da se spotaknuo na pod. Ispljunuo je malu količinu krvi koja mu se skupila na usni i nasmiješio se. McFadden je sjedio na Aidanovom krevetu sa svojim laptopom i pregledavao otvorene dokumente, uključujući i onaj koji je Aidan pisao prije prekida. Plava LED lampica osvjetljavala je njegovo odvratno lice dok su mu oči tiho lutale s jedne strane na drugu. Wolf je stajao nepomično, ruke sklopljene ispred sebe, prigušivač pištolja virio mu je iz prstiju, jednostavno čekajući naredbu.
    
  McFadden je uzdahnuo: "Dakle, otkrili ste da sastanak gradonačelnika nije bio baš onakav kakvim se činilo, zar ne?"
    
  "Da, tvoji novi prijatelji su puno moćniji nego što ćeš ti ikada biti", frknuo je novinar. "To samo dokazuje da si pijun. Tko dovraga zna zašto im trebaš. Oban se teško može nazvati važnim gradom... gotovo na bilo koji način."
    
  "Iznenadio bi se, prijatelju, koliko će Oban biti vrijedan kada Belgijski summit 2017. bude u punom jeku", pohvalio se McFadden. "Ja sam na vrhu, osiguravam da je naš ugodni gradić siguran kada dođe vrijeme."
    
  "Za što? Kada će doći vrijeme za što?" upitao je Aidan, ali zlikovac s licem lisice dočekao ga je samo iritantan smijeh. McFadden se nagnuo bliže Aidanu, koji je još uvijek klečao na tepihu ispred kreveta kamo ga je Wolf poslao. "Nikad nećeš znati, moj znatiželjni mali neprijatelju. Nikad nećeš znati. Ovo mora biti pakao za vas, ha? Jer jednostavno morate sve znati, zar ne?"
    
  "Saznat ću", inzistirao je Aidan, prkosno gledajući, ali bio je prestravljen. "Sjeti se, otkrio sam da ste ti i tvoji kolege administratori u dosluhu sa starijim bratom i sestrom i da se probijate kroz hijerarhiju zastrašujući one koji te proziru."
    
  Aidan nije ni vidio kako je naredba prešla iz McFaddenovih očiju u njegovog psa. Wolfova čizma je jednim snažnim udarcem razbila lijevu stranu novinarovog prsnog koša. Aidan je kriknuo od boli dok mu se torzo vatrio od udara napadačevih čelikom ojačanih čizama. Presavio se na podu, osjećajući još više okusa vlastite tople krvi u ustima.
    
  "Reci mi sada, Aidane, jesi li ikada živio na farmi?" upitao je McFadden.
    
  Aidan nije mogao odgovoriti. Pluća su mu gorjela, odbijajući se napuniti dovoljno za govor. Sve što je izašlo bio je siktavi zvuk. "Aidan", otpjevao je McFadden kako bi ga ohrabrio. Kako bi izbjegao daljnju kaznu, novinar je snažno kimnuo glavom, pokušavajući dati neku vrstu odgovora. Srećom za njega, za sada je bio zadovoljavajući. Osjećajući miris prašine s prljavog poda, Aidan je udahnuo što je više mogao zraka, rebra su mu stezala organe.
    
  "Živio sam na farmi kao tinejdžer. Moj otac je uzgajao pšenicu. Naša farma je svake godine proizvodila jari ječam, ali nekoliko godina, prije nego što smo poslali vreće na tržnicu, skladištili smo ih tijekom žetve", polako je prepričao gradonačelnik Obana. "Ponekad smo morali raditi ekstra brzo jer, znate, imali smo problem sa skladištenjem. Pitao sam oca zašto moramo raditi tako brzo, a on mi je objasnio da imamo problem sa štetočinama. Sjećam se jednog ljeta kada smo morali uništiti cijela gnijezda iskopana ispod ječma, trujući svakog štakora kojeg smo mogli pronaći. Uvijek ih je bilo više kada biste ih ostavili žive, znate?"
    
  Aidan je mogao vidjeti kamo ovo vodi, ali bol mu je zadržavala misli u glavi. U svjetlu ulične svjetiljke mogao je vidjeti kako se banditova ogromna sjena miče dok je pokušavao podići pogled, ali nije mogao dovoljno okrenuti vrat da vidi što radi. McFadden je predao Aidanov laptop Wolfu. "Pobrini se za sve ove... informacije, u redu? Vielen Dank." Ponovno je pogledao novinara kraj svojih nogu. "Sada, siguran sam da ćeš slijediti moj primjer u ovoj usporedbi, Aidane, ali ako ti se krv već napunila ušima, dopusti mi da objasnim."
    
  "Već? Što misli pod time već?" Aidan je razmislio o tome. Zvuk razbijanja prijenosnog računala bio je zaglušujući. Iz nekog razloga, jedino što ga je zanimalo bilo je kako će se njegov urednik žaliti na gubitak tehnologije tvrtke.
    
  "Vidiš, ti si jedan od onih štakora", mirno je nastavio McFadden. "Ukopavaš se u zemlju dok ne nestaneš u kaosu, a onda", dramatično je uzdahnuo, "te postaje sve teže i teže pronaći. Sve vrijeme siješ kaos i uništavaš iznutra sav trud i brigu uloženu u žetvu usjeva."
    
  Aidan je jedva disao. Njegova mršava građa nije bila prikladna za fizičko kažnjavanje. Velik dio njegove snage dolazio je iz duhovitosti, zdravog razuma i deduktivnih sposobnosti. Međutim, njegovo je tijelo bilo užasno krhko u usporedbi. Kad je McFadden govorio o istrebljenju štakora, iskusnom novinaru postalo je posve jasno da ga gradonačelnik Obana i njegov kućni ljubimac orangutan neće ostaviti na životu.
    
  U svom vidnom polju mogao je vidjeti crveni osmijeh na Bennyjevoj lubanji, koji je iskrivljivao oblik njegovih ispupčenih, mrtvih očiju. Znao je da će uskoro i sam postati jedan od njih, ali kad je Wolfe čučnuo pokraj njega i omotao mu kabel prijenosnog računala oko vrata, Aidan je shvatio da neće biti brzog rješenja. Već se mučio disati, a jedina pritužba koju je mogao skupiti bila je da neće imati prkosne posljednje riječi za svoje ubojice.
    
  "Moram reći, ovo je prilično profitabilna večer za Wolfa i mene", McFadden je ispunio Aidanove posljednje trenutke svojim prodornim glasom. "Dva štakora u jednoj noći i mnogo opasnih informacija eliminirano."
    
  Stari novinar osjetio je kako mu neizmjerna snaga njemačkog nasilnika pritišće grlo. Ruke su mu bile preslabe da mu iščupaju žicu s grla, pa je odlučio umrijeti što je brže moguće, bez iscrpljivanja uzaludnom borbom. Sve o čemu je mogao razmišljati, dok ga je glava počela peći iza očiju, bilo je da je Sam Cleave vjerojatno na istoj strani kao i ovi visokorangirani lopovi. Tada se Aidan sjetio još jednog ironičnog obrata. Ni petnaest minuta ranije, u nacrtu svog izvješća, napisao je da će razotkriti te ljude čak i ako je to posljednje što će učiniti. Njegova e-pošta bi postala viralna. Wolf nije mogao izbrisati ono što je već bilo u kiberprostoru.
    
  Dok je tama obavijala Aidana Glastona, uspio se nasmiješiti.
    
    
  16
  Dr. Jacobs i Einsteinova jednadžba
    
    
  Kasper je plesao sa svojom novom ljubavi, prekrasnom, ali nespretnom Olgom Mitrom. Bio je oduševljen, posebno kada ih je obitelj pozvala da ostanu i uživaju u svadbenom prijemu, na koji je Olga donijela tortu.
    
  "Ovaj dan je definitivno bio predivan", nasmijala se dok ju je on razigrano vrtio i pokušavao umočiti. Kasper se nije mogao zasititi Olginog visokog, tihog hihota, ispunjenog oduševljenjem.
    
  "Slažem se s tim", nasmiješio se.
    
  "Kad se ta torta počela prevrtati", priznala je, "kunem se da sam osjećala kao da mi se cijeli život raspada. Bio mi je to prvi posao ovdje i moj ugled je bio na kocki... znate kako to ide."
    
  "Znam", suosjećao je. "Kad bolje razmislim, dan mi je bio užasan dok se ti nisi pojavio."
    
  Nije mislio ono što je rekao. Čista iskrenost izlila se s njegovih usana, čiju je punu mjeru shvatio tek trenutak kasnije, kad ju je zatekao kako ga zapanjeno gleda.
    
  "Vau", rekla je. "Caspere, to je najnevjerojatnija stvar koju mi je itko ikada rekao."
    
  Samo se nasmiješio, dok je u njemu eksplodirao vatromet. "Da, moj dan je mogao završiti tisuću puta gore, pogotovo s obzirom na to kako je počeo." Odjednom je Caspera pogodila jasnoća. Udarilo ga je ravno među oči takvom snagom da je gotovo izgubio svijest. U trenutku su svi topli, dobri događaji tog dana izletjeli iz njegova uma, a zamijenilo ih je ono što mu je mučilo mozak cijelu noć prije nego što je čuo Olgine sudbonosne jecaje ispred svojih vrata.
    
  Misli o Davidu Perdueu i Strašnoj Zmiji izronile su u trenu, prožimajući svaki centimetar njegova mozga. "O Bože", namrštio se.
    
  "Što nije u redu?" upitala je.
    
  "Zaboravio sam nešto vrlo važno", priznao je, osjećajući kako mu tlo izmiče pod nogama. "Smeta li ti ako odemo?"
    
  "Već?" zastenjala je. "Ali ovdje smo tek trideset minuta."
    
  Kasper nije bio temperamentan čovjek po prirodi, ali je podigao glas kako bi prenio hitnost situacije, kako bi naglasio ozbiljnost situacije. "Molim vas, možemo li ići? Došli smo vašim autom, inače biste mogli ostati duže."
    
  "Bože, zašto bih htjela ostati dulje?" obrušila se na njega.
    
  "Odličan početak onoga što bi mogla biti divna veza. Ovo, ili ovo, je prava ljubav", pomislio je. Ali njezina agresija je zapravo bila slatka. "Ostala sam ovoliko dugo samo da bih plesala s tobom? Zašto bih htjela ostati ako nisi ovdje sa mnom?"
    
  Nije se mogao ljutiti zbog toga. Casperove emocije su bile preplavljene prekrasnom ženom i nadolazećim uništenjem svijeta u ovom brutalnom sukobu. Napokon je dovoljno smirio histeriju da zamoli: "Možemo li, molim te, samo otići? Moram kontaktirati nekoga u vezi nečega vrlo važnog, Olga. Molim te?"
    
  "Naravno", rekla je. "Možemo ići." Primila ga je za ruku i odjurila iz gomile, hihoćući se i namigujući. "Osim toga, već su mi platili."
    
  "O, dobro", odgovorio je, "ali osjećao sam se loše."
    
  Iskočili su van i Olga se odvezla natrag do Casperove kuće, ali netko drugi ga je već čekao tamo, sjedeći na trijemu.
    
  "O, dovraga ne", promrmljao je dok je Olga parkirala auto na ulici.
    
  "Tko je to?" upitala je. "Ne izgledaš sretno što ih vidiš."
    
  "Nisam takav", potvrdio je. "To je netko s posla, Olga, pa ako ti ne smeta, stvarno ne želim da te upozna."
    
  "Zašto?" upitala je.
    
  "Samo, molim te", rekao je, ponovno malo ljut, "vjeruj mi. Ne želim da poznaješ ove ljude. Dopusti mi da podijelim jednu tajnu s tobom. Stvarno, stvarno mi se sviđaš."
    
  Toplo se nasmiješila. "Osjećam se isto."
    
  Obično bi Casper pocrvenio od oduševljenja zbog ovoga, ali hitnost problema s kojim se bavio nadmašila je ugodnost. "Dakle, onda ćeš shvatiti da ne želim brkati nekoga tko me nasmijava s nekim koga mrzim."
    
  Na njegovo iznenađenje, potpuno je razumjela njegovu neugodnu situaciju. "Naravno. Otići ću u trgovinu nakon što odeš. Još mi treba maslinovo ulje za ciabattu."
    
  "Hvala ti na razumijevanju, Olga. Doći ću te vidjeti kad sve ovo sredim, u redu?" obećao je, nježno joj stišćući ruku. Olga se nagnula i poljubila ga u obraz, ali nije ništa rekla. Casper je izašao iz auta i čuo kako se udaljava za njim. Karen nije bilo nigdje, a on se nadao da će se Olga sjetiti polusala kojeg je tražila kao nagradu za pečenje cijelo jutro.
    
  Casper se trudio izgledati nonšalantno dok je hodao prilazom, ali činjenica da se morao snalaziti oko prevelikog automobila parkiranog na njegovom parkiralištu bila je kao brusni papir. Na Casperovoj verandi, kao da je vlasnik mjesta, sjedio je zloglasni Clifton Taft. U ruci je držao grozd grčkog grožđa, berući ga jedan po jedan i trpajući ga u svoje jednako prevelike zube.
    
  "Ne bi li se već trebao vratiti u Sjedinjene Države?" Casper se nasmijao, održavajući ton negdje između ruganja i neprimjerenog humora.
    
  Clifton se nasmijao, vjerujući u ovo drugo. "Oprosti što ti ovako prekidam posao, Casper, ali mislim da ti i ja moramo razgovarati o poslu."
    
  "To je impresivno, s obzirom na to da si to čuo", odgovorio je Casper otključavajući vrata. Namjeravao je doći do svog laptopa prije nego što Taft otkrije da je pokušavao pronaći Davida Perduea.
    
  "Polako, polako. Ne postoji nikakav pravilnik koji kaže da ne možemo obnoviti naše staro partnerstvo, zar ne?" Puchok mu je išao za petama, jednostavno pretpostavljajući da je pozvan unutra.
    
  Casper je brzo smanjio prozor i zatvorio poklopac svog prijenosnog računala. "Partnerstvo?" Casper se nasmijao. "Nije li tvoje partnerstvo sa Zeldom Bessler donijelo rezultate kojima si se nadao? Pretpostavljam da sam bio samo surogat, glupa inspiracija za vas dvoje. Što nije u redu? Ne zna li primijeniti složenu matematiku ili joj je ponestalo ideja za outsourcing?"
    
  Clifton Taft kimne s gorkim osmijehom. "Primi sve niske udarce koje želiš, prijatelju. Neću se prepirati s tim da zaslužuješ ovo ogorčenje. Uostalom, u pravu si u svim svojim pretpostavkama. Ona nema pojma što bi trebala učiniti."
    
  "Nastaviti?" Casper se namrštio. "Na što?"
    
  "Tvoj prethodni posao, naravno. Nije li to posao za koji si mislila da ti je ukrala zbog vlastite koristi?" upitao je Taft.
    
  "Pa, da", potvrdio je fizičar, ali je i dalje izgledao pomalo zapanjeno. "Samo sam... mislio... mislio sam da si poništio taj neuspjeh."
    
  Clifton Taft se nasmiješio i stavio ruke na bokove. Pokušao je graciozno progutati ponos, ali to nije značilo ništa; samo je izgledalo neugodno. "Nije bio neuspjeh, ne potpuni. Hm, nikada vam ovo nismo rekli nakon što ste napustili projekt, dr. Jacobs, ali", Taft je oklijevao, tražeći najnježniji način da vam priopći vijest, "nikada nismo prekinuli projekt."
    
  "Što? Jeste li svi prokleto ludi?" Casper je kipio od bijesa. "Jesi li uopće svjestan posljedica ovog eksperimenta?"
    
  "Mi to činimo!" iskreno ga je uvjerio Taft.
    
  "Stvarno?" Casper je nazvao njegov blef. "Čak i nakon onoga što se dogodilo Georgeu Mastersu, još uvijek vjeruješ da možeš koristiti biološke komponente u eksperimentu? Lud si koliko i glup."
    
  "Hej, sad", upozorio je Taft, ali Casper Jacobs bio je previše zadubljen u svoju propovijed da bi mario što govori ili koga je to uvredljivo.
    
  "Ne. Slušaj me", zarežao je inače rezervirani i skromni fizičar. "Priznaj. Ovdje si samo novac. Cliff, ti ne znaš razliku između varijable i kravljeg vimena, a svi mi znamo! Zato, molim te, prestani pretpostavljati da razumiješ što ovdje zapravo financiraš!"
    
  "Shvaćaš li koliko bismo novca mogli zaraditi kad bi ovaj projekt bio uspješan, Casper?" ustrajao je Taft. "To bi svo nuklearno oružje, sve izvore nuklearne energije, učinilo zastarjelim. Uklonilo bi sva postojeća fosilna goriva i njihovu proizvodnju. Oslobodili bismo se daljnjeg bušenja i frakturiranja sa Zemlje. Zar ne razumiješ? Ako ovaj projekt bude uspješan, neće biti ratova oko nafte ili resursa. Bit ćemo jedini dobavljač neiscrpne energije."
    
  "A tko će to kupiti od nas? Misliš da ćete vi i vaš plemeniti dvor imati koristi od svega ovoga, a oni od nas koji su to omogućili nastavit će upravljati proizvodnjom ove energije", objasnio je Casper američkom milijarderu. Taft nije mogao ništa od ovoga odbaciti kao besmislicu, pa je samo slegnuo ramenima.
    
  "Trebamo te da ovo ostvariš, bez obzira na Majstore. Ono što se tamo dogodilo bila je ljudska pogreška", nagovorio je Taft nevoljkog genija.
    
  "Da, bio je!" dahtao je Casper. "Tvoj! Ti i tvoji visoki, moćni psići za kujice u bijelim kutama. Tvoja je greška zamalo ubila onog znanstvenika. Što si učinio nakon što sam otišao? Jesi li mu platio?"
    
  "Zaboravi ga. Ima sve što mu je potrebno za život", obavijestio je Taft Caspera. "Učetverostručit ću ti plaću ako se ponovno vratiš u ustanovu da vidiš možeš li nam popraviti Einsteinovu jednadžbu. Imenovat ću te glavnim fizičarom. Imat ćeš potpunu kontrolu nad projektom, pod uvjetom da ga do 25. listopada integriraš u trenutni projekt."
    
  Casper je zabacio glavu unatrag i nasmijao se. "Zezaš se, zar ne?"
    
  "Ne", odgovorio je Taft. "Vi ćete to ostvariti, dr. Jacobs, i ući ćete u povijesne knjige kao čovjek koji je uzurpirao Einsteinov genij i nadmašio ga."
    
  Casper je upio riječi zaboravnog magnata i pokušao shvatiti kako tako elokventan čovjek može imati toliko problema s poimanjem katastrofe. Smatrao je potrebnim usvojiti jednostavniji, smireniji ton, pokušati još jednom.
    
  "Cliff, znamo kakav će biti ishod uspješnog projekta, zar ne? Sad mi reci, što će se dogoditi ako ovaj eksperiment ponovno pođe po zlu? Još nešto moram znati unaprijed: koga ovaj put planiraš koristiti kao pokusnog kunića?" upitao je Casper, pazeći da mu ideja zvuči uvjerljivo, kako bi otkrio prljave detalje plana koji su Taft i Red skovali.
    
  "Ne brini. Samo primjenjuješ jednadžbu", tajanstveno je rekao Taft.
    
  "Onda sretno", nasmijao se Casper. "Nisam dio nijednog projekta osim ako ne znam gole činjenice oko kojih bih trebao doprinijeti kaosu."
    
  "O, molim te", nasmijao se Taft. "Kaos. Tako si dramatična."
    
  "Prošli put kad smo pokušali primijeniti Einsteinovu jednadžbu, naš testni subjekt je spržen. To dokazuje da ne možemo uspješno pokrenuti ovaj projekt bez ljudskih žrtava. U teoriji funkcionira, Cliff", objasnio je Casper. "Ali u praksi, stvaranje energije unutar dimenzije uzrokovat će povratni tok u našu dimenziju, spržeći svakog čovjeka na ovom planetu. Bilo koja paradigma koja uključuje biološku komponentu u ovom eksperimentu dovest će do izumiranja. Sav novac svijeta ne bi mogao platiti tu otkupninu, prijatelju."
    
  "Opet, ova negativnost nikada nije bila osnova napretka i otkrića, Casper. Isuse Kriste! Misliš li da je Einstein mislio da je ovo nemoguće?" Taft je pokušao uvjeriti dr. Jacobsa.
    
  "Ne, znao je da je to moguće", uzvratio je Casper, "i upravo zato je pokušao uništiti Strašnu Zmiju. Ti si prokleti idiot!"
    
  "Pazi na riječi, Jacobs! Mnogo ću toga podnijeti, ali ovo sranje neće dugo trajati sa mnom", kipio je Taft. Lice mu je pocrvenjelo, a sline su mu prekrile kutove usana. "Uvijek možemo naći nekoga drugoga da nam dovrši Einsteinovu jednadžbu 'Strašne zmije'. Nemoj misliti da si potrošni, prijatelju."
    
  Dr. Jacobs se užasavao pomisli da Taftova kučka, Bessler, izopačuje njegov rad. Taft nije spomenuo Purduea, što je značilo da još nije saznao da je Purdue već otkrio Strašnu Zmiju. Čim Taft i Red Crnog Sunca saznaju za to, Jacobs će postati potrošna roba, a nije mogao riskirati takvo trajno otpuštanje.
    
  "U redu", uzdahnuo je, promatrajući Taftovo mučno zadovoljstvo. "Vratit ću se projektu, ali ovaj put ne želim nikakve ljudske subjekte. Previše mi je to na savjesti i nije me briga što vi ili Red mislite. Imam moral."
    
    
  17
  I stezaljka je fiksirana
    
    
  "Bože moj, Same, mislio sam da si poginuo u akciji. Gdje si, za ime Božje, bio?" Purdue je bio bijesan kad je ugledao visokog, strogog novinara kako stoji na njegovim vratima. Purdue je još uvijek bio pod utjecajem nedavno uzetog sedativa, ali bio je dovoljno uvjerljiv. Uspravio se u krevetu. "Jesi li donio snimke iz 'Izgubljenog grada'? Moram početi raditi na jednadžbi."
    
  "Isuse, smiri se, u redu?" Sam se namrštio. "Prošao sam kroz pakao i natrag zbog te tvoje proklete jednadžbe, tako da je pristojan 'bok' najmanje što možeš učiniti."
    
  Da je Charles imao živahniju osobnost, do sada bi prevrnuo očima. Umjesto toga, stajao je tamo, ukočen i discipliniran, a opet očaran dvojicom inače veselih muškaraca. Obojica su se magično pogoršali! Purdue je bio ludi manijak otkako se vratio kući, a Sam Cleve se pretvorio u pompoznog idiota. Charles je ispravno procijenio da su obojica muškaraca pretrpjela tešku emocionalnu traumu i nijedan nije pokazivao znakove dobrog zdravlja ili sna.
    
  "Treba li vam još što, gospodine?" Usudio se pitati svog poslodavca, ali iznenađujuće, Perdue je bio miran.
    
  "Ne, hvala, Charles. Možete li, molim vas, zatvoriti vrata za sobom?" Purdue je pristojno upitao.
    
  "Naravno, gospodine", odgovorio je Charles.
    
  Nakon što su se vrata zatvorila, Perdue i Sam su se napeto gledali. Sve što su mogli čuti u privatnosti Perdueove spavaće sobe bilo je cvrkut zeba smještenih na velikom boru vani i Charles kako razgovara o čistim plahtama s Lillian nekoliko vrata dalje niz hodnik.
    
  "Dakle, kako si?" upitao je Perdue, izvodeći svoj prvi obvezni čin pristojnosti. Sam se nasmijao. Otvorio je torbicu za fotoaparat i izvukao vanjski tvrdi disk iza svog Canona. Bacio ga je Perdueu u krilo i rekao: "Nemojmo gubiti vrijeme na ljubaznosti. Ovo je sve što želiš od mene i, iskreno, jako sam sretan što sam se jednom zauvijek riješio te proklete videovrpce."
    
  Perdue se nasmiješio odmahujući glavom. "Hvala, Same", nasmiješio se prijatelju. "Ali ozbiljno, zašto si tako sretan što se ovoga rješavaš? Sjećam se da si rekao da bi ovo htio urediti u dokumentarac za Društvo za divlje životinje ili nešto slično."
    
  "To je bio plan u početku", priznao je Sam, "ali jednostavno mi je sve dosadilo. Oteo me luđak, auto mi je bio uništen, a na kraju sam izgubio i dragog starog kolegu, sve u roku od tri dana, prijatelju. Prema njegovom posljednjem zapisu, hakirao sam mu e-poštu", objasnio je Sam, "što znači da je bio na tragu nečeg velikog."
    
  "Veliko?" upitao je Perdue, polako se odijevajući iza svoje antikne pregrade od ružinog drveta.
    
  "Veliki kraj svijeta", priznao je Sam.
    
  Purdue je provirio preko ukrašenih rezbarija. Izgledao je poput profinjenog merkata koji stoji mirno. "Pa što je rekao? I kakva je to luda priča?"
    
  "Oh, duga je to priča", uzdahnuo je Sam, još uvijek se oporavljajući od te muke. "Policija će me tražiti jer sam otpisao auto usred bijela dana... u potjeri automobilima kroz Stari Grad, ugrožavajući ljude i sve to."
    
  "O, Bože, Sam, u čemu je njegov problem? Jesi li mu pobjegao?" upitao je Purdue stenjući dok je navlačio odjeću.
    
  "Kao što sam rekao, duga je to priča, ali prvo moram dovršiti zadatak na kojem je radio moj bivši kolega iz The Posta", rekao je Sam. Oči su mu se zasuzile, ali je nastavio govoriti. "Jeste li ikada čuli za Aidana Glastona?"
    
  Purdue je odmahnuo glavom. Vjerojatno je negdje vidio to ime, ali mu nije ništa značilo. Sam je slegnuo ramenima. "Ubili su ga. Prije dva dana pronađen je u sobi kamo ga je urednik poslao da se prijavi za operaciju Castlemilk. Bio je s nekim tipom kojeg je vjerojatno poznavao, upucan u stilu smaknuća. Aidana su objesili kao prokletu svinju, Purdue."
    
  "O, Bože moj, Same. Jako mi je žao što to čujem", suosjećao je Perdue. "Zauzimaš li njegovo mjesto u misiji?"
    
  Kao što se Sam nadao, Purdue je bio toliko opsjednut započinjanjem jednadžbe da je zaboravio pitati o luđaku koji proganja Sama. Bilo bi preteško objasniti u tako kratkom vremenu, a postojao je i rizik od otuđenja Purduea. Ne bi htio znati da se posao koji je želio započeti smatra instrumentom uništenja. Naravno, pripisao bi to paranoji ili Samovom namjernom miješanju, pa je novinar to ostavio tako.
    
  "Razgovarao sam s njegovom urednicom i ona me šalje u Belgiju na ovaj tajni summit prikriven kao razgovor o obnovljivim izvorima energije. Aidan je mislio da je to paravan za nešto zlokobno, a gradonačelnik Obana bio je jedan od njih", kratko je objasnio Sam. Znao je da Purdue ionako nije obraćao puno pažnje. Sam je ustao i zatvorio kutiju za kameru, pogledavši disk koji je ostavio Purdueu. Želudac mu se stisnuo dok ga je gledao, ležao je ondje, tiho prijeteći, ali njegov osjećaj u trbuhu nije imao smisla bez činjenica koje bi ga potkrijepile. Sve što je mogao učiniti bilo je nadati se da se George Masters vara i da on, Sam, nije upravo predao izumiranje čovječanstva čarobnjaku fizike.
    
    
  * * *
    
    
  Sam je s olakšanjem napustio Raichtisousis. Bilo je čudno, jer se osjećao kao drugi dom. Nešto u vezi s jednadžbom na videovrpci koju je dao Purdueu izazvalo mu je mučninu. To je doživio samo nekoliko puta u životu, obično nakon što bi počinio neki prijestup ili lagao svojoj pokojnoj zaručnici Patriciji. Ovaj put, činilo se mračnijim, konačnijim, ali on je to pripisao vlastitoj grižnji savjesti.
    
  Purdue je bio dovoljno ljubazan da posudi Samu svoj terenac dok ne dobije novi set kotača. Njegov stari automobil nije bio osiguran jer je Sam radije izbjegavao javne evidencije i servere niske sigurnosti, bojeći se da bi Black Sun mogao biti zainteresiran. Uostalom, policija bi ga vjerojatno uhvatila da su ga pronašli. Bilo je otkriće da njegov automobil, naslijeđen od preminulog prijatelja iz srednje škole, nije bio registriran na njegovo ime.
    
  Bila je kasna večer. Sam je ponosno koračao do velikog Nissana i, uz vučji zvižduk, pritisnuo gumb imobilizatora. Svjetlo je dvaput bljesnulo, a zatim se ugasilo prije nego što je čuo klik središnjeg zaključavanja. Iza drveća se pojavila atraktivna žena, krećući se prema ulaznim vratima vile. Nosila je pribor za prvu pomoć, ali je bila odjevena u ležernu odjeću. Dok je prolazila, nasmiješila mu se: "Je li to bila zviždaljka za mene?"
    
  Sam nije imao pojma kako reagirati. Ako bi rekao da, mogla bi ga ošamariti, a on bi lagao. Ako bi to porekao, bio bi čudak, stopljen sa strojem. Sam je brzo razmišljao; stajao je ondje kao budala s podignutom rukom.
    
  "Jeste li vi Sam Cleave?" upitala je.
    
  Bingo!
    
  "Da, to moram biti ja", ozario se. "A tko ste vi?"
    
  Mlada žena prišla je Samu i obrisala osmijeh s lica. "Jeste li mu dostavili snimku koju je tražio, gospodine Cleve? Jeste li? Nadam se, jer mu se zdravlje brzo pogoršavalo dok ste vi odvojili toliko vremena da mu je dostavite."
    
  Po njegovom mišljenju, njezin iznenadni sarkazam bio je iznad svake mjere. Obično je hrabre žene smatrao zabavnim izazovom, ali u posljednje vrijeme teškoće su ga učinile malo manje poslušnim.
    
  "Oprosti mi, lutko, ali tko si ti da mi držiš predavanja?" Sam je uzvratio uslugu. "Iz onoga što ovdje vidim s tvojom malom torbom, ti si kućna pomoćnica, u najboljem slučaju medicinska sestra, a sigurno nisi jedna od dugogodišnjih poznanica Purduea." Otvorio je vozačeva vrata. "A sada, zašto ne preskočiš ovo i ne radiš ono za što si plaćena, ha? Ili nosiš uniformu medicinske sestre za te posebne pozive?"
    
  "Kako se usuđuješ?" siktala je, ali Sam nije mogao čuti ostatak. Luksuzna udobnost kabine terenca bila je posebno dobra u zvučnoj izolaciji, svedući njezino negodovanje na prigušeno mrmljanje. Upalio je auto i uživao u luksuzu prije nego što se pomaknuo unatrag, opasno blizu uznemirenog stranca s medicinskom torbom.
    
  Smijući se poput nestašnog djeteta, Sam je mahnuo stražarima na vratima, slijedeći Raichtischusisa za sobom. Dok se spuštao vijugavom cestom prema Edinburghu, zazvonio mu je telefon. Bila je to Janice Noble, urednica Edinburgh Posta, koja ga je obavještavala o mjestu sastanka u Belgiji gdje se trebao sastati s njezinom lokalnom dopisnicom. Odatle su ga otpratili do jedne od privatnih loža u galeriji La Monnaie kako bi mogao prikupiti što više informacija.
    
  "Molim vas, budite oprezni, gospodine Cleve", rekla je konačno. "Avionska karta vam je poslana e-poštom."
    
  "Hvala vam, gospođice Noble", odgovorio je Sam. "Bit ću tamo sljedeći dan. Doći ćemo do dna ovoga."
    
  Čim je Sam spustio slušalicu, Nina ga je nazvala. Prvi put nakon nekoliko dana, bio je sretan što se netko javi. "Hej, ljepotice!", pozdravio je.
    
  "Sam, jesi li još uvijek pijan?" bio je njezin prvi odgovor.
    
  "Hm, ne", odgovorio je sa suzdržanim entuzijazmom. "Samo mi je drago čuti te. To je sve."
    
  "O, u redu", rekla je. "Slušaj, moram razgovarati s tobom. Možda bi se mogla negdje naći sa mnom?"
    
  "U Obanu? Zapravo, napuštam zemlju", objasnio je Sam.
    
  "Ne, sinoć sam otišla iz Obana. Zapravo, o tome želim razgovarati s tobom. Nalazim se u Radisson Bluu na Royal Mileu", rekla je pomalo iscrpljeno. Prema Nininim standardima, "iscrpljena" je značilo da se dogodilo nešto veliko. Nije se dala lako naljutiti.
    
  "U redu, provjeri. Doći ću po tebe, a onda možemo razgovarati kod mene dok se pakiram. Kako ti to zvuči?" predložio je.
    
  "Do kada će doći?" upitala je. Sam je znao da nešto proganja Ninu, budući da se nije ni potrudila pitati ga za najsitnije detalje. Da ga je izravno pitala o njegovom dolasku, već je odlučila prihvatiti njegovu ponudu.
    
  "Bit ću tamo za otprilike trideset minuta zbog prometa", potvrdio je, provjeravajući digitalni sat na instrumentnoj ploči.
    
  "Hvala ti, Same", rekla je slabim tonom koji ga je uznemirio. Zatim je nestala. Cijelim putem do hotela, Sam se osjećao kao da mu je na teret stavljen kolosalni jaram. Strašna sudbina jadnog Aidana, zajedno s njegovim teorijama o McFaddenu, Purdueovim promjenama raspoloženja i George Mastersovim nemirnim stavom prema Samu, samo su pojačali zabrinutost koju je sada osjećao za Ninu. Bio je toliko zaokupljen njezinom dobrobiti da je jedva primijetio kako prelazi prometne ulice Edinburgha. Nekoliko minuta kasnije stigao je u Ninin hotel.
    
  Odmah ju je prepoznao. Čizme i traperice činile su je više rock zvijezdom nego povjesničarkom, ali uski sako od brušene kože i šal od pašmine donekle su ublažili izgled - taman toliko da izgleda sofisticirano kakva je i bila. Bez obzira koliko se elegantno odijevala, to nije nadoknađivalo njezin umoran ten. Inače lijepe čak i po prirodnim standardima, povjesničarkine velike, tamne oči izgubile su sjaj.
    
  Imala je puno toga za reći Samu, a imala je vrlo malo vremena za to. Nije gubila vrijeme, uskočila je u kamion i odmah prešla na stvar. "Hej, Same. Mogu li prespavati kod tebe dok si ti tko zna gdje?"
    
  "Naravno", odgovorio je. "I meni je drago vidjeti tebe."
    
  Bilo je nevjerojatno kako se Sam u jednom danu ponovno susreo s oba svoja najbolja prijatelja, a obojica su ga dočekali s ravnodušnošću i svjetovnim umorom od boli.
    
    
  18 godina
  Svjetionik u strašnoj noći
    
    
  Neobično, Nina gotovo ništa nije rekla na putu do Samovog stana. Jednostavno je sjedila, zurila kroz prozor automobila, ni u što posebno. Kako bi stvorio atmosferu, Sam je uključio lokalnu radio postaju i prekinuo neugodnu tišinu. Jedva je čekao pitati Ninu zašto je pobjegla iz Obana, čak i na nekoliko dana, jer je znao da ima ugovor za predavanje na lokalnom fakultetu barem sljedećih šest mjeseci. Međutim, sudeći po načinu na koji se ponašala, znao je da je najbolje da se brine o svojim poslovima - za sada.
    
  Kad su stigli do Samova stana, Nina se uvukla unutra i utonula u svoj omiljeni kauč, onaj koji je Bruich obično zauzimao. On se nije žurio, ali Sam je počeo skupljati sve što bi mu moglo zatrebati za tako dugu misiju prikupljanja obavještajnih podataka. Nadajući se da će Nina objasniti svoju situaciju, nije je pritiskivao. Znao je da ona zna da će uskoro otići na zadatak, pa ako je imala što reći, morala je to reći.
    
  "Idem se tuširati", rekao je prolazeći pored nje. "Ako trebaš razgovarati, samo uđi."
    
  Jedva je spustio hlače da uđe u toplu vodu kad je primijetio Nininu sjenu kako mu prolazi pored ogledala. Sjela je na poklopac WC-a, ostavljajući ga s pranjem rublja, bez ijedne riječi ruganja ili ismijavanja, kako je to bio njezin običaj.
    
  "Ubili su starog gospodina Hemminga, Same", jednostavno je izjavila. Mogao ju je vidjeti srušenu na WC-u, s rukama stisnutim među koljenima, glavom pognutom u očaju. Sam je pretpostavio da je lik Hemminga netko iz Nininog djetinjstva.
    
  "Tvoj prijatelj?" upitao je povišenim glasom, izazivajući jurnjavu kišu.
    
  "Da, da tako kažem. Ugledna građanka Obana od 400. godine prije Krista, znate?" odgovorila je jednostavno.
    
  "Žao mi je, ljubavi", rekla je Sam. "Mora da si ga jako voljela kad si to tako teško prihvatila." Tada je Sam palo na pamet da je spomenula da je netko ubio starca.
    
  "Ne, bio je samo poznanik, ali razgovarali smo nekoliko puta", objasnila je.
    
  "Čekaj, tko ga je ubio? I kako znaš da je ubijen?" upitao je Sam nestrpljivo. Zvučalo je zloslutno, poput Aidanove sudbine. Slučajnost?
    
  "McFaddenov prokleti rotvajler ga je ubio, Sam. Ubio je krhkog starijeg građanina preda mnom", promrmljala je oklijevajući. Sam je osjetio nevidljivi udarac u prsa. Šok ga je prostrujao kroz tijelo.
    
  "Pred tobom? Znači li to...?" započeo je dok je Nina ušla s njim pod tuš. Bilo je to prekrasno iznenađenje i potpuno razoran udarac kad je vidio njezino golo tijelo. Prošlo je puno vremena otkako ju je vidio ovakvu, ali ovaj put uopće nije bilo seksualno. Zapravo, Samovo je srce puklo kad je vidio modrice na njezinim bokovima i rebrima. Zatim je primijetio ožiljke na njezinim prsima i leđima te grubo zašivene ubodne rane s unutarnje strane lijeve ključne kosti i ispod lijeve ruke, koje mu je nanijela umirovljena medicinska sestra koja je obećala da nikome neće reći.
    
  "Isuse Kriste!" vrisnuo je. Srce mu je lupalo, a sve o čemu je mogao razmišljati bilo je kako je zgrabiti i čvrsto zagrliti. Nije plakala, i to ga je užasnulo. "Je li ovo djelo njegovog rotvajlera?" upitao je u njezinu mokru kosu, nastavljajući je ljubiti po vrhu glave.
    
  "Usput, zove se Wolf, kao Wolfgang", promrmljala je kroz toplu vodu koja mu je curila niz mišićave grudi. "Upravo su ušli i napali gospodina Hemminga, ali čula sam buku s gornjeg kata, gdje sam mu donosila drugu deku. Dok sam sišla", dahtala je, "izvukli su ga iz stolice i bacili glavom u vatru. Bože! Nije imao šanse!"
    
  "Onda su te napali?" upitao je.
    
  "Da, pokušali su to prikazati kao nesreću. Wolf me bacio niz stepenice, ali kad sam ustala, samo je koristio moju vješalicu za ručnike dok sam pokušavala pobjeći", rekla je, gušeći se. "Na kraju me samo ubo nožem i ostavio me da krvarim."
    
  Sam nije imao riječi kojima bi mogao poboljšati stvari. Imao je milijun pitanja o policiji, o starčevom tijelu, o tome kako je stigla u Edinburgh, ali sve je to moralo pričekati. Trenutno ju je morao umiriti i podsjetiti da je sigurna i namjeravao ju je tako i održati.
    
  "McFadden, upravo si se petljao s krivim ljudima", pomislio je. Sad je imao dokaz da je McFadden doista stajao iza Aidanova ubojstva. To je također potvrdilo da je McFadden, uostalom, bio član Reda Crnog Sunca. Vrijeme za njegov put u Belgiju istjecalo je. Obrisao joj je suze i rekao: "Osuši se, ali se još nemoj oblačiti. Fotografirat ću ti ozljede, a onda ideš sa mnom u Belgiju. Neću te pustiti iz vida ni na minutu dok sam ne oderam ovog izdajničkog gada."
    
  Ovaj put, Nina nije protestirala. Pustila je Sama da preuzme kontrolu. Nije bilo sumnje da je on njezin osvetnik. U glavi, kad bi se Samov Canon rasplamsao zbog njezinih tajni, još uvijek je čula gospodina Hemminga kako je upozorava da je obilježena. Ipak, ponovno bi ga spasila, čak i znajući s kakvom svinjom ima posla.
    
  Kad je imao dovoljno dokaza i kad su se oboje odjenuli, napravio joj je šalicu Horlicksa da je ugrije prije nego što odu.
    
  "Imaš li putovnicu?" upitao ju je.
    
  "Da", rekla je, "imate li kakve lijekove protiv bolova?"
    
  "Prijatelj sam Davea Perduea", odgovorio je pristojno, "naravno da imam lijekove protiv bolova."
    
  Nina se nije mogla suzdržati od hihotanja, a za Samove uši bio je blagoslov čuti kako joj se raspoloženje popravlja.
    
    
  * * *
    
    
  Na letu za Bruxelles razmijenili su ključne informacije koje su odvojeno prikupili tijekom proteklog tjedna. Sam je morao objasniti razloge zašto se osjećao primoranim preuzeti misiju Aidana Glastona kako bi Nina razumjela što treba učiniti. Podijelio je vlastitu kušnju s Georgeom Mastersom i svoje sumnje u Perdueovo posjedovanje Strašnog Zmaja.
    
  "O, Bože, nije ni čudo što izgledaš kao ugrijana smrt", konačno je rekla. "Bez uvrede. Sigurna sam da i ja izgledam grozno. Svakako se osjećam grozno."
    
  Pročešljao joj je guste tamne kovrče i poljubio je u sljepoočnicu. "Bez uvrede, draga. Ali da, stvarno izgledaš grozno."
    
  Lagano ga je gurnula, kao što je uvijek činila kad bi u šali rekao nešto okrutno, ali naravno da ga nije mogla udariti punom snagom. Sam se nasmijao i primio je za ruku. "Imamo nešto manje od dva sata do dolaska u Belgiju. Opusti se i odmori se, u redu? Te tablete koje sam ti dala su nevjerojatne, vidjet ćeš."
    
  "Trebao bi znati što je najbolje za napumpavati djevojku", zadirkivala ga je, naslanjajući glavu na naslon stolca.
    
  "Ne trebaju mi droge. Ptice previše vole duge kovrče i žilavu bradu", pohvalio se, polako prelazeći prstima preko obraza i čeljusti. "Srećaš se što imam slabost prema tebi. To je jedini razlog zašto sam još uvijek neženja i čekam da se urazumiš."
    
  Sam nije čuo podrugljive primjedbe. Kad je pogledao Ninu, čvrsto je spavala, iscrpljena od pakla kroz koji je prošla. Lijepo ju je vidjeti kako se odmara, pomislio je.
    
  "Moje najbolje rečenice uvijek padaju na gluhe uši", rekao je, zavalivši se u stolicu kako bi uhvatio nekoliko namigavanja.
    
    
  19
  Pandora se otvara
    
    
  Stvari su se promijenile u Raichtisusisu, ali ne nužno nabolje. Iako je Perdue bio manje mrzovoljan i ljubazniji prema svojim zaposlenicima, pojavila se još jedna pošast: nekoliko aviona koji su se miješali.
    
  "Gdje je David?" oštro je upitala sestra Hearst kad je Charles otvorio vrata.
    
  Butler Perdue bio je oličenje smirenosti, pa je čak i on morao ugristi usnicu.
    
  "U laboratoriju je, gospođo, ali vas ne očekuje", odgovorio je.
    
  "Bit će oduševljen što me vidi", rekla je hladno. "Ako ima ikakve sumnje u vezi mene, neka mi to sam kaže."
    
  Charles je, međutim, slijedio oholu medicinsku sestru u Purdueovu računalnu sobu. Vrata sobe bila su odškrinuta, što je ukazivalo na to da je Purdue bio zauzet, ali ne i zatvoren za javnost. Crni i kromirani serveri uzdizali su se od zida do zida, a njihova trepćuća svjetla treperila su poput sićušnih otkucaja srca u svojim poliranim kućištima od pleksiglasa i plastike.
    
  "Gospodine, sestra Hurst pojavila se nenajavljeno. Inzistira da je želite vidjeti?" Charles je povisio glas, izražavajući svoje suzdržano neprijateljstvo.
    
  "Hvala ti, Charles", doviknuo je njegov poslodavac preko glasnog zujanja strojeva. Purdue je sjedio u dalekom kutu sobe, sa slušalicama u ušima kako bi blokirao buku. Sjedio je za ogromnim stolom. Na njemu su stajala četiri prijenosna računala, povezana i povezana s drugom velikom kutijom. Purdueova gusta, valovita bijela kosa provirivala je iza poklopaca računala. Bila je subota, a Jane nije bilo tamo. Poput Lillian i Charlesa, čak je i Jane počela pomalo iritirati stalna prisutnost medicinske sestre.
    
  Troje zaposlenika vjerovalo je da je ona više od pukog njegovatelja Purduea, iako nisu bili svjesni njezina interesa za znanost. Činilo se više kao da je njezin bogati suprug zainteresiran poštedjeti njezino udovištvo, kako ne bi morala provoditi dane čisteći tuđi otpad i suočavajući se sa smrću. Naravno, budući da su profesionalci kakvi su bili, nikada je nisu ni za što optužili pred Purdueom.
    
  "Kako si, Davide?" upitala je sestra Hearst.
    
  "Vrlo dobro, Lilith, hvala ti", nasmiješio se. "Dođi i pogledaj."
    
  Preskočila je do njegove strane stola i pogledala na što je u posljednje vrijeme trošio vrijeme. Na svakom ekranu medicinska sestra je primijetila brojne brojčane nizove koje je prepoznala.
    
  "Jednadžba? Ali zašto se stalno mijenja? Čemu to služi?" upitala je, namjerno se nagnuvši blizu milijardera kako bi je mogao namirisati. Purdue je bio zaokupljen svojim programiranjem, ali nikada nije zanemario zavođenje žena.
    
  "Nisam još sasvim siguran dok mi ovaj program ne kaže", pohvalio se.
    
  "To je prilično nejasno objašnjenje. Znaš li uopće što to uključuje?" upitala je, pokušavajući shvatiti promjenjive sekvence na ekranima.
    
  "Vjeruje se da ga je napisao Albert Einstein negdje tijekom Prvog svjetskog rata, dok je živio u Njemačkoj, znate", veselo je objasnio Perdue. "Smatralo se da je uništen, i pa", uzdahnuo je, "od tada je postao svojevrsni mit u znanstvenim krugovima."
    
  "O, i riješio si ga", kimnula je, izgledajući vrlo zainteresirano. "I što je to?" Pokazala je na drugo računalo, glomazniji, stariji stroj, onaj na kojem je Purdue radio. Bio je spojen na prijenosna računala i jedan server, ali jedini uređaj na kojem je aktivno tipkao.
    
  "Ovdje sam zauzet pisanjem programa za dešifriranje", objasnio je. "Mora se stalno prepisivati na temelju podataka koji dolaze iz ulaznog izvora. Algoritam ovog uređaja na kraju će mi pomoći da odredim prirodu jednadžbe, ali zasad izgleda kao drugačija teorija kvantne mehanike."
    
  Lilith Hurst se duboko namrštila dok je trenutak proučavala treći ekran. Pogledala je Purduea. "Taj izračun tamo očito predstavlja atomsku energiju. Jeste li primijetili?"
    
  "Bože moj, dragocjena si", nasmiješio se Purdue, a oči su mu sjale od njezina znanja. "Potpuno si u pravu. Stalno emitira informacije koje me vode natrag do nekog sudara koji će generirati čistu atomsku energiju."
    
  "To zvuči opasno", primijetila je. "Podsjeća me na CERN-ov supersudarač i što pokušavaju postići ubrzanjem čestica."
    
  "Mislim da je to uglavnom ono što je Einstein otkrio, ali, kao i u radu iz 1905., smatrao je takvo znanje previše destruktivnim za budale u vojnim uniformama i odijelima. Zato ga je smatrao preopasnim za objavljivanje", rekao je Perdue.
    
  Stavila mu je ruku na rame. "Ali sada ne nosiš uniformu ni odijelo, zar ne, Davide?" namignula je.
    
  "Sigurno ne znam", odgovorio je, spuštajući se natrag u stolicu uz zadovoljno stenjanje.
    
  Telefon je zazvonio u predvorju. Jane ili Charles su se obično javljali na fiksni telefon vile, ali ona nije bila na dužnosti, a on je bio vani s dostavljačem namirnica. Bilo je nekoliko telefona po cijelom imanju, uobičajeni broj na koji se moglo javiti bilo gdje u kući. Janein interni broj je također zvonio, ali njezin je ured bio predaleko.
    
  "Ja ću to donijeti", ponudila se Lilith.
    
  "Gost si, znaš", srdačno ju je podsjetio Purdue.
    
  "Još uvijek? Bože, Davide, toliko sam ovdje u posljednje vrijeme da me čudi što mi još nisi ponudio sobu", natuknula je, brzo prolazeći kroz vrata i žureći uz stepenice na prvi kat. Purdue nije mogao ništa čuti od zaglušujuće buke.
    
  "Halo?" odgovorila je, pazeći da se nije predstavila.
    
  Javio se muški glas koji je zvučao kao da je nešto strano. Imao je jak nizozemski naglasak, ali ga je razumjela. "Mogu li razgovarati s Davidom Perdueom, molim vas? Vrlo je hitno."
    
  "Trenutno nije dostupan. Zapravo je na sastanku. Mogu li mu ostaviti poruku da te možda nazove kad završi?" upitala je, uzimajući olovku iz ladice stola kako bi nešto zapisala u malu bilježnicu.
    
  "Ovdje dr. Casper Jacobs", predstavio se čovjek. "Molim vas, zamolite gospodina Purduea da me odmah nazove."
    
  Dao joj je svoj broj i ponovio hitan poziv.
    
  "Samo mu reci da je riječ o Strašnoj Zmiji. Znam da nema smisla, ali shvatit će o čemu govorim", inzistirao je Jacobs.
    
  "Belgija? Koji je tvoj prefiks broja?" upitala je.
    
  "Tako je", potvrdio je. "Puno vam hvala."
    
  "Nema problema", rekla je. "Doviđenja."
    
  Otkinula je gornji list i vratila ga Purdueu.
    
  "Tko je to bio?" upitao je.
    
  "Pogrešan broj", slegnula je ramenima. "Morala sam tri puta objašnjavati da ovo nije Tracyin studio za jogu i da smo zatvoreni", nasmijala se, spremajući novine u džep.
    
  "To se prvi put događa", nasmijao se Perdue. "Nismo čak ni na popisu. Radije bih ostao neprimjetan."
    
  "To je dobro. Uvijek kažem da me ljudi koji ne znaju ime kad se javim na fiksni telefon ne bi trebali ni pokušavati prevariti", nasmijala se. "A sada se vrati svom programiranju, a ja ću nam donijeti nešto za piće."
    
  Nakon što dr. Casper Jacobs nije uspio telefonski kontaktirati Davida Perduea kako bi ga upozorio na jednadžbu, morao je priznati da se čak i pokušaj osjećao bolje. Nažalost, blago poboljšanje u njegovom ponašanju nije potrajalo.
    
  "S kim si razgovarao? Znaš da su telefoni zabranjeni u ovom području, zar ne, Jacobs?" odbojna Zelda Bessler diktirala je iza Caspera. Okrenuo se prema njoj sa samodopadnom primjedbom. "To je dr. Jacobs za tebe, Bessler. Ovaj put ja vodim ovaj projekt."
    
  Nije mogla poreći. Clifton Taft je posebno sastavio ugovor za revidirani dizajn, prema kojem bi dr. Casper Jacobs bio odgovoran za izgradnju plovila potrebnog za eksperiment. Samo je on razumio teorije koje su okruživale ono što je Red pokušavao postići, na temelju Einsteinovog principa, pa mu je povjeren i inženjering. Plovilo je trebalo biti dovršeno u kratkom roku. Mnogo teži i brži, novi objekt morao bi biti znatno veći od prethodnog, što je rezultiralo ozljedom znanstvenika i prisililo Jacobsa da se distancira od projekta.
    
  "Kako stvari idu ovdje u tvornici, dr. Jacobs?" začuo se hrapavi, razvučeni glas Cliftona Tafta, onaj koji je Casper toliko mrzio. "Nadam se da smo na vrijeme."
    
  Zelda Bessler držala je ruke u džepovima bijelog laboratorijskog ogrtača i lagano se njihala s lijeva na desno. Izgledala je poput glupave male školarke koja pokušava impresionirati srcolomca, a Jacobsu je od toga bilo muka. Osmjehnula se Taftu. "Da ne provodi toliko vremena na telefonu, vjerojatno bi puno više toga napravio."
    
  "Znam dovoljno o komponentama ovog eksperimenta da povremeno obavim telefonski poziv", rekao je Casper bezizražajno. "Imam život izvan ove tajne septičke jame u kojoj živiš, Bessler."
    
  "Oh", oponašala ga je. "Više volim podržavati..." Zavodljivo je pogledala američkog tajkuna, "tvrtku s višim silama."
    
  Taftovi veliki zubi virili su ispod njegovih usana, ali nije reagirao na njezin zaključak. "Ozbiljno, dr. Jacobs", rekao je, lagano uhvativši Caspera za ruku i odmaknuvši ga kako Zelda Bessler ne bi mogla čuti, "kako napredujemo s dizajnom metka?"
    
  "Znaš, Cliff, mrzim što to tako zoveš", priznao je Casper.
    
  "Ali tako je. Kako bismo pojačali učinke posljednjeg eksperimenta, trebat će nam nešto što se kreće brzinom metka, s jednakom raspodjelom težine i brzine kako bismo izvršili zadatak", podsjetio ga je Tuft dok su se dvojica muškaraca udaljavala od frustriranog Besslera. Gradilište se nalazilo u Meerdalwoodu, šumovitom području istočno od Bruxellesa. Tvornica, skromno smještena na farmi u vlasništvu Tufta, imala je sustav podzemnih tunela koji je dovršen nekoliko godina ranije. Malo je znanstvenika koje je regrutirala legitimna vlada i sveučilišna akademska zajednica ikada vidjelo podzemlje, ali ono je bilo tamo.
    
  "Skoro sam gotov, Cliff", rekao je Casper. "Sve što trebam izračunati je ukupna težina koju trebam od tebe. Zapamti, da bi ovaj eksperiment bio uspješan, moraš mi dati točnu težinu posude, ili 'metka', kako ga ti zoveš. I, Cliff, mora biti točna u gram, inače mi nikakva domišljata jednadžba neće pomoći da to postignem."
    
  Clifton Taft se gorko nasmiješio. Poput čovjeka koji će dobrom prijatelju priopćiti vrlo loše vijesti, nakašljao se kroz neugodan osmijeh na svom ružnom licu.
    
  "Što? Možeš li mi to dati ili što?" navaljivao je Casper.
    
  "Dat ću vam te detalje ubrzo nakon sutrašnjeg summita u Bruxellesu", rekao je Taft.
    
  "Misliš li na međunarodni summit u vijestima?" upitao je Casper. "Ne zanima me politika."
    
  "Tako i treba biti, prijatelju", gunđao je Taft poput prljavog starca. "Ti si, od svih ljudi, glavni doprinositelj ovog eksperimenta. Sutra se Međunarodna agencija za atomsku energiju sastaje s međunarodnim pravom veta na NPT."
    
  "NPT?" Kasper se namrštio. Stekao je dojam da je njegovo sudjelovanje u projektu bilo isključivo eksperimentalno, ali NPT je bio političko pitanje.
    
  "Ugovor o neširenju nuklearnog oružja, prijatelju. Isuse, stvarno se ne trudiš istražiti kamo će tvoj rad ići nakon što objaviš rezultate, zar ne?" Amerikanac se nasmijao, razigrano pljesnuvši Kaspera po leđima. "Svi aktivni sudionici u ovom projektu trebali bi sutra navečer predstavljati Red, ali trebamo te ovdje da nadgledaš završne faze."
    
  "Znaju li ti svjetski vođe uopće za Red?" hipotetski je upitao Casper.
    
  "Red Crnog Sunca je posvuda, prijatelju. To je najmoćnija globalna sila od Rimskog Carstva, ali samo elita to zna. Imamo ljude na visokim zapovjednim položajima u svakoj državi članici NPT-a. Potpredsjednike, članove kraljevske obitelji, predsjedničke savjetnike i donositelje odluka", sanjivo je objasnio Taft. "Čak nam i gradonačelnici pomažu u provedbi naših planova na općinskoj razini. Uključite se. Kao organizator našeg sljedećeg poteza moći, zaslužuješ uživati u plijenu, Casper."
    
  Casperu se od ovog otkrića zavrtjelo u glavi. Srce mu je tutnjalo pod laboratorijskim ogrtačem, ali je zadržao držanje i kimnuo glavom u znak slaganja. "Gledajte s oduševljenjem!" uvjeravao je sam sebe. "Vau, polaskan sam. Izgleda da napokon dobivam priznanje koje zaslužujem", pohvalio se, a Taft je vjerovao svakoj riječi.
    
  "To je taj duh! Sad sve pripremite kako bi se u izračun mogli unijeti samo brojevi koji su nam potrebni za početak, u redu?" urlao je Taft od veselja. Ostavio je Caspera da se pridruži Bessleru u hodniku, ostavljajući Caspera šokiranog i zbunjenog, ali bio je siguran u jedno. Morao je kontaktirati Davida Perduea ili će biti prisiljen sabotirati vlastiti rad.
    
    
  20
  Obiteljske veze
    
    
  Casper je utrčao u kuću i zaključao vrata za sobom. Nakon dvostruke smjene bio je potpuno iscrpljen, ali nije bilo vremena za umor. Vrijeme ga je sustizalo, a još uvijek nije mogao razgovarati s Purdueom. Briljantni istraživač imao je pouzdan sigurnosni sustav i većinu vremena ostajao je sigurno skriven od znatiželjnih očiju. Većinu njegove komunikacije obavljala je njegova osobna asistentica, ali to je bila žena za koju je Casper mislio da razgovara s njom kada je razgovarao s Lilith Hearst.
    
  Kucanje na vratima na trenutak mu je zaustavilo srce.
    
  "Ja sam!" začuo je s druge strane vrata, glas koji je kapao malo neba u kantu govana u kojoj se našao.
    
  "Olga!" izdahnuo je, brzo otvorivši vrata i povukavši je unutra.
    
  "Vau, o čemu pričaš?" upitala je, strastveno ga ljubeći. "Mislila sam da ćeš doći k meni večeras, ali nisi odgovorio ni na jedan moj poziv cijeli dan."
    
  Svojim blagim tonom i mekim glasom, prelijepa Olga nastavila je pričati o tome kako je ignoriraju i svim tim glupostima iz ženskih filmova koje njezin novi dečko zaista nije mogao trpjeti niti preuzeti krivnju za njih. Čvrsto ju je uhvatio i posjeo na stolicu. Čisto radi efekta, Casper ju je podsjetio koliko je voli pravim poljupcem, ali nakon toga je bilo vrijeme da sve objasni. Uvijek je brzo shvaćala što joj pokušava reći, pa je znao da joj može vjerovati u vezi s ovom eksponencijalno ozbiljnom stvari.
    
  "Mogu li ti povjeriti vrlo povjerljive informacije, draga?" šapnuo joj je oštro na uho.
    
  "Naravno. Nešto te izluđuje i želim da mi to ispričaš, u redu?" rekla je. "Ne želim nikakve tajne među nama."
    
  "Briljantno!" uzviknuo je. "Fantastično. Gle, ludo te volim, ali moj posao postaje sveopći." Mirno je kimnula dok je on nastavio. "Pojednostavnit ću. Radio sam na strogo povjerljivom eksperimentu, stvarajući komoru u obliku metka za provođenje testa, zar ne? Gotovo je dovršeno, i tek sam danas saznao", teško je progutao, "da će ono na čemu radim biti iskorišteno u vrlo zle svrhe. Moram napustiti ovu zemlju i nestati, razumiješ?"
    
  "Što?" vrisnula je.
    
  "Sjećaš se onog kretena koji je sjedio na mom trijemu onog dana nakon što smo se vratili s vjenčanja? Vodi zlokobnu operaciju i, i mislim... mislim da planiraju atentat na skupinu svjetskih vođa tijekom sastanka", brzo je objasnio. "Preuzela ga je jedina osoba koja može dešifrirati točnu jednadžbu. Olga, on upravo radi na tome u svojoj kući u Škotskoj, uskoro će shvatiti varijable! Kad se to dogodi, kreten za kojeg radim (sada je to bio Olgin i Kasperov kod za Tufta) primijenit će tu jednadžbu na uređaj koji sam im izradio." Kasper je odmahnuo glavom, pitajući se zašto se uopće potrudio sve to svaliti na lijepu pekaricu, ali Olgu je poznavao tek kratko vrijeme. Imala je i ona nekoliko svojih tajni.
    
  "Kvar", rekla je bez ustručavanja.
    
  "Što?" Namrštio se.
    
  "To je izdaja moje zemlje. Tamo te ne mogu dirati", ponovila je. "Ja sam iz Bjelorusije. Moj brat je fizičar u Fizikotehničkom institutu, radi u istim područjima kao i ti. Možda ti on može pomoći?"
    
  Casper se osjećao čudno. Panika je ustupila mjesto olakšanju, ali onda je jasnoća nestala. Zašutio je na minutu ili dvije, pokušavajući obraditi sve detalje zajedno sa zapanjujućim informacijama o obitelji svoje nove ljubavnice. Ona je šutjela kako bi ga pustila da razmisli, milujući ga po rukama vrhovima prstiju. Bila je to dobra ideja, pomislio je, kad bi samo mogao pobjeći prije nego što Taft to shvati. Kako bi glavni fizičar projekta mogao jednostavno nestati, a da nitko ne primijeti?
    
  "Kako?" izrazio je svoje sumnje. "Kako mogu dezertirati?"
    
  "Ideš na posao. Uništavaš sve kopije svog rada i nosiš sve njihove bilješke s projekta sa sobom. Znam to jer je moj ujak to učinio prije mnogo godina", rekla je.
    
  "Je li i on tamo?" upitao je Casper.
    
  "WHO?"
    
  "Tvoj ujak", odgovorio je.
    
  Ravnodušno je odmahnula glavom. "Ne. Mrtav je. Ubili su ga kad su otkrili da je sabotirao vlak duhova."
    
  "Što?" uzviknuo je, brzo odvrativši pozornost od svog pokojnog ujaka. Uostalom, sudeći po onome što je rekla, njezin je ujak umro upravo zbog onoga što je Casper namjeravao pokušati.
    
  "Eksperiment s vlakom duhova", slegnula je ramenima. "Moj ujak je napravio gotovo isto što i ti. Bio je član Ruskog tajnog društva za fiziku. Napravili su taj eksperiment u kojem su poslali vlak kroz zvučnu barijeru, ili barijeru brzine, ili nešto slično." Olga se hihotala vlastitoj nesposobnosti. Nije znala ništa o znanosti, pa joj je bilo teško točno prenijeti što su njezin ujak i njegovi kolege učinili.
    
  "A onda?" navaljivao je Casper. "Što je vlak učinio?"
    
  "Kažu da se trebalo teleportirati ili otići u drugu dimenziju... Casper, ja stvarno ne znam ništa o tim stvarima. Zbog tebe se osjećam stvarno glupo", prekinula je njezino objašnjenje s izgovorom, ali Casper je shvatio.
    
  "Ne činiš se glupom, draga moja. Nije me briga kako to kažeš, sve dok mi daje ideju", nagovorio ju je, prvi put se smiješeći. Zaista nije bila glupa. Olga je mogla vidjeti napetost u osmijehu svog ljubavnika.
    
  "Moj ujak je rekao da je vlak prejak, da će poremetiti energetska polja ovdje i uzrokovati eksploziju ili nešto slično. Tada bi svi na Zemlji... umrli?" stresla se, tražeći njegovo odobrenje. "Kažu da njegove kolege još uvijek pokušavaju to osposobiti, koristeći napuštene željezničke tračnice." Nije bila sigurna kako prekinuti njihovu vezu, ali Casper je bio oduševljen.
    
  Casper ju je obgrlio rukama i povukao je gore, držeći je u zraku dok joj je obasipao lice bezbrojnim malim poljupcima. Olga se više nije osjećala glupo.
    
  "Bože moj, nikad nisam bio sretniji kad sam čuo za izumiranje ljudi", našalio se. "Draga, gotovo si točno opisala s čime se ovdje borim. Dobro, moram stići do tvornice. Onda moram kontaktirati novinare. Ne! Moram kontaktirati novinare u Edinburghu. Da!" nastavio je, prelazeći kroz tisuću prioriteta u mislima. "Vidiš, ako natjeram edinburške novine da ovo objave, ne samo da će Order i eksperiment biti razotkriveni, već će i David Purdue čuti za to i prestati raditi na Einsteinovoj jednadžbi!"
    
  Užasnut onim što ga je čekalo, Kasper je istovremeno osjetio slobodu. Konačno je mogao biti s Olgom bez da je mora štititi od podlih sljedbenika. Njegov rad ne bi bio iskrivljen, a njegovo ime ne bi bilo povezano s globalnim zločinima.
    
  Dok mu je Olga pripremala čaj, Kasper je uzeo laptop i potražio "Najbolje istraživačke novinare Edinburgha". Od svih ponuđenih poveznica, a bilo ih je mnogo, jedno se ime istaknulo i bilo ga je iznenađujuće lako kontaktirati.
    
  "Sam Cleave", Casper je naglas pročitao Olgi. "On je nagrađivani istraživački novinar, draga moja. Živio je u Edinburghu i radio je kao slobodnjak, ali je radio za nekoliko lokalnih novina... prije..."
    
  "Što? Zanimaš me. Govori!" doviknula je iz otvorene kuhinje.
    
  Casper se nasmiješio. "Osjećam se kao trudnica, Olga."
    
  Prasnula je u smijeh. "Kao da znaš kako je to. Definitivno si se ponašala kao jedna od njih. To je sigurno. Zašto to kažeš, ljubavi moja?"
    
  "Toliko emocija odjednom. Želim se smijati, plakati i vrištati", nasmiješio se, izgledajući puno bolje nego prije trenutak. "Sam Cleve, tip kojem želim ispričati ovu priču? Pogodi što? On je poznati autor i istraživač koji je bio na nekoliko ekspedicija koje je predvodio jedini i neponovljivi David prokleti Purdue!"
    
  "Tko je on?" upitala je.
    
  "Čovjek s opasnom jednadžbom do kojeg ne mogu doći", objasnio je Casper. "Ako moram novinaru reći o lukavom planu, tko bi bio bolji od nekoga tko osobno poznaje čovjeka koji ima Einsteinovu jednadžbu?"
    
  "Savršeno!" uzviknula je. Nešto se u Casperu promijenilo kad je nazvao Samov broj. Nije ga bilo briga koliko će dezerterstvo biti opasno. Bio je spreman ustrajati u svome.
    
    
  21
  Vaganje
    
    
  Došlo je vrijeme za sastanak ključnih igrača u globalnom upravljanju nuklearnom energijom u Bruxellesu. Događaj je moderirao počasni Lance McFadden, koji je neposredno prije svoje kampanje za gradonačelnika Obana bio uključen u rad britanskog ureda Međunarodne agencije za atomsku energiju.
    
  "Stopostotna odazivnost, gospodine", izvijestio je Wolfe McFaddenu dok su promatrali kako delegati zauzimaju svoja mjesta u sjaju operne kuće La Monnaie. "Samo čekamo da se pojavi Clifton Taft, gospodine. Čim stigne, možemo započeti" - dramatično je zastao - "postupak zamjene."
    
  McFadden je bio odjeven u svoju najbolju nedjeljnu odjeću. Otkad je bio povezan s Taftom i Redom, upoznao se s bogatstvom, iako mu to nije donijelo klasu. Diskretno je okrenuo glavu i šapnuo: "Je li kalibracija dobro prošla? Moram ove informacije dati našem čovjeku, Jacobsu, do sutra. Ako nema točne težine svih putnika, eksperiment nikada neće uspjeti."
    
  "Svaka stolica dizajnirana za predstavnika bila je opremljena senzorima koji bi točno odredili njihovu tjelesnu težinu", obavijestio ga je Wolf. "Senzori su bili dizajnirani da važu čak i najosjetljivije materijale sa smrtonosnom točnošću koristeći novu, vrhunsku znanstvenu tehnologiju." Odbojni bandit se nacerio. "I svidjet će vam se, gospodine. Ovu tehnologiju izumio je i proizveo jedini i neponovljivi David Perdue."
    
  McFadden je dahnuo kad je čuo ime briljantnog istraživača. "Bože moj! Stvarno? Potpuno si u pravu, Wolf. Volim tu ironiju. Pitam se kako je od one nesreće koju je doživio na Novom Zelandu."
    
  "Navodno je otkrio Strašnu Zmiju, gospodine. Glasina još nije potvrđena, ali poznavajući Purduea, vjerojatno ju je pronašao", predložio je Wolff. Za McFaddena ovo je bilo i dobrodošlo i zastrašujuće otkriće.
    
  "Isuse Kriste, Wolfe, ovo moramo dobiti od njega! Ako dešifriramo Strašnu Zmiju, možemo je primijeniti na eksperiment bez potrebe da prolazimo kroz sve ove gluposti", rekao je McFadden, izgledajući pozitivno zadivljeno činjenicom. "Je li dovršio jednadžbu? Mislio sam da je to mit."
    
  "Mnogi su tako mislili dok nije pozvao dvojicu svojih pomoćnika da mu pomognu pronaći ga. Koliko sam čuo, naporno radi na rješavanju problema nedostajućih dijelova, ali još ga nije shvatio", ogovarao je Wolf. "Navodno je toliko opsjednut time da gotovo više ne spava."
    
  "Možemo li ga dobiti? Sigurno nam ga neće dati, a budući da ste mu ubili malu djevojku, dr. Gould, imamo jednu djevojku manje koju možemo ucjenjivati zbog ovoga. Sam Cleave je neprobojan. On je posljednja osoba na koju bih računao da će izdati Perduea", šapnuo je McFadden, dok su vladini delegati tiho mrmljali u pozadini. Prije nego što je Wolf mogao odgovoriti, pripadnica sigurnosne službe Vijeća EU, koja je nadzirala postupak, prekinula ga je.
    
  "Oprostite, gospodine", rekla je McFaddenu, "točno je osam sati."
    
  "Hvala, hvala", prevario ju je McFaddenov lažni osmijeh. "Ljubazno od vas što ste mi to dali do znanja."
    
  Pogledao je Wolfa dok je hodao s pozornice do podija kako bi se obratio sudionicima summita. Svako sjedalo koje je zauzimao aktivni član Međunarodne agencije za atomsku energiju, kao i zemlje stranke NPT-a, prenosilo je podatke računalu Black Sun u Meerdalvudu.
    
  Dok je dr. Casper Jacobs sastavljao svoj važan rad, brišući podatke koliko je mogao, informacije su stigle na server. Žalio se što je dovršio eksperimentalnu posudu. Barem je mogao iskriviti jednadžbu koju je stvorio, slično Einsteinovoj, ali s manjom potrošnjom energije.
    
  Baš kao i Einstein, morao je odlučiti hoće li dopustiti da se njegov genij iskoristi u zlokobne svrhe ili spriječiti masovno uništenje njegovog rada. Odabrao je ovo drugo i, pomno prateći postavljene sigurnosne kamere, pretvarao se da radi. U stvarnosti, briljantni fizičar krivotvorio je svoje izračune kako bi sabotirao eksperiment. Kasper se osjećao toliko krivim da je već izgradio divovsku cilindričnu posudu. Njegove sposobnosti više mu ne bi dopuštale da služi Taftu i njegovom zlokobnom kultu.
    
  Kasper se htio nasmiješiti dok su se posljednji retci njegove jednadžbe mijenjali taman toliko da budu prihvaćeni, ali ne i funkcionalni. Vidio je brojeve koji se prenose iz Opere, ali ih je ignorirao. Dok Taft, McFadden i ostali stignu aktivirati eksperiment, on će odavno biti nestao.
    
  Ali jedna očajna osoba koju nije uzeo u obzir u svojim planovima za bijeg bila je Zelda Bessler. Promatrala ga je iz osamljene kabine unutar velike platforme gdje je čekao divovski brod. Poput mačke, čekala je svoj trenutak, dopuštajući mu da radi što god misli da mu može proći nekažnjeno. Zelda se nasmiješila. Tablet joj je bio u krilu, spojen na komunikacijsku platformu Reda Crnog Sunca. Bez ikakvog zvuka koji bi odao njezinu prisutnost, utipkala je "Zadrži Olgu i smjesti je na Valkiru" i poslala poruku Wolfovim podređenima u Brugesu.
    
  Dr. Casper Jacobs se pretvarao da marljivo radi na eksperimentalnoj paradigmi, nesvjestan da će njegova djevojka uskoro biti predstavljena njegovom svijetu. Zazvonio mu je telefon. Činio se prilično uznemiren iznenadnim poremećajem, brzo je ustao i otišao u muški WC. Bio je to poziv koji je čekao.
    
  "Sam?" prošaptao je, provjeravajući jesu li sve kabine u kupaonici prazne. Rekao je Samu Cleveu o nadolazećem eksperimentu, ali čak ni Sam nije uspio nagovoriti Purduea da promijeni mišljenje o jednadžbi. Dok je Casper provjeravao kante za smeće tražeći prislušne uređaje, nastavio je. "Jesi li ovdje?"
    
  "Da", šapnuo je Sam s druge strane linije. "Nalazim se u kabini u Operi, pa mogu pravilno prisluškivati, ali zasad nisam uspio otkriti ništa neobično za prijaviti. Samit tek počinje, ali..."
    
  "Što? Što se događa?" upitao je Casper.
    
  "Čekaj", oštro reče Sam. "Znaš li išta o putovanju vlakom u Sibir?"
    
  Casper se namrštio u potpunoj zbunjenosti. "Što? Ne, ništa slično. Zašto?"
    
  "Ruski sigurnosni dužnosnik rekao je nešto o letu za Moskvu danas", prepričao je Sam, ali Casper nije čuo ništa slično ni od Tafta ni od Besslera. Sam je dodao: "Imam dnevni red koji sam maznuo s recepcije. Koliko ja razumijem, to je trodnevni summit. Danas ovdje imaju simpozij, a sutra ujutro planiraju privatni let za Moskvu kako bi se ukrcali na neki otmjeni vlak zvan Valkira. Ne znate ništa o tome?"
    
  "Pa, Same, nemam baš puno autoriteta ovdje, znaš?" Casper je bjesnio što je tiše mogao. Jedan od tehničara otišao je piškiti, što je ovu vrstu razgovora učinilo nemogućim. "Moram ići, dušo. Lazanje će biti odlične. Volim te", rekao je i spustio slušalicu. Tehničar se samo sramežljivo nasmiješio dok je mokrio, nesvjestan o čemu je voditelj projekta zapravo razgovarao. Casper je izašao iz kupaonice i osjećao se nelagodno zbog Sam Cleaveovog pitanja o vožnji vlakom do Sibira.
    
  "I ja tebe volim, dušo", rekao je Sam, ali fizičar je već spustio slušalicu. Pokušao je birati Purdueov satelitski broj, povezan s milijarderovim osobnim računom, ali čak ni tamo se nitko nije javljao. Koliko god se trudio, činilo se da je Purdue nestao s lica zemlje, a to je Sama brinulo više od panike. Ipak, sada se nije imao načina vratiti u Edinburgh, a s Ninom u pratnji, očito je nije mogao poslati ni nju da provjeri Purduea.
    
  Nakratko je Sam čak razmišljao o slanju Mastersa, ali budući da je već porekao čovjekovu iskrenost predavši jednadžbu Purdueu, sumnjao je da bi Masters bio voljan pomoći mu. Sklupčan u kutiji koju mu je dogovorila njegova kontakt osoba, gospođica Noble, Sam je razmišljao o cijeloj misiji. Gotovo je smatrao hitnijim spriječiti Purduea da dovrši Einsteinovu jednadžbu nego slijediti nadolazeću katastrofu koju su orkestrirali Crno Sunce i njegovi visokorangirani sljedbenici.
    
  Sam je bio rastrgan između svojih odgovornosti, previše rastresen i posrtao je pod pritiskom. Morao je zaštititi Ninu. Morao je zaustaviti potencijalnu globalnu tragediju. Morao je spriječiti Purduea da završi svoj studij matematike. Novinar nije često padao u očaj, ali ovaj put nije imao izbora. Morat će pitati Mastersa. Unakaženi čovjek bio mu je jedina nada da zaustavi Purduea.
    
  Pitao se je li dr. Jacobs napravio sve potrebne pripreme za preseljenje u Bjelorusiju, ali to je pitanje o kojem Sam još može razgovarati kada se nađe s Jacobsom na večeri. Trenutno je trebao saznati detalje leta za Moskvu, odakle će se predstavnici summita ukrcati na vlak. Iz razgovora nakon službenog sastanka, Sam je shvatio da će sljedeća dva dana biti posvećena posjetima raznim reaktorskim postrojenjima u Rusiji koja još uvijek proizvode nuklearnu energiju.
    
  "Dakle, države članice NPT-a i Međunarodna agencija za atomsku energiju idu na put kako bi procijenile elektrane?" promrmljao je Sam u svoj diktafon. "Još uvijek ne vidim gdje bi prijetnja mogla eskalirati u tragediju. Ako natjeram Majstore da zaustave Purdue, nije važno gdje Crno Sunce skriva svoje oružje. Bez Einsteinove jednadžbe, sve bi ovo ionako bilo uzalud."
    
  Tiho se iskrao, hodajući redom sjedala do mjesta gdje su svjetla bila ugašena. Nitko ga nije ni vidio iz jarko osvijetljenog, užurbanog dijela ispod. Sam je trebao pokupiti Ninu, nazvati Mastersa, sastati se s Jacobsom, a zatim se uvjeriti da je u vlaku. Njegove informacije otkrile su tajno, elitno aerodromsko pristanište zvano Koščej Strip, koje se nalazi nekoliko kilometara izvan Moskve, gdje je delegacija trebala sletjeti sljedećeg poslijepodneva. Odatle bi ih Valkirom, transsibirskim supervlakom, odvezli na luksuznu vožnju do Novosibirska.
    
  Sam je imao milijun stvari na umu, ali prije svega, morao se vratiti Nini kako bi vidio je li dobro. Znao je da ne smije podcijeniti utjecaj ljudi poput Wolfea i McFaddena, posebno nakon što su otkrili da je žena koju su ostavili da umre itekako živa i da bi mogla biti umiješana.
    
  Nakon što se Sam iskrao kroz vrata Treće pozornice, kroz ormar s rekvizitema straga, dočekala ga je hladna noć ispunjena neizvjesnošću i prijetnjom. Čvršće je navukao majicu s kapuljačom sprijeda, zakopčavši je preko šala. Skrivajući svoj identitet, brzo je prešao stražnje parkiralište, gdje su obično stizali garderoba i dostavni kamioni. U mjesečini, Sam je izgledao poput sjene, ali se osjećao kao duh. Bio je umoran, ali nije se smio odmoriti. Bilo je toliko toga za napraviti kako bi osigurao da će sutra poslijepodne uhvatiti taj vlak da nikada neće imati vremena ni zdrave pameti za spavanje.
    
  U sjećanjima je vidio Ninino izmlaćeno tijelo, scena se ponavljala iznova i iznova. Krv mu je ključala od nepravde i očajnički se nadao da će Wolf biti u tom vlaku.
    
    
  22
  Jericho Falls
    
    
  Poput manijaka, Perdue je neprestano prilagođavao algoritam svog programa na temelju ulaznih podataka. Iako je do sada bio donekle uspješan, postojale su neke varijable koje nije mogao riješiti, ostavljajući ga da stoji na straži nad svojim ostarjelim strojem. Praktički spavajući pred starim računalom, postajao je sve povučeniji. Samo je Lilith Hurst smjela "gnjaviti" Perduea. Budući da je mogla izvještavati o rezultatima, uživao je u njezinim posjetima, dok je njegovom osoblju očito nedostajalo razumijevanje područja potrebno za predstavljanje uvjerljivih rješenja kao što je to činila ona.
    
  "Uskoro ću početi s večerom, gospodine", podsjetila ga je Lillian. Obično, kad bi mu rekla tu frazu, njezin sijedokosi, veseli šef ponudio bi joj mnoštvo jela za odabir. Činilo se da sada samo želi razmotriti sljedeći unos na računalu.
    
  "Hvala ti, Lily", rekao je Perdue odsutno.
    
  Oklijevajući je zatražila pojašnjenje. "A što da pripremim, gospodine?"
    
  Perdue ju je nekoliko sekundi ignorirao, pozorno proučavajući ekran. Promatrala je plesne brojeve koji su se odražavali u njegovim naočalama, čekajući odgovor. Napokon je uzdahnuo i pogledao je.
    
  "Hm, vrući lonac bi bio divan, Lily. Možda neki Lancashire vrući lonac, sve dok u njemu ima malo janjetine. Lilith voli janjetinu. Rekla mi je", nasmiješio se, ali je držao pogled uprt u ekran.
    
  "Želite li da vam skuham njezino omiljeno jelo za večeru, gospodine?" upitala je Lillian, osjećajući da joj se odgovor neće svidjeti. Nije pogriješila. Purdue ju je ponovno pogledao, ljutito je gledajući preko naočala.
    
  "Da, Lily. Pridružit će mi se na večeri večeras, i volio bih da napraviš složenac iz Lancashirea. Hvala ti", ponovio je razdražljivo.
    
  "Naravno, gospodine", rekla je Lillian, s poštovanjem se povlačeći unatrag. Obično je domaćica imala pravo na svoje mišljenje, ali otkad se medicinska sestra ugurala u Reichtisusis, Purdue nije slušala ničije savjete osim njezinih. "Dakle, večera je u sedam?"
    
  "Da, hvala ti, Lily. A sada, molim te, možeš li me pustiti da se vratim na posao?" preklinjao je. Lillian nije odgovorila. Samo je kimnula i izašla iz serverske sobe, pokušavajući ne skrenuti s teme. Lillian je, poput Nine, bila tipična škotska djevojka iz stare djevojačke škole. Ove dame nisu bile navikle da se prema njima postupa kao prema građanima drugog reda, a kao matrijarh osoblja Reichtisusija, Lillian je bila duboko uznemirena nedavnim ponašanjem Purduea. Zazvonilo je zvono na glavnim vratima. Prolazeći pored Charlesa dok je prelazio predvorje da otvori vrata, tiho je primijetila: "Ta kučka."
    
  Iznenađujuće, batler nalik androidu ležerno je odgovorio: "Znam."
    
  Ovaj put se suzdržao od toga da ukori Lillian jer je otvoreno pričala o gostima. To je bio siguran znak nevolje. Ako je strogi, pretjerano uljudni batler prihvatio Lilith Hurstinu mrzovolju, bilo je razloga za paniku. Otvorio je vrata, a Lillian, nakon što je saslušala uobičajenu pokroviteljsku omalovažavanje uljeza, požalila je što nije mogla ubaciti otrov u lancashirski umak. Ipak, previše je voljela svoju poslodavcu da bi preuzela takav rizik.
    
  Dok je Lillian pripremala večeru u kuhinji, Lilith se spustila u serversku sobu Purdue kao da je vlasnica cijelog mjesta. Graciozno se spustila niz stepenice, odjevena u provokativnu koktel haljinu i šal. Nanijela je šminku i skupila kosu u punđu kako bi istaknula prekrasne naušnice koje su joj visjele ispod ušnih resica dok je hodala.
    
  Purdue se ozario kad je vidio mladu medicinsku sestru kako ulazi u sobu. Večeras je izgledala drugačije nego inače. Umjesto traperica i balerinki, nosila je čarape i štikle.
    
  "Bože moj, izgledaš nevjerojatno, draga moja", nasmiješio se.
    
  "Hvala vam", namignula je. "Pozvana sam na neki svečani događaj za moj fakultet. Bojim se da se nisam stigla presvući jer sam došla ravno s tog događaja. Nadam se da vam ne smeta što ću se malo presvući za večeru."
    
  "Nikako!" uzviknuo je, začešljavši kosu na kratko kako bi se malo uredio. Nosio je iznošeni kardigan i hlače od jučer, koje se nisu udobno slagale s njegovim mokasinama. "Osjećam da bih se trebao ispričati što izgledam tako iscrpljeno. Bojim se da sam izgubio pojam o vremenu, kao što vjerojatno možete zamisliti."
    
  "Znam. Jesi li napravio kakav napredak?" upitala je.
    
  "Jesam. Značajno", pohvalio se. "Do sutra, ili možda čak i kasno večeras, trebao bih riješiti ovu jednadžbu."
    
  "A onda?" upitala je, značajno sjedajući nasuprot njemu. Purduea je na trenutak zaslijepila njezina mladost i ljepota. Za njega nije bilo nikoga boljeg od sitne Nine, s njezinom divljom veličanstvenošću i paklenim sjajem u očima. Međutim, medicinska sestra imala je besprijekoran ten i vitko tijelo koje se može sačuvati samo u nježnoj dobi, a sudeći po govoru njezina tijela te večeri, namjeravala je to iskoristiti.
    
  Njezin izgovor o haljini svakako je bio laž, ali nije ga mogla objasniti kao istinu. Lilith je teško mogla reći Purdueu da je slučajno izašla da ga zavede, a da ne prizna da traži bogatog ljubavnika. Još manje je mogla priznati da ga želi dovoljno dugo utjecati kako bi mu ukrala remek-djelo, požnjela plodove i vratila se u znanstvenu zajednicu.
    
    
  * * *
    
    
  U devet sati Lillian je objavila da je večera spremna.
    
  "Kako ste tražili, gospodine, večera se poslužuje u glavnoj blagovaonici", objavila je, a da nije ni pogledala medicinsku sestru koja je brisala usne.
    
  "Hvala ti, Lily", odgovorio je, zvučeći pomalo kao stari Purdue. Njegov selektivni povratak starim, ugodnim manirama samo u prisutnosti Lilith Hurst zgrozio je kućnu pomoćnicu.
    
  Lilith je bilo očito da predmet njezine namjere nije imao jasnoću njegovih ljudi kada je u pitanju procjena njezinih ciljeva. Njegova ravnodušnost prema njezinoj nametljivoj prisutnosti bila je zapanjujuća čak i za nju samu. Lilith je uspješno pokazala da su genij i primjena zdravog razuma dvije potpuno različite vrste inteligencije. Međutim, upravo sada, to je bila najmanja od njezinih briga. Purdue joj je jeo iz ruke i savijao se unatrag kako bi postigao ono što je namjeravala upotrijebiti za napredovanje u karijeri.
    
  Dok je Perdue bio opijen Lilithinom ljepotom, lukavošću i seksualnim udvaranjem, nije bio svjestan da je uvedena druga vrsta opijenosti kako bi se osigurala njegova poslušnost. Ispod prvog kata Reichtisusisa, Einsteinova jednadžba se u potpunosti dovršavala, još jednom užasan rezultat pogreške genijalnog uma. U ovom slučaju, i Einsteina i Perduea su manipulirale žene daleko ispod njihove razine inteligencije, stvarajući dojam da su čak i najinteligentniji muškarci svedeni na idiotizam vjerujući pogrešnim ženama. Barem je to bilo istina s obzirom na opasne dokumente koje su prikupile žene za koje su vjerovali da su bezopasne.
    
  Lillian je otpuštena za večer, ostavljajući samo Charlesa da pospremi nakon što su Perdue i njegov gost završili s večerom. Disciplinirani batler ponašao se kao da se ništa nije dogodilo, čak i kad su se Perdue i medicinska sestra upustili u siloviti ispad strasti na pola puta do glavne spavaće sobe. Charles je duboko uzdahnuo. Ignorirao je strašni savez za koji je znao da će uskoro uništiti njegovog šefa, ali se nije usudio intervenirati.
    
  Ovo je bila prilično teška situacija za odanog batlera koji je toliko godina radio za Purdue. Purdue nije htio ni čuti za prigovore Lilith Hearst, a osoblje je moralo gledati kako ga ona polako, sve više i više, svakim danom koji je prolazio zasljepljuje. Sada je odnos dosegao sljedeću razinu, ostavljajući Charlesa, Lillian, Jane i sve ostale zaposlenike Purduea u strahu za svoju budućnost. Sam Cleve i Nina Gould više se nisu oporavljali. Bili su svjetlo i život Purdueovog privatnijeg društvenog života, a milijarderovi ljudi su ih obožavali.
    
  Dok je Charlesov um bio zamagljen sumnjama i strahovima, dok je Purdue bio rob užitka, Strašna Zmija je oživjela dolje u serverskoj sobi. Tiho, tako da nitko nije mogao vidjeti ni čuti, objavila je svoj kraj.
    
  U ovom mračnom, mrklom jutru, svjetla u vili su se prigušila, ostavljajući samo ona koja su ostala upaljena. Cijela ogromna kuća bila je tiha, osim zavijanja vjetra iza drevnih zidova. Slab udarac mogao se čuti na glavnom stubištu. Lilithine vitke noge nisu ostavljale ništa osim uzdaha na debelom tepihu dok se brzo spuštala na prvi kat. Njezina se sjena brzo kretala uz visoke zidove glavnog hodnika i spuštala se na nižu razinu, gdje su poslužitelji neprestano zujali.
    
  Nije upalila svjetlo, već je koristila zaslon telefona kako bi osvijetlila put do stola na kojem je stajao Perdueov uređaj. Lilith se osjećala poput djeteta na božićno jutro, željna vidjeti je li joj se želja ostvarila, i nije bila razočarana. Stisnula je USB pogon među prstima i umetnula ga u USB priključak starog računala, ali ubrzo je shvatila da David Perdue nije budala.
    
  Oglasio se alarm i prvi redak jednadžbe na ekranu počeo se brisati.
    
  "O, Isuse, ne!" zacvilila je u mraku. Morala je brzo razmišljati. Lilith je zapamtila drugi redak dok je dodirivala kameru telefona i snimila zaslon prvog dijela prije nego što ga je mogla dalje izbrisati. Zatim je hakirala pomoćni poslužitelj koji je Purdue koristio kao sigurnosnu kopiju i izvukla cijelu jednadžbu prije nego što ju je prenijela na svoj uređaj. Unatoč svoj svojoj tehnološkoj vještini, Lilith nije znala gdje isključiti alarm i gledala je kako se jednadžba polako briše.
    
  "Žao mi je, Davide", uzdahnula je.
    
  Znajući da se neće probuditi do sljedećeg jutra, simulirala je kratki spoj u ožičenju između Servera Omega i Servera Kappa. To je uzrokovalo mali električni požar, dovoljan da otopi žice i onesposobi uključene strojeve, prije nego što je ugasila plamen jastukom s Purdueove stolice. Lilith je shvatila da će zaštitari na vratima uskoro primiti signal iz internog alarmnog sustava zgrade putem svog sjedišta. Na drugom kraju prvog kata čula je stražare kako lupaju po vratima, pokušavajući probuditi Charlesa.
    
  Nažalost, Charles je spavao na drugoj strani kuće, u svom stanu pored male kuhinje imanja. Nije mogao čuti alarm u serverskoj sobi, koji je aktivirao senzor USB priključka. Lilith je zatvorila vrata za sobom i prošla niz stražnji hodnik koji je vodio do velike ostave. Srce joj je lupalo dok je čula kako zaštitarski tim Prve jedinice budi Charlesa i kreće prema Purdueovoj sobi. Druga jedinica krenula je ravno prema izvoru alarma.
    
  "Pronašli smo uzrok!" čula ih je kako viču dok su Charles i ostali potrčali na donju etažu da im se pridruže.
    
  "Savršeno", dahnula je. Zbunjeni mjestom električnog požara, vrišteći muškarci nisu mogli vidjeti Lilith kako žuri natrag u Purdueovu spavaću sobu. Našavši se natrag u krevetu s nesvjesnim genijem, Lilith se prijavila na odašiljački uređaj svog telefona i brzo utipkala kod za povezivanje. "Brzo", šapnula je hitno dok je telefon otvarao ekran. "Brže od ovoga, za ime Božje."
    
  Charlesov je glas bio jasan dok se s nekoliko muškaraca približavao Purdueovoj spavaćoj sobi. Lilith je ugrizla usnicu, čekajući da se prijenos Einsteinove jednadžbe završi s učitavanjem na Meerdaalwoud web stranici.
    
  "Gospodine!" Charles je iznenada zaurlao, lupajući po vratima. "Jeste li budni?"
    
  Perdue je bio bez svijesti i nije reagirao, što je izazvalo lavinu nagađanja u hodniku. Lilith je mogla vidjeti sjene njihovih stopala ispod vrata, ali preuzimanje još nije bilo dovršeno. Batler je ponovno zakucao na vrata. Lilith je zavukla telefon ispod noćnog ormarića kako bi nastavila prijenos dok je omotavala satensku plahtu oko tijela.
    
  Dok se probijala prema vratima, vrisnula je: "Čekaj, drži se, dovraga!"
    
  Otvorila je vrata, bijesno gledajući. "U čemu je, za ime svega svetog, tvoj problem?" siktala je. "Tiho! David spava."
    
  "Kako je mogao prespavati sve ovo?" strogo je upitao Charles. Budući da je Purdue bila bez svijesti, nije trebao pokazati nikakvo poštovanje prema dosadnoj ženi. "Što si mu učinila?" obrecnuo se na nju, gurajući je u stranu kako bi provjerio svoju poslodavcicu.
    
  "Molim?" zacvilila je, namjerno ignorirajući dio plahte kako bi odvratila pozornost stražara bljeskom bradavica i bedara. Na njezino razočaranje, bili su previše zauzeti svojim poslom i držali su je u kutu dok im batler nije dao odgovor.
    
  "Živ je", rekao je, lukavo gledajući Lilith. "Jako drogiran, to je bolje."
    
  "Mnogo smo popili", žestoko se branila. "Zar se ne može malo zabaviti, Charles?"
    
  "Vi, gospođo, niste ovdje da biste zabavljali gospodina Purduea", odvrati Charles. "Već ste ispunili svoju svrhu, pa nam svima učinite uslugu i vratite se u rektum koji vas je izbacio."
    
  Traka za učitavanje ispod noćnog ormarića pokazivala je 100%-tni završetak. Red Crnog Sunca stekao je Strašnu Zmiju u svoj njezinoj slavi.
    
    
  23
  Trostrani
    
    
  Kad je Sam nazvao Mastersa, nije bilo odgovora. Nina je spavala na bračnom krevetu u njihovoj hotelskoj sobi, utrnuta snažnim sedativom. Imala je neke lijekove protiv bolova za modrice i šavove, koje joj je ljubazno dala anonimna umirovljena medicinska sestra koja joj je pomogla sa šavovima u Obanu. Sam je bio iscrpljen, ali adrenalin u njegovoj krvi nije popuštao. U prigušenom svjetlu Ninine lampe, sjedio je pogrbljen, s telefonom među koljenima, razmišljajući. Pritisnuo je tipku za ponovno biranje, nadajući se da će se Masters javiti.
    
  "Isuse, izgleda kao da su svi u prokletoj raketi i idu na Mjesec", kiptio je što je tiše mogao. Neopisivo frustriran što nije mogao dobiti Purduea ili Mastersa, Sam je odlučio nazvati dr. Jacobsa u nadi da je možda već pronašao Purduea. Kako bi ublažio svoju tjeskobu, Sam je malo pojačao zvuk na televizoru. Nina ga je ostavila uključenog kako bi spavao u pozadini, ali se prebacio s filmskog kanala na Kanal 8 za međunarodni bilten.
    
  Vijesti su bile pune malih izvještaja, beskorisnih za Samovu nevolju, dok je koračao po sobi, birajući jedan broj za drugim. Dogovorio se s gospođicom Noble u Postu da njemu i Nini kupi karte za Moskvu to jutro, navodeći Ninu kao svoju savjetnicu za povijest za taj zadatak. Gospođica Noble bila je dobro svjesna izvrsnog ugleda dr. Nine Gould, kao i ugleda njezina imena u akademskim krugovima. Bila bi vrijedan dodatak za Sam Cleaveovo izvješće.
    
  Samov je telefon zazvonio, na trenutak ga učinivši napetim. U tom trenutku toliko je misli došlo i nestalo o tome tko bi to mogao biti i kakva je situacija. Ime dr. Jacobsa pojavilo se na zaslonu njegova telefona.
    
  "Dr. Jacobs? Možemo li večeru premjestiti ovdje u hotel umjesto kod vas?" odmah je upitao Sam.
    
  "Jeste li vidovnjak, gospodine Cleve?" upitao je Casper Jacobs.
    
  "Z-zašto? Što?" Sam se namrštio.
    
  "Htio sam savjetovati vama i dr. Gouldu da ne dolazite večeras k meni jer mislim da sam izbačen. Susret sa mnom tamo bio bi štetan, pa odmah idem u vaš hotel", obavijestio je fizičar Sama, govoreći tako brzo da ga je Sam jedva pratio.
    
  "Da, dr. Gould je malo izvan sebe, ali samo trebate da vam ukratko objasnim detalje za svoj članak", uvjeravao ga je Sam. Ono što je Sama najviše smetalo bio je ton Casperovog glasa. Zvučao je šokirano. Riječi su mu drhtale, prekidane isprekidanim disanjem.
    
  "Upravo sam na putu, a Sam, molim te, pazi da te nitko ne prati. Možda ti promatraju hotelsku sobu. Vidimo se za petnaest minuta", rekao je Casper. Poziv je završio, a Sam je bio zbunjen.
    
  Sam se brzo istuširao. Kad je završio, sjeo je na krevet kako bi zakopčao cipele. Na televizijskom ekranu ugledao je nešto poznato.
    
  "Delegati iz Kine, Francuske, Rusije, Ujedinjenog Kraljevstva i Sjedinjenih Država napuštaju Opernu kuću La Monnaie u Bruxellesu kako bi se odgodili do sutra", stoji u izjavi. "Samit o atomskoj energiji nastavit će se luksuznim vlakom koji će se koristiti do kraja simpozija, na putu do glavnog nuklearnog reaktora u Novosibirsku u Rusiji."
    
  "Lijepo", promrmljao je Sam. "Koliko malo informacija o lokaciji perona s kojeg se svi ukrcavate, hej, McFadden? Ali naći ću te i bit ćemo u tom vlaku. I naći ću Wolfa za mali razgovor od srca."
    
  Kad je Sam završio, zgrabio je mobitel i krenuo prema izlazu. Još je jednom provjerio Ninu prije nego što je zatvorio vrata za sobom. Hodnik je bio prazan slijeva nadesno. Sam je provjerio je li netko napustio sobe dok je hodao prema liftu. Planirao je pričekati dr. Jacobsa u predvorju, spreman zabilježiti sve prljave detalje zašto je tako žurno pobjegao u Bjelorusiju.
    
  Pušeći cigaretu odmah ispred glavnog ulaza u hotel, Sam je ugledao muškarca u kaputu kako mu prilazi s ozbiljnim izrazom lica. Izgledao je opasno, kosa mu je bila zalizana unatrag poput špijuna iz trilera iz 1970-ih.
    
  "Od svih vremena, biti nespreman", pomisli Sam, susrećući pogled žestokog muškarca. Napomena za sebe: Nabavi novo vatreno oružje.
    
  Muška ruka izvirila je iz džepa njegova kaputa. Sam je odgurnuo cigaretu i pripremio se izbjeći metak. Ali u ruci je muškarac stezao nešto što je nalikovalo vanjskom tvrdom disku. Prišao je bliže i zgrabio novinara za ovratnik. Oči su mu bile širom otvorene i vlažne.
    
  "Sam?" promuklo je rekao. "Sam, odveli su mi Olgu!"
    
  Sam je podigao ruke i dahtao: "Dr. Jacobs?"
    
  "Da, ja sam, Sam. Guglao sam te kako izgledaš, da te večeras mogu prepoznati. Bože moj, odveli su moju Olgu i nemam pojma gdje je! Ubit će je ako se ne vratim u objekt gdje sam izgradio brod!"
    
  "Čekaj," Sam je odmah zaustavio Casperovu histeriju, "i slušaj me. Moraš se smiriti, u redu? Ovo ne pomaže." Sam se osvrnuo oko sebe, procjenjujući okolinu. "Pogotovo kada bi mogao privući neželjenu pozornost."
    
  Gore-dolje po mokrim ulicama, koje su svjetlucale pod blijedim uličnim svjetlima, pratio je svaki pokret kako bi vidio tko ga promatra. Malo tko je primijetio čovjeka kako viče pokraj Sama, ali nekoliko pješaka, uglavnom parova koji su šetali, brzo su pogledali u njihovom smjeru prije nego što su nastavili razgovore.
    
  "Hajde, dr. Jacobs, uđimo unutra i popijmo viski", predložio je Sam, nježno vodeći drhtavog čovjeka kroz klizna staklena vrata. "Ili, u vašem slučaju, nekoliko."
    
  Sjedili su u baru hotelskog restorana. Mali reflektori postavljeni na strop stvarali su ugodnu atmosferu, a tiha glazba klavira ispunjavala je prostor. Tiho mrmljanje pratilo je zveckanje pribora za jelo dok je Sam snimao svoju seansu s dr. Jacobsom. Casper mu je ispričao sve o Zloj Zmiji i preciznoj fizici povezanoj s tim zastrašujućim mogućnostima, koje je Einstein smatrao najboljim razotkriti. Konačno, nakon što je otkrio sve tajne Clifton Taftovog objekta, gdje su se držala odvratna stvorenja Reda, počeo jecati. Uznemiren, Casper Jacobs više se nije mogao suzdržati.
    
  "I tako, kad sam stigao kući, Olge više nije bilo", šmrcnuo je, brišući oči nadlanicom, pokušavajući ostati neupadljiv. Strogi novinar suosjećajno je pauzirao snimku na svom laptopu i dvaput potapšao uplakanog muškarca po leđima. Sam je zamišljao kako bi bilo biti Ninin partner, kao što je to učinio mnogo puta prije, i zamišljao kako se vraća kući i zatiče je kako ju je odvelo Crno Sunce.
    
  "Isuse, Casper, tako mi je žao, čovječe", šapnuo je, pokazujući barmenu da im natoči čaše Jack Danielsom. "Naći ćemo je čim prije možemo, u redu? Obećavam ti, neće joj ništa učiniti dok ne pronađu tebe. Uništio si im planove, a netko zna. Netko na poziciji moći. Oteli su je da ti se osvete, da te natjeraju da patiš. To rade."
    
  "Ne znam ni gdje bi mogla biti", zakukao je Casper, zarivajući lice u ruke. "Siguran sam da su je već ubili."
    
  "Nemoj to govoriti, čuješ li me?" Sam ga je odlučno zaustavio. "Upravo sam ti rekao. Obojica znamo kakav je Red. Oni su hrpa ogorčenih gubitnika, Casper, i njihovo ponašanje je nezrelo. Oni su nasilnici, i ti bi to od svih ljudi trebao znati."
    
  Casper je beznadno odmahnuo glavom, pokreti su mu usporeni od tuge, kad mu je Sam gurnuo čašu u ruku i rekao: "Popij ovo. Moraš smiriti živce. Slušaj, koliko brzo možeš stići u Rusiju?"
    
  "Š-što?" upitao je Casper. "Moram pronaći svoju djevojku. Dovraga s vlakom i delegatima. Nije me briga, svi mogu umrijeti sve dok ja mogu pronaći Olgu."
    
  Sam je uzdahnuo. Da je Casper bio u privatnosti vlastitog doma, Sam bi ga ošamario kao tvrdoglavog derišta. "Pogledajte me, dr. Jacobs", podsmjehnuo se, preumoran da bi i dalje mazio fizičara. Casper je pogledao Sama krvavim očima. "Kamo misliš da su je odveli? Kamo misliš da te žele namamiti? Razmisli o tome! Razmisli o tome, za ime Božje!"
    
  "Znaš odgovor, zar ne?" Casper je pretpostavio. "Znam što misliš. Tako sam prokleto pametan i ne mogu to shvatiti, ali Sam, ja sada ne mogu razmišljati. Trenutno mi samo treba netko tko će razmišljati umjesto mene kako bih dobio neke smjernice."
    
  Sam je znao kako je to. Već je bio u ovakvom emocionalnom stanju, kada mu nitko nije nudio nikakve odgovore. Ovo je bila njegova prilika da pomogne Casperu Jacobsu da pronađe svoj put. "Gotovo sam sto posto siguran da je vode sibirskim vlakom s delegatima, Casper."
    
  "Zašto bi to učinili? Moraju se usredotočiti na eksperiment", odbrusio je Casper.
    
  "Zar ne razumiješ?" objasnio je Sam. "Svatko u ovom vlaku je prijetnja. Ovi elitni putnici donose odluke o istraživanju i širenju nuklearne energije. Zemlje koje imaju samo pravo veta, jeste li primijetili? Predstavnici Agencije za atomsku energiju također su prepreka Crnom Suncu jer reguliraju upravljanje dobavljačima nuklearne energije."
    
  "Ovo je previše političke priče, Same," zastenjao je Casper, ispraznivši svoj Jackpot. "Samo mi reci osnove, jer sam već pijan."
    
  "Olga će biti na Valkiri jer žele da dođeš i potražiš je. Ako je ne spasiš, Caspere", šapnuo je Sam, ali ton mu je bio zloslutan, "umrijet će zajedno sa svakim delegatom u tom prokletom vlaku! Koliko ja znam o Redu, već imaju ljude koji će zamijeniti preminule dužnosnike, prenoseći kontrolu nad autoritarnim državama na Red Crnog Sunca pod krinkom promjene političkog monopola. I sve će biti legalno!"
    
  Casper je dahtao kao pas u pustinji. Bez obzira koliko je pića popio, ostajao je iscrpljen i žedan. Nehotice je postao ključni igrač u igri u kojoj nikada nije namjeravao sudjelovati.
    
  "Mogu uhvatiti avion večeras", rekao je Samu. Impresioniran, Sam je potapšao Caspera po leđima.
    
  "Dobar čovjek!" rekao je. "Sad ću ovo poslati Purdueu putem sigurne e-pošte. Zamoliti ga da prestane raditi na jednadžbi možda je malo optimistično, ali barem će uz tvoje svjedočenje i podatke na ovom tvrdom disku moći sam vidjeti što se zapravo događa. Nadam se da će shvatiti da je marioneta svojih neprijatelja."
    
  "Što ako ga presretnu?" pitao se Casper. "Kad sam ga pokušao nazvati, javila se neka žena koja mu očito nikada nije ostavila poruku."
    
  "Jane?" upitao je Sam. "Je li to bilo za vrijeme radnog vremena?"
    
  "Ne, nakon radnog vremena", priznao je Casper. "Zašto?"
    
  "Jebi me", dahtao je Sam, sjećajući se kučkaste medicinske sestre i njezinog problema s ponašanjem, posebno nakon što je Sam Purdyju dala jednadžbu. "Možda si u pravu, Casper. Bože moj, možda si potpuno siguran u to, sad kad razmisliš o tome."
    
  Odmah je Sam odlučio poslati podatke gđe. Noble i Edinburgh Postu, u slučaju da je Purdueov poslužitelj e-pošte bio hakiran.
    
  "Ne idem kući, Same", primijetio je Casper.
    
  "Da, ne možeš se vratiti. Možda te promatraju ili čekaju svoj trenutak", složio se Sam. "Prijavi se ovdje i sutra ćemo nas troje krenuti u misiju spašavanja Olge. Tko zna, u međuvremenu bismo mogli pred cijelim svijetom okriviti Tafta i McFaddena i izbrisati ih s ploče samo zato što nas maltretiraju."
    
    
  24
  Reichtishow su suze
    
    
  Purdue se probudio, djelomično ponovno proživljavajući agoniju operacije. Grlo mu je bilo poput brusnog papira, a glava mu je bila teška tonu. Zraka dnevnog svjetla probila se kroz zavjese i udarila ga između očiju. Skočivši gol s kreveta, odjednom mu se sinulo nejasno sjećanje na strastvenu noć s Lilith Hearst, ali ga je odgurnuo kako bi se usredotočio na oskudnu dnevnu svjetlost koju je trebao osloboditi svoje jadne oči.
    
  Dok je navlačio zavjese kako bi blokirao svjetlo, okrenuo se i ugledao mladu ljepoticu kako još uvijek spava s druge strane kreveta. Prije nego što ju je uopće uspio vidjeti, Charles je tiho pokucao. Purdue je otvorio vrata.
    
  "Dobar dan, gospodine", rekao je.
    
  "Dobro jutro, Charles", frknuo je Purdue, hvatajući se za glavu. Osjetio je propuh i tek tada shvatio da se bojao pomoći. Ali bilo je prekasno da tome sada obraća pažnju, pa se pretvarao da između njega i Charlesa nije bilo neugodnosti. Njegov batler, uvijek profesionalan, također je to ignorirao.
    
  "Mogu li s vama porazgovarati, gospodine?" upitao je Charles. "Čim budete spremni, naravno."
    
  Perdue je kimnuo, ali se iznenadio kad je u pozadini ugledao Lillian, koja je također izgledala prilično uznemireno. Perdueove su ruke brzo poletjele prema njezinom međunožju. Charles je kao da je zavirio u sobu prema Lilithinoj usnuloj figuri i šapnuo svom gospodaru: "Gospodine, molim vas, nemojte reći gospođici Hearst da moramo o nečemu razgovarati."
    
  "Zašto? Što se događa?" šapnuo je Purdue. Jutros je osjetio da nešto nije u redu u njegovoj kući i misterij je molio da se otkrije.
    
  "Davide", začuo se senzualni jauk iz mekog mraka njegove spavaće sobe. "Vrati se u krevet."
    
  "Gospodine, molim vas", pokušao je Charles brzo ponoviti, ali Purdue mu je zatvorio vrata pred nosom. Tmuran i pomalo ljut, Charles je zurio u Lillian, koja je dijelila njegove emocije. Nije ništa rekla, ali znao je da osjeća isto. Bez riječi, batler i domaćica sišli su niz stepenice u kuhinju, gdje će pod vodstvom Davida Purduea razgovarati o sljedećem koraku u svom radu.
    
  Uključenost zaštitara bila je jasna potvrda njihove tvrdnje, ali dok se Perdue nije uspio osloboditi zlonamjerne zavodnice, nisu mogli objasniti svoju stranu priče. U noći kada se oglasio alarm, Charles je bio zadužen za vezu s kućanstvom dok se Perdue ne osvijesti. Zaštitarska tvrtka je jednostavno čekala da čuje od njega, a trebali su nazvati kako bi Perdueu pokazali snimku pokušaja sabotaže. Je li se radilo samo o neispravnom ožičenju bilo je vrlo malo vjerojatno, s obzirom na Perdueovo pedantno održavanje svoje tehnologije, a Charles je to namjeravao razjasniti.
    
  Gore se Perdue opet valjao u sijenu sa svojom novom igračkom.
    
  "Trebamo li ovo sabotirati?" našalila se Lillian.
    
  "Volio bih, Lillian, ali nažalost, stvarno uživam u svom poslu", uzdahnuo je Charles. "Mogu li ti napraviti šalicu čaja?"
    
  "To bi bilo divno, draga moja", zastenjala je, sjedajući za mali, skromni kuhinjski stol. "Što ćemo ako je oženi?"
    
  Charles je pri toj pomisli zamalo ispustio porculanske šalice. Usne su mu tiho zadrhtale. Lillian ga nikada prije nije vidjela takvog. Utjelovljenje smirenosti i samokontrole odjednom je postalo uznemirujuće. Charles je zurio kroz prozor, a oči su mu pronalazile utjehu u bujnom zelenilu Raichtisusovih veličanstvenih vrtova.
    
  "Ne možemo to dopustiti", odgovorio je iskreno.
    
  "Možda bismo trebali pozvati dr. Goulda i podsjetiti ga što zapravo želi", predložila je Lillian. "Osim toga, Nina će Lilith prebiti..."
    
  "Dakle, htjeli ste me vidjeti?" Purdueove riječi iznenada su Lillian zaledile krv. Okrenula se i ugledala svog šefa kako stoji na vratima. Izgledao je užasno, ali bio je uvjerljiv.
    
  "O, moj Bože, gospodine", rekla je, "Mogu li vam donijeti lijekove protiv bolova?"
    
  "Ne", odgovorio je, "ali bih stvarno cijenio krišku suhog tosta i malo slatke crne kave. Ovo je najgori mamurluk koji sam ikad imao."
    
  "Nemate mamurluk, gospodine", rekao je Charles. "Koliko ja znam, mala količina alkohola koju ste popili ne bi vas onesvijestila dovoljno da vas spriječi da se osvijestite čak ni tijekom noćnog napada."
    
  "Molim?" Perdue se namrštio na batlera.
    
  "Gdje je ona?" upita Charles bez ustručavanja. Ton mu je bio strog, gotovo prkosan, a za Purduea je to bio siguran znak da se spremaju problemi.
    
  "Pod tušem. Zašto?" odgovorio je Perdue. "Rekao sam joj da ću povratiti u WC školjku dolje jer mi je mučno."
    
  "Dobar izgovor, gospodine", čestitala je Lillian šefu dok je okretala tost.
    
  Purdue ju je gledao kao da je glupa. "Zapravo sam povratila jer mi je stvarno mučno, Lily. Što si mislila? Mislila si da ću joj lagati samo da bih podržala ovu tvoju zavjeru protiv nje?"
    
  Charles je glasno frknuo u šoku zbog Perdueovog kontinuiranog zanemarivanja. Lillian je bila jednako uzrujana, ali morala je ostati mirna prije nego što Perdue u napadu nevjerice odluči otpustiti svoje osoblje. "Naravno da ne", rekla je Perdueu. "Samo sam se šalila."
    
  "Nemojte misliti da ne pratim što se događa u mom domu", upozorio je Perdue. "Svi ste nekoliko puta jasno dali do znanja da ne odobravate Lilithinu prisutnost ovdje, ali zaboravljate jednu stvar. Ja sam gospodar ove kuće i znam sve što se događa između ovih zidova."
    
  "Osim kada vas Rohypnol onesvijesti dok vaši stražari i osoblje imaju zadatak obuzdati prijetnju požara u vašem domu", rekao je Charles. Lillian ga je potapšala po ruci zbog ove primjedbe, ali bilo je prekasno. Odani batlerov bezizražajni mir bio je narušen. Perdueovo lice postalo je pepeljasto, čak i više od njegovog već blijedog tena. "Ispričavam se što sam tako izravan, gospodine, ali neću stajati prekriženih ruku dok neka drugorazredna djevojka ulazi u moje radno mjesto i dom kako bi potkopala mog poslodavca." Charles je bio jednako zapanjen njegovim ispadom kao i kućna pomoćnica i Perdue. Batler je pogledao Lillianin zapanjeni izraz lica i slegnuo ramenima. "Za peni, za funtu, Lily."
    
  "Ne mogu", požalila se. "Treba mi ovaj posao."
    
  Perdue je bio toliko zapanjen Charlesovim uvredama da je doslovno ostao bez riječi. Batler je ravnodušno pogledao Perduea i dodao: "Žao mi je što ovo moram reći, gospodine, ali ne mogu dopustiti da ova žena dodatno ugrozi vaš život."
    
  Purdue se uspravio, osjećajući se kao da ga je netko udario maljem, ali imao je nešto za reći. "Kako se usuđuješ? Nisi u poziciji da iznosiš takve optužbe!" zagrmio je batleru.
    
  "Brine ga samo vaša dobrobit, gospodine", pokuša Lillian, s poštovanjem trljajući ruke.
    
  "Začepi, Lillian", zarežala su obojica muškaraca istovremeno na nju, dovodeći je do bijesa. Uljudna domaćica istrčala je na stražnja vrata, ne potrudila se ni ispuniti narudžbu poslodavca za doručak.
    
  "Gle kamo si dospio, Charles", nasmijao se Perdue.
    
  "Nije to bilo moje djelo, gospodine. Uzrok sve ove nesloge leži odmah iza vas", rekao je Perdueu. Perdue se osvrnuo. Lilith je stajala ondje, izgledajući kao udareno štene. Njena podsvjesna manipulacija Perdueovim emocijama nije poznavala granice. Izgledala je duboko povrijeđeno i užasno slabo, odmahujući glavom.
    
  "Jako mi je žao, Davide. Pokušala sam ih natjerati da me vole, ali čini se da te jednostavno ne žele vidjeti sretnog. Odlazim za trideset minuta. Samo da pokupim svoje stvari", rekla je, okrećući se da ode.
    
  "Ne miči se, Lilith!" naredio je Perdue. Pogledao je Charlesa, njegovim plavim očima probijajući batlera s razočaranjem i boli. Charles je dosegao svoje granice. "Ona... ili mi... gospodine."
    
    
  25
  Molim za uslugu
    
    
  Nina se osjećala kao nova žena nakon što je sedamnaest sati spavala u Samovoj hotelskoj sobi. Sam je, s druge strane, bio iscrpljen, jedva da je i trepnuo. Nakon što je otkrio tajne dr. Jacobsa, vjerovao je da svijet ide prema katastrofi, bez obzira koliko su se dobri ljudi trudili spriječiti zločine egocentričnih idiota poput Tafta i McFaddena. Nadao se da nije pogriješio u vezi Olge. Trebali su mu sati da uvjeri Caspera Jacobsa da postoji nada, a Sam se užasavao hipotetskog trenutka kada će otkriti Olgino tijelo.
    
  Pridružili su se Casperu u hodniku njegovog kata.
    
  "Kako ste spavali, dr. Jacobs?" upitala je Nina. "Moram se ispričati što sinoć nisam bila dolje."
    
  "Ne, molim vas, ne brinite, dr. Gould", nasmiješio se. "Sam me je primio s vjekovnom škotskom gostoljubivošću, dok sam vam ja trebao prirediti belgijsku dobrodošlicu. Nakon toliko viskija, san je bio lagan, iako je more sna bilo puno čudovišta."
    
  "Mogu razumjeti", promrmljao je Sam.
    
  "Ne brini, Same, pomagat ću ti do kraja", tješila ga je, provlačeći ruku kroz njegovu raščupanu tamnu kosu. "Nisi se obrijao jutros."
    
  "Mislio sam da grublji izgled pristaje Sibiru", slegnuo je ramenima dok su ulazili u lift. "Osim toga, učinit će moje lice toplijim... i manje prepoznatljivim."
    
  "Dobra ideja", nonšalantno se složio Casper.
    
  "Što će biti kad stignemo u Moskvu, Same?" upitala je Nina u napetoj tišini lifta.
    
  "Reći ću ti u avionu. Do Rusije su samo tri sata", odgovorio je. Njegove tamne oči skočile su prema sigurnosnoj kameri u dizalu. "Ne mogu riskirati čitanje s usana."
    
  Slijedila je njegov pogled i kimnula. "Da."
    
  Casper se divio prirodnom ritmu svoja dva škotska kolege, ali to ga je samo podsjetilo na Olgu i strašnu sudbinu s kojom se možda već suočila. Jedva je čekao da kroči na rusko tlo, čak i ako je tamo nisu odveli, kako je predložio Sam Cleve. Sve dok se može osvetiti Taftu, koji je bio sastavni dio sibirskog vrha.
    
  "Koju zračnu luku koriste?" upitala je Nina. "Ne mogu zamisliti da bi Domodedovo koristili za takve VIP osobe."
    
  "To nije istina. Koriste privatnu pistu na sjeverozapadu koja se zove Koščej", objasnio je Sam. "Čuo sam je u operi kad sam se ušuljao, sjećaš se? U privatnom je vlasništvu jednog od ruskih članova Međunarodne agencije za atomsku energiju."
    
  "To miriše na ribu", nasmijala se Nina.
    
  "To je istina", potvrdio je Kasper. "Mnogi članovi agencija, kao što su Ujedinjeni narodi i Europska unija, delegati Bilderberga... svi su odani Redu Crnog Sunca. Ljudi spominju Novi svjetski poredak, ali nitko ne shvaća da je na djelu daleko zlokobnija organizacija. Poput demona, ona opsjeda ove poznatije globalne organizacije i koristi ih kao žrtvene jarce prije nego što naknadno iskrcaju svoje brodove."
    
  "Zanimljiva analogija", primijetila je Nina.
    
  "Doista, to je istina", složio se Sam. "Postoji nešto inherentno mračno u vezi Crnog Sunca, nešto izvan globalne dominacije i vladavine elite. Gotovo je ezoterične prirode, korištenje znanosti za napredak."
    
  "To te tjera na pomisao", doda Casper dok su se vrata lifta otvarala, "da bi tako duboko ukorijenjenu i profitabilnu organizaciju bilo praktički nemoguće uništiti."
    
  "Da, ali nastavit ćemo im rasti na genitalijama poput upornog virusa sve dok ih možemo svrbjeti i peći", nasmiješio se Sam i namignuo, ostavljajući ostalo dvoje u šavovima.
    
  "Hvala ti, Same," hihotala se Nina, pokušavajući se sabrati. "Kad smo već kod zanimljivih analogija!"
    
  Uzeli su taksi do zračne luke, nadajući se da će stići do privatnog aerodroma na vrijeme za vlak. Sam je pokušao još jednom nazvati Purdue, ali kad se javila žena, shvatio je da je dr. Jacobs u pravu. Pogledao je Caspera Jacobsa sa zabrinutim izrazom lica.
    
  "Što nije u redu?" upitao je Casper.
    
  Samove su se oči suzile. "To nije bila Jane. Vrlo dobro poznajem glas Purdueove osobne asistentice. Ne znam što se dovraga događa, ali bojim se da Purduea drže kao taoca. Zna li on to ili ne, nebitno je. Ponovno zovem Mastersa. Netko mora otići i vidjeti što se događa u Raichtisusisu." Dok su čekali u salonu zrakoplova, Sam je ponovno nazvao Georgea Mastersa. Stavio je telefon na zvučnik kako bi ga Nina mogla čuti dok je Casper otišao do automata po kavu. Na Samovo iznenađenje, George se javio, glas mu je bio mutnim.
    
  "Masters?" uzviknuo je Sam. "Dovraga! To je Sam Cleve. Gdje si bio?"
    
  "Tražim te", odbrusi Masters, odjednom postajući malo uvjerljiviji. "Dao si Purdueu prokletu jednadžbu nakon što sam ti bez ikakvih nejasnoća rekao da to ne učiniš."
    
  Nina je pozorno slušala, širom otvorenih očiju. Bezglasno je promrmljala: "Zvuči prokleto ljutito!"
    
  "Slušaj, znam", započeo je Sam svoju obranu, "ali istraživanje koje sam proveo o ovome nije spomenulo ništa toliko prijeteće kao ono što si mi rekao."
    
  "Tvoje istraživanje je beskorisno, prijatelju", obrecnuo se George. "Jesi li stvarno mislio da je ta razina uništenja lako dostupna bilo kome? Što, mislio si da ćeš to pronaći na Wikipediji? Ha? Samo oni od nas koji znaju znaju što to može učiniti. Sad si sve uništio, pametnjakoviću!"
    
  "Slušajte, Masterse, imam način da spriječim da se to iskoristi", predložio je Sam. "Mogli biste otići u Perdueovu kuću kao moj izaslanik i objasniti mu to. Još bolje, ako biste ga mogli izvući odande."
    
  "Zašto mi ovo treba?" Masters se žestoko trudio.
    
  "Zato što želiš ovo zaustaviti, zar ne?" Sam je pokušao urazumiti invalida. "Hej, slupao si mi auto i uzeo me za taoca. Rekao bih da mi duguješ jednu."
    
  "Sam obavi svoj prljavi posao, Sam. Pokušao sam te upozoriti, a ti si odbacio moje znanje. Želiš ga spriječiti da koristi Einsteinovu jednadžbu? Napravi to sam, ako si tako prijateljski nastrojen prema njemu", zarežao je Masters.
    
  "U inozemstvu sam, inače bih to učinio", objasnio je Sam. "Molim te, Masters. Samo ga provjeri."
    
  "Gdje si?" upitao je Masters, naizgled ignorirajući Samove molbe.
    
  "Belgija, zašto?" odgovorio je Sam.
    
  "Samo želim znati gdje si da te mogu pronaći", rekao je Samu prijetećim tonom. Na te riječi, Ninine su se oči još više raširile. Njezine tamnosmeđe oči zasjale su ispod namrštenog izraza. Pogledala je Caspera, koji je stajao kraj auta sa zabrinutim izrazom lica.
    
  "Majstore, možete me izbiti iz glave čim ovo završi", pokušao je Sam urazumiti bijesnog znanstvenika. "Čak ću ga i nekoliko puta udariti da izgleda kao da je dvosmjerna ulica, ali za ime Božje, molim vas, otiđite u Reichtisusis i recite stražarima na vratima da vam odvezu kćer do Invernessa."
    
  "Molim?" zaurla Masters, smijući se od srca. Sam se tiho nasmiješila dok je Nina otkrivala svoju zbunjenost najglupljim, najkomičnijim izrazom lica.
    
  "Samo im to reci", ponovio je Sam. "Prihvatit će te i reći Purdueu da si mi prijatelj."
    
  "Što onda?" podsmjehnuo se nepodnošljivi gunđalo.
    
  "Sve što trebaš učiniti je prenijeti na njega opasni element Strašne Zmije", slegnuo je ramenima Sam. "I imaj na umu. On je sa ženom koja misli da ga kontrolira. Zove se Lilith Hearst, medicinska sestra s kompleksom Boga."
    
  Majstori su ostali smrtno nijemi.
    
  "Hej, čuješ li me? Ne dopusti joj da utječe na tvoj razgovor s Purdue..." nastavio je Sam. Prekinuo ga je Mastersov neočekivano tihi odgovor. "Lilith Hearst? Jesi li rekla Lilith Hearst?"
    
  "Da, bila je medicinska sestra u Purdueu, ali očito u njoj pronalazi srodnu dušu jer dijele ljubav prema znanosti", obavijestio ga je Sam. Nina je prepoznala zvuk koji su tehničari stvarali s druge strane linije. Bio je to zvuk uznemirenog muškarca koji se prisjeća teškog prekida veze. Bio je to zvuk emocionalnog previranja, još uvijek zajedljiv.
    
  "Masters, ovdje Nina, Samova kolegica", rekla je iznenada, uhvativši Samovu ruku kako bi čvršće stisnula telefon. "Poznaješ li je?"
    
  Sam je izgledao zbunjeno, ali samo zato što mu je nedostajala Ninina ženska intuicija u tom pitanju. Masters je duboko udahnuo, a zatim polako izdahnuo. "Poznajem je. Bila je dio eksperimenta zbog kojeg sam izgledao kao prokleti Freddy Krueger, dr. Gould."
    
  Sam je osjetio kako mu prodoran strah probija prsa. Nije imao pojma da je Lilith Hearst zapravo znanstvenica iza zidova bolničkog laboratorija. Odmah je shvatio da predstavlja daleko veću prijetnju nego što je ikada mislio.
    
  "U redu onda, sine", prekinuo ga je Sam, udarajući željezo dok je bilo vruće, "to je još jedan razlog da posjetiš Purduea i pokažeš mu što njegova nova djevojka može."
    
    
  26
  Svi na brod!
    
    
    
  Zračna luka Koščej, Moskva - 7 sati kasnije
    
    
  Kad je delegacija summita stigla na pistu Koscej izvan Moskve, večer nije bila osobito neugodna prema većini standarda, ali rano se smrkavalo. Svi su već bili u Rusiji, ali nikada prije nisu neumoljivi izvještaji i prijedlozi bili predstavljeni u luksuznom vlaku u pokretu, gdje se za novac mogla kupiti samo najbolja kuhinja i smještaj. Izašavši iz svojih privatnih zrakoplova, gosti su stupili na glatku cementnu platformu koja je vodila do jednostavne, ali luksuzne zgrade - željezničke stanice Koscej.
    
  "Dame i gospodo", nasmiješio se Clifton Taft, zauzimajući svoje mjesto na ulazu, "želio bih vas pozdraviti u Rusiji u ime svog partnera i vlasnika Transsibirske Valkire, gospodina Wolfa Kretschoffa!"
    
  Gromoglasan pljesak ugledne skupine pokazao je njihovo divljenje originalnoj ideji. Mnogi predstavnici su prethodno izrazili želju da se ovi simpoziji održavaju u zanimljivijem okruženju, i to se konačno ostvarilo. Wolf je izašao na malu platformu blizu ulaza, gdje su svi čekali, kako bi objasnio.
    
  "Prijatelji moji i divne kolege", propovijedao je svojim jakim naglaskom, "velika je čast i privilegija za moju tvrtku, Kretchoff Security Conglomerate, biti domaćin ovogodišnjeg sastanka u našem vlaku. Moja tvrtka, zajedno s Tuft Industriesom, radi na ovom projektu posljednje četiri godine i konačno će biti puštene u rad potpuno nove tračnice."
    
  Očarani entuzijazmom i elokvencijom fizički impozantnog poslovnog čovjeka, delegati su ponovno prasnuli u pljesak. Skrivene u udaljenom kutu zgrade, tri su se figure sklupčale u mraku i osluškivale. Nina se stresla na zvuk Wolfeova glasa, još uvijek se sjećajući njegovih mrskih udaraca. Ni ona ni Sam nisu mogle vjerovati da je ovaj obični nasilnik bogati građanin. Za njih je on bio jednostavno McFaddenov pas za napad.
    
  "Koščej Strip je već nekoliko godina moja privatna uzletna staza, otkako sam kupio zemljište, a danas imam zadovoljstvo otkriti našu vlastitu luksuznu željezničku stanicu", nastavio je. "Molim vas, slijedite me." S tim riječima, prošao je kroz vrata, u pratnji Tafta i McFaddena, a za njima su išli delegati, puni poštovanja izgovarajući primjedbe na svojim jezicima. Šetali su malim, ali luksuznim kolodvorom, diveći se strogoj arhitekturi u duhu Krutitskog kompleksa. Tri luka koja vode do izlaza s perona izgrađena su u baroknom stilu, s jakim naznakama srednjovjekovne arhitekture prilagođene surovoj klimi.
    
  "Jednostavno fenomenalno", McFadden se onesvijestio, očajnički želeći da ga se čuje. Wolf se samo nasmiješio dok je vodio grupu prema vanjskim vratima na platformi, ali prije izlaska, ponovno se okrenuo kako bi održao govor.
    
  "A sada, konačno, dame i gospodo sa Summita o nuklearnoj obnovljivoj energiji", zagrmio je, "predstavljam vam još jednu posljednju poslasticu. Još jedna okolnost više sile stoji iza mene u našoj beskrajnoj potrazi za savršenstvom. Molim vas, dođite i pridružite mi se na njezinom prvom putovanju."
    
  Krupni Rus ih je izveo na peron.
    
  "Znam da ne govori engleski", rekao je britanski predstavnik kolegi, "ali pitam se je li ovaj vlak htio nazvati 'višom silom' ili je možda krivo shvatio tu frazu kao nešto moćno?"
    
  "Pretpostavljam da je mislio na ovo drugo", uljudno je predložio drugi. "Samo sam zahvalan što uopće govori engleski. Ne živcira li te kad se 'sijamski blizanci' zadržavaju u blizini da im prevode?"
    
  "Suviše istinito", složio se prvi delegat.
    
  Vlak je čekao pod debelom ceradom. Nitko nije znao kako će izgledati, ali sudeći po njegovoj veličini, nije bilo sumnje da je za njegov dizajn bio potreban briljantan inženjer.
    
  "Željeli smo sačuvati malo nostalgije, pa smo ovaj prekrasan stroj dizajnirali na isti način kao i stari TE model, ali koristeći nuklearnu energiju na bazi torija za pogon motora umjesto pare", ponosno se nasmiješio. "Koji je bolji način za pogon lokomotive budućnosti, a istovremeno i za domaćina simpozija o novim, pristupačnim energetskim alternativama?"
    
  Sam, Nina i Casper skupili su se odmah iza posljednjeg reda predstavnika. Kad se spomenula priroda goriva vlaka, neki su znanstvenici izgledali pomalo zbunjeno, ali se nisu usudili prigovoriti. Casper je, međutim, dahnuo.
    
  "Što?" upitala je Nina tihim glasom. "Što nije u redu?"
    
  "Nuklearna energija na bazi torija", odgovorio je Casper, izgledajući apsolutno užasnuto. "Ovo je sranje više razine, prijatelji. Što se tiče globalnih energetskih resursa, alternativa toriju se još uvijek razmatra. Koliko znam, takvo gorivo još nije razvijeno za takvu upotrebu", tiho je objasnio.
    
  "Hoće li eksplodirati?" upitala je.
    
  "Ne, pa... vidite, nije toliko hlapljiv kao, recimo, plutonij, ali budući da ima potencijal biti izuzetno moćan izvor energije, malo sam zabrinut zbog ubrzanja koje ovdje vidimo", objasnio je.
    
  "Zašto?" prošaptao je Sam, lice mu je skrivala kapuljača. "Vlakovi bi trebali ići brzo, zar ne?"
    
  Kasper im je pokušao objasniti, ali znao je da će samo fizičari i slični doista razumjeti što ga muči. "Gledajte, ako je ovo lokomotiva... to je... to je parni stroj. To je kao da stavite Ferrarijev motor u dječja kolica."
    
  "O, sranje", primijetio je Sam. "Zašto onda njihovi fizičari nisu ovo vidjeli kad su gradili tu prokletu stvar?"
    
  "Znaš kakvo je Crno Sunce, Same", podsjetio je Casper svog novog prijatelja. "Baš ih briga za sigurnost sve dok imaju veliki kurac."
    
  "Da, možeš se osloniti na to", složio se Sam.
    
  "Jebi me!" Nina je iznenada promuklo šapnula.
    
  Sam ju je dugo gledao. "Sad? Sad mi daješ izbor?"
    
  Kasper se nasmijao, prvi put otkako je izgubio Olgu, ali Nina je bila smrtno ozbiljna. Duboko je udahnula i zatvorila oči, kao što je uvijek činila kad bi provjeravala činjenice u glavi.
    
  "Rekli ste da je lokomotiva parni stroj modela TE?" upitala je Kaspera. On je potvrdno kimnuo. "Znate li što je zapravo TE?" upitala je muškarce. Na trenutak su razmijenili poglede i odmahnuli glavama. Nina im je upravo htjela održati kratku lekciju iz povijesti koja je mnogo toga objasnila. "Označene su kao TE nakon što su došle u rusko vlasništvo nakon Drugog svjetskog rata", rekla je. "Tijekom Drugog svjetskog rata proizvodile su se kao Kriegslokomotiven, 'vojne lokomotive'. Napravili su ih hrpu, pretvarajući modele DRG 50 u DRB 52, ali nakon rata asimilirane su u privatno vlasništvo u zemljama poput Rusije, Rumunjske i Norveške."
    
  "Nacistički psihopat," uzdahnuo je Sam. "A ja sam mislio da smo i prije imali problema. Sad moramo pronaći Olgu dok se brinemo o nuklearnoj energiji pod našim guzicama. Prokletstvo."
    
  "Baš kao u stara vremena, Sam?" Nina se nasmiješila. "Kad si bio nepromišljeni istraživački novinar."
    
  "Da", nasmijao se, "prije nego što sam postao nepromišljeni istraživač s Purdueom."
    
  "O, Bože", zastenjao je Casper na zvuk Purdueovog imena. "Nadam se da će povjerovati tvom izvještaju o Strašnoj Zmiji, Sam."
    
  "Učinit će to ili neće", slegnuo je ramenima Sam. "Učinili smo sve što smo mogli sa svoje strane. Sad se moramo ukrcati u taj vlak i pronaći Olgu. To bi trebalo biti jedino što nas zanima dok ne bude na sigurnom."
    
  Na peronu su impresionirani delegati pozdravili otkrivanje potpuno nove lokomotive starinskog izgleda. Svakako je to bio veličanstven stroj, iako su mu novi mesing i čelik davali groteskni, steampunk osjećaj koji je odražavao njegov duh.
    
  "Kako si nas tako lako doveo u ovo područje, Same?" upitao je Casper. "S obzirom na to da pripadam poznatoj sigurnosnoj diviziji najzloglasnije organizacije na svijetu, pomislio bih da bi ulazak ovamo bio teži."
    
  Sam se nasmiješio. Nina je poznavala taj pogled. "O Bože, što si učinila?"
    
  "Braća su nas uhvatila", odgovorio je Sam zabavljeno.
    
  "Što?" šapnuo je Casper znatiželjno.
    
  Nina je pogledala Caspera. "Prokleta ruska mafija, dr. Jacobs." Govorila je poput ljutite majke koja je ponovno otkrila da je njezin sin počinio zločin. Sam se mnogo puta prije igrao s lošim momcima iz susjedstva kako bi dobio pristup ilegalnoj robi, a Nina ga zbog toga nije prestajala grditi. Njezine tamne oči probadale su ga s nijemom osudom, ali on se dječački nasmiješio.
    
  "Hej, treba ti takav saveznik protiv tih nacističkih idiota", podsjetio ju je. "Sinovi sinova čuvara Gulaga i bandi. U svijetu u kojem živimo, mislio sam da ćeš do sada shvatiti da bacanje najcrnjeg asa uvijek pobjeđuje u igri. Kad su u pitanju zla carstva, ne postoji nešto poput poštene igre. Postoji samo zlo i još gore zlo. Isplati se imati aduta u rukavu."
    
  "U redu, u redu", rekla je. "Ne moraš se praviti kao Martin Luther King. Samo mislim da je biti dužan Bratvi loša ideja."
    
  "Kako znaš da im još nisam platio?" zadirkivao ju je.
    
  Nina je prevrnula očima. "Ma daj. Što si im obećala?"
    
  Casper je također izgledao nestrpljivo čekajući odgovor. I on i Nina nagnuli su se preko stola, čekajući Samov odgovor. Oklijevajući zbog nemoralnosti njegova odgovora, Sam je znao da mora sklopiti dogovor sa svojim drugovima. "Obećao sam im što žele. Šef njihove konkurencije."
    
  "Pusti me da pogađam", rekao je Casper. "Njihov suparnik je onaj tip Vuk, zar ne?"
    
  Ninino se lice smrknulo na spomen bandita, ali je ugrizla jezik.
    
  "Da, treba im vođa među svojim konkurentima, i nakon onoga što je učinio Nini, učinit ću sve što mogu da dobijem ono što želim", priznao je Sam. Nina je osjetila toplinu zbog njegove odanosti, ali nešto u njegovom izboru riječi učinilo joj se čudnim.
    
  "Čekaj malo", šapnula je. "Misliš da žele njegovu pravu glavu?"
    
  Sam se nasmijao, dok se Casper trznuo s Ninine druge strane. "Da, žele ga uništiti i prikazati kao da je to učinio jedan od njegovih vlastitih suučesnika. Znam da sam samo običan novinar", nasmiješio se kroz gluposti, "ali proveo sam dovoljno vremena okružen takvim ljudima da znam kako nekome smjestiti."
    
  "O, moj Bože, Same," uzdahnula je Nina. "Postaješ više poput njih nego što misliš."
    
  "Slažem se s njim, Nina", rekao je Casper. "U ovom poslu ne možemo si priuštiti igru po pravilima. Ne možemo si priuštiti ni da se pridržavamo svojih vrijednosti u ovom trenutku. Ljudi poput ovog, koji su spremni nauditi nevinim ljudima za vlastitu korist, ne zaslužuju blagoslov zdravog razuma. Oni su virus za svijet i zaslužuju da se prema njima postupa kao prema mrlji od plijesni na zidu."
    
  "Da! Upravo to mislim", rekao je Sam.
    
  "Uopće se ne slažem", uzvratila je Nina. "Sve što kažem jest da moramo paziti da se ne povežemo s ljudima poput Bratve samo zato što imamo zajedničkog neprijatelja."
    
  "To je istina, ali to nikada nećemo učiniti", uvjeravao ju je. "Znaš, uvijek znamo gdje se nalazimo u shemi stvari. Osobno mi se sviđa koncept 'ti se ne petljaš sa mnom, ja se ne petljam s tobom'. I toga ću se držati koliko god mogu."
    
  "Hej!" upozorio ih je Casper. "Izgleda da slijeću. Što bismo trebali učiniti?"
    
  "Čekaj", zaustavio je Sam nestrpljivog fizičara. "Jedan od vodiča na platformi je Bratva. On će nam dati signal."
    
  Trebalo je dostojanstvenicima neko vrijeme da se ukrcaju u luksuzni vlak sa starinskim šarmom. Baš kao i kod obične parne lokomotive, bijeli oblaci pare kuljali su iz lijevanog željeznog dimnjaka. Nina je za trenutak uživala u ljepoti vlaka prije nego što je poslušala signal. Nakon što su se svi ukrcali, Taft i Wolf su kratko šaputali i razgovarali, a razgovor je završio smijehom. Zatim su provjerili satove i prošli kroz posljednja vrata drugog vagona.
    
  Zdepast muškarac u uniformi čučnuo je kako bi zavezao vezice na cipelama.
    
  "To je to!" poticao je Sam svoje drugove. "To je naš signal. Moramo proći kroz vrata gdje veže cipelu. Hajde!"
    
  Pod tamnom kupolom noći, njih troje kreću spasiti Olgu i poremetiti ono što je Crno Sunce isplaniralo za globalne predstavnike koje su upravo dragovoljno zarobili.
    
    
  27
  Prokletstvo Lilith
    
    
  Georgea Mastersa je zadivila izvanredna građevina koja se nadvijala nad prilazom dok je zaustavljao automobil i parkirao tamo gdje ga je uputio zaštitar Reichtischouissa. Noć je bila blaga, s punim mjesecom koji je provirivao kroz prolazeće oblake. Uz glavni ulaz u imanje, visoka stabla šuštala su na povjetarcu, kao da pozivaju svijet na tišinu. Masters je osjetio čudan osjećaj mira kako se miješa s njegovom rastućom strepnjom.
    
  Znanje da je Lilith Hearst unutra samo je pojačalo njegovu želju za napadom. Do tada je osiguranje obavijestilo Purdue da je Masters već na putu gore. Trčeći grubim mramornim stepenicama glavnog pročelja, Masters se usredotočio na zadatak koji je bio pred njim. Nikada nije bio dobar pregovarač, ali ovo će biti pravi test njegove diplomacije. Lilith će nesumnjivo reagirati histerično, pomislio je, budući da je bila pod dojmom da je mrtav.
    
  Otvarajući vrata, Masters se zapanjio kad je ugledao visokog, vitkog milijardera. Njegova bijela kruna bila je dobro poznata, ali u njegovom trenutnom stanju, malo je toga drugog podsjećalo na tabloidne fotografije i službene dobrotvorne zabave. Perdue je imao kameno lice, dok je bio poznat po svom vedrom, uljudnom ponašanju. Da Masters nije znao kako Perdue izgleda, vjerojatno bi pomislio da je čovjek pred njim njegov dvojnik tamne strane. Mastersu je bilo čudno što vlasnik imanja sam otvara vrata, a Perdue je uvijek bio dovoljno pronicljiv da pročita njegov izraz lica.
    
  "Ja sam među batlerima", nestrpljivo je primijetio Purdue.
    
  "Gospodine Perdue, moje ime je George Masters", predstavio se Masters. "Sam Cleve me poslao da vam prenesem poruku."
    
  "Što je ovo? Poruka, što je to?" oštro je upitao Perdue. "Trenutno sam jako zauzet rekonstrukcijom teorije i nemam puno vremena da je završim, ako vam ne smeta."
    
  "Zapravo, o tome sam ovdje da razgovaram", spremno je odgovorio Masters. "Moram vam dati uvid u... pa, u... Strašnu Zmiju."
    
  Odjednom se Purdue trgnuo iz obamrlosti, pogled mu je pao ravno na posjetitelja u šeširu širokog oboda i dugom kaputu. "Kako znaš za Strašnu Zmiju?"
    
  "Dopustite mi da objasnim", preklinjao je Masters. "Unutra."
    
  Perdue je nevoljko pogledao po hodniku kako bi se uvjerio da su sami. Želio je spasiti ono što je ostalo od napola izbrisane jednadžbe, ali je također trebao znati što više o njoj. Pomaknuo se u stranu. "Uđite, gospodine Masters." Perdue je pokazao lijevo, gdje se vidio visoki dovratak luksuzne blagovaonice. Unutra se još uvijek čuo topli sjaj vatre u ognjištu. Njegovo pucketanje bio je jedini zvuk u kući, dajući mjestu nepogrešiv osjećaj melankolije.
    
  "Konjak?" upitao je Perdue svog gosta.
    
  "Hvala, da", odgovorio je Masters. Perdue je htio da skine šešir, ali nije znao kako da ga zamoli. Natočio je piće i dao znak Mastersu da sjedne. Kao da bi Masters mogao osjetiti bilo kakvu neprimjerenost, odlučio se ispričati zbog svoje odjeće.
    
  "Samo bih vas zamolio da ispričate moje manire, gospodine Perdue, ali ovaj šešir moram nositi cijelo vrijeme", objasnio je. "Barem u javnosti."
    
  "Smijem li pitati zašto?" upitao je Perdue.
    
  "Dozvolite mi da kažem da sam prije nekoliko godina imao nesreću koja me učinila pomalo neprivlačnim", rekao je Masters. "Ali ako vam je to ikakva utjeha, imam divnu osobnost."
    
  Perdue se nasmijao. Bilo je to neočekivano i divno. Masters se, naravno, nije mogao nasmiješiti.
    
  "Prijeći ću odmah na stvar, gospodine Purdue", rekao je Masters. "Vaše otkriće Strašne Zmije nije tajna u znanstvenoj zajednici i sa žaljenjem vas obavještavam da je vijest dosegla najzloglasnije elemente podzemne elite."
    
  Perdue se namrštio. "Što? Sam i ja smo jedini koji imamo materijal."
    
  "Bojim se da ne, gospodine Perdue", jadikovao je Masters. Kao što je Sam tražio, opečeni čovjek obuzdao je svoj temperament i opću nestrpljivost kako bi održao ravnotežu s Davidom Perdueom. "Otkad ste se vratili iz Izgubljenog grada, netko je procurio vijest na nekoliko tajnih web stranica i visokopozicioniranim poslovnim ljudima."
    
  "To je smiješno", nasmijao se Perdue. "Nisam pričao u snu od operacije, a Samu ne treba pažnja."
    
  "Ne, slažem se. Ali bilo je i drugih prisutnih kad ste primljeni u bolnicu, jesam li u pravu?" nagovijestio je Masters.
    
  "Samo medicinsko osoblje", odgovorio je Perdue. "Dr. Patel nema pojma što Einsteinova jednadžba znači. Čovjek se isključivo bavi rekonstruktivnom kirurgijom i ljudskom biologijom."
    
  "Što je s medicinskim sestrama?" Masters je namjerno upitao, glumeći neznanje i pijuckajući rakiju. Vidio je kako se Purdueove oči stvrdnjavaju dok je o tome razmišljao. Purdue je polako odmahnuo glavom s jedne strane na drugu, dok su mu problemi koje je njegovo osoblje imalo s novom ljubavnicom izranjali na površinu.
    
  "Ne, to ne može biti", pomislio je. "Lilith je na mojoj strani." Ali u njegovom razmišljanju se javio još jedan glas. Podsjetio ga je na alarm koji nije čuo prethodne noći, na to kako je stožer sigurnosti pretpostavio da je na njihovoj snimci viđena žena u mraku i na činjenicu da je bio drogiran. U vili nije bilo nikoga osim Charlesa i Lillian, a oni nisu ništa naučili iz jednadžbe.
    
  Dok je sjedio i razmišljao, mučila ga je još jedna zagonetka, uglavnom zbog svoje jasnoće, sada kada se pojavila sumnja u vezi s njegovom voljenom Lilith. Srce ga je molilo da zanemari dokaze, ali logika je prevladala nad emocijama tek toliko da ostane otvorenog uma.
    
  "Možda medicinska sestra", promrmljao je.
    
  Njezin glas prorezao je tišinu sobe. "Ne vjeruješ valjda ozbiljno u ove gluposti, Davide", dahtala je Lilith, ponovno glumeći žrtvu.
    
  "Nisam rekao da vjerujem u to, draga", ispravio ju je.
    
  "Ali razmislili ste o tome", rekla je uvrijeđeno. Pogled joj je skočio prema strancu na sofi, skrivajući njegov identitet ispod šešira i kaputa. "A tko je to?"
    
  "Molim te, Lilith, pokušavam nasamo razgovarati sa svojom gošćom", rekao joj je Purdue malo čvršće.
    
  "U redu, ako želiš pustiti strance u svoj dom koji bi vrlo lako mogli biti špijuni organizacije od koje se skrivaš, to je tvoj problem", odbrusila je nezrelo.
    
  "Pa, to je ono što ja radim", brzo je odgovorio Perdue. "Uostalom, nije li te to dovelo u moju kuću?"
    
  Masters je poželio da se može nasmiješiti. Nakon onoga što su mu Hearstovi i njihovi kolege učinili u kemijskoj tvornici Taft, zaslužila je biti živa pokopana, a da ne spominjemo da ju je idol njezina supruga izgrdio.
    
  "Ne mogu vjerovati da si to upravo rekao, Davide", siktala je. "Neću to prihvatiti od nekog prevaranta u maski koji dolazi ovamo i kvari te. Jesi li mu rekao da imaš posla?"
    
  Perdue je nevjerujući pogledao Lilith. "On je Samov prijatelj, draga moja, a ja sam još uvijek gospodar ove kuće, ako smijem podsjetiti?"
    
  "Vlasnik ove kuće? To je smiješno, jer vaše vlastito osoblje više nije moglo podnijeti vaše nepredvidivo ponašanje!" našalila se. Lilith se nagnula da pogleda preko Perduea u čovjeka u šeširu, kojeg je mrzila zbog njegovog miješanja. "Ne znam tko ste, gospodine, ali bolje da odete. Ometate Davidov posao."
    
  "Zašto se žališ što završavam svoj posao, draga moja?" upitao ju je Purdue mirno. Slab osmijeh prijetio je da će se pojaviti na njegovom licu. "Kad savršeno dobro znaš da je jednadžba dovršena prije tri noći."
    
  "Ne znam ništa o tome", odvratila je. Lilith je bila bijesna zbog optužbi, uglavnom zato što su bile istinite, i bojala se da će uskoro izgubiti kontrolu nad Davidovom Perdueovom naklonošću. "Odakle ti sve te laži?"
    
  "Sigurnosne kamere ne lažu", ustvrdio je, i dalje zadržavajući miran ton.
    
  "Ne vide ništa osim pokretne sjene, i ti to znaš!" žestoko se branila. Njezina zajedljivost ustupila je mjesto suzama, nadajući se da će odigrati kartu sažaljenja, ali uzalud. "Vaše osiguranje je u dosluhu s vašim kućnim osobljem! Zar to ne vidite? Naravno da će nagovijestiti da sam to bila ja."
    
  Purdue je ustao i natočio još rakije sebi i svom gostu. "Želiš li jednu, draga moja?" upitao je Lilith. Ona je iritirano vrisnula.
    
  Perdue je dodao: "Kako bi inače toliko opasnih znanstvenika i poslovnih ljudi znalo da sam otkrio Einsteinovu jednadžbu u Izgubljenom gradu? Zašto ste toliko uporno inzistirali da je riješim? Proslijedili ste nepotpune podatke svojim kolegama i zato me pritišćete da je ponovno dovršim. Bez rješenja, praktički je beskorisna. Morate poslati tih posljednjih nekoliko dijelova da bi radila."
    
  "To je istina", Masters je prvi put progovorio.
    
  "Ti! Začepi, jebeno!" vrisnula je.
    
  Purdue obično nije dopuštao nikome da viče na njegove goste, ali znao je da je njezino neprijateljstvo znak da je prihvaćena. Masters je ustao sa stolca. Pažljivo je skinuo šešir u električnom svjetlu, dok je svjetlost vatre bacala sjaj na njegove groteskne crte lica. Purdueove su se oči raširile od užasa pri pogledu na unakaženog čovjeka. Njegov govor već je odavao njegovu deformaciju, ali izgledao je puno gore nego što se očekivalo.
    
  Lilith Hearst se trgnula, ali čovjekove crte lica bile su toliko iskrivljene da ga nije prepoznala. Purdue je dopustio čovjeku da iskoristi svoj trenutak, jer je bio iznimno znatiželjan.
    
  "Sjeti se, Lilith, kemijske tvornice Taft u Washingtonu, D.C." promrmljao je Masters.
    
  Odmahnula je glavom u strahu, nadajući se da će poricanje to učiniti neistinitim. Sjećanja na nju i Philipa kako postavljaju posudu vratila su se poput žileta koji joj probadaju čelo. Pala je na koljena i uhvatila se za glavu, čvrsto zatvarajući oči.
    
  "Što se događa, George?" upitao je Perdue Mastersa.
    
  "O Bože, ne, ovo ne može biti!" jecala je Lilith, pokrivajući lice rukama. "George Masters! George Masters je mrtav!"
    
  "Zašto si to predložio ako nisi planirao da me sprže? Ti, Clifton Taft, Philippe i ostali bolesni gadovi iskoristili ste teoriju tog belgijskog fizičara u nadi da ćete preuzeti zasluge za nju, kučko!" Masters je otegnuto rekao, približavajući se histeričnoj Lilith.
    
  "Nismo znali! Nije smjelo tako gorjeti!" pokušala je prigovoriti, ali on je odmahnuo glavom.
    
  "Ne, čak i učitelj prirodoslovlja u osnovnoj školi zna da bi takvo ubrzanje uzrokovalo paljenje broda pri toj velikoj brzini", Masters je vrisnuo na nju. "Onda si pokušala ono što ćeš sada pokušati, samo što to ovaj put radiš u vraški velikim razmjerima, zar ne?"
    
  "Čekaj", prekinuo ga je Perdue. "Koliko veliki? Što su učinili?"
    
  Masters je pogledao Purduea, duboko usađene oči su mu svjetlucale ispod isklesanog čela. Promukao smijeh probio se iz praznine koja mu je ostala na ustima.
    
  "Lilith i Philipa Hursta financirao je Clifton Taft da na eksperiment primijene jednadžbu otprilike temeljenu na zloglasnoj Strašnoj Zmiji. Radio sam s genijem poput vas, čovjekom po imenu Casper Jacobs", rekao je polako. "Otkrili su da je dr. Jacobs riješio Einsteinovu jednadžbu - ne onu poznatu, već zloslutnu mogućnost u fizici."
    
  "Strašna zmija", promrmljao je Purdue.
    
  "Ova žena", oklijevao je nazvati je kako je htio, "i njezini kolege lišili su Jacobsa autoriteta. Koristili su me kao pokusni subjekt, znajući da će me eksperiment ubiti. Brzina prolaska kroz barijeru uništila je energetsko polje na postrojenju, uzrokujući ogromnu eksploziju, ostavljajući me samo kao rastaljenu masu dima i mesa!"
    
  Zgrabio je Lilith za kosu. "Pogledaj me sada!"
    
  Iz džepa jakne izvadila je Glock i iz neposredne blizine upucala Mastersa u glavu prije nego što je naciljala izravno na Purduea.
    
    
  28
  Vlak terora
    
    
  Delegati su se u Transsibirskom brzom vlaku osjećali kao kod kuće. Dvodnevno putovanje obećavalo je luksuz ravan bilo kojem luksuznom hotelu na svijetu, osim pogodnosti bazena, koje ionako nitko ne bi cijenio u ruskoj jeseni. Svaki prostrani kupe bio je opremljen bračnim krevetom, minibarom, vlastitom kupaonicom i grijačem.
    
  Objavljeno je da zbog dizajna vlaka za grad Tjumenj neće biti mobilnih ni internetskih veza.
    
  "Moram reći, Taft se stvarno jako potrudio oko unutrašnjosti", ljubomorno se nasmijao McFadden. Stisnuo je čašu šampanjca i proučavao unutrašnjost vlaka, s Wolfom pokraj sebe. Taft im se ubrzo pridružio, izgledajući usredotočeno, ali opušteno.
    
  "Jesi li se već čuo sa Zeldom Bessler?" upitao je Wolfa.
    
  "Ne", odgovori Wolf odmahujući glavom. "Ali ona kaže da je Jacobs pobjegao iz Bruxellesa nakon što smo oteli Olgu. Prokleta kukavica, vjerojatno je mislio da je sljedeći... morao je pobjeći. Najbolje od svega je što misli da nas njegov odlazak s posla ostavlja shrvanima."
    
  "Da, znam", podsmjehnuo se odvratni Amerikanac. "Možda pokušava biti heroj i dolazi je spasiti." Suzdržali su smijeh kako bi odgovarali svojoj slici članova međunarodnog vijeća. McFadden je upitao Wolfea: "Usput, gdje je ona?"
    
  "Gdje misliš?" podsmjehnuo se Wolf. "Nije glup. Znat će gdje treba tražiti."
    
  Taftu se nisu sviđale šanse. Dr. Jacobs bio je vrlo pronicljiv čovjek, unatoč iznimnoj naivnosti. Nije sumnjao da bi znanstvenik njegovih uvjerenja barem pokušao progoniti njegovu djevojku.
    
  "Čim sletimo u Tjumenj, projekt će biti u punom jeku", rekao je Taft drugoj dvojici muškaraca. "Do tada bismo trebali imati Caspera Jacobsa u ovom vlaku, kako bi mogao umrijeti s ostatkom delegata. Dimenzije koje je stvorio za plovilo izračunate su na temelju težine ovog vlaka, umanjene za zbrojnu težinu tebe, mene i Besslera."
    
  "Gdje je ona?" upitao je McFadden, osvrćući se oko sebe samo da bi otkrio da je nema na velikoj, prestižnoj zabavi.
    
  "Ona je u kontrolnoj sobi vlaka i čeka podatke koje nam Hearst duguje", rekao je Taft što je tiše mogao. "Čim dobijemo ostatak jednadžbe, projekt je zaključan. Krenut ćemo tijekom zaustavljanja u Tjumenu, dok delegati pregledavaju gradski energetski reaktor i slušaju njihovo besmisleno izvještavanje." Wolff je promatrao goste u vlaku dok je Taft iznosio plan za vječno bespomoćnog McFaddena. "Dok vlak nastavi prema sljedećem gradu, trebali bi primijetiti da smo otišli... i bilo bi prekasno."
    
  "I želite da se Jacobs vozi vlakom sa sudionicima simpozija", pojasnio je McFadden.
    
  "Istina je", potvrdio je Taft. "On sve zna i htio je prebjeći. Bog zna što bi se dogodilo s našim napornim radom da je objavio na čemu radimo."
    
  "Upravo tako", složio se McFadden. Lagano je okrenuo leđa Wolfeu kako bi tiho razgovarao s Taftom. Wolfe se ispričao kako bi provjerio sigurnost vagona-restorana delegata. McFadden je povukao Tafta u stranu.
    
  "Znam da možda nije pravo vrijeme, ali kad dobijem svoj..." nespretno se nakašljao, "potporu za drugu fazu?" Očistio sam vam oči od opozicije u Obanu, tako da mogu podržati prijedlog da se tamo instalira jedan od vaših reaktora."
    
  "Već ti treba još novca?" Taft se namrštio. "Već sam podržao tvoj izbor i prebacio prvih osam milijuna eura na tvoj inozemni račun."
    
  McFadden je slegnuo ramenima, izgledajući užasno posramljeno. "Samo želim učvrstiti svoje interese u Singapuru i Norveškoj, znaš, za svaki slučaj."
    
  "Za svaki slučaj?" nestrpljivo je upitao Taft.
    
  "Neizvjesna je politička klima. Samo mi treba neka vrsta osiguranja. Sigurnosna mreža", podrugljivo je rekao McFadden.
    
  "McFadden, bit ćeš plaćen kada ovaj projekt bude završen. Tek nakon što globalni donositelji odluka u zemljama NPT-a i ljudi iz IAEA-e tragično završe u Novosibirsku, njihovi kabineti neće imati drugog izbora nego imenovati svoje nasljednike", objasnio je Taft. "Svi sadašnji zamjenici predsjednika i kandidati za ministre članovi su Crnog sunca. Nakon što polože prisegu, imat ćemo monopol i tek tada ćeš primiti svoju drugu ratu kao tajni predstavnik Reda."
    
  "Dakle, izbacit ćeš ovaj vlak iz tračnica?" navaljivao je McFadden. Toliko je malo značio Taftu i njegovoj cjelokupnoj slici da nije bio vrijedan spomena. Pa ipak, što je McFadden više znao, to je više morao izgubiti, a to je samo pojačalo Taftov stisak oko jaja. Taft je obgrlio beznačajnog suca i gradonačelnika.
    
  "Izvan Novosibirska, s druge strane, na kraju ove željezničke pruge, leži masivna planinska građevina koju su izgradili Wolffovi partneri", objasnio je Taft na najpokroviteljskiji način, budući da je gradonačelnik Obana bio potpuni laik. "Napravljena je od stijene i leda, ali unutra je masivna kapsula koja će iskoristiti i zadržati neizmjernu atomsku energiju stvorenu probijanjem barijere. Ovaj kondenzator će pohraniti generiranu energiju."
    
  "Kao reaktor", predložio je McFadden.
    
  Taft je uzdahnuo. "Da, točno. Izgradili smo slične module u nekoliko zemalja diljem svijeta. Sve što nam treba je iznimno težak objekt koji se kreće nevjerojatnom brzinom kako bismo uništili tu barijeru. Nakon što vidimo atomsku energiju koju ova olupina vlaka generira, znat ćemo gdje i kako konfigurirati sljedeću flotu plovila u skladu s tim za optimalnu učinkovitost."
    
  "Hoće li i oni imati putnike?" znatiželjno je upitao McFadden.
    
  Wolf mu je prišao s leđa i podsmjehnuo se: "Ne, samo to."
    
    
  * * *
    
    
  Na stražnjem sjedalu drugog automobila, tri slijepa putnika čekala su do kraja večere kako bi započela potragu za Olgom. Već je bilo jako kasno, ali razmaženi gosti su dodatno vrijeme nakon večere proveli pijući.
    
  "Smrzavam se", požali se Nina drhtavim šapatom. "Misliš li da bismo mogle popiti nešto toplo?"
    
  Casper je svakih nekoliko minuta provirio iza vrata. Bio je toliko usredotočen na pronalazak Olge da nije osjećao hladnoću ni glad, ali je mogao osjetiti da se zgodni povjesničar prehladio. Sam je protrljao ruke. "Moram pronaći Dimu, našeg tipa iz Bratve. Siguran sam da nam on može nešto dati."
    
  "Idem po njega", ponudio se Casper.
    
  "Ne!" uzviknuo je Sam pružajući ruku. "Znaju te, Casper. Jesi li lud? Idem."
    
  Sam je otišao pronaći Dimu, lažnog konduktera koji se s njima infiltrirao u vlak. Našao ga je u drugoj kuhinji kako gura prst u svoj goveđi stroganoff iza kuharovih leđa. Cijelo osoblje nije bilo svjesno planova vlaka. Pretpostavili su da je Sam vrlo otmjeno dotjeran gost.
    
  "Hej, stari, možemo li dobiti termosicu kave?" upitao je Sam Dimu.
    
  Bratvenski pješak se nasmijao. "Ovo je Rusija. Votka je toplija od kave."
    
  Salva smijeha među kuharima i konobarima nasmiješila je Sama. "Da, ali kava pomaže u spavanju."
    
  "Za to su žene", namignuo je Dima. Osoblje se ponovno grohotom nasmijalo i složilo. Niotkuda se Wolf Kretschoff pojavio na suprotnim vratima, utišavši sve dok su se vraćali svojim kućanskim poslovima. Bilo je prebrzo da bi Sam pobjegao na drugu stranu i primijetio je da ga je Wolf uočio. U svim svojim godinama istraživačkog novinarstva naučio je da ne paniči prije nego što prvi metak poleti. Sam je promatrao kako mu se približava monstruozni nasilnik s kratko ošišanom kosom i ledenim očima.
    
  "Tko si ti?" upitao je Sama.
    
  "Pritisni", brzo je odgovorio Sam.
    
  "Gdje ti je propusnica?" htio je znati Wolf.
    
  "U sobi našeg delegata", odgovorio je Sam, pretvarajući se da je Wolfe trebao znati protokol.
    
  "U kojoj zemlji?"
    
  "Ujedinjeno Kraljevstvo", rekao je Sam samouvjereno, a oči su mu probijale prostaka kojeg jedva je čekao sresti nasamo negdje u vlaku. Srce mu je poskočilo dok su se on i Wolfe gledali, ali Sam nije osjećao strah, samo mržnju. "Zašto vaša kuhinja nije opremljena za instant kavu, gospodine Kretschoff? Ovo bi trebao biti luksuzni vlak."
    
  "Radiš li u medijima ili u ženskom časopisu, servisu za gledanost?" Vuk se rugao Samu, dok se oko dvojice muškaraca čulo samo zveckanje noževa i lonaca.
    
  "Da ja to napravim, ne bi dobila dobru kritiku", odbrusi Sam bez ustručavanja.
    
  Dima je stajao kraj štednjaka prekriženih ruku i promatrao kako se događaji odvijaju. Naređeno mu je bilo da sigurno vodi Sama i njegove prijatelje kroz sibirski krajolik, ali da se ne miješa niti otkriva. Unatoč tome, prezirao je Wolfa Kretschoffa, kao i svi u njegovom vodstvu. Napokon se Wolf jednostavno okrenuo i krenuo prema vratima gdje je stajao Dima. Nakon što je otišao i svi se opustili, Dima je pogledao Sama i odahnuo. "Sada, želiš li malo votke?"
    
    
  * * *
    
    
  Nakon što su svi otišli, vlak je bio osvijetljen samo svjetlima uskog hodnika. Casper se pripremao za skok, a Sam je stavljao jednu od svojih novih omiljenih stvari - gumenu ogrlicu s ugrađenom kamerom, istu onu koju je koristio za ronjenje, ali ju je Purdue modificirao za njega. Prenosila bi sve snimljene snimke na neovisni poslužitelj koji je Purdue postavio posebno za tu svrhu. Istovremeno, snimljeni materijal je spremao na sićušnu memorijsku karticu. To je sprječavalo da Sam bude uhvaćen kako snima tamo gdje ne bi trebao.
    
  Nina je imala zadatak čuvati gnijezdo, komunicirajući sa Samom putem tableta povezanog s njegovim satom. Casper je nadgledao svu sinkronizaciju i koordinaciju, prilagodbe i pripreme, dok je vlak tiho zviždao. Odmahnuo je glavom. "Čovječe, vas dvojica izgledate kao likovi iz MI6-a."
    
  Sam i Nina su se nasmiješili i pogledali jedno drugo sa zločestom zabavom. Nina je šapnula: "Ta primjedba je jezivija nego što misliš, Casper."
    
  "U redu, ja ću pretražiti strojarnicu i prednji dio, a ti se pobrini za vagone i kuhinje, Casper", naredio je Sam. Casperu nije bilo važno s koje strane vlaka počinje pretragu, sve dok su pronašli Olgu. Dok je Nina čuvala njihovu improviziranu bazu, Sam i Casper su napredovali dok nisu stigli do prvog vagona, gdje su se razdvojili.
    
  Sam se provukao pored odjeljka uz zujanje klizećih vlakova. Nije mu se sviđala pomisao da tračnice više ne proizvode hipnotički ritam kao u stara vremena, kada su čelični kotači još uvijek stezali spojeve tračnica. Kad je stigao do blagovaonice, primijetio je slabo svjetlo koje je probijalo kroz dvostruka vrata dva dijela iznad.
    
  "Strojnica. Je li moguće da je tamo?" pitao se nastavljajući. Koža mu je bila ledena čak i ispod odjeće, što je bilo čudno jer je cijeli vlak bio klimatiziran. Možda je nedostatak sna, ili možda pomisao da će pronaći Olgu mrtvu, naježila Samovu kožu.
    
  S velikim oprezom, Sam je otvorio i prošao prva vrata, ušavši u odjeljak samo za osoblje odmah ispred strojarnice. Pucketao je poput starog parobroda, a Samu je to djelovalo neobično smirujuće. Čuo je glasove u strojarnici, što je probudilo njegov prirodni instinkt za istraživanjem.
    
  "Molim te, Zelda, ne možeš biti tako negativna", rekao je Taft ženi u kontrolnoj sobi. Sam je prilagodio postavke snimanja svoje kamere kako bi optimizirao vidljivost i zvuk.
    
  "Predugo joj treba", požalio se Bessler. "Hurst bi trebala biti jedna od naših najboljih, a evo nas, na brodu, a ona još treba poslati posljednjih nekoliko znamenki."
    
  "Sjeti se, rekla nam je da Purdue to dovršava upravo sada", rekao je Taft. "Skoro smo stigli do Tjumena. Onda možemo izaći i promatrati iz daljine. Sve dok namjestite pojačanje na hipersonično nakon što se grupa vrati u formaciju, možemo se pobrinuti za ostalo."
    
  "Ne, ne možemo, Clifton!" siktala je. "U tome je poanta. Dok mi Hurst ne pošalje rješenje s posljednjom varijablom, ne mogu programirati brzinu. Što će se dogoditi ako ne možemo postaviti ubrzanje prije nego što se svi ponovno uključe na lošem dijelu? Možda bismo im jednostavno trebali dati lijepu vožnju vlakom do Novosibirska? Ne budi prokleti idiot."
    
  Samov dah je zastao u tami. 'Hipersonično ubrzanje? Isuse Kriste, to će ubiti sve, a da ne spominjemo udar kad nam ponestane kablova!' upozorio ga je unutarnji glas. Masters je ipak bio u pravu, pomislio je Sam. Požurio je natrag u stražnji dio vlaka, razgovarajući u komunikator. "Nina. Casper", šapnuo je. "Moramo odmah pronaći Olgu! Ako smo još uvijek u ovom vlaku nakon Tjumena, nadrljali smo."
    
    
  29
  Propadanje
    
    
  Čaše i boce eksplodirale su iznad Purdueove glave dok je Lilith otvarala vatru. Morao se na trenutak sakriti iza šanka blizu kamina jer je bio predaleko da bi svladao Lilith prije nego što povuče okidač. Sad je bio stjeran u kut. Zgrabio je bocu tekile i zamahnuo otvorenom bocom, poslavši sadržaj po pultu. Iz džepa je izvukao upaljač kojim je palio vatru u kaminu i zapalio alkohol kako bi odvratio Lilith.
    
  Baš kad su plamenovi izbili duž pulta, skočio je i nasrnuo na nju. Purdue nije bila brza kao inače, zbog iritacije uzrokovane njegovim relativno novim kirurškim skraćenicama. Srećom po njega, bila je loš strijelac kad su lubanje bile samo nekoliko centimetara udaljene, i čuo ju je kako ispali još tri. Dim se sukljao s pulta dok je Purdue skočio na Lilith, pokušavajući joj oteti pištolj.
    
  "A ja sam ti pokušavao pomoći da ponovno probudiš malo interesa za znanost!" zarežao je pod pritiskom borbe. "Sad si upravo dokazao da si hladnokrvni ubojica, baš kao što je onaj čovjek rekao!"
    
  Laktom je gurnula Perduea. Krv mu je tekla kroz sinuse i iz nosa, miješajući se s Mastersovom krvlju na podu. Siktala je: "Sve što si trebao učiniti bilo je ponovno dovršiti jednadžbu, ali si me morao izdati zbog povjerenja stranca! Loš si kao što je Philip rekao da jesi kad je umro! Znao je da si samo sebični gad koji više cijeni relikvije i iznuđuje blaga drugih zemalja nego što mu je stalo do ljudi koji te dive."
    
  Perdue je odlučio da se više ne osjeća krivim zbog toga.
    
  "Vidi kamo me dovela briga za ljude, Lilith!" odvratio je, bacajući je na tlo. Mastersova krv lijepila se za njezinu odjeću i noge, kao da je opsjednula njegovog ubojicu, a ona je vrisnula na tu pomisao. "Ti si medicinska sestra", frknuo je Purdue, pokušavajući baciti ruku s pištoljem na pod. "To je samo krv, zar ne? Uzmi svoj prokleti lijek!"
    
  Lilith nije igrala fer. Svom snagom pritisnula je Purdueove svježe ožiljke, izazivajući u njemu krik agonije. Na vratima je čula zaštitara kako pokušava otvoriti vrata, vičući Purdueovo ime, dok se oglasio protupožarni alarm. Lilith je odustala od ideje da ubije Purduea, odabravši bijeg. Ali ne prije nego što je pojurila niz stepenice u sobu s poslužiteljem kako bi dohvatila posljednji podatak, statičan na starom računalu. Zapisala ga je Purdueovom olovkom i pojurila gore u njegovu spavaću sobu kako bi dohvatila svoju torbu i komunikacijske uređaje.
    
  Dolje su stražari lupali po vratima, ali Purdue ju je htio uhvatiti dok je još ondje. Ako im otvori vrata, Lilith će imati vremena za bijeg. Cijelo ga je tijelo boljelo i gorjelo od njezina napada, požurio je uz stepenice da je presretne.
    
  Purdue ju je suočio na ulazu u mračni hodnik. Izgledajući kao da se upravo hrvala s kosilicom, Lilith je uperila svoj Glock ravno u njega. "Prekasno, Davide. Upravo sam prenio posljednji dio Einsteinove jednadžbe svojim kolegama u Rusiji."
    
  Prst joj se počeo stezati, ovaj put mu ne ostavljajući priliku za bijeg. Brojao je njezine metke, a ona je još uvijek imala pola spremnika. Purdue nije htio potratiti svoje posljednje trenutke korivši se zbog svojih strašnih slabosti. Nije imao kamo pobjeći, jer su ga oba zida hodnika okruživala s obje strane, a zaštitari su još uvijek jurišali na vrata. Prozor se razbio dolje i čuli su kako je naprava konačno prodrla u kuću.
    
  "Pretpostavljam da je vrijeme da krenem", nasmiješila se kroz slomljene zube.
    
  Visoka figura pojavila se u sjeni iza nje, njegov udarac sletio je ravno u bazu njezine lubanje. Lilith se trenutačno srušila, otkrivajući Perdueu svog napadača. "Da, gospođo, usuđujem se reći da je krajnje vrijeme da to učinite", rekao je strogi batler.
    
  Purdue je vrisnuo od oduševljenja i olakšanja. Koljena su mu klecnula, ali Charles ga je uhvatio taman na vrijeme. "Charles, pravi si prizor", promrmljao je Purdue dok je njegov batler upalio svjetlo kako bi mu pomogao do kreveta. "Što radiš ovdje?"
    
  Posjeo je Perduea i pogledao ga kao da je lud. "Pa, gospodine, ja ovdje živim."
    
  Purdue je bio iscrpljen i u bolovima, kuća mu je mirisala na drva za ogrjev, a pod blagovaonice bio je prekriven mrtvim tijelom, a ipak se smijao od radosti.
    
  "Čuli smo pucnjeve", objasnio je Charles. "Došao sam po svoje stvari iz stana. Budući da zaštitar nije mogao ući, ušao sam kroz kuhinju, kao i uvijek. Još uvijek imam ključ, razumiješ?"
    
  Purdue je bio presretan, ali je morao vratiti Lilithin odašiljač prije nego što se onesvijesti. "Charles, možeš li uzeti njezinu torbu i donijeti je ovamo?" Ne želim da joj je policija vrati čim stigne.
    
  "Svakako, gospodine", odgovorio je batler kao da nikada nije ni otišao.
    
    
  30
  Kaos, prvi dio
    
    
  Sibirska jutarnja hladnoća bila je posebna vrsta pakla. Nije bilo grijanja tamo gdje su se Nina, Sam i Casper skrivali. Više je nalikovalo malom skladištu za alat i dodatnu posteljinu, iako se Valkira približavala katastrofi i gotovo nije trebala pohranjivati utješne predmete. Nina se snažno tresla, trljajući ruke u rukavicama. Nadajući se da su pronašli Olgu, čekala je da se Sam i Casper vrate. S druge strane, znala je da bi, ako je otkriju, to izazvalo pomutnju.
    
  Informacije koje je Sam prenio smrtno su prestrašile Ninu. Nakon svih opasnosti s kojima se suočila na Purdueovim ekspedicijama, nije htjela razmišljati o tome da će dočekati svoj kraj u nuklearnoj eksploziji u Rusiji. Bio je na putu natrag, pretražujući vagon-restoran i kuhinje. Kasper je provjeravao prazne kupee, ali imao je snažnu sumnju da Olgu drži kao zarobljenicu jedan od glavnih zlikovaca u vlaku.
    
  Na samom kraju prvog vagona, zaustavio se ispred Taftovog odjeljka. Sam je izvijestio da je vidio Tafta s Besslerom u strojarnici, što se činilo kao savršen trenutak za Caspera da pregleda Taftove prazne prostorije. Prislonio je uho na vrata i osluškivao. Nije se čuo nikakav zvuk osim škripe vlaka i grijača. Doista, odjeljak je bio zaključan kad je pokušao otvoriti vrata. Casper je pregledao ploče pored vrata kako bi pronašao ulaz. Povukao je lim čeličnog pokrova s ruba vrata, ali pokazao se prejakim.
    
  Nešto mu je zapelo za oko ispod ukliještene plahte, nešto što mu je poslalo jezu niz kralježnicu. Kasper je uzdahnuo, prepoznavši donju ploču od titana i njezinu konstrukciju. Nešto je tupnulo u sobi, prisiljavajući ga da pronađe način da uđe.
    
  "Razmišljaj svojom glavom. Ti si inženjer", rekao je sam sebi.
    
  Ako je to bilo ono što je mislio, znao je kako otvoriti vrata. Brzo se ušuljao natrag u stražnju sobu gdje je bila Nina, nadajući se da će među alatima pronaći ono što mu treba.
    
  "O, Caspere, dobit ću srčani udar!" šapnula je Nina kad se pojavio iza vrata. "Gdje je Sam?"
    
  "Ne znam", brzo je odgovorio, izgledajući potpuno zaokupljeno. "Nina, molim te, nađi mi nešto poput magneta. Požuri, molim te."
    
  Njegova upornost ju je natjerala da shvati da nema vremena za daljnja pitanja, pa je počela pretraživati police i panele, tražeći magnet. "Jesi li siguran da je u vlaku bilo magneta?" upitala ga je.
    
  Disanje mu se ubrzalo dok je tražio. "Ovaj vlak se kreće u magnetskom polju koje emitiraju tračnice. Ovdje sigurno ima komadića kobalta ili željeza."
    
  "Kako izgleda?" htjela je znati, držeći nešto u ruci.
    
  "Ne, to je samo kutna slavina", primijetio je. "Potraži nešto dosadnije. Znaš kako izgleda magnet. Isti materijal, ali veći."
    
  "Kako to?" upitala je, izazivajući njegovu nestrpljivost, ali samo je pokušavala pomoći. Uzdišući, Casper se složio i pogledao što je imala. U rukama je držala sivi disk.
    
  "Nina!" uzviknuo je. "Da! Ovo je savršeno!"
    
  Poljubac u obraz nagradio je Ninu što je pronašla put u Taftovu sobu, i prije nego što se snašla, Casper je bio vani. U mraku se zabio ravno u Sama, a obojica su kriknula od naglog trzaja.
    
  "Što radiš?" upitao je Sam upornim tonom.
    
  "Iskoristit ću ovo da uđem u Taftovu sobu, Same. Prilično sam siguran da je tamo imao Olgu," Casper je pojurio, pokušavajući se progurati pored Sama, ali Sam mu je prepriječio put.
    
  "Ne možeš sada tamo ići. Upravo se vratio u svoj odjeljak, Kaspere. To me je i dovelo ovamo. Vrati se unutra s Ninom", zapovjedio je, provjeravajući hodnik iza njih. Približavala se još jedna figura, velika i impozantna.
    
  "Sam, moram je uhvatiti", zastenjao je Casper.
    
  "Da, i hoćeš, ali pametnije razmisli, čovječe", odgovorio je Sam, neceremonijalno gurajući Caspera u smočnicu. "Ne možeš ući unutra dok je on unutra."
    
  "Mogu. Jednostavno ću ga ubiti i uzeti nju", kukao je uznemireni fizičar, hvatajući se za nepromišljene mogućnosti.
    
  "Samo se opusti i odmori. Ne odlazi do sutra. Barem imamo ideju gdje je, ali sada moramo zašutjeti. Vuk dolazi", strogo je rekao Sam. Ponovno je spomen njegova imena izazvao mučninu kod Nine. Njih troje su se zbili i nepomično sjedili u mraku, slušajući Wolfa kako maršira, provjeravajući hodnik. Zaustavio se ispred njihovih vrata. Sam, Casper i Nina zadržali su dah. Wolf je pretraživao kvaku na vratima njihovog skrovišta i pripremili su se za otkriće, ali umjesto toga on je čvrsto zaključao vrata i otišao.
    
  "Kako ćemo izaći van?" promuklo je rekla Nina. "Ovo nije pretinac koji možeš otvoriti iznutra! Nema bravu!"
    
  "Ne brini", rekao je Casper. "Možemo otvoriti ova vrata kao što bih ja namjeravao otvoriti Taftova vrata."
    
  "S magnetom", odgovorila je Nina.
    
  Sam je bio zbunjen. "Reci mi."
    
  "Mislim da si u pravu da bismo trebali sići s ovog vlaka čim nam se pruži prilika, Same", rekao je Casper. "Vidiš, to nije pravi vlak. Prepoznajem njegov dizajn jer... ja sam ga izgradio. To je plovilo na kojem sam radio za Red! To je eksperimentalno plovilo koje su planirali upotrijebiti za probijanje barijere brzinom, težinom i ubrzanjem. Kad sam pokušao provaliti u Taftovu sobu, pronašao sam temeljne ploče, magnetske ploče koje sam postavio na plovilo na gradilištu Meerdalwood. To je stariji brat eksperimenta koji je prije mnogo godina krenuo po zlu, razlog zašto sam odustao od projekta i zaposlio Tafta."
    
  "O, moj Bože!" dahtala je Nina. "Je li ovo eksperiment?"
    
  "Da", složio se Sam. Sad je sve imalo smisla. "Masters je objasnio da će upotrijebiti Einsteinovu jednadžbu, koju je Purdue otkrio u 'Izgubljenom gradu', kako bi ubrzali ovaj vlak - ovaj brod - do hipersoničnih brzina kako bi omogućili promjenu dimenzija?"
    
  Casper je uzdahnuo teškog srca. "I ja sam ga izgradio. Imaju modul koji će uhvatiti uništenu atomsku energiju na mjestu udara i koristiti je kao kondenzator. Ima ih mnogo u nekoliko zemalja, uključujući i tvoj rodni grad, Nina."
    
  "Zato su i koristili McFaddena", shvatila je. "Je*i me."
    
  "Moramo čekati do jutra", slegnuo je ramenima Sam. "Taft i njegovi batinaši iskrcavaju se u Tjumenu, gdje će delegacija pregledati Tjumenjsku elektranu. Kvaka je u tome što se ne vraćaju delegaciji. Nakon Tjumena, ovaj vlak kreće ravno prema planinama pored Novosibirska, ubrzavajući sa svakom sekundom."
    
    
  * * *
    
    
  Sljedećeg dana, nakon hladne noći s malo sna, tri slijepa putnika čula su Valkiru kako pristaje na kolodvor u Tjumenu. Bessler je preko interkoma objavio: "Dame i gospodo, dobrodošli na našu prvu inspekciju, grad Tjumenj."
    
  Sam je čvrsto zagrlio Ninu, pokušavajući je ugrijati. Kratko je disao kako bi skupio hrabrost i pogledao svoje drugove. "Trenutak istine, ljudi. Čim svi izađu iz vlaka, svatko od nas zauzet će svoj kupe i potražiti Olgu."
    
  "Razbio sam magnet na tri dijela kako bismo mogli stići kamo trebamo", rekao je Casper.
    
  "Samo budite mirni ako naletite na konobare ili drugo osoblje. Ne znaju da nismo u grupi", savjetovao je Sam. "Idemo. Imamo najviše sat vremena."
    
  Njih troje su se razdvojili, krećući se korak po korak kroz zaustavljeni vlak kako bi pronašli Olgu. Sam se pitao kako je Masters izvršio svoju misiju i je li uspio uvjeriti Purduea da ne dovrši jednadžbu. Dok je pretraživao ormare, ispod kreveta i stolova, čuo je buku u kuhinji dok su se spremali za polazak. Njihova smjena u ovom vlaku je završila.
    
  Kasper je nastavio svoj plan infiltracije u Taftovu sobu, a njegov sekundarni plan bio je spriječiti delegaciju da se ponovno ukrca u vlak. Koristeći magnetsku manipulaciju, dobio je pristup sobi. Kad je Kasper ušao, ispustio je krik panike, koji su čuli i Sam i Nina. Vidio je Olgu na krevetu, sputanu i nasilnu. Još gore, vidio je Wolfa kako sjedi na krevetu s njom.
    
  "Hej, Jacobs", Wolf se nacerio na svoj nestašni način. "Samo sam te čekao."
    
  Casper nije imao pojma što učiniti. Pretpostavio je da je Wolf s ostalima, a vidjeti ga kako sjedi pokraj Olge bila je prava noćna mora. Uz zlobni smijeh, Wolf se bacio naprijed i zgrabio Caspera. Olgini su krici bili prigušeni, ali se toliko borila protiv svojih omota da joj je koža na nekim mjestima bila poderana. Casperovi su udarci bili uzaludni protiv banditovog čelične torzo. Sam i Nina upali su iz hodnika kako bi mu pomogli.
    
  Kad je Wolf ugledao Ninu, pogled mu se smrznuo na njoj. "Ti! Ubio sam te."
    
  "Jebi se, nakazo!" izazvala ga je Nina, držeći distancu. Ometala ga je taman toliko dugo da Sam reagira. Sam je udario Wolfea svom snagom u koljeno, razbivši mu čašicu. Urlajući od boli i bijesa, Wolfe se srušio, ostavljajući lice širom otvoreno da ga Sam zasu šakama. Nasilnik je bio naviknut na tučnjavu i ispalio je nekoliko hitaca u Sama.
    
  "Oslobodi je i siđi s ovog prokletog vlaka! Odmah!" Nina je vrisnula na Caspera.
    
  "Moram pomoći Samu", prosvjedovao je, ali ga je drski povjesničar uhvatio za ruku i gurnuo prema Olgi.
    
  "Ako vas dvoje ne siđete s ovog vlaka, sve će ovo biti uzalud, dr. Jacobs!" vrisnula je Nina. Kasper je znao da je u pravu. Nije bilo vremena za raspravu ili razmatranje alternativa. Odvezao je svoju djevojku dok je Wolfe snažno udario Sama koljenom u trbuh. Nina je pokušala pronaći nešto čime bi ga onesvijestila, ali srećom, Dima, Bratva kontakt, pridružio joj se. Majstor borbe izbliza, Dima je brzo srušio Wolfea, zadavši Samu još jedan udarac u lice.
    
  Kasper je iznio teško ozlijeđenu Olgu i pogledao Ninu prije nego što je izašao iz Valkire. Povjesničar im je poslao poljubac i gestikulirao da odu prije nego što je nestao natrag u sobi. Trebao je odvesti Olgu u bolnicu, pitajući prolaznike gdje je najbliža medicinska ustanova. Odmah su pružili pomoć ozlijeđenom paru, ali delegacija se vraćala u daljini.
    
  Zelda Bessler primila je poruku koju je poslala Lilith Hurst prije nego što ju je batler u Reichtisusisu preplavio, a mjerač vremena bio je postavljen za pokretanje. Treperenje crvenih svjetala ispod ploče označavalo je aktivaciju daljinskog upravljača koji je držao Clifton Taft. Čula je grupu kako se vraća u vlak i krenula je prema stražnjem dijelu vlaka kako bi otišla. Čuvši komešanje u Taftovoj sobi, pokušala je proći, ali Dima ju je zaustavio.
    
  "Ostani!" viknuo je. "Vrati se u kontrolnu sobu i odjavi se!"
    
  Zelda Bessler je na trenutak bila zapanjena, ali ono što Bratvinski vojnik nije znao bilo je da je naoružana, baš kao i on. Otvorila je vatru na njega, rastrgavši mu trbuh u trake grimizne kože. Nina je šutjela kako ne bi privukla pozornost. Sam je bio bez svijesti na podu, kao i Wolf, ali Bessler je trebao uhvatiti lift, a mislio je da su mrtvi.
    
  Nina je pokušala vratiti Sama k sebi. Bila je jaka, ali nije bilo šanse da to učini. Na svoj užas, osjetila je kako se vlak kreće, a iz zvučnika se začula snimljena obavijest. "Dame i gospodo, dobrodošli natrag na Valkiru. Naša sljedeća inspekcija održat će se u Novosibirsku."
    
    
  31
  Korektivne mjere
    
    
  Nakon što je policija napustila prostorije Raichtisusisa s Georgeom Mastersom u vreći za tijelo i Lilith Hearst u okovima, Perdue se probijao kroz sumorno okruženje svog predvorja i susjednog dnevnog boravka i blagovaonice. Procijenio je štetu na mjestu prema rupama od metaka u oblogama od ružinog drveta i namještaju. Zurio je u mrlje krvi na svojim skupim perzijskim tapiserijama i tepisima. Popravak izgorjelog šanka i oštećenog stropa trajat će neko vrijeme.
    
  "Čaj, gospodine?" upitao je Charles, ali Perdue je izgledao kao vrag na nogama. Perdue je tiho odlutao u svoju sobu s poslužiteljem. "Mogao bih malo čaja, hvala, Charles." Perdueov pogled privukla je Lillian koja je stajala na vratima kuhinje i smiješila mu se. "Bok, Lily."
    
  "Dobar dan, gospodine Purdue", ozarila se, sretna što zna da je dobro.
    
  Purdue je ušao u mračnu, samoću tople, zujave komore, ispunjene elektronikom, gdje se osjećao kao kod kuće. Pregledao je znakove namjerne sabotaže svojih instalacija i odmahnuo glavom. "I pitaju se zašto ostajem sam."
    
  Odlučio je pregledati poruke na svojim privatnim poslužiteljima i bio je šokiran kad je otkrio mračne i zloslutne vijesti od Sama, iako je bilo malo prekasno. Perdueove su oči preletjele preko riječi Georgea Mastersa, informacija dr. Caspera Jacobsa i cijelog intervjua koji je Sam s njim vodio o tajnom planu atentata na delegate. Perdue se prisjetio da je Sam bio na putu za Belgiju, ali od tada se ništa nije čulo o njemu.
    
  Charles je donio svoj čaj. Miris Earl Greya, pomiješan s toplinom računalnih ventilatora, bio je raj za Purdue. "Ne mogu se dovoljno ispričati, Charles", rekao je batleru koji mu je spasio život. "Sram me je koliko sam lako bio pod utjecajem i kako sam se ponašao, sve zbog jedne proklete žene."
    
  "I zbog seksualne slabosti za dijeljenje s dugim slovima", našalio se Charles na svoj suhoparan način. Perdue se morao nasmijati, iako ga je tijelo boljelo. "Sve je u redu, gospodine. Samo da sve dobro završi."
    
  "Bit će", nasmiješio se Perdue, stišćući Charlesovu ruku u rukavici. "Znate li kada je ovo stiglo ili je gospodin Cleve zvao?"
    
  "Nažalost, ne, gospodine", odgovorio je batler.
    
  "Dr. Gould?" upitao je.
    
  "Ne, gospodine", odgovorio je Charles. "Ni riječi. Jane će se vratiti sutra ako to pomogne."
    
  Purdue je provjerio svoj satelitski uređaj, e-poštu i osobni mobitel te otkrio da su svi zatrpani propuštenim pozivima od Sama Cleavea. Kad je Charles izašao iz sobe, Purdue se tresao. Količina kaosa uzrokovana njegovom opsesijom Einsteinovom jednadžbom bila je za osudu i morao je, tako reći, početi čistiti kuću.
    
  Sadržaj Lilithine torbice bio je na njegovom stolu. Predao je njezinu već pretraženu torbu policiji. Među tehnologijom koju je nosila pronašao je njezin odašiljač. Kad je vidio da je dovršena jednadžba poslana u Rusiju, Purdueu se srce steglo.
    
  "Sranje!" dahnuo je.
    
  Perdue je odmah skočio na noge. Brzo je otpio gutljaj čaja i pojurio do drugog servera koji je mogao podržavati satelitske prijenose. Ruke su mu se tresle dok je žurio. Nakon što je veza uspostavljena, Perdue je počeo kodirati kao lud, triangulirajući vidljivi kanal kako bi pratio položaj prijemnika. Istovremeno je pratio udaljeni uređaj koji je upravljao objektom kojem je jednadžba poslana.
    
  "Želiš li se igrati rata?" upitao je. "Dopusti mi da te podsjetim s kim imaš posla."
    
    
  * * *
    
    
  Dok su Clifton Taft i njegovi lakaji nestrpljivo ispijali martinije i s nestrpljenjem iščekivali rezultate svog unosnog neuspjeha, njihova se limuzina uputila prema sjeveroistoku, prema Tomsku. Zelda je nosila odašiljač koji je pratio Valkirine brave i podatke o sudarima.
    
  "Kako stvari idu?" upitao je Taft.
    
  "Ubrzanje je trenutno u skladu s planom. Trebali bi se približiti Machu 1 za otprilike dvadeset minuta", samodopadno je izvijestila Zelda. "Izgleda da je Hurst ipak obavila svoj posao. Je li Wolf poveo vlastiti konvoj?"
    
  "Nemam pojma", rekao je McFadden. "Pokušao sam ga nazvati, ali mobitel mu je isključen. Iskreno, drago mi je što se više ne moram baviti s njim. Trebali ste vidjeti što je učinio dr. Gouldu. Gotovo, gotovo mi je bilo žao nje."
    
  "Odradio je svoje. Vjerojatno je otišao kući spavati sa svojim promatračem", zarežao je Taft uz perverzan smijeh. "Usput, sinoć sam vidio Jacobsa u vlaku kako se petlja s vratima moje sobe."
    
  "U redu, onda je i za njega zbrinuto", nasmiješio se Bessler, sretan što je zauzeo svoje mjesto voditelja projekta.
    
    
  * * *
    
    
  U međuvremenu, na Valkiri, Nina je očajnički pokušavala probuditi Sama. Osjećala je kako vlak s vremena na vrijeme ubrzava. Njezino tijelo je govorilo istinu, osjećajući G-sile jurećeg vlaka. Vani, u hodniku, čula je zbunjeno mrmljanje međunarodne delegacije. I oni su osjetili trzaj vlaka i, budući da u blizini nije bilo ni kuhinje ni bara, postajali su sumnjičavi prema američkom tajkunu i njegovim suučesnicima.
    
  "Nisu ovdje. Provjerila sam", čula je kako predstavnik Sjedinjenih Država govori ostalima.
    
  "Možda će ih ostaviti?" predložio je kineski delegat.
    
  "Zašto su zaboravili ukrcati se u vlastiti vlak?" predložio je netko drugi. Negdje u sljedećem vagonu netko je počeo povraćati. Nina nije htjela izazvati paniku pojašnjavanjem situacije, ali bilo bi bolje nego pustiti ih da svi nagađaju i polude.
    
  Provirivši kroz vrata, Nina je gestom dala znak šefu Agencije za atomsku energiju da dođe k njoj. Zatvorila ih je za sobom kako ne bi vidio Wolfovo onesviješteno tijelo.
    
  "Gospodine, moje ime je dr. Gould iz Škotske. Mogu vam reći što se događa, ali morate ostati mirni, razumijete li?" započela je.
    
  "O čemu se radi?" oštro je upitao.
    
  "Pažljivo slušajte. Nisam vaš neprijatelj, ali znam što se događa i trebate se obratiti delegaciji s objašnjenjem dok ja pokušavam riješiti problem", rekla je. Polako i smireno prenijela je informaciju čovjeku. Vidjela je kako se sve više plaši, ali je zadržala što mirniji i kontroliraniji ton. Lice mu je postalo pepeljasto, ali je zadržao prisebnost. Kimnuvši Nini, otišao je razgovarati s ostalima.
    
  Požurila je natrag u sobu i pokušala probuditi Sama.
    
  "Sam! Probudi se, za ime Božje! Trebam te!" zacvilila je, udarivši Sama po obrazu, pokušavajući ne postati toliko očajna da bi ga mogla udariti. "Sam! Umrijet ćemo. Želim društvo!"
    
  "Pravit ću ti društvo", sarkastično reče Wolf. Probudio se od strašnog udarca koji mu je Dima zadao i bio je oduševljen kad je ugledao mrtvog mafijaškog vojnika u podnožju kreveta gdje se Nina nadvijala nad Samom.
    
  "Bože, Same, ako je ikada postojalo dobro vrijeme za buđenje, onda je to sada", promrmljala je i udarila ga. Vukov smijeh ispunio je Ninu čistim užasom, podsjećajući je na njegovu okrutnost prema njoj. Puzao je preko kreveta, lice mu je bilo krvavo i opsceno.
    
  "Želiš još?" nacerio se, a krv mu se pojavila na zubima. "Ovaj put te tjeram da jače vrištiš, ha?" Divlje se nasmijao.
    
  Bilo je očito da Sam ne reagira na nju. Nina je krišom posegnula za Diminim dvanaestocentimetarskim khanjalijem, veličanstvenim i smrtonosnim bodežom koji je nosio u futroli pod rukom. Osjećajući se sigurnije sada kada ga je imala, Nina se nije bojala priznati sebi da cijeni priliku da mu se osveti.
    
  "Hvala ti, Dima", promrmljala je dok su joj se oči zaustavile na grabežljivcu.
    
  Ono što nije očekivala bio je njegov iznenadni napad. Njegovo masivno tijelo naslonilo se na rub kreveta, spremno da je zdrobi, ali Nina je brzo reagirala. Otkotrljavši se, izbjegla je njegov napad i čekala da padne na pod. Nina je izvukla nož, prislonivši ga ravno na njegovo grlo, ubadajući ruskog bandita u skupom odijelu. Oštrica mu je ušla u grlo i prošla kroz njega. Osjetila je kako vrh čelika iščaši kralješke u njegovom vratu, prerezavši mu leđnu moždinu.
    
  Histerična, Nina više nije mogla izdržati. Valkira je još više ubrzala, gurajući žuč natrag u grlo. "Sam!" vrištala je dok joj glas nije pukao. Nije bilo važno, jer su delegati u vagonu-restoranu bili jednako uzrujani. Sam se probudio, oči su mu plesale u dupljama. "Probudi se, dovraga!" vrisnula je.
    
  "Ustao sam!" trznuo se, stenjući.
    
  "Sam, moramo odmah u strojarnicu!" šmrcnula je, plačući u šoku nakon nove kušnje s Wolfom. Sam se uspravila da je zagrli i vidjela je krv kako se slijeva iz vrata čudovišta.
    
  "Uhvatila sam ga, Same", vrisnula je.
    
  Nasmiješio se: "Nisam mogao bolje obaviti posao."
    
  Šmrcajući, Nina je ustala i poravnala odjeću. "Strojnica!" rekao je Sam. "To je jedino mjesto za koje sam sigurna da je otvoreno." Brzo su oprali i osušili ruke u umivaoniku i pojurili prema prednjem dijelu Valkire. Dok su prolazili pored delegata, Nina ih je pokušavala umiriti, iako je bila uvjerena da svi idu u Pakao.
    
  Jednom kada su stigli u strojarnicu, pažljivo su pregledali treperave lampice i komande.
    
  "Ništa od ovoga nema nikakve veze s upravljanjem ovim vlakom", vrisnuo je Sam frustrirano. Izvukao je mobitel iz džepa. "O, Bože, ne mogu vjerovati da ovo još uvijek radi", primijetio je, pokušavajući pronaći signal. Vlak je ubrzao još jednu razinu, a vriskovi su ispunili vagone.
    
  "Ne smiješ vrištati, Same," namrštila se. "Znaš to."
    
  "Ne zovem", zakašljao se od siline brzine. "Uskoro se nećemo moći pomaknuti. Tada će nam kosti početi škripati."
    
  Pogledala ga je postrance. "Ne moram ovo slušati."
    
  Unio je kod u telefon, kod koji mu je Purdue dao za spajanje na sustav satelitskog praćenja, koji nije zahtijevao održavanje za rad. "Molim te, Bože, daj da Purdue ovo vidi."
    
  "Malo vjerojatno", rekla je Nina.
    
  Pogledao ju je s uvjerenjem. "Naša jedina šansa."
    
    
  32
  Kaos, drugi dio
    
    
    
  Željeznička klinička bolnica - Novosibirsk
    
    
  Olga je još uvijek bila u teškom stanju, ali je otpuštena s odjela intenzivne njege i oporavljala se u privatnoj sobi koju je plaćao Casper Jacobs, koji je ostao uz njezin krevet. Povremeno bi se osvijestila i kratko progovorila, samo da bi ponovno zaspala.
    
  Bio je bijesan što su Sam i Nina morali platiti za ono do čega je dovela njegova služba Crnom Suncu. Ne samo da je to bilo uznemirujuće, već je bio bijesan i što je američki ološ Taft uspio preživjeti nadolazeću tragediju i proslaviti je sa Zeldom Bessler i onim škotskim gubitnikom McFaddenom. Ali ono što ga je dovelo do ruba bila je spoznaja da će se Wolf Kretschoff izvući s onim što je učinio Olgi i Nini.
    
  Ludo razmišljajući, zabrinuti znanstvenik pokušavao je pronaći način da nešto učini. S vedrije strane, odlučio je da nije sve izgubljeno. Nazvao je Purduea, baš kao i prvi put kad ga je neprestano pokušavao dobiti, samo što se ovaj put Purdue javio.
    
  "O, moj Bože! Ne mogu vjerovati da sam te dopro do sebe", dahtao je Casper.
    
  "Bojim se da sam malo rastresen", odgovorio je Perdue. "Je li to dr. Jacobs?"
    
  "Kako si znao?" upitao je Casper.
    
  "Vidim tvoj broj na svom satelitskom trackeru. Jesi li sa Samom?" upitao je Perdue.
    
  "Ne, ali upravo zato i zovem", odgovorio je Casper. Sve je objasnio Perdueu, čak i gdje on i Olga moraju sići s vlaka, i nije imao pojma kamo su se Taft i njegovi ljudi uputili. "Međutim, vjerujem da Zelda Bessler ima daljinski upravljač za Valkiru", rekao je Casper Perdueu.
    
  Milijarder se nasmiješio treperavom svjetlu ekrana svog računala. "Dakle, to je to?"
    
  "Imate li poziciju?" uzbuđeno je uzviknuo Casper. "Gospodine Perdue, mogu li dobiti taj kod za praćenje, molim vas?"
    
  Purdue je, čitajući teorije dr. Jacobsa, naučio da je čovjek genijalac sam po sebi. "Imaš li olovku?" Purdue se nasmiješio, osjećajući se opet kao onaj stari, bezbrižni ja. Ponovno je manipulirao situacijom, nedodirljiv svojom tehnologijom i intelektom, baš kao u stara vremena. Provjerio je signal s Besslerovog daljinskog uređaja i dao Casperu Jacobsu kod za praćenje. "Što planiraš učiniti?" upitao je Caspera.
    
  "Namjeravam iskoristiti neuspjeli eksperiment kako bih osigurao uspješno iskorjenjivanje", hladno je odgovorio Casper. "Prije nego što odem, molim vas, požurite. Ako možete učiniti išta da oslabite Valkirin magnetizam, gospodine Purdue. Vaši prijatelji uskoro ulaze u opasnu fazu iz koje se neće vratiti."
    
  "Sretno, stari", oprostio se Perdue od svog novog poznanika. Odmah se uključio u signal plovila u pokretu, istovremeno hakirajući željeznički sustav kojim je putovalo. Kretao se prema raskrižju u gradu Polskaya, gdje je očekivao da će postići Mach 3.
    
  "Halo?" začuo je iz zvučnika spojenog na njegov komunikacijski sustav.
    
  "Sam!" uzviknuo je Perdue.
    
  "Purdue! Pomozite nam!" vikao je kroz zvučnik. "Nina se onesvijestila. Većina ljudi u vlaku se onesvijestila. Brzo gubim vid, a ovdje je kao u prokletoj pećnici!"
    
  "Slušaj, Same!" viknuo je Perdue preko njega. "Preusmjeravam mehaniku tračnica dok razgovaramo. Pričekajte još tri minute. Čim Valkira promijeni putanju, izgubit će magnetsku generaciju i usporiti!"
    
  "Isuse Kriste! Tri minute? Do tada ćemo biti sprženi!" vrisnuo je Sam.
    
  "Tri minute, Same! Drži se!" viknuo je Perdue. Na vratima serverske sobe, Charles i Lillian prišli su kako bi vidjeli što uzrokuje buku. Znali su da je bolje da ne pitaju ili se miješaju, ali su dramu slušali iz daljine, izgledajući užasno zabrinuto. "Naravno, promjena tračnica nosi rizik od frontalnog sudara, ali trenutno ne vidim nikakve druge vlakove", rekao je svojim dvjema zaposlenicima. Lillian se pomolila. Charles je teško progutao.
    
  U vlaku je Sam hvatao zrak, ne nalazeći utjehu u ledenom krajoliku koji se topio dok je Valkira prolazila. Podigao je Ninu da je oživi, ali njegovo je tijelo bilo teško kao kamion sa 16 kotača i nije se mogao dalje pomaknuti. "Tri maha za nekoliko sekundi. Svi smo mrtvi."
    
  Znak za Polskaju pojavio se ispred vlaka i prošao ih je u tren oka. Sam je zadržao dah, osjećajući kako mu se vlastita težina brzo povećava. Više nije mogao ništa vidjeti, kad je odjednom čuo zvuk skretnice. Činilo se kao da Valkira iskočuje iz tračnica zbog naglog prekida magnetskog polja, ali Sam se držao Nine. Turbulencija je bila ogromna, a Samova i Ninina tijela bačena su na opremu u sobi.
    
  Kao što se Sam i bojao, nakon još jednog kilometra, Valkira je počela iskočiti iz tračnica. Jednostavno se kretala prebrzo da bi ostala na tračnicama, ali do tog trenutka dovoljno je usporila da ubrza ispod normalne brzine. Skupio je hrabrost i privio Ninino nesvjesno tijelo k sebi, pokrivši joj glavu rukama. Uslijedio je veličanstven tresak, a zatim se demonom opsjednuto plovilo prevrnulo svojom još uvijek impresivnom brzinom. Zaglušujući tresak presavio je stroj na pola, odbacujući ploče ispod vanjske površine.
    
  Kad se Sam probudio uz tračnice, prva mu je pomisao bila izvući sve odande prije nego što gorivo izgori. Uostalom, to je bilo nuklearno gorivo, pomislio je. Sam nije bio stručnjak za to koji su minerali najhlapljiviji, ali nije htio riskirati s torijem. Međutim, otkrio je da ga je tijelo potpuno izdalo i da se nije mogao pomaknuti ni centimetar. Sjedeći tamo u sibirskom ledu, shvatio je koliko se osjeća potpuno dezorijentirano. Njegovo tijelo još je uvijek težilo tonu, a prije minutu bio je živ pečen, a sada mu je bilo hladno.
    
  Neki od preživjelih članova delegacije postupno su ispuzali na smrznuti snijeg. Sam je promatrao kako se Nina polako pribra i usuđuje se nasmiješiti. Njezine tamne oči zatreperile su dok ga je gledala. "Sam?"
    
  "Da, ljubavi moja", nakašljao se i nasmiješio. "Uostalom, postoji Bog."
    
  Nasmiješila se i pogledala u sivo nebo iznad sebe, ispustivši uzdah olakšanja i boli. Zahvalna je rekla: "Hvala ti, Purdue."
    
    
  33
  Otkupljenje
    
    
    
  Edinburgh - tri tjedna kasnije
    
    
  Nina je primila liječenje u odgovarajućoj medicinskoj ustanovi nakon što su ona i ostali preživjeli prevezeni helikopterom sa svim ozljedama. Trebalo je njoj i Samovi tri tjedna da se vrate u Edinburgh, gdje im je prva stanica bio Raichtisusis. Purdue je, u nastojanju da se ponovno poveže s prijateljima, dogovorio s velikom tvrtkom za catering da organizira večeru kako bi mogao obožavati svoje goste.
    
  Poznat po svojoj ekscentričnosti, Perdue je postavio presedan kada je pozvao svoju kućnu pomoćnicu i batlera na privatnu večeru. Sam i Nina su još uvijek nosili crno-plavo, ali bili su sigurni.
    
  "Mislim da je vrijeme da nazdravimo", rekao je, podižući svoju kristalnu čašu za šampanjac. "Mojim vrijednim i uvijek vjernim robovima, Lily i Charlesu."
    
  Lily se hihotala dok je Charles zadržao bezizražajan izraz lica. Bocnula ga je u rebra. "Nasmiješi se."
    
  "Jednom batler, uvijek batler, draga moja Lillian", odgovorio je ironično, izazivajući smijeh kod ostalih.
    
  "A moj prijatelj David", ubacio se Sam. "Neka se liječi samo u bolnici i zauvijek se odrekne kućne njege!"
    
  "Amen", složio se Perdue, širom otvorenih očiju.
    
  "Usput, jesmo li išta propustili dok smo se oporavljali u Novosibirsku?" upitala je Nina kroz usta puna kavijara i slanog keksa.
    
  "Ne zanima me", slegnuo je ramenima Sam, gutajući šampanjac kako bi dolio viski.
    
  "Možda će vam ovo biti zanimljivo", uvjeravao ih je Perdue, sa sjajem u očima. "Bilo je na vijestima nakon smrti i ozljeda u željezničkoj tragediji. Snimio sam to dan nakon što ste primljeni u bolnicu. Dođite vidjeti."
    
  Okrenuli su se prema ekranu prijenosnog računala, koji je Perdue imao sjedeći na još uvijek ugljenisanom šanku. Nina je uzdahnula i gurnula Sama kad je ugledala istog novinara koji je napravio priču o vlaku duhova koju je snimila za Sama. Imao je podnaslov.
    
  "Nakon tvrdnji da je vlak duhova ubio dvoje tinejdžera na napuštenim željezničkim prugama prije nekoliko tjedana, ovaj novinar vam ponovno donosi nezamislivo."
    
  Iza žene, u pozadini, bio je ruski grad Tomsk.
    
  Unakažena tijela američkog tajkuna Cliftona Tafta, belgijske znanstvenice dr. Zelde Bessler i škotskog kandidata za gradonačelnika, počasnog Lancea McFaddena, otkrivena su jučer na željezničkoj pruzi. Mještani su izvijestili da su vidjeli lokomotivu kako se pojavljuje niotkuda, dok su tri posjetitelja navodno šetala tračnicama nakon što im se pokvarila limuzina.
    
  "To rade elektromagnetski impulsi", nacerio se Purdue sa svog mjesta za pultom.
    
  Gradonačelnik Tomska Vladimir Nelidov osudio je tragediju, ali je objasnio da je pojava takozvanog vlaka duhova jednostavno rezultat putovanja vlaka kroz jučerašnje obilne snježne padaline. Ustrajao je da u strašnom incidentu nije bilo ništa neobično te da se radilo samo o nesretnoj nesreći zbog slabe vidljivosti.
    
  Perdue ga je isključio i odmahnuo glavom, smiješeći se.
    
  "Čini se da je dr. Jacobs zatražio pomoć kolega Olginog pokojnog ujaka iz Ruskog tajnog društva za fiziku", nasmijao se Perdue, prisjećajući se da je Kasper u Samovom intervjuu spomenuo neuspjeli fizikalni eksperiment.
    
  Nina je srknula svoj sherry. "Voljela bih da mogu reći da mi je žao, ali ne žao mi je. Znači li to da sam loša osoba?"
    
  "Ne", odgovorio je Sam. "Ti si svetac, svetac koji dobiva darove od ruske mafije jer je ubio njihovog glavnog suparnika prokletim bodežom." Njegova izjava izazvala je više smijeha nego što je očekivala.
    
  "Ali sveukupno, drago mi je da je dr. Jacobs sada u Bjelorusiji, daleko od lešinara nacističke elite", uzdahnuo je Perdue. Pogledao je Sama i Ninu. "Bog zna da se tisuću puta iskupio za svoje postupke time što me nazvao, inače nikad ne bih znao da si u opasnosti."
    
  "Nemoj isključivati sebe, Perdue", podsjetila ga je Nina. "Jedno je što te upozorio, ali ti si ipak donio ključnu odluku da iskupiš svoju krivnju."
    
  Namignula je: "Odgovorio si."
    
    
  KRAJ
    
    
    
    
    
    
    
    
    
    
  Preston W. Child
  Babilonska maska
    
    
  Koja je svrha osjećaja kada nema lica?
    
  Kamo luta Slijepac kad je okolo samo tama i rupe, praznina?
    
  Gdje Srce govori, a da jezik ne oslobodi usne da se oprosti?
    
  Gdje možeš osjetiti slatki miris ruža i dah ljubavnika kada nema mirisa laži?
    
  Kako da to kažem?
    
  Kako da to kažem?
    
  Što kriju iza svojih maski?
    
  Kad su im lica skrivena, a glasovi prisiljeni?
    
  Podupiru li oni Nebesa?
    
  Ili posjeduju Pakao?
    
    - Masque de Babel (oko 1682. - Versailles)
    
    
    Poglavlje 1 - The Burning Man
    
    
  Nina je široko trepnula.
    
  Oči su joj slušale sinapse dok je san prelazio u REM fazu, predajući je okrutnim kandžama podsvijesti. U privatnoj sobi Sveučilišne bolnice Heidelberg, svjetla su bila upaljena kasno u noć, gdje je dr. Nina Gould bila primljena kako bi, koliko je mogla, liječila strašne posljedice radijacijske bolesti. Do sada je bilo teško utvrditi koliko je njezin slučaj doista bio kritičan, jer je čovjek koji ju je pratio krivo prikazao razinu njezine izloženosti. Najbolje što je mogao reći bilo je da ju je pronašao kako luta černobilskim podzemnim tunelima satima dulje nego što se bilo koje živo biće može oporaviti.
    
  "Nije nam rekao sve", potvrdila je sestra Barken svojoj maloj skupini podređenih, "ali imala sam snažnu sumnju da to nije ni polovica onoga što je dr. Gould morao pretrpjeti tamo dolje prije nego što je tvrdio da ju je pronašao." Slegnula je ramenima i uzdahnula. "Nažalost, osim ako ga ne uhitimo za zločin za koji nemamo dokaza, morali smo ga pustiti i nositi se s ono malo informacija koje smo imali."
    
  Obvezna sućut igrala se na licima pripravnika, ali oni su samo prikrivali svoju noćnu dosadu profesionalnim fasadama. Njihova mlada krv pjevala je za slobodu puba, gdje se grupa obično okupljala nakon smjene, ili za zagrljaj svojih ljubavnika u ovo doba noći. Sestra Barken nije imala strpljenja za njihovu dvosmislenost i nedostajalo joj je društvo svojih vršnjaka, gdje je mogla razmjenjivati činjenične, uvjerljive presude s onima koji su jednako kvalificirani i strastveni prema medicini.
    
  Njezine ispupčene oči prelazile su preko njih jednu po jednu dok je prepričavala stanje dr. Goulda. Kutovi njezinih tankih usana visjeli su prema dolje, izražavajući nezadovoljstvo koje je često odražavala u svom oštrom, tihom tonu dok je govorila. Osim što je bila stroga veteranka njemačke medicinske prakse na Sveučilištu u Heidelbergu, bila je poznata i kao prilično briljantna dijagnostičarka. Njezine kolege iznenadilo je što se nikada nije potrudila unaprijediti svoju karijeru tako što bi postala liječnica ili čak stalni konzultant.
    
  "Kakve su njezine okolnosti, sestro Barken?" upitala je mlada medicinska sestra, šokirajući je svojim iskazom iskrenog interesa. Zdrava, pedesetogodišnja nadzornica odvojila je minutu da odgovori, izgledajući gotovo sretno što joj je postavljeno pitanje umjesto da cijelu noć zuri u komatozne poglede niskih muškaraca s titulama.
    
  "Pa, to je sve što smo mogli saznati od njemačkog gospodina koji ju je doveo ovamo, medicinske sestre Marks. Nismo mogli pronaći nikakvu potvrdu o uzroku njezine bolesti osim one koju nam je čovjek rekao." Uzdisala je, frustrirana nedostatkom informacija o stanju dr. Goulda. "Sve što mogu reći jest da se čini da je spašena na vrijeme da se podvrgne liječenju. Iako ima sve znakove akutnog trovanja, čini se da se njezino tijelo može zadovoljavajuće boriti protiv toga... za sada."
    
  Medicinska sestra Marks kimnula je glavom, ignorirajući zabavljene reakcije svojih kolega. To ju je zaintrigiralo. Uostalom, puno je čula o toj Nini Gould od svoje majke. U početku je, sudeći po načinu na koji je pričala o njoj, mislila da njezina majka zapravo poznaje sićušnu škotsku povjesničarku. Međutim, studentici medicine Marlene Marks nije trebalo dugo da otkrije da je njezina majka samo strastvena čitateljica Gouldovih dnevnika i dviju knjiga. Stoga je Nina Gould bila svojevrsna slavna osoba u njezinom kućanstvu.
    
  Je li ovo bio još jedan od tajnih izleta povjesničarke, sličan onima kojih se ukratko dotakla u svojim knjigama? Marlene se često pitala zašto dr. Gould nije više pisala o njezinim avanturama s poznatim edinburškim istraživačem i izumiteljem Davidom Purdueom, već je umjesto toga aludirala na njezina brojna putovanja. Tu je bila i njezina dobro poznata veza sa svjetski poznatim istraživačkim novinarom Samom Cleaveom, o kojem je dr. Gould pisala. Marlenina majka nije samo govorila o Nini kao o obiteljskoj prijateljici, već je o njezinom životu raspravljala i kao da je temperamentna povjesničarka hodajuća sapunica.
    
  Bilo je samo pitanje vremena kada će Marleneina majka početi čitati knjige o Samu Cleaveu ili one koje je on objavio, makar samo da sazna više o ostalim sobama u velikoj vili Gouldovih. Upravo zbog te opsesije medicinska sestra je tajila Gouldov boravak u Heidelbergu, bojeći se da će njezina majka organizirati samostalni marš do zapadnog krila medicinske ustanove iz 14. stoljeća kako bi prosvjedovala protiv svog zatvaranja ili nečeg sličnog. To je Marlene nasmiješilo, ali, riskirajući pažljivo izbjegavani gnjev medicinske sestre Barken, sakrila je svoju zabavu.
    
  Grupa studenata medicine nije bila svjesna puzeće kolone ranjenika koji su se približavali hitnoj pomoći na katu ispod. Ispod njihovih nogu, tim bolničara i noćnih medicinskih sestara okruživao je vrištećeg mladića koji je odbijao biti vezan za nosila.
    
  "Molim vas, gospodine, morate prestati vrištati!" preklinjala je glavna medicinska sestra muškarca, blokirajući mu bijesni put uništenja svojim prilično velikim tijelom. Oči su joj skočile prema jednom od bolničara, naoružanom injekcijom sukcinilkolina, koji se prikradajući približavao žrtvi opeklina. Strašan prizor uplakanog muškarca natjerao je dva nova člana osoblja da se zagrcnu, jedva zadržavajući dah dok su čekali da glavna medicinska sestra vikne sljedeću naredbu. Međutim, za većinu njih ovo je bio tipičan scenarij panike, iako je svaka okolnost bila drugačija. Na primjer, nikada prije nisu susreli žrtvu opeklina koja utrčava u hitnu, a kamoli nekoga tko još uvijek puši dok se proklizava, gubeći komade mesa s prsa i trbuha putem.
    
  Trideset pet sekundi zbunjenim njemačkim medicinskim radnicima činilo se kao dva sata. Ubrzo nakon što je krupna žena stjerala žrtvu u kut, čija su glava i prsa pocrnjeli, vriskovi su naglo prestali, a zamijenili su ih zvukovi gušenja.
    
  "Edem dišnih putova!" zaurlala je snažnim glasom koji se mogao čuti po cijeloj hitnoj. "Intubirajte, odmah!"
    
  Pogrbljeni medicinski tehničar pojurio je naprijed, zabio iglu u čovjekovu hrskavu, gušljivu kožu i bez oklijevanja pritisnuo klip. Trznuo se kad se šprica zabila u kožu jadnog pacijenta, ali to se moralo učiniti.
    
  "O, Bože! Taj miris je odvratan!" frknula je jedna od medicinskih sestara sebi u bradu, okrećući se prema kolegici, koja je kimnula u znak slaganja. Na trenutak su pokrile lica rukama kako bi došle do daha dok im je smrad kuhanog mesa napadao osjetila. Nije bilo baš profesionalno, ali uostalom, bile su samo ljudi.
    
  "Odvedite ga u operacijsku salu!" zagrmila je krupna žena svom osoblju. "Schnell! Doživio je srčani zastoj, ljudi! Pomaknite se!" Stavili su masku s kisikom na pacijenta u konvulzijama kad mu je oslabila koherencija. Nitko nije primijetio visokog starca u crnom kaputu kako ga prati. Njegova duga, rastegnuta sjena zamračivala je besprijekorno staklo vrata gdje je stajao, promatrajući kako se dimi leš odvozi. Njegove zelene oči sjajile su ispod oboda filcanog šešira, a suhe usne grimase su mu se porazno nasmiješile.
    
  Unatoč kaosu na hitnoj, znao je da ga nitko neće primijetiti, pa se provukao kroz vrata kako bi posjetio svlačionicu na prvom katu, nekoliko metara od recepcije. Jednom unutra, izbjegao je otkrivanje izbjegavajući jarki sjaj malih stropnih svjetala iznad klupa. Budući da je bila usred noćne smjene, vjerojatno nije bilo medicinskog osoblja u svlačionici, pa je zgrabio nekoliko ogrtača i krenuo pod tuš. U jednoj od zamračenih kabina, starac se skinuo.
    
  Pod sitnim okruglim žaruljama iznad njega, njegova koščata, praškasta figura pojavljivala se u odrazu pleksiglasa. Groteskna i mršava, njegovi izduženi udovi skinuli su odijelo i obukli pamučnu uniformu. Teško je disao dok se kretao, oponašajući robota odjevenog u androidnu kožu, koji pumpa hidrauličnu tekućinu kroz zglobove tijekom svake smjene. Kad je skinuo fedoru kako bi je zamijenio kapom, njegova deformirana lubanja rugala mu se u zrcalnom pleksiglasu. Kut svjetla isticao je svaku udubinu i izbočinu njegove lubanje, ali je držao glavu nagnutu koliko je god mogao dok je isprobavao kapu. Nije se htio suočiti sa svojom najvećom manom, svojom najjačom deformacijom - svojom bezličnošću.
    
  Njegovo ljudsko lice otkrivalo je samo oči, savršeno oblikovane, ali usamljene u svojoj normalnosti. Starac nije mogao podnijeti poniženje što ga ismijava vlastiti odraz, jagodice su mu uokvirivale bezizražajne crte lica. Između gotovo nepostojećih usana i iznad oskudnih usta, jedva da se nalazila rupica, a samo dvije sitne pukotine služile su kao nosnice. Posljednji element njegove lukave maske trebala je biti kirurška maska, elegantno upotpunjujući njegovu smicalicu.
    
  Ispravio je držanje tako što je ugurao odijelo u najudaljeniji ormar uz istočni zid i jednostavno zatvorio uska vrata.
    
  "Odlazi", promrmljao je.
    
  Odmahnuo je glavom. Ne, njegov dijalekt je bio pogrešan. Nakašljao se i zastao kako bi sabrao misli. "Abend." Ne. Opet. "Ah, sabran", rekao je jasnije i slušao svoj hrapavi glas. Naglasak je gotovo bio prisutan; još je imao jedan ili dva pokušaja.
    
  "Odlazi", rekao je jasno i glasno dok su se vrata svlačionice naglo otvorila. Prekasno. Zadržao je dah da izgovori riječ.
    
  "Abend, Herr Doktor", nasmiješio se bolničar ulazeći u susjednu sobu kako bi se poslužio pisoarima. "Wie geht's?"
    
  "Iznutrice, iznutrice", brzo je odgovorio starac, olakšan bolničarkinom nepažnjom. Nakašljao se i krenuo prema vratima. Bilo je kasno, a on je još imao nedovršenog posla vezanog uz zgodnu novu dolazakicu.
    
  Gotovo se posramivši životinjske metode kojom je pronašao mladića kojeg je slijedio u hitnu, zabacio je glavu unatrag i pomirisao zrak. Taj poznati miris prisilio ga je da ga slijedi, poput morskog psa koji neumoljivo prati krv kilometrima vode. Nije obraćao puno pažnje na pristojne pozdrave osoblja, čistačica i noćnih liječnika. Njegove odjevene noge kretale su se bešumno, korak po korak, dok je slušao oštar miris gorućeg mesa i dezinficijensa koji mu je prožimao nosnice.
    
  "Zimmer 4", promrmljao je dok ga je nos vodio lijevo prema T-raskrižju. Nasmiješio bi se - da je mogao. Njegovo mršavo tijelo šuljalo se hodnikom odjela za opekline do mjesta gdje su liječili mladog čovjeka. Iz stražnjeg dijela sobe čuo je glasove liječnika i medicinskih sestara koji su najavljivali pacijentove šanse za preživljavanje.
    
  "Ipak će preživjeti", suosjećajno je uzdahnuo liječnik, "ne mislim da će moći zadržati funkcije lica - crte lica, da, ali će mu njuh i okus biti trajno teško oštećeni."
    
  "Ima li još uvijek lice ispod svega toga, doktore?" tiho je upitala medicinska sestra.
    
  "Da, ali teško, jer će oštećenje kože uzrokovati da mu se crte lica... pa... još više stope s licem. Nos će mu biti nedefiniran, a usne", oklijevao je, osjećajući iskreno sažaljenje prema privlačnom mladiću na jedva očuvanoj vozačkoj dozvoli u ugljenisanom novčaniku, "nestat će. Jadno dijete. Jedva ima dvadeset sedam godina, a ovo mu se događa."
    
  Liječnik je gotovo neprimjetno odmahnuo glavom. "Molim te, Sabina, daj joj intravenozne analgetike i započni hitnu nadoknadu tekućine."
    
  "Da, doktore." Uzdisala je i pomogla kolegi da skupi zavoj. "Morat će nositi masku do kraja života", rekla je, ne obraćajući se nikome posebno. Približila je kolica, noseći sterilne zavoje i fiziološku otopinu. Nisu bili svjesni vanzemaljske prisutnosti uljeza koji je virio iz hodnika, uočavajući svoju metu kroz polako zatvarajuću pukotinu na vratima. Samo mu je jedna riječ pobjegla, tiho.
    
  "Maska".
    
    
  Poglavlje 2 - Otmica u Purdueu
    
    
  Osjećajući se pomalo nelagodno, Sam je ležerno šetao prostranim vrtovima privatnog objekta u blizini Dundeeja, pod bučnim škotskim nebom. Uostalom, je li postojao ikakav drugi pogled? Unutra se, međutim, osjećao dobro. Prazno. Toliko se toga dogodilo njemu i njegovim prijateljima u posljednje vrijeme da je bilo iznenađujuće što, za promjenu, nemaju o čemu razmišljati. Sam se vratio iz Kazahstana prije tjedan dana i nije vidio ni Ninu ni Purduea otkako se vratio u Edinburgh.
    
  Obaviješten je da je Nina pretrpjela teške ozljede od izloženosti zračenju i da je hospitalizirana u Njemačkoj. Nakon što je poslao svog novog poznanika, Detlefa Holzera, da je pronađe, ostao je u Kazahstanu nekoliko dana i nije uspio dobiti nikakve vijesti o Nininom stanju. Navodno je i Dave Perdue pronađen na istom mjestu kao i Nina, samo da bi ga Detlef savladao zbog njegovog čudno agresivnog ponašanja. Ali do sada je i to u najboljem slučaju bilo nagađanje.
    
  Perdue je sam dan prije kontaktirao Sama kako bi ga obavijestio o vlastitom zatočeništvu u Medicinskom istraživačkom centru Sinclair. Medicinski istraživački centar Sinclair, koji je financirala i njime upravljala Odmetnička brigada, bio je Perdueov tajni saveznik u prethodnoj bitci protiv Reda Crnog Sunca. Organizacija se, igrom slučaja, sastojala od bivših članova Crnog Sunca - odmetnika, da tako kažem, od vjere kojoj se Sam također pridružio nekoliko godina ranije. Njegove operacije za njih bile su rijetke, jer im je potreba za obavještajnim podacima bila samo sporadična. Kao pronicljiv i učinkovit istraživački novinar, Sam Cleave bio je neprocjenjiv za Brigadu u tom pogledu.
    
  Osim potonjeg, bio je slobodan djelovati kako mu je volja i obavljati vlastiti honorarni posao kad god je poželio. Umoran od poduzimanja bilo čega tako napornog kao što je bila njegova posljednja misija u skorije vrijeme, Sam je odlučio odvojiti vrijeme za posjet Purdueu u ludnici koju je ekscentrični istraživač ovaj put posjetio.
    
  Bilo je vrlo malo informacija o Sinclairovom lokalu, ali Sam je imao nos za miris mesa ispod poklopca. Dok se približavao, primijetio je da su prozori na trećem katu od četiri kata zgrade bili zabarikadirani.
    
  "Kladim se da si u jednoj od ovih soba, hej, Purdue?" Sam se nasmijao u bradu dok je krenuo prema glavnom ulazu jezive zgrade s pretjerano bijelim zidovima. Jeza je prošla Samovim tijelom dok je ulazio u predvorje. "O, moj Bože, zar Hotel California oponaša Stanleyja Mucha?"
    
  "Dobro jutro", pozdravila je Sama sitna, plavokosa recepcionarka. Osmijeh joj je bio iskren. Njegov strog, taman izgled odmah ju je zaintrigirao, čak i ako je bio dovoljno star da joj bude puno stariji brat ili gotovo prestari ujak.
    
  "Da, točno, mlada damo", složi se Sam nestrpljivo. "Došao sam vidjeti Davida Perduea."
    
  Namrštila se. "Za koga je onda ovaj buket, gospodine?"
    
  Sam je samo namignuo i spustio desnu ruku kako bi sakrio cvjetni aranžman ispod pulta. "Pst, nemoj mu reći. Mrzi karanfile."
    
  "Hm", zamucala je, krajnje nesigurno, "on je u sobi broj 3, dva kata iznad, soba 309."
    
  "Da", nacerio se Sam i zviždao dok se kretao prema stubama označenim bijelo-zelenom bojom - "Odjel 2, Odjel 3, Odjel 4" - lijeno mašući buketom dok se penjao. U ogledalu ga je jako zabavljao pogled zbunjene mlade žene koja je još uvijek pokušavala shvatiti čemu služi cvijeće.
    
  "Da, baš kao što sam i mislio", promrmljao je Sam dok je pronalazio hodnik desno od odmorišta gdje je isti uniformirani zeleno-bijeli natpis glasio "Odjel 3". "Ludi kat s rešetkama, a Perdue je gradonačelnik."
    
  Zapravo, mjesto uopće nije nalikovalo bolnici. Više je izgledalo kao skup liječničkih ordinacija i praksi u velikom trgovačkom centru, ali Sam je morao priznati da mu je nedostatak očekivane pomame bio pomalo uznemirujući. Nigdje nije vidio ljude u bijelim bolničkim haljinama ili invalidska kolica kako prevoze polumrtve i opasne. Čak je i medicinsko osoblje, koje je mogao prepoznati samo po bijelim kutama, izgledalo iznenađujuće spokojno i stvarno.
    
  Kimnuli su glavom i toplo ga pozdravili dok je prolazio pored njih, ne postavljajući ni jedno pitanje o cvijeću koje je držao. Ovo priznanje jednostavno je lišilo Sama smisla za humor, te je bacio buket u najbližu kantu za smeće neposredno prije nego što je stigao do svoje sobe. Vrata su, naravno, bila zatvorena, jer su bila smještena u rešetkastom podu, ali Sam je bio zapanjen kad je otkrio da su otključana. Još iznenađujuća bila je unutrašnjost sobe.
    
  Osim jednog prozora s gustim zavjesama i dvije luksuzne mekane fotelje, ovdje nije bilo ničega osim tepiha. Njegove tamne oči pretraživale su neobičnu sobu. Nedostajao joj je krevet i privatnost privatne kupaonice. Purdue je sjedio leđima okrenut Samu, zureći kroz prozor.
    
  "Drago mi je što si došao, starče", rekao je istim vedrim, bogatijim od Boga tonom koji je obično koristio s gostima u svojoj vili.
    
  "Moje zadovoljstvo", odgovorio je Sam, još uvijek pokušavajući riješiti zagonetku s namještajem. Purdue se okrenuo prema njemu, izgledajući zdravo i opušteno.
    
  "Sjednite", pozvao je zbunjenog novinara, čiji je izraz lica sugerirao da pretražuje sobu tražeći kukce ili skriveni eksploziv. Sam je sjeo. "Dakle", započeo je Perdue, "gdje je moje cvijeće?"
    
  Sam je zurio u Purduea. "Mislio sam da imam moći kontrole uma?"
    
  Perdue se činio nepomućenim Samovom izjavom, nešto što su oboje znali, ali nijedno nije podržavalo. "Ne, vidio sam te kako šetaš uličicom s njim u ruci, bez sumnje kupljenim isključivo da me osramotiš na ovaj ili onaj način."
    
  "Bože, previše me dobro poznaješ", uzdahnuo je Sam. "Ali kako možeš vidjeti išta dalje od maksimalnih sigurnosnih rešetaka ovdje? Primijetio sam da su ćelije zatvorenika ostavljene otključane. Koja je svrha zaključavanja tebe ako ti drže vrata otvorena?"
    
  Purdue se nasmiješio, zabavljen, i odmahnuo glavom. "Oh, nije da nas spriječi u bijegu, Same. To je da nas spriječi u skoku." Prvi put se u Purdueov glas uvukla gorka, sarkastična nota. Sam je osjetio tjeskobu svog prijatelja, koja je došla do izražaja tijekom naleta njegove samokontrole. Pokazalo se da je Purdueova prividna smirenost bila samo maska ispod ovog nekarakterističnog nezadovoljstva.
    
  "Jesi li sklon/a ovakvim stvarima?" upitao/la je Sam.
    
  Purdue je slegnuo ramenima. "Ne znam, gospodine Cleve. U jednom trenutku sve je u redu, a već u sljedećem sam opet u tom prokletom akvariju i želim se utopiti prije nego što mi ta crna riba proguta mozak."
    
  Perdueov izraz lica se trenutačno promijenio od vesele gluposti do zabrinute, blijede depresije, ispunjene krivnjom i tjeskobom. Sam se usudio staviti ruku na Perdueovo rame, nesiguran kako će milijarder reagirati. Ali Perdue nije učinio ništa dok je Samova ruka smirivala njegovu zbunjenost.
    
  "Je li to ono što ovdje radiš? Pokušavaš preokrenuti ispiranje mozga kojem te je taj prokleti nacist podvrgnuo?" upitao ga je Sam bezobrazno. "Ali to je dobro, Purdue. Kako ide liječenje? U mnogočemu, opet se činiš kao ti."
    
  "Stvarno?" Purdue se nasmijao. "Sam, znaš li kako je ne znati? Gore je od znanja, uvjeravam te. Ali otkrio sam da znanje stvara drugačijeg demona od zaboravljanja vlastitih postupaka."
    
  "Što misliš?" Sam se namrštio. "Pretpostavljam da su se vratila neka prava sjećanja; stvari kojih se prije nisi mogao sjetiti?"
    
  Purdueove blijedoplave oči zurile su ravno ispred sebe, u prazno, kroz bistre leće svojih naočala, dok je razmatrao Samovo mišljenje prije nego što je objasnio. Izgledao je gotovo manično u sve tamnijem, oblačnom svjetlu koje je strujalo kroz prozor. Njegovi dugi, vitki prsti su se, očaran, igrali s rezbarijama na drvenom naslonu za ruke njegove stolice. Sam je smatrao da je za sada najbolje promijeniti temu.
    
  "Pa zašto, dovraga, nema kreveta?" uzviknuo je, osvrćući se po gotovo praznoj sobi.
    
  "Nikad ne spavam."
    
  To je bilo sve.
    
  To je bilo sve što je Purdue mogao reći o toj temi. Njegov nedostatak elaboracije uznemirio je Sama, jer je bio potpuna suprotnost čovjekovom karakterističnom ponašanju. Obično bi odbacio svaku pristojnost ili inhibicije i izbrbljao grandioznu priču, punu što, zašto i tko. Sada je bio zadovoljan samo činjenicom, pa ga je Sam pritisnuo ne samo da ga prisili na objašnjenje, već i zato što je iskreno želio znati. "Znaš da je to biološki nemoguće, osim ako ne želiš umrijeti u psihotičnoj epizodi."
    
  Pogled koji mu je Purdue uputio natjerao je Samove trnce niz kralježnicu. Bio je to negdje između ludila i savršene sreće; pogled divlje životinje koju hrane, ako je Sam morao nagađati. Njegova plava kosa prošarana sijedima bila je, kao i uvijek, bolno uredna, začešljana unatrag u dugim pramenovima koji su je odvajali od sijedih zalisaka. Sam je zamišljao Purduea s raščupanom kosom u zajedničkim tuševima, te blijedoplave prodorne poglede čuvara kad bi ga otkrili kako grize nečije uho. Ono što ga je najviše smetalo bilo je koliko se takav scenarij odjednom činio neupadljivim s obzirom na stanje njegovog prijatelja. Purdueove riječi izvukle su Sama iz njegovih odvratnih misli.
    
  "I što misliš da sjedi ovdje pred tobom, stari kurče?" Purdue se nasmijao, pomalo posramljen svog stanja ispod klonulog osmijeha koji je pokušavao zadržati. "Ovako izgleda psihoza, ne ona holivudska sranja gdje ljudi pretjerano reagiraju, gdje ljudi čupaju kosu i pišu svoja imena izmetom po zidovima. To je tiha stvar, tihi, puzeći rak koji te više ne tjera da mariš što moraš učiniti da bi ostao živ. Ostaješ sam sa svojim mislima i aktivnostima, ne razmišljaš o hrani..." Pogledao je unatrag na goli komad tepiha gdje je trebao biti krevet, "...spavaš. Isprva mi se tijelo srušilo pod pritiskom odmora. Sam, trebao si me vidjeti. Uznemiren i iscrpljen, onesvijestio sam se na podu." Približio se Samu. Novinar je neugodno osjećao miris ljekovitog parfema i starih cigareta u Purdueovom dahu.
    
  "Purdue..."
    
  "Ne, ne, pitali ste. Slušajte, jeste li u redu?" Purdue je inzistirao šapatom. "Nisam spavao više od četiri dana zaredom, i znate što? Osjećam se sjajno! Mislim, pogledajte me. Zar ne izgledam kao slika zdravlja?"
    
  "To me i brine, prijatelju", trznuo se Sam, češkajući se po potiljku. Purdue se nasmijao. To uopće nije bio maničan smijeh, već civiliziran, nježan smijeh. Purdue je progutao veselje i šapnuo: "Znaš što mislim?"
    
  "Da zapravo nisam ovdje?" pretpostavio je Sam. "Bog zna, ovo bezlično i dosadno mjesto natjeralo bi me da ozbiljno posumnjam u stvarnost."
    
  "Ne. Ne. Mislim da su mi Crno Sunce, kad su mi isprali mozak, nekako uklonili potrebu za spavanjem. Morali su mi reprogramirati mozak... otključati... onu primitivnu moć koju su koristili na supervojnicima u Drugom svjetskom ratu kako bi ljude pretvorili u životinje. Nisu pali kad su ih upucali, Same. Nastavili su dalje, i dalje, i dalje..."
    
  "Je*i se s ovim. Izvlačim te odavde", odlučio je Sam.
    
  "Nisam još završio s liječenjem, Sam. Dopusti mi da ostanem i pustim ih da izbrišu sve ove monstruozne biheviorizme", inzistirao je Perdue, pokušavajući zvučati razumno i prisebno, iako je sve što je želio bilo pobjeći iz ustanove i vratiti se svojoj kući u Raichtisusisu.
    
  "To kažeš," odbrusi Sam pametnim tonom, "ali to nije ono što misliš."
    
  Izvukao je Perduea sa stolca. Milijarder se nasmiješio svom spasitelju, vidno nadahnut. "Očito još uvijek imaš sposobnost kontrolirati umove."
    
    
  Poglavlje 3 - Lik s ružnim riječima
    
    
  Nina se probudila osjećajući se loše, ali izrazito svjesna svoje okoline. Prvi put se probudila, a da je nije trgnuo glas medicinske sestre ili liječnik u iskušenju da da dozu u nečasni sat. Oduvijek ju je fasciniralo kako bi medicinske sestre budile pacijente kako bi im dale "nešto za spavanje" u apsurdna vremena, često između dva i pet ujutro. Logika takvih praksi potpuno joj je izmicala i nije krila svoju frustraciju zbog takve idiotizma, bez obzira na ponuđeno objašnjenje. Tijelo ju je boljelo pod sadističkim pritiskom trovanja zračenjem, ali pokušavala je to izdržati što je duže mogla.
    
  Na njezino olakšanje, od dežurnog liječnika saznala je da će povremene opekline na njezinoj koži s vremenom zacijeliti i da je izloženost koju je pretrpjela blizu nulte točke u Černobilu bila iznenađujuće mala za tako opasnu zonu. Mučnina ju je mučila svakodnevno, barem dok joj nisu ponestali antibiotici, ali stanje krvi i dalje je izazivalo veliku zabrinutost.
    
  Nina je razumjela njegovu zabrinutost zbog oštećenja njezina autoimunog sustava, ali za nju su postojali gori ožiljci - i emocionalni i fizički. Nije se mogla dobro koncentrirati otkako je puštena iz tunela. Nije bilo jasno je li to posljedica dugotrajnog oštećenja vida od sati provedenih u gotovo mrklom mraku ili je to također posljedica izloženosti visokim koncentracijama starog nuklearnog zračenja. Bez obzira na to, njezina emocionalna trauma bila je gora od fizičke boli i plikova na koži.
    
  Mučile su je noćne more u kojima je Purdue progonio u mraku. Oživljavajući sitne fragmente sjećanja, snovi su je podsjetili na jauke koje je ispustio nakon što se zlobno nasmijao negdje u paklenom mraku ukrajinskog podzemlja gdje su bili zarobljeni zajedno. Kroz drugu intravenoznu liniju, sedativi su joj držali um zaključanim u snovima, sprječavajući je da se potpuno probudi i pobjegne od njih. Bila je to podsvjesna muka koju nije mogla podijeliti sa znanstveno orijentiranima, koji su se bavili samo ublažavanjem njezinih fizičkih tegoba. Nisu imali vremena za gubljenje na njezino nadolazeće ludilo.
    
  Iza prozora, blijeda prijetnja zore treperila je, iako je svijet oko nje još spavao. Slabo je čula tihe tonove i šaputanja medicinskog osoblja, isprekidane čudnim zveckanjem šalica za čaj i kuhala za kavu. To je Ninu podsjetilo na rana jutra za vrijeme školskih praznika, kada je bila djevojčica u Obanu. Njezini roditelji i majčin otac tako bi šaputali dok su pakirali opremu za kampiranje za putovanje na Hebride. Pokušavali su ne probuditi malu Ninu dok pakiraju automobile, a tek na samom kraju bi se otac ušuljao u njezinu sobu, umotao je u deke poput rolice za hot dog i iznio je na ledeni jutarnji zrak kako bi je položio na stražnje sjedalo.
    
  Bila je to ugodna uspomena, kojoj se nakratko vratila na gotovo isti način. Dvije medicinske sestre ušle su u njezinu sobu kako bi provjerile njezinu infuziju i promijenile plahte na praznom krevetu nasuprot nje. Iako su razgovarale tihim tonom, Nina je koristila svoje znanje njemačkog jezika kako bi prisluškivala, baš kao što je to činila onim jutrima kada je njezina obitelj mislila da čvrsto spava. Ostajući mirno i duboko dišući na nos, Nina je uspjela prevariti dežurnu medicinsku sestru da povjeruje da čvrsto spava.
    
  "Kako je ona?" upitala je medicinska sestra svoju šeficu dok je grubo smotala staru plahtu koju je skinula s praznog madraca.
    
  "Njezini vitalni znakovi su u redu", tiho je odgovorila starija sestra.
    
  "Htjela sam reći da su mu trebali namazati više flamazina na kožu prije nego što su mu stavili masku. Mislim da sam u pravu kad to predlažem. Dr. Hilt nije imao razloga odgristi mi glavu", požalila se medicinska sestra na incident, za koji je Nina vjerovala da su o njemu razgovarale prije nego što su je došle posjetiti.
    
  "Znaš da se slažem s tobom u vezi s ovim, ali moraš zapamtiti da ne smiješ dovoditi u pitanje tretmane ili doze koje su propisali - ili primijenili - visokokvalificirani liječnici, Marlene. Samo zadrži svoju dijagnozu za sebe dok ne stekneš jači položaj u hranidbenom lancu ovdje, u redu?" bucmasta sestra savjetovala je svoju podređenu.
    
  "Hoće li zauzeti ovaj krevet kada napusti jedinicu intenzivne njege, sestro Barken?" upitala je znatiželjno. "Ovdje? S dr. Gouldom?"
    
  "Da. Zašto ne? Ovo nije srednji vijek ili školski kamp za osnovnu školu, draga moja. Znaš, imamo odjele za djecu s posebnim potrebama za muškarce." Medicinska sestra Barken se blago nasmiješila, ukoravajući medicinsku sestru očaranu zvijezdama, za koju je znala da obožava dr. Ninu Gould. Tko? Nina je razmišljala. Koga vraga planiraju smjestiti sa mnom da zaslužuje takvu prokletu pažnju?
    
  "Gle, dr. Gould se mršti", primijetila je sestra Barken, nesvjesna da je to Ninino nezadovoljstvo što će uskoro imati vrlo nepoželjnu cimericu. Tihe, probuđene misli kontrolirale su njezin izraz lica. "To moraju biti one jake glavobolje od zračenja. Jadnica." Da! pomislila je Nina. "Usput, glavobolje me ubijaju. Tvoji lijekovi protiv bolova su odlični za zabavu, ali ne pomažu ništa za napad frontalnog režnja, znaš?"
    
  Njena snažna, hladna ruka iznenada je stisnula Ninin zapešće, poslavši šok kroz grozničavo povjesničarkino tijelo, već osjetljivo na temperaturu. Nehotice, Ninine velike, tamne oči su se raširile.
    
  "Isuse Kriste, ženo! Hoćeš li mi tom ledenom kandžom rastrgati kožu s mišića?" vrisnula je. Bljeskovi boli prostrujali su Nininim živčanim sustavom, a njezin zaglušujući odgovor ostavio je obje medicinske sestre zapanjenima.
    
  "Dr. Gould!" uzviknula je sestra Barken iznenađeno, govoreći besprijekorno. "Jako mi je žao! Trebali biste biti pod sedativima." S druge strane sobe, mlada sestra se ceri od uha do uha.
    
  Shvativši da je upravo izvela svoju farsu na najbrutalniji mogući način, Nina je odlučila glumiti žrtvu kako bi sakrila svoju neugodu. Odmah se uhvatila za glavu, lagano zastenjavši. "Sedativ? Bol probija sve lijekove protiv bolova. Ispričavam se što sam vas prestrašila, ali... kao da mi koža gori", rekla je Nina. Druga medicinska sestra nestrpljivo je prišla njezinom krevetu, još uvijek se smiješeći poput obožavatelja koji je dobio propusnicu za backstage.
    
  "Sestro Marx, biste li bili tako ljubazni i donijeli dr. Gouldu nešto za glavobolju?" upitala je sestra Barken. "Bitte", rekla je malo glasnije kako bi odvratila mladu Marlene Marx od njezine glupe opsesije.
    
  "Hm, da, naravno, sestro", odgovorila je, nevoljko prihvaćajući svoj zadatak prije nego što je praktički iskočila iz sobe.
    
  "Slatka djevojka", rekla je Nina.
    
  "Oprostite joj. Ona je zapravo njezina majka - one su vaši veliki obožavatelji. Znaju sve o vašim putovanjima, a neke od stvari o kojima ste pisali potpuno su očarale sestru Marks. Zato vas molim da ignorirate njezin pogled", ljubazno je objasnila sestra Barken.
    
  Nina je odmah prešla na stvar, sve dok ih nije poremetilo slino štene u medicinskoj uniformi, koje se uskoro trebalo vratiti. "Tko će onda tamo spavati? Netko koga poznajem?"
    
  Sestra Barken odmahnula je glavom. "Mislim da ne bi trebao ni znati tko je zapravo", šapnula je. "Profesionalno, ne smijem to dijeliti, ali budući da ćete dijeliti sobu s novim pacijentom..."
    
  "Guten Morgen, sestro", rekao je čovjek s vrata. Kirurška maska prigušila je njegove riječi, ali Nina je mogla reći da mu naglasak nije autentičan njemački.
    
  "Oprostite, dr. Gould", rekla je sestra Barken, približavajući se visokoj figuri kako bi razgovarala s njom. Nina je pozorno slušala. U ovom pospanom satu, soba je još uvijek bila relativno tiha, što je olakšavalo slušanje, posebno kad je Nina zatvorila oči.
    
  Liječnica je pitala sestru Barken o mladiću koji je doveden prethodne noći i zašto pacijent više nije na onome što je Nina nazvala 'Odjelom 4'. Želudac joj se stegnuo kad je sestra zatražila liječnikovu iskaznicu, a on je odgovorio prijetnjom.
    
  "Sestro, ako mi ne daš potrebne informacije, netko će umrijeti prije nego što uspiješ pozvati osiguranje. U to te mogu uvjeriti."
    
  Nini je zastao dah. Što je planirao učiniti? Čak i širom otvorenih očiju, jedva je dobro vidjela, pa je pokušaj pamćenja njegovih crta lica bio gotovo uzaludan. Najbolje što je mogla učiniti bilo je jednostavno se pretvarati da ne razumije njemački i da je ionako previše pospana da bi išta čula.
    
  "Ne. Misliš li da je ovo prvi put da me šarlatan pokušao zastrašiti u mojih dvadeset sedam godina medicinskog rada? Izlazi ili ću te sama pretući", zaprijetila je sestra Barken. Nakon toga, medicinska sestra nije ništa rekla, ali Nina je osjetila bijesnu gužvu, nakon čega je uslijedila neugodna tišina. Usudila se okrenuti glavu. Žena je čvrsto stajala na vratima, ali stranac je nestao.
    
  "To je bilo prelako", rekla je Nina sebi u bradu, ali se pravila glupa zbog svih. "Je li ovo moj liječnik?"
    
  "Ne, draga moja", odgovorila je medicinska sestra Barken. "I molim vas, ako ga ponovno vidite, odmah obavijestite mene ili bilo kojeg drugog člana osoblja." Izgledala je vrlo razdraženo, ali nije pokazivala strah dok se ponovno pridružila Nini kraj njezina kreveta. "Trebali bi dovesti novog pacijenta sljedeći dan. Zasad su ga stabilizirali. Ali ne brinite, pod jakim je sedativima. Neće vam predstavljati problem."
    
  "Koliko dugo ću biti ovdje zatvorena?" upitala je Nina. "I nemoj mi reći dok mi ne bude bolje."
    
  Sestra Barken se nasmijala. "Recite mi, doktore Gould. Zadivili ste sve svojom sposobnošću borbe protiv infekcije i pokazali ste iscjeliteljske sposobnosti koje graniče s nadnaravnim. Što ste vi, neka vrsta vampira?"
    
  Medicinska sestra je imala dobar humor. Nini je bilo drago znati da neki ljudi još uvijek osjećaju određenu dozu čuđenja. Ali ono što nije mogla reći čak ni najotvorenijima bilo je da je njezina nadnaravna sposobnost iscjeljivanja rezultat transfuzije krvi koju je primila mnogo godina ranije. Na vratima smrti, Ninu je spasila krv posebno okrutnog neprijatelja, gotovo ostatak Himmlerovih eksperimenata stvaranja nadčovjeka, čudesnog oružja. Zvala se Lita i bila je čudovište s uistinu moćnom krvlju.
    
  "Možda šteta nije bila toliko velika koliko su liječnici isprva mislili", odgovorila je Nina. "Osim toga, ako tako dobro zacjeljujem, zašto oslijepim?"
    
  Sestra Barken stavila je umirujuću ruku na Ninino čelo. "Možda je ovo samo simptom neravnoteže elektrolita ili razine inzulina, draga moja. Sigurna sam da će ti se vid uskoro razbistriti. Ne brini. Ako nastaviš s dobrim radom koji radiš, uskoro ćeš odavde izaći."
    
  Nina se nadala da je gospođina pretpostavka točna, jer je trebala pronaći Sama i pitati za Purduea. Trebao joj je i novi telefon. Do tada je samo provjeravala vijesti tražeći nešto o Purdueu, budući da je možda bio dovoljno slavan da dospije u vijesti u Njemačkoj. Iako ju je pokušao ubiti, nadala se da je dobro - gdje god se nalazio.
    
  "Čovjek koji me doveo ovamo... je li ikada rekao da će se vratiti?" Nina je pitala za Detlefa Holzera, poznanika kojeg je ozlijedila prije nego što ju je spasio iz Purduea i vražjih vena ispod zloglasnog Reaktora 4 u Černobilu.
    
  "Ne, nismo čuli ništa o njemu od tada", priznala je Barkenina sestra. "Nije mi bio dečko ni u kakvom svojstvu, zar ne?"
    
  Nina se nasmiješila, sjećajući se slatkog, tupog tjelohranitelja koji je njoj, Samu i Perdueu pomogao pronaći slavnu Jantarnu sobu prije nego što se sve raspalo u Ukrajini. "Nije muškarac", nasmiješila se maglovitoj slici svoje sestre koja je dojila. "Udovac."
    
    
  Poglavlje 4 - Šarm
    
    
  "Kako je Nina?" upitao je Purdue Sama dok su napuštali sobu bez kreveta s Purdueovim kaputom i malim koferom kao prtljagom.
    
  "Detlef Holzer ju je smjestio u bolnicu u Heidelbergu. Planiram je provjeriti za tjedan ili dva", šapnuo je Sam, provjeravajući hodnik. "Dobro je što je Detlef tako blag, inače bi ti do sada već lutala po Pripjatu."
    
  Nakon što je pogledao lijevo i desno, Sam je gestikulirao prijatelju da ga slijedi desno, kuda je krenuo prema stubištu. Čuli su glasove kako se svađaju na odmorištu. Nakon trenutka oklijevanja, Sam se zaustavio i pretvarao se da je zadubljen u telefonski razgovor.
    
  "Nisu oni Sotonini agenti, Same. Hajde", hihotao se Purdue, povlačeći Sama za rukav pored dvojice domara koji su čavrljali ni o čemu. "Oni čak ni ne znaju da sam pacijent. Koliko oni znaju, ti si moj pacijent."
    
  "Gospodine Perdue!" viknula je žena iza leđa, strateški prekidajući Perdueovu izjavu.
    
  "Nastavi hodati", promrmljao je Perdue.
    
  "Zašto?" glasno se zadirkivao Sam. "Misle da sam ti pacijent, sjećaš se?"
    
  "Sam! Za ime Božje, samo nastavi", inzistirao je Perdue, samo malo zabavljen Samovim djetinjastim usklikom.
    
  "Gospodine Purdue, molim vas, stanite ovdje. Moram nakratko porazgovarati s vama", ponovila je žena. Zastao je s poraženim uzdahom i okrenuo se prema privlačnoj ženi. Sam se nakašljao. "Molim vas, recite mi da je ovo vaša liječnica, Purdue. Jer... pa, mogla bi mi isprati mozak bilo koji dan."
    
  "Izgleda da je već to učinila", promrmlja Perdue, oštro pogledavši svoju partnericu.
    
  "Nisam imala to zadovoljstvo", nasmiješila se, susrećući Samov pogled.
    
  "Želiš li?" upitao je Sam, primivši snažan udarac laktom od Purduea.
    
  "Molim?" upitala je, pridružujući im se.
    
  "Malo je sramežljiv", slagala je Perdue. "Bojim se da se mora naučiti glasnije izražavati. Mora da se čini tako grubim, Melissa. Žao mi je."
    
  "Melissa Argyle." Nasmiješila se dok se predstavljala Samu.
    
  "Sam Cleave", rekao je jednostavno, prateći Purdueove tajne signale na svom perifernom uređaju. "Jeste li vi stroj za pranje mozga gospodina Purduea...?"
    
  "... psiholog koji ga je liječio?" upitao je Sam, sigurno zaključavajući svoje misli.
    
  Stidljivo se, zabavljeno nasmiješila. "Ne! Oh, ne. Voljela bih da imam takvu moć. Ja sam samo šefica administracije ovdje u Sinclairu, otkako je Ella otišla na porodiljni dopust."
    
  "Dakle, odlaziš za tri mjeseca?" Sam se pretvarao da žali.
    
  "Bojim se da je tako", odgovorila je. "Ali sve će biti u redu. Imam honorarno mjesto na Sveučilištu u Edinburghu kao asistentica ili savjetnica dekana Fakulteta psihologije."
    
  "Jesi li to čuo, Purdue?" Sam je bio pretjerano impresioniran. "Ona je u Fort Edinburghu! Mali je to svijet. I ja posjećujem to mjesto, ali uglavnom zbog informacija, kada istražujem svoje zadatke."
    
  "O, da," nasmiješio se Perdue. "Znam gdje je - na dužnosti je."
    
  "Tko misliš da mi je dao ovu poziciju?" onesvijestila se i pogledala Perduea s bezgraničnim obožavanjem. Sam nije mogao propustiti priliku za nestašluk.
    
  "O, je li? Ti si stari gad, Dave! Pomažeš talentiranim, perspektivnim znanstvenicima da dobiju stalno mjesto, čak i ako sam ne dobiješ zasluge ili bilo što slično. Nije li najbolji, Melissa?" Sam je pohvalio svog prijatelja, nimalo ne zavaravajući Purdue, ali Melissa je bila uvjerena u njegovu iskrenost.
    
  "Toliko dugujem gospodinu Purdueu", cvrkutala je. "Samo se nadam da zna koliko mu to cijenim. Zapravo, dao mi je ovu olovku." Prelazila je stražnjom stranom olovke preko svog tamnoružičastog ruža s lijeva na desno dok je podsvjesno flertovala, a žute kovrče jedva su prekrivale tvrde bradavice, koje su se vidjele kroz bež kardigan.
    
  "Siguran sam da i Pen cijeni tvoj trud", rekao je Sam bez ustručavanja.
    
  Perdue je problijedila, u mislima vičući na Sam da ušuti. Plavuša je odmah prestala sisati ruku, shvativši što radi. "Što mislite, gospodine Cleve?" strogo je upitala. Sam je bio nepokolebljiv.
    
  "Mislim, Pen bi bio zahvalan kad biste otpustili gospodina Perduea za nekoliko minuta", nasmiješio se Sam samouvjereno. Perdue nije mogao vjerovati. Sam je bio zauzet korištenjem svog neobičnog talenta na Melissi, tjerajući je da radi što je želio, odmah je shvatio. Trudeći se da se ne nasmiješi novinarkinoj drskosti, zadržao je ugodan izraz lica.
    
  "Apsolutno", ozario se. "Samo da vam uzmem papire za ostavku, pa ćemo se naći u predvorju za deset minuta."
    
  "Puno ti hvala, Melissa", doviknuo je Sam za njom dok je silazila niz stepenice.
    
  Polako je okrenuo glavu i ugledao čudan izraz na Purdueovom licu.
    
  "Nepopravljiv si, Sam Cleve", ukorio ga je.
    
  Sam je slegnuo ramenima.
    
  "Podsjeti me da ti kupim Ferrari za Božić", nasmiješio se. "Ali prvo ćemo piti do Hogmanaya i poslije!"
    
  "Rocktober je bio prošli tjedan, nisi li znao?" upitao je Sam stvarno dok su njih dvoje hodali do recepcije na prvom katu.
    
  "Da".
    
  Na recepciji ga je ponovno pogledala uznemirena djevojka koju je Sam zbunio. Purdue nije trebao pitati. Mogao je samo nagađati kakve je mentalne igre Sam igrao s jadnom djevojkom. "Znaš da će ti bogovi oduzeti svoje moći za zlo, zar ne?" upitao je Sama.
    
  "Ali ih ne koristim za zlo. Izvlačim svog starog prijatelja odavde", branio se Sam.
    
  "Ne ja, Sam. Žene", ispravio je Perdue ono što je Sam već znao da misli. "Pogledaj im lica. Nešto si učinio."
    
  "Ništa zbog čega će požaliti, nažalost. Možda bih se jednostavno trebao prepustiti malo ženskoj pažnji, uz pomoć bogova, ha?" Sam je pokušao izazvati suosjećanje kod Purduea, ali nije dobio ništa osim nervoznog osmijeha.
    
  "Prvo da odavde odemo nekažnjeno, starče", podsjetio je Sama.
    
  "Ha, dobar izbor riječi, gospodine. Oh, pogledajte, evo i Melisse", uputio je Perdueu vragolast osmijeh. "Kako je zaslužila taj Caran d"Ache? S tim ružičastim usnama?"
    
  "Ona je u jednom od mojih programa za beneficije, Same, kao i nekoliko drugih mladih žena... i muškaraca, što se toga tiče", Perdue se beznadno branio, dobro znajući da ga Sam vara.
    
  "Hej, tvoje preferencije nemaju nikakve veze sa mnom", oponašao ga je Sam.
    
  Nakon što je Melissa potpisala Perdueove otpusne papire, nije gubio vrijeme i stigao je do Samovog automobila s druge strane prostranog botaničkog vrta koji je okruživao zgradu. Poput dva dječaka koji bježe s nastave, trčali su dalje od ustanove.
    
  "Imaš muda, Sam Cleve. To ti priznajem", hihotao se Perdue dok su prolazili pored osiguranja s potpisanim papirima za otpuštanje.
    
  "Vjerujem. Dokažimo", našalio se Sam dok su ulazili u auto. Perdueov zbunjeni izraz lica potaknuo ga je da otkrije tajnu lokaciju zabave na koju je mislio. "Zapadno od North Berwicka idemo... u šatorsko naselje s pivom... i nosit ćemo kiltove!"
    
    
  Poglavlje 5 - Skriveni Marduk
    
    
  Bez prozora i vlažan, podrum je tiho ležao čekajući puzeću sjenu koja se probijala uz zid, klizeći niz stepenice. Baš poput prave sjene, čovjek koji ju je bacio kretao se tiho, prikradajući se jedinom pustom mjestu koje je mogao pronaći da se sakrije dovoljno dugo za promjenu smjene. Iscrpljeni div pažljivo je planirao svoj sljedeći potez, ali nikada nije bio nesvjestan stvarnosti - morat će se skrivati barem još dva dana.
    
  Konačna odluka donesena je nakon temeljitog pregleda popisa osoblja na drugom katu, gdje je administrator prikvačio tjedni raspored na oglasnu ploču u zbornici. U šarenom Excel dokumentu uočio je ime uporne medicinske sestre i detalje o njezinoj smjeni. Nije je htio ponovno sresti, a imala je još dva dana rada, pa mu nije preostalo ništa drugo nego da se sklupča u betonskoj samoći slabo osvijetljene kotlovnice, s tek tekućom vodom za zabavu.
    
  Kakva katastrofa, pomislio je. Ali u konačnici, dolazak do pilota Olafa Lanhagena, koji je do nedavno služio u jedinici Luftwaffea u zračnoj bazi Büchner, vrijedio je čekanja. Prikriveni starac nije mogao dopustiti da teško ranjeni pilot ostane živ ni pod koju cijenu. Ono što bi mladić mogao učiniti da nije zaustavljen bilo je jednostavno prerizično. Dugo čekanje počelo je za unakaženog lovca, utjelovljenje strpljenja, koji se sada skrivao u dubinama heidelberške medicinske ustanove.
    
  Držao je kiruršku masku koju je upravo skinuo, pitajući se kako bi bilo hodati među ljudima bez ikakvog pokrivala na licu. Ali nakon takvog razmišljanja, pojavio se neosporni prezir prema toj želji. Morao je priznati sebi da bi mu bilo jako neugodno hodati po danu bez maske, makar samo zbog nelagode koju bi mu to uzrokovalo.
    
  Goli.
    
  Osjećao bi se golim, neplodnim, bez obzira koliko mu je lice sada bezizražajno, kad bi bio prisiljen otkriti svoju manu svijetu. I pitao se kako bi bilo izgledati normalno po definiciji dok sjedi u tihom mraku istočnog kuta podruma. Čak i da nije deformiran i nosi prihvatljivo lice, osjećao bi se izloženo i užasno uočljivo. Zapravo, jedina želja koju je mogao spasiti od te ideje bila je privilegija pravilnog govora. Ne, predomislio se. Sposobnost govora ne bi bila jedina stvar koja bi mu pružila zadovoljstvo; sama radost osmijeha bila bi poput neuhvatljivog sna uhvaćenog u sjećanju.
    
  Konačno se sklupčao pod grubom dekom od ukradene posteljine, zahvaljujući praonici rublja. Smotao je krvave plahte nalik platnu koje je pronašao u jednoj od platnenih kutija kako bi poslužile kao izolacija između dehidriranog tijela i tvrdog poda. Uostalom, njegove izbočene kosti ostavljale su modrice čak i na najmekšem madracu, a štitnjača mu nije dopuštala da upije ni kap mekog tkiva nalik lipidu koje bi mu pružilo udobnu amortizaciju.
    
  Njegova dječja bolest samo je pogoršala njegovu urođenu manu, pretvorivši ga u čudovište ispunjeno bolima. Ali to je bilo njegovo prokletstvo - da bude jednako blagoslovu onoga što jest, uvjeravao je sam sebe. U početku je Peteru Marduku bilo teško to prihvatiti, ali kad je pronašao svoje mjesto u svijetu, njegova je svrha postala jasna. Unakaženost, fizička ili duhovna, morala je ustupiti mjesto ulozi koju mu je dao okrutni Stvoritelj koji ga je stvorio.
    
  Još jedan dan je prošao, a on je ostao nezapažen, njegova najveća vještina u svim pothvatima. Peter Marduk, sedamdeset osmogodišnjak, položio je glavu na smrdljive plahte kako bi malo odspavao dok je čekao da prođe još jedan dan. Miris ga nije smetao. Njegova su osjetila bila vrlo selektivna; jedan od blagoslova kojima je bio proklet kad nije imao nos. Kad je htio pratiti miris, njegov je njuh bio poput morskog psa. S druge strane, imao je sposobnost koristiti suprotno. To je sada učinio.
    
  Osjet mirisa mu se isključio, naćulio je uši, osluškujući bilo kakav inače nečujan zvuk dok spava. Srećom, nakon više od dva puna dana budnosti, starac je zatvorio oči - svoje izvanredno normalne oči. Iz daljine je mogao čuti škripanje kotača kolica pod težinom večere na Odjelu B neposredno prije posjeta. Gubitak svijesti ga je ostavio slijepim i umirenim, nadajući se snu bez snova dok ga zadatak ne probudi da ponovno izvrši zadatak.
    
    
  * * *
    
    
  "Tako sam umorna", rekla je Nina sestri Marks. Mlada sestra bila je na noćnoj smjeni. Otkad je upoznala dr. Ninu Gould u protekla dva dana, donekle je odbacila svoje zaljubljene manire i pokazala više profesionalne topline prema bolesnoj povjesničarki.
    
  "Umor je dio bolesti, dr. Gould", suosjećajno je rekla Nini, namještajući jastuke.
    
  "Znam, ali nisam se osjećao ovako umorno otkad sam primljen. Jesu li mi dali sedativ?"
    
  "Da vidim", ponudila je sestra Marks. Izvukla je Ninin medicinski karton iz utora u podnožju kreveta i polako prelistala stranice. Plavim očima pregledala je lijekove koje je primila u proteklih dvanaest sati, a zatim je polako odmahnula glavom. "Ne, dr. Gould. Ne vidim ovdje ništa osim lokalnog lijeka u vašoj infuziji. Naravno, bez sedativa. Jeste li pospani?"
    
  Marlene Marx nježno je uzela Ninu za ruku i provjerila joj vitalne znakove. "Puls vam je prilično slab. Dopustite mi da vam provjerim krvni tlak."
    
  "O, Bože, osjećam se kao da ne mogu podići ruke, sestro Marx", teško je uzdahnula Nina. "Osjećam se kao..." Nije imala pravi način da pita, ali s obzirom na simptome, osjećala je da mora. "Jesi li ikada pila roofie?"
    
  Izgledajući pomalo zabrinuto što Nina zna kako je biti pod utjecajem Rohypnola, medicinska sestra je ponovno odmahnula glavom. "Ne, ali imam dobru ideju što takva droga radi središnjem živčanom sustavu. Je li to ono što i ti osjećaš?"
    
  Nina je kimnula, jedva uspijevajući otvoriti oči. Medicinska sestra Marks uznemirila se vidjevši da je Ninin krvni tlak izuzetno nizak, naglo padajući na način koji je potpuno proturječio njezinom prethodnom predviđanju. "Moje tijelo je kao nakovanj, Marlene", tiho je promrmljala Nina.
    
  "Čekajte, dr. Gould", inzistirala je medicinska sestra, pokušavajući govoriti oštro i glasno kako bi probudila Ninin um dok je trčala zvati kolege. Među njima je bio i dr. Eduard Fritz, liječnik koji je liječio mladića koji je stigao dvije noći kasnije s opeklinama drugog stupnja.
    
  "Dr. Fritz!" pozvala je sestra Marks tonom koji ne bi uznemirio ostale pacijente, ali bi medicinskom osoblju prenio određenu hitnost. "Dr. Gould brzo pada krvni tlak i mučim se da je održim pri svijesti!"
    
  Tim je pojurio do Nine i navukao zavjese. Promatrači su bili zapanjeni reakcijom osoblja na sitnu ženu koja je sama zauzimala dvokrevetnu sobu. Posjetiteljima se takav događaj nije dogodio već dugo, a mnogi posjetitelji i pacijenti čekali su kako bi se uvjerili da je pacijentica dobro.
    
  "Ovo izgleda kao nešto iz Grayeve anatomije", sestra Marks čula je posjetitelja kako govori svom suprugu dok je trčala s lijekovima koje je dr. Fritz zatražio. Ali Marks je bilo stalo samo do toga da vrati dr. Gould prije nego što se potpuno sruši. Dvadeset minuta kasnije, ponovno su razmaknuli zavjese, razgovarajući nasmijanim šapatom. Po njihovim izrazima lica, prolaznici su mogli zaključiti da se pacijentovo stanje stabiliziralo i da se vratio užurbanoj atmosferi koja se obično povezuje s tim dijelom noći u bolnici.
    
  "Hvala Bogu da smo je uspjeli spasiti", uzdahnula je sestra Marks, naslonivši se na recepcijski pult kako bi otpila gutljaj kave. Malo-pomalo, posjetitelji su počeli napuštati odjel, opraštajući se od svojih zatvorenih voljenih do sutra. Postupno su hodnici postajali tiši, dok su koraci i prigušeni tonovi nestajali u ništavilu. Za većinu osoblja bilo je olakšanje malo se odmoriti prije završnih večernjih obilazaka.
    
  "Odličan posao, sestro Marx", nasmiješila se dr. Fritz. Čovjek se rijetko smiješio, čak i u najboljim vremenima. Zbog toga je znala da će njegove riječi biti dobro prihvaćene.
    
  "Hvala vam, doktore", odgovorila je skromno.
    
  "Doista, da niste odmah reagirali, mogli smo večeras izgubiti dr. Goulda. Bojim se da je njezino stanje ozbiljnije nego što njezina biologija pokazuje. Moram priznati, bio sam zbunjen ovim. Kažete da joj je vid bio oštećen?"
    
  "Da, doktore. Žalila se da joj je vid mutan do sinoć, kada je izravno upotrijebila riječi 'slijepi'. Ali nisam bila u poziciji da joj dam ikakav savjet, jer nemam pojma što je to moglo uzrokovati osim očitog nedostatka imuniteta", predložila je sestra Marks.
    
  "To mi se sviđa kod tebe, Marlene", rekao je. Nije se smiješio, ali njegova je izjava ipak bila puna poštovanja. "Znaš svoje mjesto. Ne pretvaraš se da si liječnica i ne usuđuješ se govoriti pacijentima što misliš da ih muči. To prepuštaš profesionalcima, i to je dobro. S takvim stavom, daleko ćeš dogurati pod mojom skrbi."
    
  Nadajući se da dr. Hilt nije prenijela njezino prethodno ponašanje, Marlene se samo nasmiješila, ali srce joj je lupalo od ponosa zbog odobravanja dr. Fritza. Bio je vodeći stručnjak u području dijagnostike širokog spektra, koje je obuhvaćalo razna medicinska područja, a ipak je ostao skroman liječnik i konzultant. S obzirom na njegova karijerna postignuća, dr. Fritz bio je relativno mlad. U ranim četrdesetima već je napisao nekoliko nagrađivanih članaka i držao međunarodna predavanja tijekom svojih studijskih odmora. Njegova mišljenja visoko su cijenila većina medicinskih znanstvenika, posebno skromne medicinske sestre poput Marlene Marx, koja je upravo završila staž.
    
  To je bila istina. Marlene je znala svoje mjesto pokraj njega. Bez obzira koliko je dr. Fritzova izjava zvučala šovinistički ili seksistički, znala je što je mislio. Međutim, bilo je mnogo drugih zaposlenica koje ne bi tako dobro razumjele njezino značenje. Za njih je njegova moć bila sebična, zaslužio ju je ili ne. Vidjele su ga kao mizoginoga i na radnom mjestu i u društvu, često raspravljajući o njegovoj seksualnosti. Ali on im nije obraćao pažnju. Jednostavno je iznosio očito. Znao je bolje, a one nisu bile kvalificirane da odmah postave dijagnozu. Stoga nisu imale pravo izraziti svoje mišljenje, a ponajmanje kada je on bio dužan to učiniti kako treba.
    
  "Brže pogledaj, Marxe", rekao je jedan od bolničara dok je prolazio.
    
  "Zašto? Što se događa?" upitala je, širom otvorenih očiju. Obično se molila za malo aktivnosti tijekom noćne smjene, ali Marlen je već podnijela dovoljno stresa za jednu noć.
    
  "Selimo Freddyja Kruegera kod Černobilske dame", odgovorio je, gestikulirajući joj da počne pripremati krevet za selidbu.
    
  "Hej, pokaži malo poštovanja prema jadniku, idiote", rekla je bolničaru, koji se samo nasmijao njezinoj opomeni. "On je nečiji sin, znaš!"
    
  Otvorila je krevet za njegovu novu stanarku u prigušenom, usamljenom svjetlu iznad. Povlačeći deke i gornju plahtu kako bi oblikovali uredan trokut, Marlene je razmišljala, makar i na trenutak, o sudbini jadnog mladića, koji je zbog teškog oštećenja živaca izgubio većinu svojih crta lica, a da ne spominjemo svoje sposobnosti. Dr. Gould se premjestio u zamračeni dio sobe nekoliko metara dalje, pretvarajući se da je za promjenu dobro odmoran.
    
  Novog su pacijenta doveli uz minimalne smetnje i prebacili ga u novi krevet, zahvalni što se nije probudio od onoga što bi nesumnjivo bila neizdrživa bol tijekom njihovog liječenja. Tiho su otišli nakon što se smjestio, dok su u podrumu svi jednako čvrsto spavali, predstavljajući neposrednu prijetnju.
    
    
  Poglavlje 6 - Dilema Luftwaffea
    
    
  "Bože moj, Schmidt! Ja sam zapovjednik, glavni inspektor Zapovjedništva Luftwaffea!" viknuo je Harold Mayer u rijetkom trenutku gubitka kontrole. "Ovi novinari će htjeti znati zašto je nestali pilot koristio jedan od naših borbenih zrakoplova bez dopuštenja mog ureda ili Zajedničkog operativnog zapovjedništva Bundeswehra! A tek sada saznajem da su trup otkrili naši ljudi - i sakrili ga?"
    
  Gerhard Schmidt, zamjenik zapovjednika, slegnuo je ramenima i pogledao zajapureno lice svog nadređenog. General-pukovnik Harold Meyer nije bio netko tko gubi kontrolu nad svojim emocijama. Scena koja se odvijala pred Schmidtom bila je vrlo neobična, ali je potpuno razumio zašto je Meyer reagirao onako kako jest. Ovo je bila vrlo ozbiljna stvar i neće proći dugo prije nego što neki znatiželjni novinar otkrije istinu o pilotu prebjegu, čovjeku koji je sam pobjegao u jednom od njihovih zrakoplova vrijednih milijun eura.
    
  "Jesu li već pronašli pilota Löa Wenhagena?" upitao je Schmidta, časnika koji je imao nesreću da bude imenovan, da mu kaže šokantnu vijest.
    
  "Ne. Na mjestu događaja nije pronađeno tijelo, što nas navodi na pomisao da je još uvijek živ", zamišljeno je odgovorio Schmidt. "Ali također morate uzeti u obzir da je vrlo lako mogao poginuti u nesreći. Eksplozija je mogla uništiti njegovo tijelo, Harolde."
    
  "Sva ta priča o 'moglo je' i 'možda će morati' - to me najviše brine. Brine me neizvjesnost onoga što slijedi iz cijele ove afere, a da ne spominjem činjenicu da neke od naših eskadrila imaju ljude na kratkotrajnom dopustu. Prvi put u karijeri osjećam se nelagodno", priznao je Meyer, konačno sjedajući na trenutak da razmisli. Odjednom je podigao pogled, susrećući se sa Schmidtovim čeličnim pogledom, ali gledao je dalje od lica svog podređenog. Prošao je trenutak prije nego što je Meyer donio konačnu odluku. "Schmidt..."
    
  "Da, gospodine?" brzo je odgovorio Schmidt, želeći znati kako će ih zapovjednik sve spasiti od sramote.
    
  "Nađi trojicu ljudi kojima vjeruješ. Trebaju mi pametni ljudi, s mozgom i snagom, prijatelju. Ljudi poput tebe. Moraju razumjeti u kakvoj smo nevolji. Ovo je PR noćna mora koja samo čeka da se dogodi. Ja - a vjerojatno i ti - vjerojatno ćemo biti otpušteni ako se sazna što je ovaj mali kreten uspio učiniti pred našim nosom", rekao je Meyer, ponovno skrećući s teme.
    
  "I trebaš da ga mi pronađemo?" upitao je Schmidt.
    
  "Da. I znaš što učiniti ako ga pronađeš. Koristi vlastitu diskreciju. Ako želiš, ispitaj ga da otkriješ koja ga je ludost navela na ovaj glupi čin hrabrosti - znaš koje su mu bile namjere", predložio je Meyer. Nagnuo se naprijed, naslonivši bradu na prekrižene ruke. "Ali Schmidt, ako i krivo diše, izbaci ga. Uostalom, mi smo vojnici, a ne dadilje ili psiholozi. Kolektivna dobrobit Luftwaffea puno je važnija od jednog manijakalnog idiota koji ima nešto za dokazati, razumiješ?"
    
  "Potpuno", složio se Schmidt. Nije samo ugađao svom nadređenom; iskreno je imao isto mišljenje. Njih dvojica nisu izdržali godine testiranja i obuke u njemačkom zrakoplovnom korpusu samo da bi ih uništio neki balavi pilot. Kao rezultat toga, Schmidt je bio potajno uzbuđen zbog misije koja mu je dodijeljena. Pljesnuo je rukama o bedra i ustao. "Gotovo. Dajte mi tri dana da okupim svoj trio, a nakon toga ćemo vam se svakodnevno javljati."
    
  Meyer je kimnuo, odjednom osjetivši određeno olakšanje zbog suradnje s istomišljenikom. Schmidt je stavio kapu i svečano salutirao, smiješeći se. "To jest, ako nam treba toliko vremena da riješimo ovu dilemu."
    
  "Nadajmo se da je prva poruka i posljednja", odgovorio je Meyer.
    
  "Ostat ćemo u kontaktu", obećao je Schmidt dok je izlazio iz ureda, ostavljajući Meyera s znatno boljim osjećajem.
    
    
  * * *
    
    
  Nakon što je Schmidt odabrao svoja tri čovjeka, pod krinkom tajne operacije dao im je upute. Trebali su sakriti informacije o ovoj misiji od svih ostalih, uključujući svoje obitelji i kolege. S velikim taktom, časnik se pobrinuo da njegovi ljudi shvate da je krajnja pristranost put misije. Odabrao je trojicu krotkih, inteligentnih ljudi različitih činova iz različitih borbenih jedinica. To je bilo sve što mu je trebalo. Nije se zamarao detaljima.
    
  "Dakle, gospodo, prihvaćate li ili odbijate?" konačno je upitao sa svog improviziranog podija, smještenog na povišenoj betonskoj platformi u prostoru za održavanje baze. Strog izraz lica i naknadna tišina prenosili su težinu misije. "Hajde, dečki, ovo nije prosidba! Da ili ne! Ovo je jednostavna misija: pronaći i uništiti miša u našem spremniku za pšenicu, dečki."
    
  "Unutra sam."
    
  "Ah, danke Himmelfarb! Znao sam da sam odabrao pravog čovjeka kad sam odabrao tebe", rekao je Schmidt, koristeći obrnutu psihologiju kako bi potaknuo drugu dvojicu. Zahvaljujući prevladavajućem pritisku vršnjaka, na kraju je uspio. Ubrzo nakon toga, crvenokosi demon po imenu Kohl kucnuo je petama na svoj tipičan način hvalisavosti. Naravno, posljednji čovjek, Werner, morao je popustiti. Opirao se, ali samo zato što je planirao malo svirati u Dillenburgu tijekom sljedeća tri dana, a Schmidtov mali izlet poremetio mu je planove.
    
  "Idemo srediti ovog malog gada", rekao je ravnodušno. "Pobijedio sam ga dva puta u blackjacku prošli mjesec, a još mi duguje 137 eura."
    
  Njegova dva kolege su se nasmijala. Schmidt je bio zadovoljan.
    
  "Hvala vam što ste dobrovoljno odvojili svoje vrijeme i stručnost, dečki. Dopustite mi da večeras dobijem informacije, a vaše prve narudžbe bit će spremne u utorak. Odlazim."
    
    
  Poglavlje 7 - Susret s ubojicom
    
    
  Hladan, crn pogled nepomičnih, sićušnih očiju sreo se s Nininim dok se postupno budila iz blaženog sna. Ovaj put je nisu mučile noćne more, ali ipak se probudila uz ovaj užasan prizor. Dahnula je dok su se tamne zjenice u krvavim očima pretvorile u stvarnost za koju je mislila da ju je izgubila u snovima.
    
  O Bože, promrmljala je bez glasa kad ga je ugledala.
    
  Odgovorio je nečim što bi mogao biti osmijeh da mu je na licu ostalo imalo mišića, ali sve što je mogla vidjeti bilo je prijateljsko borenje u prepoznavanju. Uljudno je kimnuo.
    
  "Bok", Nina se prisilila reći, iako nije bila raspoložena za razgovor. Mrzila je samu sebe što se u sebi nadala da je pacijent izgubio moć govora, samo da bi je ostavio na miru. Uostalom, samo ga je pozdravila, znak pristojnosti. Na njezin užas, on je odgovorio promuklim šapatom. "Bok. Žao mi je što sam te uplašio. Samo sam mislio da se više nikada neću probuditi."
    
  Ovaj put se Nina nasmiješila bez moralne prisile. "Ja sam Nina."
    
  "Drago mi je, Nina. Žao mi je... teško je razgovarati", ispričao se.
    
  "Ne brini. Nemoj ništa reći ako te boli."
    
  "Volio bih da boli. Ali lice mi je samo utrnulo. Osjećam se..."
    
  Duboko je uzdahnuo, a Nina je u njegovim tamnim očima vidjela golemu tugu. Odjednom ju je srce boljelo od sažaljenja prema čovjeku s rastopljenom kožom, ali se nije usudila sada progovoriti. Željela ga je pustiti da završi ono što je htio reći.
    
  "Osjećam se kao da nosim tuđe lice." Borio se s riječima, emocije su mu bile u previranju. "Samo ova mrtva koža. Samo ova utrnulost, kao kad dodirneš tuđe lice, znaš? To je kao - maska."
    
  Dok je govorio, Nina je zamišljala njegovu patnju, i to ju je prisililo da napusti svoju prijašnju zloću, želeći da on šuti radi vlastite utjehe. Zamišljala je sve što je rekao i stavljala se u njegov položaj. Kako to mora biti strašno! Ali bez obzira na stvarnost njegove patnje i neizbježne nedostatke, željela je održati pozitivan ton.
    
  "Sigurna sam da će biti bolje, posebno s lijekovima koje nam daju", uzdahnula je. "Iznenađena sam što osjećam stražnjicu na WC školjci."
    
  Oči su mu se ponovno suzile i naborale, a iz grkljana mu je izletjelo ritmično hripanje za koje je sada znala da je smijeh, iako ostatak njegova lica nije pokazivao nikakve znakove smijeha. "Kao kad zaspiš na vlastitoj ruci", dodao je.
    
  Nina je odlučno ustupila rukom. "Dobro."
    
  Bolnički odjel vrvio je oko dvoje novih poznanika, obavljajući jutarnje vizite i noseći pladnjeve s doručkom. Nina se pitala gdje je sestra Barken, ali nije ništa rekla kada je dr. Fritz ušao u sobu u pratnji dva stranca u profesionalnoj odjeći, a sestra Marks išla je odmah iza njih. Stranci su se pokazali kao bolnički administratori, jedan muškarac i jedna žena.
    
  "Dobro jutro, dr. Gould", nasmiješio se dr. Fritz, ali je svoj tim poveo do drugog pacijenta. Medicinska sestra Marks brzo se nasmiješila Nini prije nego što se vratila svom poslu. Navukli su debele zelene zavjese i čula je osoblje kako razgovara s novim pacijentom relativno tihim glasovima, vjerojatno za nju.
    
  Nina se namrštila od frustracije zbog njihovog neprestanog ispitivanja. Jadnik je jedva ispravno izgovarao riječi! Međutim, čula je dovoljno da zna da se pacijent ne može sjetiti vlastitog imena i da se prije požara sjeća samo letenja.
    
  "Ali dotrčali ste ovamo još uvijek u plamenu!" obavijestio ga je dr. Fritz.
    
  "Ne sjećam se toga", odgovorio je čovjek.
    
  Nina je zatvorila slabeće oči kako bi izoštrila sluh. Čula je liječnika kako govori: "Moja medicinska sestra uzela vam je novčanik kad su vam dali sedativ. Iz onoga što možemo dešifrirati iz ugljenisanih ostataka, imate dvadeset i sedam godina i iz Dillenburga ste. Nažalost, vaše ime na kartici je uništeno, pa ne možemo utvrditi tko ste ili koga bismo trebali kontaktirati u vezi s vašim liječenjem i slično." O, moj Bože! bijesno je pomislila. Jedva su mu spasili život, a prvi razgovor koji vode s njim je o financijskim sitnicama! Tipično!
    
  "Ja... nemam pojma kako se zovem, doktore. Još manje znam o tome što mi se dogodilo." Nastala je duga tišina i Nina nije mogla ništa čuti dok se zavjese ponovno nisu razmaknule i nisu se pojavila dva birokrata. Dok su prolazili, Nina je bila šokirana kad je čula jednog kako drugome govori: "Ne možemo objaviti ni crtež u vijestima. Nema krvavo lice koje bi itko mogao prepoznati."
    
  Nije mogla a da ga ne brani. "Hej!"
    
  Poput dobrih ulizica, zaustavili su se i slatko se nasmiješili poznatoj znanstvenici, ali ono što je rekla izbrisalo je lažne osmijehe s njihovih lica. "Barem ovaj čovjek ima jedno lice, a ne dva. Pametno?"
    
  Bez riječi, dvije posramljene prodavačice olovaka otišle su, dok ih je Nina ljutito gledala podignutom obrvom. Ponosno je napućila usne i tiho dodala: "I to na savršenom njemačkom, kučke."
    
  "Moram priznati, to je bilo impresivno njemački, posebno za Škota." Dr. Fritz se nasmiješio dok je zapisivao mladićev dosje. I pacijent s opeklinama i medicinska sestra Marx priznali su viteštvo drskog povjesničara podignutim palcem, zbog čega se Nina ponovno osjećala kao prije.
    
  Nina je pokretom ruke pozvala medicinsku sestru Marks bliže, provjeravajući da mlada žena zna da želi podijeliti nešto diskretno. Dr. Fritz je pogledao dvije žene, sumnjajući da postoji nešto o čemu bi ga trebalo obavijestiti.
    
  "Dame, neću dugo. Samo da smjestim našeg pacijenta." Okrenuvši se prema pacijentu s opeklinama, rekao je: "Prijatelju, morat ćemo ti u međuvremenu reći jedno ime, zar ne?"
    
  "Što je sa Samom?" predložio je pacijent.
    
  Nini se stisnuo želudac. Još uvijek moram kontaktirati Samova. Ili čak samo Detlefa.
    
  "Što se dogodilo, dr. Gould?" upitala je Marlene.
    
  "Hmm, ne znam kome drugome reći ili je li ovo uopće prikladno, ali", iskreno je uzdahnula, "mislim da gubim vid!"
    
  "Sigurna sam da je to samo nusprodukt radiacije..." Marlene je pokušala, ali Nina ju je čvrsto uhvatila za ruku u znak protesta.
    
  "Slušajte! Ako još jedan zaposlenik u ovoj bolnici upotrijebi zračenje kao izgovor umjesto da nešto učini s mojim očima, započet ću pobunu. Razumijete li?" Nestrpljivo se nasmijala. "Molim vas. MOLIM VAS. Učinite nešto s mojim očima. Pregled. Bilo što. Kažem vam, oslijepit ću, iako me medicinska sestra Barken uvjeravala da mi je bolje!"
    
  Dr. Fritz je saslušao Nininu pritužbu. Gurnuo je olovku u džep i, ohrabrujuće namignuvši pacijentu kojeg je sada zvao Sam, otišao.
    
  "Dr. Gould, vidite li mi lice ili samo obris glave?"
    
  "Obje, ali ne mogu razaznati boju vaših očiju, na primjer. Prije je sve bilo mutno, ali sada je postalo nemoguće vidjeti išta dalje od duljine ruke", odgovorila je Nina. "Prije sam mogla vidjeti..." Nije htjela novog pacijenta nazvati odabranim imenom, ali morala je: "...Samove oči, čak i ružičastu boju bjeloočnica, doktorice. To je bilo doslovno prije sat vremena. Sad ne mogu ništa razaznati."
    
  "Sestra Barken ti je rekla istinu", rekao je, vadeći svjetlosnu olovku i razdvajajući Ninine kapke lijevom rukom u rukavici. "Tako brzo zacjeljuješ, gotovo neprirodno." Spustio je svoje gotovo sterilno lice pokraj njezina kako bi testirao reakciju njezinih zjenica dok je ona uzdahnula.
    
  "Vidim te!" uzviknula je. "Vidim te jasno kao dan. Svaku manu. Čak i strnište na tvom licu koje viri iz tvojih pora."
    
  Zbunjen, pogledao je medicinsku sestru s druge strane Nininog kreveta. Lice joj je bilo puno zabrinutosti. "Kasnije danas ćemo napraviti neke pretrage krvi. Sestro Marks, pripremite mi rezultate sutra."
    
  "Gdje je sestra Barken?" upitala je Nina.
    
  "Nije na dužnosti do petka, ali sigurna sam da obećavajuća medicinska sestra poput gospođice Marks može to srediti, zar ne?" Mlada medicinska sestra energično je kimnula.
    
    
  * * *
    
    
  Nakon što su završile večernje posjete, većina osoblja bila je zauzeta pripremanjem pacijenata za spavanje, ali dr. Fritz je ranije dao dr. Nini Gould sedativ kako bi se dobro naspavala. Cijeli dan bila je prilično uznemirena, ponašajući se neobično zbog pogoršanog vida. Neuobičajeno, bila je rezervirana i pomalo mrzovoljna, što se i očekivalo. Kad su se svjetla ugasila, čvrsto je spavala.
    
  Do 3:20 ujutro, čak su i tihi razgovori između noćnih medicinskih sestara prestali, sve su se borile s raznim napadima dosade i uspavljujućom moći tišine. Medicinska sestra Marks radila je dodatnu smjenu, provodeći slobodno vrijeme na društvenim mrežama. Šteta što joj je profesionalno zabranjeno objavljivati ispovijest svoje heroine, dr. Gould. Bila je sigurna da bi to izazvalo zavist ljubitelja povijesti i fanatika Drugog svjetskog rata među njezinim online prijateljima, ali nažalost, šokantne vijesti morala je zadržati za sebe.
    
  Tihi, pljuskavi zvuk koraka odjeknuo je hodnikom prije nego što je Marlene podigla pogled i ugledala jednog od bolničara s prvog kata kako žuri prema sestrinskoj stanici. Zločesti domar bio mu je za petama. Obojica su imali šokirane izraze lica, očajnički pozivajući sestre da budu tihe dok ne stignu do njih.
    
  Zadihani, dvojica muškaraca zaustavila su se na vratima ureda gdje su Marlene i još jedna medicinska sestra čekale objašnjenje za svoje čudno ponašanje.
    
  "Evo", prva je započela čistačica, "na prvom katu je uljez i upravo se penje požarnim stubama."
    
  "Dakle, zovi osiguranje", šapnula je Marlene, iznenađena njihovom nemogućnošću da se nose sa sigurnosnom prijetnjom. "Ako sumnjate da netko predstavlja prijetnju osoblju i pacijentima, znajte da..."
    
  "Slušaj, dušo!" Bolničar se nagnuo ravno prema mladoj ženi, podrugljivo joj šapćući na uho što je tiše mogao. "Oba zaštitara su mrtva!"
    
  Domar je divlje kimnuo. "Istina je! Zovite policiju. Odmah! Prije nego što stigne!"
    
  "Što je s osobljem na drugom katu?" upitala je, panično pokušavajući pronaći liniju do recepcionara. Dvojica muškaraca slegnula su ramenima. Marlene se uznemirila kad je otkrila da centrala neprestano pišti. To je značilo da je ili bilo previše poziva za obraditi ili je sustav bio neispravan.
    
  "Ne mogu uhvatiti glavne vodove!" prošaptala je užurbano. "O, moj Bože! Nitko ne zna da je problem. Moramo ih upozoriti!" Marlene je mobitelom nazvala dr. Hilta na njegov osobni telefon. "Dr. Hook?" rekla je širom otvorenih očiju, dok su zabrinuti muškarci neprestano provjeravali lik koji su vidjeli kako se penje uz požarne stepenice.
    
  "Bit će bijesan što si ga nazvao na mobitel", upozorio je bolničar.
    
  "Koga briga? Samo da ga ne nađe, Victore!" promrmljala je druga medicinska sestra. Slijedila je njezin primjer, koristeći mobitel da nazove lokalnu policiju, dok je Marlene ponovno birala broj dr. Hilta.
    
  "Ne javlja se", izdahnula je. "Zove, ali nema ni govorne pošte."
    
  "Super! A naši mobiteli su u našim prokletim ormarićima!" kipio je bolničar Victor beznadno, provlačeći frustrirane prste kroz kosu. U pozadini su čuli drugu medicinsku sestru kako razgovara s policijom. Gurnula je mobitel u bolničareva prsa.
    
  "Ovdje!" inzistirala je. "Reci im detalje. Šalju dva automobila."
    
  Victor je objasnio situaciju operateru hitne pomoći, koji je poslao patrolne automobile. Zatim je ostao na liniji dok je ona nastavila dobivati dodatne informacije od njega i prenositi ih radijem patrolnim automobilima dok su jurili prema bolnici u Heidelbergu.
    
    
  Poglavlje 8 - Sve je zabavno i zabavno dok...
    
    
  "Cik-cak! Želim izazov!" urlala je glasna, pretila žena dok je Sam počeo bježati od stola. Purdue je bio previše pijan da bi mario, gledajući Sama kako pokušava dobiti okladu da ga zdepasta djevojka s nožem ne može ubosti. Obližnji pijanci formirali su malu skupinu navijačkih, kladioničarskih huligana, svi upoznati s Big Moragovim talentom za oštricu. Svi su jadikovali i željni profitirati od pogrešne hrabrosti ovog idiota iz Edinburgha.
    
  Šatore je obasjavao svečani sjaj lampiona, bacajući sjene njišućih se pijanaca koji su srdačno pjevali uz melodije folk benda. Još nije bilo potpuno mračno, ali teško, oblacima prekriveno nebo odražavalo je svjetla prostranog polja ispod. Nekoliko ljudi veslalo je vijugavom rijekom koja je tekla pored štandova, uživajući u nježnim mreškama svjetlucave vode oko njih. Djeca su se igrala pod drvećem u blizini parkirališta.
    
  Sam je čuo prvi bodež kako zviždi pored njegovog ramena.
    
  "Au!" slučajno je viknuo. "Zamalo sam prolio pivo tamo!"
    
  Čuo je vrišteće žene i muškarce kako ga bore preko buke Moraginih obožavatelja koji su skandirali njezino ime. Negdje u toj mahnitosti, Sam je čuo malu skupinu kako skandira: "Ubij gada! Ubij vampira!"
    
  Nije bilo podrške od Purduea, čak ni kad se Sam nakratko okrenuo da vidi gdje je Maura promijenila pogled. Odjeven u obiteljski tartan preko kilta, Purdue se teturao kroz užurbano parkiralište prema klubu na imanju.
    
  "Izdajniče", promrmlja Sam. Otpio je još jedan gutljaj piva baš kad je Mora podigla svoju mlohavu ruku da uperi posljednji od tri bodeža. "O, dovraga!" poviče Sam, baci kriglu u stranu i potrči prema brdu uz rijeku.
    
  Kao što se i bojao, njegova opijenost služila je dvjema svrhama: poniženju, a zatim i sposobnosti da ga spriječi da upadne u nevolje. Dezorijentacija u zavoju uzrokovala je gubitak ravnoteže, a nakon samo jednog skoka naprijed, noga mu je zakačila stražnji dio drugog gležnja, srušivši ga na mokru, rastresitu travu i blato s tupim udarcem. Samova lubanja udarila je u stijenu skrivenu među dugim čupercima zelenila, a jarki bljesak svjetlosti bolno mu je probio mozak. Oči su mu se vratile u duplje, ali se odmah osvijestio.
    
  Brzina pada bacila mu je teški kilt naprijed dok mu se tijelo naglo zaustavilo. Na donjem dijelu leđa osjetio je užasnu potvrdu svoje prevrnute odjeće. Kao da to nije bilo dovoljno da potvrdi noćnu moru koja je uslijedila, svježi zrak na stražnjici učinio je svoje.
    
  "O, Bože! Ne opet", stenjao je kroz miris zemlje i gnoja dok ga je gromoglasan smijeh gomile korio. "S druge strane", rekao je sam sebi, uspravljajući se, "neću se ovoga sjećati ujutro. Tako je! Neće biti važno."
    
  Ali bio je užasan novinar, zaboravljajući se sjetiti da su bljeskajuća svjetla koja su ga povremeno zasljepljivala s male udaljenosti značila da će čak i kad zaboravi na muke, fotografije prevladati. Na trenutak je Sam samo sjedio tamo, želeći da je bio tako bolno konvencionalan; želeći da je nosio donje rublje ili barem tange! Moragina bezuba usta bila su širom otvorena od smijeha dok se teturala bliže da ga podigne.
    
  "Ne brini, draga!" nasmijala se. "Ovo nisu isti ljudi koje smo prvi put vidjeli!"
    
  Jednim brzim pokretom, snažna djevojka ga je povukla na noge. Sam je bio previše pijan i mučno mu je bilo da joj se odupre dok mu je otresla kilt i pipkala ga, izvodeći komičnu predstavu na njegov račun.
    
  "Hej! Uh, gospođo..." zamucao je, rukama mašući poput drogiranog flaminga dok je pokušavao povratiti prisebnost. "Pazite na ruke!"
    
  "Sam! Sam!" čuo je okrutne podrugljive riječi i zvižduke kako dopiru negdje iz mjehura, iz velikog sivog šatora.
    
  "Purdue?" pozvao je, pretražujući gusti, blatnjavi travnjak tražeći svoju šalicu.
    
  "Sam! Hajde, moramo ići! Sam! Prestani se zezati s debelom curom!" Purdue je teturao naprijed, mrmljajući nepovezano dok se približavao.
    
  "Što vidiš?" vrisnula je Morag kao odgovor na uvredu. Namrštivši se, odmaknula se od Sama kako bi Purdueu posvetila punu pažnju.
    
    
  * * *
    
    
  "Malo leda na to, prijatelju?" upitao je barmen Purduea.
    
  Sam i Perdue su nesigurno ušli u klub nakon što je većina ljudi već napustila svoja mjesta, odlučivši izaći van i gledati gutače plamena tijekom bubnjarskog showa.
    
  "Da! Led za obojicu", povikao je Sam, hvatajući se za glavu gdje je kamen udario. Perdue je koračao pokraj njega, podižući ruku da naruči dvije porcije medovine dok su im liječili rane.
    
  "Bože moj, ta žena udara kao Mike Tyson", primijetio je Perdue, pritišćući ledeni oblog na desnu obrvu, mjesto gdje je Moragin prvi udarac signalizirao njezino neodobravanje njegovog komentara. Drugi udarac sletio je tik ispod njegove lijeve jagodice, a Perdue nije mogao a da ne bude pomalo impresioniran njezinom kombinacijom.
    
  "Pa, baca noževe kao amater", ubacio se Sam, stežući čašu u ruci.
    
  "Znaš da te zapravo nije htjela udariti, zar ne?" podsjetio je barmen Sama. Razmislio je trenutak, a zatim uzvratio: "Ali onda je glupa što se tako kladila. Dobio sam dvostruko natrag svoj novac."
    
  "Da, ali kladila se na sebe s četiri puta većim izgledima, čovječe!" od srca se nasmijao barmen. "Nije valjda stekla tu reputaciju glupošću?"
    
  "Ha!" uzviknuo je Perdue, oči prikovane za televizor iza šanka. Upravo je to razlog zašto je uopće došao tražiti Sama. Ono što je ranije vidio na vijestima djelovalo mu je uznemirujuće i htio je ostati dok se ponovno ne emitira kako bi to mogao pokazati Samu.
    
  U sljedećem satu, na ekranu se pojavilo upravo ono što je čekao. Nagnuo se naprijed, prevrnuvši nekoliko čaša na pultu. "Gledaj!" uzviknuo je. "Gledaj, Sam! Nije li ovo bolnica u kojoj je naša draga Nina upravo sada?"
    
  Sam je promatrao kako novinar opisuje dramu koja se odvijala u poznatoj bolnici samo nekoliko sati ranije. To ga je odmah uznemirilo. Dvojica muškaraca razmijenila su zabrinute poglede.
    
  "Moramo otići po nju, Same", inzistirao je Perdue.
    
  "Da sam trijezan, odmah bih otišao, ali ne možemo u Njemačku u ovakvom stanju", jadikovao je Sam.
    
  "Nema problema, prijatelju", Perdue se nasmiješio na svoj uobičajeni nestašni način. Podigao je čašu i ispio ostatak alkohola. "Imam privatni mlažnjak i posadu koja nas može odvesti tamo dok nadoknadimo san. Koliko god bih mrzio letjeti natrag do Detlefa, govorimo o Nini."
    
  "Da", složio se Sam. "Ne želim da ostane ondje još jednu noć. Ne ako mogu spriječiti."
    
  Perdue i Sam su napustili zabavu potpuno umrljani izmetom i pomalo izubijani posjekotinama i ogrebotinama, odlučni da razbistre glavu i priskoče u pomoć preostaloj trećini svog društvenog saveza.
    
  Dok je noć padala na škotsku obalu, ostavljali su za sobom veseo trag, slušajući sve slabije zvukove gajdi. Bio je to nagovještaj ozbiljnijih događaja, kada će njihova trenutna nepromišljenost i veselje ustupiti mjesto hitnom spašavanju dr. Nine Gould, koja je dijelila svoj prostor s razuzdanim ubojicom.
    
    
  Poglavlje 9 - Vrisak Bezličnog Čovjeka
    
    
  Nina je bila prestravljena. Prespavala je veći dio jutra i ranog poslijepodneva, ali dr. Fritz ju je odveo u ordinaciju na pregled očiju čim im je policija dala dozvolu za kretanje. Prvi kat je bio pod strogim nadzorom policije i lokalne zaštitarske tvrtke, koja je tijekom noći žrtvovala dva svoja. Drugi kat je bio zatvoren za sve koji nisu bili zatvoreni tamo ili za medicinsko osoblje.
    
  "Imate sreće što ste uspjeli prespavati cijelo ovo ludilo, dr. Gould", rekla je sestra Marks Nini kad ju je te večeri došla provjeriti.
    
  "Ne znam ni što se zapravo dogodilo. Je li napadač ubio zaštitare?" Nina se namrštila. "To je sve što sam mogla razaznati iz fragmenata onoga što se raspravljalo. Nitko mi nije mogao reći što se zapravo događa."
    
  Marlene se osvrnula oko sebe kako bi se uvjerila da je nitko nije vidio kako Nini priča detalje.
    
  "Ne bismo trebali plašiti pacijente nepotrebnim informacijama, dr. Gould", rekla je sebi u bradu, pretvarajući se da provjerava Ninine vitalne znakove. "Ali sinoć je jedna od naših čistačica vidjela kako netko ubija jednog od naših zaštitara. Naravno, nije stao vidjeti tko je to."
    
  "Jesu li uhvatili počinitelja?" ozbiljno je upitala Nina.
    
  Medicinska sestra je odmahnula glavom. "Zato je ovo mjesto u karanteni. Pretražuju bolnicu tražeći nekoga tko nije ovlašten biti ovdje, ali zasad bezuspješno."
    
  "Kako je to moguće? Mora da je iskliznuo prije nego što je stigla policija", predložila je Nina.
    
  "I mi tako mislimo. Samo ne razumijem što je tražio da je dvojicu muškaraca koštalo života", rekla je Marlene. Duboko je udahnula i odlučila promijeniti temu. "Kakav ti je vid danas? Bolji?"
    
  "Isto", ravnodušno odgovori Nina. Očito je imala druge stvari na umu.
    
  "S obzirom na trenutnu intervenciju, trebat će malo više vremena da dobijemo rezultate. Ali kad saznamo, možemo započeti liječenje."
    
  "Mrzim ovaj osjećaj. Stalno sam pospana, a sada jedva vidim išta više od mutne slike ljudi koje susrećem", stenjala je Nina. "Znaš, moram kontaktirati prijatelje i obitelj kako bi znali da sam dobro. Ne mogu ovdje ostati zauvijek."
    
  "Razumijem, dr. Gould", suosjećala je Marlene, pogledavši svog drugog pacijenta nasuprot Nini, koji se promeškoljio u krevetu. "Pustite me da provjerim Sama."
    
  Dok se medicinska sestra Marks približavala žrtvi opeklina, Nina je promatrala kako otvara oči i gleda u strop, kao da može vidjeti nešto što oni ne mogu. Tada ju je preplavila tužna nostalgija i šapnula je sama sebi.
    
  "Sam".
    
  Ninin blijedi pogled zadovoljio je njezinu znatiželju dok je promatrala pacijenta Sama kako podiže ruku i hvata sestru Marks za zapešće, ali nije mogla razaznati njegov izraz lica. Ninina crvena koža, oštećena otrovnim zrakom Černobila, gotovo je potpuno zacijelila. Ali i dalje se osjećala kao da umire. Mučnina i vrtoglavica su prevladavale, dok su njezini vitalni znakovi pokazivali samo poboljšanje. Za nekoga tako poduzetnog i strastvenog poput škotske povjesničarke, takve navodne slabosti bile su neprihvatljive i uzrokovale su joj znatno razočaranje.
    
  Čula je šaputanja prije nego što je medicinska sestra Marks odmahnula glavom, odbijajući sve što je pitao. Zatim se medicinska sestra otrgnula od pacijentice i brzo otišla ne pogledavši Ninu. Pacijentica je, međutim, gledala Ninu. To je bilo sve što je mogla vidjeti. Ali nije imala pojma zašto. Znakovito je da se suočavala s njim.
    
  "Što se dogodilo, Same?"
    
  Nije skrenuo pogled, već je ostao miran, kao da se nada da će zaboraviti da mu je govorila. Pokušavajući se uspraviti, zastenjao je od boli i pao natrag na jastuk. Umorno je uzdahnuo. Nina je odlučila ostaviti ga samog, ali tada su njegove promukle riječi prekinule tišinu među njima, zahtijevajući njezinu pažnju.
    
  "Z-znaš... znaš... osobu koju traže?" promucao je. "Znaš? Uljeza?"
    
  "Da", odgovorila je.
    
  "On lovi m-mene. Mene traži, Nina. I-i večeras... dolazi me ubiti", rekao je drhtavim, promrmljanim glasom. Njegove riječi su Nini zaledile krv, kao da nije očekivala da će kriminalac tražiti išta u njezinoj blizini. "Nina?" navaljivao je.
    
  "Jesi li siguran?" upitala je.
    
  "Jesam", potvrdio je, na njezin užas.
    
  "Slušaj, kako znaš tko je to? Jesi li ga ovdje vidio? Jesi li ga vidio svojim očima? Jer ako nisi, vjerojatno si samo paranoičan, prijatelju", izjavila je, nadajući se da će mu pomoći da razmotri svoju procjenu i da je malo razjasni. Također se nadala da nije u pravu, jer se ona nije mogla skrivati od ubojice. Mogla je vidjeti kako mu se kotači okreću dok je obrađivao njezine riječi. "I još nešto", dodala je, "ako se ne možeš ni sjetiti tko si ili što ti se dogodilo, kako znaš da te lovi neki bezlični protivnik?"
    
  Nina to nije znala, ali njezin izbor riječi poništio je sve učinke koje je mladić pretrpio - sjećanja su se vratila. Oči su mu se raširile od užasa dok je govorila, njezin crni pogled probijao ju je tako intenzivno da ga je mogla vidjeti čak i sa slabijim vidom.
    
  "Sam?" upitala je. "Što je?"
    
  "Mein Gott, Nina!" promuklo je zarežao. Zapravo je to bio vrisak, ali oštećenje glasnica prigušilo ga je u tek histerični šapat. "Bezličan, kažeš! Prokleto lice - bezličan! On je bio... Nina, čovjek koji me zapalio...!"
    
  "Da? Što je s njim?" inzistirala je, iako je znala što želi reći. Samo je htjela više detalja, ako ih uspije dobiti.
    
  "Čovjek koji me pokušao ubiti... nije imao... lice!" vrisnuo je prestravljeni pacijent. Da je mogao plakati, jecao bi pri sjećanju na monstruoznog čovjeka koji ga je proganjao nakon utakmice te noći. "Stigao me je i zapalio!"
    
  "Sestro!" vrisnula je Nina. "Sestro! Netko! Molim vas, pomozite!"
    
  Dvije medicinske sestre su dotrčale, zbunjenih izraza lica. Nina je pokazala na uznemirenog pacijenta i uzviknula: "Upravo se sjetio svog napada. Molim vas, dajte mu nešto za šok!"
    
  Požurili su mu u pomoć i navukli zavjese, dajući mu sedativ kako bi ga smirili. Nina je osjetila kako joj vlastita letargija prijeti, ali pokušala je sama riješiti čudnu zagonetku. Je li bio ozbiljan? Je li bio dovoljno koherentan da dođe do tako točnog zaključka ili sve izmišlja? Sumnjala je da je neiskren. Uostalom, čovjek se jedva mogao sam pomaknuti ili izgovoriti rečenicu bez otpora. Sigurno ne bi bio toliko lud da nije bio uvjeren da će ga njegovo onesposobljeno stanje koštati života.
    
  "Bože, voljela bih da je Sam ovdje da mi pomogne razmišljati", promrmljala je dok su joj misli molile za san. "Čak bi i Purdue to učinio da se ovaj put mogao suzdržati od pokušaja da me ubije." Bližilo se vrijeme večere, a budući da nijedno od njih nije očekivalo posjetitelje, Nina je mogla slobodno spavati ako je htjela. Ili je barem tako mislila.
    
  Dr. Fritz se nasmiješio dok je ulazio. "Dr. Gould, samo sam došao dati vam nešto za vaše probleme s očima."
    
  "Dovraga", promrmljala je. "Dobar dan, doktore. Što mi to dajete?"
    
  "To je jednostavno lijek za smanjenje suženja kapilara u vašim očima. Imam razloga vjerovati da vam se vid pogoršava zbog smanjenog protoka krvi u područje oka. Ako preko noći budete imali ikakvih problema, možete se jednostavno obratiti dr. Hiltu. Vratit će se na dužnost večeras, a ja ću vas kontaktirati ujutro, u redu?"
    
  "U redu, doktore", složila se, gledajući kako joj ubrizgava nepoznatu tvar u ruku. "Imate li rezultate testa?"
    
  Dr. Fritz se isprva pravio da je ne čuje, ali Nina je ponovila pitanje. Nije je pogledao, očito usredotočen na ono što radi. "O tome ćemo razgovarati sutra, dr. Gould. Do tada bih trebao imati rezultate laboratorija." Konačno ju je pogledao s pogledom neuspjelog samopouzdanja, ali ona nije bila raspoložena za daljnji razgovor. Do tada se njezina cimerica smirila i utišala. "Laku noć, draga Nina." Ljubazno se nasmiješio i rukovao se s Ninom prije nego što je zatvorio fascikl i vratio ga u podnožje kreveta.
    
  "Laku noć", pjevala je dok je droga djelovala, uspavljujući joj um.
    
    
  Poglavlje 10 - Bijeg iz sigurnosti
    
    
  Koščati prst bocnuo je Ninu u ruku, trgnuvši je u užasnuto buđenje. Refleksno je pritisnula ruku na zahvaćeno područje, neočekivano ga uhvativši dlanom, što ju je gotovo umrtvilo. Njezine omamljene oči raširile su se kako bi vidjela tko joj se obraća, ali osim prodornih tamnih mrlja ispod obrva plastične maske, nije mogla razaznati lice.
    
  "Nina! Pst", preklinjalo je prazno lice tihim škripanjem. Bio je to njezin cimer, koji je stajao pokraj njezina kreveta u bijeloj bolničkoj haljini. Cjevčice su mu bile izvađene iz ruku, ostavljajući tragove grimizne boje koja je curila, nemarno obrisane na golu bijelu kožu oko njih.
    
  "Š-što dovraga?" namrštila se. "Ozbiljno?"
    
  "Slušaj, Nina. Samo budi jako tiha i slušaj me", šapnuo je, lagano se sagnuvši tako da mu je tijelo bilo skriveno od ulaza u sobu kraj Nininog kreveta. Samo mu je glava bila podignuta kako bi joj mogao govoriti na uho. "Čovjek o kojem sam ti pričao dolazi po mene. Moram pronaći mirno mjesto dok ne ode."
    
  Ali nije imao sreće. Nina je bila drogirana do delirija i nije je previše zanimala njegova sudbina. Samo je kimala glavom dok joj se slobodno lebdeće oči ponovno nisu spustile pod teške kapke. Uzdahnuo je u očaju i osvrnuo se oko sebe, disanje mu se ubrzavalo sa svakim trenutkom. Da, policijska prisutnost štitila je pacijente, ali iskreno, naoružani stražari nisu mogli spasiti ni ljude koje su zaposlili, a kamoli one koji su bili nenaoružani!
    
  Bilo bi bolje, pomislio je strpljivi Sam, da se sakrije umjesto da riskira bijeg. Ako ga otkriju, mogao bi se obračunati s napadačem u skladu s tim i nadati se da će dr. Gould biti pošteđen daljnjeg nasilja. Ninin se sluh znatno poboljšao otkako je počela gubiti vid; to joj je omogućilo da čuje korake svoje paranoične cimerice. Jedan po jedan, njegovi su se koraci udaljavali od nje, ali ne prema krevetu. Nastavila je tonuti u san i buditi se, ali oči su joj ostale zatvorene.
    
  Ubrzo nakon toga, duboko iza Nininih očnih duplji procvjetala je zapanjujuća bol, cvijet boli koji joj se probio u mozak. Njezine živčane veze brzo su upoznale njezine receptore s kidajućom migrenom koju je uzrokovao, a Nina je glasno vrisnula u snu. Odjednom, postupno pogoršavajuća glavobolja ispunila joj je očne jabučice i izazvala peckanje u čelu.
    
  "O, moj Bože!" vrisnula je. "Glava! Glava me ubija!"
    
  Njezini su vriskovi odjekivali gotovo tišinom kasne noći na odjelu, brzo privlačeći medicinsko osoblje. Ninini drhtavi prsti napokon su pronašli gumb za hitne slučajeve i ona ga je više puta pritisnula, pozivajući noćnu sestru u njezinu ilegalnu pomoć. Nova sestra, svježa iz akademije, utrčala je unutra.
    
  "Dr. Gould? Dr. Gould, jeste li dobro? Što se dogodilo, dragi?" upitala je.
    
  "O, moj Bože..." zamucala je Nina, unatoč dezorijentaciji uzrokovanoj drogom, "glava mi se puca! Sad mi je točno pred očima i ubija me. O, moj Bože! Osjećam se kao da mi se lubanja puca."
    
  "Samo ću pozvati dr. Hilta. Upravo je izašao iz operacijske sale. Samo se opustite. Bit će tamo odmah, dr. Gould." Medicinska sestra se okrenula i požurila po pomoć.
    
  "Hvala vam", uzdahnula je Nina, iscrpljena strašnom boli, bez sumnje iz njezinih očiju. Nakratko je podigla glavu da provjeri Sama, pacijenta, ali on je nestao. Nina se namrštila. "Mogla bih se zakleti da mi je govorio dok sam spavala." Razmišljala je dalje o tome. "Ne. Morala sam to sanjati."
    
  "Dr. Gould?"
    
  "Da? Oprostite, jedva vidim", ispričala se.
    
  "Dr. Efez je sa mnom." Okrenuvši se prema liječniku, rekla je: "Oprostite, samo moram na minutu otrčati u susjednu sobu kako bih pomogla gospođi Mittag s posteljinom."
    
  "Naravno, sestro. Molim vas, odvojite vrijeme", odgovorio je liječnik. Nina je čula korake medicinske sestre. Pogledala je dr. Hilta i ispričala mu svoju specifičnu tegobu. Za razliku od dr. Fritza, koji je bio vrlo proaktivan i volio je brzo postavljati dijagnoze, dr. Hilt je bio bolji slušatelj. Pričekao je da Nina objasni kako se točno glavobolja smjestila iza njezinih očiju prije nego što je odgovorio.
    
  "Dr. Gould? Možete li me uopće dobro pogledati?" upitao je. "Glavobolje su obično izravna posljedica nadolazećeg sljepila, razumijete?"
    
  "Nimalo", rekla je mrzovoljno. "Čini se da se ova sljepoća svakim danom pogoršava, a dr. Fritz nije učinio ništa konkretno po tom pitanju. Možete li mi, molim vas, dati nešto protiv boli? Gotovo je nepodnošljiva."
    
  Skinuo je kiruršku masku kako bi mogao jasno govoriti. "Naravno, draga moja."
    
  Vidjela ga je kako naginje glavu, gledajući Samov krevet. "Gdje je drugi pacijent?"
    
  "Ne znam", slegnula je ramenima. "Možda je otišao u kupaonicu. Sjećam se da je rekao medicinskoj sestri Marks da nema namjeru koristiti tavu."
    
  "Zašto ne koristi WC ovdje?" upitao je liječnik, ali Nini je, iskreno, bilo dosta slušanja o svojoj cimerici kad joj je trebala pomoć da ublaži jaku glavobolju.
    
  "Ne znam!" obrecnula se na njega. "Slušaj, možeš li mi, molim te, dati nešto protiv bolova?"
    
  Nije ga nimalo impresionirao njezin ton, ali je duboko udahnuo i uzdahnuo. "Dr. Gould, skrivate li svoju cimericu?"
    
  Pitanje je bilo i apsurdno i neprofesionalno. Nina se osjećala krajnje iritirano njegovim apsurdnim pitanjem. "Da. Negdje je u sobi. Dvadeset bodova ako mi možete dati neke lijekove protiv bolova prije nego što ga pronađete!"
    
  "Morate mi reći gdje je, dr. Gould, ili ćete večeras umrijeti", rekao je bez ustručavanja.
    
  "Jesi li potpuno lud?" vrisnula je. "Zar mi ozbiljno prijetiš?" Nina je osjetila da nešto jako nije u redu, ali nije mogla vrištati. Promatrala ga je trepćućim očima, prstima krišom tražeći crveni gumb koji je još uvijek bio na krevetu pokraj nje, dok joj pogled nije napuštao njegovo odsutno lice. Njegova mutna sjena podigla je gumb za poziv kako bi ga mogla vidjeti. "Tražiš li ovo?"
    
  "O Bože", Nina je briznula u plač, pokrivši nos i usta rukama kad je shvatila da se sada sjeća tog glasa. Glava joj je lupala, a koža gorjela, ali se nije usudila pomaknuti.
    
  "Gdje je on?" prošaptao je ravnomjerno. "Reci mi ili ćeš umrijeti."
    
  "Ne znam, u redu?" glas joj je tiho drhtao pod rukama. "Stvarno ne znam. Cijelo sam vrijeme spavala. Bože moj, jesam li ja njegova čuvarica?"
    
  Visoki čovjek odgovori: "Citirate Kaina izravno iz Biblije. Recite mi, dr. Gould, jeste li religiozni?"
    
  "Jeb' se!" vrisnula je.
    
  "Ah, ateist", primijetio je zamišljeno. "Nema ateista u rovovima. To je još jedan citat - možda prikladniji za tebe u tom trenutku konačne obnove, kada dočekaš smrt od ruke onoga što će te natjerati da poželiš da imaš boga."
    
  "Vi niste dr. Hilt", rekla je medicinska sestra iza njega. Riječi su joj izašle kao pitanje, prožeto nevjericom i spoznajom. Zatim ju je srušio takvom elegantnom brzinom da Nina nije ni stigla shvatiti kratkoću njegova postupka. Dok je medicinska sestra padala, ruke su joj ispustile noćnu posudu. Klizila je po uglačanom podu uz zaglušujući tresak koji je odmah privukao pozornost noćnog osoblja u sestrinskoj stanici.
    
  Niotkuda, policajci su počeli vikati u hodniku. Nina je očekivala da će uhvatiti varalicu u njezinoj sobi, ali umjesto toga su projurili ravno pored njezinih vrata.
    
  "Naprijed! Naprijed! Naprijed! Na drugom je katu! Stjerajte ga u kut u ljekarni! Brzo!" vikao je zapovjednik.
    
  "Što?" Nina se namrštila. Nije mogla vjerovati. Sve što je mogla razaznati bila je figura šarlatana koji joj se brzo približavao, i baš kao i sudbina jadne medicinske sestre, zadao joj je snažan udarac u glavu. Na trenutak je osjetila neizdrživu bol prije nego što se raspršila u crnoj rijeci zaborava. Nina se osvijestila samo nekoliko trenutaka kasnije, još uvijek nespretno sklupčana na krevetu. Glavobolja joj je sada imala društvo. Udarac u sljepoočnicu naučio ju je novoj razini boli. Sada je bila natečena, zbog čega joj se desno oko činilo manjim. Noćna sestra još je uvijek ležala na podu pokraj nje, ali Nina nije imala vremena. Morala je otići odavde prije nego što joj se jezivi stranac vrati, pogotovo sada kada ju je bolje poznavao.
    
  Ponovno je zgrabila viseći gumb za poziv, ali glava uređaja bila je odsječena. "Prokletstvo", zastenjala je, pažljivo spuštajući noge preko ruba kreveta. Sve što je mogla vidjeti bili su jednostavni obrisi predmeta i ljudi. Nije bilo znakova identiteta ili namjere kad im nije mogla vidjeti lica.
    
  "Dovraga! Gdje su Sam i Purdue kad mi trebaju? Kako uvijek završim u ovom neredu?" cvilila je, napola frustrirana i prestrašena, dok je hodala, tražeći način da se oslobodi cijevi u rukama i gurajući se pored gomile žena pokraj svojih nesigurnih nogu. Policijska aktivnost privukla je pozornost većine noćnog osoblja, a Nina je primijetila da je treći kat sablasno tih, osim udaljenog odjeka vremenske prognoze na televiziji i šaputanja dvoje pacijenata u susjednoj sobi. Čisto. To ju je potaknulo da pronađe svoju odjeću i odjene se najbolje što može u sve gušćem mraku zbog pogoršanog vida, koji će je uskoro napustiti. Nakon što se obukla, držeći cipele u rukama kako ne bi izazvala sumnju kad ode, prišuljala se natrag do Samovog noćnog ormarića i otvorila njegovu ladicu. Njegov ugljenisani novčanik još je uvijek bio unutra. Vratila je vozačku dozvolu unutra, uguravši je u stražnji džep traperica.
    
  Počela se brinuti gdje se nalazi njezin cimer, u njegovom stanju i, ponajviše, je li njegova očajnička molba stvarna. Do sada ju je odbacivala kao samo san, ali sada kada je nestao, počela je dvaput razmisliti o njegovom posjetu ranije te noći. U svakom slučaju, sada je morala pobjeći od varalice. Policija nije mogla ponuditi nikakvu zaštitu od bezlične prijetnje. Već su progonili osumnjičenike, a nitko od njih zapravo nije vidio odgovornu osobu. Jedini način na koji je Nina znala tko je odgovoran bio je kroz njegovo prijekorno ponašanje prema njoj i sestri Barken.
    
  "O, sranje!" rekla je, zaustavivši se ukočeno gotovo na kraju bijelog hodnika. "Sestro Barken. Moram je upozoriti." Ali Nina je znala da će traženje debele medicinske sestre upozoriti osoblje da joj se izmiče. Nije bilo sumnje da to neće dopustiti. Razmisli, razmisli, razmisli! uvjeravala je Nina samu sebe, stojeći nepomično i oklijevajući. Znala je što mora učiniti. Bilo je neugodno, ali to je bio jedini način.
    
  Vrativši se u svoju mračnu sobu, koristeći samo svjetlo iz hodnika koje je padalo na treperavi pod, Nina je počela svlačiti noćnu sestru. Srećom za malu povjesničarku, sestra je bila dva broja prevelika za nju.
    
  "Jako mi je žao. Stvarno mi je žao", šapnula je Nina, skidajući ženinu uniformu i navlačeći je preko vlastite odjeće. Osjećajući se prilično užasno zbog onoga što je radila jadnoj ženi, Ninina nespretna moralna prisila natjerala ju je da prebaci posteljinu preko medicinske sestre. Uostalom, gospođa je bila u donjem rublju na hladnom podu. Daj joj punđu, Nina, pomislila je ponovno je pogledavši. Ne, ovo je glupo. Samo se gubi odavde! Ali nepomično tijelo medicinske sestre kao da ju je dozivalo. Možda je Ninino sažaljenje bio uzrok krvi koja joj je tekla iz nosa, krvi koja je stvarala ljepljivu, tamnu lokvu na podu ispod njezina lica. Nemamo vremena! Uvjerljivi argumenti natjerali su je da zastane. "K vragu s ovim", odlučila je Nina naglas i jednom okrenula onesviještenu ženu, dopuštajući posteljini da joj obavije tijelo i zaštiti je od tvrdog poda.
    
  Kao medicinska sestra, Nina je mogla spriječiti policiju i pobjeći prije nego što su primijetili da ima problema s pronalaženjem stepenica i kvaka. Kad je konačno stigla do prizemlja, čula je dva policajca kako razgovaraju o žrtvi ubojstva.
    
  "Volio bih da sam ovdje", rekao je jedan. "Uhvatio bih tog gada."
    
  "Naravno, sva se radnja odvija prije naše smjene. Sad smo prisiljeni snalaziti se s onim što je ostalo", jadikovao je drugi.
    
  "Ovaj put žrtva je bio liječnik - onaj na noćnoj smjeni", šapnuo je prvi. Možda dr. Hilt? pomislila je, krećući se prema izlazu.
    
  "Pronašli su ovog liječnika s komadom kože otkinutim s lica, baš kao i onog stražara prethodne noći", čula ga je kako dodaje.
    
  "Rana smjena?" upitao je jedan od policajaca Ninu dok je prolazila. Duboko je udahnula i najbolje što je mogla formulirala svoj njemački.
    
  "Da, živci mi nisu mogli podnijeti ubojstvo. Izgubila sam svijest i udarila se u lice", brzo je promrmljala pokušavajući pronaći kvaku na vratima.
    
  "Dopusti mi da ti ovo donesem", rekao je netko, otvarajući vrata njihovim izrazima suosjećanja.
    
  "Laku noć, sestro", rekao je policajac Nini.
    
  "Danke shön", nasmiješila se, osjećajući hladan noćni zrak na licu, boreći se s glavoboljom i pokušavajući ne pasti niz stepenice.
    
  "I laku noć i vama, doktore... Efez, zar ne?" upita policajac iza Nine na vratima. Krv joj se sledila, ali ostala je vjerna.
    
  "To je istina. Laku noć, gospodo", rekao je čovjek veselo. "Čuvajte se!"
    
    
  Poglavlje 11 - Margaretino mladunče
    
    
  "Sam Cleve je pravi čovjek za ovo, gospodine. Kontaktirat ću ga."
    
  "Ne možemo si priuštiti Sama Clevea", brzo je odgovorio Duncan Gradwell. Umirao je od želje za cigaretom, ali kada su vijesti o padu borbenog zrakoplova u Njemačkoj stigle žicama do ekrana njegova računala, zahtijevale su hitnu i neodložnu pozornost.
    
  "On mi je stari prijatelj. Zavrtit ću mu... ruku", čuo je Margaret kako govori. "Kao što sam rekao, stupit ću u kontakt s njim. Radili smo zajedno prije mnogo godina kada sam pomogao njegovoj zaručnici Patriciji s njezinim prvim poslom kao profesionalac."
    
  "Je li ovo djevojka koju je vidio ustrijeljenu od strane onog prstena s pištoljima koji su otkrili?" upitao je Gradwell, pomalo bezosjećajnim tonom. Margaret je spustila glavu i polako kimnula. "Nije ni čudo što se toliko okrenuo boci u kasnijim godinama", uzdahnuo je Gradwell.
    
  Margaret se nije mogla suzdržati od smijeha na to. "Pa, gospodine, Sama Clevea nije trebalo puno nagovarati da ga natjera da otpije gutljaj iz boce. Ni prije Patricije, ni poslije... incidenta."
    
  "Ah! Reci mi, je li previše nestabilan da nam ispriča ovu priču?" upitao je Gradwell.
    
  "Da, gospodine Gradwell. Sam Cleve nije samo nepromišljen, već je i pomalo perverzan", rekla je s blagim osmijehom. "Upravo onakav novinar kakvog biste željeli da razotkrije tajne operacije njemačkog zapovjedništva Luftwaffea. Sigurna sam da bi njihov kancelar bio oduševljen kad bi to saznao, posebno sada."
    
  "Slažem se", potvrdila je Margaret, sklapajući ruke ispred sebe dok je stajala mirno ispred uredničkog stola. "Odmah ću ga kontaktirati i vidjeti bi li bio voljan malo smanjiti honorar za starog prijatelja."
    
  "Nadam se!" Gradwellova podbradak zadrhta dok mu se glas povisio. "Čovjek je sada poznati pisac, pa sam siguran da ove lude avanture koje poduzima s tim bogatim idiotom nisu nužno herojske."
    
  "Bogati idiot" kojeg je Gradwell tako od milja zvao bio je David Perdue. Gradwell je posljednjih nekoliko godina gajio sve veće nepoštovanje prema Perdueu zbog milijarderova prezira prema Gradwellovom osobnom prijatelju. Dotični prijatelj, profesor Frank Matlock sa Sveučilišta u Edinburghu, bio je prisiljen dati ostavku na mjesto voditelja svog odjela u mnogo medijski razvikanoj aferi Brixton Tower nakon što je Perdue povukao svoje velikodušne donacije odjelu. Naravno, uslijedio je bijes zbog Perdueove kasnije romantične zaljubljenosti u Matlockovu omiljenu igračku, predmet njegovih mizoginih propisa i poricanja, dr. Ninu Gould.
    
  Činjenica da je sve to bila davna povijest, vrijedna desetljeća i pol "vode ispod mosta", nije bila važna ogorčenom Gradwellu. Sada je vodio Edinburgh Post, poziciju koju je zaslužio napornim radom i poštenom igrom, godinama nakon što je Sam Cleave napustio prašnjave hodnike novina.
    
  "Da, gospodine Gradwell", odgovori Margaret pristojno. "Doći ću do njega, ali što ako ga ne uspijem natjerati da se vrti?"
    
  "Za dva tjedna, Margaret, ispisat će se svjetska povijest", Gradwell se nacerio poput silovatelja za Noć vještica. "Za nešto više od tjedan dana, svijet će uživo iz Haaga gledati gdje će Bliski istok i Europa potpisati mirovni sporazum kojim će se jamčiti kraj svih neprijateljstava između dva svijeta. Neosporna prijetnja da će se to dogoditi je nedavni samoubilački let nizozemskog pilota Bena Gruijsmana, sjećaš se?"
    
  "Da, gospodine." Ugrizla se za usnicu, znajući točno kamo smjera s ovim, ali odbijajući ga naljutiti prekidanjem. "Infiltrirao se u iračku zračnu bazu i oteo avion."
    
  "Tako je! I srušio se na sjedište CIA-e, uzrokujući kaos koji se sada odvija. Kao što znate, Bliski istok je očito poslao nekoga da uzvrati uništavanjem njemačke zračne baze!" uzviknuo je. "Sada mi ponovno recite zašto nepromišljeni i pronicljivi Sam Cleave ne bi iskoristio priliku da se uvali u ovaj kaos."
    
  "Shvaćam", sramežljivo se nasmiješila, osjećajući se iznimno neugodno gledajući kako joj šef slini dok strastveno govori o eskalaciji situacije. "Moram ići. Tko zna gdje je sada? Morat ću odmah početi zvati sve."
    
  "Tako je!" zarežao je Gradwell za njom dok je išla ravno prema svom malom uredu. "Požuri i reci Cliveu da nam to ispriča prije nego što još jedan idiot protiv mira izazove samoubojstvo i Treći svjetski rat!"
    
  Margaret nije ni pogledala svoje kolege dok je prolazila pored njih, ali znala je da se svi od srca smiju Duncanovim Gradwellovim divnim primjedbama. Njegov izbor riječi bio je interna šala. Margaret se obično najglasnije smijala kada bi se iskusni urednik šest prethodnih tiskovnih ureda uznemirio zbog vijesti, ali sada se nije usudila. Što ako ju je vidio kako se hihoće onome što je smatrao vrijednim zadatka? Zamislite njegov ispad da je vidio njezin podsmjeh odražen u velikim staklenim pločama njezina ureda?
    
  Margaret se veselila ponovnom razgovoru s mladim Samom. S druge strane, on više nije bio mladi Sam. Ali za nju će on uvijek biti svojeglavi i pretjerano revni novinar koji je razotkrivao nepravdu gdje god je mogao. Bio je Margaretin zamjenik u prethodnoj eri Edinburgh Posta, kada je svijet još uvijek bio u kaosu liberalizma, a konzervativci su htjeli ograničiti slobodu svakog pojedinca. Stvari su se dramatično promijenile otkako je Svjetska organizacija jedinstva preuzela političku kontrolu nad nekoliko bivših zemalja EU, a nekoliko južnoameričkih teritorija odvojilo se od onoga što su nekoć bile vlade Trećeg svijeta.
    
  Margaret nipošto nije bila feministkinja, ali Svjetska organizacija jedinstva, koju su pretežno vodile žene, pokazala je značajnu razliku u načinu na koji su upravljale i rješavale političke napetosti. Vojne akcije više nisu uživale naklonost koju su nekada uživale od vlada u kojima su dominirali muškarci. Napredak u rješavanju problema, izumima i optimizaciji resursa postignut je međunarodnim donacijama i investicijskim strategijama.
    
  Na čelu Svjetske banke stajala je predsjednica onoga što je osnovano kao Vijeće za međunarodnu toleranciju, profesorica Martha Sloan. Bila je bivša poljska veleposlanica u Engleskoj, koja je pobijedila na posljednjim izborima za čelnicu novog saveza nacija. Primarni cilj Vijeća bio je eliminirati vojne prijetnje pregovaranjem o sporazumima o međusobnom kompromisu, a ne terorizmom i vojnom intervencijom. Trgovina je bila važnija od političkog neprijateljstva, rekla je profesorica. Sloan je to uvijek dijelila u svojim govorima. Zapravo, to je postalo načelo koje se s njom povezivalo u svim medijima.
    
  "Zašto moramo gubiti svoje sinove u tisućama kako bismo nahranili pohlepu nekolicine staraca na vlasti kada ih rat nikada neće dotaknuti?", čulo se kako izjavljuje samo nekoliko dana prije nego što je izabrana uvjerljivom većinom. "Zašto moramo osakatiti gospodarstvo i uništiti naporan rad arhitekata i zidara? Ili uništiti zgrade i ubiti nevine ljude dok moderni ratni zapovjednici profitiraju od naše bijede i prekida naših krvnih loza? Mladost žrtvovana da služi beskrajnom ciklusu uništenja ludost je koju održavaju slaboumni vođe koji kontroliraju vašu budućnost. Roditelji gube djecu, izgubljeni supružnici, braća i sestre otrgnuti od nas zbog nemogućnosti starijih i ogorčenih muškaraca da riješe sukobe?"
    
  S tamnom kosom spletenom u rep i prepoznatljivom baršunastom ogrlicom koja se slagala sa svakom odjevnom kombinacijom, sitna, karizmatična vođa šokirala je svijet svojim naizgled jednostavnim rješenjima za destruktivne prakse vjerskih i političkih sustava. Zapravo, jednom ju je ismijala i njezina službena opozicija jer je tvrdila da je duh Olimpijskih igara postao ništa više od još jedne financijske sile.
    
  Inzistirala je da se treba koristiti iz istih razloga zbog kojih je i stvoren - mirno natjecanje u kojem se pobjednik određuje bez žrtava. "Zašto ne možemo započeti rat na šahovskoj ploči ili teniskom terenu? Čak bi i meč u obaranju ruku između dvije zemlje mogao odrediti tko će dobiti ono što želi, za ime Božje! To je ista ideja, samo bez milijardi potrošenih na ratni materijal ili bezbrojnih života uništenih žrtvama između pješaka koji nemaju nikakve veze s neposrednim uzrokom. Ti se ljudi ubijaju bez ikakvog razloga osim naredbi! Ako vi, prijatelji moji, ne možete prići nekome na ulici i pucati mu u glavu bez žaljenja ili psihološke traume", upitala je sa svoje govornice u Minsku prije nekog vremena, "zašto prisiljavate svoju djecu, braću, sestre i supružnike da to čine glasajući za ove staromodne tirane koji održavaju ovaj zločin? Zašto?"
    
  Margaret nije bilo važno jesu li novi sindikati kritizirani zbog onoga što su oporbene kampanje nazivale usponom feministkinja ili podmuklim pučem agenata Antikrista. Podržala bi svakog vladara koji bi se protivio besmislenom masovnom ubojstvu vlastite ljudske rase u ime moći, pohlepe i korupcije. U biti, Margaret Crosby podržavala je Sloane jer je svijet postao manje opresivan otkako je došla na vlast. Tamni velovi koji su skrivali stoljetne svađe sada su izravno uklonjeni, otvarajući kanal komunikacije između nezadovoljnih zemalja. Da je do mene, opasna i nemoralna ograničenja religije bila bi oslobođena licemjerja, a dogme terora i ropstva bile bi ukinute. Individualizam je ključan u ovom novom svijetu. Uniformnost je za formalno odijevanje. Pravila se temelje na znanstvenim principima. Sloboda se tiče pojedinca, poštovanja i osobne discipline. To će obogatiti svakoga od nas, um i tijelo, i omogućiti nam da budemo produktivniji, da budemo bolji u onome što radimo. A kako postajemo bolji u onome što radimo, naučit ćemo poniznost. Poniznost rađa prijateljstvo.
    
  Marthina Sloan govor svirao je na Margaretinom uredskom računalu dok je tražila posljednji broj koji je birala za Sama Clevea. Bila je oduševljena što ponovno može razgovarati s njim nakon sveg ovog vremena i nije se mogla suzdržati od hihota dok je birala njegov broj. Kad se začuo prvi zvuk biranja, Margaret je pažnju omela njišuća figura muškog kolege odmah ispred njezina prozora. Zid. Divlje je mahao rukama kako bi privukao njezinu pažnju, pokazujući na sat i ravni ekran njezina računala.
    
  "O čemu dovraga pričaš?" upitala je, nadajući se da su njegove vještine čitanja s usana nadmašile one s gestikulacije. "Telefoniram!"
    
  Sam Cleveov se telefon prebacio na govornu poštu, pa je Margaret prekinula poziv kako bi otvorila vrata i poslušala što službenica govori. Trgnuvši vrata s đavolskim mrštenjem, zarežala je: "Što je u ime svega svetog toliko važno, Gary? Pokušavam kontaktirati Sama Clevea."
    
  "U tome je i poanta!" uzviknuo je Gary. "Gledaj vijesti. On je na vijestima, već je u Njemačkoj, u bolnici u Heidelbergu, gdje je, prema riječima novinara, bio tip koji je srušio njemački avion!"
    
    
  Poglavlje 12 - Samododjeljivanje
    
    
  Margaret se otrčala natrag u svoj ured i promijenila kanal na SKY International. Ne skidajući pogled s krajolika na ekranu, probijala se kroz strance u pozadini kako bi vidjela može li prepoznati svoju staru kolegicu. Njezina je pažnja bila toliko usmjerena na taj zadatak da je jedva primijetila novinarski komentar. Tu i tamo, riječ bi se probila kroz gomilu činjenica, udarajući joj u pamćenje na pravo mjesto kako bi se sjetila cijele priče.
    
  "Vlasti još nisu uhvatile neuhvatljivog ubojicu odgovornog za smrt dvaju pripadnika zaštitarske službe prije tri dana i još jednu smrt sinoć. Identitet pokojnika bit će objavljen nakon što istraga koju provodi Odjel za kriminalističke istrage Wieslocha u sjedištu Heidelberga završi." Margaret je iznenada uočila Sama među promatračima iza znakova i barijera kordona. "Bože moj, dečko, kako si se promijenio u..." Stavila je naočale i nagnula se da ga bolje pogleda. S odobravanjem je primijetila: "Prilično zgodan krntija sada kada si muškarac, zar ne?" Kakvu je metamorfozu doživio! Tamna kosa mu je sada narasla tik ispod ramena, vrhovi su mu stršili u divlju, neurednu frizuru, dajući mu izgled svojeglave profinjenosti.
    
  Nosio je crni kožni kaput i čizme. Zeleni kašmirski šal bio mu je grubo omotan oko ovratnika, nadopunjujući njegove tamne crte lica i jednako tamnu odjeću. U maglovitom, sivom njemačkom jutru, probijao se kroz gomilu kako bi ga bolje pogledao. Margaret ga je primijetila kako razgovara s policajcem, koji je odmahnuo glavom na Samov prijedlog.
    
  "Vjerojatno pokušavaš ući unutra, ha, draga?" Margaret se lagano nasmiješila. "Pa, nisi se baš toliko promijenila, zar ne?"
    
  Iza njega prepoznala je još jednog muškarca, onog kojeg je često viđala na konferencijama za novinare i na blještavim snimkama sveučilišnih zabava koje je urednik zabavnog odjela slao u redakciju. Visoki, sijedi muškarac nagnuo se naprijed kako bi proučio scenu pored Sama Cleavea. I on je bio besprijekorno odjeven. Naočale su mu bile uvučene u prednji džep kaputa. Ruke su mu ostale skrivene u džepovima hlača dok je koračao. Primijetila je njegov smeđi flis sako talijanskog kroja, koji je skrivao ono što je pretpostavila da je skriveno oružje.
    
  "David Perdue", tiho je objavila dok se scena odvijala u dvije manje verzije iza njezinih naočala. Oči su joj se naglo skrenule s ekrana kako bi preletjela pogledom po otvorenom uredu, provjeravajući je li Gradwell miran. Ovaj put, bio je miran, pregledavajući članak koji je upravo primio. Margaret se nasmijala i vratila pogled na ravni ekran s kiselim osmijehom. "Očito nisi vidio da je Clive još uvijek prijatelj s Daveom Perdueom, zar ne?", nasmijala se.
    
  "Od jutros su prijavljeni nestali dva pacijenta, a glasnogovornik policije..."
    
  "Što?" Margaret se namrštila. To je već čula. Tada je odlučila naćuliti uši i obratiti pažnju na izvješće.
    
  "...policija nema pojma kako su dva pacijenta mogla pobjeći iz zgrade s jednim izlazom, izlazom koji čuvaju policajci 24 sata dnevno. To je navelo vlasti i upravu bolnice na pomisao da su dva pacijenta, Nina Gould i žrtva opeklina poznata samo kao 'Sam', možda još uvijek na slobodi unutar zgrade. Razlog njihovog bijega, međutim, ostaje misterij."
    
  "Ali Sam je ispred zgrade, idioti", namrštila se Margaret, potpuno zbunjena porukom. Bila je upoznata s odnosom Sama Cleavea s Ninom Gould, koju je jednom nakratko upoznala nakon predavanja o strategijama prije Drugog svjetskog rata vidljivim u modernoj politici. "Jadna Nina. Što se dogodilo da su završili na odjelu za opekline? Bože moj. Ali Sam - to je..."
    
  Margaret je odmahnula glavom i vrhom jezika oblizala usne, kao što je uvijek činila kad bi pokušavala riješiti zagonetku. Ništa ovdje nije imalo smisla; ni pacijenti koji su nestajali kroz policijske barijere, ni misteriozne smrti troje zaposlenika, nitko nije čak ni vidio osumnjičenika, a najčudnije od svega - zbunjenost uzrokovana činjenicom da je Ninina druga pacijentica bila "Sam", dok je Sam stajala vani među promatračima... na prvi pogled.
    
  Oštroumno deduktivno razmišljanje Samove stare kolegice proradilo je i ona se zavalila u stolicu, promatrajući kako Sam nestaje izvan kadra s ostatkom gomile. Preplela je prste i prazno zurila pred sebe, nesvjesna promjenjivih vijesti.
    
  "Na očigled svih", ponavljala je iznova i iznova, utjelovljujući svoje formule u razne mogućnosti. "Na očigled svih..."
    
  Margaret je skočila, srušivši svoju, hvala Bogu, praznu šalicu čaja i jednu od svojih novinarskih nagrada koje su ležale na rubu njezina stola. Zinulo je od iznenadnog uvida, još više inspirirano da razgovara sa Samom. Željela je doći do dna cijele ove stvari. Iz zbunjenosti koju je proživljavala, shvatila je da mora postojati nekoliko dijelova slagalice koje nije imala, dijelova koje je samo Sam Cleve mogao doprinijeti njezinoj novoj potrazi za istinom. A zašto ne? Bio bi samo sretan kad bi mu netko s njezinim logičnim umom mogao pomoći riješiti misterij Nininog nestanka.
    
  Bila bi šteta da se slatka mala povjesničarka ikada nađe u zgradi s nekim otmičarem ili luđakom. To je gotovo jamčilo loše vijesti, a ona sigurno nije htjela da do toga dođe ako je ikako mogla.
    
  "Gospodine Gradwell, odvajam tjedan dana za članak u Njemačkoj. Molim vas, dogovorite vrijeme mog odsustva", rekla je razdražljivo, otvarajući Gradwellova vrata, još uvijek žurno oblačeći kaput.
    
  "O čemu ti, za ime Boga, pričaš, Margaret?" uzviknuo je Gradwell okrećući se u svojoj stolici.
    
  "Sam Cleve je u Njemačkoj, gospodine Gradwell", uzbuđeno je objavila.
    
  "Dobro! Onda ga možeš upoznati s pričom zbog koje je ovdje", zacvilio je.
    
  "Ne, ne razumijete. Ima još toga, gospodine Gradwell, puno toga! Izgleda da je i dr. Nina Gould tamo", obavijestila ga je, crveneći se dok je žurila vezati pojas. "A sada vlasti prijavljuju njezin nestanak."
    
  Margaret je na trenutak došla do daha i vidjela što njezin šef misli. Neko ju je vrijeme nevjerujući gledao. Zatim je zarežao: "Što dovraga još radiš ovdje? Idi po Clivea. Razotkrijmo Kraute prije nego što netko drugi skoči na ovaj prokleti stroj za samoubojstvo!"
    
    
  Poglavlje 13 - Tri stranca i nestali povjesničar
    
    
  "Što govore, Same?" tiho je upitao Perdue dok mu se Sam pridružio.
    
  "Kažu da su dva pacijenta nestala od ranog jutra", odgovorio je Sam jednako rezervirano dok su se njih dvoje odmicali od gomile kako bi razgovarali o svojim planovima.
    
  "Moramo izvući Ninu prije nego što postane još jedna meta za ovu životinju", inzistirao je Perdue, nokat mu je krivo stisnut među prednjim zubima dok je o tome razmišljao.
    
  "Prekasno je, Purdue", objavio je Sam, tmurnog izraza lica. Zaustavio se i pretražio nebo iznad sebe, kao da traži pomoć od neke više sile. Purdueove svijetloplave oči upitno su ga gledale, ali Sam je osjetio kamen zaglavljen u želucu. Napokon je duboko udahnuo i rekao: "Nina je nestala."
    
  Perdue to nije odmah shvatio, možda zato što je to bilo posljednje što je želio čuti... Nakon vijesti o njezinoj smrti, naravno. Trenutačno se trgnuvši iz sanjarenja, Perdue je zurio u Sama s izrazom potpune koncentracije. "Upotrijebi svoju kontrolu uma da nam nabaviš neke informacije. Hajde, iskoristio si je da me izvučeš iz Sinclaira", nagovarao je Sama, ali njegov prijatelj je samo odmahnuo glavom. "Sam? Ovo je za damu koju smo obojica..." Nerado je upotrijebio riječ koju je imao na umu i taktično je zamijenio s "obožavao".
    
  "Ne mogu", požalio se Sam. Izgledao je očajano zbog priznanja, ali nije imalo smisla održavati iluziju. To ne bi koristilo njegovom egu, a ne bi pomoglo nikome oko njega. "Izgubio sam... ovu... sposobnost", borio se.
    
  Bio je to prvi put da je Sam to izgovorio naglas još od škotskih praznika, i bilo je užasno. "Izgubio sam je, Purdue. Kad sam se spotaknuo o vlastite proklete noge bježeći od Divkinje Grete, ili kako se već zvala, udario sam glavom o kamen i, pa", slegnuo je ramenima i pogledao Purdue s potpunom krivnjom. "Žao mi je, čovječe. Ali izgubio sam ono što sam mogao učiniti. Bože, kad sam je imao, mislio sam da je neka zla kletva - nešto što mi čini život jadnim. Sad kad je nemam... Sad kad mi stvarno treba, volio bih da nikad ne nestane."
    
  "Odlično", zastenjao je Purdue, rukom klizeći preko čela i ispod linije kose kako bi zaronio u gustu bijelu kosu. "U redu, razmislimo o tome. Razmislite o tome. Preživjeli smo puno gore od ovoga bez pomoći nekih psihičkih trikova, zar ne?"
    
  "Da", složio se Sam, još uvijek osjećajući kao da je iznevjerio svoju stranu.
    
  "Dakle, samo trebamo upotrijebiti staromodno praćenje da bismo pronašli Ninu", predložio je Perdue, trudeći se svim silama projicirati svoj uobičajeni stav "nikad ne reci da je mrtav".
    
  "Što ako je još uvijek tamo?" Sam je razbio sve iluzije. "Kažu da nije bilo načina da odavde izađe, pa misle da bi još uvijek mogla biti unutar zgrade."
    
  Policajac s kojim je razgovarao nije rekao Samu da se medicinska sestra žalila na napad prethodne noći - medicinska sestra kojoj je oduzeta uniforma prije nego što se probudila na podu svoje bolničke sobe, umotana u deke.
    
  "Onda moramo ući. Nema smisla tražiti po cijeloj Njemačkoj ako nismo pravilno pregledali izvorno mjesto i njegovu okolicu", razmišljao je Purdue. Očima je primijetio blizinu raspoređenih policajaca i sigurnosnog osoblja u civilu. Pomoću tableta potajno je snimio mjesto događaja, pristup katu ispred smeđe zgrade i osnovni raspored ulaza i izlaza.
    
  "Lijepo", rekao je Sam, zadržavajući ozbiljan izraz lica i glumeći nevinost. Izvukao je kutiju cigareta kako bi lakše razmislio. Paljenje prve maske bilo je kao rukovanje sa starim prijateljem. Sam je udahnuo dim i odmah se osjećao smireno, usredotočeno, kao da se odmaknuo od svega kako bi vidio širu sliku. Slučajno je uočio i kombi SKY International Newsa i trojicu sumnjivih muškaraca kako se motaju u blizini. Iz nekog razloga djelovali su kao da ne pripadaju, ali nije mogao odrediti o čemu se radi.
    
  Bacivši pogled na Purdue, Sam je primijetio kako sijedokosi izumitelj pomiče svoj tablet, polako ga pomičući s desna na lijevo kako bi snimio panoramu.
    
  "Purdue", rekao je Sam stisnutih usana, "brzo skroz lijevo. Kod kombija. Pored kombija su tri sumnjiva gada. Vidiš li ih?"
    
  Purdue je učinio kako je Sam predložio i ubio trojicu muškaraca, sve u ranim tridesetima, koliko je on mogao vidjeti. Sam je bio u pravu. Bilo je jasno da nisu bili tamo da vide o čemu se radi. Umjesto toga, svi su pogledali na svoje satove, s kazaljkama na gumbima. Dok su čekali, jedan od njih je progovorio.
    
  "Sinkroniziraju satove", primijetio je Perdue, jedva pomičući usne.
    
  "Da", složio se Sam kroz dugi mlaz dima koji mu je pomogao da promatra, a da ne izgleda očito. "Što misliš, bomba?"
    
  "Malo vjerojatno", odgovori Purdue mirno, glas mu se slomio poput rasejanog predavača dok je držao okvir s pločom iznad muškaraca. "Ne bi ostali tako blizu."
    
  "Osim ako nisu suicidalne namjere", odbrusi Sam. Perdue proviri preko svojih naočala sa zlatnim okvirima, još uvijek držeći ploču s papirom.
    
  "Onda ne bi morali sinkronizirati satove, zar ne?" rekao je nestrpljivo. Sam je morao popustiti. Purdue je bio u pravu. Trebali su biti tamo kao promatrači, ali od čega? Izvukao je još jednu cigaretu, ne dovršivši ni prvu.
    
  "Proždrljivost je smrtni grijeh, razumiješ", zadirkivao ga je Purdue, ali Sam ga je ignorirao. Ugasio je ustajalu cigaretu i krenuo prema trojici muškaraca prije nego što je Purdue uspio reagirati. Ležerno je prošetao ravnim, neuređenim zemljištem kako ne bi prestrašio svoje mete. Njegov njemački bio je užasan, pa je ovaj put odlučio glumiti samog sebe. Možda bi, ako bi pomislili da je glupi turist, bili manje skloni dijeliti.
    
  "Dobar dan, gospodo", pozdravi Sam veselo, gurajući cigaretu među usne. "Pretpostavljam da nemate upaljač?"
    
  Nisu to očekivali. U šoku su zurili u stranca koji je stajao ondje, smiješeći se i izgledajući glupo s neupaljenom cigaretom.
    
  "Moja žena je izašla na ručak s ostalim ženama na turneji i ponijela moj upaljač sa sobom." Sam je izmislio izgovor, usredotočujući se na njihove osobnosti i odjeću. Uostalom, to je bila prerogativa novinara.
    
  Crvenokosi lijenčina razgovarao je sa svojim prijateljima na njemačkom. "Zapalite mu, za ime Božje. Pogledajte kako jadno izgleda." Druga dvojica su se složila i nasmiješila, a jedan je istupio naprijed, paleći Samovu cigaretu. Sam je sada shvatio da je njegova distrakcija bila neučinkovita, jer su sva trojica i dalje pomno pratila bolnicu. "Da, Wernere!" odjednom je uzviknuo jedan od njih.
    
  Niska medicinska sestra pojavila se iz policijom čuvanog izlaza i gestikulirala jednom od njih da priđe. Izmijenila je nekoliko riječi s dvojicom stražara na vratima, a oni su zadovoljno kimnuli.
    
  "Kol", tamnokosi muškarac udario je crvenokosog po ruci nadlanicom.
    
  "Warum nicht Himmelfarb?" prosvjedovao je Kohl, nakon čega je uslijedila brza razmjena vatre, koju su njih trojica brzo riješila.
    
  "Kohl! Sofort!" uporno je ponavljao zapovjednički tamnokosi muškarac.
    
  Samov se um mučio s obradom riječi, ali pretpostavio je da je prva riječ dječakovo prezime. Sljedeća riječ, pretpostavio je, bila je nešto poput "učini to brzo", ali nije bio siguran.
    
  "Oh, i njegova žena naređuje", pravio se glup, lijeno pušeći. "Moja nije baš slatka..."
    
  Franz Himmelfarb, uz kimanje glave svog kolege Dietera Wernera, odmah je prekinuo Sama. "Slušaj, prijatelju, smeta li ti? Mi smo dežurni časnici koji se pokušavaju uklopiti, a ti nam otežavaš stvari. Naš je posao osigurati da ubojica ne pobjegne neotkriven, a da bismo to učinili, pa, ne trebamo biti uznemiravani dok radimo svoj posao."
    
  "Razumijem. Žao mi je. Mislio sam da ste samo hrpa idiota koji samo čekaju da ukradu gorivo iz kombija s vijestima. Djelovali ste kao takav", odgovorio je Sam s pomalo namjerno sarkastičnim stavom. Okrenuo se i otišao, ignorirajući zvukove kako jedan čovjek sputava drugog. Sam se osvrnuo i vidio ih kako ga gledaju, što ga je potaknulo da krene malo brže prema Purdueovoj kući. Međutim, nije se pridružio svom prijatelju i izbjegavao je vizualne asocijacije s njim u slučaju da tri hijene traže crnu ovcu koju će izdvojiti. Purdue je znao što Sam radi. Samove tamne oči lagano su se raširile kad su im se pogledi sreli kroz jutarnju maglu, a on je potajno gestikulirao Purdueu da se s njim ne upušta u razgovor.
    
  Purdue je odlučio vratiti se u unajmljeni automobil s nekoliko drugih koji su napustili mjesto događaja kako bi se vratili svojim danima, dok je Sam ostao. On se, s druge strane, pridružio skupini mještana koji su se dobrovoljno javili da pomognu policiji da paze na bilo kakvu sumnjivu aktivnost. To mu je jednostavno bila maska kako bi pazio na trojicu lukavih izviđača u flanelskim košuljama i vjetrovkama. Sam je pozvao Purduea sa svog povoljnog mjesta.
    
  "Da?" Purdueov glas se jasno čuo s druge strane linije.
    
  "Vojni satovi, svi isti model. Ovi tipovi su u oružanim snagama", rekao je, pogledom lutajući po sobi kako bi ostao neupadljiv. "I imena. Kol, Werner i... uh..." Nije se mogao sjetiti trećeg.
    
  "Da?" Purdue je pritisnuo gumb, unoseći imena u mapu njemačkog vojnog osoblja u arhivu američkog Ministarstva obrane.
    
  "Dovraga", namrštio se Sam, trznuvši se zbog svoje slabe sposobnosti pamćenja detalja. "To je duže prezime."
    
  "To mi, prijatelju, neće pomoći", oponašao ga je Perdue.
    
  "Znam! Znam, za ime Božje!" Sam je kipio. Osjećao se nevjerojatno nemoćno sada kada su njegove nekoć izvanredne sposobnosti bile dovedene u pitanje i proglašene nedovoljnima. Njegovo novootkriveno samopreziranje nije bilo posljedica gubitka psihičkih sposobnosti, već razočaranja što se nije mogao natjecati na turnirima kao što je to nekada mogao kad je bio mlađi. "Nebo. Mislim da to ima neke veze s nebom. Bože, moram poraditi na svom njemačkom - i na svom prokletom pamćenju."
    
  "Možda Engel?" pokušao je pomoći Perdue.
    
  "Ne, prekratko", uzvratio je Sam. Pogled mu je kliznuo preko zgrade, gore prema nebu, pa dolje do područja gdje su bila tri njemačka vojnika. Sam je uzdahnuo. Nestali su.
    
  "Himmelfarb?" pretpostavio je Purdue.
    
  "Da, to je ta! To je to ime!" uzviknuo je Sam s olakšanjem, ali sada je bio zabrinut. "Nestali su. Nestali su, Perdue. Dovraga! Gubim je posvuda, zar ne? Prije sam mogao loviti prdac u oluji!"
    
  Purdue je šutio, pregledavajući informacije koje je dobio hakirajući povjerljive datoteke iz udobnosti svog automobila, dok je Sam stajao na hladnom jutarnjem zraku, čekajući nešto što nije ni razumio.
    
  "Ovi tipovi su kao pauci", zastenjao je Sam, skenirajući ljude očima skrivenim ispod svojih šiški. "Prijeteći su dok gledaš, ali puno je gore kad ne znaš kamo su otišli."
    
  "Sam", Perdue se iznenada oglasio, navodeći novinara, koji je bio uvjeren da ga prate i da ga iz zasjede postavljaju, na temu. "Svi su to njemački piloti Luftwaffea, jedinica Leo 2."
    
  "Što to znači? Oni su piloti?" upitao je Sam, gotovo razočarano.
    
  "Ne baš. Malo su specijaliziraniji", objasnio je Perdue. "Vrati se u auto. Ovo ćeš htjeti čuti uz dvostruki rum s ledom."
    
    
  Poglavlje 14 - Nemiri u Mannheimu
    
    
  Nina se probudila na kauču, osjećajući se kao da joj je netko u lubanju ugradio kamen i jednostavno gurnuo mozak u stranu da bi ga boljeo. Nerado je otvorila oči. Bilo bi previše bolno otkriti da je potpuno slijepa, ali bilo bi previše neprirodno ne otkriti. Pažljivo je dopustila kapcima da zatrepere i razmaknu se. Ništa se nije promijenilo od jučer, na čemu je bila izuzetno zahvalna.
    
  Tost i kava plutali su u dnevnoj sobi gdje se opustila nakon vrlo duge šetnje sa svojim bolničkim partnerom, "Samom". On se još uvijek nije mogao sjetiti njegova imena, a ona se još uvijek nije mogla naviknuti zvati ga Sam. Ali morala je priznati da joj je, unatoč svim nedosljednostima oko njega, pomogao da do sada ostane neotkrivena od strane vlasti, vlasti koje bi je rado poslale natrag u bolnicu gdje ju je luđak već došao pozdraviti.
    
  Cijeli prethodni dan proveli su pješice, pokušavajući stići do Mannheima prije mraka. Niti jedno od njih nije imalo dokumente ni novac, pa je Nina morala odigrati kartu sažaljenja kako bi im oboma osigurala besplatan prijevoz od Mannheima do Dillenburga, sjeverno odatle. Nažalost, šezdesetdvogodišnja žena koju je Nina pokušavala uvjeriti mislila je da bi za dvoje turista bilo bolje da jedu, istuširaju se toplom vodom i dobro se naspavaju. Stoga je noć provela na kauču, ugostivši dvije velike mačke i izvezeni jastuk koji je mirisao na ustajali cimet. Bože, moram stupiti u kontakt sa Samom. Mojom Samom, podsjetila se dok se uspravljala. Donji dio leđa joj se objesio zajedno s bokovima, a Nina se osjećala kao starica, puna boli. Vid joj se nije pogoršao, ali i dalje je bilo teško ponašati se normalno kad jedva vidi. Uz sve to, ona i njezina nova prijateljica morale su se skrivati od toga da ih identificiraju kao dvije pacijentice koje su nestale iz medicinske ustanove u Heidelbergu. To je bilo posebno teško za Ninu, jer je većinu vremena morala provoditi pretvarajući se da je ne boli koža niti ima temperaturu.
    
  "Dobro jutro!" rekla je ljubazna domaćica s vrata. S lopaticom u ruci upitala je, zabrinuto razvlačeći svoj njemački. "Želite li jaja na tostu, Schatz?"
    
  Nina je kimnula s glupavim osmijehom, pitajući se izgleda li upola tako loše kao što se osjećala. Prije nego što je stigla pitati gdje je kupaonica, gospođa je nestala natrag u limeta zelenu kuhinju, gdje se miris margarina pridružio bezbrojnim aromama koje su dopirale do Nininog oštrog nosa. Odjednom joj je sinulo. Gdje je Drugi Sam?
    
  Sjetila se kako im je domaćica prethodne noći dala svakome kauč za spavanje, ali njegov je kauč bio prazan. Nije da joj nije laknulo što ima malo privatnosti, ali on je poznavao kraj bolje od nje i još uvijek joj je služio kao oči. Nina je još uvijek nosila traperice i bolničku košulju, nakon što je odbacila svoju medicinsku odjeću odmah ispred klinike u Heidelbergu nakon što je većina pogleda skrenula.
    
  Tijekom cijelog vremena koje je dijelila s drugim Samom, Nina se nije mogla ne zapitati kako je mogao proći kao dr. Hilt prije nego što ju je slijedio iz bolnice. Sigurno su policajci na straži znali da muškarac s opečenim licem ne može biti pokojni liječnik, unatoč vještoj maski i pločici s imenom. Naravno, nije mogla razaznati njegove crte lica sa svojim trenutnim vidom.
    
  Nina je navukla rukave preko pocrvenjelih podlaktica, osjećajući kako joj mučnina steže tijelo.
    
  "WC?" uspjela je viknuti s kuhinjskih vrata prije nego što je pojurila niz kratki hodnik koji je pokazala žena s lopatom. Čim je stigla do vrata, Ninu su preplavili valovi konvulzija i brzo je zalupila vratima kako bi se olakšala. Nije bila tajna da je akutni radijacijski sindrom uzrok njezine gastrointestinalne bolesti, ali nedostatak liječenja ovog i drugih simptoma samo je pogoršao njezino stanje.
    
  Dok je još jače povraćala, Nina je plaho izašla iz kupaonice i krenula prema kauču na kojem je spavala. Još jedan izazov bio je održati ravnotežu bez držanja za zid dok je hodala. Nina je shvatila da je po cijeloj maloj kući svaka soba prazna. Je li me mogao ostaviti ovdje? Gade! Namrštila se, svladana rastućom temperaturom s kojom se više nije mogla boriti. Dodatna dezorijentacija oštećenih očiju natjerala ju je da se napreže kako bi dohvatila izobličeni predmet za koji se nadala da je veliki kauč. Ninine bose noge vukle su se po tepihu dok je žena zaobilazila ugao da joj donese doručak.
    
  "Oh! Mein Gott!" vrisnula je u panici vidjevši kako se krhko tijelo njezine gošće ruši. Domaćica je brzo stavila pladanj na stol i pojurila Nini u pomoć. "Draga moja, jesi li dobro?"
    
  Nina joj nije mogla reći da je u bolnici. Zapravo, jedva da joj je išta mogla reći. Mozak joj je pucketao u lubanji, a disanje je bilo poput otvorenih vrata pećnice. Oči su joj se prevrnule dok je mlohavo ležala u gospođinom naručju. Ubrzo nakon toga, Nina se osvijestila, lice joj je bilo ledeno pod mlazovima znoja. Na čelu je imala krpu i osjetila je neugodan pokret u bokovima koji ju je uznemirio i prisilio da se brzo uspravi. Mačka je susrela njezin pogled, ravnodušna, dok je njezina ruka zgrabila krzneno tijelo i odmah ga pustila. "Oh", bilo je sve što je Nina uspjela izustiti i ponovno je legla.
    
  "Kako se osjećate?" upitala je gospođa.
    
  "Mora da mi je hladnoća ovdje u nepoznatoj zemlji", promrmlja Nina tiho, kako bi održala svoju obmanu. Da, točno, oponašao ju je unutarnji glas. Škot koji se zgrožava nad njemačkom jeseni. Izvrsna ideja!
    
  Tada je njezina gospodarica izgovorila zlatne riječi. "Liebchen, ima li koga koga bih trebala pozvati da dođe po tebe? Muža? Obitelj?" Ninino vlažno, blijedo lice obasjalo se nadom. "Da, molim!"
    
  "Tvoj prijatelj se jutros nije ni oprostio. Kad sam ustao da vas dvoje odvezem u grad, jednostavno ga nije bilo. Jeste li se vas dvoje posvađali?"
    
  "Ne, rekao je da se žuri do bratove kuće. Možda je mislio da ću ga podržati dok sam bolesna", odgovorila je Nina, shvativši da je njezina hipoteza vjerojatno potpuno točna. Kad su njih dvoje proveli dan šetajući seoskom cestom izvan Heidelberga, nisu se baš povezali. Ali rekao joj je sve čega se mogao sjetiti o svojoj osobnosti. U to vrijeme, Nina je smatrala da je pamćenje drugog Sama iznenađujuće selektivno, ali nije htjela talasati dok je toliko ovisna o njegovom vodstvu i toleranciji.
    
  Sjetila se da je doista nosio dugi bijeli ogrtač, ali osim toga, bilo je gotovo nemoguće razaznati mu lice, čak i da ga je još uvijek imao. Ono što ju je malo iritiralo bio je nedostatak šoka koji su pokazivali pri pogledu na njega, bez obzira gdje su pitali za upute ili komunicirali s drugima. Sigurno bi, da su vidjeli čovjeka čije je lice i torzo postalo poput karamele, ispustili neki zvuk ili uzviknuli neku suosjećajnu riječ? Ali reagirali su trivijalno, ne pokazujući nikakve znakove zabrinutosti za čovjekove očito svježe rane.
    
  "Što se dogodilo s tvojim mobitelom?" upitala ju je gospođa - sasvim normalno pitanje, na koje je Nina bez napora odgovorila najočitijom laži.
    
  "Opljačkali su me. Moja torba s mobitelom, novcem, svime. Nema je. Pretpostavljam da su znali da sam turistkinja i ciljali su na mene", objasnila je Nina, uzimajući ženin mobitel i kimajući glavom u znak zahvalnosti. Nazvala je broj koji je tako dobro zapamtila. Kad je telefon zazvonio na drugom kraju linije, Nini je to dalo nalet energije i malo topline u želucu.
    
  "Razdvojiti." Bože moj, kakva prekrasna riječ, pomisli Nina, odjednom se osjećajući sigurnije nego ikad prije. Koliko je vremena prošlo otkako je čula glas svoje stare prijateljice, povremene ljubavnice, a povremene i kolegice? Srce joj je poskočilo. Nina nije vidjela Sama otkako ga je oteo Red Crnog Sunca dok su bili na izletu tražeći poznatu Jantarnu sobu iz 18. stoljeća u Poljskoj prije gotovo dva mjeseca.
    
  "S-Sam?" upitala je, gotovo se smijući.
    
  "Nina?" viknuo je. "Nina? Jesi li to ti?"
    
  "Da. Kako si?" slabo se nasmiješila. Cijelo tijelo ju je boljelo i jedva je mogla sjediti.
    
  "Isuse Kriste, Nina! Gdje si? Jesi li u opasnosti?" očajnički je upitao preko teškog zujanja automobila u pokretu.
    
  "Živa sam, Sam. Pa, jedva. Ali sam sigurna. Sa ženom u Mannheimu, ovdje u Njemačkoj. Sam? Možeš li doći po mene?" glas joj je pukao. Zahtjev je pogodio Sam u srce. Tako hrabra, inteligentna i neovisna žena teško da bi molila za spašavanje kao malo dijete.
    
  "Naravno da ću doći po tebe! Mannheim je samo kratka vožnja od mene. Daj mi adresu i doći ćemo po tebe", uzbuđeno je uzviknuo Sam. "O, Bože, ne možeš zamisliti koliko smo sretni što si dobro!"
    
  "Što znači cijela ta stvar s nama?" upitala je. "A zašto si u Njemačkoj?"
    
  "Da te odvedem kući u bolnicu, naravno. Vidjeli smo na vijestima da je tamo gdje te Detlef ostavio bio pravi pakao. A kad smo stigli, više te nije bilo! Ne mogu vjerovati", bjesnio je, a smijeh mu je bio pun olakšanja.
    
  "Predat ću vas dragoj gospođi koja mi je dala adresu. Vidimo se uskoro, u redu?" odgovorila je Nina teško dišući i vratila telefon vlasniku prije nego što je duboko zaspala.
    
  Kad je Sam rekla "mi", imala je mučan osjećaj da to znači da je spasio Purduea iz dostojanstvenog kaveza u kojem je bio zatvoren nakon što ga je Detlef hladnokrvno upucao u blizini Černobila. Ali s bolešću koja je parala njezino tijelo poput kazne boga morfija kojeg je ostavila za sobom, u tom trenutku joj nije bilo stalo. Sve što je željela bilo je rastopiti se u zagrljaju onoga što ju je čekalo.
    
  Još je uvijek čula gospođu kako objašnjava kakva je kuća bila kad je napustila kontrole i pala u grozničav san.
    
    
  Poglavlje 15 - Loša medicina
    
    
  Medicinska sestra Barken sjedila je na debeloj koži starinske uredske stolice, laktovi su joj počivali na koljenima. Pod monotonim zujanjem fluorescentnih svjetala, ruke su joj počivale na stranama glave dok je slušala administratorovo izvješće o smrti dr. Hilta. Pretila medicinska sestra tugovala je za liječnikom kojeg je poznavala samo sedam mjeseci. Imala je težak odnos s njim, ali bila je suosjećajna žena koja je iskreno žalila zbog njegove smrti.
    
  "Sprovod je sutra", rekla je recepcionarka prije nego što je izašla iz ureda.
    
  "Vidjela sam na vijestima, znaš, o ubojstvima. Dr. Fritz mi je rekao da ne dolazim osim ako nije nužno. Nije htio da i ja budem u opasnosti", rekla je svojoj podređenoj, medicinskoj sestri Marks. "Marlene, moraš zatražiti premještaj. Ne mogu se brinuti za tebe svaki put kad nisam na dužnosti."
    
  "Ne brinite se za mene, sestro Barken", nasmiješila se Marlene Marks, pružajući joj jednu od šalica instant juhe koju je pripremila. "Mislim da je tko god je ovo učinio morao imati određeni razlog, znate? Kao da je meta već bila ovdje."
    
  "Ne misliš valjda...?" Sestra Barken raširila je oči prema sestri Marks.
    
  "Dr. Gould", medicinska sestra Marks potvrdila je sestrine strahove. "Mislim da ju je netko htio oteti, a sada kada su je odveli", slegnula je ramenima, "opasnost za osoblje i pacijente je prošla. Mislim, kladim se da su ti jadni ljudi koji su umrli dočekali svoj kraj samo zato što su se našli na putu ubojici, znate? Vjerojatno su ga pokušavali zaustaviti."
    
  "Razumijem tu teoriju, draga, ali zašto je onda i pacijent 'Sam' nestao?" upitala je sestra Barken. Po Marleninom izrazu lica mogla je zaključiti da mlada sestra još nije razmišljala o tome. Tiho je srkala juhu.
    
  "Međutim, tako je tužno što je odveo dr. Goulda", jadikovala je Marlene. "Bila je jako bolesna, a oči su joj se samo pogoršavale, jadna žena. S druge strane, moja majka je bila bijesna kad je čula za otmicu dr. Goulda. Bila je ljuta što je cijelo ovo vrijeme bila ovdje, pod mojom skrbi, a da joj ja nisam rekla."
    
  "O, moj Bože", suosjećala je sestra Barken. "Mora da je bila paklena prema tebi. Vidjela sam tu ženu uzrujanu, a čak i mene plaši."
    
  Njih dvoje usudili su se nasmijati u ovoj sumornoj situaciji. Dr. Fritz ušao je u medicinsku sestru na trećem katu, s fasciklom pod rukom. Lice mu je bilo ozbiljno, odmah prekidajući njihovo oskudno veselje. Nešto slično tuzi ili razočaranju odražavalo se u njegovim očima dok si je pripremao kavu.
    
  "Dobro jutro, dr. Fritz", rekla je mlada medicinska sestra prekidajući neugodnu tišinu.
    
  Nije joj odgovorio. Medicinska sestra Barken bila je iznenađena njegovom grubošću i svojim je autoritativnim glasom prisilila čovjeka da se ponaša, ponavljajući isti pozdrav, samo nekoliko decibela glasnije. Dr. Fritz je poskočio, probudivši se iz komatoznog stanja kontemplacije.
    
  "O, oprostite, dame", dahnuo je. "Dobro jutro. Dobro jutro", kimnuo je svakoj od njih, brišući znojni dlan o kaput prije nego što je promiješao kavu.
    
  Bilo je vrlo neobično za dr. Fritza da se tako ponaša. Za većinu žena koje su ga susretale, on je bio odgovor njemačke medicinske industrije na Georgea Clooneyja. Njegov samouvjereni šarm bio je njegova snaga, nadmašena samo njegovom medicinskom vještinom. Pa ipak, evo ga, stajao je u skromnom uredu na trećem katu, znojnih dlanova i ispričavajućeg izraza lica koji je zbunjivao obje žene.
    
  Sestra Barken i sestra Marks izmijenile su tihi namršteni pogled prije nego što je krupna veteranka ustala oprati svoju šalicu. "Dr. Fritz, što vas je uznemirilo? Sestra Marks i ja se dobrovoljno javljamo da pronađemo onoga tko vas je uznemirio i damo mu besplatni barijev klistir pomiješan s mojim posebnim čajem Chai... ravno iz čajnika!"
    
  Sestra Marks nije se mogla suzdržati da se ne zagrcne juhom od neočekivanog smijeha, iako nije bila sigurna kako će liječnik reagirati. Njene širom otvorene oči su s suptilnim prijekorom prostrijelile nadređenog, a vilica joj je pala od čuđenja. Sestra Barken nije se uznemiravala. Bila je vrlo opuštena koristeći humor kako bi izvukla informacije, čak i osobne i izrazito emocionalne.
    
  Doktor Fritz se nasmiješio i odmahnuo glavom. Svidio mu se ovaj pristup, iako ono što je skrivao nije bilo nipošto vrijedno šale.
    
  "Koliko god cijenim vašu hrabru gestu, sestro Barken, uzrok moje tuge nije toliko čovjek koliko ljudska sudbina", rekao je svojim najciviliziranijim tonom.
    
  "Smijem li pitati koga?" navaljivala je sestra Barken.
    
  "Zapravo, inzistiram", odgovorio je. "Oboje ste liječili dr. Goulda, pa bi bilo više nego prikladno da znate Ninine rezultate testova."
    
  Marlene je tiho podigla obje ruke do lica, prekrivši joj usta i nos u gesti iščekivanja. Sestra Barken razumjela je reakciju sestre Marks, jer ni sama nije dobro primila vijest. Osim toga, ako je dr. Fritz bila u mjehuru tihog neznanja o svijetu, to mora biti dobra stvar.
    
  "Ovo je šteta, pogotovo nakon što se u početku tako brzo oporavila", započeo je, čvršće stežući fascikl. "Testovi pokazuju značajan pad krvne slike. Stanično oštećenje bilo je preteško za vrijeme koje joj je trebalo da se liječi."
    
  "O, slatki Isuse", jecala je Marlene u njezinu naručju. Suze su joj ispunile oči, ali lice sestre Barken zadržalo je izraz koji je bila naučena prihvatiti loše vijesti.
    
  Prazan.
    
  "Koju razinu imamo?" upitala je sestra Barken.
    
  "Pa, čini se da su njezina crijeva i pluća najugroženiji od raka u razvoju, ali postoje i jasni pokazatelji da je pretrpjela manja neurološka oštećenja, što je vjerojatno uzrok pogoršanja vida, sestro Barken. Obavila je samo pretrage, tako da neću moći postaviti konačnu dijagnozu dok je ponovno ne vidim."
    
  U pozadini, medicinska sestra Marks tiho je kukala čuvši vijesti, ali se trudila kontrolirati i ne dopustiti da je pacijentica toliko osobno pogodi. Znala je da je neprofesionalno plakati zbog pacijentice, ali ovo nije bila bilo koja pacijentica. Ovo je bila dr. Nina Gould, njezina inspiracija i poznanica, prema kojoj je osjećala slabost.
    
  "Samo se nadam da ćemo je uskoro pronaći kako bismo je mogli vratiti prije nego što stvari postanu gore nego što trebaju biti. Ipak, ne možemo tek tako izgubiti nadu", rekao je, gledajući mladu, uplakanu medicinsku sestru. "Prilično je teško ostati pozitivan."
    
  "Dr. Fritz, vrhovni zapovjednik njemačkog ratnog zrakoplovstva, šalje nekoga da danas razgovara s vama", objavila je s vrata asistentica dr. Fritza. Nije stigla pitati zašto je sestra Marx u suzama, jer je žurno trčala natrag u mali ured dr. Fritza, onaj za koji je bila odgovorna.
    
  "Tko?" upitao je, vraćajući mu se samopouzdanje.
    
  "Kaže da se zove Werner. Dieter Werner iz njemačkog ratnog zrakoplovstva. Ovo se odnosi na žrtvu opeklina koja je nestala iz bolnice. Provjerio sam - ima vojno ovlaštenje da bude ovdje u ime general-pukovnika Harolda Meyera." Gotovo sve izgovara u jednom dahu.
    
  "Više ne znam što bih rekao ovim ljudima", požalio se dr. Fritz. "Ne mogu sami počistiti svoj nered, a sada dolaze i gube mi vrijeme s..." i otišao je, bijesno mrmljajući. Njegova asistentica još je jednom pogledala dvije medicinske sestre prije nego što je pojurila za svojom šeficom.
    
  "Što ovo znači?" uzdahnula je sestra Barken. "Drago mi je da nisam u koži te jadne liječnice. Hajde, sestro Marks. Vrijeme je za vizitu." Vratila se svojoj uobičajenoj strogoj naredbi, samo da da znak da je radno vrijeme počelo. I sa svojom uobičajenom strogom iritacijom dodala je: "I obriši oči, za ime Božje, Marlene, prije nego što pacijenti pomisle da si nadrogirana kao oni!"
    
    
  * * *
    
    
  Nekoliko sati kasnije, sestra Marks uzela je pauzu. Upravo je napustila rodilište, gdje je svaki dan radila svoju dvosatnu smjenu. Dvije medicinske sestre s rodilišta uzele su dopust iz suosjećajnih razloga nakon nedavnih ubojstava, pa je na odjelu bio malo manjak osoblja. U sestrinskoj ordinaciji skinula je teret s bolnih nogu i slušala obećavajuće predenje čajnika.
    
  Dok je čekala, nekoliko snopova pozlaćene svjetlosti obasjalo je stol i stolice ispred malog hladnjaka, navodeći je da pomno prouči čiste linije namještaja. Umorna, podsjetila ju je na tužne vijesti od ranije. Tamo, na glatkoj površini prljavobijelog stola, još uvijek je mogla vidjeti dosje dr. Nine Gould, koji je ležao kao i svaka druga kartica koju je mogla pročitati. Samo što je ovaj imao izrazit miris. Ispuštao je gadan, raspadajući miris koji je gušio sestru Marks sve dok se nije probudila iz strašnog sna iznenadnim zamahom ruke. Zamalo je ispustila šalicu čaja na tvrdi pod, ali ju je uhvatila taman na vrijeme, aktivirajući one adrenalinom potaknute reflekse iznenadnog oslobađanja.
    
  "O, moj Bože!" prošaptala je u napadu panike, čvrsto stežući porculansku šalicu. Pogled joj je pao na praznu površinu stola, gdje se nije vidio nijedan dosje. Na njezino olakšanje, to je bila samo ružna fatamorgana nedavnih previranja, ali očajnički je željela da su i prave vijesti sadržane unutra iste. Zašto i ovo ne bi mogao biti samo ružan san? Jadna Nina!
    
  Marlene Marks osjetila je kako joj se oči ponovno suze, ali ovaj put nije bilo zbog Nininog stanja. Bilo je to zato što nije imala pojma je li lijepa, tamnokosa povjesničarka uopće živa, a kamoli kamo ju je ovaj bezosjećajni zlikovac odveo.
    
    
  Poglavlje 16 - Veseli susret / Ne baš tako veseli dio
    
    
  "Upravo je nazvala moja stara kolegica iz Edinburgh Posta, Margaret Crosby", povjerio se Sam, još uvijek s nostalgijom gledajući u telefon nakon što je s Perdueom ušao u unajmljeni automobil. "Na putu je ovamo kako bi mi ponudila priliku da budem koautor istrage o umiješanosti njemačkog ratnog zrakoplovstva u neki skandal."
    
  "Zvuči kao dobra priča. Trebao bi to učiniti, starče. Osjećam ovdje međunarodnu zavjeru, ali nisam ljubitelj vijesti", rekao je Perdue dok su se kretali prema Nininom privremenom skloništu.
    
  Kad su se Sam i Perdue zaustavili ispred kuće na koju su ih uputili, mjesto je izgledalo jezivo. Iako je skromna kuća nedavno bila obojana, vrt je bio divlji. Kontrast između njih dvoje činio je kuću posebnom. Trnovito grmlje okruživalo je bež vanjske zidove ispod crnog krova. Oljuštena blijedoružičasta boja na dimnjaku ukazivala je na to da je propao prije nego što je obojan. Dim se dizao iz njega poput lijenog sivog zmaja, stapajući se s hladnim, monokromatskim oblacima tmurnog dana.
    
  Kuća se nalazila na kraju male ulice uz jezero, što je samo doprinosilo sumornoj usamljenosti mjesta. Dok su dvojica muškaraca izlazila iz automobila, Sam je primijetio kako se zavjese na jednom od prozora lepršaju.
    
  "Viđeni smo", objavio je Sam svom pratitelju. Purdue je kimnuo, njegova visoka figura nadvijala se nad okvirom vrata automobila. Plava kosa lepršala mu je na laganom povjetarcu dok je gledao kako se ulazna vrata otvaraju. Iza njih je provirilo bucmasto, ljubazno lice.
    
  "Gospođo Bauer?" upitao je Perdue s druge strane automobila.
    
  "Gospodine Cleve?" Nasmiješila se.
    
  Perdue je pokazao na Sama i nasmiješio se.
    
  "Idi, Sam. Mislim da Nina ne bi trebala odmah izlaziti sa mnom, u redu?" Sam je razumio. Njegov prijatelj je bio u pravu. Uostalom, on i Nina se nisu rastali u najboljim odnosima, s obzirom na to da ju je Purdue proganjao u mraku, prijetio joj smrću i sve to.
    
  Dok je Sam skakao stepenicama trijema do mjesta gdje mu je gospođa pridržala vrata, nije mogao a da ne poželi ostati neko vrijeme. Kuća je iznutra mirisala božanstveno: miješajući miris cvijeća, kave i slabašan ostatak onoga što je prije samo nekoliko sati mogao biti francuski tost.
    
  "Hvala vam", rekao je gospođi Bauer.
    
  "Ona je ovdje, na drugom kraju. Spava otkad smo zadnji put razgovarali telefonom", obavijestila je Sama, besramno gledajući njegovu grubu vanjštinu. To mu je davalo neugodan osjećaj kao da je silovan u zatvoru, ali Sam je usmjerio svoju pozornost na Ninu. Njezina sitna figura bila je sklupčana ispod hrpe deka, od kojih su se neke pretvorile u mačke kad ih je povukao otkrivajući Ninino lice.
    
  Sam to nije pokazao, ali bio je šokiran kad je vidio koliko loše izgleda. Usne su joj bile plave na blijedom licu, kosa joj se lijepila za sljepoočnice dok je promuklo disala.
    
  "Je li pušačica?" upitala je Frau Bauer. "Pluća joj zvuče užasno. Nije mi dopustila da nazovem bolnicu prije nego što ste je vidjeli. Trebam li ih sada nazvati?"
    
  "Još ne", brzo reče Sam. Frau Bauer mu je rekla za muškarca koji je pratio Ninu na telefonu, a Sam pretpostavi da je to druga nestala osoba iz bolnice. "Nina", tiho reče, prelazeći vrhovima prstiju preko njezine glave, ponavljajući njezino ime svaki put malo glasnije. Konačno, otvorila je oči i nasmiješila se. "Sam." Isuse! Što nije u redu s njezinim očima? S užasom je pomislio na slabašnu izmaglicu katarakte koja joj je zamutila vid poput mreže.
    
  "Bok, ljepotice", odgovorio je ljubeći je u čelo. "Kako si znala da sam to ja?"
    
  "Šališ se?" rekla je polako. "Tvoj glas mi je urezan u pamćenje... baš kao i tvoj miris."
    
  "Moj miris?" upitao je.
    
  "Marlboro i stav", našalila se. "Bože, ubila bih za cigaretu upravo sada."
    
  Gospođa Bauer se zagrcnula čajem. Sam se nasmijao. Nina se zakašljala.
    
  "Strašno smo zabrinuti, draga", rekao je Sam. "Dopusti nam da te odvedemo u bolnicu. Molim te."
    
  Ninine oštećene oči raširile su se. "Ne."
    
  "Sad se sve smirilo." Pokušao ju je prevariti, ali Nina nije htjela ni čuti.
    
  "Nisam glupa, Sam. Pratim vijesti odavde. Još nisu uhvatili kučkinog sina, a zadnji put kad smo razgovarali, jasno mi je dao do znanja da igram na krivoj strani ograde", brzo je promuklo rekla.
    
  "U redu, u redu. Smiri se malo i reci mi točno što ovo znači, jer mi zvuči kao da si imala izravan kontakt s ubojicom", odgovorio je Sam, pokušavajući iz glasa sakriti pravi užas koji je osjećao zbog onoga na što je aludirala.
    
  "Čaj ili kava, gospodine Cleve?" brzo je upitala ljubazna domaćica.
    
  "Doro pravi odličan čaj od cimeta, Sam. Probaj", umorno je predložila Nina.
    
  Sam je ljubazno kimnuo, šaljući nestrpljivu Njemicu u kuhinju. Bio je zabrinut što Perdue sjedi u autu i čeka vrijeme potrebno da se Ninina trenutna situacija riješi. Nina je ponovno pala u omamljenost, uljuljkana ratom Bundeslige na televiziji. Zabrinut za svoj život usred tinejdžerskog sloma, Sam je poslao Perdueu SMS poruku.
    
  Tvrdoglava je kao što smo i mislili.
    
  Terminalno bolestan. Imaš li kakvih ideja?
    
  Uzdisao je, čekajući neke ideje kako odvesti Ninu u bolnicu prije nego što njezina tvrdoglavost dovede do smrti. Naravno, nenasilna prisila bila je jedini način da se nosi s nekim tko je u deliriju i ljut na svijet, ali bojao se da će to dodatno otuđiti Ninu, posebno od Purduea. Zvuk njegova telefona prekinuo je monotoniju komentatora na televiziji, probudivši Ninu. Sam je pogledao dolje gdje je sakrio svoj telefon.
    
  Preporučite drugu bolnicu?
    
  Inače, onesvijestite je nabijenim šerijem.
    
  U posljednjoj je Sam shvatio da se Perdue šali. Prva je, međutim, bila odlična ideja. Odmah nakon prve poruke stigla je još jedna.
    
  Universitätsklinikum Mannheim.
    
  Terezijanska bolesnička kuća.
    
  Duboko mrštenje prešlo je preko Nininog vlažnog čela. "Što je, dovraga, ova stalna buka?" promrmljala je kroz vrtložnu kuću smijeha svoje groznice. "Prestanite! O, moj Bože..."
    
  Sam je isključio telefon kako bi smirio frustriranu ženu koju je pokušavao spasiti. Frau Bauer je ušla s pladnjem. "Oprostite, Frau Bauer", ispričao se Sam vrlo tiho. "Riješit ćemo vam se kose za samo nekoliko minuta."
    
  "Nemoj biti luda", promuklo je promrmljala svojim jakim naglaskom. "Ne žuri. Samo se pobrini da Nina uskoro stigne u bolnicu. Ne mislim da izgleda tako loše."
    
  "Danke", odgovorio je Sam. Otpio je gutljaj čaja, pazeći da ne opeče usta. Nina je bila u pravu. Vrući napitak bio je najbliži ambroziji koliko je mogao zamisliti.
    
  "Nina?" Sam se ponovno usudi. "Moramo otići odavde. Tvoj prijatelj iz bolnice te napustio, pa mu ne vjerujem u potpunosti. Ako se vrati s nekoliko prijatelja, bit ćemo u nevolji."
    
  Nina je otvorila oči. Sam je osjetio kako ga preplavljuje val tuge dok je gledala preko njegovog lica u prostor iza njega. "Ne vraćam se."
    
  "Ne, ne, ne moraš", umirivao ju je. "Odvest ćemo te u lokalnu bolnicu ovdje u Mannheimu, ljubavi moja."
    
  "Ne, Sam!" preklinjala je. Prsa su joj se tjeskobno nadimala dok je rukama pokušavala pronaći dlake na licu koje su je smetale. Ninini vitki prsti stisnuli su joj se na potiljku dok je više puta pokušavala ukloniti zalijepljene kovrče, svaki put kad bi neuspjela, postajala je sve iritiranija. Sam je to učinio umjesto nje dok je ona zurila u ono što je mislila da je njegovo lice. "Zašto ne mogu ići kući? Zašto me ne mogu liječiti u bolnici u Edinburghu?"
    
  Nina je iznenada uzdahnula i zadržala dah, nosnice su joj se lagano raširile. Frau Bauer stajala je na vratima s gostom kojeg je slijedila.
    
  "Možeš".
    
  "Purdue!" Nina se zagrcnula, pokušavajući progutati kroz suho grlo.
    
  "Možeš biti odvedena u medicinsku ustanovu po svom izboru u Edinburghu, Nina. Samo dopusti da te odvezemo do najbliže hitne bolnice kako bismo te stabilizirali. Čim to učine, Sam i ja ćemo te odmah poslati kući. Obećavam ti to", rekao joj je Perdue.
    
  Pokušao je govoriti tihim, ujednačenim glasom kako joj ne bi uznemirio živce. Njegove su riječi bile prožete pozitivnim tonom odlučnosti. Purdue je znao da joj mora dati ono što želi, bez ikakve daljnje rasprave o Heidelbergu.
    
  "Što kažeš, ljubavi moja?" Sam se nasmiješio, gladeći je po kosi. "Ne želiš valjda umrijeti u Njemačkoj?" Ispričavajući se pogledao svoju njemačku domaćicu, ali ona se samo nasmiješila i odmahnula rukom.
    
  "Pokušao si me ubiti!" zarežala je Nina na nešto oko sebe. Isprva je čula gdje stoji, ali Perdueov je glas podrhtavao kad je progovorio, pa je svejedno skočila.
    
  "Bio je programiran, Nina, da slijedi naredbe tog idiota iz Crnog Sunca. Daj, znaš da te Purdue nikada ne bi namjerno povrijedio", pokušala je Sam, ali se divlje gušila. Nisu mogle razaznati je li Nina bijesna ili prestravljena, ali ruke su joj mahnito mahale okolo dok nije pronašla Samovu ruku. Čvrsto ga je uhvatila, mliječne oči su joj letjele s jedne strane na drugu.
    
  "Molim te Bože, ne daj da to bude Purdue", rekla je.
    
  Sam je razočarano odmahnuo glavom dok je Perdue izlazio iz kuće. Nije bilo sumnje da ga je Ninina primjedba ovaj put duboko pogodila. Frau Bauer je sa suosjećanjem promatrala visokog, plavokosog muškarca kako odlazi. Napokon je Sam odlučio probuditi Ninu.
    
  "Hajde", rekao je, nježno dodirujući njezino krhko tijelo.
    
  "Ostavite deke. Mogu još isplesti", nasmiješila se gospođa Bauer.
    
  "Puno vam hvala. Bili ste tako, tako korisni", rekao je Sam konobarici, podigao Ninu i odnio je do auta. Perdueovo lice bilo je prazno i bezizražajno dok je Sam utovarivao usnulu Ninu u auto.
    
  "Da, primljena je", nonšalantno je objavio Sam, pokušavajući utješiti Purduea, a da ne zaplače. "Mislim da ćemo se morati vratiti u Heidelberg po njezin dosje od prethodnog liječnika nakon što bude primljena u Mannheim."
    
  "Možeš ići. Vraćam se u Edinburgh čim se pozabavimo Ninom." Purdueove riječi ostavile su Samu rupu u srcu.
    
  Sam se namrštio, zapanjen. "Ali rekao si da ćeš je odvesti avionom u tamošnju bolnicu." Razumio je Purdueovo razočaranje, ali nije imalo smisla kockati se s Nininim životom.
    
  "Znam što sam rekao, Same", oštro je rekao. Vratio se prazan pogled; isti onaj koji je imao na Sinclairu kad je Samu rekao da mu se ne može pomoći. Purdue je upalio auto. "Znam i ja što je rekla."
    
    
  Poglavlje 17 - Dvostruki trik
    
    
  U najvišem uredu na petom katu, dr. Fritz se u ime vrhovnog zapovjednika Luftwaffea sastao s uglednim predstavnikom taktičke zračne baze 34 Büchel, kojeg su upravo progonili mediji i obitelj nestalog pilota.
    
  "Hvala vam što ste me primili bez upozorenja, dr. Fritz", rekao je Werner srdačno, razoružavajući medicinskog specijalista svojom karizmom. "General-pukovnik me zamolio da dođem jer je trenutno zatrpan posjetima i pravnim prijetnjama, što, siguran sam, možete cijeniti."
    
  "Da. Molim vas, sjednite, gospodine Werner", oštro je rekao dr. Fritz. "Kao što sigurno možete shvatiti, i ja imam zauzet raspored jer se moram brinuti za kritične i terminalne pacijente bez nepotrebnih prekida svog svakodnevnog rada."
    
  Werner se nasmiješio i sjeo, zbunjen ne samo liječnikovim izgledom već i njegovom nevoljkošću da ga primi. Međutim, kada su u pitanju misije, takve stvari Wernera nisu nimalo smetale. Bio je tamo kako bi dobio što više informacija o pilotu Lö Wenhagenu i opsegu njegovih ozljeda. Dr. Fritz ne bi imao drugog izbora nego da mu pomogne u potrazi za žrtvom opeklina, posebno pod izlikom da umiruje njegovu obitelj. Naravno, u stvarnosti je bio pošten plijen.
    
  Ono što Werner također nije istaknuo bila je činjenica da zapovjednik nije imao dovoljno povjerenja u medicinsku ustanovu da bi jednostavno prihvatio informaciju. Pažljivo je prikrio činjenicu da su, dok je radio s dr. Fritzom na petom katu, dvojica njegovih kolega pretraživala zgradu dobro pripremljenim češljem s finim zupcima tražeći moguće štetočine. Svaki je čovjek zasebno pretraživao područje, penjući se uz jedan kata požarnih stepenica i spuštajući se sljedećim. Znali su da imaju samo ograničeno vrijeme za dovršetak pretrage prije nego što Werner završi s ispitivanjem glavnog liječnika. Nakon što su bili sigurni da Lö Wenhagen nije u bolnici, mogli su proširiti pretragu na druge moguće lokacije.
    
  Odmah nakon doručka dr. Fritz je postavio Werneru važnije pitanje.
    
  "Poručniče Werner, ako vam ne smeta", riječi su mu bile prožete sarkazmom. "Zašto vaš zapovjednik eskadrile nije ovdje da sa mnom razgovara o ovome? Mislim da bismo trebali prestati pričati gluposti, vi i ja. Obojica znamo zašto Schmidt juri mladog pilota, ali kakve to veze ima s vama?"
    
  "On to čini. Ja sam samo predstavnik, dr. Fritz. Ali moje će izvješće točno odražavati koliko ste nam brzo pomogli", odlučno je odgovorio Werner. Ali istini za volju, nije imao pojma zašto ga njegov zapovjednik, kapetan Gerhard Schmidt, šalje i njegove pomoćnike za pilotom. Njih trojica su pretpostavili da namjeravaju ubiti pilota samo zato što je osramotio Luftwaffe srušivši jedan od njihovih besramno skupih Tornado borbenih zrakoplova. "Kad dobijemo što želimo", blefirao je, "svi ćemo dobiti nagradu za to."
    
  "Maska mu ne pripada", prkosno je izjavio dr. Fritz. "Idi i reci to Schmidtu, kuriru."
    
  Wernerovo lice postalo je pepeljasto. Bio je ispunjen bijesom, ali nije bio tamo da bi rastrgao liječnika. Liječnikova očita, omalovažavajuća provokacija bila je neporeciv poziv na djelovanje, onaj koji je Werner mentalno spremio na svoj popis obaveza. Ali za sada, bio je usredotočen na ovaj sočan komadić informacije na koji kapetan Schmidt nije računao.
    
  "Reći ću mu točno to, gospodine." Wernerove bistre, sužene oči probile su dr. Fritza. Na licu pilota borbenog zrakoplova pojavio se osmijeh, dok su zveckanje posuđa i brbljanje bolničkog osoblja nadglasali njihove riječi o tajnom dvoboju. "Čim se maska pronađe, svakako ću vas pozvati na ceremoniju." Werner je ponovno provirio, pokušavajući ubaciti ključne riječi čije je značenje bilo nemoguće razaznati.
    
  Dr. Fritz se glasno nasmijao. Veselo je udario po stolu. "Ceremonija?"
    
  Werner se nakratko uplašio da je upropastio predstavu, ali njegova se znatiželja ubrzo isplatila. "Je li ti to rekao? Ha! Rekao ti je da ti je potrebna ceremonija da bi se prerušio u žrtvu? O, dečko moj!" dr. Fritz je šmrcnuo, brišući suze zabave iz kutova očiju.
    
  Wernera je oduševila doktorova arogancija, pa ju je iskoristio, potisnuvši svoj ego po strani i naizgled priznajući da je prevaren. Izgledajući izrazito razočarano, nastavio je: "Lagao mi je?" Glas mu je bio prigušen, jedva čujan šapatom.
    
  "Apsolutno točno, poručniče. Babilonska maska nije ceremonijalna. Schmidt vas vara kako bi vas spriječio da od nje profitirate. Budimo iskreni, to je izuzetno vrijedan predmet za onoga tko ponudi najviše", spremno je podijelio dr. Fritz.
    
  "Ako je bila toliko vrijedna, zašto ste je vratili u Löwenhagen?" Werner je dublje pogledao.
    
  Dr. Fritz ga je promatrao u potpunom zbunjenju.
    
  "Löwenhagen. Tko je Löwenhagen?"
    
    
  * * *
    
    
  Dok je medicinska sestra Marks čistila ostatke korištenog medicinskog otpada sa svojih vizita, slab zvuk zvonjave telefona na sestrinskoj stanici privukao joj je pažnju. Uz napregnuti jauk potrčala je otvoriti vrata jer nitko od njezinih kolega još nije završio sa svojim pacijentima. Bila je to recepcija na prvom katu.
    
  "Marlene, netko ovdje želi vidjeti dr. Fritza, ali nitko se ne javlja u njegov ured", rekla je tajnica. "Kaže da je hitno i da životi ovise o tome. Možete li me, molim vas, spojiti s liječnikom?"
    
  "Hmm, nije ga u blizini. Morala bih ga otići potražiti. O čemu ona priča?"
    
  Recepcionarka je tihim glasom odgovorila: "On inzistira na tome da će Nina Gould umrijeti ako ne posjeti dr. Fritza."
    
  "O, moj Bože!" dahtala je sestra Marks. "On ima Ninu?"
    
  "Ne znam. Samo je rekao da se zove... Sam", šapnula je recepcionarka, bliska prijateljica medicinske sestre Marks, koja je znala za izmišljeno ime žrtve opeklina.
    
  Tijelo medicinske sestre Marks utrnulo je. Adrenalin ju je gurnuo naprijed, a ona je mahnula kako bi privukla pozornost zaštitara na trećem katu. Dotrčao je s druge strane hodnika, s rukom na futroli, prolazeći pored posjetitelja i osoblja preko čistog poda, a njegov se odraz odražavao na njemu.
    
  "U redu, recite mu da dolazim po njega i vodim ga dr. Fritzu", rekla je sestra Marks. Nakon što je spustila slušalicu, rekla je zaštitaru: "Dolje je čovjek, jedan od dva nestala pacijenta. Kaže da mora vidjeti dr. Fritza ili će drugi nestali pacijent umrijeti. Trebam vas da pođete sa mnom da ga uhitimo."
    
  Stražar je uz zvuk klika otkopčao futrolu i kimnuo. "Razumijem. Ali ostanite iza mene." Radiovezom je javio svojoj jedinici da će uhititi mogućeg osumnjičenika i slijedio je medicinsku sestru Marks u čekaonicu. Marlene je osjetila kako joj srce ubrzano kuca, prestravljena, ali uzbuđena razvojem događaja. Kad bi mogla pomoći u uhićenju osumnjičenika koji je oteo dr. Goulda, bila bi heroina.
    
  U pratnji još dva policajca, medicinska sestra Marks i zaštitar sišli su niz stepenice na prvi kat. Kad su stigli do odmorišta i skrenuli za ugao, medicinska sestra Marks nestrpljivo je provirila pored krupnog policajca kako bi ugledala pacijenta na odjelu za opekline kojeg je tako dobro poznavala. Ali nigdje ga nije bilo.
    
  "Sestro, tko je taj čovjek?" upitao je policajac dok su se još dvoje pripremali za evakuaciju područja. Sestra Marks samo je odmahnula glavom. "Ne... ne vidim ga." Očima je pregledala svakog muškarca u predvorju, ali nije bilo nikoga s opeklinama na licu ili prsima. "To ne može biti", rekla je. "Čekajte, reći ću vam njegovo ime." Stojeći među svim ljudima u predvorju i čekaonici, sestra Marks se zaustavila i doviknula: "Sam! Možete li poći sa mnom do dr. Fritza, molim vas?"
    
  Recepcionarka je slegnula ramenima, pogledala Marlene i rekla: "Što dovraga radiš? Ovdje je!" Pokazala je na zgodnog, tamnokosog muškarca u elegantnom kaputu koji je čekao na pultu. Odmah joj je prišao smiješeći se. Policajci su izvukli pištolje, zaustavivši Sama u mjestu. U međuvremenu, promatrači su došli do daha; neki su nestali iza uglova.
    
  "Što se događa?" upitao je Sam.
    
  "Ti nisi Sam", namrštila se sestra Marks.
    
  "Sestro, je li ovo otmičar ili ne?" nestrpljivo je upitao jedan od policajaca.
    
  "Što?" uzviknuo je Sam mršteći se. "Ja sam Sam Cleave, tražim dr. Fritza."
    
  "Imate li dr. Ninu Gould?" upitao je policajac.
    
  Usred njihove rasprave, medicinska sestra je uzdahnula. Sam Cleave, upravo tu, ispred nje.
    
  "Da", započe Sam, ali prije nego što je uspio izustiti i riječ, podigli su pištolje, uperivši ih ravno u njega. "Ali ja je nisam oteo! Isuse! Sklonite pištolje, idioti!"
    
  "To nije pravi način razgovora s policajcem, sine", podsjetio je Sama drugi policajac.
    
  "Žao mi je", brzo je rekao Sam. "U redu? Žao mi je, ali moraš me saslušati. Nina mi je prijateljica i trenutno se liječi u Mannheimu u bolnici Theresien. Trebaju njezin dosje ili što već, a poslala me je svom liječniku da dobijem te informacije. To je to! Samo sam zbog toga ovdje, razumiješ?"
    
  "Identifikacija", zahtijevao je stražar. "Polako."
    
  Sam se suzdržao od ruganja postupcima FBI-jevog filmskog agenta, za svaki slučaj da budu uspješni. Pažljivo je otvorio poklopac kaputa i izvukao putovnicu.
    
  "Eto ga. Sam Cleve. Vidiš?" Medicinska sestra Marks izašla je iza policajca i ispričavajući se pružila Samu ruku.
    
  "Jako mi je žao zbog nesporazuma", rekla je Samu, ponavljajući isto policajcima. "Vidite, drugi pacijent koji je nestao s dr. Gouldom također se zvao Sam. Očito sam odmah pretpostavila da je to Sam koji je želio vidjeti liječnika. A kad je rekao da bi dr. Gould mogao umrijeti..."
    
  "Da, da, shvaćamo, sestro Marx", uzdahnuo je stražar, spremajući pištolj u futrolu. Druga dvojica bila su jednako razočarana, ali nisu imali drugog izbora nego slijediti njegov primjer.
    
    
  Poglavlje 18 - Razotkriveno
    
    
  "I ti si", našalio se Sam kad su mu vratili vjerodajnice. Zarumenjena mlada medicinska sestra podigla je otvoreni dlan u znak zahvalnosti dok su odlazili, osjećajući se užasno sramežljivo.
    
  "Gospodine Cleve, velika mi je čast upoznati vas." Nasmiješila se, rukujući se sa Samom.
    
  "Zovi me Sam", flertovao je, namjerno je gledajući u oči. Osim toga, saveznik bi mu mogao pomoći u misiji; ne samo u pronalaženju Nininog dosjea, već i u rasvjetljavanju nedavnih incidenata u bolnici, a možda čak i u zračnoj bazi u Buchelu.
    
  "Jako mi je žao što sam tako zeznula stvar. Drugi pacijent s kojim je nestala također se zvao Sam", objasnila je.
    
  "Da, draga moja, uhvatio sam ga drugi put. Nema potrebe da se ispričavaš. Bila je to iskrena greška." Popeli su se liftom na peti kat. Greška koja me zamalo koštala života!
    
  U liftu s dva rendgenska tehničara i entuzijastičnom medicinskom sestrom Marks, Sam je potisnuo neugodnost iz glave. Šutke su ga gledali. Na trenutak je Sam razmišljao o tome da prestraši Njemice primjedbom o tome kako je jednom vidio švedski pornografski film koji počinje na gotovo isti način. Vrata na drugom katu su se otvorila i Sam je ugledao bijeli znak na zidu hodnika s riječima "Rendgen 1 i 2" napisanim crvenim slovima. Dva rendgenska tehničara su prvi put izdahnula tek nakon što su izašli iz lifta. Sam je čuo kako im se hihotanje stišava dok su se srebrna vrata ponovno zatvarala.
    
  Sestra Marks imala je podsmjeh na licu, oči su joj bile uprte u pod, što je potaknulo novinara da je oslobodi zbunjenosti. Teško je izdahnuo, pogledavši u svjetlo iznad njih. "Dakle, sestro Marks, je li dr. Fritz specijalist radiologije?"
    
  Njezino se držanje odmah uspravilo, poput držanja odanog vojnika. Samovo poznavanje govora tijela govorilo mu je da medicinska sestra gaji vječno poštovanje ili želju prema dotičnom liječniku. "Ne, ali on je veteran liječnik koji predaje na globalnim medicinskim konferencijama o nekoliko znanstvenih tema. Dozvolite mi da vam kažem - on zna ponešto o svakoj bolesti, dok se drugi liječnici specijaliziraju samo za jednu, a o ostalima ne znaju ništa. Izvrsno se brinuo za dr. Goulda. Možete biti sigurni u to. Zapravo, on je bio jedini koji je to shvatio..."
    
  Sestra Marks odmah je progutala riječi, gotovo izbrbljavši strašnu vijest koja ju je zapanjila tek tog jutra.
    
  "Što?" upitao je dobrodušno.
    
  "Sve što sam htjela reći jest da što god muči dr. Goulda, dr. Fritz će se pobrinuti za to", rekla je stisnuvši usne. "Ah! Idemo!" nasmiješila se, osjećajući olakšanje zbog njihovog pravovremenog dolaska na Peti kat.
    
  Odvela je Sama do administrativnog krila na petom katu, pokraj arhivskog ureda i čajane za osoblje. Dok su šetali, Sam se povremeno divio pogledu s identičnih četvrtastih prozora koji su obrubljivali snježnobijeli hodnik. Svaki put kad bi zid ustupio mjesto zavjesi, sunce bi prodrlo kroz njega i ugrijalo Samovo lice, pružajući mu pogled na okolicu iz ptičje perspektive. Pitao se gdje je Purdue. Ostavio je Samov auto i, bez puno objašnjenja, uzeo taksi do zračne luke. Problem je bio u tome što je Sam duboko u sebi nosio nešto neriješeno dok nije našao vremena da se s tim pozabavi.
    
  "Dr. Fritz je vjerojatno već završio s razgovorom", obavijestila je sestra Marks Sam dok su se približavali zatvorenim vratima. Ukratko je prepričala kako je zapovjednik Zračnih snaga poslao izaslanika da razgovara s dr. Fritzom o pacijentu koji je dijelio Nininu sobu. Pa, pa. razmislila je Sam. Koliko je ovo zgodno? Svi ljudi koje trebam vidjeti, svi pod jednim krovom. To je kao kompaktni informativni centar za kriminalističke istrage. Dobrodošli u središte korupcije!
    
  Prema protokolu, medicinska sestra Marks pokucala je tri puta i otvorila vrata. Poručnik Werner upravo je htio otići i nije se činio iznenađenim što vidi medicinsku sestru, ali je prepoznao Sama iz kombija s vijestima. Wernerovim je čelom preletjelo pitanje, ali medicinska sestra Marks se zaustavila i sva joj je boja nestala s lica.
    
  "Marlene?" upita Werner znatiželjno. "Što se dogodilo, dušo?"
    
  Stajala je nepomično, obuzeta strahopoštovanjem, dok ju je val užasa polako preplavljivao. Očima je pročitala ime na bijelom mantilu dr. Fritza, ali je u nevjerici odmahnula glavom. Werner joj je prišao i obuhvatio joj lice rukama dok se spremala vrisnuti. Sam je znao da se nešto događa, ali budući da nije poznavao nikoga od tih ljudi, to je u najboljem slučaju bilo nejasno.
    
  "Marlene!" viknuo je Werner da je dovede k sebi. Marlene Marx dopustila je da joj se glas vrati i zarežala je na čovjeka u kaputu. "Vi niste dr. Fritz! Vi niste dr. Fritz!"
    
  Prije nego što je Werner mogao u potpunosti shvatiti što se događa, varalica se bacio naprijed i istrgnuo Wernerov pištolj iz futrole na ramenu. Ali Sam je reagirao brže i bacio se naprijed kako bi odgurnuo Wernera s puta, osujetivši pokušaj odvratnog napadača da se naoruža. Medicinska sestra Marks istrčala je iz ureda, panično pozivajući osiguranje.
    
  Žmirkajući kroz prozor od ravnog stakla na dvostrukim vratima sobe, jedan od policajaca, kojeg je ranije pozvala medicinska sestra Marks, pokušao je razaznati lik koji je trčao prema njemu i njegovom kolegi.
    
  "Glavu gore, Klause", nacerio se kolegi, "Paranoidna Polly se vratila."
    
  "Bože moj, ali se stvarno kreće, zar ne?" primijetio je drugi časnik.
    
  "Opet viče vuk. Gle, nije da imamo puno posla u ovoj smjeni ili tako nešto, ali biti sjeban nije nešto čemu se veselim, znaš?" odgovorio je prvi časnik.
    
  "Sestro Marx!" uzviknuo je drugi časnik. "Kome sada možemo prijetiti umjesto vas?"
    
  Marlene se bacila naglavačke i sletjela mu ravno u naručje, pripijena uz kandže.
    
  "Ured dr. Fritza! Hajde! Odlazite, za ime Božje!" vrisnula je dok su ljudi počeli zuriti.
    
  Kad je medicinska sestra Marks počela vući čovjeka za rukav, vukući ga prema uredu dr. Fritza, policajci su shvatili da ovaj put nije riječ o slutnji. Ponovno su potrčali prema dalekom hodniku, izvan vidokruga, dok im je medicinska sestra vikala da uhvate ono što je i dalje nazivala čudovištem. Unatoč zbunjenosti, pratili su zvuk svađe ispred sebe i ubrzo shvatili zašto je uznemirena mlada medicinska sestra nazvala varalicu čudovištem.
    
  Sam Cleve bio je zauzet razmjenom udaraca sa starcem, svaki put kad bi se uputio prema vratima, miješajući mu se u put. Werner je sjedio na podu, zapanjen i okružen krhotinama stakla i nekoliko zdjelica za bubrege, razbijenih nakon što ga je varalica onesvijestio noćnom posudom i prevrnuo mali ormarić u kojem je dr. Fritz držao petrijeve zdjelice i druge krhke predmete.
    
  "Bože moj, pogledajte tu stvar!" viknuo je jedan policajac svom partneru dok su pokušavali savladati naizgled nepobjedivog kriminalca naguravši svoja tijela na njega. Sam se jedva uspio maknuti s puta dok su dvojica policajaca savladavala kriminalca u bijeloj kuti. Samovo čelo bilo je ukrašeno grimiznim vrpcama koje su elegantno uokvirivale njegove jagodice. Pored njega, Werner se uhvatio za potiljak gdje mu je noćna posuda bolno okrznula lubanju.
    
  "Mislim da će mi trebati šavovi", rekao je Werner medicinskoj sestri Marks dok se oprezno šuljala kroz vrata u ured. Njegova tamna kosa bila je prošarana krvlju tamo gdje je zjapila duboka rana. Sam je promatrao kako policajci sputavaju čudno izgledajućeg muškarca, prijeteći da će upotrijebiti smrtonosnu silu dok konačno ne popusti. Pojavila su se i druga dvojica muškaraca koje je Sam vidio s Wernerom blizu kombija s vijestima.
    
  "Hej, što turist radi ovdje?" upitao je Kol kad je ugledao Sama.
    
  "Nije turist", branila se sestra Marx, držeći Wernerovu glavu. "On je svjetski poznati novinar!"
    
  "Stvarno?" upita Kol iskreno. "Draga." Pružio je ruku da Sam ustane. Himmelfarb je samo odmahnuo glavom, povukavši se kako bi svima dao prostora za kretanje. Policajci su muškarcu stavili lisice, ali su obaviješteni da Zračne snage imaju nadležnost u ovom slučaju.
    
  "Pretpostavljam da bismo ga trebali predati vama", priznao je časnik Werneru i njegovim ljudima. "Samo da sredimo papire kako bi ga službeno predali u vojno vodstvo."
    
  "Hvala vam, gospodine policajče. Samo se time pozabavite ovdje u uredu. Ne treba nam da se javnost i pacijenti ponovno uzbunjuju", savjetovao je Werner.
    
  Policija i stražari povukli su čovjeka u stranu, dok je medicinska sestra Marks, nevoljko, obavljala svoje dužnosti, previjajući starčeve posjekotine i ogrebotine. Bila je sigurna da to zastrašujuće lice lako može proganjati snove čak i najtvrđih muškaraca. Nije da je sam po sebi bio ružan, ali ga je nedostatak crta lica činio takvim. Duboko u sebi osjećala je čudan osjećaj sažaljenja, pomiješan s gađenjem, dok je alkoholnim štapićem tapkala njegove jedva krvave ogrebotine.
    
  Oči su mu bile savršenog oblika, ako ne i privlačne u svojoj egzotičnoj prirodi. Međutim, činilo se kao da je ostatak lica žrtvovan zbog njihove kvalitete. Lubanja mu je bila neravna, a nos gotovo nepostojeći. Ali upravo su mu usta odjeknula kod Marlene.
    
  "Imaš mikrostomiju", primijetila mu je.
    
  "Blagi oblik sistemske skleroze, da, uzrokuje fenomen malih usta", odgovorio je ležerno, kao da je tamo na vađenju krvi. Unatoč tome, riječi su mu bile dobro izgovorene, a njemački naglasak mu je sada bio praktički besprijekoran.
    
  "Ima li kakvih predtretmana?" upitala je. Bilo je to glupo pitanje, ali da ga nije upustila u medicinski razgovor, bio bi puno odbojniji. Razgovor s njim bio je gotovo kao razgovor sa Samom, pacijentom, dok je još bio tamo - intelektualni razgovor s uvjerljivim čudovištem.
    
  "Ne", bilo je sve što je odgovorio, lišen sposobnosti za sarkazam samo zato što se potrudila pitati. Ton mu je bio nevin, kao da u potpunosti prihvaća njezin liječnički pregled dok muškarci čavrljaju u pozadini.
    
  "Kako se zoveš, prijatelju?" glasno ga je upitao jedan od policajaca.
    
  "Marduk. Peter Marduk", odgovorio je.
    
  "Nisi Nijemac?" upitao je Werner. "Bože, prevario si me."
    
  Marduk bi se najradije nasmiješio na neprimjeren kompliment o svom njemačkom, ali uska tkanina oko usta uskratila mu je tu privilegiju.
    
  "Identifikacijske dokumente", zalajao je policajac, još uvijek trljajući natečenu usnu od slučajnog udarca tijekom uhićenja. Marduk je polako posegnuo u džep jakne ispod bijelog mantila dr. Fritza. "Moram snimiti njegovu izjavu za našu evidenciju, poručniče."
    
  Werner je odobravajuće kimnuo. Imali su zadatak pronaći i ubiti LöWenhagena, a ne uhititi starca koji se predstavljao kao liječnik. Međutim, sada kada je Werneru rečeno zašto Schmidt doista lovi LöWenhagena, mogli bi im uvelike koristiti dodatne informacije od Marduka.
    
  "Dakle, i dr. Fritz je mrtav?" tiho je upitala sestra Marks dok se naginjala da prekrije posebno duboku posjekotinu od čeličnih karika Sam Cleveovog sata.
    
  "Ne".
    
  Srce joj je poskočilo. "Što misliš? Ako si se pretvarala da si on u njegovom uredu, trebala si ga prvo ubiti."
    
  "Ovo nije bajka o dosadnoj djevojčici u crvenom šalu i njezinoj baki, draga moja", uzdahnuo je starac. "Osim ako nije u verziji u kojoj je baka još uvijek živa u vučjoj utrobi."
    
    
  Poglavlje 19 - Babilonski izložak
    
    
  "Pronašli smo ga! Dobro je. Samo je onesviješten i začepljen!" objavio je jedan od policajaca kada su pronašli dr. Fritza. Bio je točno tamo gdje im je Marduk rekao da traže. Nisu mogli uhititi Marduka bez konkretnih dokaza da je počinio ubojstva u "Dragocjenim noćima", pa je Marduk odao svoju lokaciju.
    
  Varalica je inzistirao da je samo svladao liječnika i preuzeo njegovu masku kako bi mu omogućio da neočekivano napusti bolnicu. No, Wernerovo imenovanje ga je iznenadilo, prisiljavajući ga da tu ulogu zadrži još malo, "...dok mi sestra Marks nije uništila planove", jadikovao je, poraženo sliježući ramenima.
    
  Nekoliko minuta nakon što je stigao kapetan policije zadužen za policijsku postaju Karlsruhe, Mardukova kratka izjava bila je gotova. Mogli su ga optužiti samo za lakše prekršaje, poput napada.
    
  "Poručniče, nakon što policija završi s radom, moram pustiti pritvorenika iz medicinskih razloga prije nego što ga odvedete", rekla je medicinska sestra Marx Werneru u prisutnosti policajaca. "To je bolnički protokol. Inače bi Luftwaffe mogao snositi pravne posljedice."
    
  Jedva je spomenula temu prije nego što je postala hitna. Žena odjevena u korporativnu odjeću, noseći luksuznu kožnu aktovku, ušla je u ured. "Dobar dan", obratila se časnicima čvrstim, ali srdačnim tonom. "Miriam Inkley, britanska pravna predstavnica ureda Svjetske banke u Njemačkoj. Koliko sam shvatio, kapetane, skrenuta vam je pozornost na ovo osjetljivo pitanje?"
    
  Šef policije složio se s odvjetnikom. "Da, to je istina, gospođo. Međutim, još uvijek smo zaglavljeni s otvorenim slučajem ubojstva, a vojska imenuje našeg jedinog osumnjičenika. To stvara problem."
    
  "Ne brinite, kapetane. Dođite, razgovarajmo o zajedničkim operacijama Jedinice za kriminalističke istrage Zračnih snaga i Policijske uprave Karlsruhe u drugoj sobi", predložila je zrela Britanka. "Možete potvrditi detalje ako zadovoljavaju vašu istragu s Odjeljenjem za kriminalističke istrage. Ako ne, možemo dogovoriti budući sastanak kako bismo bolje riješili vaše nedoumice."
    
  "Ne, molim vas, dopustite mi da vidim što znači V.U.O. Dok ne privedemo počinitelja pravdi. Ne zanima me medijsko izvještavanje, samo pravda za obitelji ove tri žrtve", čulo se kako govori policijski kapetan dok su njih dvojica izlazili u hodnik. Policajci su se oprostili i krenuli za njim s papirima u ruci.
    
  "Dakle, VVO uopće zna da je pilot bio umiješan u neku vrstu tajnog PR trika?" zabrinuta je bila medicinska sestra Marks. "Ovo je prilično ozbiljno. Nadam se da neće ometati veliki ugovor koji će uskoro potpisati."
    
  "Ne, WUO ne zna ništa o ovome", rekao je Sam. Sterilnom gazom previo je krvave zglobove. "Zapravo, mi smo jedini koji znamo za pilota bjegunca i, nadamo se, uskoro i razlog njegove potjere." Sam je pogledao Marduka, koji je kimnuo u znak slaganja.
    
  "Ali..." Marlene Marks pokušala je prosvjedovati, pokazujući na sada prazna vrata iza kojih im je britanski odvjetnik upravo rekao drugačije.
    
  "Zove se Margaret. Upravo te spasila od hrpe pravnih problema koji su mogli odgoditi tvoju malu potragu", rekao je Sam. "Ona je novinarka škotskih novina."
    
  "Dakle, on ti je prijatelj", predložio je Werner.
    
  "Da", potvrdio je Sam. Kol je izgledao zbunjeno, kao i uvijek.
    
  "Nevjerojatno!" Sestra Marx digla je ruke. "Postoji li netko koga se pretvaraju da su? Gospodin Marduk glumi dr. Fritza. A gospodin Cleave glumi turista. Ta novinarka glumi odvjetnika Svjetske banke. Nitko ne otkriva tko su oni zapravo! Baš kao ona priča u Bibliji gdje nitko nije mogao govoriti jezike drugih i vladala je sva ta zbrka."
    
  "Babilon", začuo se kolektivni odgovor muškaraca.
    
  "Da!" pucnula je prstima. "Svi govorite različitim jezicima, a ovaj ured je Babilonska kula."
    
  "Ne zaboravi da se pretvaraš da nemaš romantičnu vezu s poručnikom ovdje", zaustavio ju je Sam, prijekorno podižući kažiprst.
    
  "Kako si znao?" upitala je.
    
  Sam je samo pognuo glavu, odbijajući čak i skrenuti njezinu pozornost na intimnost i milovanja među njima. Sestra Marx je pocrvenjela kad joj je Werner namignuo.
    
  "Zatim postoji skupina vas koji se pretvarate da ste tajni časnici, a u stvarnosti ste izvanredni piloti borbenih lovaca njemačke Luftwaffeove radne skupine, baš kao i plijen koji lovite iz bogzna kojeg razloga", Sam je razotkrio njihovu obmanu.
    
  "Rekla sam ti da je briljantan istraživački novinar", šapnula je Marlene Werneru.
    
  "A ti", rekao je Sam, pritišćući u kut još uvijek zapanjenog dr. Fritza. "Gdje se ti uklapaš?"
    
  "Kunem se da nisam imao pojma!" priznao je dr. Fritz. "Samo me zamolio da mu to čuvam. Pa sam mu rekao gdje sam to stavio, u slučaju da ne budem na dužnosti kad ga otpuste! Ali kunem se da nisam znao da ta stvar to može! Bože moj, skoro sam izgubio razum kad sam vidio tu... tu... neprirodnu transformaciju!"
    
  Werner i njegovi ljudi, zajedno sa Samom i medicinskom sestrom Marks, stajali su ondje, zbunjeni doktorovim nepovezanim brbljanjem. Činilo se da samo Marduk zna što se događa, ali je ostao miran, promatrajući ludilo koje se odvijalo u doktorovoj ordinaciji.
    
  "Pa, potpuno sam zbunjen. A vi dečki?" izjavio je Sam, čvrsto držeći zavojem prekrivenu ruku uz bok. Svi su kimnuli u zaglušujućem zboru neodobravajućeg mrmljanja.
    
  "Mislim da je vrijeme za malo izlaganja koje će nam svima pomoći da otkrijemo prave namjere jedni drugih", predložio je Werner. "Na kraju bismo čak mogli jedni drugima pomagati u našim raznim pothvatima, umjesto da se pokušavamo međusobno boriti."
    
  "Mudar čovječe", ubacio se Marduk.
    
  "Moram obaviti završne obilaske", uzdahnula je Marlene. "Ako se ne pojavim, sestra Barken će znati da se nešto događa. Hoćeš li me sutra obavijestiti, draga?"
    
  "Hoću", slagao je Werner. Zatim ju je poljubio na rastanku prije nego što je otvorila vrata. Pogledala je unatrag prema, doduše, šarmantnoj anomaliji koja je bio Peter Marduk i ljubazno se nasmiješila starcu.
    
  Dok su se vrata zatvarala, gusta atmosfera testosterona i nepovjerenja obavila je stanare dr. Fritza. Ovdje nije bio samo jedan Alfa, već je svaka osoba znala nešto što je drugima nedostajalo. Konačno je Sam započeo.
    
  "Napravimo ovo brzo, u redu? Imam nešto vrlo hitno čime se moram pozabaviti nakon ovoga. Dr. Fritz, trebam da pošaljete rezultate pretraga dr. Nine Gould u Mannheim prije nego što se pozabavimo vašim grijehom", naredio je Sam liječniku.
    
  "Nina? Je li dr. Nina Gould živa?" upitao je s poštovanjem, uzdahnuvši s olakšanjem i prekriživši se poput dobrog katolika kakav je i bio. "To su divne vijesti!"
    
  "Sitna žena? Tamna kosa i oči poput paklene vatre?" Marduk je upitao Sama.
    
  "Da, to bi bila ona, bez sumnje!" Sam se nasmiješio.
    
  "Bojim se da je i moju prisutnost ovdje krivo protumačila", rekao je Marduk, izgledajući kajući. Odlučio je ne spominjati šamaranje jadne djevojke kad je izazvala probleme. Ali kad joj je rekao da će umrijeti, mislio je samo da je Löwenhagen bio opušten i opasan, nešto što sada nije imao vremena objašnjavati.
    
  "U redu je. To je kao prstohvat ljute papričice za gotovo sve", odgovorio je Sam, dok je dr. Fritz izvukao mapu s Nininim ispisanim kopijama i skenirao rezultate testa u svoje računalo. Nakon što je dokument s jezivim materijalom skenirao, pitao je Sama za adresu e-pošte Nininog liječnika u Mannheimu. Sam mu je dao karticu sa svim detaljima i nespretno je stavljao platneni zavoj na Samovo čelo. Trznuvši se, pogledao je Marduka, čovjeka odgovornog za posjekotinu, ali starac se pravio da ne vidi.
    
  "Pa", dr. Fritz je duboko i teško izdahnuo, osjećajući olakšanje što je njegova pacijentica još uvijek živa. "Samo sam oduševljen što je živa. Kako je odavde izašla s tako slabim vidom, nikad neću znati."
    
  "Tvoj prijatelj ju je vidio skroz van, doktore", obavijestio ga je Marduk. "Znaš onog mladog gada kojem si dao masku kako bi mogao nositi lica ljudi koje je ubio iz pohlepe?"
    
  "Nisam znao!" proključa dr. Fritz, još uvijek ljut na starca zbog pulsirajuće glavobolje od koje je patio.
    
  "Hej, hej!" Werner je prekinuo raspravu koja je uslijedila. "Ovdje smo da ovo riješimo, a ne da pogoršamo! Dakle, prvo, želim znati kakva je tvoja", pokazao je izravno na Marduka, "veza s Löwenhagenom. Poslani smo da ga uhitimo i to je sve što znamo. Onda, kad sam te intervjuirao, cijela ova stvar s maskom je izašla na vidjelo."
    
  "Kao što sam ti već rekao, ne znam tko je LöWenhagen", ustrajao je Marduk.
    
  "Pilot koji je srušio avion zove se Olaf LöWenhagen", odgovorio je Himmelfarb. "Opekao se u padu, ali je nekako preživio i stigao do bolnice."
    
  Uslijedila je duga stanka. Svi su čekali da Marduk objasni zašto je uopće progonio Löwenhagena. Starac je znao da ako im kaže zašto je progonio mladića, morat će otkriti i zašto ga je zapalio. Marduk je duboko udahnuo i počeo rasvjetljavati gomilu nesporazuma.
    
  "Imao sam dojam da je čovjek kojeg sam istjerao iz gorućeg trupa lovca Tornado bio pilot po imenu Neumann", rekao je.
    
  "Neumann? To ne može biti. Neumann je na odmoru, vjerojatno prokocka posljednje obiteljske novčiće u nekoj sporednoj uličici", nasmijao se Himmelfarb. Kol i Werner su odobravajuće kimnuli.
    
  "Pa, potjerao sam ga s mjesta nesreće. Potjerao sam ga jer je imao masku. Kad sam vidio masku, morao sam ga uništiti. Bio je lopov, običan lopov, kažem vam! A ono što je ukrao bilo je premoćno za nekog glupog imbecila poput njega! Zato sam ga morao zaustaviti jedinim načinom na koji se Maskirani može zaustaviti", rekao je Marduk zabrinuto.
    
  "Prerušivač?" upitao je Kol. "Stari, to zvuči kao negativac iz horor filma." Nasmiješio se i pljesnuo Himmelfarba po ramenu.
    
  "Odrasti", promrmlja Himmelfarb.
    
  "Prerušena osoba je netko tko poprima izgled druge osobe koristeći babilonsku masku. To je maska koju je tvoj zli prijatelj skinuo zajedno s dr. Gouldom", objasnio je Marduk, ali svi su mogli vidjeti da nerado objašnjava.
    
  "Samo naprijed", frknuo je Sam, nadajući se da će njegova pretpostavka o ostatku opisa biti pogrešna. "Kako ubiješ stroj za maskiranje?"
    
  "Vatra", odgovorio je Marduk, gotovo prebrzo. Sam je vidio da samo želi izbaciti sve iz sebe. "Slušajte, u današnjem svijetu, sve je ovo bapska priča. Ne očekujem da će itko od vas razumjeti."
    
  "Ignoriraj to", Werner je odmahnuo rukom na njegovu zabrinutost. "Želim znati kako je moguće staviti masku i transformirati svoje lice u tuđe. Koliko je to uopće racionalno?"
    
  "Vjerujte mi, poručniče. Vidio sam stvari o kojima ljudi čitaju samo u mitologiji, pa ne bih ovo tako brzo odbacio kao iracionalno", izjavio je Sam. "Većina apsurda kojima sam se nekoć rugao, a kasnije sam otkrio, donekle je znanstveno uvjerljiva kada se otpraše ukrasi dodavani stoljećima kako bi se nešto učinilo praktičnim, i čine se smiješno izmišljenima."
    
  Marduk je kimnuo, zahvalan što ga je netko uopće imao priliku saslušati. Njegov oštar pogled švrljao je među muškarcima koji su ga slušali, proučavajući njihove izraze lica, pitajući se treba li se uopće truditi.
    
  Ali morao se naporno truditi jer mu je plijen izmaknuo za najpodliji pothvat posljednjih godina - rasplamsavanje Trećeg svjetskog rata.
    
    
  Poglavlje 20 - Nevjerojatna istina
    
    
  Dr. Fritz je cijelo vrijeme šutio, ali u tom trenutku osjetio se pozvanim da nešto doda razgovoru. Gledajući u ruku koja mu je počivala u krilu, primijetio je neobičnost maske. "Kad je taj pacijent ušao, sav ožalošćen, zamolio me je da mu sačuvam masku. U početku nisam ništa mislio o tome, znate? Mislio sam da mu je dragocjena i da je to vjerojatno jedino što je spasio od požara u kući ili nečeg sličnog."
    
  Pogledao ih je, zbunjen i prestrašen. Zatim se usredotočio na Marduka, kao da je osjećao potrebu da starcu objasni zašto se pretvarao da ne vidi ono što je i sam vidio.
    
  "U nekom trenutku, nakon što sam tu stvar spustio licem prema dolje, da tako kažem, kako bih mogao raditi na svom pacijentu, dio mrtvog mesa koje mu je otpalo s ramena zalijepio se za moju rukavicu; morao sam ga otresti da bih nastavio raditi." Sada je isprekidano disao. "Ali dio je ušao u masku, i kunem se Bogom..."
    
  Dr. Fritz je odmahnuo glavom, previše posramljen da bi prepričao noćnu moru i apsurdnu izjavu.
    
  "Reci im! Reci im, u ime Boga! Moraju znati da nisam lud!" vikao je starac. Riječi su mu bile uznemirene i spore, jer je oblik usta otežavao govor, ali glas mu je prodro u uši svih prisutnih poput udara groma.
    
  "Moram završiti svoj posao. Samo da znate, još imam vremena", pokušao je dr. Fritz promijeniti temu, ali nitko se nije ni pomaknuo da ga podrži. Dr. Fritzu su se obrve trznule dok je mijenjao mišljenje.
    
  "Kad... kad je meso ušlo u masku", nastavio je, "je li površina maske... poprimila oblik?" Dr. Fritz se zatekao kako ne može vjerovati vlastitim riječima, a ipak se točno sjećao što se dogodilo! Lica trojice pilota ostala su ukočena u nevjerici. Međutim, na licima Sama Clevea i Marduka nije bilo ni traga osudi ili iznenađenja. "Unutrašnjost maske postala je... lice, samo", duboko je udahnuo, "jednostavno konkavno. Rekao sam si da su to dugi sati rada i oblik maske koji mi se okrutno šale, ali čim je krvavi ubrus obrisan, lice je nestalo."
    
  Nitko nije ništa rekao. Nekima je bilo teško povjerovati, dok su drugi pokušavali formulirati moguće načine na koje se to moglo dogoditi. Marduk je mislio da bi sada bilo dobro vrijeme da nakon doktorovog ošamućenja nastavi s nečim nevjerojatnim, ali ovaj put, predstavi to znanstvenije. "Evo kako to funkcionira. Babilonska maska koristi prilično makabričnu metodu, koristeći mrtvo ljudsko tkivo za apsorpciju genetskog materijala koji sadrži, a zatim oblikujući lice te osobe u masku."
    
  "Isuse!" rekao je Werner. Gledao je kako Himmelfarb trči pored njega, krećući se prema kupaonici u sobi. "Da, ne krivim vas, kaplare."
    
  "Gospodo, smijem li vas podsjetiti da imam odjel kojim moram upravljati." Dr. Fritz ponovio je svoju prethodnu izjavu.
    
  "Postoji... nešto više", ubacio se Marduk, polako podižući koščatu ruku kako bi naglasio svoju poantu.
    
  "O, sjajno", Sam se sarkastično nasmiješio i pročistio grlo.
    
  Marduk ga je ignorirao i postavio još više nepisanih pravila. "Nakon što Maska poprimi crte lica darovatelja, maska se može ukloniti samo vatrom. Samo je vatra može skinuti s Maskarovog lica." Zatim je svečano dodao: "I upravo zato sam morao učiniti ono što sam učinio."
    
  Himmelfarb više nije mogao izdržati. "Za ime Božje, ja sam pilot. Ove gluposti definitivno nisu za mene. Previše je to Hannibal Lecter za mene. Odlazim, prijatelji."
    
  "Dobio si misiju, Himmelfarb", strogo je rekao Werner, ali kaplar iz zračne baze Schleswig bio je izvan igre, bez obzira na cijenu.
    
  "Svjestan sam toga, poručniče!" viknuo je. "I svakako ću svoje nezadovoljstvo prenijeti našem cijenjenom zapovjedniku osobno, da ne budete ukoreni zbog mog ponašanja." Uzdisao je, brišući vlažno, blijedo čelo. "Žao mi je, dečki, ali ne mogu se nositi s ovim. Sretno, stvarno. Nazovite me kad vam zatreba pilot. To sam sve što jesam." Izašao je i zatvorio vrata za sobom.
    
  "Živjeli, momče", rekao je Sam zbogom. Zatim se okrenuo Marduku s jednim mučnim pitanjem koje ga je proganjalo otkad je fenomen prvi put objašnjen. "Marduk, imam problem. Reci mi, što se događa ako osoba jednostavno stavi masku bez ikakve manipulacije mrtvim mesom?"
    
  "Ništa".
    
  Uslijedio je zbor razočaranja od ostalih. Očekivali su izmišljenija pravila, shvatio je Marduk, ali nije namjeravao izmišljati nešto za zabavu. Samo je slegnuo ramenima.
    
  "Ništa se ne događa?" Kol je bio zapanjen. "Ne umireš bolnom smrću ili se ne ugušiš? Staviš masku i ništa se ne događa." Babilonska maska. Babilon
    
  "Ništa se ne događa, sine. To je samo maska. Zato tako malo ljudi zna za njezinu zlokobnu moć", odgovorio je Marduk.
    
  "Kakva ubojita erekcija", požalio se Kol.
    
  "U redu, dakle, ako staviš masku i tvoje lice postane nečije drugo - i ne zapali te ludi stari gad poput tebe - bi li zauvijek imao lice te druge osobe?" upitao je Werner.
    
  "O, dobar!" uzviknuo je Sam, očaran svime time. Da je bio amater, sada bi žvakao olovku i bilježio kao lud, ali Sam je bio iskusan novinar, sposoban zapamtiti bezbroj činjenica dok je slušao. To, i tajno je snimio cijeli razgovor s kasetofona u džepu.
    
  "Oslijepit ćeš", odgovori Marduk nonšalantno. "Tada ćeš postati poput bijesne životinje i umrijeti."
    
  Ponovno je kroz njihove redove prostrujao šok iznenađenja. Zatim se začuo kikot ili dva. Jedan je došao od dr. Fritza. Do tada je shvatio da je pokušaj bacanja svežnja uzaludan, a osim toga, počeo je biti znatiželjan.
    
  "Vau, gospodine Marduk, čini se da imate odgovor na sve, zar ne?" Dr. Fritz odmahnuo je glavom sa zabavljenim osmijehom.
    
  "Da, istina je, dragi doktore", složi se Marduk. "Imam gotovo osamdeset godina i odgovoran sam za ovu i druge relikvije otkad sam bio petnaestogodišnjak. Do sada sam se ne samo upoznao s pravilima, već sam ih, nažalost, previše puta vidio u akciji."
    
  Dr. Fritz se iznenada osjećao glupo zbog svoje arogancije, i to mu se vidjelo na licu. "Ispričavam se."
    
  "Razumijem, doktore Fritz. Muškarci uvijek brzo odbacuju ono što ne mogu kontrolirati kao ludost. Ali kad je riječ o njihovim vlastitim apsurdnim praksama i idiotskom ponašanju, mogu vam ponuditi gotovo bilo kakvo objašnjenje da ga opravdaju", promuca starac.
    
  Liječnik je mogao vidjeti da ograničeno mišićno tkivo oko usta doista sprječava čovjeka da nastavi govoriti.
    
  "Hmm, postoji li ikakav razlog zašto ljudi koji nose maske oslijepe i izgube razum?" postavio je Kol svoje prvo iskreno pitanje.
    
  "Taj dio ostaje uglavnom legenda i mit, sine", slegnuo je ramenima Marduk. "Vidio sam to da se događa samo nekoliko puta tijekom godina. Većina ljudi koji su koristili masku u zlokobne svrhe nisu imali pojma što će im se dogoditi nakon što se osvete. Kao i svaki zli impuls ili ostvarena želja, postoji cijena. Ali čovječanstvo nikada ne uči. Moć je za bogove. Poniznost je za ljude."
    
  Werner je sve to izračunao u glavi. "Dopustite mi da ukratko objasnim", rekao je. "Ako nosite masku samo kao masku, ona je bezopasna i beskorisna."
    
  "Da", odgovori Marduk, spustivši bradu i polako trepćući.
    
  "A ako uzmeš malo kože s neke mrtve mete i staviš je na unutarnju stranu maske, a zatim je staviš na svoje lice... Bože, muka mi je samo od same riječi... Tvoje lice postaje lice te osobe, zar ne?"
    
  "Još jedna torta za Wernerov tim." Sam se nasmiješio i pokazao kad je Marduk kimnuo.
    
  "Ali onda bi ga morao spaliti vatrom ili nositi i oslijepiti prije nego što potpuno poludiš", namrštio se Werner, koncentrirajući se na postrojavanje svojih patki.
    
  "Tako je", potvrdio je Marduk.
    
  Dr. Fritz imao je još jedno pitanje. "Je li itko ikada shvatio kako izbjeći bilo koju od ovih sudbina, gospodine Marduk? Je li itko ikada oslobodio masku, a da nije oslijepio ili poginuo u vatri?"
    
  "Kako je LöWenhagen to učinio? Zapravo ga je vratio na glavu kako bi skinuo lice dr. Hilta i napustio bolnicu! Kako je to učinio?" upitao je Sam.
    
  "Vatra ju je primila prvi put, Same. Imao je sreće što je preživio. Koža je jedini način da se izbjegne sudbina Babilonske maske", rekao je Marduk, zvučeći potpuno ravnodušno. To je postalo toliko sastavni dio njegova postojanja da se umorio od ponavljanja istih starih činjenica.
    
  "Ova... koža?" Sam se strese.
    
  "To je upravo to. To je u biti koža babilonske maske. Mora se nanijeti na Maskerovo lice na vrijeme kako bi se prikrilo spajanje Maskerovog lica i maske. Ali naša jadna, razočarana žrtva nema pojma. Uskoro će shvatiti svoju pogrešku, ako je već nije shvatio", odgovorio je Marduk. "Sljepoća obično traje najviše tri ili četiri dana, pa gdje god bio, nadam se da ne vozi."
    
  "Tako mu i treba. Gade!" Kol se namrštio.
    
  "Ne bih se mogao više složiti", rekao je dr. Fritz. "Ali, gospodo, zaista vas moram zamoliti da odete prije nego što administrativno osoblje sazna za naše pretjerane ljubaznosti ovdje."
    
  Na olakšanje dr. Fritza, ovaj put su se svi složili. Zgrabili su kapute i polako se pripremili za izlazak iz ureda. Uz odobravajuće klimanje glavom i posljednje oproštaje, piloti Zračnih snaga otišli su, ostavljajući Marduka u zaštitnom pritvoru za pokazivanje. Odlučili su se sastati sa Samom malo kasnije. S ovim novim preokretom događaja i prijeko potrebnim sređivanjem zbunjujućih činjenica, željeli su preispitati svoje uloge u velikoj shemi stvari.
    
  Sam i Margaret su se sastali u hotelskom restoranu dok su se Marduk i dva pilota uputili prema zračnoj bazi kako bi se javili Schmidtu. Werner je sada znao da Marduk poznaje svog zapovjednika na temelju njihovog prethodnog razgovora, ali još uvijek nije znao zašto Schmidt zadržava informacije o zlokobnoj maski za sebe. To je svakako bio neprocjenjiv artefakt, ali s obzirom na njegov položaj u tako ključnoj organizaciji kao što je njemački Luftwaffe, Werner je vjerovao da iza Schmidtove potrage za Maskom Babilona mora postojati politički motiviraniji razlog.
    
  "Što ćete reći svom zapovjedniku o meni?" upitao je Marduk dvojicu mladića koje je pratio dok su hodali prema Wernerovom džipu.
    
  "Nisam siguran da bismo mu uopće trebali reći za vas. Koliko ja shvaćam, bilo bi najbolje da nam pomognete pronaći LöWenhagena i da svoju prisutnost držite u tajnosti, gospodine Marduk. Što manje kapetan Schmidt zna o vama i vašoj umiješanosti, to bolje", rekao je Werner.
    
  "Vidimo se u bazi!" viknuo je Kol s udaljenosti od četiri automobila, otključavajući svoj automobil.
    
  Werner je kimnuo. "Sjeti se, Marduk ne postoji, a još nismo uspjeli pronaći Löwenhagena, zar ne?"
    
  "Shvatio sam!" Kol je odobrio plan uz lagani pozdrav i dječački osmijeh. Popeo se u auto i odvezao se dok je kasnopopodnevno svjetlo obasjavalo gradski krajolik pred njim. Bio je gotovo zalazak sunca, a stigli su do drugog dana potrage, ipak završivši dan bezuspješno.
    
  "Pretpostavljam da ćemo morati početi tražiti slijepe pilote?" upitao je Werner, potpuno iskreno, bez obzira koliko njegov zahtjev zvučao smiješno. "Prošla su tri dana otkako je Löwenhagen upotrijebio masku za bijeg iz bolnice, pa sada već mora imati problema s očima."
    
  "Istina je", odgovorio je Marduk. "Ako mu je konstitucija jaka, a ne zahvaljujući vatrenoj kupki koju sam mu priredio, možda će mu trebati dulje da izgubi vid. Zato Zapad nije razumio drevne običaje Mezopotamije i Babilonije te nas je sve smatrao hereticima i krvožednim zvijerima. Kad su drevni kraljevi i poglavari spaljivali slijepe tijekom suđenja vješticama, to nije bilo iz okrutnosti, lažne optužbe. Većinu tih slučajeva izravno je uzrokovala upotreba babilonske maske za vlastitu lukavštinu."
    
  "Većinu ovih primjeraka?" upitao je Werner, podižući obrvu dok je palio džip, sumnjičavo gledajući u prethodno spomenute metode.
    
  Marduk je slegnuo ramenima: "Pa, svi griješe, sine. Bolje spriječiti nego liječiti."
    
    
  Poglavlje 21 - Tajna Neumanna i LöVenhagena
    
    
  Iscrpljen i ispunjen sve većim osjećajem kajanja, Olaf Lanhagen sjeo je u pub blizu Darmstadta. Prošla su dva dana otkako je ostavio Ninu u kući Frau Bauer, ali nije si mogao priuštiti da vuče svoju partnericu na tako tajnu misiju, pogotovo onu koja je od njega zahtijevala da vodi kao mazga. Nadao se da će novcem dr. Hilta kupiti hranu. Također je razmišljao o tome da se riješi svog mobitela, u slučaju da ga netko prati. Do tada su vlasti vjerojatno shvatile da je odgovoran za ubojstva u bolnici, zbog čega nije zaplijenio Hiltov automobil kako bi došao do kapetana Schmidta, koji se u to vrijeme nalazio u zračnoj bazi Schleswig.
    
  Odlučio je riskirati, koristeći Hiltov mobitel za jedan poziv. To bi ga vjerojatno dovelo u nezgodan položaj sa Schmidtom, jer bi se pozivi s mobitela mogli pratiti, ali nije imao drugog izbora. Budući da mu je sigurnost bila ugrožena, a misija krenula užasno po zlu, bio je prisiljen pribjeći opasnijim sredstvima komunikacije kako bi uspostavio kontakt s čovjekom koji ga je uopće poslao na misiju.
    
  "Još jedan Pilsner, gospodine?" upitao je konobar iznenada, zbog čega je Löwenhagenu ubrzano kucalo srce. Pogledao je glupog konobara, a glas mu se činio dubokim dosadnim.
    
  "Da, hvala." Brzo se predomislio. "Čekaj, ne. Popit ću šnaps, molim. I nešto za pojesti."
    
  "Morate nešto naručiti s jelovnika, gospodine. Je li vam se što svidjelo?" ravnodušno je upitao konobar.
    
  "Samo mi donesi jelo od morskih plodova", uzdahnuo je Löwenhagen frustrirano.
    
  Konobar se nasmijao: "Gospodine, kao što vidite, ne nudimo morske plodove. Molimo vas da naručite jelo koje nudimo."
    
  Da Löwenhagen nije očekivao važan sastanak ili da nije bio slab od gladi, mogao je iskoristiti privilegiju nošenja Hiltovog lica kako bi razbio lubanju sarkastičnom idiotu. "Onda mi samo donesi odrezak. O, Bože! Samo, ne znam, iznenadi me!" bijesno je vrisnuo pilot.
    
  "Da, gospodine", odgovorio je zapanjeni konobar, brzo uzimajući jelovnik i čašu piva.
    
  "I ne zaboravite prvo šnaps!" viknuo je za idiotom u pregači, koji se probijao prema kuhinji kroz stolove gostiju širom otvorenih očiju. Löwenhagen im se nacerio i ispustio nešto poput tihog režanja koje je izbilo iz dubine njegova jednjaka. Zabrinuti zbog opasnog čovjeka, neki su ljudi napustili lokal, dok su se drugi upustili u nervozne razgovore.
    
  Atraktivna mlada konobarica usudila se donijeti mu piće kao uslugu svom prestravljenom kolegi. (Konobar se pripremao u kuhinji, spremajući se suočiti s bijesnim gostom čim mu hrana bude gotova.) Oprezno se nasmiješila, spustila čašu i najavila: "Šnaps za vas, gospodine."
    
  "Hvala ti", bilo je sve što je rekao, na njezino iznenađenje.
    
  Dvadesetsedmogodišnji Löwenhagen sjedio je razmišljajući o svojoj budućnosti u ugodnom svjetlu puba dok je sunce vani zalazilo, bacajući prozore u tamu. Glazba je postajala sve glasnija dok je večernja gomila ulazila poput nevoljko prokišnjavajućeg stropa. Dok je čekao hranu, naručio je još pet jakih pića i dok mu je umirujući pakao alkohola gorio kroz ranjeno meso, pitao se kako je dospio do ove točke.
    
  Nikada u životu nije zamišljao da će postati hladnokrvni ubojica, ubojica radi profita, ni manje ni više, i to u tako nježnoj dobi. Većina muškaraca degenerira s godinama, pretvarajući se u bešćutne svinje zbog obećanja financijske dobiti. Ne on. Kao pilot borbenog zrakoplova, razumio je da će jednog dana morati ubiti mnogo ljudi u borbi, ali to će biti za njegovu zemlju.
    
  Obrana Njemačke i utopijskih ciljeva Svjetske banke za novi svijet bili su mu prva i najvažnija dužnost i želja. Uzimanje života u tu svrhu bilo je uobičajeno, ali sada se upustio u krvavu avanturu kako bi zadovoljio želje zapovjednika Luftwaffea, što nije imalo nikakve veze sa slobodom Njemačke ili dobrobiti svijeta. Zapravo, sada je težio suprotnom. To ga je tlačilo gotovo jednako kao i njegov pogoršani vid i sve prkosniji temperament.
    
  Najviše ga je uznemirilo krik koji je Neumann ispustio prvi put kad ga je LöWenhagen zapalio. Kapetan Schmidt je unajmio LöWenhagena za ono što je zapovjednik opisao kao strogo povjerljivu operaciju. To se dogodilo nakon nedavnog raspoređivanja njihove eskadrile u blizini Mosula u Iraku.
    
  Iz onoga što je zapovjednik povjerljivo rekao LöWenhagenu, čini se da je Fliegera Neumanna poslao Schmidt da dohvati malo poznatu drevnu relikviju iz privatne kolekcije dok su bili u Iraku tijekom najnovijeg kruga bombardiranja usmjerenih na Svjetsku banku, a posebno na tamošnju postaju CIA-e. Neumann, bivši tinejdžerski delikvent, posjedovao je vještine potrebne za infiltraciju u dom bogatog kolekcionara i krađu Babilonske maske.
    
  Dobio je fotografiju nježne relikvije nalik lubanji i uz njezinu pomoć uspio je ukrasti predmet iz mesingane kutije u kojoj je spavao. Ubrzo nakon uspješne pljačke, Neumann se vratio u Njemačku s plijenom koji je nabavio za Schmidta, ali Schmidt nije računao na slabosti ljudi koje je odabrao da obave njegov prljavi posao. Neumann je bio strastveni kockar. Prve večeri povratka ponio je masku sa sobom u jednu od svojih omiljenih kockarnica - krčmu u sporednoj uličici u Dillenburgu.
    
  Ne samo da je počinio najnepromišljeniji čin noseći sa sobom neprocjenjiv, ukradeni artefakt, već je i navukao gnjev kapetana Schmidta time što nije uspio dostaviti masku diskretno i hitno kako je bio angažiran. Nakon što je saznao da se eskadrila vratila i otkrio da je Neumand nestao, Schmidt je odmah kontaktirao nepredvidljivog otpadnika iz vojarne u svojoj prethodnoj zračnoj bazi kako bi na bilo koji način vratio relikviju iz Neumanda.
    
  Razmišljajući o toj noći, Löwenhagen je osjetio kako mu se umom širi kipuća mržnja prema kapetanu Schmidtu. On je bio uzrok nepotrebnih žrtava. On je bio uzrok nepravde rođene iz pohlepe. On je bio razlog zašto Löwenhagen više nikada neće vratiti svoje privlačne crte lica, a to je, bez sumnje, bio najneoprostiviji zločin koji je zapovjednikova pohlepa nanijela Löwenhagenovom životu - onome što je od njega ostalo.
    
  Efez je bio dovoljno zgodan, ali LöWenhagena je gubitak individualnosti pogodio dublje od bilo kakve fizičke ozljede koju bi ikada mogao nanijeti. Da stvar bude gora, oči su ga počele izdavati do te mjere da nije mogao ni pročitati jelovnik da bi naručio hranu. Poniženje je bilo gotovo gore od nelagode i fizičkih invaliditeta. Otpio je gutljaj šnapsa i pucnuo prstima iznad glave, tražeći još.
    
  U glavi je čuo tisuću glasova koji su krivili sve ostale za njegove loše izbore, i vlastiti unutarnji um, utihnuo zbog toga koliko je brzo sve pošlo po zlu. Sjetio se noći kada je nabavio masku i kako je Neumann odbio predati svoj teško zarađeni plijen. Slijedio je Neumannov trag do kockarnice ispod stepenica noćnog kluba. Tamo je čekao svoju priliku, predstavljajući se kao još jedan gost zabave koji je često posjećivao to mjesto.
    
  Nešto poslije 1 sat ujutro, Neumann je izgubio sve i sada se suočio s izazovom dvostrukog dobitka ili ništa.
    
  "Platit ću vam 1000 eura ako mi dopustite da zadržim ovu masku kao zalog", ponudio je Löwenhagen.
    
  "Šališ se?" Neumann se nasmijao u svom pijanom stanju. "Ova prokleta stvar vrijedi milijun puta više!" Držao je masku na vidljivom mjestu, ali srećom, njegovo pijano stanje navelo je sumnjivo društvo s kojim je bio posumnjati u njegovu iskrenost. Löwenhagen im nije mogao dopustiti da dvaput razmisle o tome, pa je brzo reagirao.
    
  "Sad ću te zamijeniti za glupu masku. Barem te mogu vratiti u bazu." To je rekao posebno glasno, nadajući se da će uvjeriti ostale da samo pokušava dobiti masku kako bi prisilio prijatelja da se vrati kući. Dobro je što je Löwenhagenova prijevarna prošlost izbrusila njegove lukave vještine. Bio je nevjerojatno uvjerljiv kada bi izvodio prijevaru, a ta mu je karakterna osobina obično dobro služila. Sve do sada, kada je to na kraju odredilo njegovu budućnost.
    
  Maska je sjedila u središtu okruglog stola, okružena trojicom muškaraca. Lö Wenhagen se teško mogao usprotiviti kada se još jedan igrač htio pridružiti akciji. Čovjek je bio lokalni bajker, običan pješak u svom redu, ali bilo bi sumnjivo uskratiti mu pristup pokeru na javnoj rupi poznatoj među lokalnim ološima.
    
  Čak i sa svojim vještinama trikova, LöWenhagen je shvatio da nije mogao izvući masku iz stranca koji je na kožnom ovratniku nosio crno-bijeli amblem Gremiuma.
    
  "Crna sedmica je zakon, gadovi!" urlao je veliki bajker dok je LöVenhagen odustao, a Neumannova ruka pokazala je nemoćna tri jacka. Neumann je bio previše pijan da bi pokušao vratiti masku, iako je očito bio shrvan gubitkom.
    
  "O, Isuse! O, slatki Isuse, ubit će me! Ubit će me!" bilo je sve što je Neumann uspio izustiti, glave pognute u rukama. Sjedio je ondje i stenjući mu je rekla da odjebe ili se okrene prema banci. Neumann je otišao, mrmljajući sebi u bradu kao luđak, ali opet, to je pripisano pijanoj ošamućenosti, a oni koje je ramenima gurnuo s puta tako su to i shvatili. Löwenhagen je slijedio Neumanna, nesvjestan ezoterične prirode relikvije kojom je bajker mahao negdje ispred sebe. Bajker je na trenutak zastao, hvaleći se skupini djevojaka da bi maska lubanje izgledala odvratno ispod njegove kacige njemačkog vojnog stila. Ubrzo je shvatio da je Neumann zapravo slijedio bajkera u mračnu betonsku jamu gdje je red motocikala svjetlucao u blijedim snopovima farova koji nisu baš dopirali do parkirališta.
    
  Mirno je promatrao kako Neumann izvlači pištolj, izlazi iz sjene i puca bajkeru iz neposredne blizine u lice. Pucnji nisu bili neuobičajeni u ovom dijelu grada, iako su neki ljudi upozorili druge bajkere. Ubrzo nakon toga, njihove siluete pojavile su se preko ruba parkirnog mjesta, ali još uvijek su bili predaleko da bi vidjeli što se dogodilo.
    
  Gušeći se od prizora, Löwenhagen je svjedočio strašnom ritualu odsijecanja komada mesa mrtvaca vlastitim nožem. Neumann je stavio krvavu tkaninu na donju stranu maske i počeo pijanim prstima što je brže mogao svlačiti svoju žrtvu. Šokiran, širom otvorenih očiju, Löwenhagen je odmah prepoznao tajnu Babilonske maske. Sada je znao zašto je Schmidt toliko želio doći do nje.
    
  U svom novom, grotesknom ruhu, Neumann je u mraku odvezao tijelo u kante za smeće nekoliko metara od posljednjeg automobila, a zatim se ležerno popeo na čovjekov motocikl. Četiri dana kasnije, Neumann je uzeo masku i nestao. Löwenhagen ga je pronašao ispred baze u Schleswigu, gdje se skrivao od Schmidtovog gnjeva. Neumann je još uvijek izgledao kao bajker, s tamnim naočalama i prljavim trapericama, ali se riješio klupskih boja i motocikla. Šef Mannheima u Gremiumu tražio je varalicu, a nije se isplatilo riskirati. Kad se Neumann suočio s Löwenhagenom, smijao se kao luđak, mrmljajući nepovezano nešto što je nalikovalo drevnom arapskom dijalektu.
    
  Zatim je uzeo nož i pokušao si odrezati lice.
    
    
  Poglavlje 22 - Uspon slijepog Boga
    
    
  "Dakle, konačno ste uspostavili kontakt." Glas se prolomio kroz Löwenhagenovo tijelo preko njegova lijevog ramena. Odmah je zamislio vraga i nije bio daleko od istine.
    
  "Kapetane Schmidt", priznao je, ali iz očitih razloga nije ustao niti salutirao. "Morate mi oprostiti što nisam reagirao kako treba. Vidite, ja, uostalom, nosim tuđe lice."
    
  "Apsolutno. Jack Daniel's, molim", rekao je Schmidt konobaru prije nego što je uopće stigao do stola s Löwenhagenovim jelima.
    
  "Prvo spusti tanjur, prijatelju!" viknuo je Löwenhagen, potičući zbunjenog čovjeka da posluša. Voditelj restorana stajao je u blizini, čekajući još jedno neprimjereno ponašanje prije nego što je zamolio prekršitelja da ode.
    
  "Sad vidim da si shvatio što maska radi", promrmlja Schmidt sebi u bradu, spuštajući glavu kako bi provjerio prisluškuje li netko.
    
  "Vidio sam što je učinila one noći kad ju je tvoja mala kučka Neumand iskoristila da se ubije", tiho je rekao Löwenhagen, jedva dišući između zalogaja dok je gutao prvu polovicu mesa poput životinje.
    
  "Dakle, što predlažeš da sada učinimo? Ucjenjivati me za novac, kao što je to učinio Neumann?" upitao je Schmidt, pokušavajući kupiti si malo vremena. Savršeno je dobro razumio što je relikvija uzela onima koji su je koristili.
    
  "Ucjenjivati te?" vrisnuo je Löwenhagen, s punim ustima ružičastog mesa stisnutim među zubima. "Šališ se? Želim da ti to skine, kapetane. Kirurg će ti to skinuti."
    
  "Zašto? Nedavno sam čuo da ste prilično teško opečeni. Mislio sam da biste htjeli zadržati ljupko doktorovo lice umjesto rastaljene mase mesa gdje je nekoć bilo vaše", ljutito je odgovorio zapovjednik. U čudu je promatrao kako se Löwenhagen muči rezati odrezak, naprežući slabe oči kako bi pronašao rubove.
    
  "Jebi se!" prokleo je Löwenhagen. Nije dobro vidio Schmidtovo lice, ali osjetio je neodoljivu potrebu da mu zarije mesarski nož u oči i nada se najboljem. "Želim je srušiti prije nego što se pretvorim u ludog šišmiša... p-ludog... jebenog..."
    
  "Je li se to dogodilo Neumannu?" prekinuo ga je Schmidt, pomažući mladiću koji se mučio sa strukturiranjem rečenica. "Što se točno dogodilo, Löwenhagen? Zahvaljujući fetišu tog idiota prema kockanju, mogu razumjeti njegov motiv da zadrži ono što mi s pravom pripada. Ono što me zbunjuje jest zašto si to toliko dugo htio skrivati od mene prije nego što si me kontaktirao."
    
  "Htio sam vam ga dati dan nakon što sam ga uzeo od Neumanna, ali iste sam se noći našao u požaru, dragi kapetane." Löwenhagen je sada ručno trpao komade mesa u usta. Užasnuti, ljudi oko njih počeli su zuriti i šaptati.
    
  "Oprostite, gospodo", taktično reče upravitelj tihim glasom.
    
  Ali LöWenhagen je bio previše nestrpljiv da bi slušao. Bacio je crnu American Express karticu na stol i rekao: "Slušajte, donesite nam bocu tekile, pa ću kupiti jednu za sve ove znatiželjne idiote ako me prestanu tako gledati!"
    
  Neki od njegovih pristaša za biljarskim stolom pljeskali su. Ostatak gomile vratio se svom poslu.
    
  "Ne brinite, uskoro odlazimo. Samo donesite svima piće i pustite mog prijatelja da završi obrok, u redu?" Schmidt je opravdao njihovo trenutno stanje svojim svetijim, civiliziranim ponašanjem. To je na još nekoliko minuta izgubilo interes menadžera.
    
  "Sad mi reci kako je moja maska završila u tvojoj prokletoj vladinoj agenciji, kamo ju je svatko mogao odnijeti", šapnuo je Schmidt. Donijeli su bocu tekile i on je natočio dva pića.
    
  Löwenhagen je teško progutao. Alkohol očito nije učinkovito ublažio bol njegovih unutarnjih ozljeda, ali bio je gladan. Rekao je svom zapovjedniku što se dogodilo, uglavnom kako bi spasio obraz, a ne da bi se ispričao. Cijeli scenarij koji ga je prethodno izluđivao odigrao se dok je Schmidtu pričao sve što je dovelo do otkrića Neumanna koji govori jezicima prerušen u bajkera.
    
  "Arapski? To je zapanjujuće", priznao je Schmidt. "To što si čuo zapravo je bilo akadsko? Nevjerojatno!"
    
  "Koga briga?" zarežao je Löwenhagen.
    
  "Onda? Kako si dobio masku od njega?" upitao je Schmidt, gotovo se smiješeći zanimljivim činjenicama priče.
    
  "Nisam imao pojma kako vratiti masku. Mislim, evo ga, lice mu je bilo potpuno razvijeno, bez ikakvog traga maske koja se skrivala ispod. Bože moj, slušaj što govorim! Sve je ovo noćna mora i nadrealno!"
    
  "Samo naprijed", inzistirao je Schmidt.
    
  "Pitao sam ga izravno kako mu mogu pomoći da skine masku, znaš? Ali on... on..." Löwenhagen se smijao kao pijani svađalac apsurdnosti vlastitih riječi. "Kapetane, ugrizao me! Kao prokleti pas lutalica, zarežao je gad dok sam se približavao, i dok sam još pričao, gad me ugrizao za rame. Istrgnuo mi je cijeli komad! Isuse! Što sam trebao misliti? Jednostavno sam ga počeo udarati prvim komadom metalne cijevi koji sam mogao pronaći u blizini."
    
  "Dakle, što je učinio? Je li još uvijek govorio akadski?" upitao je zapovjednik, natočivši im još jedno piće.
    
  "Dao se u bijeg, pa sam ga naravno potrčao. Na kraju smo se uputili kroz istočni Schleswig, do mjesta do kojeg samo mi znamo kako doći?" rekao je Schmidtu, koji je kimnuo. "Da, znam to mjesto, iza hangara pomoćne zgrade."
    
  "Tako je. Protrčali smo kroz to, kapetane, kao munje iz pakla. Mislim, bio sam spreman ubiti ga. Bio sam u tolikoj boli, krvario sam, bio sam sit toga što mi je tako dugo izmicao. Kunem se, bio sam spreman razbiti mu prokletu glavu u komadiće da vratim tu masku, znaš?" tiho je zarežao Löwenhagen, zvučeći predivno psihotično.
    
  "Da, da. Samo naprijed." Schmidt je inzistirao da čuje ostatak priče prije nego što njegov podređeni konačno podlegne poraznom ludilu.
    
  Kako mu je tanjur postajao sve prljaviji i prazniji, Löwenhagen je govorio brže, a suglasnici su mu postajali sve jasniji. "Nisam znao što pokušava učiniti, ali možda je znao kako skinuti masku ili nešto slično. Pratila sam ga sve do hangara, a onda smo ostali sami. Čula sam stražare kako viču ispred hangara. Sumnjam da su prepoznali Neumanna sada kada je imao tuđe lice, zar ne?"
    
  "Je li to bilo kada je oteo lovac?" upitao je Schmidt. "Je li to uzrokovalo pad aviona?"
    
  Löwenhagenove su oči do tada bile gotovo potpuno slijepe, ali još je uvijek mogao razaznati sjene i čvrsta tijela. Žuta nijansa preplavila je njegove šarenice, boje lavljih očiju, ali je nastavio govoriti, prikovavši Schmidta na mjesto svojim slijepim pogledom dok je ovaj snizio glas i lagano pognuo glavu. "Bože moj, kapetane Schmidt, kako vas je mrzio."
    
  Narcizam je spriječio Schmidta da razmotri osjećaje sadržane u Löwenhagenovoj izjavi, ali zdrav razum ga je natjerao da se osjeća pomalo okaljanim - upravo tamo gdje mu je duša trebala biti. "Naravno da je to učinio", rekao je svom slijepom podređenom. "Ja sam taj koji ga je upoznao s maskom. Ali nikada nije trebao znati što ona čini, a kamoli da je sam koristi. Budala si je sam navukao. Baš kao i ti."
    
  "Ja..." Löwenhagen se ljutito bacio naprijed usred zveckanja posuđa i prevrtanja čaša, "ovo sam iskoristio samo da uzmem tvoju dragocjenu krvavu relikviju iz bolnice i dam je tebi, nezahvalna podvrsto!"
    
  Schmidt je znao da je Löwenhagen izvršio svoj zadatak i da njegova neposlušnost više nije izazivala veliku zabrinutost. Međutim, kazna mu je uskoro istjecala, pa mu je Schmidt dopustio da baci ispad bijesa. "Mrzio te je kao što te i ja mrzim! Neumann je požalio što je ikada sudjelovao u tvom podmuklom planu slanja samoubilačkog odreda u Bagdad i Haag."
    
  Schmidt je osjetio kako mu srce poskoči na spomen njegovog navodno tajnog plana, ali lice mu je ostalo bezizražajno, skrivajući svu zabrinutost iza čeličnog izraza.
    
  "Nakon što je izgovorio tvoje ime, Schmidt, salutirao je i rekao da će te posjetiti u svojoj maloj samoubilačkoj misiji." LöWenhagenov glas probio se kroz njegov osmijeh. "Stajao je ondje smijući se poput lude životinje, cvileći od olakšanja što je to. Još uvijek odjeven kao mrtvi bajker, krenuo je prema avionu. Prije nego što sam ga uspio stići, stražari su upali. Jednostavno sam pobjegao kako bih izbjegao uhićenje. Čim sam izašao iz baze, ušao sam u kamionet i pojurio do Büchela kako bih te pokušao upozoriti. Mobitel ti je bio isključen."
    
  "I tada je srušio avion blizu naše baze", kimnuo je Schmidt. "Kako bih trebao objasniti pravu priču general-pukovniku Meyeru? Imao je dojam da se radilo o legitimnom protunapadu nakon onoga što je taj nizozemski idiot učinio u Iraku."
    
  "Neumann je bio pilot prve klase. Zašto je promašio svoju metu - tebe - jednako je šteta koliko i misterij", zarežao je Löwenhagen. Samo je Schmidtova silueta još uvijek ukazivala na njegovu prisutnost pokraj njega.
    
  "Promašio je jer je, kao i ti, sine moj, slijep", izjavio je Schmidt, uživajući u svojoj pobjedi nad onima koji bi ga mogli razotkriti. "Ali to nisi znao, zar ne? Budući da je Neumann nosio sunčane naočale, nisi znao za njegov slab vid. Inače, nikada ne bi sam koristio Babilonsku masku, zar ne?"
    
  "Ne, ne bih", promuklo je rekao LöWenhagen, osjećajući se poraženo do te mjere da je kipjelo. "Ali trebao sam znati da ćeš poslati nekoga da me spali i vrati masku. Nakon što sam otišao na mjesto nesreće, pronašao sam Neumannove ugljenisane ostatke razasute daleko od trupa. Maska je bila skinuta s njegove ugljenisane lubanje, pa sam je odnio da je vratim svom dragom zapovjedniku, kojem sam mislio da mogu vjerovati." U tom trenutku, njegove žute oči su se zaslijepile. "Ali ti si se već pobrinuo za to, zar ne?"
    
  "O čemu pričaš?" čuo je Schmidta kako govori pokraj sebe, ali završio je s obmanjivanjem zapovjednika.
    
  "Poslao si nekoga za mnom. Pronašao me s maskom na mjestu nesreće i progonio me sve do Heidelberga dok mi kamion nije ostao bez goriva!" zarežao je Löwenhagen. "Ali imao je dovoljno goriva za obojicu, Schmidt. Prije nego što sam ga uopće mogao vidjeti kako dolazi, polio me benzinom i zapalio! Sve što sam mogao učiniti bilo je otrčati do bolnice, koja se nalazila na korak odavde, još uvijek se nadajući da se vatra neće rasplamsati, a možda čak i ugasiti dok trčim. Ali ne, samo je postajala sve jača i toplija, proždirući mi kožu, usne i udove dok nisam osjetio kao da vrištim kroz vlastito meso! Znaš li kako je osjetiti kako ti srce puca od šoka kad ti vlastito meso gori poput odreska na roštilju? TI?" - viknuo je na kapetana s ljutitim izrazom mrtvaca.
    
  Dok je menadžer žurio do njihovog stola, Schmidt je nemarno podigao ruku.
    
  "Odlazimo. Odlazimo. Samo prebacite sve na ovu kreditnu karticu", naredio je Schmidt, znajući da će dr. Hilt uskoro ponovno biti pronađen mrtav, a izvod s njegove kreditne kartice pokazat će da je preživio nekoliko dana duže nego što je izvorno prijavljeno.
    
  "Hajde, LöWenhagen", rekao je Schmidt užurbano. "Znam kako možemo skinuti tu masku s tvog lica. Iako nemam pojma kako preokrenuti sljepoću."
    
  Odveo je svog pratitelja do šanka, gdje je potpisao račun. Dok su odlazili, Schmidt je vratio kreditnu karticu u LöWenhagenov džep. Svi zaposlenici i kupci odahnuli su s olakšanjem. Nesretni konobar, koji nije primio napojnicu, cvoknuo je jezikom i rekao: "Hvala Bogu! Nadam se da ga vidimo posljednji put."
    
    
  Poglavlje 23 - Ubojstvo
    
    
  Marduk je pogledao na sat, mali pravokutnik na licu s preklopnim datumskim poljima, postavljenim tako da pokazuje 28. listopada. Prstima je kuckao po pultu dok je čekao recepcionara u hotelu Swanwasser, gdje su odsjeli i Sam Cleve i njegova tajanstvena djevojka.
    
  "Izvolite, gospodine Marduk. Dobrodošli u Njemačku", recepcionarka se ljubazno nasmiješila i vratila Marduku putovnicu. Njezin pogled zadržao se na njegovom licu trenutak predugo, navodeći starca da se zapita je li to zbog njegovog neobičnog lica ili zato što je u njegovim osobnim dokumentima kao zemlja podrijetla naveden Irak.
    
  "Vielen Dank", odgovorio je. Nasmiješio bi se da je mogao.
    
  Nakon što se prijavio u svoju sobu, sišao je dolje kako bi se u vrtu našao sa Samom i Margaret. Već su ga čekali kad je izašao na terasu s pogledom na bazen. Mali, elegantno odjeven muškarac slijedio je Marduka iz daljine, ali starac je bio previše pronicljiv da ne bi znao.
    
  Sam je značajno pročistio grlo, ali Marduk je samo rekao: "Vidim ga."
    
  "Naravno da znaš", rekao je Sam sam sebi, kimajući prema Margaret. Pogledala je stranca i lagano se trznula, ali je to sakrila od njegova pogleda. Marduk se okrenuo da pogleda čovjeka koji ga je slijedio, tek toliko da procijeni situaciju. Čovjek se ispričavajući nasmiješio i nestao u hodniku.
    
  "Vide putovnicu iz Iraka i polude", obrecnu se razdražljivo, uspravljajući se.
    
  "Gospodine Marduk, ovo je Margaret Crosbie iz Edinburgh Posta", predstavio ih je Sam.
    
  "Drago mi je, gospođo", rekao je Marduk, ponovno koristeći svoje uljudno kimanje glavom umjesto osmijeha.
    
  "I vama također, gospodine Marduk", srdačno je odgovorila Margaret. "Divno je napokon upoznati nekoga tko je tako upućen i mnogo putovao kao vi." Je li ona zapravo flertuje s Mardukom? pitao se Sam iznenađeno dok ih je gledao kako se rukuju.
    
  "A kako ti to znaš?" upita Marduk s hinjenim iznenađenjem.
    
  Sam je uzeo svoj uređaj za snimanje.
    
  "Ah, sve što se dogodilo u liječničkoj ordinaciji sada je zabilježeno." Strogo je pogledao istraživačkog novinara.
    
  "Ne brini, Marduk", rekao je Sam, odlučan da odbaci sve brige. "Ovo je samo za mene i one koji će nam pomoći pronaći Babilonsku masku. Kao što znaš, gospođica Crosby ovdje je već doprinijela tome da se riješimo šefa policije."
    
  "Da, neki novinari imaju dovoljno zdravog razuma da budu selektivni oko toga što bi svijet trebao znati i... pa, što je bolje da svijet nikada ne sazna. Babilonska maska i njezine sposobnosti spadaju u potonju kategoriju. Imate povjerenja u moju diskreciju", obećala je Margaret Marduku.
    
  Njegova ju je slika očarala. Britanska usidjelica oduvijek je imala sklonost neobičnom i jedinstvenom. Nije bio ni približno toliko monstruozan koliko ga je osoblje bolnice u Heidelbergu opisivalo. Da, očito je bio deformiran prema uobičajenim standardima, ali njegovo je lice samo doprinosilo njegovoj intrigantnoj individualnosti.
    
  "Olakšanje je znati, gospođo", uzdahnuo je.
    
  "Molim te, zovite me Margaret", brzo je rekla. Da, ovdje se događalo neko gerijatrijsko flertovanje, zaključila je Sam.
    
  "Dakle, vratimo se na stvar o kojoj je riječ", prekinuo ga je Sam, prelazeći na ozbiljniji razgovor. "Gdje ćemo početi tražiti ovog lika LöWenhagena?"
    
  "Mislim da bismo ga trebali eliminirati iz igre. Prema poručniku Werneru, čovjek koji stoji iza nabave Babilonske maske je kapetan Schmidt iz njemačkog Luftwaffea. Naložio sam poručniku Werneru da, pod izlikom javljanja, ode i ukrade masku od Schmidta do sutra u podne. Ako do tada ne dobijem nikakav odgovor od Wernera, morat ćemo pretpostaviti najgore. U tom slučaju, morat ću se sam infiltrirati u bazu i razgovarati sa Schmidtom. On je mozak cijele ove lude operacije i htjet će se domoći relikvije do trenutka potpisivanja velikog mirovnog sporazuma."
    
  "Dakle, misliš da će se predstavljati kao mezoarapski potpisnik?" upitala je Margaret, prikladno koristeći novi izraz za Bliski istok nakon ujedinjenja susjednih malih zemalja pod jednom vladom.
    
  "Postoji milijun mogućnosti, Mada... Margaret", objasnio je Marduk. "Mogao bi to učiniti svojom voljom, ali ne govori arapski, pa će komesarovi ljudi znati da je šarlatan. Od svih vremena, nemogućnost kontroliranja umova masa. Zamisli kako bih lako sve ovo mogao spriječiti da sam još uvijek imao ove psihičke gluposti", jadikovao je Sam u sebi.
    
  Mardukov ležeran ton se nastavio. "Moglo je poprimiti oblik nepoznate osobe i ubiti komesara. Mogao je čak poslati još jednog pilota samoubojicu u zgradu. Očito je to ovih dana moda."
    
  "Nije li postojala jedna nacistička eskadrila koja je to učinila tijekom Drugog svjetskog rata?" upitala je Margaret, stavljajući ruku na Samovu podlakticu.
    
  "Hm, ne znam. Zašto?"
    
  "Kad bismo znali kako su naveli ove pilote da se dobrovoljno prijave za ovu misiju, možda bismo mogli shvatiti kako je Schmidt planirao organizirati nešto slično. Možda sam jako promašio bazu, ali ne bismo li barem trebali istražiti tu mogućnost? Možda nam čak i dr. Gould može pomoći."
    
  "Trenutno je smještena u bolnicu u Mannheimu", rekao je Sam.
    
  "Kako je ona?" upitao je Marduk, još uvijek osjećajući se krivim što ju je udario.
    
  "Nisam je vidio otkad je došla k meni. Zato sam uopće i došao posjetiti dr. Fritza", odgovorio je Sam. "Ali u pravu si. Mogao bih vidjeti može li nam pomoći - je li pri svijesti. Bože, nadam se da joj mogu pomoći. Bila je u lošem stanju zadnji put kad sam je vidio."
    
  "Onda bih rekao da je posjet nužan iz nekoliko razloga. Što je s poručnikom Wernerom i njegovim prijateljem Kolom?" upitao je Marduk, otpivši gutljaj kave.
    
  Margaretin je telefon zazvonio. "Moja je asistentica." Ponosno se nasmiješila.
    
  "Imaš li asistenta?" zadirkivala ga je Sam. "Od kada?" šapnula je Samu neposredno prije nego što se javila na telefon. "Imam tajnog agenta sklonog policijskim radijima i sigurnim komunikacijama, dečko." Namignuvši, javila se na telefon i odšetala preko besprijekorno uređenog travnjaka, osvijetljenog vrtnim svjetlima.
    
  "Dakle, hakeru", promrmljao je Sam uz smijeh.
    
  "Čim Schmidt dobije masku, netko od nas će ga morati presresti, gospodine Cleave", rekao je Marduk. "Glasam da vi jurišate na zid dok ja čekam u zasjedi. Riješite ga se. Uostalom, s ovim licem, nikada neću moći ući u bazu."
    
  Sam je popio svoju single malt viski i razmislio o tome. "Kad bismo samo znali što planira s njim. Morao je i sam znati opasnosti nošenja. Zamišljam da će unajmiti nekog lakeja da sabotira potpisivanje ugovora."
    
  "Slažem se", započeo je Marduk, ali Margaret je istrčala iz romantičnog vrta s izrazom apsolutnog užasa na licu.
    
  "O, moj Bože!" vrisnula je što je tiše mogla. "O, moj Bože, Sam! Nećeš vjerovati!" Margaretini su se gležnjevi uganuli u žurbi dok je prelazila travnjak do stola.
    
  "Što? Što je ovo?" Sam se namrštio, skočivši sa stolca kako bi je uhvatio prije nego što padne na kamenu terasu.
    
  Margaret je zurila u svoja dva muška pratitelja, oči su joj bile širom otvorene od nevjerice. Jedva je mogla doći do daha. Kad je konačno došla do daha, uzviknula je: "Profesorica Martha Sloane upravo je ubijena!"
    
  "Isuse Kriste!" povikao je Sam, s glavom u rukama. "Sad smo najebali. Shvaćaš li da je ovo Treći svjetski rat!"
    
  "Znam! Što sada možemo učiniti? Ovaj sporazum sada ništa ne znači", potvrdila je Margaret.
    
  "Odakle ti te informacije, Margaret? Je li itko preuzeo odgovornost?" upitao je Marduk što je taktičnije mogao.
    
  "Moj izvor je obiteljska prijateljica. Njezine informacije su obično točne. Skriva se u privatnom sigurnosnom području i svaki trenutak svog dana provodi provjeravajući..."
    
  "...hakiranje", ispravio ga je Sam.
    
  Prostrijelila ga je pogledom. "Provjerava sigurnosne web stranice i tajne organizacije. Obično tako dobivam vijesti prije nego što se policija pozove na mjesta zločina ili incidenta", priznala je. "Dobila je prijavu prije samo nekoliko minuta, nakon što je prešla granicu s Dunbarovom privatnom sigurnosnom službom. Još nisu ni nazvali lokalnu policiju ni mrtvozornika, ali će nas obavještavati o tome kako je Sloan ubijen."
    
  "Dakle, još se nije emitiralo?" uporno je uzviknuo Sam.
    
  "Ne, ali uskoro će se dogoditi, nema sumnje. Zaštitarska tvrtka i policija će podnijeti izvješća prije nego što uopće popijemo pića." Suze su joj navrle na oči dok je govorila. "Evo naše prilike za novi svijet. Bože moj, htjeli su sve uništiti, zar ne?"
    
  "Naravno, draga moja Margaret", rekao je Marduk, mirno kao i uvijek. "To je ono što čovječanstvo radi najbolje. Uništavanje svega što je nekontrolirano i kreativno. Ali sada nemamo vremena za filozofiju. Imam ideju, iako vrlo nategnutu."
    
  "Pa, nemamo ništa", požalila se Margaret. "Zato samo izvoli, Peter."
    
  "Što ako bismo mogli oslijepiti svijet?" upitao je Marduk.
    
  "Sviđa li ti se ova tvoja maska?" upitao je Sam.
    
  "Slušaj!" zapovjedio je Marduk, pokazujući prve znakove emocija i prisiljavajući Sama da ponovno sakrije svoj opušteni jezik iza stisnutih usana. "Što ako bismo mogli učiniti ono što mediji rade svaki dan, samo obrnuto? Postoji li način da se zaustavi širenje izvješća i da se svijet drži u mraku? Na taj način imat ćemo vremena pronaći rješenje i osigurati da se sastanak u Haagu održi. Uz malo sreće, možda bismo mogli spriječiti katastrofu s kojom se sada nesumnjivo suočavamo."
    
  "Ne znam, Marduk", rekao je Sam, osjećajući se potišteno. "Svaki ambiciozni novinar na svijetu volio bi biti taj koji će ovo izvještavati za svoju radio postaju u svojoj zemlji. Ovo je velika vijest. Naši kolege lešinari nikada ne bi odbili takvu poslasticu iz poštovanja prema miru ili bilo kojim moralnim standardima."
    
  Margaret je odmahnula glavom, potvrđujući Samovo proklinjuće otkriće. "Kad bismo samo mogli staviti tu masku na nekoga tko izgleda kao Sloane... samo da potpiše ugovor."
    
  "Pa, ako ne možemo spriječiti iskrcavanje flote brodova, morat ćemo ukloniti ocean kojim plove", rekao je Marduk.
    
  Sam se nasmiješio, uživajući u starčevom neobičnom razmišljanju. Razumio je, dok je Margaret bila zbunjena, njezino lice potvrđivalo je njezinu zbunjenost. "Misliš da ako se izvješća ipak pojave, trebali bismo zatvoriti medije koje koriste za izvještavanje o tome?"
    
  "Točno", Marduk je kimnuo glavom, kao i uvijek. "Koliko god možemo."
    
  "Kako, za ime Božje...?" upitala je Margaret.
    
  "I meni se sviđa Margaretina ideja", rekao je Marduk. "Ako uspijemo nabaviti masku, možemo prevariti svijet da povjeruje da su izvješća o ubojstvu profesora Sloanea prijevara. I možemo poslati vlastitog varalicu da potpiše dokument."
    
  "To je ogroman pothvat, ali mislim da znam tko bi bio dovoljno lud da izvede takvo što", rekao je Sam. Zgrabio je telefon i pritisnuo slovo na brzom biranju. Pričekao je trenutak, a zatim mu je lice poprimilo izraz apsolutne koncentracije.
    
  "Zdravo, Perdue!"
    
    
  Poglavlje 24 - Schmidtova druga strana
    
    
  "Oslobođeni ste dužnosti u LöWenhagenu, poručniče", čvrsto je rekao Schmidt.
    
  "Dakle, jeste li pronašli čovjeka kojeg tražimo, gospodine? Dobro! Kako ste ga pronašli?" upitao je Werner.
    
  "Reći ću vam, poručniče Werner, samo zato što vas toliko cijenim i zato što ste pristali pomoći mi pronaći ovog kriminalca", odgovorio je Schmidt, podsjećajući Wernera na njegovu klauzulu o potrebi da zna. "Zapravo, bilo je iznenađujuće nestvarno. Vaš kolega me nazvao da mi javi da dovodi Löwenhagena prije samo sat vremena."
    
  "Moj kolega?" Werner se namrštio, ali je uvjerljivo odigrao svoju ulogu.
    
  "Da. Tko bi pomislio da će Kohl imati hrabrosti ikoga uhititi, ha? Ali ovo vam govorim s velikim očajem", Schmidt se pretvarao da je tužan, a njegovi su postupci bili očiti njegovom podređenom. "Dok je Kohl dovodio LöWenhagena, doživjeli su strašnu nesreću u kojoj su oboje živjeli."
    
  "Što?" uzviknuo je Werner. "Molim te, reci mi da to nije istina!"
    
  Lice mu je problijedilo na vijest, za koju je znao da je puna podmuklih laži. Činjenica da je Kohl napustio bolničko parkiralište samo nekoliko minuta prije njega bila je dokaz zataškavanja. Kohl nikada ne bi mogao sve to postići u kratkom vremenu koje je Werneru trebalo da stigne do baze. Ali Werner je sve zadržao za sebe. Wernerovo jedino oružje bilo je zaslijepiti Schmidta pred činjenicom da je znao sve o Löwenhagenovim motivima za njegovo hvatanje, maski i prljavim lažima koje su okruživale Kohlovu smrt. Vojna obavještajna služba, doista.
    
  Istodobno, Wernera je Kohlova smrt istinski potresla. Njegovo uznemireno držanje i tuga bili su iskreni dok se srušio natrag u svoju stolicu u Schmidtovom uredu. Kako bi utrljao sol na njegove rane, Schmidt je glumio pokajničkog zapovjednika i ponudio mu svježi čaj kako bi ublažio šok loših vijesti.
    
  "Znaš, ježim se kad pomislim što je Löwenhagen morao učiniti da izazove tu katastrofu", rekao je Werneru, koračajući po stolu. "Jadni Kohl. Znaš li koliko me boli pomisao da je tako dobar pilot s tako svijetlom budućnošću izgubio život zbog moje naredbe da se pritvori bešćutni i podmukli podređeni poput Löwenhagena?"
    
  Wernerova se čeljust stisnula, ali morao je zadržati masku dok ne dođe pravo vrijeme da otkrije što zna. Drhtavim glasom odlučio je glumiti žrtvu, malo dublje istražiti. "Gospodine, molim vas, nemojte mi reći da je Himmelfarb dijelio ovu sudbinu?"
    
  "Ne, ne. Ne brinite se za Himmelfarba. Zamolio me je da ga uklonim iz misije jer to nije mogao podnijeti. Pretpostavljam da sam zahvalan što imam čovjeka poput vas pod svojim zapovjedništvom, poručniče", Schmidt se diskretno namrštio s Wernerovog mjesta. "Vi ste jedini koji me niste iznevjerili."
    
  Werner se pitao je li Schmidt uspio nabaviti masku i ako jest, gdje ju je čuvao. Međutim, ovo je bio jedan odgovor koji nije mogao jednostavno tražiti. Bilo je to nešto što je morao špijunirati.
    
  "Hvala vam, gospodine", odgovorio je Werner. "Ako vam još nešto zatreba, samo pitajte."
    
  "Upravo taj stav stvara heroje, poručniče!" Schmidt je pjevao kroz debele usne dok su mu se kapljice znoja skupljale na bucmastim obrazima. "Za dobrobit svoje zemlje i pravo na nošenje oružja, ponekad morate žrtvovati velike stvari. Ponekad je davanje života kako biste spasili tisuće koje štitite dio toga što ste heroj, heroj kojeg se Njemačka može sjećati kao mesije starih običaja i čovjeka koji se žrtvovao kako bi sačuvao nadmoć i slobodu svoje zemlje."
    
  Werneru se nije sviđalo kamo ovo vodi, ali nije mogao djelovati impulzivno bez rizika da bude otkriven. "Ne mogu se ne složiti, kapetane Schmidt. Trebali biste znati. Siguran sam da nitko nikada ne dostigne čin koji ste vi dostigli kao beskičmeni kržljavac. Nadam se da ću jednog dana krenuti vašim stopama."
    
  "Siguran sam da to možete podnijeti, poručniče. I u pravu ste. Mnogo sam žrtvovao. Moj djed je poginuo boreći se protiv Britanaca u Palestini. Moj otac je poginuo braneći njemačkog kancelara tijekom pokušaja atentata za vrijeme Hladnog rata", branio se. "Ali reći ću vam jednu stvar, poručniče. Kad ostavim svoje nasljeđe, moji sinovi i unuci će me pamtiti ne samo kao ugodnu priču za strance. Ne, pamtit će me se po tome što sam promijenio tijek našeg svijeta, pamtit će me se svi Nijemci i, stoga, kulture i generacije diljem svijeta." Hitlera mnogo? Werner je razmišljao o tome, ali je priznao Schmidtovu lažnu podršku. "Apsolutno točno, gospodine! Ne bih se mogao više složiti."
    
  Tada je primijetio amblem na Schmidtovom prstenu, isti onaj prsten koji je Werner zamijenio za vjenčani prsten. Na ravnoj zlatnoj podlozi koja je krasila vrh njegova prsta bio je ugraviran simbol navodno ugašene organizacije, Reda Crnog Sunca. Već ga je prije vidio u kući svog praujaka, onog dana kada je pomogao svojoj praujci prodati sve knjige svog pokojnog muža na dvorišnoj rasprodaji krajem 1980-ih. Simbol ga je zaintrigirao, ali praujka se uzrujala kada ju je pitao može li posuditi knjigu.
    
  Nikada više nije razmišljao o tome sve dok nije prepoznao simbol na Schmidtovom prstenu. Pitanje ostanka u neznanju postalo je teško za Wernera, jer je očajnički želio znati što Schmidt radi noseći simbol koji njegova vlastita domoljubna praujna nije htjela da on zna.
    
  "To je zanimljivo, gospodine", primijetio je Werner, a da nije ni razmišljao o posljedicama svog zahtjeva.
    
  "Što?" upita Schmidt, prekidajući svoj veličanstveni govor.
    
  "Vaš prsten, kapetane. Izgleda kao drevno blago ili neka vrsta tajnog talismana sa supermoćima, kao u stripovima!" rekao je Werner uzbuđeno, gugućući nad prstenom kao da je to jednostavno prekrasan rad. Zapravo, Werner je bio toliko znatiželjan da se nije ni bojao pitati o amblemu ili prstenu. Možda je Schmidt vjerovao da je njegov poručnik iskreno fasciniran njegovom ponosnom pripadnošću, ali je radije zadržao svoju povezanost s Redom za sebe.
    
  "Oh, tata mi je ovo dao kad sam imao trinaest godina", nostalgično je objasnio Schmidt, gledajući fine, savršene linije na prstenu koji nikada nije skinuo.
    
  "Obiteljski grb? Izgleda vrlo elegantno", nagovorio je Werner svog zapovjednika, ali nije uspio natjerati čovjeka da se otvoreno usprotivi tome. Odjednom je zazvonio Wernerov mobitel, prekidajući čaroliju između dvojice muškaraca i istine. "Ispričavam se, kapetane."
    
  "Gluposti", odgovori Schmidt, odbacujući to od srca. "Trenutno nisi na dužnosti."
    
  Werner je promatrao kako kapetan izlazi van kako bi mu pružio malo privatnosti.
    
  "Zdravo?"
    
  Bila je to Marlene. "Dieter! Dieter, ubili su dr. Fritza!" vikala je iz nečega što je zvučalo kao prazan bazen ili tuš kabina.
    
  "Čekaj, uspori, draga! Tko? I kada?" upitao je Werner svoju djevojku.
    
  "Prije dvije minute! D-d-baš kao t-to... hladnokrvno, za ime Božje! Točno ispred mene!" histerično je vrisnula.
    
  Poručnik Dieter Werner osjetio je kako mu se želudac steže na zvuk mahnitog jecaja njegove voljene. Nekako je taj zli simbol na Schmidtovom prstenu bio nagovještaj onoga što će se dogoditi. Werner je osjećao kao da mu je divljenje prema prstenu nekako donijelo nesreću. Bio je iznenađujuće blizu istine.
    
  "Što ti... Marlene! Slušaj!" pokušao ju je nagovoriti da mu da više informacija.
    
  Schmidt je čuo kako se Wernerov glas povisuje. Zabrinut, polako se vratio u ured izvana, upitno pogledavši poručnika.
    
  "Gdje si? Gdje se ovo dogodilo? U bolnici?" pokušao ju je uvjeriti, ali ona je bila potpuno nesuvisla.
    
  "Ne! N-ne, Dieter! Himmelfarb je upravo upucao dr. Fritza u glavu. O, Isuse! Umrijet ću ovdje!" jecala je u očaju nad jezivim, odjekujućim mjestom koje joj nije mogao otkriti.
    
  "Marlene, gdje si?" viknuo je.
    
  Telefonski poziv završio je klikom. Schmidt je i dalje stajao zapanjen pred Wernerom, čekajući odgovor. Wernerovo lice problijedilo je dok je gurao telefon natrag u džep.
    
  "Oprostite, gospodine. Moram ići. Nešto strašno se dogodilo u bolnici", rekao je svom zapovjedniku, okrećući se da ode.
    
  "Nije u bolnici, poručniče", suho će Schmidt. Werner se ukočio u mjestu, ali se još nije okrenuo. Sudeći po zapovjednikovom glasu, očekivao je da će mu časnikov pištolj biti uperen u potiljak, te je Schmidtu učinio čast što se našao licem u lice s njim dok je povlačio okidač.
    
  "Himmelfarb je upravo ubio dr. Fritza", rekao je Werner ne okrećući se prema policajcu.
    
  "Znam, Dieter", priznao je Schmidt. "Rekao sam mu. Znaš li zašto radi sve što mu kažem?"
    
  "Romantična privrženost?" Werner se nasmijao, konačno se riješivši lažnog divljenja.
    
  "Ha! Ne, romantika je za one krotkog duha. Jedina pobjeda koja me zanima je vlast krotkog intelekta", rekao je Schmidt.
    
  "Himmelfarb je prokleti kukavica. Svi smo to znali od početka. Prišuljat će se svakome tko bi ga mogao zaštititi ili mu pomoći jer nije ništa drugo nego nesposobno, ponizno derište", rekao je Werner, vrijeđajući kaplara s iskrenim prezirom koji je uvijek skrivao iz pristojnosti.
    
  "To je apsolutno istina, poručniče", složio se kapetan. Njegov vrući dah okrznuo je Wernerov potiljak dok se neugodno naginjao blizu. "Zato, za razliku od ljudi poput tebe i ostalih mrtvih kojima ćeš se uskoro pridružiti, on radi ono što radi", Babylon
    
  Wernerovo se tijelo ispunilo bijesom i mržnjom, cijelo mu je biće bilo ispunjeno razočaranjem i dubokom brigom za njegovu Marlene. "Pa što? Pucaj već!" rekao je prkosno.
    
  Schmidt se nasmijao iza njega. "Sjednite, poručniče."
    
  Werner je nevoljko poslušao. Nije imao izbora, što je razbjesnilo slobodnog mislioca poput njega samog. Promatrao je kako arogantni časnik sjeda, namjerno pokazujući svoj prsten Werneru u oči. "Himmelfarb, kako kažete, slijedi moje naredbe jer nije sposoban skupiti hrabrost da se zauzme za ono u što vjeruje. Pa ipak, on obavlja posao na koji ga šaljem, i ne moram ga moliti, špijunirati ili prijetiti njegovim voljenima zbog toga. Što se vas tiče, s druge strane, vaše su mošnje prevelike za vaše dobro. Nemojte me krivo shvatiti, divim se čovjeku koji misli samostalno, ali kada se pridružite opoziciji - neprijatelju - postajete izdajnik. Himmelfarb mi je sve rekao, poručniče", priznao je Schmidt s dubokim uzdahom.
    
  "Možda si previše slijep da bi vidio kakav je on izdajnik", obrecnu se Werner.
    
  "Izdajnik desnice je, u biti, heroj. Ali ostavimo moje preferencije za sada po strani. Dat ću vam priliku da se iskupite, poručniče Wernere. Kao zapovjednik eskadrile lovaca, imat ćete čast da svojim Tornadom uletite ravno u salu za sastanke CIA-e u Iraku kako biste se uvjerili da znaju što svijet misli o njihovom postojanju."
    
  "Ovo je apsurdno!" prosvjedovao je Werner. "Održali su svoj dio primirja i pristali su započeti trgovinske pregovore...!"
    
  "Bla, bla, bla!" Schmidt se nasmijao i odmahnuo glavom. "Svi znamo političke trikove, prijatelju. To je trik. Čak i da nije tako - kakav bi svijet bio dok je Njemačka samo još jedan bik u toru?" Njegov prsten zasjao je u svjetlu lampe na stolu dok je dolazio iza ugla. "Mi smo vođe, pioniri, moćni i ponosni, poručniče! WUO i CITE su hrpa kuja koje žele kastrirati Njemačku! Žele nas baciti u kavez s drugim životinjama za klanje. Kažem 'nema šanse!'"
    
  "To je sindikat, gospodine", pokušao je Werner, ali je samo razljutio kapetana.
    
  "Savez? Oh, oh, znači li 'savez' Savez Sovjetskih Socijalističkih Republika nekad?" Sjeo je za svoj stol točno ispred Wernera, spuštajući glavu na razinu poručnika. "Nema mjesta za rast u akvariju, prijatelju. A Njemačka ne može napredovati u neobičnom malom klubu za pletenje gdje svi čavrljaju i daju darove uz čaj. Probudi se! Ograničavaju nas na uniformnost i odrežu nam jaja, prijatelju! Pomoći ćeš nam da ukinemo ovu grozotu... ugnjetavanje."
    
  "Što ako odbijem?" glupo je upitao Werner.
    
  "Himmelfarb će dobiti priliku provesti neko vrijeme nasamo sa slatkom Marlene", nasmiješio se Schmidt. "Osim toga, već sam pripremio pozornicu za dobro batinanje, kako kažu. Većina posla je već obavljena. Zahvaljujući jednom od mojih vjernih trutova koji obavlja svoju dužnost po naređenju", viknuo je Schmidt Werneru, "ta kučka Sloan je zauvijek izvan slike. Samo to bi trebalo zapaliti svijet za obračun, ha?"
    
  "Što? Profesor Sloane?" Werner je dahtao.
    
  Schmidt je potvrdio vijest, prelazeći palcem preko vlastitog grla. Ponosno se nasmijao i sjeo za svoj stol. "Dakle, poručniče Werner, možemo li - možda Marlene - računati na vas?"
    
    
  Poglavlje 25 - Ninino putovanje u Babilon
    
    
  Kad se Nina probudila iz grozničavog i bolnog sna, našla se u sasvim drugačijoj vrsti bolnice. Njezin krevet, iako prilagodljiv poput bolničkog kreveta, bio je udoban i prekriven zimskom posteljinom. Ukrašavao je neke od njezinih omiljenih dizajnerskih motiva: čokoladnu, smeđu i žućkasto-smeđu. Zidovi su bili ukrašeni antiknim slikama u stilu Da Vincija, a bolnička soba bila je lišena ikakvih podsjetnika na infuzije, šprice, umivaonike ili bilo koje druge ponižavajuće naprave koje je Nina prezirala.
    
  Zvono je bilo na vratima, koje je morala pritisnuti jer je bila toliko iscrpljena da nije mogla dosegnuti vodu pokraj kreveta. Vjerojatno je i mogla, ali ju je koža boljela, kao od smrzavanja mozga i udara groma, što ju je odvraćalo od zadatka. Doslovno trenutak nakon što je pozvonila, na vrata je ušla egzotična medicinska sestra u ležernoj odjeći.
    
  "Dobar dan, dr. Gould", veselo ga je pozdravila tihim glasom. "Kako se osjećate?"
    
  "Osjećam se užasno. J-jako želim ići", uspjela je Nina izustiti. Nije ni shvatila da ponovno dovoljno dobro vidi dok nije progutala pola visoke čaše vode s dodatkom alkohola. Nakon što se napila, Nina se naslonila na mekani, topli krevet i pogledala po sobi, konačno se zaustavivši na nasmiješenoj medicinskoj sestri.
    
  "Opet gotovo potpuno ispravno vidim", promrmlja Nina. Nasmiješila bi se da joj nije bilo toliko neugodno. "Hm, gdje sam ja? Ti uopće ne govoriš - niti izgledaš - njemački."
    
  Medicinska sestra se nasmijala. "Ne, dr. Gould. Ja sam Jamajčanka, ali živim ovdje u Kirkwallu kao medicinska sestra s punim radnim vremenom. Zaposlena sam da se brinem o vama u doglednoj budućnosti, ali postoji liječnik koji jako naporno radi sa svojim kolegama kako bi vam bilo bolje."
    
  "Ne mogu. Reci im da odustanu", rekla je Nina frustriranim tonom. "Imam rak. Rekli su mi u Mannheimu kad su mi iz bolnice u Heidelbergu poslali rezultate."
    
  "Pa, nisam liječnica, pa vam ne mogu reći ništa što već ne znate. Ali ono što vam mogu reći jest da neki znanstvenici ne objavljuju svoja otkrića niti patentiraju svoje lijekove iz straha da će ih farmaceutske tvrtke bojkotirati. To je sve što ću reći dok ne razgovarate s dr. Kate", savjetovala je medicinska sestra.
    
  "Dr. Kate? Je li ovo njegova bolnica?" upitala je Nina.
    
  "Ne, gospođo. Dr. Kate je medicinska znanstvenica angažirana da se isključivo usredotoči na vašu bolest. A ovo je mala klinika na obali Kirkwalla. U vlasništvu je Scorpio Majorus Holdingsa sa sjedištem u Edinburghu. Samo nekoliko ljudi zna za nju." Nasmiješila se Nini. "Sada, dopustite mi da vam izmjerim vitalne znakove i vidim možemo li vam se udobno smjestiti, a onda... želite li nešto pojesti? Ili mučnina još uvijek traje?"
    
  "Ne", brzo je odgovorila Nina, ali je potom izdahnula i nasmiješila se dugo očekivanom otkriću. "Ne, uopće mi nije mučno. Zapravo, umirem od gladi." Nina se kiselo nasmiješila, kako ne bi pogoršala bol iza dijafragme i između pluća. "Reci mi, kako sam dospjela ovdje?"
    
  "Gospodin David Perdue vas je doveo ovamo iz Njemačke kako biste mogli primiti specijalizirani tretman u sigurnom okruženju", obavijestila je medicinska sestra Ninu, pregledavajući joj oči svjetiljkom. Nina je nježno uhvatila medicinsku sestru za zapešće.
    
  "Čekaj, je li Purdue ovdje?" upitala je, pomalo uznemireno.
    
  "Ne, gospođo. Zamolio me da vam se ispričam. Vjerojatno zato što nisam bio ovdje za vas", rekla je medicinska sestra Nini. Da, vjerojatno zato što mi je pokušao odsjeći prokletu glavu u mraku, pomislila je Nina u sebi.
    
  "Ali trebao se pridružiti gospodinu Cleveu u Njemačkoj na nekom sastanku konzorcija, pa se bojim da ćete zasad ostati samo s nama, vašim malim timom medicinskih stručnjaka", ubacila se vitka, tamnoputa medicinska sestra. Ninu je očarao njezin prekrasan ten i iznenađujuće jedinstven naglasak, nešto između londonske aristokratkinje i Raste. "Gospodin Cleve očito će vas posjetiti u sljedeća tri dana, pa je to barem jedno poznato lice kojem se možete veseliti, zar ne?"
    
  "Da, to je sigurno", kimnula je Nina, zadovoljna barem ovom viješću.
    
    
  * * *
    
    
  Sljedećeg dana, Nina se osjećala znatno bolje, iako joj oči još nisu vratile svoju moć sove. Koža joj je bila praktički bez opeklina ili boli, a disala je lakše. Samo je jednom dan prije imala temperaturu, ali ona se brzo smirila nakon što joj je dana svijetlozelena tekućina, za koju se dr. Kate našalila da su je koristili na Hulku prije nego što je postao slavan. Nina je u potpunosti uživala u humoru i profesionalnosti tima, savršeno kombinirajući pozitivnost i medicinsku znanost kako bi maksimizirala svoju dobrobit.
    
  "Dakle, je li istina ono što kažu o steroidima?" Sam se nasmiješio s vrata.
    
  "Da, istina je. Sve. Trebali ste vidjeti kako su mi se jaja pretvorila u grožđice!" našalila se, a izraz lica joj je bio toliko pun čuđenja da se Sam od srca nasmijao.
    
  Ne želeći je dodirnuti ili povrijediti, jednostavno ju je nježno poljubio u vrh glave, mirišući svježi šampon u njezinoj kosi. "Tako mi je drago vidjeti te, ljubavi moja", šapnuo je. "I obrazi su ti rumeni. Sad samo trebamo pričekati da ti se nos smoči i bit ćeš spremna."
    
  Nina se s mukom nasmijala, ali osmijeh joj je ostao. Sam ju je uhvatila za ruku i pogledala po sobi. Bio je tamo veliki buket njezina omiljenog cvijeća, vezan velikom smaragdnozelenom vrpcom. Sam ga je smatrala prilično upečatljivim.
    
  "Kažu mi da je to samo dio dekora, mijenjaju cvijeće svaki tjedan i tako dalje", primijetila je Nina, "ali znam da su iz Purduea."
    
  Sam nije htio stvarati probleme između Nine i Purduea, pogotovo ne sada kada joj je još uvijek bio potreban tretman koji joj je samo Purdue mogao pružiti. S druge strane, znao je da Purdue nije imao kontrolu nad onim što je pokušao učiniti Nini u onim mrklim tunelima ispod Černobila. "Pa, pokušao sam ti nabaviti malo mjesečine, ali tvoje osoblje ju je zaplijenilo", slegnuo je ramenima. "Prokleti pijanci, većina njih. Pazi na seksi medicinsku sestru. Drhti kad pije."
    
  Nina se hihotala zajedno sa Samom, ali je pretpostavila da je čuo za njezin rak i očajnički je pokušavao razveseliti prevelikom dozom besmislenih gluposti. Budući da nije htjela biti upletena u ove bolne okolnosti, promijenila je temu.
    
  "Što se događa u Njemačkoj?" upitala je.
    
  "Smiješno je da to pitaš, Nina", nakašljao se i izvukao diktafon iz džepa.
    
  "Ooh, audio pornići?" našalila se.
    
  Sam se osjećao krivim zbog svojih motiva, ali je na lice stavio sažaljiv izraz i objasnio: "Zapravo nam treba pomoć s malo informacija o nacističkoj samoubilačkoj eskadrili koja je očito uništila nekoliko mostova..."
    
  "Da, 200 kg", ubacila se prije nego što je mogao nastaviti. "Priča se da su uništili sedamnaest mostova kako bi spriječili prelazak sovjetskih trupa. Ali prema mojim izvorima, to su uglavnom nagađanja. Znam za KG 200 samo zato što sam na drugoj godini poslijediplomskog studija napisao disertaciju o utjecaju psihološkog patriotizma na samoubilačke misije."
    
  "Što je zapravo 200 kg?" upitao je Sam.
    
  "Kampfgeschwader 200", rekla je pomalo oklijevajući, pokazujući na voćni sok na stolu iza Sama. Pružio joj je čašu, a ona je otpila nekoliko malih gutljaja kroz slamku. "Imali su zadatak rukovati bombom..." pokušala se sjetiti imena, gledajući u strop, "...zvali su se, hm, mislim... Reichenberg, koliko se sjećam. Ali kasnije su postali poznati kao Leonidina eskadrila. Zašto? Svi su mrtvi i nestali."
    
  "Da, to je istina, ali znaš kako se čini da stalno susrećemo stvari koje bi trebale biti mrtve i nestale", podsjetio je Ninu. Nije se mogla prepirati s tim. Barem je znala, jednako dobro kao Sam i Purdue, da su stari svijet i njegovi čarobnjaci živi i zdravi unutar modernog establišmenta.
    
  "Molim te, Sam, nemoj mi reći da se suočavamo sa samoubilačkim odredom iz Drugog svjetskog rata koji još uvijek leti svojim Focke-Wulfovima iznad Berlina", uzviknula je, udahnula i zatvorila oči u lažnom strahu.
    
  "Hm, ne", počeo ju je upoznavati s ludim činjenicama posljednjih nekoliko dana, "ali sjećaš li se onog pilota koji je pobjegao iz bolnice?"
    
  "Da", odgovorila je čudnim tonom.
    
  "Znaš li kako je izgledao kad ste vas dvoje bili na putovanju?" upitao je Sam kako bi mogao točno odrediti koliko daleko u prošlost treba ići prije nego što joj počne pričati o svemu što se dogodilo.
    
  "Nisam ga mogla vidjeti. Isprva, kad su ga policajci nazvali dr. Hilt, mislila sam da je to ono čudovište, znate, ono što je uhodilo mog susjeda. Ali shvatila sam da je to samo jadnik koji je opekao, vjerojatno prerušen u mrtvog liječnika", objasnila je Samu.
    
  Duboko je udahnuo i poželio da može povući dim cigarete prije nego što kaže Nini da je zapravo putovala s ubojicom vukodlaka koji ju je poštedio samo zato što je bila slijepa kao šišmiš i nije ga mogla pokazati.
    
  "Je li rekao išta o maski?" Sam je htio nježno zaobići temu, nadajući se da barem zna za Babilonsku masku. Ali bio je prilično siguran da LöWenhagen ne bi slučajno podijelio takvu tajnu.
    
  "Što? Maska? Kao ona maska koju su mu stavili kako bi spriječili kontaminaciju tkiva?" upitala je.
    
  "Ne, ljubavi moja", odgovorio je Sam, spreman ispričati sve u što su bili uključeni. "Drevna relikvija. Babilonska maska. Je li to uopće spomenuo?"
    
  "Ne, nikad nije spomenuo ništa o bilo kojoj drugoj maski osim one koju su mu stavili na lice nakon što je nanio antibiotsku mast", pojasnila je Nina, ali joj se mrštenje produbilo. "Za ime Božje! Hoćeš li mi reći o čemu se radilo ili ne? Prestani postavljati pitanja i prestani se igrati s tom stvari koju držiš u rukama da čujem da smo opet u gadnim sranju."
    
  "Volim te, Nina", nasmijao se Sam. Mora da se oporavlja. Ta vrsta duhovitosti pripadala je zdravoj, seksi, ljutitoj povjesničarki koju je toliko obožavao. "U redu, prvo, dopusti mi da ti kažem imena ljudi kojima pripadaju ovi glasovi i koja je njihova uloga u ovome."
    
  "U redu, samo naprijed", rekla je, izgledajući usredotočeno. "O, Bože, ovo će biti prava zagonetka, zato samo pitaj ako nešto ne razumiješ..."
    
  "Sam!" zarežala je.
    
  "U redu. Spremi se. Dobrodošli u Babilon."
    
    
  Poglavlje 26 - Galerija lica
    
    
  U prigušenom svjetlu, s mrtvim moljcima koji su se lijepili za debele staklene abažure, poručnik Dieter Werner pratio je kapetana Schmidta do mjesta gdje će saslušati izvješće o događajima sljedeća dva dana. Dan potpisivanja ugovora, 31. listopada, bližio se i Schmidtov plan bio je pred ostvarenjem.
    
  Obavijestio je svoju jedinicu o mjestu sastanka za napad koji je isplanirao - podzemnom bunkeru koji su SS-ovci u tom području nekoć koristili za smještaj svojih obitelji tijekom savezničkih bombardiranja. Namjeravao je svom odabranom zapovjedniku pokazati žarišnu točku s koje bi mogao olakšati napad.
    
  Werner nije čuo ni riječi od svoje voljene Marlene otkako je primio njezin histerični poziv koji je razotkrio frakcije i njihove članove. Mobitel mu je oduzet kako bi ga spriječili da ikoga upozori, a bio je pod Schmidtovim strogim nadzorom 24 sata dnevno.
    
  "Nije daleko", rekao mu je Schmidt nestrpljivo dok su stoti put skretali u mali hodnik koji je izgledao kao i svi ostali. Ipak, Werner se trudio uočiti prepoznatljive značajke gdje god je mogao. Konačno su stigli do sigurnih vrata s digitalnom tipkovnicom. Schmidtovi su prsti bili prebrzi da bi Werner zapamtio kod. Nekoliko trenutaka kasnije, debela čelična vrata su se otključala i otvorila uz zaglušujući zvuk.
    
  "Uđite, poručniče", pozvao je Schmidt.
    
  Dok su se vrata zatvarala za njima, Schmidt je upalio jarko bijelo stropno svjetlo pomoću poluge na zidu. Svjetla su brzo zatreperila nekoliko puta prije nego što su ostala upaljena, osvjetljavajući unutrašnjost bunkera. Werner je bio zapanjen.
    
  Komunikacijski uređaji bili su postavljeni u kutovima komore. Crvene i zelene digitalne znamenke monotono su treperile na pločama postavljenim između dva ravna računalna zaslona s jednom tipkovnicom između. Na desnom zaslonu Werner je vidio topografsku sliku zone napada, sjedišta CIA-e u Mosulu u Iraku. Lijevo od ovog zaslona bio je identičan monitor koji je prikazivao satelitski nadzor.
    
  Ali ostali u sobi rekli su Werneru da je Schmidt smrtno ozbiljan.
    
  "Znao sam da znate za babilonsku masku i njezinu konstrukciju prije nego što ste mi došli sa svojim izvješćem, pa mi to štedi vrijeme koje bi mi trebalo da objasnim i opišem sve 'čarobne moći' koje posjeduje", pohvalio se Schmidt. "Zahvaljujući nekim napretcima u staničnoj znanosti, znam da učinci maske zapravo nisu čarobni, ali me ne zanima kako funkcionira - samo što radi."
    
  "Gdje je?" upitao je Werner, glumeći uzbuđenje zbog relikvije. "Nikad prije nisam ovo vidio? Hoću li to nositi?"
    
  "Ne, prijatelju", nasmiješio se Schmidt. "Hoću."
    
  "Kao tko? S obzirom na to da je profesor Sloane mrtav, nećete imati razloga pretvarati se da ste netko tko je povezan s ugovorom."
    
  "Nije tvoja stvar koga ja portretiram", odgovorio je Schmidt.
    
  "Ali znaš što će se dogoditi", rekao je Werner, nadajući se da će odgovoriti Schmidta kako bi sam mogao uzeti masku i dati je Marduku. Ali Schmidt je imao druge planove.
    
  "Vjerujem, ali postoji nešto što može skinuti masku bez problema. Zove se Koža. Nažalost, Neumann se nije potrudio uzeti taj izuzetno važan dodatak kad je ukrao masku, idiote! Zato sam poslao Himmelfarba da naruši zračni prostor i sleti na tajnu pistu jedanaest klika sjeverno od Ninive. Mora dobiti Kožu u sljedeća dva dana kako bih mogao skinuti masku prije..." slegnuo je ramenima, "neizbježnog."
    
  "Što ako ne uspije?" upitao je Werner, zadivljen rizikom koji je Schmidt preuzimao.
    
  "Neće te iznevjeriti. Ima koordinate lokacije i..."
    
  "Oprostite, kapetane, ali je li vam ikada palo na pamet da bi se Himmelfarb mogao okrenuti protiv vas? On zna vrijednost babilonske maske. Ne bojite li se da će vas zbog nje ubiti?" upitao je Werner.
    
  Schmidt je upalio svjetlo na suprotnoj strani sobe od mjesta gdje su stajali. U njegovom sjaju, Wernera je dočekao zid pun identičnih maski. Maske, izrađene u obliku lubanja, visjele su na zidu, pretvarajući bunker u nešto što je nalikovalo katakombama.
    
  "Himmelfarb nema pojma koja je prava, ali ja znam. Zna da ne može preuzeti masku osim ako ne iskoristi priliku da je skine dok mi nanosi kožu na lice, a kako bih se uvjerio da djeluje, cijelim putem do Berlina ću držati pištolj na glavi njegovog sina." Schmidt se nasmiješio, diveći se slikama na zidu.
    
  "Sve si ovo učinio da zbuniš svakoga tko bi pokušao ukrasti tvoju masku? Briljantno!" iskreno je primijetio Werner. Prekriživši ruke na prsima, polako je hodao uz zid, pokušavajući pronaći bilo kakvu neskladnost među njima, ali to je bilo praktički nemoguće.
    
  "Oh, nisam ih ja napravio, Dieter." Schmidt je na trenutak napustio svoj narcizam. "Bile su to pokušaji replika, koje su napravili znanstvenici i dizajneri Reda Crnog Sunca negdje oko 1943. Babilonsku masku nabavio je Renatus iz Reda kada je bio raspoređen na kampanju na Bliskom istoku."
    
  "Renatus?" upitao je Werner, neupoznat sa sustavom rangova tajne organizacije, kao što je to bio vrlo rijetki slučaj.
    
  "Vođa", rekao je Schmidt. "U svakom slučaju, nakon što je otkrio što je sposoban, Himmler je odmah naredio da se na sličan način proizvede dvanaest sličnih maski i eksperimentirao s njima na Leonidasovoj jedinici iz KG 200. Plan je bio da napadnu dvije specifične jedinice Crvene armije i infiltriraju se u njihove redove, predstavljajući se kao sovjetski vojnici."
    
  "Baš ove maske?" Werner je bio zapanjen.
    
  Schmidt je kimnuo. "Da, svih dvanaest. Ali bio je to neuspjeh. Znanstvenici koji su reproducirali babilonsku masku krivo su izračunali, ili, pa, ne znam detalje", slegnuo je ramenima. "Umjesto toga, piloti su postali psihopati, skloni samoubojstvu, i srušili su svoje strojeve u logorima raznih sovjetskih jedinica umjesto da dovrše misiju. Himmlera i Hitlera nije bilo briga, budući da je to bila neuspješna operacija. Dakle, Leonidina jedinica ušla je u povijest kao jedina nacistička kamikaza eskadrila u povijesti."
    
  Werner je sve to upijao, pokušavajući smisliti način da izbjegne istu sudbinu, a istovremeno je prevario Schmidta da na trenutak spusti gard. Ali iskreno, ostala su još dva dana do provedbe plana, a sprječavanje katastrofe sada bi bilo praktički nemoguće. Poznavao je palestinsku pilotkinju iz letačke jezgre VVO-a. Kad bi je mogao kontaktirati, mogla bi spriječiti Himmelfarb da napusti irački zračni prostor. To bi mu omogućilo da se koncentrira na sabotažu Schmidta na dan potpisivanja.
    
  Radioaparati su pucketali i na topografskoj karti pojavila se velika crvena mrlja.
    
  "Ah! Evo nas!" uzviknuo je Schmidt radosno.
    
  "Tko?" upita Werner znatiželjno. Schmidt ga potapša po leđima i odvede do ekrana.
    
  "Jesmo, prijatelju. Operacija Lav 2. Vidiš li taj bljesak? To je satelitsko praćenje ureda CIA-e u Bagdadu. Potvrda za one koje čekam ukazivat će na blokadu Haaga i Berlina. Nakon što sva tri budemo na svojim mjestima, tvoja će jedinica odletjeti u Bagdad, dok će druge dvije jedinice tvoje eskadrile istovremeno napasti druga dva grada."
    
  "O, moj Bože", promrmlja Werner, zureći u pulsirajući crveni gumb. "Zašto baš ova tri grada? Razumijem Haag - summit bi se trebao održati tamo. I Bagdad govori sam za sebe, ali zašto Berlin? Pripremate li dvije zemlje za međusobne protunapade?"
    
  "Zato sam vas izabrao za svog zapovjednika, poručniče. Vi ste prirodni strateg", trijumfalno je rekao Schmidt.
    
  Zapovjednikov zidni interfonski zvučnik je kliknuo, a oštar, mučan zvuk odjeknuo je zatvorenim bunkerom. Oba muškarca su instinktivno pokrila uši, trzajući se dok buka nije utihnula.
    
  "Kapetane Schmidt, ovdje zaštitar baze Kilo. Ovdje je žena koja vas želi vidjeti, zajedno sa svojom asistenticom. U dokumentima je navedena kao Miriam Inkley, britanska pravna predstavnica ureda Svjetske banke u Njemačkoj", rekao je čuvar na vratima.
    
  "Sad? Bez dogovora?" viknuo je Schmidt. "Reci joj da se gubi. Zauzet sam!"
    
  "O, ne bih to učinio, gospodine", prepirao se Werner, dovoljno uvjerljivo da Schmidt povjeruje da je potpuno ozbiljan. Šapnuo je kapetanu: "Čuo sam da radi za general-pukovnika Meyera. Vjerojatno se radi o ubojstvima koja je počinio Löwenhagen i o tome kako nas tisak pokušava prikazati u lošem svjetlu."
    
  "Bog zna da nemam vremena za ovo!" odgovorio je. "Dovedite ih u moj ured!"
    
  "Trebam li vas pratiti, gospodine? Ili želite da postanem nevidljiv?" lukavo je upitao Werner.
    
  "Ne, naravno da moraš poći sa mnom", obrecnu se Schmidt. Bio je ljut zbog prekida, ali Werner se sjetio imena žene koja im je pomogla stvoriti distrakciju kad su se trebali riješiti policije. "Onda bi Sam Cleve i Marduk trebali biti ovdje. Moram pronaći Marlene, ali kako?" Dok se Werner vukao sa svojim zapovjednikom do ureda, mučio se pokušavajući shvatiti gdje bi mogao zadržati Marlene i kako bi mogao nezapaženo pobjeći od Schmidta.
    
  "Požuri, poručniče", naredio je Schmidt. Svi tragovi njegova prijašnjeg ponosa i radosnog iščekivanja nestali su, a on se vratio u potpuni tiranski način. "Nemamo vremena za gubljenje." Werner se pitao treba li jednostavno svladati kapetana i upasti u sobu. To bi sada bilo tako lako. Bili su između bunkera i baze, pod zemljom, gdje nitko ne bi čuo kapetanov poziv u pomoć. S druge strane, dok su stigli u bazu, znao je da je Samov prijatelj Cleve iznad zemlje i da Marduk vjerojatno već zna da je Werner u nevolji.
    
  Međutim, ako porazi vođu, svi bi mogli biti razotkriveni. Bila je to teška odluka. U prošlosti se Werner često našao neodlučnim jer je opcija bilo premalo, ali ovaj put ih je bilo previše, a svaka je vodila do jednako teških rezultata. Neznanje koji je dio prava Babilonska maska također je predstavljalo pravi problem, a vrijeme je istjecalo - za cijeli svijet.
    
  Prebrzo, prije nego što je Werner mogao odlučiti između prednosti i nedostataka situacije, njih dvojica su stigli do stubišta skromne poslovne zgrade. Werner se popeo stubama pokraj Schmidta, a poneki pilot ili administrativni zaposlenik bi ga pozdravio ili salutirao. Bilo bi glupo sada izvesti puč. Ponudi vrijeme. Prvo vidi koje će se prilike ukazati, rekao je Werner sam sebi. Ali Marlene! Kako ćemo je pronaći? Njegove su se emocije borile s njegovim razmišljanjem, dok je pred Schmidtom zadržavao nedokučiv izraz lica.
    
  "Samo se poigraj sa svime što kažem, Wernere", rekao je Schmidt kroz stisnute zube dok su se približavali uredu, gdje je Werner vidio novinarku i Marduka kako čekaju u maskama. Na djelić sekunde, ponovno se osjećao slobodnim, kao da se nadao da će vrištati i svladati svog čuvara, ali Werner je znao da mora čekati.
    
  Razmjena pogleda između Marduka, Margaret i Wernera bila je brza, prikrivena ispovijest, daleko od oštrih osjećaja kapetana Schmidta. Margaret je predstavila sebe i Marduka kao dvoje zrakoplovnih odvjetnika s bogatim iskustvom u politologiji.
    
  "Molim vas, sjednite", ponudi Schmidt, glumeći pristojnost. Pokušao je ne gledati u čudnog starca koji je pratio strogu, ekstrovertiranu ženu.
    
  "Hvala vam", rekla je Margaret. "Zapravo smo htjeli razgovarati s pravim zapovjednikom Luftwaffea, ali vaša zaštita nam je rekla da je general-pukovnik Meyer izvan zemlje."
    
  Taj uvredljivi udarac živcima zadala je elegantno i s namjerom da malo iritira kapetana. Werner je stoički stajao sa strane stola, pokušavajući se ne nasmijati.
    
    
  Poglavlje 27 - Susa ili rat
    
    
  Ninine su se oči prikovale za Sama dok je slušala posljednji dio snimke. U jednom trenutku, uplašio se da je prestala disati dok je slušala, mršteći se, koncentrirajući se, hvatajući dah i naginjući glavu na stranu tijekom cijelog soundtracka. Kad je završilo, ona ga je jednostavno nastavila gledati. U pozadini je Ninin televizor puštao informativni kanal, ali bez zvuka.
    
  "Dovraga!" iznenada je uzviknula. Ruke su joj bile prekrivene iglama i cjevčicama od dnevnog postupka, inače bi ih od čuđenja zarila u kosu. "Želiš reći da je tip za kojeg sam mislila da je Jack Trbosjek zapravo Gandalf Sivi, a da je moj prijatelj, koji je spavao u istoj sobi sa mnom i prešao mnogo kilometara sa mnom, bio hladnokrvni ubojica?"
    
  "Da".
    
  "Zašto onda nije ubio i mene?" Nina je naglas razmišljala.
    
  "Sljepoća ti je spasila život", rekao joj je Sam. "Činjenica da si bila jedina osoba koja nije mogla vidjeti da im lice pripada nekome drugome morala je biti tvoja spas. Nisi im bila prijetnja."
    
  "Nikad nisam mislio da ću biti sretan što sam slijep. Isuse! Možeš li zamisliti što mi se moglo dogoditi? Pa gdje su svi sada?"
    
  Sam se nakašljao, osobina koju je Nina do sada naučila značila je da mu je neugodno nešto što je pokušavao artikulirati, nešto što bi inače zvučalo ludo.
    
  "O, moj Bože", ponovno je uzviknula.
    
  "Slušajte, sve je ovo rizično. Purdue je zauzet okupljanjem timova hakera u svakom većem gradu kako bi ometali satelitske emisije i radio signale. Želi spriječiti da se vijest o Sloaneovoj smrti prebrzo proširi", objasnio je Sam, ne gajeći puno nade u Purdueov plan da odgodi svjetske medije. Međutim, nadao se da će to biti značajno otežano, barem zbog ogromne mreže kibernetičkih špijuna i tehničara koje je Purdue imao na raspolaganju. "Margaret, ženski glas koji ste čuli još je uvijek u Njemačkoj. Werner je trebao obavijestiti Marduka kada je uspio vratiti Schmidtovu masku bez Schmidtova znanja, ali do tog roka nije dobio nikakav odgovor."
    
  "Dakle, mrtav je", slegnula je ramenima Nina.
    
  "Ne nužno. To samo znači da nije uspio dobiti masku", rekao je Sam. "Ne znam može li mu Kol pomoći da je dobije, ali čini se da je malo izvan sebe, po mom mišljenju. Ali budući da Marduk nije ništa čuo od Wernera, otišao je s Margaret u bazu Büchel vidjeti što se događa."
    
  "Reci Perdueu da ubrza svoj rad na sustavima za emitiranje", rekla je Nina Samu.
    
  "Siguran sam da se kreću najbrže što mogu."
    
  "Ne dovoljno brzo", odvratila je, kimajući prema televizoru. Sam se okrenuo i otkrio da je prva veća mreža uhvatila izvještaj koji su Purdueovi ljudi pokušavali zaustaviti.
    
  "O, moj Bože!" uzviknuo je Sam.
    
  "Neće upaliti, Same", priznala je Nina. "Nijednom agentu za informacije ne bi bilo važno da započnu još jedan svjetski rat širenjem vijesti o smrti profesora Sloanea. Znaš kakvi su! Nepažljivi, pohlepni ljudi. Tipično. Radije će pokušati ukrasti reputaciju tračevima nego razmišljati o posljedicama."
    
  "Volio bih da neke od glavnih novina i objava na društvenim mrežama ovo nazovu prijevarom", rekao je Sam razočarano. "To bi bilo dovoljno dugo 'on je rekao, ona je rekla' da se obuzdaju pravi pozivi na rat."
    
  Televizor je odjednom potpuno zamračen i pojavilo se nekoliko glazbenih spotova iz 80-ih. Sam i Nina pitali su se je li to djelo hakera koji su koristili sve što su mogli dohvatiti kako bi odgodili daljnja izvješća.
    
  "Sam", odmah je rekla, blažim i iskrenijim tonom. "Ono što ti je Marduk rekao o onoj koži koja može skinuti masku - ima li on to?"
    
  Nije imao odgovor. U tom trenutku mu nije ni palo na pamet da Marduka pita više o tome.
    
  "Nemam pojma", odgovorio je Sam. "Ali ne mogu riskirati da ga sada nazovem Margaretinim telefonom. Tko zna gdje su iza neprijateljskih linija, znaš? Bio bi to lud potez koji bi nas mogao koštati svega."
    
  "Znam. Samo sam znatiželjna", rekla je.
    
  "Zašto?" trebao je pitati.
    
  "Pa, rekla si da je Margaret imala ideju da netko upotrijebi masku kako bi poprimio izgled profesora Sloanea, čak i samo da bi potpisao mirovni sporazum, zar ne?" prepričala je Nina.
    
  "Da, jest", potvrdio je.
    
  Nina je teško uzdahnula, razmišljajući o tome čemu će služiti. U konačnici, to će poslužiti većem dobru od samo njezine vlastite dobrobiti.
    
  "Može li nas Margaret spojiti sa Sloaneinim uredom?" upitala je Nina kao da naručuje pizzu.
    
  "Purdue može. Zašto?"
    
  "Dogovorimo sastanak. Prekosutra je Noć vještica, Sam. Jedan od najvećih dana u modernoj povijesti i ne možemo dopustiti da se gurne u kut. Ako nam gospodin Marduk može nabaviti masku", objasnila je, ali Sam je počeo snažno odmahivati glavom.
    
  "Nikako! Nikad ti to neću dopustiti, Nina", bijesno je prosvjedovao.
    
  "Pusti me da završim!" vrisnula je što je glasnije njezino izubijano tijelo moglo podnijeti. "Učinit ću to, Sam! Ovo je moja odluka, a moje tijelo je moja sudbina!"
    
  "Stvarno?" povikao je. "A što je s ljudima koje ćeš ostaviti za sobom ako ne uspijemo skinuti masku prije nego što te ona odvede od nas?"
    
  "Što ako ovo ne učinim, Sam? Hoće li cijeli svijet upasti u prokleti Treći svjetski rat? Život jednog čovjeka... ili će djeca cijelog planeta ponovno biti bombardirana? Očevi i braća su se vratili na prve crte, i Bog zna za što će još ovaj put koristiti tehnologiju!" Ninina su pluća radila prekovremeno kako bi izgovorila riječi.
    
  Sam je samo odmahnuo pognutom glavom. Nije htio priznati da je to bila najbolja stvar koju je mogao učiniti. Da je to bila bilo koja druga žena, ali ne Nina.
    
  "Hajde, Clive, znaš da je ovo jedini način", rekla je dok je utrčavala medicinska sestra.
    
  "Dr. Gould, ne možete biti toliko napeti. Molim vas, otiđite, gospodine Cleve", zahtijevala je. Nina nije htjela biti gruba prema medicinskom osoblju, ali nikako nije mogla ostaviti ovo pitanje neriješenim.
    
  "Hannah, molim te, dopusti nam da završimo ovu raspravu", preklinjala je Nina.
    
  "Jedva dišete, dr. Gould. Ne možete se ovako živcirati i uzrokovati vrtoglavi puls", ukorila ga je Hannah.
    
  "Razumijem", brzo je odgovorila Nina, održavajući srdačan ton. "Ali molim te, samo daj Samu i meni još nekoliko minuta."
    
  "Što nije u redu s televizorom?" upitala je Hannah, zbunjena stalnim prekidima i iskrivljenom slikom. "Reći ću majstorima da pogledaju našu antenu." S tim riječima, izašla je iz sobe, bacivši posljednji pogled na Ninu kako bi je uvjerila u ono što je upravo rekla. Nina je kimnula u znak odgovora.
    
  "Sretno s popravljanjem antene", nasmiješio se Sam.
    
  "Gdje je Perdue?" upitala je Nina.
    
  "Rekao sam ti. Zauzet je povezivanjem satelita kojima upravljaju njegove krovne tvrtke s daljinskim pristupom za svoje tajne suučesnike."
    
  "Mislim, gdje je on? Je li u Edinburghu? Je li u Njemačkoj?"
    
  "Zašto?" upitao je Sam.
    
  "Odgovori mi!" zahtijevala je, mršteći se.
    
  "Nisi ga htjela nigdje blizu sebe, pa se sada drži podalje." Sad je to vani. Rekao je to, nevjerojatno obrambeno od Perduea prema Nini. "Duboko se kaje zbog onoga što se dogodilo u Černobilu, a ti si se prema njemu ponašala kao prema smeću u Mannheimu. Što si očekivala?"
    
  "Čekaj, što?" obrecnula se na Sama. "Pokušao me ubiti! Jesi li svjestan koliko se nepovjerenja to razvija?"
    
  "Da, vjerujem! Vjerujem. I stišaj se prije nego što sestra Betty vrati. Znam kako je biti bačen u očaj kada mi život prijete oni kojima sam vjerovao. Ne možeš vjerovati da bi te ikada namjerno ozlijedio, Nina. Za ime Božje, on te voli!"
    
  Zaustavio se, ali bilo je prekasno. Nina je bila razoružana, bez obzira na cijenu, ali Sam je već žalio zbog svojih riječi. Zadnje na što ju je trebao podsjećati bila je Perdueova neumoljiva potraga za njezinom naklonošću. Po njegovom mišljenju, Sam je već bio inferiorniji od Perduea u mnogočemu. Perdue je bio genij s pariranim šarmom, neovisno bogat, naslijedio je imanja, vile i tehnološki napredne patente. Imao je izvrstan ugled kao istraživač, filantrop i izumitelj.
    
  Sve što je Sam imao bila je Pulitzerova nagrada i još nekoliko nagrada i priznanja. Osim tri knjige i male svote novca od sudjelovanja u lovu na blago na Purdueovom sveučilištu, Sam je imao penthouse i mačku.
    
  "Odgovori na moje pitanje", rekla je jednostavno, primijetivši ubod u Samovim očima pri pomisli da će je izgubiti. "Obećavam da ću se dobro ponašati ako mi Purdue pomogne kontaktirati sjedište WUO-a."
    
  "Ne znamo čak ni ima li Marduk masku," Sam se hvatao za slamke kako bi zaustavio Ninin napredak.
    
  "To je divno. Iako ne znamo sa sigurnošću, možemo dogovoriti da ja predstavljam WUO na potpisivanju kako bi ljudi profesorice Sloan mogli u skladu s tim organizirati logistiku i sigurnost." "Uostalom", uzdahnula je, "kada se pojavi sitna brineta, sa ili bez Sloanova lica, bilo bi lakše odbaciti izvješća kao prijevaru, zar ne?"
    
  "Purdue je upravo u Reichtisusisu", priznao je Sam. "Kontaktirat ću ga i reći mu o tvojoj ponudi."
    
  "Hvala vam", odgovorila je tiho dok je TV ekran sam mijenjao kanale, nakratko zastajući na testnim signalima. Odjednom se zaustavio na globalnoj informativnoj postaji, koja još nije ostala bez struje. Ninine su oči ostale prikovane za ekran, na trenutak ignorirajući Samovu mrzovoljnu šutnju.
    
  "Sam, pogledaj!" uzviknula je, s mukom podižući ruku kako bi pokazala na televizor. Sam se okrenula. Iza nje se u uredu CIA-e u Haagu pojavila novinarka s mikrofonom.
    
  "Pojačaj!" uzviknuo je Sam, zgrabio daljinski upravljač i pritisnuo mnoštvo pogrešnih tipki prije nego što je konačno povećao glasnoću u obliku rastućih zelenih traka na zaslonu visoke razlučivosti. Dok su mogli čuti što govori, izgovorila je samo tri rečenice.
    
  "...ovdje u Haagu, nakon izvješća o navodnom ubojstvu profesorice Marthe Sloane jučer u njezinoj kući za odmor u Cardiffu. Mediji nisu mogli potvrditi ova izvješća jer predstavnik profesorice nije bio dostupan za komentar."
    
  "Pa, barem još uvijek nisu sigurni u činjenice", primijetila je Nina. Izvještaj iz studija se nastavio, a voditeljica vijesti dodala je još informacija o još jednom događaju.
    
  Međutim, s obzirom na nadolazeći summit na kojem će se potpisati mirovni sporazum između mezoarapijskih država i Svjetske banke, ured vođe Mezoarabije, sultana Junusa ibn Mekkana, najavio je promjenu plana.
    
  "Da, sad počinje. Prokleti rat", zarežao je Sam, sjedeći i slušajući u iščekivanju.
    
  "Mezoarapski Zastupnički dom promijenio je sporazum koji će biti potpisan u gradu Susa, Mezoarabija, nakon prijetnji sultanovom životu od strane udruženja."
    
  Nina je duboko udahnula. "Dakle, ili Susa ili rat. Misliš li još uvijek da moje nošenje Babilonske maske nije ključno za budućnost svijeta u cjelini?"
    
    
  Poglavlje 28 - Mardukova izdaja
    
    
  Werner je znao da ne smije napustiti ured dok Schmidt razgovara s posjetiteljima, ali morao je saznati gdje je Marlene zatočena. Ako bi mogao kontaktirati Sama, novinar bi mogao upotrijebiti njegove kontakte kako bi pratio poziv koji je uputila na Wernerov mobitel. Bio je posebno impresioniran vještim korištenjem pravnog žargona britanske novinarke, dok je ona prevarila Schmidta predstavljajući se kao odvjetnica iz sjedišta WUO-a.
    
  Marduk je iznenada prekinuo razgovor. "Ispričavam se, kapetane Schmidt, ali smijem li se poslužiti vašim muškim odajama? Zbog svih ovih događaja koji su se brzo odvijali toliko smo žurili do vaše baze da sam, priznajem, zanemario mjehur."
    
  Schmidt je bio previše koristan. Nije se htio osramotiti pred VO-om, budući da su oni trenutno kontrolirali njegovu bazu i nadređene. Dok ne izvede svoj vatreni udar protiv njihove moći, morao se pokoravati i ulizati im se po potrebi kako bi održao privid.
    
  "Naravno! Naravno", odgovorio je Schmidt. "Poručniče Werner, možete li, molim vas, otpratiti našeg gosta do muškog toaleta? I ne zaboravite pitati... Marlene... o pristupu Bloku B, u redu?"
    
  "Da, gospodine", odgovorio je Werner. "Molim vas, pođite sa mnom, gospodine."
    
  "Hvala vam, poručniče. Znate, kad dostignete moje godine, stalni odlasci na WC postat će obvezni i dugotrajni. Njegujte svoju mladost."
    
  Schmidt i Margaret su se nasmijali Mardukovoj primjedbi dok je Werner slijedio Mardukove korake. Poslušao je Schmidtovo suptilno, šifrirano upozorenje da će Marlenein život biti u opasnosti ako Werner pokuša išta izvan njegova vidokruga. Polako su napustili ured, naglašavajući prijevaru i kupujući više vremena. Čim su se udaljili od njega, Werner je povukao Marduka u stranu.
    
  "Gospodine Marduk, molim vas, morate mi pomoći", šapnuo je.
    
  "Zato sam ovdje. Vaša nemogućnost da me kontaktirate i ono ne baš učinkovito skriveno upozorenje vašeg nadređenog to su odali", odgovorio je Marduk. Werner je s divljenjem zurio u starca. Bilo je nevjerojatno koliko je Marduk bio pronicljiv, posebno za čovjeka njegovih godina.
    
  "Bože moj, volim pronicljive ljude", konačno reče Werner.
    
  "I ja, sine. I ja. I usput, jesi li barem saznao gdje drži Babilonsku masku?" upitao je. Werner je kimnuo.
    
  "Ali prvo moramo osigurati našu odsutnost", rekao je Marduk. "Gdje je tvoja ambulanta?"
    
  Werner nije imao pojma što starac smjera, ali do sada je naučio zadržati svoja pitanja za sebe i promatrati kako se događaji odvijaju. "Ovuda."
    
  Deset minuta kasnije, dvojica muškaraca stajala su ispred tipkovnice u ćeliji u kojoj je Schmidt čuvao svoje izopačene nacističke snove i relikvije. Marduk je pogledao vrata i tipkovnicu. Nakon detaljnijeg pregleda, shvatio je da će ući unutra biti teže nego što je isprva mislio.
    
  "Ima rezervni strujni krug koji ga obavještava ako netko dira njegovu elektroniku", rekao je Marduk poručniku. "Morat ćeš ga omesti."
    
  "Što? Ne mogu ovo!" Werner je šapnuo i vrisnuo u isto vrijeme.
    
  Marduk ga je prevario svojom neprestanom smirenošću. "A zašto ne?"
    
  Werner nije ništa rekao. Lako je mogao odvratiti Schmidtu pažnju, posebno u prisutnosti žene. Schmidt vjerojatno ne bi dizao buku oko nje u njihovom društvu. Werner je morao priznati da je to jedini način da dobije masku.
    
  "Kako znaš kakva je to maska?" konačno je upitao Marduka.
    
  Starac se nije ni potrudio odgovoriti. Bilo je toliko očito da bi je, kao čuvar maske, prepoznao bilo gdje. Sve što je trebao učiniti bilo je okrenuti glavu i pogledati mladog poručnika. "Ck-ck-ck."
    
  "U redu, u redu", priznao je Werner da je to glupo pitanje. "Mogu li se poslužiti tvojim telefonom? Moram zamoliti Sama Cleavea da mi pronađe broj."
    
  "Oh! Žao mi je, sine. Nemam ga. Kad se popneš gore, upotrijebi Margaretin telefon da nazoveš Sama. Zatim stvori pravu hitnu situaciju. Reci 'požar'."
    
  "Naravno. Vatra. Tvoja stvar", primijetio je Werner.
    
  Ignorirajući mladićev komentar, Marduk je objasnio ostatak plana. "Čim čujem alarm, otključat ću tipkovnicu. Vaš kapetan neće imati drugog izbora nego evakuirati zgradu. Neće imati vremena sići ovamo. Naći ću se s vama i Margaret ispred baze, zato se pobrinite da cijelo vrijeme budete s njom."
    
  "Shvatio sam", rekao je Werner. "Ima li Margaret Samov broj?"
    
  "Zovu ih 'trauchle blizanci' ili nešto slično," namršti se Marduk, "ali u svakom slučaju, da, ona ima njegov broj. A sada idi i radi svoje. Čekat ću signal kaosa." U njegovom tonu bilo je naznaka humora, ali Wernerovo lice bilo je ispunjeno potpunom koncentracijom na ono što će učiniti.
    
  Iako su Marduk i Werner osigurali alibi u ambulanti za svoju dugu odsutnost, otkriće rezervnog strujnog kruga zahtijevalo je novi plan. Međutim, Werner ga je iskoristio kako bi smislio uvjerljivu priču u slučaju da stigne u ured i otkrije da je Schmidt već obavijestio osiguranje.
    
  U suprotnom smjeru od ugla gdje je bio označen ulaz u ambulantu baze, Werner se ušuljao u arhivsku sobu uprave. Uspješna sabotaža bila je potrebna ne samo da bi se spasila Marlene, već praktički da bi se spasio svijet od još jednog rata.
    
    
  * * *
    
    
  U malom hodniku odmah ispred bunkera, Marduk je čekao da se oglasi alarm. Nervozno je bio u iskušenju da pokuša poigrati se s tipkovnicom, ali se suzdržao od toga kako bi izbjegao prerano hvatanje Wernera. Marduk nikada nije zamišljao da će krađa Babilonske maske izazvati tako otvoreno neprijateljstvo. Obično je uspijevao brzo i diskretno eliminirati kradljivce maske, vraćajući se u Mosul s netaknutom relikvijom.
    
  S tako krhkom političkom scenom i najnovijom krađom motiviranom svjetskom dominacijom, Marduk je vjerovao da će situacija neizbježno izmaći kontroli. Nikada prije nije provaljivao u domove ljudi, varao ih ili čak pokazivao svoje lice! Sada se osjećao kao vladin agent - s timom, ni manje ni više. Morao je priznati, prvi put u životu, da je zadovoljan što je primljen u tim, ali jednostavno nije bio tip - niti godine - za takve stvari. Signal koji je čekao stigao je bez upozorenja. Crvena svjetla iznad bunkera počela su bljeskati, vizualni, tihi alarm. Marduk je iskoristio svoje tehnološko znanje kako bi nadjačao zakrpu koju je prepoznao, ali znao je da će to poslati upozorenje Schmidtu bez alternativne lozinke. Vrata su se otvorila, otkrivajući bunker ispunjen starim nacističkim artefaktima i komunikacijskim uređajima. Ali Marduk nije bio tamo ni zbog čega drugog osim zbog maske, najrazornije relikvije od svih.
    
  Kao što mu je Werner rekao, pronašao je zid s trinaest maski, svaka zapanjujuće nalik babilonskoj maski. Marduk je ignorirao sljedeće pozive s interfona za evakuaciju dok je pregledavao svaku relikviju. Jednu po jednu, pregledavao ih je svojim impresivnim pogledom, sklon pomnom proučavanju detalja s intenzitetom grabežljivca. Svaka maska bila je slična sljedećoj: tanki, lubanjasti pokrov s tamnocrvenom unutrašnjosti, prepun kompozitnog materijala koji su razvili čarobnjaci znanosti iz hladnog, okrutnog doba koje se nije smjelo ponoviti.
    
  Marduk je prepoznao prokleti znak ovih znanstvenika, koji je krasio zid iza elektroničke tehnologije i kontrola komunikacijskih satelita.
    
  Podrugljivo se nasmijao: "Rede Crnog Sunca. Vrijeme je da iskoračite izvan naših horizonta."
    
  Marduk je uzeo pravu masku i zavukao je pod kaput, zakopčavši veliki unutarnji džep. Morao je požuriti da se pridruži Margaret i, nadajući se, Werneru, ako dječak još nije upucan. Prije nego što je izašao u crvenkasti sjaj sivog cementa podzemnog hodnika, Marduk je zastao kako bi još jednom promotrio odvratnu sobu.
    
  "Pa, sad sam ovdje", teško je uzdahnuo, stežući čeličnu cijev iz ormarića među dlanovima. U samo šest udara, Peter Marduk uništio je električnu mrežu bunkera, zajedno s računalima koja je Schmidt koristio za mapiranje zona napada. Nestanak struje, međutim, nije bio ograničen samo na bunker; zapravo je bio spojen na upravnu zgradu zračne baze. Uslijedio je potpuni nestanak struje u cijeloj zračnoj bazi Büchel, što je osoblje izazvalo uzbuđenje.
    
  Nakon što je svijet vidio televizijsku reportažu o odluci sultana Yunusa ibn Mekkana da promijeni mjesto potpisivanja mirovnog sporazuma, opći konsenzus bio je da se nazire svjetski rat. Iako je navodno ubojstvo profesorice Marthe Sloan ostalo nejasno, i dalje je izazivalo zabrinutost građana i vojnog osoblja diljem svijeta. Po prvi put, dvije vječno zaraćene frakcije bile su na rubu sklapanja mira, a sam događaj bio je, u najboljem slučaju, zabrinjavajući za većinu gledatelja diljem svijeta.
    
  Takva tjeskoba i paranoja bili su uobičajeni posvuda, pa je nestanak struje u samoj zračnoj bazi gdje je nepoznati pilot srušio borbeni zrakoplov samo nekoliko dana ranije izazvao paniku. Marduk je uvijek uživao u kaosu uzrokovanom paničnim letom. Zbunjenost je uvijek davala situaciji određeni prizvuk bezakonja i nepoštivanja protokola, što mu je dobro poslužilo u želji da se kreće neotkriveno.
    
  Spustio se niz stepenice do izlaza, koji je vodio u dvorište gdje su se spajale vojarna i upravne zgrade. Svjetiljke i vojnici koji su radili na generatorima osvjetljavali su okolinu žutim svjetlom koje je prožimalo svaki dostupni kutak zračne baze. Samo su dijelovi menze bili mračni, stvarajući idealan put za Marduka da prođe kroz sekundarna vrata.
    
  Vrativši se uvjerljivo sporom šepanju, Marduk se konačno probio kroz žurno vojno osoblje, gdje je Schmidt vikao naredbe pilotima da se pripreme i sigurnosnom osoblju da zaključa bazu. Marduk je ubrzo stigao do stražara na ulazu koji je prvi najavio njegov i Margaretin dolazak. Izgledajući izrazito jadno, starac je upitao uznemirenog stražara: "Što se događa? Izgubio sam se! Možete li pomoći? Moj kolega se odmaknuo od mene i..."
    
  "Da, da, da, sjećam vas se. Molim vas, pričekajte kraj automobila, gospodine", rekao je stražar.
    
  Marduk kimne u znak slaganja. Ponovno se osvrne. "Dakle, vidio si je kako prolazi?"
    
  "Ne, gospodine! Molim vas, samo pričekajte u autu!" viknuo je stražar, slušajući naredbe preko zavijanja alarma i reflektora.
    
  "U redu. Vidimo se onda", odgovorio je Marduk, krećući se prema Margaretinom autu, nadajući se da će je tamo naći. Maska mu je pritišćena uz izbočena prsa dok je ubrzavao korak prema autu. Marduk se osjećao ispunjeno, čak i mirno, dok se penjao u Margaretin unajmljeni automobil s ključevima koje joj je uzeo.
    
  Vozeći se, prizor kaosa u retrovizoru izmicao je Marduku, koji je osjetio kako mu je težina nestala s duše, duboko olakšanje što se sada može vratiti u domovinu s maskom koju je pronašao. Ono što je svijet radio, sa svojom sve slabijom kontrolom i igrama moći, više mu nije bilo važno. Što se njega tiče, ako je ljudska rasa postala toliko arogantna i gladna moći da se čak i izgledi za sklad pretvorili u bezosjećajnost, možda je izumiranje odavno trebalo doći.
    
    
  Poglavlje 29 - Pokrenut Purdueov tab
    
    
  Perdue nije htio osobno razgovarati s Ninom, pa je ostao u svojoj vili, Raichtisusisu. Odatle je nastavio organizirati medijsku blokadu koju je Sam zatražio. Ali istraživač nije imao namjeru postati povučena, samosažaljiva osoba samo zato što ga je njegova bivša ljubavnica i prijateljica Nina izbjegavala. Zapravo, Perdue je imao neke vlastite planove za neizbježne probleme koji su se počeli nadvijati na Noć vještica.
    
  Nakon što je njegova mreža hakera, stručnjaka za emitiranje i polukriminalnih aktivista bila povezana s medijskim blokom, bio je slobodan pokrenuti vlastite planove. Njegov rad bio je otežan osobnim problemima, ali naučio je ne dopustiti da emocije ometaju opipljivije zadatke. Dok je istraživao drugu priču, okružen kontrolnim listama i putnim dokumentima, primio je obavijest putem Skypea. Bio je to Sam.
    
  "Kako je jutros u Casa Purdue?" upitao je Sam. Glas mu je bio veseo, ali lice smrtno ozbiljno. Da je to bio običan telefonski poziv, Purdue bi Sama smatrao utjelovljenjem vedrine.
    
  "Odlično, Scotte, Same", Perdue je bio prisiljen uzviknuti kad je vidio novinarove krvave oči i prtljagu. "Mislio sam da sam ja taj koji više ne spava. Izgledaš iscrpljeno na vrlo alarmantan način. Je li to Nina?"
    
  "Oh, uvijek je to Nina, prijateljice moja", odgovorio je Sam uz uzdah, "ali ne samo na način na koji me inače izluđuje. Ovaj put je to podigla na potpuno novu razinu."
    
  "O, moj Bože", promrmljao je Perdue, pripremajući se za vijesti, srknuvši gutljaj crne kave koja se užasno pokvarila od nedostatka ljutine. Trznuo se od hrapavog okusa, ali više ga je brinuo Samov poziv.
    
  "Znam da se sada ne želiš baviti ničim što ima veze s njom, ali moram te moliti da mi barem pomogneš razmisliti o njezinom prijedlogu", rekao je Sam.
    
  "Jesi li sada u Kirkwallu?" upitao je Purdue.
    
  "Da, ali ne zadugo. Jesi li poslušao snimku koju sam ti poslao?" umorno je upitao Sam.
    
  "Jesam. Apsolutno je hipnotizirajuće. Hoćeš li ovo objaviti za Edinburgh Post? Mislim da te Margaret Crosby uznemiravala nakon što sam napustio Njemačku." Purdue se nasmijao, nehotice se mučeći još jednim gutljajem užeglog kofeina. "Blef!"
    
  "Razmišljao sam o tome", odgovorio je Sam. "Da se radi samo o ubojstvima u bolnici u Heidelbergu ili korupciji u visokom zapovjedništvu Luftwaffea, da. Bio bi to dobar korak prema održavanju mog ugleda. Ali trenutno je to od sporedne važnosti. Pitam jesi li saznao tajne maske jer je Nina želi nositi."
    
  Purdueove su oči zatreperile na jarkom svjetlu ekrana, poprimajući vlažno sivu boju dok je zurio u Samovu sliku. "Molim?" rekao je, ne trepćući.
    
  "Znam. Zamolila te da kontaktiraš WUO i da Sloanovi ljudi prilagode... neku vrstu dogovora", objasnio je Sam shrvanim tonom. "Sad znam da si ljut na nju i sve to..."
    
  "Nisam ljut na nju, Sam. Samo se moram distancirati od nje zbog nas oboje - njezina i mog. Ali ne pribjegavam djetinjastoj šutnji samo zato što želim predah od nekoga. Ninu i dalje smatram svojom prijateljicom. I tebe, što se toga tiče. Dakle, za što god me vas dvoje trebate, najmanje što mogu učiniti jest slušati", rekao je Perdue svom prijatelju. "Uvijek mogu odustati ako mislim da je to loša ideja."
    
  "Hvala ti, Purdue," Sam je odahnuo s olakšanjem. "O, hvala Bogu da imaš više razloga nego ona."
    
  "Dakle, želi da iskoristim svoju vezu s profesorom. Sloanova financijska uprava vuče neke konce, zar ne?" upitao je milijarder.
    
  "U redu", kimnuo je Sam.
    
  "A onda? Zna li ona da je sultan zatražio promjenu lokacije?" upitao je Perdue, uzimajući šalicu, ali je na vrijeme shvatio da ne želi ono što je u njoj.
    
  "Ona zna. Ali uporno prihvaća Sloaneovo lice za potpisivanje ugovora, čak i usred drevne Babilonije. Problem je kako se koža oguli", rekao je Sam.
    
  "Samo pitaj onog tipa Marduka na snimci, Same. Stekao sam dojam da ste vas dvojica u kontaktu?"
    
  Sam je izgledao uzrujano. "Otišao je, Purdue. Planirao je infiltrirati se u zračnu bazu Buchel s Margaret Crosby kako bi preuzeli masku od kapetana Schmidta. Poručnik Werner trebao je učiniti isto, ali nije mogao..." Sam je na trenutak zastao, kao da mora na silu izgovoriti sljedeće riječi. "Dakle, nemamo pojma kako pronaći Marduka da posudi masku za potpisivanje sporazuma."
    
  "O, moj Bože", uzviknuo je Perdue. Nakon kratke stanke upitao je: "Kako je Marduk napustio bazu?"
    
  "Unajmio je Margaretin auto. Poručnik Werner trebao je pobjeći iz baze s Mardukom i Margaret nakon što dobiju masku, ali ih je jednostavno ostavio tamo i odveo nju sa...ah!" Sam je odmah shvatio. "Genijalac si! Poslat ću ti njezine podatke kako bismo mogli pronaći njezine tragove na autu."
    
  "Uvijek u tijeku s tehnologijom, stari glupane", hvalio se Perdue. "Tehnologija je Božji živčani sustav."
    
  "Sasvim moguće", složio se Sam. "Ovo su stranice znanja... A sada sve to znam jer me Werner nazvao prije manje od 20 minuta, također tražeći vašu pomoć." Čak i dok je sve to govorio, Sam se nije mogao otresti krivnje koju je osjećao što je toliko vjerovao u Purdue nakon što je Nina Gould tako neceremonijalno osudila njegove napore.
    
  Purdue je bio iznenađen, ako ništa drugo. "Čekaj malo, Sam. Samo da uzmem bilješke i olovku."
    
  "Zapisuješ li rezultate?" upitao je Sam. "Ako ne, mislim da bi trebao. Ne osjećam se dobro, čovječe."
    
  "Znam. I izgledaš baš kao što zvučiš. Bez uvrede", rekao je Perdue.
    
  "Dave, možeš me sada nazvati govnom i ne bi me bilo briga. Samo mi, molim te, reci da nam možeš pomoći s ovim", preklinjao je Sam, oborenih velikih, tamnih očiju i raščupane kose.
    
  "Dakle, što da učinim za poručnika?" upitao je Perdue.
    
  "Kad se vratio u bazu, saznao je da je Schmidt poslao Himmelfarba, jednog od muškaraca iz filma 'Prebjeg', da uhvati i drži njegovu djevojku. A mi smo se trebali brinuti o njoj jer je bila Ninina medicinska sestra u Heidelbergu", objasnio je Sam.
    
  "U redu, bodovi za poručnikovu djevojku, kako se zove?" upitao je Perdue s olovkom u ruci.
    
  "Marlene. Marlene Marx. Prisilili su je da nazove Wernera nakon što su ubili liječnika kojem je pomagala. Jedini način da je pronađemo jest da pratimo njezin poziv do njegovog mobitela."
    
  "Shvatio sam. Proslijedit ću mu informacije. Pošalji mi njegov broj SMS-om."
    
  Na ekranu je Sam već odmahivao glavom. "Ne, Schmidt ima svoj telefon. Šaljem ti njegov broj za praćenje, ali ga tamo ne možeš kontaktirati, Purdue."
    
  "O, dovraga, naravno. Onda ću ti to proslijediti. Kad nazove, možeš mu to dati. U redu, onda meni dopusti da obavim ove zadatke, a ja ću ti se uskoro javiti s rezultatima."
    
  "Puno ti hvala, Perdue", rekao je Sam, izgledajući iscrpljeno, ali zahvalno.
    
  "Nema problema, Sam. Poljubi Furyja od mene i pokušaj da ti ne iskopaju oči." Perdue se nasmiješio dok se Sam podrugljivo hihotao prije nego što je u trenutku nestao u tami. Perdue se još uvijek smiješio nakon što je ekran postao crn.
    
    
  Poglavlje 30 - Očajničke mjere
    
    
  Iako su sateliti za emitiranje medija uglavnom bili neoperativni, neki radio signali i web stranice su ostali, zarazivši svijet kugom neizvjesnosti i pretjerivanja. Na preostalim profilima na društvenim mrežama koji još nisu bili blokirani, ljudi su izvještavali o panici uzrokovanoj trenutnom političkom klimom, uz izvješća o atentatima i prijetnjama Trećeg svjetskog rata.
    
  S oštećenim serverima u glavnim središtima planeta, ljudi posvuda su prirodno donosili najgore moguće zaključke. Neki izvještaji tvrdili su da je internet napadnut od strane moćne skupine svega, od izvanzemaljaca koji planiraju invaziju na Zemlju do Drugog dolaska. Neki od glupljih vjerovali su da je FBI odgovoran, nekako vjerujući da je za nacionalnu obavještajnu službu korisnije "srušiti internet". I tako su građani svake zemlje izašli na ulice kako bi izrazili svoje nezadovoljstvo na bilo koji način.
    
  Velike gradove su zahvatili nemiri, a gradske vijećnice su bile prisiljene odgovarati za komunikacijske embarge koje nisu mogle nametnuti. Na vrhu tornja Svjetske banke u Londonu, uznemirena Lisa gledala je na užurbani grad ispunjen neslogom. Lisa Gordon bila je druga po redu u organizaciji koja je nedavno izgubila svog vođu.
    
  "Bože moj, samo pogledaj ovo", rekla je svojoj osobnoj asistentici, naslonjena na stakleni prozor ureda na 22. katu. "Ljudska bića su gora od divljih životinja kada nemaju vođe, učitelje, ovlaštenog predstavnika bilo koje vrste. Jesi li primijetio/la?"
    
  Promatrala je pljačku s sigurne udaljenosti, ali je ipak željela da ih sve može urazumiti. "Čim red i vodstvo u zemljama i malo posustanu, građani će pomisliti da je uništenje jedina alternativa. Nikada to nisam mogla razumjeti. Previše je različitih ideologija, koje su iznjedrili budale i tirani." Odmahnula je glavom. "Svi govorimo različitim jezicima, a ipak pokušavamo živjeti zajedno. Neka nam Bog pomogne. Ovo je pravi Babilon."
    
  "Dr. Gordon, mezoarabijski konzulat je na liniji 4. Trebaju potvrdu za sutrašnji termin profesorice Sloane u sultanovoj palači u Susi", rekla je osobna asistentica. "Trebam li i dalje koristiti izgovor da je bolesna?"
    
  Lisa se okrenula prema svojoj asistentici. "Sad znam zašto se Marta ranije žalila da mora donositi sve odluke. Reci im da će biti tamo. Ne namjeravam još upucati ovu teško stečenu inicijativu u nogu. Čak i ako moram sama otići tamo i moliti za mir, neću to pustiti zbog terorizma."
    
  "Dr. Gordon, na vašoj glavnoj liniji je jedan gospodin. Ima vrlo važan prijedlog za nas u vezi s mirovnim sporazumom", rekao je tajnik, provirujući kroz vrata.
    
  "Hayley, znaš da ovdje ne primamo pozive od javnosti", ukorila ju je Lisa.
    
  "Kaže da se zove David Perdue", nevoljko je dodala tajnica.
    
  Lisa se naglo okrenula. "Molim vas, odmah ga spojite s mojim stolom."
    
  Lisa je bila više nego pomalo zbunjena kada je čula Perdueov prijedlog da koriste varalicu kako bi zauzeli mjesto profesora Sloana. Naravno, nije uključio smiješnu upotrebu maske kako bi se preuzeo ženski identitet. To bi bilo malo previše jezivo. Ipak, prijedlog zamjene šokirao je Lisu Gordon.
    
  "Gospodine Perdue, koliko god mi u WUO Britain cijenimo vašu kontinuiranu velikodušnost prema našoj organizaciji, morate shvatiti da bi takav čin bio prijevaran i neetičan. I, kao što sam siguran da razumijete, upravo se protivimo takvim praksama. To bi nas prikazalo kao licemjere."
    
  "Naravno da znam", odgovorio je Perdue. "Ali razmislite o tome, dr. Gordon. Koliko ste spremni prekršiti pravila kako biste postigli mir? Evo bolesne žene - i niste li iskoristili njezinu bolest kao žrtvenog jarca kako biste spriječili potvrdu Martine smrti? A ova gospođa, koja nevjerojatno sliči Marthi, predlaže da zavede prave ljude samo na trenutak u povijesti kako biste uspostavili svoju organizaciju unutar njezinih podružnica."
    
  "T-trebala bih... razmisliti o tome, gospodine Purdue", promucala je, još uvijek nesposobna donijeti odluku.
    
  "Bolje požurite, dr. Gordon", podsjetio ju je Perdue. "Potpisivanje je sutra, u drugoj zemlji, a vrijeme istječe."
    
  "Kontaktirat ću vas čim razgovaram s našim savjetnicima", rekla je Perdueu. Duboko u sebi, Lisa je znala da je ovo najbolje rješenje; ne, jedino. Alternativa bi bila preskupa i morala bi odlučno odvagnuti svoj moral u odnosu na opće dobro. To zapravo nije bilo natjecanje. Istodobno, Lisa je znala da će, ako se otkrije da planira takvu obmanu, biti odgovorna i vjerojatno optužena za izdaju. Krivotvorenje je jedno, ali biti svjesni suučesnik u takvoj političkoj parodiji - sudiće joj se ni manje ni više nego za javno pogubljenje.
    
  "Jeste li još uvijek ovdje, gospodine Purdue?" iznenada je uzviknula, gledajući telefonski sustav na svom stolu kao da se tamo odražava njegovo lice.
    
  "Jesam. Trebam li se ja dogovoriti?" upitao je srdačno.
    
  "Da", čvrsto je potvrdila. "I ovo nikada ne smije izaći na površinu, razumiješ?"
    
  "Dragi moj dr. Gordon, mislio sam da me poznajete bolje od toga", odgovorio je Perdue. "Poslat ću dr. Ninu Gould i tjelohranitelja na Susu svojim privatnim mlažnjakom. Moji će piloti koristiti odobrenje WUO-a, pod uvjetom da je putnik doista profesor Sloan."
    
  Nakon što su završile s razgovorom, Lisa se našla kako oscilira između olakšanja i užasa. Koračajući po uredu, pogrbljena i čvrsto prekriženih ruku na prsima, razmišljala je o onome na što je upravo pristala. Mentalno je provjerila svaki razlog, osiguravajući da je svaki pokriven uvjerljivim izgovorom u slučaju da se šarada otkrije. Po prvi put je pozdravila medijska kašnjenja i stalne nestanke struje, nesvjesna da je bila u dosluhu s odgovornima.
    
    
  Poglavlje 31 - Čije biste lice nosili?
    
    
  Poručnik Dieter Werner osjetio je olakšanje, zabrinutost, ali ipak ushićenje. Kontaktirao je Sama Cleavea s prepaid telefona koji je kupio dok je bježao iz zračne baze, a Schmidt ga je označio kao dezertera. Sam mu je dao koordinate Marleneinog posljednjeg poziva, a on se nadao da je još uvijek tamo.
    
  "Berlin? Puno ti hvala, Sam!" rekao je Werner, stojeći sam jedne hladne mannheimske noći na benzinskoj postaji gdje je punio bratov auto. Zamolio je brata da mu posudi auto, jer će vojna policija tražiti njegov džip otkad je pobjegao Schmidtu iz kandži.
    
  "Nazovi me čim je nađeš, Dieter", rekao je Sam. "Nadam se da je živa i zdrava."
    
  "Hoću, obećavam. I zahvali se Purdueu milijun puta što ju je pronašao", rekao je Samu prije nego što je spustio slušalicu.
    
  Ipak, Werner nije mogao vjerovati Mardukovoj obmani. Bio je nezadovoljan sobom što je uopće pomislio da može vjerovati upravo čovjeku koji ga je prevario tijekom razgovora u bolnici.
    
  Ali sada je morao voziti što je brže mogao kako bi stigao do tvornice zvane Kleinschaft Inc. na periferiji Berlina, gdje je bila zatočena njegova Marlene. Sa svakom prijeđenom miljom molio se da je neozlijeđena ili barem živa. U futroli na boku nosio je osobno vatreno oružje, Makarov, koje je dobio na poklon od brata za dvadeset peti rođendan. Bio je spreman za Himmelfarb, ako kukavica još uvijek ima hrabrosti ustati i boriti se suočen s pravim vojnikom.
    
    
  * * *
    
    
  U međuvremenu, Sam je pomogao Nini da se pripremi za putovanje u Susu u Iraku. Trebali su stići tamo sljedeći dan, a Purdue je već dogovorio let nakon što je dobio vrlo oprezno zeleno svjetlo od zamjenice zapovjednika EMD-a, dr. Lise Gordon.
    
  "Jesi li nervozna?" upitao je Sam dok je Nina izlazila iz sobe, prekrasno odjevena i dotjerana, baš kao pokojni profesor Sloan. "O, Bože, toliko sličiš na nju... Kad te barem ne bih poznavao."
    
  "Jako sam nervozna, ali stalno si govorim dvije stvari. Ovo je za dobrobit svijeta i trebat će mi samo petnaest minuta prije nego što završim", priznala je. "Čula sam da su igrali na kartu boli u njezinoj odsutnosti. Pa, imaju jedno gledište."
    
  "Znaš da ne moraš ovo raditi, draga", rekao joj je posljednji put.
    
  "Oh, Same", uzdahnula je. "Neumoljiv si, čak i kad gubiš."
    
  "Vidim da te tvoja natjecateljska crta nimalo ne smeta, čak ni sa stajališta zdravog razuma", primijetio je uzimajući joj torbu. "Hajde, čeka nas auto koji će nas odvesti do zračne luke. Za nekoliko sati ćeš ući u povijest."
    
  "Sastajemo li se s njezinim ljudima u Londonu ili u Iraku?" upitala je.
    
  "Purdue je rekao da će se naći s nama na sastanku CIA-e u Susi. Tamo ćeš provesti neko vrijeme s de facto nasljednicom na čelu WUO-a, dr. Lisom Gordon. Zapamti, Nina, Lisa Gordon je jedina koja zna tko si i što radimo, u redu? Nemoj pogriješiti", rekao je dok su polako izlazili u bijelu maglu koja se dizala na hladnom zraku.
    
  "Shvaćam. Previše se brineš", frknula je, namještajući šal. "Usput, gdje je veliki arhitekt?"
    
  Sam se namrštio.
    
  "Perdue, Sam, gdje je Perdue?" ponovila je dok su krenuli.
    
  "Zadnji put kad sam razgovarao s njim, bio je kod kuće, ali on je Purdue, uvijek nešto smišlja." Nasmiješio se i slegnuo ramenima. "Kako se osjećaš?"
    
  "Moje su oči gotovo potpuno ozdravile. Znate, kad sam slušala snimku i gospodin Marduk rekao da ljudi koji nose maske oslijepe, pitala sam se je li to ono što je morao misliti one noći kad me posjetio uz bolnički krevet. Možda je mislio da sam Sa... Löwenhagen... koja se pretvara da sam cura."
    
  Nije bilo tako nategnuto kao što je zvučalo, pomislio je Sam. Zapravo, moglo bi biti istina. Nina mu je rekla da ju je Marduk pitao skriva li svoju cimericu, tako da je Peter Marduk vrlo lako mogao stvarno nagađati. Nina je naslonila glavu na Samovo rame, a on se nespretno nagnuo u stranu kako bi ga mogla dosegnuti dovoljno nisko.
    
  "Što bi učinio?" upitala je iznenada, preko prigušenog zujanja automobila. "Što bi učinio da možeš nositi bilo čije lice?"
    
  "Nisam ni razmišljao o tome", priznao je. "Pretpostavljam da ovisi."
    
  "Je li uključeno?"
    
  "Ovisi koliko dugo mogu zadržati lice ovog čovjeka", zadirkivao ju je Sam.
    
  "Samo na jedan dan, ali ne moraš ih ubiti ili umrijeti na kraju tjedna. Dobiješ njihovo lice samo na jedan dan, a nakon dvadeset četiri sata, ono se skine i opet imaš svoje", tiho je šapnula.
    
  "Pretpostavljam da bih trebao reći da bih se prerušio u neku važnu osobu i činio dobro", započeo je Sam, pitajući se koliko bi iskren trebao biti. "Trebao bih biti Purdue, pretpostavljam."
    
  "Zašto, dovraga, želiš biti Purdue?" upitala je Nina sjedajući. O, sjajno. Sad si to učinio, pomislio je Sam. Razmišljao je o pravim razlozima zašto je odabrao Purdue, ali sve su to bili razlozi koje nije htio otkriti Nini.
    
  "Sam! Zašto Purdue?" inzistirala je.
    
  "On ima sve", odgovorio je isprva, ali ona je ostala šutljiva i primijetila je, pa je Sam pojasnio. "Purdue može sve. Previše je zloglasan da bi bio dobroćudni svetac, ali previše ambiciozan da bi bio ništa. Dovoljno je pametan da izumi čudesne strojeve i naprave koje bi mogle transformirati medicinsku znanost i tehnologiju, ali je previše skroman da bi ih patentirao i profitirao od njih. Koristeći svoju pamet, svoj ugled, svoje veze i svoj novac, doslovno može postići sve. Koristila bih njegovo lice da me pokrene prema višim ciljevima nego što bi to mogao postići moj jednostavniji um, oskudne financije i beznačajnost."
    
  Očekivao je oštru preispitivanje svojih iskrivljenih prioriteta i pogrešno postavljenih ciljeva, ali umjesto toga Nina se nagnula i snažno ga poljubila. Samovo srce je zaigralo na neočekivanu gestu, ali doslovno je podivljalo na njezine riječi.
    
  "Sačuvaj obraz, Same. Imaš jednu stvar koju Purdue želi, jednu stvar za koju mu sav njegov genij, novac i utjecaj neće ništa donijeti."
    
    
  Poglavlje 32 - Sjenina ponuda
    
    
  Petera Marduka nisu smetali događaji koji su se odvijali oko njega. Bio je naviknut da se ljudi ponašaju kao manijaci, bacaju okolo poput lokomotiva koje su iskočile iz tračnica kad god bi ih nešto izvan njihove kontrole podsjetilo koliko malo moći imaju. S rukama u džepovima kaputa i opreznim pogledom ispod šešira, hodao je kroz uspaničene strance na aerodromu. Mnogi od njih išli su kući u slučaju nacionalnog zatvaranja svih usluga i prijevoza. Proživjevši mnoga razdoblja, Marduk je sve to već vidio. Proživio je tri rata. Na kraju se uvijek sve ispravilo i poteklo u drugi dio svijeta. Znao je da rat nikada neće završiti. Doveo bi samo do raseljavanja. Po njegovom mišljenju, mir je bio iluzija, koju su izmislili oni umorni od borbe za ono što imaju ili organiziranja turnira za pobjedu u raspravama. Harmonija nije bila ništa više od mita, koji su izmislili kukavice i vjerski fanatici koji su se nadali da će širenjem vjere zaslužiti titulu heroja.
    
  "Vaš let kasni, gospodine Marduk", rekao mu je službenik za prijavu. "Očekujemo da će svi letovi kasniti zbog ove najnovije situacije. Letovi će biti dostupni tek sutra ujutro."
    
  "Nema problema. Mogu pričekati", rekao je, ignorirajući njezino proučavanje njegovih čudnih crta lica, ili bolje rečeno, njihovog nedostatka. Peter Marduk, u međuvremenu, odlučio se odmoriti u svojoj hotelskoj sobi. Bio je prestar, a tijelo previše koščato, za dugo sjedenje. To će biti dovoljno za let kući. Prijavio se u hotel Cologne Bonn i naručio večeru putem sobne usluge. Iščekivanje zasluženog noćnog sna bez brige o maski ili sklupčavanja u podrumu čekajući ubojitog lopova bila je ugodna promjena krajolika za njegove umorne stare kosti.
    
  Dok su se elektronička vrata zatvarala za njim, Mardukove snažne oči ugledale su siluetu kako sjedi na stolici. Nije mu trebalo puno svjetla, ali desnom rukom polako je obuhvatio lice nalik lubanji ispod kaputa. Bilo je lako pretpostaviti da je uljez došao po relikviju.
    
  "Prvo ćeš me morati ubiti", rekao je Marduk mirno, ozbiljno misleći svaku riječ.
    
  "Ta mi je želja nadohvat ruke, gospodine Marduk. Sklon sam je odmah ispuniti ako se ne složite s mojim zahtjevima", rekao je lik.
    
  "Za ime Božje, dopusti mi da čujem tvoje zahtjeve kako bih mogao malo spavati. Nisam imao mira otkad ju je još jedna izdajnička ljudska rasa ukrala iz mog doma", požalio se Marduk.
    
  "Molim vas, sjednite. Odmorite se. Mogu otići odavde bez incidenta i pustiti vas da spavate, ili mogu zauvijek osloboditi vašeg tereta i ipak otići s onim po što sam došao", rekao je nepozvani gost.
    
  "O, misliš?" Starac se nasmijao.
    
  "Uvjeravam te u to", kategorički mu je rekao drugi.
    
  "Prijatelju moj, znaš koliko i bilo tko tko dođe po Babilonsku masku. A to je ništa. Toliko si zaslijepljen svojom pohlepom, svojim željama, svojom osvetom... čime god drugim bi mogao poželjeti, koristeći tuđe lice. Slijep! Svi vi!" Uzdisao je, udobno se spustivši na krevet u mraku.
    
  "Dakle, zato maska zasljepljuje Maskiranog?" upita stranac.
    
  "Da, vjerujem da je njegov tvorac namjeravao prenijeti neku vrstu metaforičke poruke", odgovorio je Marduk, izuvajući cipele.
    
  "A ludilo?" ponovno je upitao nepozvani gost.
    
  "Sine, možeš zahtijevati koliko god želiš informacija o ovoj relikviji prije nego što me ubiješ i uzmeš je, ali nećeš ništa postići. Ubit će tebe ili onoga koga prevariš da je nosi, ali sudbina Maskera se ne može promijeniti", savjetovao je Marduk.
    
  "To jest, ne bez kože", objasnio je napadač.
    
  "Ne bez kože", složi se Marduk, riječi mu zvučaše sporo i tmurno. "To je istina. A ako umrem, nikad nećeš znati gdje pronaći Kožu. Osim toga, ne funkcionira sama od sebe, zato je jednostavno odustani, sine. Idi svojim putem i ostavi masku kukavicama i šarlatanima."
    
  "Biste li ovo prodali?"
    
  Marduk nije mogao vjerovati što čuje. Prasnuo je u ugodan gromoglasan smijeh koji je ispunio sobu poput mučnih krikova žrtve mučenja. Silueta se nije pomaknula, niti je poduzela ikakvu akciju ili priznala poraz. Jednostavno je čekala.
    
  Stari Iračanin se uspravio i upalio noćne lampe. Visok, mršav muškarac bijele kose i svijetloplavih očiju sjedio je na stolici. U lijevoj ruci čvrsto je držao pištolj Magnum kalibra .44, uperen ravno u starčevo srce.
    
  "Sada svi znamo da korištenje kože s lica donora mijenja lice maskera", rekao je Perdue. "Ali slučajno znam..." Nagnuo se naprijed kako bi progovorio tišim, zastrašujućim tonom, "da je prava nagrada druga polovica novčića. Mogu te upucati u srce i uzeti ti masku, ali ono što mi najviše treba je tvoja koža."
    
  Zapanjeno, Petar Marduk zurio je u jedinog čovjeka koji je ikada otkrio tajnu Babilonske maske. Zaleđen na mjestu, zurio je u Europljanina s velikim pištoljem, koji je sjedio u tihoj strpljivosti.
    
  "Koliko košta?" upitao je Perdue.
    
  "Ne možeš kupiti masku, a sigurno ne možeš kupiti moju kožu!" uzviknuo je Marduk u užasu.
    
  "Ne kupiti. Najam", ispravio ga je Perdue, prikladno zbunivši starca.
    
  "Jesi li pri zdravoj pameti?" Marduk se namrštio. Bilo je to iskreno pitanje čovjeku čije motive istinski nije mogao razumjeti.
    
  "Za korištenje vaše maske jedan tjedan, a zatim uklanjanje kože s vašeg lica unutar prvog dana, platit ću potpunu transplantaciju kože i rekonstrukciju lica", ponudio je Perdue.
    
  Marduk je bio zbunjen. Ostao je bez riječi. Htio se nasmijati potpunoj apsurdnosti prijedloga i ismijati čovjekove idiotske principe, ali što je više prevrtao rečenicu u mislima, to mu je više imala smisla.
    
  "Zašto tjedan dana?" upitao je.
    
  "Želim proučiti njegova znanstvena svojstva", odgovorio je Perdue.
    
  "I nacisti su to pokušali. Bijedno su propali!" podrugljivo je rekao starac.
    
  Purdue je odmahnuo glavom. "Moj motiv je čista znatiželja. Kao kolekcionar relikvija i znanstvenik, samo želim znati... kako. Volim svoje lice takvo kakvo jest i imam čudnu želju da ne umrem od demencije."
    
  "A prvog dana?" upita starac, još više iznenađen.
    
  "Sutra se jedna vrlo draga prijateljica mora važno pojaviti. To što je spremna riskirati ima povijesni značaj u postizanju privremenog mira između dva dugogodišnja neprijatelja", objasnio je Perdue, spuštajući cijev pištolja.
    
  "Dr. Nina Gould", shvatio je Marduk, izgovarajući njezino ime s blagim poštovanjem.
    
  Perdue, olakšan što je Marduk znao, nastavio je: "Ako svijet sazna da je profesorica Sloane doista ubijena, nikada neće povjerovati istini: da je ubijena po naredbi višeg njemačkog časnika kako bi se smjestila Mezo-Arabija. Znate to. Ostat će slijepi za istinu. Vide samo ono što im maske dopuštaju - sitne binokularne slike šire slike. Gospodine Marduk, apsolutno sam ozbiljan u vezi svog prijedloga."
    
  Nakon kraćeg razmišljanja, starac uzdahnu. "Ali idem s tobom."
    
  "Ne bih to ni želio drugačije", nasmiješio se Perdue. "Eto."
    
  Bacio je na stol pisani sporazum kojim su određeni uvjeti i vremenski okvir za "predmet" koji nikada nije spomenut kako bi se osiguralo da nitko nikada neće saznati za masku na ovaj način.
    
  "Ugovor?" uzviknuo je Marduk. "Ozbiljno, sine?"
    
  "Možda nisam ubojica, ali sam poslovni čovjek", nasmiješio se Perdue. "Potpišite ovaj naš sporazum kako bismo se mogli malo odmoriti. Barem zasad."
    
    
  Poglavlje 33 - Judin ponovni susret
    
    
  Sam i Nina sjedili su u strogo čuvanoj sobi, samo sat vremena prije sastanka sa sultanom. Izgledala je prilično loše, ali Sam se suzdržao od znatiželje. Međutim, prema riječima osoblja u Mannheimu, Ninina izloženost zračenju nije bila uzrok njezina smrtonosnog stanja. Dah joj je šištao dok je pokušavala udahnuti, a oči su joj ostale blago mliječne, ali koža joj je sada potpuno zacijelila. Sam nije bio liječnik, ali je mogao vidjeti da nešto nije u redu, i s Nininim zdravljem i s njezinom apstinencijom.
    
  "Vjerojatno ne možeš podnijeti moje disanje u svojoj blizini, ha?" odsvirao je.
    
  "Zašto pitaš?" namrštila se, namještajući baršunastu ogrlicu kako bi se slagala sa Sloaneinim fotografijama koje joj je dala Lisa Gordon. Među njima je bio groteskni primjerak za koji Gordon nije htjela znati, čak ni nakon što je Sloaneinom pogrebniku naloženo da ga dostavi putem sumnjivog sudskog naloga od Scorpio Majorus Holdingsa.
    
  "Više ne pušiš, pa te moj duhanski dah sigurno izluđuje", upitao je.
    
  "Ne", odgovorila je, "samo dosadne riječi koje izlaze tako dahtavo."
    
  "Profesorice Sloane?" začuo se ženski glas s jakim naglaskom s druge strane vrata. Sam je snažno gurnuo Ninu laktom, zaboravljajući koliko je krhka. Ispričavajući se, ispružio je ruke. "Jako mi je žao!"
    
  "Da?" upitala je Nina.
    
  "Vaša pratnja trebala bi biti ovdje za manje od sat vremena", rekla je žena.
    
  "O, hm, hvala vam", odgovorila je Nina. Šapnula je Samu. "Moja pratnja. Moraju biti Sloanovi predstavnici."
    
  "Da".
    
  "Također, ovdje su dva gospodina koji tvrde da su dio vašeg osobnog osiguranja, zajedno s gospodinom Cleaveom", rekla je žena. "Očekujete li gospodina Marduka i gospodina Kilta?"
    
  Sam je prasnuo u smijeh, ali je suzdržao smijeh, pokrivši usta rukom. "Kilt, Nina. To mora biti Purdue, iz razloga koje odbijam podijeliti."
    
  "Naježim se od same pomisli", odgovorila je i okrenula se prema ženi: "Istina je, Yasmin. Očekivala sam ih. Zapravo..."
    
  Njih dvojica su ušli u sobu, gurajući se pored krupnih arapskih stražara kako bi ušli unutra.
    
  "...zakasnili su!"
    
  Vrata su se zatvorila za njima. Nije bilo formalnosti, budući da Nina nije zaboravila udarac koji je primila u bolnici u Heidelbergu, a Sam nije zaboravio Mardukovu izdaju njihova povjerenja. Perdue je to primijetio i odmah prekinuo.
    
  "Hajde, djeco. Možemo osnovati grupu nakon što promijenimo povijest i uspijemo izbjeći uhićenje, u redu?"
    
  Nevoljko su pristali. Nina je skrenula pogled s Purduea, ne dajući mu priliku da ispravi stvari.
    
  "Gdje je Margaret, Peter?" upitao je Sam Marduka. Starac se nelagodno promeškoljio. Nije se mogao natjerati da kaže istinu, iako su zaslužili da ga mrze zbog toga.
    
  "Mi", uzdahnuo je, "smo se razdvojili. Ni ja nisam mogao pronaći poručnika, pa sam odlučio odustati od cijele misije. Pogriješio sam što sam jednostavno otišao, ali moraš razumjeti. Jako sam umoran od čuvanja ove proklete maske, progona za onima koji je uzmu. Nitko nije trebao znati za nju, ali nacistički istraživač koji je proučavao Babilonski Talmud naišao je na starije tekstove iz Mezopotamije i vijest o Maski izašla je na vidjelo." Marduk je izvadio masku i držao je na svjetlu između njih. "Samo bih je se želio riješiti jednom zauvijek."
    
  Na Nininom licu pojavio se suosjećajan izraz, što je njezin već ionako umoran izgled učinilo još gorim. Bilo je lako vidjeti da se ni izdaleka nije oporavila, ali pokušali su zadržati svoje brige za sebe.
    
  "Nazvao sam je u hotel. Nije se vratila niti se odjavila", kipio je Sam. "Ako joj se što dogodi, Marduk, kunem se Kristom, osobno ću..."
    
  "Moramo to učiniti. Sad!" Nina ih je trgnula iz sanjarenja oštrom izjavom: "Prije nego što izgubim živce."
    
  "Mora se transformirati pred dr. Gordonom i ostalim profesorima. Sloanovi ljudi stižu, pa kako ćemo to učiniti?" upitao je Sam starca. Kao odgovor, Marduk je jednostavno pružio Nini masku. Jedva je čekala da je dodirne, pa mu ju je uzela. Sjećala se samo da je to morala učiniti kako bi spasila mirovni sporazum. Ionako je umirala, pa ako uklanjanje ne uspije, termin bi joj se jednostavno pomaknuo za nekoliko mjeseci.
    
  Gledajući unutrašnjost maske, Nina se trznula kroz suze koje su joj zamaglile oči.
    
  "Bojim se", prošaptala je.
    
  "Znamo, ljubavi", rekao je Sam umirujuće, "ali nećemo dopustiti da umreš ovako... ovako..."
    
  Nina je već shvatila da nisu čuli za rak, ali Samov izbor riječi bio je nenamjerno nametljiv. S mirnim, odlučnim izrazom lica, Nina je podigla posudu sa Sloaninim fotografijama i pincetom izvadila groteskni sadržaj. Svi su dopustili da zadatak koji je pred njima zasjeni odvratan čin dok su gledali kako komadić kože s tijela Marthe Sloan ulazi u masku.
    
  Zaintrigirani neopisivo, Sam i Perdue su se skupili kako bi vidjeli što će se dogoditi. Marduk je samo zurio u sat na zidu. Unutar maske, uzorak tkiva se trenutačno raspao, a preko inače površine boje kostiju, maska je poprimila tamnocrvenu nijansu koja je kao da je oživjela. Fini mreškanje prešlo je površinom.
    
  "Ne gubi vrijeme, inače će ti isteći", upozorio je Marduk.
    
  Nina je uhvatila dah. "Sretan Noć vještica", rekla je, mršteći se dok je skrivala lice iza maske.
    
  Perdue i Sam su s nestrpljenjem iščekivali pakleno grčenje mišića lica, bijesno napuhavanje žlijezda i nabiranje kože, ali bili su razočarani. Nina je lagano vrisnula kad su joj ruke pustile masku, ostavljajući je zalijepljenu za lice. Ništa neobično se nije dogodilo, osim njezine reakcije.
    
  "O, moj Bože, ovo je jezivo! Ovo me izluđuje!" uspaničila se, ali Marduk je prišao i sjeo pokraj nje radi emocionalne podrške.
    
  "Opusti se. Ono što osjećaš je spajanje stanica, Nina. Mislim da će malo peckati od stimulacije živčanih završetaka, ali moraš dopustiti da se oblikuje", nagovorio ju je.
    
  Pred Samovim i Purdueovim očima, tanka maska jednostavno je promijenila svoj sastav kako bi se uskladila s Nininim licem, sve dok nije graciozno utonula pod njezinu kožu. Ninine jedva razaznaljive crte lica transformirale su se u Martine, sve dok žena pred njima nije postala točna replika one na fotografiji.
    
  "Nije jebeno stvarno", čudio se Sam promatrajući. Purdueov um bio je preplavljen molekularnom strukturom cijele transformacije, i kemijskom i biološkom.
    
  "Ovo je bolje od znanstvene fantastike", promrmlja Purdue, naginjući se kako bi izbliza proučio Ninino lice. "Hipnotizirajuće je."
    
  "I bezobrazno i jezivo. Ne zaboravi to", rekla je Nina oprezno, nesigurna u svoju sposobnost govora dok je poprimala lice druge žene.
    
  "Uostalom, Noć vještica je, ljubavi moja", nasmiješio se Sam. "Samo se pretvaraj da izgledaš stvarno, stvarno dobro u svom kostimu Marthe Sloan." Purdue je kimnuo s blagim osmijehom, ali bio je previše zaokupljen znanstvenim čudom kojem je svjedočio da bi radio išta drugo.
    
  "Gdje je koža?" upitala je kroz Marthine usne. "Molim te, reci mi da je imaš ovdje."
    
  Perdue joj je morao odgovoriti jesu li poštovali javnu radio tišinu ili ne.
    
  "Imam kožu, Nina. Ne brini se zbog toga. Čim ugovor bude potpisan..." Zastao je, dopuštajući joj da popuni praznine.
    
  Ubrzo nakon toga, stigli su ljudi profesorice Sloan. Dr. Lisa Gordon bila je nervozna, ali je to dobro skrivala ispod svog profesionalnog držanja. Obavijestila je Sloaninu užu obitelj da je bolesna i podijelila istu vijest sa svojim osobljem. Zbog stanja koje utječe na pluća i grlo, neće moći održati govor, ali će i dalje biti prisutna kako bi zapečatila sporazum s Mezoarabijom.
    
  Predvodeći malu skupinu agenata za tisak, odvjetnika i tjelohranitelja, uputila se ravno prema odjeljku s oznakom "Dužnosnici u privatnim posjetima", s knedlom u želucu. Povijesni simpozij bio je udaljen samo nekoliko minuta, a ona se morala pobrinuti da sve ide po planu. Ušavši u sobu u kojoj je Nina čekala sa svojim pratiteljima, Lisa je zadržala svoj razigrani izraz lica.
    
  "Oh, Martha, tako sam nervozna!" uzviknula je, ugledavši ženu koja je nevjerojatno sličila Sloan. Nina se samo nasmiješila. Kao što je Lisa tražila, nije smjela govoriti; morala je održavati šaradu pred Sloanovim ljudima.
    
  "Dajte nam minutu, u redu?" rekla je Lisa svom timu. Čim su zatvorili vrata, cijelo joj se ponašanje promijenilo. Vilica joj je pala od izraza lica žene za koju bi se mogla zakleti da joj je prijateljica i kolegica. "Dovraga, gospodine Purdue, ne šalite se!"
    
  Perdue se toplo nasmiješio. "Uvijek mi je zadovoljstvo vidjeti vas, dr. Gordon."
    
  Lisa je Nini objasnila osnove onoga što je potrebno, kako prihvatiti oglase i tako dalje. Zatim je uslijedio dio koji je Lisu najviše brinuo.
    
  "Dr. Gould, koliko sam shvatila, vježbali ste krivotvorenje njezina potpisa?" upitala je Lisa vrlo tiho.
    
  "Jesam. Mislim da sam uspjela, ali zbog bolesti su mi ruke malo manje stabilne nego inače", odgovorila je Nina.
    
  "To je divno. Pobrinuli smo se da svi znaju da je Martha jako bolesna i da ima blagi tremor tijekom liječenja", odgovorila je Lisa. "To bi pomoglo objasniti sve nesuglasice u potpisu, tako da bismo, uz Božju pomoć, ovo mogli izvesti bez incidenata."
    
  Predstavnici tiska svih glavnih emitera bili su prisutni u medijskoj sobi u Susi, posebno zato što su svi satelitski sustavi i postaje čudesno obnovljeni do 2:15 ujutro tog dana.
    
  Dok je profesorica Sloane izlazila iz hodnika kako bi ušla u sobu za sastanke sa sultanom, kamere su se istovremeno okrenule prema njoj. Bljeskovi kamera visoke razlučivosti s dugim objektivima bacali su jarko svjetlo na lica i odjeću vođa pratnje. Napeti, trojica muškaraca odgovornih za Nininu dobrobit stajali su i promatrali događaj na monitoru u svlačionici.
    
  "Bit će dobro", rekao je Sam. "Čak je vježbala Sloaneov naglasak, u slučaju da treba odgovoriti na neka pitanja." Pogledao je Marduka. "A kad ovo završi, ti i ja ćemo pronaći Margaret Crosby. Nije me briga što moraš učiniti ili kamo moraš ići."
    
  "Pazi na ton, sine", odgovorio je Marduk. "Imaj na umu da bez mene, draga Nina neće moći vratiti svoj lik niti dugo sačuvati svoj život."
    
  Perdue je gurnuo Sama da ponovi molbu za prijateljstvo. Samov je telefon zazvonio, prekidajući napetu atmosferu u sobi.
    
  "Ovdje Margaret", objavio je Sam, ljutito gledajući Marduka.
    
  "Vidiš? Dobro je", ravnodušno je odgovorio Marduk.
    
  Kad se Sam javio, nije bio Margaretin glas na liniji.
    
  "Sam Cleve, pretpostavljam?" siktao je Schmidt, snižavajući glas. Sam je odmah stavio poziv na zvučnik kako bi ga ostali mogli čuti.
    
  "Da, gdje je Margaret?" upitao je Sam, ne gubeći vrijeme na očitu prirodu poziva.
    
  "To te sada ne brine. Brine te gdje će završiti ako ne poslušaš", rekao je Schmidt. "Reci toj varalici kučki sa Sultanom da napusti svoju misiju ili sutra možeš lopatom pokupiti drugu varalicu."
    
  Marduk je izgledao šokirano. Nikada nije zamišljao da će njegovi postupci dovesti do smrti prekrasne dame, ali sada je to bila stvarnost. Rukom je prekrio donju polovicu lica dok je slušao Margaret kako vrišti u pozadini.
    
  "Gledaš li s sigurne udaljenosti?" Sam je izazvao Schmidta. "Jer ako si igdje u mom dometu, neću ti pružiti zadovoljstvo da ti zabijem metak u tvoju debelu nacističku lubanju."
    
  Schmidt se nasmijao s arogantnim entuzijazmom. "Što ćeš učiniti, raznosaču novina? Napisati članak u kojem ćeš izraziti svoje nezadovoljstvo i ocrniti Luftwaffe."
    
  "Blizu", odgovorio je Sam. Njegove tamne oči srele su se s Purdueovim. Milijarder je bez riječi shvatio. Držeći tablet u ruci, tiho je unio sigurnosni kod i nastavio provjeravati GPS Margaretinog telefona dok se Sam borio sa zapovjednikom. "Učinit ću ono što najbolje znam. Razotkrit ću te. Više od ikoga drugog, bit ćeš razotkriven kao izopačeni, moćni lik kakav i jesi. Nikada nećeš biti Meyer, prijatelju. General-pukovnik je vođa Luftwaffea, a njegov ugled osigurat će da svijet ima visoko mišljenje o njemačkim oružanim snagama, a ne o nekom impotentnom čovjeku koji misli da može manipulirati svijetom."
    
  Perdue se nasmiješio. Sam je znao da je pronašao bešćutnog zapovjednika.
    
  "Sloane upravo potpisuje ovaj sporazum, tako da su vaši napori uzaludni. Čak i da ubijete sve koje držite, to ne bi promijenilo učinak dekreta prije nego što ste uopće podigli pištolj", dosađivao je Sam Schmidtu, potajno se moleći Bogu da Margaret ne plati za njegovu drskost.
    
    
  Poglavlje 34 - Margaretina riskantna senzacija
    
    
  Margaret je s užasom promatrala kako njezin prijatelj Sam Cleve razbjesni njezina otmičara. Bila je vezana za stolicu, još uvijek ošamućena od droga koje ju je upotrijebio da je savlada. Margaret nije imala pojma gdje je, ali sudeći po ograničenom razumijevanju njemačkog, nije bila jedina talac ovdje. Pored nje bila je hrpa tehnoloških uređaja koje je Schmidt oduzeo od svojih ostalih talaca. Dok se korumpirani zapovjednik šepurio uokolo i svađao, Margaret se poslužila svojim djetinjastim lukavstvima.
    
  Kad je bila djevojčica u Glasgowu, plašila je drugu djecu iščašujući prste i ramena radi njihove zabave. Od tada je, naravno, patila od artritisa u glavnim zglobovima, ali bila je gotovo sigurna da još uvijek može koristiti zglobove. Samo nekoliko minuta prije nego što je nazvao Sama Cleavea, Schmidt je poslao Himmelfarba da provjeri kofer koji su donijeli sa sobom. Izvukli su je iz bunkera zračne baze, koji su uljezi gotovo uništili. Nije vidio kako Margaretina lijeva ruka sklizne s lisica i poseže za mobitelom koji je pripadao Werneru dok je bio zatočen u zračnoj bazi Büchel.
    
  Istegnuvši vrat kako bi bolje vidjela, pružila je ruku da zgrabi telefon, ali bio je izvan dohvata. Trudeći se da ne propusti jedinu priliku za komunikaciju, Margaret je svaki put kad bi se Schmidt nasmijao gurnula stolicu. Ubrzo je bila toliko blizu da su joj vrhovi prstiju gotovo dodirivali plastiku i gumu poklopca telefona.
    
  Schmidt je završio s iznošenjem svog ultimatuma Samu i sada je samo trebao pogledati trenutne govore prije potpisivanja ugovora. Pogledao je na sat, naizgled nezainteresiran za Margaret, sada kada mu je predstavljena kao poluga.
    
  "Himmelfarb!" viknuo je Schmidt. "Dovedite ljude. Nemamo puno vremena."
    
  Šest pilota, u skafanderima i spremnih za raspoređivanje, tiho je ušlo u sobu. Schmidtovi monitori prikazivali su iste topografske karte kao i prije, ali budući da ga je uništenje Marduka ostavilo u bunkeru, Schmidt se morao zadovoljiti najnužnijim stvarima.
    
  "Gospodine!" uzviknuli su Himmelfarb i ostali piloti dok su stajali između Schmidta i Margaret.
    
  "Praktički nemamo vremena dići u zrak njemačke zračne baze identificirane ovdje", rekao je Schmidt. "Potpisivanje sporazuma čini se neizbježnim, ali vidjet ćemo koliko će se dugo držati svog sporazuma kada naša eskadrila, u sklopu Operacije Leo 2, istovremeno digne u zrak sjedište VVO-a u Bagdadu i palaču u Susi."
    
  Kimnuo je Himmelfarbu, koji je iz škrinje izvukao neispravne duplikate maski iz Drugog svjetskog rata. Jednu po jednu, dao je svakom od muškaraca masku.
    
  "Dakle, ovdje na ovom pladnju imamo sačuvano tkivo propalog pilota Olafa LöWenhagena. Jedan uzorak po osobi, stavite ga u svaku masku", naredio je. Poput strojeva, identično odjeveni piloti činili su kako im je uputio. Schmidt je provjerio učinak svakog čovjeka prije nego što je izdao sljedeću naredbu. "Sada zapamtite, vaši kolege piloti iz Büchela već su započeli svoju misiju u Iraku, tako da je prva faza Operacije Leo 2 završena. Vaša je dužnost provesti drugu fazu."
    
  Prelistavao je ekrane, pozivajući prijenos uživo potpisivanja sporazuma u Susi. "Dakle, sinovi Njemačke, stavite maske i čekajte moje naredbe. Čim se to dogodi uživo na mom ekranu, znat ću da su naši dečki bombardirali naše ciljeve u Susi i Bagdadu. Tada ću vam dati naredbu i aktivirati Fazu 2 - uništenje zračnih baza Büchel, Norvenich i Schleswig. Svi znate svoje ciljane ciljeve."
    
  "Da, gospodine!", odgovorili su uglas.
    
  "Dobro, dobro. Sljedeći put kad planiram ubiti bahatog razvratnika poput Sloanea, morat ću to učiniti sam. Ovi takozvani snajperisti ovih dana su sramota", požalio se Schmidt, promatrajući pilote kako izlaze iz sobe. Krenuli su prema improviziranom hangaru gdje su skrivali rashodovane zrakoplove iz raznih zračnih baza koje je Schmidt nadzirao.
    
    
  * * *
    
    
  Izvan hangara, figura se sklupčala pod sjenovitim krovovima parkirališta smještenog iza golemog, napuštenog tvorničkog dvorišta na periferiji Berlina. Brzo se kretao od jedne zgrade do druge, nestajući u svakoj kako bi vidio ima li koga. Stigao je do pretposljednjih radnih razina oronule čeličane kada je ugledao nekoliko pilota kako se kreću prema jednoj građevini koja se isticala naspram zahrđalog čelika i starih, crvenkastosmeđih zidova od opeke. Izgledala je čudno i neumjesno zahvaljujući srebrnom sjaju novog čelika od kojeg je bila izgrađena.
    
  Poručnik Werner zadržao je dah, promatrajući šest Löwenhagenovih vojnika kako raspravljaju o misiji koja je trebala započeti za nekoliko minuta. Znao je da ga je Schmidt odabrao za ovu misiju - samoubilačku misiju u duhu Leonidine eskadrile iz Drugog svjetskog rata. Kad su spomenuli druge koji idu prema Bagdadu, Werneru je srce potonulo. Požurio je do mjesta za koje se nadao da neće biti izvan dometa sluha i nazvao, neprestano provjeravajući okolinu.
    
  "Halo, Same?"
    
    
  * * *
    
    
  U uredu se Margaret pretvarala da spava, pokušavajući saznati je li ugovor već potpisan. Morala je, jer je, na temelju prethodnih tijesnih izbjega i iskustava s vojskom tijekom karijere, naučila da čim se dogovor sklapa, ljudi počinju umirati. Nije se to bez razloga zvalo "spajanje kraja s krajem", i ona je to znala. Margaret se pitala kako bi se mogla obraniti od profesionalnog vojnika i vojnog zapovjednika s rukom vezanom na leđima - doslovno.
    
  Schmidt je kiptio od bijesa, neprestano lupkajući čizmom, nestrpljivo čekajući trenutak detonacije. Ponovno je podigao sat. Prema njegovom posljednjem izračunu, još deset minuta. Pomislio je kako bi bilo sjajno kad bi mogao vidjeti kako palača eksplodira pred očima visokog povjerenika UN-a za ljudska prava i sultana Mezoaravije, neposredno prije nego što pošalje svoje lokalne demone da izvrše navodno neprijateljsko bombardiranje zračnih baza Luftwaffea kao odmazdu. Kapetan je promatrao događaj, teško dišući, a njegov prezir je rastao sa svakim trenutkom koji je prolazio.
    
  "Pogledaj tu kučku!" podsmjehnuo se dok se na CNN-ovom ekranu pojavljivao Sloan kako povlači svoj govor, a ista poruka se pomicala lijevo-desno. "Želim svoju masku! Čim je dobijem natrag, bit ću ti, Meyer!" Margaret je pogledala oko sebe tražeći 16. inspektora ili zapovjednika njemačkog ratnog zrakoplovstva, ali on je bio odsutan - barem ne u uredu u kojem su je držali.
    
  Odmah je primijetila kretanje u hodniku ispred vrata. Oči su joj se raširile kad je prepoznala poručnika. Dao joj je znak da bude tiho i nastavi glumiti oposuma. Schmidt je imao nešto za reći o svakoj slici koju je vidio u vijestima uživo.
    
  "Uživaj u svojim posljednjim trenucima. Čim Meyer preuzme odgovornost za iračke bombardiranja, odbacit ću njegov lik. Onda ćemo vidjeti što si sposoban učiniti s tim svojim mokrim, tintom natopljenim snom!" kikotao se. Dok je bjesnio, ignorirao je poručnika koji se probijao unutra kako bi ga suočio. Werner se šuljao uz zid gdje je još bilo sjene, ali imao je dobrih šest metara za prijeći u bijelom fluorescentnom svjetlu prije nego što je mogao doći do Schmidta.
    
  Margaret je odlučila ponuditi pomoć. Snažno se gurnuvši u stranu, iznenada se prevrnula, snažno udarivši rukom i kukom. Ispustila je zastrašujući krik koji je Schmidta stresao.
    
  "Isuse! Što radiš?" viknuo je na Margaret, spreman udariti je čizmom u prsa. Ali nije bio dovoljno brz da izbjegne tijelo koje je jurnulo prema njemu i udarilo o stol iza njega. Werner se bacio na kapetana, odmah udarivši šakom u Schmidtovu Adamovu jabučicu. Zlobni zapovjednik pokušao je ostati priseban, ali Werner nije bio spreman riskirati, s obzirom na to koliko je iskusni časnik bio žilav.
    
  Još jedan brz udarac kundakom pištolja u sljepoočnicu dovršio je posao, a kapetan se mlitavo srušio na pod. Dok je Werner razoružao zapovjednika, Margaret je već bila na nogama, pokušavajući maknuti nogu stolca ispod tijela i ruke. Pojurio joj je u pomoć.
    
  "Hvala Bogu da ste ovdje, poručniče!" dahtala je dok ju je puštao. "Marlene je u muškom toaletu, vezana za radijator. Dali su joj kloroform da ne može pobjeći s nama."
    
  "Stvarno?" lice mu se ozari. "Živa je i dobro?"
    
  Margaret je kimnula.
    
  Werner se osvrnuo. "Nakon što zavežemo ovu svinju, trebaš poći sa mnom što je prije moguće", rekao joj je.
    
  "Da dobijem Marlene?" upitala je.
    
  "Ne, nego da sabotiraju hangar kako Schmidt više ne bi mogao slati ose da bodu", odgovorio je. "Samo čekaju naredbe. Ali bez lovaca, mogli bi napraviti ozbiljnu štetu, zar ne?"
    
  Margaret se nasmiješila. "Ako ovo preživimo, smijem li vas citirati za Edinburgh Post?"
    
  "Ako mi pomogneš, dobit ćeš ekskluzivni intervju o cijeloj ovoj fijasku", nacerio se.
    
    
  Poglavlje 35 - Trik
    
    
  Dok je Nina stavljala svoju vlažnu ruku na dekret, pitala se kakav će dojam njezini crteži ostaviti na ovom skromnom komadiću papira. Srce joj je poskočilo dok je posljednji put pogledala sultana prije nego što je potpisala redak. U tom djeliću sekunde, susrevši se s njegovim crnim očima, osjetila je njegovu istinsku prijateljsku naklonost i iskrenu ljubaznost.
    
  "Nastavite, profesorice", ohrabrio ju je, polako trepćući u znak umirivanja.
    
  Nina se morala pretvarati da samo ponovno vježba svoj potpis, inače bi bila previše nervozna da bi to ispravno napravila. Dok je kemijska olovka klizila pod njezinim vodstvom, Nina je osjetila kako joj srce brže kuca. Čekali su samo nju. Cijeli svijet je zadržao dah, čekajući da završi s potpisivanjem. Nikada na svijetu ne bi bilo veće časti za nju, čak i da je ovaj trenutak nastao iz obmane.
    
  U trenutku kada je graciozno stavila vrh olovke na posljednju točku svog potpisa, svijet je zapljeskao. Prisutni su pljeskali i ustajali. U međuvremenu, milijuni koji su gledali prijenos uživo molili su se da se ništa loše ne dogodi. Nina je pogledala šezdesettrogodišnjeg sultana. Nježno joj je stisnuo ruku, duboko je gledajući u oči.
    
  "Tko god da si", rekao je, "hvala ti što si ovo učinio."
    
  "Što misliš? Znaš tko sam ja", upitala je Nina sa sofisticiranim osmijehom, iako ju je otkriće zapravo užasnulo. "Ja sam profesorica Sloane."
    
  "Ne, niste takvi. Profesor Sloane imao je vrlo tamnoplave oči. Ali vi imate prekrasne arapske oči, poput oniksa u mom kraljevskom prstenu. Kao da je netko uhvatio par tigrovih očiju i stavio ih na vaše lice." Bore su mu se stvorile oko očiju, a brada nije mogla sakriti osmijeh.
    
  "Molim vas, Vaša Milosti...", preklinjala je, zadržavajući pozu zbog publike.
    
  "Tko god da si", progovorio je preko nje, "maska koju nosiš mi nije važna. Nisu naše maske te koje nas definiraju, već ono što radimo s njima. Važno mi je ono što si ovdje učinila, razumiješ?"
    
  Nina je teško progutala. Htjela je plakati, ali to bi okaljalo Sloanein ugled. Sultan ju je odveo do podija i šapnuo joj na uho: "Zapamti, draga moja, najvažnije je ono što predstavljamo, a ne kako izgledamo."
    
  Tijekom ovacija koje su trajale više od deset minuta, Nina se mučila održati na nogama, čvrsto se držeći za Sultanovu ruku. Prišla je mikrofonu, gdje je prethodno odbila govoriti, i postupno je tišina nestajala u sporadičnim uzvicima navijanja i pljeskanja. Sve dok nije počela govoriti. Nina se trudila održati glas dovoljno promuklim da ostane zagonetan, ali imala je nešto za objaviti. Palo joj je na pamet da ima samo nekoliko sati da navuče tuđe lice i učini nešto korisno s njim. Nije imala što reći, ali se nasmiješila i rekla: "Dame i gospodo, uvaženi gosti i svi naši prijatelji diljem svijeta. Moja bolest narušava moj glas i govor, pa ću to učiniti brzo. Zbog pogoršanja zdravstvenih problema, željela bih javno dati ostavku..."
    
  U improviziranoj dvorani Susine palače, ispunjenoj zapanjenim gledateljima, nastala je golema buka, ali svi su poštovali odluku vođe. Ona je svoju organizaciju i veći dio modernog svijeta dovela u eru napredne tehnologije, učinkovitosti i discipline, bez žrtvovanja individualnosti ili zdravog razuma. Zbog toga je bila štovana, bez obzira na njezine izbore karijere.
    
  "...ali uvjerena sam da će sve moje napore besprijekorno nastaviti moja nasljednica i nova povjerenica Svjetske zdravstvene organizacije, dr. Lisa Gordon. Bilo mi je zadovoljstvo služiti narodu..." Nina je nastavila završavati objavu dok ju je Marduk čekao u svlačionici.
    
  "Bože moj, dr. Gould, i vi ste pravi diplomat", primijetio je promatrajući je. Sam i Perdue žurno su otišli nakon što su primili paničan telefonski poziv od Wernera.
    
    
  * * *
    
    
  Werner je poslao Samu poruku u kojoj je detaljno opisao nadolazeću prijetnju. S Perdueom u pratnji, pojurili su do Kraljevske garde i pokazali svoje iskaznice kako bi razgovarali sa zapovjednikom mezo-arapskog krila, poručnicom Jenebele Abdi.
    
  "Gospođo, imamo hitne informacije od vašeg prijatelja, poručnika Dietera Wernera", rekao je Sam markantnoj ženi u kasnim dvadesetima.
    
  "Oh, Ditty", lijeno je kimnula, ne izgledajući previše impresionirana dvojicom ludih Škota.
    
  "Zamolio me je da vam dam ovaj kod. Neovlašteni njemački borbeni zrakoplov nalazi se otprilike dvadeset kilometara od grada Suse i pedeset kilometara od Bagdada!" izlanuo je Sam poput nestrpljivog školarca s hitnom porukom za ravnatelja. "U samoubilačkoj su misiji uništenja sjedišta CIA-e i ove palače pod zapovjedništvom kapetana Gerharda Schmidta."
    
  Poručnica Abdi odmah je izdala naredbe svojim ljudima i naredila svojim pratnji da joj se pridruže u skrivenom pustinjskom kompleksu kako bi se pripremili za zračni napad. Provjerila je kod koji je Werner poslao i kimnula glavom u znak potvrde njegovog upozorenja. "Schmidt, ha?" podsmjehnula se. "Mrzim tog prokletog Krauta. Nadam se da će Werner raznijeti jaja." Rukovala se s Purdueom i Samom. "Moram se obući. Hvala što ste nas upozorili."
    
  "Čekaj", namrštio se Perdue, "ti si i sam uključen u zračne borbe?"
    
  Poručnik se nasmiješio i namignuo. "Naravno! Ako opet vidiš starog Dietera, pitaj ga zašto su me u pilotskoj akademiji zvali 'Jenny Jihad'."
    
  "Ha!" hihotala se Sam dok je trčala sa svojim timom kako bi se naoružali i presreli svaku prijetnju koja se približava s krajnjom predrasudom. Šifra koju im je dao Werner uputila ih je na dva odgovarajuća gnijezda iz kojih su eskadrile Leo 2 trebale lansirati.
    
  "Propustili smo potpisati Ninin ugovor", jadikovao je Sam.
    
  "U redu je. Ovo će biti na svakom prokletom informativnom kanalu koji možeš zamisliti u tren oka", uvjeravao je Purdue, tapšući Sama po leđima. "Ne želim zvučati paranoično, ali moram odvesti Ninu i Marduka do Raichtisusisa unutar", pogledao je na sat i brzo izračunao sate, vrijeme putovanja i proteklo vrijeme, "sljedećih šest sati."
    
  "U redu, idemo prije nego što taj stari gad opet nestane", promrmljao je Sam. "Usput, što si poslao Werneru dok sam razgovarao s džihadistkinjom Jenny?"
    
    
  Poglavlje 36 - Sukob
    
    
  Nakon što su oslobodili onesviještenu Marlene i brzo i tiho je prenijeli preko slomljene ograde do zrakoplova, Margaret je osjetila nelagodu dok se s poručnikom Wernerom šuljala kroz hangar. U daljini su mogli čuti kako piloti postaju nemirni, čekajući Schmidtovu zapovijed.
    
  "Kako ćemo uništiti šest ratnih zrakoplova nalik F-16 za manje od deset minuta, poručnice?" šapnula je Margaret dok su klizili ispod labave ploče.
    
  Werner se nasmijao. "Schatz, previše si igrao američkih videoigara." Posramljeno je slegnula ramenima dok joj je pružao veliki čelični alat.
    
  "Bez guma neće moći poletjeti, gospođo Crosby", savjetovao je Werner. "Molim vas, oštetite gume dovoljno da probuše čim prijeđu tu granicu. Imam rezervni plan, dalje."
    
  U svom uredu, kapetan Schmidt se probudio od zamračenja uzrokovanog tupim udarcem. Bio je vezan za istu stolicu u kojoj je sjedila Margaret, a vrata su bila zaključana, zarobljavajući ga u vlastitom prostoru za čekanje. Monitori su bili uključeni kako bi mogao promatrati, što ga je praktički izludilo. Schmidtove uznemirene oči samo su odavale njegov neuspjeh, dok su vijesti na njegovom ekranu prenosile dokaze da je sporazum uspješno potpisan i da je nedavni pokušaj zračnog napada osujećen brzom akcijom mezoarapskih zračnih snaga.
    
  "Isuse Kriste! Ne! Nisi mogao znati! Kako su mogli znati?" cvilio je poput djeteta, koljena su mu gotovo iščašila dok je u slijepom bijesu pokušavao udariti stolicu. Krvavim očima zurio je kroz krvlju prekriveno čelo. "Werner!"
    
    
  * * *
    
    
  U hangaru je Werner koristio svoj mobitel kao GPS uređaj za satelitsko ciljanje kako bi točno odredio lokaciju hangara. Margaret se svim silama trudila probušiti gume aviona.
    
  "Osjećam se stvarno glupo radeći ove staromodne stvari, poručniče", šapnula je.
    
  "Onda bi trebala prestati s ovim", rekao joj je Schmidt s ulaza u hangar, uperivši pištolj u nju. Nije mogao vidjeti Wernera kako čuči ispred jednog od Typhoona i tipka nešto u telefon. Margaret je podigla ruke u znak predaje, ali Schmidt je ispalio dva metka u nju i ona je pala na tlo.
    
  Vičući naredbe, Schmidt je konačno pokrenuo drugu fazu svog plana napada, makar samo iz osvete. Navlačeći svoje neupotrebljive maske, njegovi su se ljudi ukrcali u avione. Werner se pojavio ispred jednog od aviona, držeći mobitel. Schmidt je stajao iza aviona, krećući se polako dok je pucao na nenaoružanog Wernera. Ali nije uzeo u obzir Wernerov položaj niti smjer u kojem je vodio Schmidta. Metak je odbio metke od stajnog trapa. Kad je pilot pokrenuo mlazni motor, dogorijevači koje je aktivirao izbacili su pakleni plameni jezik ravno u lice kapetana Schmidta.
    
  Gledajući dolje na ono što je ostalo od Schmidtove izložene kože i zuba, Werner je pljunuo na njega. "Sad čak ni nemaš lice za svoju posmrtnu masku, svinjo."
    
  Werner je pritisnuo zeleni gumb na telefonu i spustio ga. Brzo je podigao ranjenu novinarku na ramena i odnio je do automobila. Iz Iraka je Perdue primio signal i lansirao satelitsku zraku kako bi ciljao uređaj za ciljanje, brzo podižući temperaturu unutar hangara. Rezultat je bio brz i vruć.
    
    
  * * *
    
    
  Na Noć vještica, svijet je slavio, nesvjestan prave prikladnosti njihovih kostima i maski. Purdueov privatni mlažnjak poletio je iz Suse uz posebno dopuštenje i vojnu pratnju izvan njihovog zračnog prostora kako bi se osigurala njihova sigurnost. U avionu su Nina, Sam, Marduk i Purdue s užitkom večerali dok su se kretali prema Edinburghu. Mali, specijalizirani tim čekao ih je kako bi što prije nanio kožu na Ninu.
    
  Televizor ravnog ekrana ih je obavještavao o novostima.
    
  Bizarna nesreća u napuštenoj čeličani u blizini Berlina odnijela je živote nekoliko pilota njemačkog ratnog zrakoplovstva, uključujući zamjenika vrhovnog zapovjednika kapetana Gerharda Schmidta i vrhovnog zapovjednika Luftwaffea general-pukovnika Harolda Meyera. Ostaje nejasno koje su bile sumnjive okolnosti.
    
  Sam, Nina i Marduk pitali su se gdje je Werner i je li uspio izaći na vrijeme s Marlene i Margaret.
    
  "Zvati Wernera bilo bi uzaludno. Čovjek pretražuje mobitele kao da su donje rublje", primijetio je Sam. "Morat ćemo pričekati i vidjeti hoće li nas kontaktirati, zar ne, Purdue?"
    
  Ali Perdue nije slušao. Ležao je na leđima u naslonjaču, glave nagnute na stranu, s pouzdanim tabletom na trbuhu i rukama prekriženim na njemu.
    
  Sam se nasmiješio: "Pogledaj ovo. Čovjek koji nikad ne spava napokon se odmara."
    
  Na tabletu je Sam mogao vidjeti Purduea kako razgovara s Wernerom, odgovarajući na Samovo pitanje ranije te večeri. Odmahnuo je glavom. "Genijalno."
    
    
  Poglavlje 37
    
    
  Dva dana kasnije, Nini je lice restaurirano, oporavljajući se u istom ugodnom Kirkwallu gdje je i prije bila. Dermis s Mardukovog lica je uklonjen i nanesen na profesorov lik. Sloan je, rastvarajući fuzijske čestice, radio sve dok Babilonska maska nije ponovno (vrlo) ostarjela. Koliko god postupak bio zastrašujući, Nina je bila sretna što joj se vratilo lice. Još uvijek pod jakim sedativima zbog tajne o raku koju je podijelila s medicinskim osobljem, zaspala je kada je Sam otišao po kavu.
    
  Starac se također dobro oporavljao, zauzimajući krevet u istom hodniku kao i Nina. U ovoj bolnici nije morao spavati na krvavim plahtama i ceradama, na čemu mu je bio vječno zahvalan.
    
  "Dobro izgledaš, Peter", nasmiješio se Perdue, gledajući Mardukov napredak. "Uskoro ćeš moći kući."
    
  "S mojom maskom", podsjetio ga je Marduk.
    
  Perdue se nasmijao: "Naravno. S tvojom maskom."
    
  Sam je navratio da je pozdravi. "Upravo sam bio s Ninom. Još se oporavlja od oluje, ali je tako sretna što je opet svoja. Tjera te na razmišljanje, zar ne? Ponekad, da bi bio najbolji što možeš, najbolje lice koje možeš nositi je tvoje vlastito."
    
  "Vrlo filozofski", zadirkivao ga je Marduk. "Ali arogantan sam sada kada se mogu smiješiti i podsmjehivati punim rasponom pokreta."
    
  Njihov smijeh ispunio je mali dio ekskluzivne medicinske ordinacije.
    
  "Dakle, cijelo ovo vrijeme si bio pravi kolekcionar od kojeg je ukradena Babilonska maska?" upitao je Sam, fasciniran spoznajom da je Peter Marduk milijunaš i kolekcionar relikvija od kojeg je Neumann ukrao Babilonsku masku.
    
  "Je li to toliko čudno?" upitao je Sama.
    
  "Malo. Obično bogati kolekcionari šalju privatne istražitelje i timove stručnjaka za restauraciju da pronađu njihove predmete."
    
  "Ali onda bi više ljudi znalo što ovaj prokleti artefakt zapravo radi. Ne mogu to riskirati. Vidjeli ste što se dogodilo kad su samo dvojica muškaraca saznala za njezine sposobnosti. Zamislite što bi se dogodilo kad bi svijet saznao istinu o tim drevnim predmetima. Neke je stvari bolje držati u tajnosti... iza maski, ako hoćete."
    
  "Ne bih se mogao više složiti", priznao je Perdue. To se odnosilo na njegove tajne osjećaje prema Nininoj otuđenosti, ali odlučio je to sakriti od vanjskog svijeta.
    
  "Drago mi je čuti da je draga Margaret preživjela svoje prostrelne rane", rekao je Marduk.
    
  Sam je izgledao vrlo ponosno kad ju je spomenuo. "Biste li vjerovali da je nominirana za Pulitzerovu nagradu za istraživačko novinarstvo?"
    
  "Trebao bi vratiti tu masku, dečko moj", rekao je Perdue s potpunom iskrenošću.
    
  "Ne, ne ovaj put. Snimila je cijelu stvar na Wernerov zaplijenjeni mobitel! Od dijela u kojem Schmidt objašnjava svoje naredbe svojim ljudima do dijela u kojem priznaje da je planirao pokušaj atentata na Sloane, iako u to vrijeme nije bio siguran je li ona doista mrtva. Margaret je poznata po rizicima koje je preuzela kako bi otkrila zavjeru i Meyerovo ubojstvo i tako dalje. Naravno, pažljivo je to vrtjela, da bilo kakvo spominjanje gnusnog relikvija ili pilota koji su postali samoubilački luđaci ne uznemiri vode, razumiješ?"
    
  "Zahvalan sam što je odlučila to zadržati u tajnosti nakon što sam je tamo ostavio. Bože moj, što sam mislio?" zastenjao je Marduk.
    
  "Siguran sam da će ti to što si vrhunski novinar to nadoknaditi, Peter", utješio ga je Sam. "Uostalom, da je nisi ostavio tamo, nikada ne bi dobila sve snimke koje su je sada proslavile."
    
  "Unatoč tome, dugujem njoj i poručniku određenu odštetu", odgovorio je Marduk. "Sljedeće noći vještica, u spomen na našu avanturu, priredit ću veliku proslavu, a oni će biti počasni gosti. Ali treba je držati podalje od moje kolekcije... za svaki slučaj."
    
  "Izvrsno!" uzviknuo je Perdue. "Možemo je pokupiti na mom imanju. Koja je tema?"
    
  Marduk je na trenutak razmislio, a zatim se nasmiješio svojim novim ustima.
    
  "Pa, bal pod maskama, naravno."
    
    
  KRAJ
    
    
    
    
    
    
    
    
    
    
  Preston W. Child
  Misterij Jantarne sobe
    
    
  PROLOG
    
    
    
  Ålandski otoci, Baltičko more - veljača
    
    
  Teemu Koivusaari imao je pune ruke posla s ilegalnom robom koju je pokušavao prokrijumčariti, ali kad je pronašao kupca, sav se trud isplatio. Prošlo je šest mjeseci otkako je napustio Helsinki kako bi se pridružio dvojici kolega na Ålandskim otocima, gdje su vodili unosan posao proizvodnje krivotvorenog dragog kamenja. Sve, od kubnog cirkonija do plavog stakla, predstavljali su kao dijamante i tanzanit, ponekad - prilično vješto - predstavljajući osnovne metale kao srebro i platinu nesuđenim ljubiteljima dragulja.
    
  "Što misliš pod tim, ima tu još nešto?" upitao je Teemu svog pomoćnika, korumpiranog afričkog srebrnara po imenu Mula.
    
  "Treba mi još jedan kilogram da ispunim narudžbu iz Minska, Teemu. Rekla sam ti jučer", požalila se Mula. "Znaš, moram se nositi s klijentima kad ti nešto zabrljaš. Očekujem još jedan kilogram do petka, inače se možeš vratiti u Švedsku."
    
  "Finska".
    
  "Što?" namrštila se Mula.
    
  "Ja sam iz Finske, ne iz Švedske", ispravio je Teemu svog partnera.
    
  Mula je ustao od stola, trznuvši se, još uvijek noseći svoje debele, tanke naočale. "Koga briga odakle si?" Naočale su mu povećale oči do smiješnog oblika ribljeg oka, čija je peraja cvilila od smijeha. "Gubi se, čovječe. Donesi mi još jantara; trebam još sirovine za smaragde. Ovaj kupac će biti ovdje do vikenda, zato se pomakni!"
    
  Glasno se smijući, mršavi Teemu izašao je iz skrivene improvizirane tvornice koju su vodili.
    
  "Hej! Tomi! Moramo na obalu po još jedan ulov, prijatelju", rekao je njihovom trećem kolegi, koji je bio zauzet razgovorom s dvije Latvijke na odmoru.
    
  "Sad?" uzviknuo je Tomi. "Ne sada!"
    
  "Kamo ideš?" upitala je ekstrovertiranija djevojka.
    
  "Hm, moramo", oklijevao je, gledajući prijatelja sa sažaljivim izrazom lica. "Moramo nešto učiniti."
    
  "Stvarno? Kakav posao radiš?" upitala je, namjerno poližući prolivenu Colu s prsta. Tomi je ponovno pogledao Teemua, oči su mu se prevrnule od požude, potajno ga moleći da zasad da otkaz kako bi oboje mogli nešto kupiti. Teemu se nasmiješio djevojkama.
    
  "Mi smo draguljari", pohvalio se. Djevojke su odmah bile zaintrigirane i počele su uzbuđeno razgovarati na svom materinjem jeziku. Držale su se za ruke. Zadirkujući su molile dvojicu mladića da ih povedu sa sobom. Teemu je tužno odmahnuo glavom i šapnuo Tomiju: "Nema šanse da ih možemo povesti!"
    
  "Hajde! Ne smiju biti stariji od sedamnaest. Pokaži im nekoliko naših dijamanata i dat će nam što god želimo!" zarežao je Tomi prijatelju na uho.
    
  Teemu je pogledao prekrasne male mačiće i trebale su mu samo dvije sekunde da odgovori: "U redu, idemo."
    
  Uz radosne povike, Tomi i djevojke ušuljali su se na stražnje sjedalo starog Fiata i njih dvoje su se vozili po otoku, pokušavajući ostati neotkriveni dok su prevozili ukradeno drago kamenje, jantar i kemikalije za svoja krivotvorena blaga. Lokalna luka imala je malu tvrtku koja je, između ostalog, opskrbljivala uvoznim srebrnim nitratom i zlatnom prašinom.
    
  Pokvareni vlasnik, opsjednuti stari mornar iz Estonije, obično je pomagao trojici lopova da dosegnu svoje kvote i upoznavao ih s potencijalnim klijentima za velikodušan dio profita. Dok su iskočili iz malog automobila, vidjeli su ga kako juri pored njih bijesno vičući: "Hajde, dečki! Ovdje je! Ovdje je, i upravo je ovdje!"
    
  "O, Bože, opet je danas u jednom od svojih ludih raspoloženja", uzdahnuo je Tomi.
    
  "Što je ovdje?" upitala je tiša djevojka.
    
  Starac se brzo osvrnuo: "Brod duhova!"
    
  "O Bože, ne opet ovo!" zastenjao je Teemu. "Slušaj! Moramo s tobom razgovarati o nečemu poslu!"
    
  "Posao neće nestati!" viknuo je starac, krećući se prema rubu dokova. "Ali brod će nestati."
    
  Trčali su za njim, zadivljeni njegovim brzim pokretima. Kad su ga stigli, svi su se zaustavili da dođu do daha. Dan je bio oblačan, a ledeni oceanski povjetarac ih je smrzavao do kostiju dok se oluja približavala. Povremeno bi munje bljesnule na nebu, prateći udaljene tutnjave grmljavine. Svaki put kad bi munja prorezala oblake, mladići bi se lagano trznuli, ali znatiželja ih je nadvladala.
    
  "Slušajte sada. Pogledajte", rekao je starac veselo, pokazujući na plićak blizu zaljeva s lijeve strane.
    
  "Što? Pogledaj što?" rekao je Teemu odmahujući glavom.
    
  "Nitko ne zna za ovaj brod duhova osim mene", rekao je mladim ženama umirovljeni mornar sa šarmom starog svijeta i sjajem u očima. Djelovale su zaintrigirano, pa im je ispričao o ukazanju. "Vidim ga na radaru, ali ponekad nestane, jednostavno", rekao je tajanstvenim glasom, "jednostavno nestane!"
    
  "Ne vidim ništa", rekao je Tomi. "Hajde, vratimo se."
    
  Starac je pogledao na sat. "Uskoro! Uskoro! Nemoj ići. Samo čekaj."
    
  Zagrmila je grmljavina, prestrašivši djevojke i poslavši ih u zagrljaj dvojice mladića, trenutačno je pretvorivši u toliko željenu grmljavinu. Djevojke su, zagrljene, u čudu promatrale kako se iznad valova iznenada pojavljuje usijani magnetski naboj. Iz njega se izronio pramac potopljenog broda, jedva vidljiv iznad površine.
    
  "Vidiš?" viknuo je starac. "Vidiš? Plima je, pa ćeš ovaj put napokon moći vidjeti taj bogom zaboravljeni brod!"
    
  Mladići iza njega stajali su u strahopoštovanju pred onim što su svjedočili. Tomi je izvadio mobitel kako bi fotografirao fenomen, ali posebno snažan udar groma udario je iz oblaka, zbog čega su se svi naježili. Ne samo da nije uspio snimiti prizor, već nisu vidjeli ni kako se munja sudara s elektromagnetskim poljem oko broda, uzrokujući pakleni urlik koji im je gotovo probio bubnjiće.
    
  "Isuse Kriste! Jesi li to čuo?" Teemu je vrisnuo uz hladan nalet vjetra. "Gubimo se odavde prije nego što nas ubiju!"
    
  "Što je ovo?" uzviknula je ekstrovertirana djevojka i pokazala na vodu.
    
  Starac se prišuljao bliže rubu mola kako bi istražio. "To je čovjek! Hajde, pomozite mi da ga izvučem, dečki!"
    
  "Izgleda mrtvo", rekla je Tomi s užasnutim izrazom lica.
    
  "Gluposti", nije se složio starac. "Pluta licem prema gore, a obrazi su mu crveni. Pomozite mi, bezveznjaci!"
    
  Mladići su mu pomogli izvući čovjekovo beživotno tijelo iz valova koji su se razbijali, sprječavajući ga da se razbije o mol ili utopi. Odnijeli su ga natrag u starčevu radionicu i stavili ga na radni stol straga, gdje je starac topio jantar kako bi ga oblikovao. Nakon što su bili sigurni da je stranac doista živ, starac ga je pokrio dekom i ostavio ga tamo dok nije završio svoj posao s dvojicom mladića. Stražnja soba bila je ugodno topla nakon procesa topljenja. Napokon su se povukli u svoj mali stan s dva prijatelja i ostavili starca da se brine o strančevoj sudbini.
    
    
  Poglavlje 1
    
    
    
  Edinburgh, Škotska - kolovoz
    
    
  Nebo iznad tornjeva problijedilo je, a slabo sunce bacalo je žuti sjaj posvuda. Poput prizora iz ogledala koje najavljuje zloslutnu slutnju, životinje su se činile nemirnima, a djeca tihima. Sam je besciljno lutao među svilenim i pamučnim pokrivačima koji su visjeli s nekog mjesta koje nije mogao odrediti. Čak ni kad je podigao pogled, nije mogao vidjeti nikakve točke pričvršćivanja za pahuljastu tkaninu, nikakve ograde, nikakve niti, nikakve drvene nosače. Činilo se kao da vise s nevidljive kuke u zraku, njišući se na vjetru koji je samo on mogao osjetiti.
    
  Nitko drugi tko je prolazio pored njega na ulici kao da nije bio pogođen prašnjavim udarima vjetra koji su nosili pustinjski pijesak. Njihove haljine i rubovi dugih suknji njihali su se samo od pokreta njihovih nogu dok su hodale, a ne od vjetra koji mu je povremeno gušio dah i bacio mu raščupanu tamnu kosu u lice. Grlo mu je bilo suho, a želudac gorio od dana bez hrane. Kretao se prema bunaru u središtu gradskog trga, gdje su se svi građani okupljali na tržne dane i kako bi čuli tjedne vijesti.
    
  "Bože, mrzim nedjelje ovdje", promrmlja Sam nehotice. "Mrzim ove gužve. Trebao sam doći prije dva dana, dok je bilo mirnije."
    
  "Zašto to nisi učinio?" čuo je Ninino pitanje preko svog lijevog ramena.
    
  "Jer tada nisam bio žedan, Nina. Nema smisla dolaziti ovamo piti ako nisi žedan", objasnio je. "Ljudi neće naći vodu u bunaru dok im ne zatreba, zar nisi znala?"
    
  "Nisam to učinila. Žao mi je. Ali čudno je, zar ne misliš?" primijetila je.
    
  "Što?" namrštio se dok ga je padajući pijesak pekao u očima i isušivao suzne kanale.
    
  "Da svi ostali mogu piti iz bunara osim tebe", odgovorila je.
    
  "Kako je to moguće? Zašto to kažeš?" obrecnu se Sam obrambeno. "Nitko ne smije piti dok se ne osuši. Ovdje nema vode."
    
  "Ovdje nema vode za tebe. Ima je dovoljno za ostale", nasmijala se.
    
  Sama je razbjesnila Ninina ravnodušnost prema njegovoj patnji. Da stvar bude gora od boli, nastavila je izazivati njegov bijes. "Možda je to zato što ne pripadaš ovdje, Same. Uvijek se u sve miješaš i na kraju izvučeš najkraću slamku, a to bi bilo u redu da nisi takva nepodnošljiva cmizdravka."
    
  "Slušaj! Imaš..." započeo je svoj odgovor, samo da bi otkrio da ga je Nina ostavila. "Nina! Nina! Nestanak ti neće pomoći da dobiješ ovu svađu!"
    
  Do tada je Sam stigao do bunara natopljenog solju, gurnut od strane okupljenih ljudi. Nitko drugi nije htio piti, ali svi su stajali poput zida, blokirajući zjapeću rupu kroz koju je Sam mogao čuti pljuskanje vode u tami ispod.
    
  "Oprostite", promrmljao je, odgurujući ih jednog po jednog kako bi provirio preko ruba. Duboko u bunaru, voda je bila tamnoplava, unatoč crnilu dubine. Svjetlost odozgo lomila se u blistavo bijele zvijezde na nabrekloj površini dok je Sam žudio za zalogajem.
    
  "Molim vas, možete li mi dati piti?" upitao je, ne obraćajući se nikome posebno. "Molim vas! Jako sam žedan! Voda je ovdje, a ja je ne mogu dosegnuti."
    
  Sam je ispružio ruku koliko je god mogao, ali sa svakim centimetrom pomicanja ruke naprijed, voda se činila sve više povlačećom, održavajući distancu i na kraju završavajući niže nego prije.
    
  "O, moj Bože!" bijesno je vrisnuo. "Šališ se?" Vratio se u prijašnji stav i pogledao strance, koje još uvijek nije smetala neprestana pješčana oluja i njezin suhi nalet. "Trebam uže. Ima li tko uže?"
    
  Nebo je postajalo sve svjetlije. Sam je pogledao gore prema bljesku svjetlosti koji je izlazio iz sunca, jedva narušavajući savršenu okruglost zvijezde.
    
  "Sunčeva baklja", promrmljao je zbunjeno. "Nije ni čudo što mi je tako prokleto vruće i žedan. Kako vi ljudi ne možete osjetiti nepodnošljivu vrućinu?"
    
  Grlo mu je bilo toliko suho da su posljednje dvije riječi izašle kao neartikulirano mrmljanje. Sam se nadao da bijesno sunce neće isušiti bunar, barem ne dok ne popije. U tami svog očaja, pribjegao je nasilju. Ako nitko nije obraćao pažnju na pristojnog čovjeka, možda bi primijetili njegovu nevolju ako bi se ponašao neobično.
    
  Divlje bacajući kante za smeće i razbijajući keramiku dok je hodao, Sam je vrištao tražeći šalicu i uže - bilo što što bi mu pomoglo da dođe do vode. Nedostatak tekućine u želucu osjećao se kao kiselina. Sam je osjetio kako mu žareća bol probija tijelo, kao da je svaki organ bio izgorio od sunca. Pao je na koljena, vrišteći poput banshee u agoniji, grebući rastresiti žuti pijesak svojim čvornovatim prstima dok mu je kiselina navirala niz grlo.
    
  Zgrabio ih je za gležnjeve, ali oni su ga samo ležerno šutnuli u ruku, ne obraćajući mu posebnu pozornost. Sam je zavijao od boli. Kroz sužene oči, nekako još uvijek začepljene pijeskom, pogledao je u nebo. Nije bilo sunca, nije bilo oblaka. Sve što je mogao vidjeti bila je staklena kupola koja se protezala od horizonta do horizonta. Svi s njim stajali su u strahopoštovanju pred kupolom, ukočeni u strahopoštovanju, prije nego što ih je glasan prasak zaslijepio sve - sve osim Sama.
    
  Val nevidljive smrti pulsirao je s neba ispod kupole i pretvorio sve ostale građane u pepeo.
    
  "O, Bože, ne!" zavapio je Sam pri pogledu na njihov strašni kraj. Pokušao je maknuti ruke s očiju, ali se nisu htjele pomaknuti. "Pustite mi ruke! Neka oslijepim! Neka oslijepim!"
    
  "Tri..."
    
  "Dva..."
    
  "Jedan".
    
  Još jedan pucketanje, poput pulsa uništenja, odjeknulo je u Samovim ušima dok je naglo otvorio oči. Srce mu je nekontrolirano lupalo dok je širom otvorenim, prestravljenim očima promatrao okolinu. Tanak jastuk bio mu je pod glavom, a ruke su mu bile nježno vezane, iskušavajući čvrstoću laganog užeta.
    
  "Odlično, sada imam uže", primijetio je Sam dok je gledao svoje zapešća.
    
  "Vjerujem da je poziv na uže uzrokovan vašom podsvijesti koja vas je podsjetila na vaša ograničenja", predložio je liječnik.
    
  "Ne, trebalo mi je uže da donesem vodu iz bunara", uzvratio je Sam teoriji kad mu je psiholog oslobodio ruke.
    
  "Znam. Sve ste mi rekli putem, gospodine Cleve."
    
  Dr. Simon Helberg bio je četrdesetogodišnji veteran znanosti s posebnom sklonošću prema umu i njegovim zabludama. Parapsihologija, psihijatrija, neurobiologija i, začudo, posebna sposobnost ekstrasenzorne percepcije (ESP) upravljale su starčevim brodom. Većina ga je smatrala šarlatanom i sramotom za znanstvenu zajednicu, ali dr. Helberg nije dopustio da njegov narušeni ugled utječe na njegov rad. Kao antisocijalni znanstvenik i povučeni teoretičar, Helberg je napredovao isključivo na informacijama i primjeni teorija koje su se općenito smatrale mitom.
    
  "Sam, zašto misliš da nisi umro u pulsu dok su svi ostali umirali? Što te činilo drugačijim?" upitao je Sama, sjedajući na stolić za kavu ispred sofe na kojoj je novinar još uvijek ležao.
    
  Sam mu je uputio gotovo djetinjasti podsmjeh. "Pa, prilično je očito, zar ne? Svi su bili iste rase, kulture i zemlje. Ja sam bio potpuni autsajder."
    
  "Da, Sam, ali to te ne bi trebalo opravdati od patnje zbog atmosferske katastrofe, zar ne?" zaključio je dr. Helberg. Poput mudre stare sove, bucmasti, ćelavi muškarac zurio je u Sama svojim ogromnim, svijetloplavim očima. Naočale su mu bile tako nisko na nosu da je Sam osjetio potrebu da ih podigne prije nego što padnu. Ali obuzdao je svoje porive kako bi razmotrio starčeve argumente.
    
  "Da, znam", priznao je. Samove velike, tamne oči pretraživale su pod dok je um tražio uvjerljiv odgovor. "Mislim da je to zato što je to bila moja vizija, a ti ljudi bili su samo statisti na pozornici. Bili su dio priče koju sam gledao", namrštio se, nesiguran u vlastitu teoriju.
    
  "Pretpostavljam da to ima smisla. Međutim, bili su tamo s razlogom. Inače ne biste vidjeli nikoga drugog tamo. Možda su vam trebali da biste razumjeli učinke impulsa smrti", predložio je liječnik.
    
  Sam se uspravio i prošao rukom kroz kosu. Uzdahnuo je: "Doktore, kakve to ima veze? Mislim, stvarno, koja je razlika između gledanja ljudi kako se raspadaju i samo gledanja kako eksplodiraju?"
    
  "Jednostavno", odgovorio je liječnik. "Razlika leži u ljudskom elementu. Da nisam svjedočio brutalnosti njihove smrti, to ne bi bilo ništa više od eksplozije. Ne bi bilo ništa više od događaja. Međutim, prisutnost i, u konačnici, gubitak ljudskog života trebali bi u vas utisnuti emocionalni i moralni element vaše vizije. Morate shvatiti uništenje kao gubitak života, a ne samo kao katastrofu bez žrtava."
    
  "Previše sam trijezan za ovo", zastenjao je Sam odmahujući glavom.
    
  Dr. Helberg se nasmijao i pljesnuo se po nozi. Oslonio se rukama na koljena i teško se podigao na noge, još uvijek se hihoćući dok je pokušavao isključiti kasetofon. Sam je pristao da ga se snima tijekom seansi u interesu doktorova istraživanja psihosomatskih manifestacija traumatičnih iskustava - iskustava koja potječu iz paranormalnih ili nadnaravnih izvora, koliko god to apsurdno zvučalo.
    
  "Poncho"s ili Olmega"s?" nacerio se dr. Helberg, otvarajući svoj vješto skriveni bar s pićima.
    
  Sam se iznenadio. "Nikad te nisam smatrao tekilom, doktore."
    
  "Zaljubio sam se u nju kad sam ostao u Gvatemali nekoliko godina duže nego što sam trebao. Negdje sedamdesetih sam svoje srce posvetio Južnoj Americi, a znate zašto?" nasmiješio se dr. Helberg, točeći si pića.
    
  "Ne, reci mi", inzistirao je Sam.
    
  "Postao sam opsjednut opsesijom", rekao je liječnik. A kad je vidio Samov krajnje zbunjen pogled, objasnio je. "Morao sam znati što uzrokuje ovu masovnu histeriju koju ljudi obično nazivaju religijom, sine. Tako moćna ideologija, koja je podjarmljivala toliko ljudi toliko eona, ali nije nudila nikakvo konkretno opravdanje za svoje postojanje osim moći pojedinaca nad drugima, doista je bila dobar razlog za istraživanje."
    
  "Mrtav!" rekao je Sam, podižući čašu kako bi susreo pogled svog psihijatra. "I sam sam bio svjedok ovakvih zapažanja. Ne samo religija, već i neortodoksne prakse i potpuno nelogične doktrine koje su porobljavale mase, kao da je gotovo..."
    
  "Natprirodno?" upitao je dr. Helberg podižući jednu obrvu.
    
  "Ezoterično", pretpostavljam, bila bi prikladnija riječ, rekao je Sam, dovršavajući svoj gutljaj i trzajući se od neugodne gorčine bistrog pića. "Jesi li siguran da je ovo tekila?" zastao je, hvatajući dah.
    
  Ignorirajući Samovo trivijalno pitanje, dr. Helberg se držao teme. "Ezoterične teme obuhvaćaju fenomene o kojima govoriš, sine. Natprirodno je jednostavno ezoterična teozofija. Možda svoje nedavne vizije nazivaš jednom od onih zbunjujućih misterija?"
    
  "Sumnjam. Vidim ih kao snove, ništa više. Teško da su masovna manipulacija, poput religije. Gle, ja sam za duhovnu vjeru ili neku vrstu povjerenja u višu inteligenciju", objasnio je Sam. "Nisam siguran da se ta božanstva mogu umiriti ili nagovoriti molitvom da ljudima daju ono što žele. Sve će biti kako će biti. Sumnjam da je ikada išta nastalo zbog sažaljenja osobe koja moli boga."
    
  "Dakle, vjerujete da će se ono što će se dogoditi dogoditi bez obzira na bilo kakvu duhovnu intervenciju?" upitao je liječnik Sama, potajno pritiskajući gumb za snimanje. "Dakle, kažete da je naša sudbina već određena."
    
  "Da," Sam je kimnuo. "I nadrljali smo."
    
    
  Poglavlje 2
    
    
  Nakon nedavnih atentata, u Berlin se konačno vratio mir. Nekoliko visokih povjerenika, članova Bundesrata i raznih istaknutih financijera bili su žrtve ubojstava koja nijedna organizacija ili pojedinac nije riješila. Bila je to zagonetka s kojom se zemlja nikada prije nije suočila, jer su motivi napada bili izvan svake sumnje. Napadnuti muškarci i žene imali su malo zajedničkog osim što su bili bogati ili poznati, iako uglavnom u političkoj areni ili u njemačkom poslovnom i financijskom sektoru.
    
  Priopćenja za javnost nisu ništa potvrdila, a novinari iz cijelog svijeta hrlili su u Njemačku kako bi negdje u Berlinu pronašli neko tajno izvješće.
    
  "Vjerujemo da je ovo djelo organizacije", rekla je glasnogovornica ministarstva Gabi Holzer novinarima tijekom službene izjave koju je objavio Bundestag, njemački parlament. "Razlog zašto vjerujemo u to je taj što je u smrtnim slučajevima sudjelovalo više od jedne osobe."
    
  "Zašto je to tako? Kako možete biti tako sigurni da ovo nije djelo jedne osobe, Frau Holzer?", upitala je jedna novinarka.
    
  Oklijevala je, nervozno uzdahnuvši. "Naravno, ovo je samo nagađanje. Međutim, vjerujemo da su mnogi umiješani zbog različitih metoda koje se koriste za ubijanje ovih elitnih građana."
    
  "Elita?"
    
  "Vau, elita", kaže ona!
    
  Uzvici nekoliko novinara i promatrača iritirano su ponovili njezine loše odabrane riječi, dok je Gabi Holzer pokušavala ispraviti njezin rječnik.
    
  "Molim vas! Molim vas, dopustite mi da objasnim..." Pokušala je preformulirati, ali gomila vani već je urlala od bijesa. Naslovi su zasigurno bacili ružan komentar u gorem svjetlu nego što je namjeravala. Kad je konačno uspjela smiriti novinare koji su stajali pred njom, objasnila je svoj izbor riječi što je rječitije mogla, s mukom, jer njezino znanje engleskog nije bilo osobito dobro.
    
  "Dame i gospodo međunarodnih medija, ispričavam se zbog nesporazuma. Bojim se da sam se krivo izrazila - moj engleski, pa... I-ispričavam se", lagano je promucala, duboko udahnuvši kako bi se smirila. "Kao što svi znate, ovi užasni činovi počinjeni su protiv vrlo utjecajnih i istaknutih ljudi u ovoj zemlji. Iako ove mete naizgled nisu imale ništa zajedničko i nisu se čak ni kretale u istim krugovima, imamo razloga vjerovati da je njihov financijski i politički status imao veze s motivima napadača."
    
  To je bilo prije gotovo mjesec dana. Prošlo je nekoliko teških tjedana otkako se Gabi Holzer morala nositi s novinarima i njihovim lešinarskim mentalitetom, ali i dalje je osjećala mučninu u želucu kad god bi pomislila na konferencije za novinare. Od tog tjedna napadi su prestali, ali tmuran, neizvjestan svijet, ispunjen strahom, vladao je Berlinom i ostatkom zemlje.
    
  "Što su očekivali?" upitao je njezin muž.
    
  "Znam, Detlef, znam", hihotala se, vireći kroz prozor svoje spavaće sobe. Gabi se svlačila za dugi, vrući tuš. "Ali ono što nitko izvan mog posla ne razumije jest da moram biti diplomatska. Ne mogu samo reći nešto poput: 'Mislimo da je ovo dobro financirana banda hakera u dosluhu s tajanstvenim klubom zlih zemljoposjednika koji samo čekaju da sruše njemačku vladu', zar ne?" namrštila se, pokušavajući otkopčati grudnjak.
    
  Njezin suprug joj je priskočio u pomoć i otvorio je, skinuo je, a zatim je otkopčao bež pencil suknju. Pala joj je pred noge na debeli, mekani tepih, a ona je izašla, još uvijek u svojim Gucci cipelama s platformom. Suprug ju je poljubio u vrat i naslonio bradu na njezino rame dok su gledali kako gradska svjetla plutaju kroz more tame. "Je li se ovo stvarno događa?" upitao je tihim riječima, usnama istražujući njezinu ključnu kost.
    
  "Mislim da da. Moji nadređeni su jako zabrinuti. Vjerujem da je to zato što svi misle isto. Postoje informacije o žrtvama koje nismo otkrili tisku. To su uznemirujuće činjenice koje nam govore da ovo nije djelo jedne osobe", rekla je.
    
  "Koje činjenice? Što kriju od javnosti?" upitao je, obuhvativši joj grudi. Gabi se okrenula i pogledala Detlefa strogim izrazom lica.
    
  "Viriš li? Za koga radiš, Herr Holzer? Zar me ozbiljno pokušavaš zavesti i dobiti informacije?" obrecnula se na njega, razigrano ga odgurnuvši. Plave kovrče plesale su joj po golim leđima dok ga je pratila na svakom koraku dok se povlačio.
    
  "Ne, ne, samo pokazujem interes za tvoj rad, draga", krotko je protestirao, padajući unatrag na krevet. Detlef, snažno građen, imao je osobnost koja je proturječila njegovoj građi. "Nisam te namjeravao ispitivati."
    
  Gabi se ukočila u mjestu i prevrnula očima. "Um Gottes willen!"
    
  "Što sam učinio?" upitao je ispričavajući se.
    
  "Detlef, znam da nisi špijun! Trebao si surađivati. Govoriti stvari poput: 'Ovdje sam da iz tebe izvučem informacije pod svaku cijenu' ili 'Ako mi ne kažeš sve, istrest ću to iz tebe!' ili što god ti drugo padne na pamet. Zašto si tako prokleto sladak?" cvilila je, udarajući krevet oštrom petom, točno među njegove noge.
    
  Dahnuo je dok je stajao pokraj obiteljskog nakita, zamrznut na mjestu.
    
  "Uf!" Gabi se nasmijala i odmaknula nogu. "Zapali mi cigaretu, molim te."
    
  "Naravno, draga", odgovorio je tužno.
    
  Gabi je otvorila slavine za tuširanje da zagrije vodu. Skinula je gaćice i otišla u spavaću sobu zapaliti cigaretu. Detlef je ponovno sjeo, gledajući svoju prekrasnu suprugu. Nije bila baš visoka, ali u tim štiklama nadvijala se nad njim, kovrčava božica s Karelijom koja gori među punim, crvenim usnama.
    
    
  * * *
    
    
  Kasino je bio oličenje raskošnog luksuza, puštajući u svoj grešno razuzdani zagrljaj samo najprivilegiranije, najbogatije i najutjecajnije pokrovitelje. MGM Grand se veličanstveno uzdizao svojom azurnom fasadom, podsjećajući Davea Perduea na Karipsko more, ali to nije bilo konačno odredište milijardera izumitelja. Pogledao je unatrag prema recepcionaru i osoblju, koji su mahnuli u znak pozdrava, čvrsto stežući napojnice od 500 dolara. Neoznačena crna limuzina ga je pokupila i odvezla do najbliže piste, gdje ga je čekala Perdueova posada.
    
  "Gdje ste ovaj put, gospodine Purdue?" upitala je starija stjuardesa, otprativši ga do sjedala. "Mjesec? Orionov pojas, možda?"
    
  Perdue se smijao s njom.
    
  "Danska premijera, molim, James", zapovjedio je Perdue.
    
  "Odmah, šefe", salutirala je. Imala je nešto što je on visoko cijenio kod svojih zaposlenika: smisao za humor. Njegov genij i neiscrpno bogatstvo nikada nisu promijenili činjenicu da je Dave Perdue bio, prije svega, veseo i odvažan čovjek. Budući da je, iz nekog razloga, većinu vremena negdje radio na nečemu, odlučio je iskoristiti svoje slobodno vrijeme za putovanja. Zapravo, uputio se u Kopenhagen zbog malo danske ekstravagancije.
    
  Purdue je bio iscrpljen. Nije ustao više od 36 sati zaredom otkako su on i grupa prijatelja s Britanskog instituta za inženjerstvo i tehnologiju izgradili laserski generator. Dok je njegov privatni mlažnjak polijetao, zavalio se i odlučio malo zasluženo odspavati nakon Las Vegasa i njegovog burnog noćnog života.
    
  Kao i uvijek kad je putovao sam, Perdue je ostavio ravni ekran uključen kako bi se smirio i pomogao mu da zaspi od dosade koju je emitirao. Ponekad je to bio golf, ponekad kriket, ponekad dokumentarac o prirodi, ali uvijek je birao nešto nevažno kako bi dao svom umu malo predaha. Sat iznad ekrana pokazivao je pet i trideset kad mu je stjuardesa poslužila ranu večeru kako bi mogao otići u krevet punog želuca.
    
  Kroz pospanost, Perdue je čuo monoton glas novinara i raspravu o atentatima koji su harali političkom sferom. Dok su se prepirali na tihom televizijskom ekranu, Perdue je blaženo utonuo u san, nesvjestan zapanjenih Nijemaca u studiju. Povremeno bi mu komešanje protreslo svijest, ali ubrzo bi ponovno utonuo u san.
    
  Četiri usputna zaustavljanja za dolijevanje goriva dala su mu malo vremena da protegne noge između popodnevnih drijemanja. Između Dublina i Kopenhagena, posljednja dva sata proveo je u dubokom snu bez snova.
    
  Činilo se kao da je prošla cijela vječnost kad je Perduea probudilo nježno nagovaranje stjuardese.
    
  "Gospodine Perdue? Gospodine, imamo mali problem", gugutala je. Oči su mu se raširile na zvuk te riječi.
    
  "Što je? Što se dogodilo?" upitao je, još uvijek nesuvislo u svojoj obamrlosti.
    
  "Odbijen nam je ulazak u danski ili njemački zračni prostor, gospodine. Možda bi nas trebalo preusmjeriti na Helsinki?" upitala je.
    
  "Zašto smo bili ovdje..." promrmljao je trljajući lice. "U redu, shvatit ću. Hvala ti, draga." S tim riječima, Perdue je pojurio do pilota kako bi shvatio u čemu je problem.
    
  "Nisu nam dali detaljno objašnjenje, gospodine. Sve što su nam rekli bilo je da je naša registracijska oznaka na crnoj listi i u Njemačkoj i u Danskoj!" objasnio je pilot, izgledajući zbunjeno kao i Purdue. "Ono što ne razumijem jest da sam prethodno zatražio dopuštenje i da je odobreno, ali sada nam govore da ne možemo sletjeti."
    
  "Na crnoj listi zbog čega?" Perdue se namrštio.
    
  "To mi zvuči kao potpuna besmislica, gospodine", ubacio se kopilot.
    
  "Potpuno se slažem, Stan", odgovorio je Perdue. "U redu, imamo li dovoljno goriva da odemo negdje drugdje? Ja ću se pobrinuti."
    
  "Još imamo goriva, gospodine, ali ne dovoljno da bismo previše riskirali", izvijestio je pilot.
    
  "Pokušaj, Billorde. Ako nas ne puste unutra, kreni na sjever. Možemo sletjeti u Švedskoj dok ne riješimo ovo", naredio je svojim pilotima.
    
  "Razumijem, gospodine."
    
  "Opet kontrola zračnog prometa, gospodine", iznenada reče kopilot. "Slušajte."
    
  "Idu prema Berlinu, gospodine Purdue. Što bismo trebali učiniti?" upitao je pilot.
    
  "Što drugo možemo učiniti? Pretpostavljam da ćemo se zasad morati držati ovoga", izračunao je Perdue. Pozvao je stjuardesu i zatražio dvostruki rum s ledom - svoje omiljeno piće kada stvari nisu išle po njegovom.
    
  Sletjevši na Dietrichovu privatnu pistu na periferiji Berlina, Perdue se pripremio za formalnu tužbu koju je planirao podnijeti protiv vlasti u Kopenhagenu. Njegov pravni tim nije mogao putovati u njemački grad u doglednoj budućnosti, pa je nazvao britansko veleposlanstvo kako bi dogovorio formalni sastanak s predstavnikom vlade.
    
  Nikad nije bio vatrene naravi, Perdue je bio bijesan zbog iznenadnog takozvanog stavljanja njegovog privatnog mlažnjaka na crnu listu. Ni za živu glavu nije mogao shvatiti zašto bi se našao na crnoj listi. Bilo je to smiješno.
    
  Sljedećeg dana ušao je u britansku ambasadu.
    
  "Dobar dan, moje ime je David Perdue. Imam sastanak s gospodinom Benom Carringtonom", rekao je Perdue svojoj tajnici u užurbanoj atmosferi veleposlanstva u Wilhelmstrasseu.
    
  "Dobro jutro, gospodine Purdue", toplo se nasmiješila. "Dozvolite da vas odvedem ravno u njegov ured. Čeka vas."
    
  "Hvala vam", odgovorio je Perdue, previše posramljen i razdražen da bi se čak i natjerao da se nasmiješi tajnici.
    
  Vrata ureda britanskog predstavnika bila su otvorena kad je recepcionarka uvela Perduea. Žena je sjedila za stolom okrenuta leđima vratima i razgovarala s Carringtonom.
    
  "Gospodin Purdue, pretpostavljam", nasmiješio se Carrington, ustajući sa svog mjesta kako bi pozdravio svog škotskog gosta.
    
  "Točno", potvrdio je Perdue. "Drago mi je što smo se upoznali, gospodine Carrington."
    
  Carrington je pokazao na ženu koja je sjedila. "Kontaktirao sam predstavnika njemačkog Međunarodnog tiskovnog ureda da nam pomogne."
    
  "Gospodine Perdue", nasmiješila se zapanjujuća žena, "nadam se da vam mogu pomoći. Gabi Holzer. Drago mi je što sam vas upoznala."
    
    
  Poglavlje 3
    
    
  Gabi Holzer, Ben Carrington i Dave Perdue raspravljali su o neočekivanoj zabrani sjedenja uz čaj u uredu.
    
  "Moram vas uvjeriti, gospodine Perdue, da je ovo neviđeno. Naš pravni odjel, kao i ljudi gospodina Carringtona, temeljito su provjerili vašu prošlost tražeći bilo što što bi moglo poslužiti kao osnova za takvu tvrdnju, ali u vašim zapisima nismo pronašli ništa što bi moglo objasniti odbijanje ulaska u Dansku i Njemačku", rekla je Gabi.
    
  "Hvala Bogu na Chaimu i Toddu!" pomislio je Perdue kad je Gabi spomenuo njegovu provjeru prošlosti. "Da znaju koliko sam zakona prekršio u svom istraživanju, odmah bi me zatvorili."
    
  Jessica Haim i Harry Todd bili su sve samo ne Purdueovi pravni računalni analitičari; oboje su bili neovisni stručnjaci za računalnu sigurnost koje je on angažirao. Iako su bili odgovorni za uzorne dosjee Sama, Nine i Purduea, Haim i Todd nikada nisu bili uključeni ni u kakve financijske prijevare. Purdueovo vlastito bogatstvo bilo je više nego dovoljno. Nadalje, nisu bili pohlepni. Baš kao i Sam Cleave i Nina Gould, Purdue se okružio poštenim i pristojnim ljudima. Često su djelovali izvan zakona, da, ali bili su daleko od običnih kriminalaca, a to je nešto što većina autoriteta i moralista jednostavno nije mogla razumjeti.
    
  Na blijedoj jutarnjoj sunčevoj svjetlosti koja se probijala kroz rolete Carringtonovog ureda, Purdue je miješao svoju drugu šalicu Earl Greya. Plava ljepota Njemice bila je elektrizirajuća, ali nije posjedovala karizmu ni dobar izgled koji je očekivao. Naprotiv, činila se iskreno zainteresiranom da dođe do dna stvari.
    
  "Recite mi, gospodine Perdue, jeste li ikada imali posla s danskim političarima ili financijskim institucijama?" upitala ga je Gabi.
    
  "Da, sklopio sam opsežne poslovne aranžmane u Danskoj. Ali ne krećem se u političkim krugovima. Više sam sklon akademskim aktivnostima. Muzejima, istraživanju, ulaganjima u visokoškolske ustanove, ali klonim se političkih agendi. Zašto?" upitao ju je.
    
  "Zašto mislite da je ovo relevantno, gospođo Holzer?" upitao je Carrington, očito zaintrigiran.
    
  "Pa, to je sasvim očito, gospodine Carrington. Ako gospodin Perdue nema kriminalni dosje, mora predstavljati prijetnju ovim zemljama, uključujući i moju, na neki drugi način", samouvjereno je obavijestila britanskog predstavnika. "Ako razlog nije utemeljen na zločinu, mora biti povezan s njegovim ugledom poslovnog čovjeka. Oboje smo svjesni njegove financijske situacije i njegovog ugleda svojevrsne slavne osobe."
    
  "Razumijem", rekao je Carrington. "Drugim riječima, činjenica da je sudjelovao u bezbrojnim ekspedicijama i da je dobro poznat kao filantrop čini ga prijetnjom vašoj vladi?" Carrington se nasmijao. "To je apsurdno, gospođo."
    
  "Čekaj, hoćeš li reći da su moja ulaganja u određene zemlje možda uzrokovala da druge zemlje ne vjeruju u moje namjere?" Perdue se namrštio.
    
  "Ne", odgovorila je mirno. "Ne države, gospodine Perdue. Institucije."
    
  "Izgubio sam se", odmahnuo je glavom Carrington.
    
  Perdue je kimnuo u znak slaganja.
    
  "Dopustite mi da objasnim. Ni na koji način ne sugeriram da se ovo odnosi na moju zemlju ili bilo koju drugu. Kao i vi, samo nagađam i mislim da ste se vi, gospodine Perdue, možda nesvjesno upleli u spor između..." zastala je kako bi pronašla odgovarajuću englesku riječ, "...određenih vlasti?"
    
  "Tijela? Kao organizacije?" upitao je Perdue.
    
  "Da, upravo tako", rekla je. "Možda vam je vaš financijski položaj u raznim međunarodnim organizacijama donio gnjev agencija koje se protive onima s kojima ste povezani. Takvi problemi mogli bi se lako proširiti na globalnoj razini, što bi dovelo do zabrane ulaska u određene zemlje; ne od strane vlada tih zemalja, već od strane nekoga tko ima utjecaj na infrastrukturu tih zemalja."
    
  Perdue je o tome ozbiljno razmislio. Njemica je bila u pravu. Zapravo, bila je u pravu više nego što je ikada mogla znati. Prije su ga uvlačile tvrtke koje su smatrale da su njegovi izumi i patenti od ogromne vrijednosti za njih, ali su se bojale da bi im njihovo protivljenje moglo ponuditi unosnije poslove. Taj je osjećaj često prije rezultirao industrijskom špijunažom i trgovinskim bojkotima, što ga je sprječavalo u poslovanju sa svojim međunarodnim podružnicama.
    
  "Moram priznati, gospodine Perdue. Ima puno smisla, s obzirom na vašu prisutnost u moćnim znanstvenim industrijskim konglomeratima", složio se Carrington. "Ali koliko znate, gospođo Holzer, ovo onda nije službena zabrana ulaska? Nije od njemačke vlade, zar ne?"
    
  "Točno", potvrdila je. "Gospodin Perdue sigurno nema problema s njemačkom vladom... ili danskom, pretpostavljam. Mislim da se to radi prikrivenije, hm, pod-" Mučila se pronaći pravu riječ.
    
  "Misliš tajne? Tajne organizacije?" potaknu Perdue, nadajući se da je krivo protumačio njezin loš engleski.
    
  "Tako je. Podzemne skupine koje žele da se kloniš njih. Je li trenutno uključen nešto što bi moglo predstavljati prijetnju konkurenciji?" upitala je Perduea.
    
  "Ne", brzo je odgovorio. "Zapravo, uzeo sam mali odmor. Zapravo, upravo sam na odmoru."
    
  "Ovo je tako uznemirujuće!" uzviknuo je Carrington, duhovito odmahujući glavom.
    
  "Otuda i dolazi razočaranje, gospodine Carrington", nasmiješio se Perdue. "Pa, barem znam da nisam u problemima sa zakonom. Riješit ću ovo sa svojim ljudima."
    
  "Dobro. Zatim smo razgovarali o svemu što smo mogli, s obzirom na malo informacija koje smo imali o ovom neobičnom incidentu", zaključio je Carrington. "Međutim, neslužbeno, gospođo Holzer", obratio se privlačnoj njemačkoj izaslanici.
    
  "Da, gospodine Carrington", nasmiješila se.
    
  "Službeno ste zastupali kancelara na CNN-u neki dan u vezi s ubojstvima, ali niste otkrili razlog", upitao je vrlo zabrinutim tonom. "Postoji li nešto sumnjivo što tisak ne bi trebao znati?"
    
  Izgledala je izrazito nelagodno, boreći se da zadrži svoju profesionalnost. "Bojim se", pogledala je obojicu muškaraca s nervoznim izrazom lica, "ovo je vrlo povjerljiva informacija."
    
  "Drugim riječima, da", navaljivao je Perdue. Prišao je Gabi Holzer s oprezom i blagim poštovanjem te sjeo točno pokraj nje. "Gospođo, bi li ovo moglo imati ikakve veze s nedavnim napadima na političku i društvenu elitu?"
    
  Opet se pojavila ta riječ.
    
  Carrington je izgledao potpuno hipnotizirano dok je čekao njezin odgovor. Drhtavim rukama natočio je još čaja, usmjeravajući svu svoju pozornost na njemačku vezu.
    
  "Pretpostavljam da svatko ima svoju teoriju, ali kao dužnosnica, nemam slobodu izražavati vlastite stavove, gospodine Perdue. Znate to. Kako možete misliti da bih o tome mogla raspravljati s civilom?" Uzdisala je.
    
  "Jer me brine kad se tajne dijele na vladinoj razini, draga moja", odgovorio je Perdue.
    
  "To je njemačka stvar", rekla je bez uvijanja. Gabi je oštro pogledala Carringtona. "Mogu li pušiti na tvom balkonu?"
    
  "Naravno", složio se, ustajući kako bi otključao prekrasna staklena vrata koja su vodila iz njegova ureda na prekrasan balkon s pogledom na Wilhelmstrasse.
    
  "Odavde vidim cijeli grad", primijetila je, paleći svoju dugu, tanku cigaretu. "Ovdje bismo mogli slobodno razgovarati, daleko od zidova koji bi mogli imati uši. Nešto se kuha, gospodo", rekla je Carringtonu i Purdueu dok su je pratili kako bi uživali u pogledu. "I to je drevni demon koji se probudio; davno zakopano rivalstvo... Ne, ne rivalstvo. Više je kao sukob između frakcija za koje se dugo mislilo da su mrtve, ali su se probudile i spremne su udariti."
    
  Perdue i Carrington su brzo pogledali prije nego što su pročitali ostatak Gabine poruke. Nije ih ni jednom pogledala, već je progovorila kroz tanak oblak dima među prstima. "Naš kancelar je zarobljen prije nego što su ubojstva uopće počela."
    
  Obojica su se zapanjila od šokantne reakcije koju im je Gabi upravo priredila. Ne samo da je podijelila povjerljive informacije, već je upravo priznala i da je šef njemačke vlade nestao. Mirisalo je na državni udar, ali zvučalo je kao da se iza otmice krije nešto puno mračnije.
    
  "Ali to je bilo prije više od mjesec dana, možda i više!" uzviknuo je Carrington.
    
  Gabi je kimnula.
    
  "A zašto ovo nije objavljeno?" upitao je Perdue. "Sigurno bi bilo vrlo korisno upozoriti sve susjedne zemlje prije nego što se ovakva podmukla zavjera proširi na ostatak Europe."
    
  "Ne, ovo mora ostati tajna, gospodine Perdue", nije se složila. Okrenula se prema milijarderu, a oči su joj naglašavale ozbiljnost njezinih riječi. "Zašto mislite da su ti ljudi, ti elitni članovi društva, ubijeni? Sve je to bio dio ultimatuma. Ljudi koji stoje iza svega prijetili su da će ubiti utjecajne njemačke građane dok ne dobiju ono što žele. Jedini razlog zašto je naš kancelar još uvijek živ jest taj što još uvijek ispunjavamo njihov ultimatum", obavijestila ih je. "Ali kada se približimo tom roku, a Savezna obavještajna služba ne ispuni ono što traže, naša će zemlja..." gorko se nasmijala, "...pod novim vodstvom."
    
  "Bože moj!" promrmljao je Carrington sebi u bradu. "Moramo uključiti MI6 i-"
    
  "Ne", prekinuo ga je Perdue. "Ne možete riskirati da ovo pretvorite u veliki javni spektakl, gospodine Carrington. Ako ovo procuri, ministar financija bit će mrtav prije sumraka. Ono što moramo učiniti jest da netko istraži podrijetlo napada."
    
  "Što žele od Njemačke?" Carrington je pecao.
    
  "Ne znam taj dio", jadikovala je Gabi, puhnuvši dim u zrak. "Ono što znam jest da su oni vrlo bogata organizacija s praktički neograničenim resursima, a ono što žele nije ništa manje od svjetske dominacije."
    
  "Dakle, što misliš da bismo trebali učiniti u vezi s ovim?" upitao je Carrington, naslonivši se na ogradu kako bi istovremeno pogledao Perduea i Gabi. Vjetar mu je šibao prorijeđenu, ravnu sijedu kosu dok je čekao prijedlog. "Ne smijemo nikome dopustiti da sazna za ovo. Kad bi to postalo javno, histerija bi se proširila Europom, a gotovo sam siguran da bi to bila smrtna presuda za vašeg kancelara."
    
  S vrata, Carringtonova tajnica mu je dala znak da potpiše ukidanje vize, ostavljajući Perduea i Gabi u neugodnoj tišini. Svaki je razmišljao o svojoj ulozi u ovom slučaju, iako ih se to nije ticalo. Bili su jednostavno dva ugledna građanina svijeta koji su željeli pomoći u borbi protiv mračnih duša koje su okrutno okončale nevine živote u potrazi za pohlepom i moći.
    
  "Gospodine Perdue, mrzim to priznati", rekla je, brzo se osvrćući oko sebe kako bi vidjela je li njihov domaćin još uvijek zauzet. "Ali ja sam bila ta koja je organizirala preusmjeravanje vašeg leta."
    
  "Što?" rekao je Perdue, a njegove blijedoplave oči bile su pune pitanja dok je u čudu zurio u ženu. "Zašto bi to učinio?"
    
  "Znam tko ste", rekla je. "Znala sam da nećete tolerirati da vas izbace iz danskog zračnog prostora, pa sam imala neke ljude - nazovimo ih asistentima - da hakiraju sustav kontrole zračnog prometa kako bi vas poslali u Berlin. Znala sam da ću ja biti ta koju će gospodin Carrington nazvati u vezi s ovim. Morala sam se s vama sastati u službenom svojstvu. Ljudi gledaju, znate."
    
  "Bože moj, gospođo Holzer", namrštio se Perdue, gledajući je s velikom zabrinutošću. "Sigurno ste se jako potrudili razgovarati sa mnom, pa što želite od mene?"
    
  "Ova novinarka, dobitnica Pulitzerove nagrade, vaš je suputnik u svim vašim potragama", započela je.
    
  "Sam Cleve?"
    
  "Sam Cleve", ponovila je, osjećajući olakšanje što je shvatio na koga misli. "Trebao bi istraživati otmice i napade na bogate i moćne. Trebao bi biti u stanju shvatiti što dovraga smjeraju. Nisam u poziciji da ih razotkrijem."
    
  "Ali znaš što se događa", rekao je. Kimnula je glavom dok im se Carrington ponovno pridružio.
    
  "Dakle", rekao je Carrington, "jeste li ikome drugome u uredu rekli o svojim idejama, gospođo Holzer?"
    
  "Naravno, arhivirala sam neke od informacija, ali, znaš", slegnula je ramenima.
    
  "Pametno", primijetio je Carrington, zvučeći duboko impresionirano.
    
  Gabi je uvjereno dodala. "Znate, ne bih trebala ništa znati, ali ne spavam. Sklona sam raditi ovakve stvari, stvari koje bi utjecale na dobrobit njemačkog naroda i svih ostalih, štoviše, kroz moj posao."
    
  "To je vrlo patriotski od vas, gospođo Holzer", rekao je Carrington.
    
  Prislonio je cijev prigušivača na njezinu čeljust i raznio joj mozak prije nego što je Perdue mogao trepnuti. Dok se Gabino unakaženo tijelo prevrnulo preko ograde s koje ju je Carrington bacio, Perduea su brzo svladala dvojica tjelohranitelja veleposlanstva, koji su ga onesvijestili.
    
    
  Poglavlje 4
    
    
  Nina je zagrizla nastavak za usta svoje disalice, bojeći se da bi mogla nepravilno disati. Sam je inzistirao da ne postoji nešto poput nepravilnog disanja, da može disati samo na krivom mjestu - pod vodom, na primjer. Bistra, ugodno topla voda obavijala je njezino plutajuće tijelo dok se kretala naprijed preko grebena, nadajući se da je neće napasti morski pas ili bilo koje drugo morsko stvorenje koje ima loš dan.
    
  Ispod nje, uvijeni koralji ukrašavali su blijedo, neplodno oceansko dno, oživljavajući ga živim, prekrasnim bojama u nijansama za koje Nina nije ni sumnjala da postoje. Brojne vrste riba pridružile su joj se u istraživanju, jureći preko njezina puta i praveći brze pokrete koji su je činili pomalo nervoznom.
    
  "Što ako se nešto skriva među ovim prokletim jatima i skoči na mene?" Nina se i sama uplašila. "Što ako me upravo sada progoni kraken ili nešto slično, a sve ribe zapravo tako trče jer žele pobjeći od njega?"
    
  Pokrenuta naletom adrenalina iz svoje preaktivne mašte, Nina je brže zamahnula nogama, čvrsto stežući ruke uz bokove dok se probijala pored posljednjih velikih stijena kako bi stigla do površine. Iza nje, trag srebrnih mjehurića označavao je njezin napredak, a mlaz svjetlucavih kuglica zraka izbijao je iz vrha njezine disalice.
    
  Nina je izronila na površinu baš kad je osjetila kako joj prsa i noge počinju gorjeti. S mokrom kosom zalizanom unatrag, njezine smeđe oči djelovale su posebno velike. Stopala su joj dodirnula pješčano dno i počela se vraćati prema uvali na plaži između brda koje su tvorile stijene. Trzajući se, borila se protiv struje, s naočalama u ruci.
    
  Plima se dizala iza nje, opasno vrijeme za boravak u vodi ovdje. Srećom, sunce je nestalo iza nakupljenih oblaka, ali bilo je prekasno. Nina je prvi put na svijetu iskusila tropsku klimu i već je patila zbog toga. Bol u ramenima kažnjavala ju je svaki put kad bi voda prsnula po njezinoj crvenoj koži. Nos joj se već počeo ljuštiti od opeklina od sunca prethodnog dana.
    
  "O Bože, mogu li već jednom doći do plićaka!" kikotala se u očaju zbog stalnog naleta valova i morske prskalice, koja je njezino crveno tijelo prekrivala slanim valovima. Kad joj je voda došla do struka i koljena, požurila je pronaći najbliže sklonište, koje se pokazalo kao bar na plaži.
    
  Svaki dječak i muškarac kojeg je srela okrenuo se kako bi gledao sitnu ljepoticu kako se hvalisavo kretala po mekom pijesku. Ninine tamne obrve, savršeno oblikovane iznad velikih, tamnih očiju, samo su naglašavale njezinu mramornu kožu, iako je sada bila jako rumena. Svi su pogledi odmah pali na tri smaragdnozelena trokuta koji su jedva prekrivali dijelove njezina tijela koje su muškarci najviše željeli. Ninina građa nipošto nije bila idealna, ali način na koji se držala tjerao je druge da se dive njoj i žele je.
    
  "Jeste li vidjeli čovjeka koji je bio sa mnom jutros?" upitala je mladog barmena, koji je nosio raskopčanu cvjetnu košulju.
    
  "Čovjek s opsesivnim lećama?" upitao ju je. Nina se morala nasmiješiti i kimnuti.
    
  "Da. To bi bilo upravo ono što tražim", namignula je. Uzela je svoju bijelu pamučnu tuniku s kutne stolice gdje ju je ostavila i navukla je preko glave.
    
  "Nisam ga dugo vidio, gospođo. Zadnji put kad sam ga vidio, išao je na sastanak sa starješinama obližnjeg sela kako bi saznao nešto o njihovoj kulturi ili tako nešto", dodao je barmen. "Želite li piće?"
    
  "Hm, možete li mi prebaciti račun?" šarmirala je.
    
  "Naravno! Što će biti?" nasmiješio se.
    
  "Sherry", odluči Nina. Sumnjala je da imaju liker. "Ta."
    
  Dan je ustupio mjesto zadimljenoj hladnoći dok je plima donosila slanu maglu koja se spustila na plažu. Nina je srkala piće, čvrsto držeći sunčane naočale dok je očima pretraživala okolinu. Većina gostiju je otišla, osim skupine talijanskih studenata koji su se pijano tukli preko šanka i dvojice stranaca pogrbljenih nad svojim pićima za šankom.
    
  Popivši svoj šeri, Nina je shvatila da se more mnogo približilo i da sunce brzo zalazi.
    
  "Dolazi li oluja ili tako nešto?" upitala je barmena.
    
  "Mislim da ne. Nema dovoljno oblaka za to", odgovorio je, naginjući se naprijed da proviri ispod slamnatog krova. "Ali mislim da će uskoro zahladiti."
    
  Nina se nasmijala na tu pomisao.
    
  "A kako je to moguće?" hihotala se. Primijetivši barmenov zbunjeni pogled, rekla mu je zašto joj se njihova hladna ideja čini zabavnom. "Oh, ja sam iz Škotske, znate?"
    
  "Ah!" nasmijao se. "Razumijem! Zato zvučiš kao Billy Connelly! I zato si", suosjećajno se namrštio, obraćajući posebnu pozornost na njezinu crvenu kožu, "izgubila bitku sa suncem prvog dana ovdje."
    
  "Da", složila se Nina, mršteći se od poraza dok je ponovno pregledavala svoje ruke. "Bali me mrzi."
    
  Nasmijao se i odmahnuo glavom. "Ne! Bali voli ljepotu. Bali voli ljepotu!" uzviknuo je i sagnuo se ispod pulta, samo da bi izašao s bocom sherryja. Natočio joj je još jednu čašu. "Časti kuća, s pozdravom iz Balija."
    
  "Hvala ti", nasmiješila se Nina.
    
  Novootkriveno opuštanje joj je nesumnjivo dobro došlo. Ni jednom otkako su ona i Sam stigli dva dana ranije nije izgubila živce, osim, naravno, kad je proklela sunce dok ju je šibalo. Daleko od Škotske, daleko od svog doma u Obanu, osjećala se kao da je dublja pitanja jednostavno ne mogu dosegnuti. Pogotovo ovdje, s ekvatorom na sjeveru umjesto na jugu, ovaj put se osjećala izvan dosega bilo kakvih svakodnevnih ili ozbiljnih stvari.
    
  Bali ju je sigurno skrivao. Nina je uživala u neobičnosti, koliko su otoci drugačiji od Europe, čak i ako je mrzila sunce i neprestane toplinske valove koji su joj grlo pretvarali u pustinju, a jezik lijepili za nepce. Ne da je imala nešto posebno od čega bi se mogla skrivati, ali Nini je trebala promjena krajolika za vlastito dobro. Tek tada će biti u svom najboljem izdanju kad se vrati kući.
    
  Nakon što je saznala da je Sam živ i ponovno ga vidjela, drska akademkinja odmah je odlučila maksimalno iskoristiti njegovo društvo, sada kada je znala da ga ipak nije izgubila. Način na koji se on, Raichtisusis, pojavio iz sjene na imanju Davea Purduea naučio ju je da cijeni sadašnjost i ništa više. Kad je pomislila da je mrtav, shvatila je značenje konačnosti i žaljenja te se zavjetovala da nikada više neće iskusiti tu bol - bol neznanja. Njegova odsutnost iz njezina života uvjerila je Ninu da voli Sama, čak i ako se ne može zamisliti u ozbiljnoj vezi s njim.
    
  Sam je u to vrijeme bio donekle drugačiji. Naravno, bio bi, budući da je bio otet na đavolskom nacističkom brodu, koji je zarobio njegovo biće u svojoj bizarnoj mreži nesvete fizike. Koliko je dugo bio bacan iz crvotočine u crvotočinu nije bilo jasno, ali jedno je bilo jasno: to je promijenilo pogled svjetski poznatog novinara na nevjerojatno.
    
  Nina je slušala tinjajući razgovor posjetitelja, pitajući se što Sam smjera. Prisutnost njegova fotoaparata samo ju je uvjerila da će ga neko vrijeme biti nema, vjerojatno izgubljen u ljepoti otoka i nesposoban pratiti vrijeme.
    
  "Posljednje piće", nasmiješio se barmen i ponudio joj natočiti još jedno.
    
  "O, ne, hvala. Na prazan želudac je kao Rohypnol", nasmijala se. "Mislim da ću završiti za danas."
    
  Skočila je s barske stolice, uzela svoju amatersku ronilačku opremu i, prebacivši je preko ramena, mahnula je u znak pozdrava osoblju bara. Nije ga bilo u sobi koju je dijelila sa Samom, što je bilo i očekivano, ali Nina nije mogla a da se ne osjeća nelagodno zbog njegovog odlaska. Napravila si je šalicu čaja i čekala, gledajući kroz široka klizna staklena vrata, gdje su tanke bijele zavjese lepršale na morskom povjetarcu.
    
  "Ne mogu", zastenjala je. "Kako ljudi mogu samo ovako sjediti? O Bože, poludjet ću."
    
  Nina je zatvorila prozore, obukla kaki cargo hlače i planinarske cipele te u svoju malu torbu spakirala sklopivi nož, kompas, ručnik i bocu svježe vode. Odlučna, krenula je prema gusto pošumljenom području iza odmarališta, gdje je planinarska staza vodila do lokalnog sela. Isprva je zarasla pješčana staza vijugala kroz veličanstvenu katedralu džungle, prepunu šarenih ptica i okrepljujućih, bistrih potoka. Nekoliko minuta ptičji pjev bio je gotovo zaglušujući, ali na kraju je cvrkut utihnuo, kao da je ograničen na okolinu koju je upravo napustila.
    
  Put pred njom vodio je ravno uzbrdo, a vegetacija je ovdje bila mnogo manje bujna. Nina je shvatila da su ptice ostale iza i da se sada probija kroz sablasno tiho mjesto. U daljini je čula glasove ljudi u žustrim raspravama, koji su odjekivali ravnim terenom koji se protezao od ruba brda gdje je stajala. Dolje, u malom selu, žene su naricale i skupljale se, dok su se muškarci plemena branili vičući jedni na druge. Usred svega toga, na pijesku je sjedio jedan muškarac - uljez.
    
  "Sam!" dahtala je Nina. "Sam?"
    
  Počela se spuštati nizbrdo prema naselju. Izrazit miris vatre i mesa ispunjavao je zrak dok se približavala, oči su joj bile uprte u Sama. Sjedio je prekriženih nogu, desna ruka mu je počivala na vrhu glave drugog muškarca, ponavljajući jednu riječ na stranom jeziku iznova i iznova. Uznemirujući prizor uplašio je Ninu, ali Sam joj je bio prijatelj i nadala se da će procijeniti situaciju prije nego što gomila postane nasilna.
    
  "Zdravo!" rekla je, stupivši na središnju čistinu. Seljani su reagirali s neprikrivenim neprijateljstvom, odmah vičući na Ninu i divlje mašući rukama kako bi je otjerali. Raširila je ruke, pokušavajući pokazati da nije neprijateljica.
    
  "Nisam ovdje da bih ikome naudila. Ovo", pokazala je na Sam, "je moj prijatelj. Povest ću ga, u redu? U redu?" Nina je pala na koljena, pokazujući pokoran govor tijela dok se kretala prema Sam.
    
  "Sam", rekla je pružajući mu ruku. "O, Bože! Sam, što ti je s očima?"
    
  Oči su mu se vratile u duplje dok je ponavljao jednu riječ iznova i iznova.
    
  "Kalihasa! Kalihasa!"
    
  "Sam! Prokletstvo, Sam, probudi se, prokletstvo! Ubit ćeš nas!" vrisnula je.
    
  "Ne možeš ga probuditi", rekao je Nini čovjek koji je vjerojatno bio plemenski poglavica.
    
  "Zašto ne?" Namrštila se.
    
  "Jer je mrtav."
    
    
  Poglavlje 5
    
    
  Nina je osjetila kako joj se kosa diže na glavi u suhoj popodnevnoj vrućini. Nebo iznad sela postalo je blijedožuto, podsjećajući na trudno nebo Athertona, gdje je nekoć bila kao dijete za vrijeme grmljavine.
    
  Namrštila se u nevjerici, strogo gledajući šefa. "Nije mrtav. Živ je i diše... ovdje! Što govori?"
    
  Starac je uzdahnuo kao da je isti prizor vidio previše puta u životu.
    
  "Kalihasa. On zapovijeda osobi pod svojom kontrolom da umre u njegovo ime."
    
  Drugi muškarac pored Sama počeo se grčiti, ali bijesni promatrači nisu poduzeli nikakve korake da pomognu svom drugu. Nina je snažno protresla Sama, ali kuhar, uznemiren, odgurnuo ju je.
    
  "Što?" vrisnula je na njega. "Prestat ću s ovim! Pusti me!"
    
  "Mrtvi bogovi govore. Moraš slušati", upozorio je.
    
  "Jeste li svi poludjeli?" vrisnula je, bacajući ruke u zrak. "Sam!" Nina je bila prestravljena, ali se stalno podsjećala da je ovo Sam - njezin Sam - i da ga mora spriječiti da ubije domorodca. Poglavica ju je držao za zapešće kako bi je spriječio da se umiješa. Njegov stisak bio je neprirodno jak za tako krhkog starca.
    
  Na pijesku pred Samom, domorodac je vrištao u agoniji, a Sam je nastavio ponavljati svoju bezakonitu pjesmu. Krv je curila iz Samova nosa i kapala na njegova prsa i bedra, uzrokujući užasnuti hor seljana. Žene su plakale, a djeca vrištala, dovodeći Ninu do suza. Snažno odmahujući glavom, škotska povjesničarka je histerično vrištala, skupljajući snagu. Svom snagom se bacila naprijed, oslobađajući se iz poglavičina stiska.
    
  Obuzeta bijesom i strahom, Nina je pojurila prema Samu s bocom vode u ruci, a progonila su je trojica seljana poslanih da je zaustave. Ali bila je prebrza. Stigavši do Sama, polila ga je vodom po licu i glavi. Iščašila je rame kad su je seljani uhvatili, a njihov zamah pokazao se prevelikim za njezinu sitnu građu.
    
  Samove su se oči zatvorile dok su mu kapi vode curile niz čelo. Njegovo pjevanje je trenutačno prestalo, a domorodac pred njim oslobođen je muke. Iscrpljen i uplakan, valjao se po pijesku, dozivajući svoje bogove i zahvaljujući im na milosti.
    
  "Makni se od mene!" vrisnula je Nina i udarila zdravom rukom jednog od muškaraca. Snažno ju je udario u lice, bacivši je na pijesak.
    
  "Izbaci svog zlog proroka odavde!" zarežao je Ninin napadač s jakim naglaskom, podižući šaku, ali ga je šef spriječio u daljnjem nasilju. Ostali muškarci su se na njegovu zapovijed digli s tla i ostavili Ninu i Sama same, ali ne prije nego što su pljunuli na uljeze dok su prolazili.
    
  "Sam? Sam!" vrisnula je Nina, glas joj je drhtao od šoka i bijesa dok mu je držala lice u rukama. Bolno je pritisnula ozlijeđenu ruku na prsa, pokušavajući povući zapanjenog Sama na noge. "Isuse Kriste, Sam! Ustaj!"
    
  Sam je prvi put trepnuo i namrštio se dok ga je obuzimala zbunjenost.
    
  "Nina?" zastenjao je. "Što radiš ovdje? Kako si me pronašla?"
    
  "Slušaj, samo se diži odavde prije nego što nam ovi ljudi sprže blijede guzice za večeru, u redu?" rekla je sebi u bradu. "Molim te. Molim te, Sam!"
    
  Pogledao je svoju lijepu prijateljicu. Djelovala je šokirano.
    
  "Što ti je to modrica na licu? Nina. Hej! Je li itko..." Shvatio je da su usred brzorastuće gomile. "...je li te itko udario?"
    
  "Nemoj sad biti mačo. Hajdemo se samo maknuti odavde. Odmah", šapnula je čvrsto uporno.
    
  "U redu, u redu", promrmljao je nepovezano, još uvijek potpuno zapanjen. Oči su mu lutale s jedne strane na drugu dok je promatrao pljuvajuće članove publike, koji su vikali uvrede i gestikulirali prema njemu i Nini. "U čemu je njihov problem, za ime Božje?"
    
  "Nije važno. Sve ću objasniti ako se odavde izvučemo živi", dahtala je Nina u agoniji i panici, vukući Samovo nestabilno tijelo prema vrhu brda.
    
  Kretali su se najbrže što su mogli, ali Ninina ozljeda ju je spriječila da trči.
    
  "Ne mogu, Sam. Samo nastavi", viknula je.
    
  "Apsolutno ne. Dopusti mi da ti pomognem", odgovorio je, nespretno joj opipavajući trbuh.
    
  "Što radiš?" namrštila se.
    
  "Pokušavam te obgrliti oko struka kako bih te mogao povući sa sobom, draga", frknuo je.
    
  "Nisi ni blizu. Ovdje sam, na vidiku svima", zastenjala je, ali joj je onda nešto palo na pamet. Mašući otvorenim dlanom ispred Samova lica, Nina je primijetila da je pratio pokret. "Sam? Vidiš li?"
    
  Brzo je trepnuo i izgledao uzrujano. "Malo. Vidim te, ali teško mi je procijeniti udaljenost. Moja percepcija dubine je potpuno sjebana, Nina."
    
  "U redu, u redu, vratimo se u odmaralište. Čim budemo sigurni u svojoj sobi, možemo shvatiti što se s tobom, dovraga, dogodilo", suosjećajno je predložila. Nina je uzela Samovu ruku i otpratila ih oboje natrag u hotel. Pod budnim okom gostiju i osoblja, Nina i Sam su požurili u svoju sobu. Čim su ušli, zaključala je vrata.
    
  "Idi leći, Same", rekla je.
    
  "Ne dok ti ne dovedemo liječnika da ti liječi tu gadnu modricu", prosvjedovao je.
    
  "Kako onda možeš vidjeti modricu na mom licu?" upitala je, tražeći broj u hotelskom imeniku.
    
  "Vidim te, Nina", uzdahnuo je. "Jednostavno ti ne mogu reći koliko je sve ovo daleko od mene. Moram priznati, puno je više dosadno nego ne moći vidjeti, možeš li vjerovati?"
    
  "O, da. Naravno", odgovorila je, birajući broj taksija. Naručila je prijevoz do najbliže hitne pomoći. "Brzo se istuširaj, Sam. Moramo saznati je li ti vid trajno oštećen - to jest, odmah nakon što ti ovo vrate u rotatornu manšetu."
    
  "Je li ti rame iščašeno?" upitao je Sam.
    
  "Da", odgovorila je. "Iskliznulo mi je kad su me zgrabili da me drže podalje od tebe."
    
  "Zašto? Što si planirao učiniti, da su me htjeli zaštititi od tebe?" Lagano se nasmiješio od zadovoljstva, ali mogao je vidjeti da Nina skriva detalje od njega.
    
  "Baš sam te htjela probuditi, a čini se da nisu htjeli da to učinim, to je sve", slegnula je ramenima.
    
  "To je ono što želim znati. Jesam li spavao? Jesam li bio bez svijesti?" upitao je iskreno, okrećući se prema njoj.
    
  "Ne znam, Same", rekla je neuvjerljivo.
    
  "Nina", pokušao je saznati.
    
  "Imaš manje", pogledala je na sat pokraj kreveta, "dvadeset minuta da se istuširaš i spremiš za taksi."
    
  "U redu", priznao je Sam, ustajući da se istušira, polako pipajući po rubu kreveta i stola. "Ali ovo nije gotovo. Kad se vratimo, reći ćeš mi sve, uključujući i ono što mi tajiš."
    
  U bolnici su dežurni medicinski radnici brinuli o Nininom ramenu.
    
  "Želite li nešto pojesti?" upitao je pronicljivi indonezijski liječnik. Podsjetio je Ninu na jednog od onih obećavajućih mladih holivudskih hipsterskih redatelja, svojim tamnim crtama lica i duhovitom osobnošću.
    
  "Možda vaša medicinska sestra?" ubacila se Sam, ostavljajući ništa ne sluteću medicinsku sestru zapanjenom.
    
  "Ne obraćaj pažnju na njega. Ne može si pomoći", namignula je Nina iznenađenoj medicinskoj sestri koja je jedva imala dvadesetak godina. Djevojka se prisilila na osmijeh, bacivši nesigurni pogled na zgodnog muškarca koji je s Ninom ušao na hitnu. "A ja grizem samo muškarce."
    
  "Dobro je znati", nasmiješio se šarmantni liječnik. "Kako ste to uspjeli? I nemojte mi reći da ste se morali jako potruditi."
    
  "Pala sam dok sam hodala", odgovorila je Nina bez treptanja.
    
  "U redu, idemo. Spremni?" upitao je liječnik.
    
  "Ne", zacvilila je na trenutak prije nego što ju je liječnik snažno povukao za ruku, uzrokujući grč u mišićima. Nina je vrisnula od muke dok su je ligamenti pekli, a mišići istezali, uzrokujući razornu bol u ramenu. Sam je skočio da priđe njoj, ali medicinska sestra ga je nježno odgurnula.
    
  "Gotovo je! Gotovo je", uvjeravao ju je liječnik. "Sve se vratilo u normalu, u redu? Peći će još dan-dva, ali onda će biti bolje. Drži to u povoju. Nemoj se previše kretati sljedećih mjesec dana, dakle, bez hodanja."
    
  "O, moj Bože! Na sekundu sam pomislila da ćeš mi otkinuti prokletu ruku!" Nina se namrštila. Čelo joj se sjajilo od znoja, a ljepljiva koža bila je hladna na dodir dok je Sam pružao ruku da je uhvati za nju.
    
  "Jesi li dobro?" upitao je.
    
  "Da, zlatna sam", rekla je, ali njezino je lice govorilo nešto drugo. "Sada moramo provjeriti tvoj vid."
    
  "Što nije u redu s vašim očima, gospodine?" upitao je karizmatični liječnik.
    
  "Pa, u tome je stvar. Nemam pojma. Ja..." na trenutak je sumnjičavo pogledao Ninu, "znaš, zaspao sam vani dok sam se sunčao. A kad sam se probudio, imao sam problema s fokusiranjem na daljinu."
    
  Liječnik je zurio u Sama, pogled mu je bio prikovan za Sama, kao da ne vjeruje ni riječi koju je turist upravo rekao. Zavukao je ruku u džep kaputa za svjetiljku i kimnuo. "Kažete da ste zaspali dok ste se sunčali. Sunčate li se u košulji? Nemate preplanulu liniju na prsima, i osim ako vam se sunčeva svjetlost ne odbija od blijede kože, moj škotski prijatelju, malo toga sugerira da je vaša priča istinita."
    
  "Mislim da nije važno zašto je spavao, doktore", branila se Nina.
    
  Pogledao je malu petardu velikim, tamnim očima. "Stvarno, to čini svu razliku, gospođo. Samo ako znam gdje je bila, koliko dugo, čemu je bila izložena i tako dalje, mogu utvrditi što je moglo uzrokovati problem."
    
  "Gdje si išao u školu?" upitao je Sam, potpuno izvan teme.
    
  "Diplomirao sam na Sveučilištu Cornell i proveo četiri godine na Sveučilištu u Pekingu, gospodine. Radio sam na magisteriju na Stanfordu, ali sam ga morao prekinuti kako bih došao pomoći s poplavama u Bruneju 2014.", objasnio je, tražeći Samove oči.
    
  "I skriven si na tako malom mjestu kao što je ovo? Rekao bih da je to gotovo šteta", primijetio je Sam.
    
  "Moja obitelj je ovdje i mislim da su tu moje vještine najpotrebnije", rekao je mladi liječnik, pokušavajući govoriti ležerno i osobno, želeći uspostaviti blizak odnos sa Škotom, posebno s obzirom na njegove sumnje da nešto nije u redu. Bilo bi nemoguće voditi ozbiljan razgovor o takvom stanju čak i s najotvorenijim ljudima.
    
  "Gospodine Cleve, zašto ne biste pošli sa mnom u moju ordinaciju da možemo razgovarati nasamo?", predložio je liječnik ozbiljnim tonom koji je zabrinuo Ninu.
    
  "Može li Nina poći s nama?" upitao je Sam. "Želim da bude sa mnom tijekom privatnih razgovora o mom zdravlju."
    
  "Vrlo dobro", rekao je liječnik i otpratili su ga u malu sobu s kratkog hodnika odjela. Nina je pogledala Sama, ali on se činio mirnim. Sterilno okruženje izazvalo je Nini mučninu. Liječnik je zatvorio vrata i oboma ih dugo i intenzivno pogledao.
    
  "Možda ste bili u selu blizu plaže?" upitao ih je.
    
  "Da", rekao je Sam. "Je li to lokalna infekcija?"
    
  "Jeste li se tu ozlijedili, gospođo?" Okrenuo se prema Nini s primjesom zebnje. Kimnula je u znak slaganja, izgledajući pomalo posramljeno zbog svoje ranije nespretne laži.
    
  "Je li to neka bolest ili nešto slično, doktore?" navaljivao je Sam. "Imaju li ovi ljudi neku vrstu bolesti...?"
    
  Liječnik je duboko udahnuo. "Gospodine Cleve, vjerujete li u nadnaravno?"
    
    
  Poglavlje 6
    
    
  Purdue se probudio u nečemu što je nalikovalo zamrzivaču ili lijesu namijenjenom čuvanju leša. Njegove oči nisu mogle vidjeti ništa pred sobom. Tama i tišina bile su slične hladnoj atmosferi koja mu je peckala golu kožu. Lijevom rukom posegnuo je za desnim zapešćem, ali otkrio je da mu je sat skinut. Svaki udah bio je uzdah agonije dok se gušio od hladnog zraka koji je prodirao odnekud iz tame. Tada je Purdue shvatio da je potpuno gol.
    
  "O, Bože! Molim te, nemoj mi reći da ležim na kamenoj ploči u nekoj mrtvačnici. Molim te, nemoj mi reći da se misli da sam mrtav!", preklinjao je njegov unutarnji glas. "Ostani miran, Davide. Samo ostani miran dok ne saznaš što se događa. Nema smisla prerano paničariti. Panika ti samo pomuti prosudbu. Panika ti samo pomuti prosudbu."
    
  Pažljivo je spustio ruke niz tijelo i prešao njima uz bokove kako bi osjetio što je ispod njega.
    
  "Atlas".
    
  "Može li to biti lijes?" pomislio je, ali zamišljao je da bi lijes bio sve samo ne hladan. Sporadični trzaji mišića na kraju su se razvili u potpune grčeve, posebno u nogama. Purdue je zavijao od boli u mraku, hvatajući se za noge. Barem je to značilo da nije bio zatvoren u lijesu ili hladnjaku mrtvačnice. Ipak, saznanje da mu to nije donosilo utjehu. Hladnoća je bila nepodnošljiva, čak i veća od guste tame oko njega.
    
  Odjednom je tišinu prekinuo zvuk koraka koji su se približavali.
    
  "Je li ovo moje spasenje?" Ili moja propast?
    
  Purdue je pažljivo slušao, boreći se protiv poriva da ubrzano diše. Niti jedan glas nije ispunjavao sobu, samo neprestani koraci. Srce mu je divlje lupalo od mnoštva misli o tome što bi to moglo biti - gdje bi mogao biti. Prekidač je škljocnuo i bijelo svjetlo zaslijepilo je Purduea, pekući mu oči.
    
  "Eno ga", čuo je visoki muški glas koji ga je podsjetio na Liberacea. "Gospodine i Spasitelju moj."
    
  Purdue nije mogao otvoriti oči. Čak i kroz zatvorene kapke, svjetlost mu je prodirala u lubanju.
    
  "Ne žurite, Herr Perdue", savjetovao je glas s jakim berlinskim naglaskom. "Vaše oči se prvo moraju prilagoditi, inače ćete oslijepiti, draga moja. A mi to ne želimo. Jednostavno ste previše dragocjeni."
    
  Neuobičajeno za Davea Perduea, odlučio je odgovoriti jasno izgovorenim "Jebi se".
    
  Čovjek se nasmijao na njegovu psovku, što je zvučalo prilično smiješno. Zvuk pljeskanja rukama dopro je do Perdueovih ušiju i on se trgnuo.
    
  "Zašto sam gol? Ne dižem tako, čovječe", uspio je reći Perdue.
    
  "Oh, ljuljat ćeš se koliko god te pritišćemo, draga moja. Vidjet ćeš. Otpor je vrlo nezdrav. Suradnja je bitna kao kisik, kao što ćeš uskoro shvatiti. Ja sam tvoj gospodar, Klaus, a gol si iz jednostavnog razloga što je gole muškarce lako uočiti kad pobjegnu. Vidiš, nema potrebe da te sputavaju kad si gola. Vjerujem u jednostavne, ali učinkovite metode", objasnio je čovjek.
    
  Purdue je prisilio oči da se priviknu na svijetlu okolinu. Suprotno svim slikama koje je zamišljao dok je ležao u mraku, ćelija u kojoj je bio zatočen bila je velika i raskošna. Podsjetila ga je na dekor u kapeli dvorca Glamis u njegovoj rodnoj Škotskoj. Uljane slike u renesansnom stilu, oslikane živim bojama i postavljene u pozlaćene okvire, krasile su stropove i zidove. Zlatni lusteri visjeli su sa stropa, a vitraji su krasili prozore koji su provirivali iza luksuzne, tamnoljubičaste draperije.
    
  Konačno, njegove su oči pronašle čovjeka o kojem je dotad čuo samo njegov glas, i izgledao je gotovo točno onako kako ga je Purdue zamišljao. Ne baš visok, vitak i elegantno odjeven, Klaus je pažljivo stajao, ruku uredno prekriženih ispred sebe. Kad bi se nasmiješio, na obrazima bi mu se pojavile duboke rupice, a tamne, sitne oči ponekad su se činile sjajnima na jakom svjetlu. Purdue je primijetio da Klaus češlja kosu na način koji ga je podsjećao na Hitlera - tamni razdjeljak sa strane, vrlo kratak od vrha uha nadolje. Ali lice mu je bilo glatko obrijano, i nije bilo traga odvratnom pramenu kose ispod nosa koji je demonski nacistički vođa nosio.
    
  "Kada se mogu odjenuti?" upitao je Perdue, pokušavajući biti što pristojniji. "Jako mi je hladno."
    
  "Bojim se da ne možete. Dok ste ovdje, bit ćete goli i iz praktičnih i", Klausove su oči s besramnim divljenjem proučavale Perdueovu visoku, vitku figuru, "estetskih razloga."
    
  "Bez odjeće ću se smrznuti! Ovo je smiješno!" prigovorio je Perdue.
    
  "Molim vas, kontrolirajte se, Herr Perdue", mirno je odgovorio Klaus. "Pravila su pravila. Međutim, grijanje će se uključiti čim dam naredbu, kako bismo vam osigurali udobnost. Sobu smo ohladili samo da vas probudimo."
    
  "Ne biste li me mogli jednostavno probuditi na staromodni način?" Purdue se nasmijao.
    
  "Koji je starinski način? Dozivati te po imenu? Polivati te vodom? Poslati tvoju omiljenu mačku da ti mazi lice? Molim te. Ovo je hram nesvetih bogova, dragi moj prijatelju. Mi sigurno ne zagovaramo ljubaznost i maženje", rekao je Klaus hladnim glasom koji je prikrivao njegovo nasmijano lice i blistave oči.
    
  Perdueove su noge drhtale, a bradavice su mu se stvrdnule od hladnoće dok je stajao pokraj stola prekrivenog svilom koji mu je služio kao krevet otkad je doveden ovamo. Rukama je prekrio svoju muškost, a padajuća tjelesna temperatura otkrivala se ljubičastom nijansom noktiju i usana.
    
  "Heizung!" naredio je Klaus. Prešao je na tiši ton: "Za nekoliko minuta bit ćeš puno ugodnije, obećavam."
    
  "Hvala vam", promucao je Perdue kroz cvokoćenje zuba.
    
  "Možete sjesti ako želite, ali nećete smjeti napustiti ovu sobu dok vas ne otprate - ili iznesu - ovisno o vašoj razini suradnje", obavijestio ga je Klaus.
    
  "Nešto slično", rekao je Perdue. "Gdje sam? U hramu? I što ti treba od mene?"
    
  "Polako!" uzviknuo je Klaus sa širokim osmijehom i pljesnuo rukama. "Samo želiš čuti detalje. Opusti se."
    
  Perdue je osjetio kako mu raste frustracija. "Slušaj, Klause, nisam nikakav prokleti turist! Nisam ovdje u posjet, a sigurno nisam ovdje da te zabavljam. Želim znati detalje kako bismo mogli završiti ovu nesretnu stvar i ja se mogu vratiti kući! Čini se da pretpostavljaš da sam zadovoljan što sam ovdje u svom prokletom blagdanskom kostimu, skačući kroz tvoje obruče poput cirkuske životinje!"
    
  Klausov osmijeh brzo je nestao. Nakon što je Perdue završio svoju tiradu, mršavi čovjek ga je pogledao nepomično. Perdue se nadao da je njegova poanta doprla do odvratnog idiota koji se s njim igrao jednog od njegovih ne baš zvjezdanih dana.
    
  "Jesi li završio, Davide?" upita Klaus tihim, zloslutnim glasom, jedva čujnim. Njegove tamne oči zurile su ravno u Purdueove dok je spuštao bradu i spajao prste. "Dozvolite mi da nešto razjasnim. Niste gost ovdje, točno; također niste ni domaćin. Ovdje nemate moć jer ste goli, što znači da nemate pristup računalu, gadgetima ili kreditnim karticama za izvođenje svojih magičnih trikova."
    
  Klaus se polako približio Perdueu, nastavljajući svoje objašnjenje. "Ovdje ti neće biti dopušteno postavljati pitanja ili imati mišljenja. Poslušat ćeš se ili umrijeti, i to ćeš učiniti bez pitanja, je li jasno?"
    
  "Kristalno jasno", odgovorio je Perdue.
    
  "Jedini razlog zašto te uopće poštujem jest taj što si nekoć bio Renatus iz Reda Crnog Sunca", rekao je Perdueu, kružeći oko njega. Klaus je pokazao jasan izraz potpunog prezira prema svom zarobljeniku. "Iako si bio loš kralj, izdajnički otpadnik koji je odlučio uništiti Crno Sunce umjesto da ih iskoristi za vladanje novim Babilonom."
    
  "Nikad se nisam prijavio za ovu poziciju!", branio je svoju situaciju, ali Klaus je nastavio govoriti kao da su Perdueove riječi samo škripanje u drvenim oblogama sobe.
    
  "Imao si najmoćniju zvijer na svijetu na raspolaganju, Renatus, i odlučio si je oskvrnuti, sodomizirati i gotovo izazvati potpuni slom stoljeća moći i mudrosti", propovijedao je Klaus. "Da ti je to cijelo vrijeme bio plan, pohvalio bih te. To pokazuje talent za obmanu. Ali ako si to učinio jer si se bojao moći, prijatelju moj, bezvrijedan si."
    
  "Zašto braniš Red Crnog Sunca? Jesi li jedan od njihovih podanika? Jesu li ti obećali mjesto u svojoj prijestolnoj sobi nakon što unište svijet? Ako im vjeruješ, onda si budala najvišeg reda", odbrusi Perdue. Osjeti kako mu se koža opušta pod mekom toplinom promjenjive temperature u sobi.
    
  Klaus se nasmijao, gorko se smiješeći dok je stajao pred Perdueom.
    
  "Pretpostavljam da nadimak 'budala' ovisi o cilju igre, zar ne? Za tebe sam ja budala koja traži moć pod svaku cijenu. Za mene si ti budala što je bacaš", rekao je.
    
  "Slušaj, što želiš?" Perdue je kiptio.
    
  Prišao je prozoru i povukao zavjesu u stranu. Iza zavjese, u ravnini s drvenim okvirom, nalazila se tipkovnica. Prije nego što ju je upotrijebio, Klaus je pogledao Purduea.
    
  "Doveden si ovamo da te programiraju kako bi ponovno mogao služiti nekoj svrsi", rekao je. "Treba nam posebna relikvija, Davide, a ti ćeš je pronaći za nas. A želiš li znati najbolji dio?"
    
  Sada se smiješio, baš kao i prije. Perdue nije ništa rekao. Radije je čekao priliku i upotrijebio svoje promatračke sposobnosti kako bi pronašao izlaz nakon što luđak ode. U ovom trenutku više nije htio zabavljati Klausa, već je jednostavno pristao.
    
  "Najbolje od svega je što ćeš nam htjeti služiti", nasmijao se Klaus.
    
  "Što je ova relikvija?" upitao je Perdue, pretvarajući se da ga to zanima.
    
  "Oh, nešto uistinu posebno, čak i posebnije od Koplja sudbine!" otkrio je. "Nekad zvano Osmo svjetsko čudo, dragi moj Davide, izgubljeno je tijekom Drugog svjetskog rata od najzlokobnije sile koja se proširila Istočnom Europom poput grimizne kuge. Zbog njihovog uplitanja, izgubljeno je za nas i želimo ga natrag. Želimo da se svaki preživjeli dio ponovno sastavi i vrati u prvobitno stanje, da ukrašava glavnu dvoranu ovog hrama u svom zlatnom sjaju."
    
  Perdue se zagrcnuo. Ono na što je Klaus aludirao bilo je apsurdno i nemoguće, ali tipično za Crno Sunce.
    
  "Ozbiljno očekuješ da ćeš pronaći Jantarnu sobu?" upitao je Perdue iznenađeno. "Uništili su je britanski zračni napadi i nikada nije stigla dalje od Königsberga! Više ne postoji. Samo su njezini fragmenti razasuti po oceanskom dnu i ispod temelja starih ruševina uništenih 1944. Ovo je glupa stvar!"
    
  "Pa, da vidimo možemo li te nagovoriti da promijeniš mišljenje o tome", nasmiješio se Klaus.
    
  Okrenuo se da unese kod na tipkovnici. Uslijedilo je glasno zujanje, ali Purdue nije mogao razaznati ništa neobično sve dok se prekrasne slike na stropu i zidovima nisu raspršile u svoja izvorna platna. Purdue je shvatio da je sve to bila optička iluzija.
    
  Površine unutar okvira bile su prekrivene LED ekranima, sposobnima transformirati scene, poput prozora, u kibernetički svemir. Čak su i prozori bili jednostavno slike na ravnim ekranima. Odjednom se zastrašujući simbol Crnog sunca pojavio na svim monitorima, prije nego što se prebacio na jednu, gigantsku sliku koja se proširila preko svih ekrana. Ništa nije ostalo od izvorne sobe. Purdue više nije bio u raskošnom salonu dvorca. Stajao je unutar vatrene pećine i iako je znao da je to samo projekcija, nije mogao poreći nelagodu porasta temperature.
    
    
  Poglavlje 7
    
    
  Plavo svjetlo televizora davalo je sobi još jeziviju atmosferu. Na zidovima, kretanje vijesti bacalo je mnoštvo oblika i sjena u crnoj i plavoj boji, bljeskajući poput munje i samo nakratko osvjetljavajući ukrase stola. Ništa nije bilo tamo gdje je trebalo biti. Tamo gdje su staklene police kredenca nekada držale čaše i tanjure, nalazio se samo zjapeći okvir, bez ičega unutra. Veliki, nazubljeni komadići razbijenog posuđa bili su razasuti po podu ispred njega, kao i na vrhu ladice.
    
  Mrlje od krvi umrljale su neke drvene iverice i podne pločice, crneći se na svjetlu televizora. Činilo se da se ljudi na ekranu ne obraćaju nikome posebno. U sobi nije bilo publike, iako je netko bio prisutan. Na sofi je drijemajuća masa čovjeka ispunjavala sva tri sjedala i naslone za ruke. Njegove deke pale su na pod, ostavljajući ga izloženog noćnoj hladnoći, ali nije ga bilo briga.
    
  Otkad mu je žena ubijena, Detlef nije osjećao ništa. Ne samo da su mu se emocije iscrpile, već su mu se osjetila utrnula. Detlef nije želio osjećati ništa osim tuge i žalosti. Koža mu je bila hladna, toliko hladna da je pekla, ali udovac je osjećao samo utrnulost dok su mu deke skliznule s njega i pale na hrpu na tepih.
    
  Cipele su joj još uvijek ležale na rubu kreveta, kamo ih je bacila prethodne noći. Detlef nije mogao podnijeti da ih uzme, jer bi onda zaista nestala. Gabini otisci prstiju još su uvijek bili na kožnom remenu, prljavština s njezinih potplata još je uvijek bila tamo, a kad je dodirnuo cipele, osjetio ju je. Ako ih spremi u ormar, tragovi njegovih posljednjih trenutaka s Gabi bit će zauvijek izgubljeni.
    
  Koža se ljuštila s njegovih slomljenih zglobova, ostavljajući film ostataka na sirovom mesu. Ni Detlef to nije osjetio. Osjećao je samo hladnoću, ublažavajući bol od divljanja i posjekotine koje su ostavili nazubljeni rubovi. Naravno, znao je da će sljedeći dan osjetiti peckanje rana, ali zasad je sve što je želio bilo spavati. Kad bude spavao, viđat će je u snovima. Neće se morati suočiti sa stvarnošću. U snu se mogao sakriti od stvarnosti smrti svoje žene.
    
  "Ovdje Holly Darryl, na mjestu prljavog incidenta koji se dogodio jutros u britanskom veleposlanstvu u Berlinu", brbljao je američki novinar na televiziji. "Ovdje je Ben Carrington iz britanskog veleposlanstva svjedočio jezivom samoubojstvu Gabi Holzer, glasnogovornice njemačkog kancelarskog ureda. Možda se sjećate gospođe Holzer kao glasnogovornice koja je razgovarala s novinarima o nedavnim ubojstvima političara i financijera u Berlinu, koje mediji sada nazivaju 'Midasovom ofenzivom'. Izvori kažu da je još uvijek nejasno koji su bili motivi gospođe Holzer za samoubojstvo nakon što je pomogla u istrazi ovih ubojstava. Ostaje vidjeti je li bila moguća meta istih ubojica ili je možda čak bila povezana s njima."
    
  Detlef je zarežao, poluspavajući, na medijsku drskost, koja je čak nagovijestila da bi njegova supruga mogla imati neke veze s ubojstvima. Nije se mogao odlučiti koja ga od dvije laži više iritira - navodno samoubojstvo ili apsurdno iskrivljavanje njezine umiješanosti. Uznemiren nepravednim nagađanjima sveznajućih novinara, Detlef je osjećao sve veću mržnju prema onima koji su ocrnili njegovu suprugu u očima svijeta.
    
  Detlef Holzer nije bio kukavica, ali je bio ozbiljan samotnjak. Možda je to bio njegov odgoj ili možda jednostavno njegova osobnost, ali uvijek je patio među ljudima. Sumnja u sebe uvijek je bila njegov križ, čak i kao dijete. Nikada se nije smatrao toliko važnim da ima vlastito mišljenje, i čak i kao muškarac od trideset pet godina, oženjen prekrasnom ženom poznatom diljem Njemačke, Detlef je i dalje bio sklon povlačenju.
    
  Da nije imao opsežnu borbenu obuku u vojsci, nikada ne bi upoznao Gabi. Tijekom izbora 2009. godine nasilje je bilo rašireno zbog glasina o korupciji, što je izazvalo prosvjede i bojkote govora kandidata na određenim lokacijama diljem Njemačke. Gabi se, između ostalog, osigurala angažiranjem osobnog osiguranja. Kad je prvi put upoznala svog tjelohranitelja, odmah se zaljubila u njega. Kako je mogla ne voljeti tako mekog srca, nježnog diva poput Detlefa?
    
  Nikada nije razumio što je ona vidjela u njemu, ali sve je to bilo dio njegovog niskog samopoštovanja, pa je Gabi naučila olako shvaćati njegovu skromnost. Nikada ga nije prisiljavala da se pojavi s njom u javnosti nakon što mu je istekao ugovor kao njezinom tjelohranitelju. Njegova supruga je poštovala njegove nenamjerne rezerviranosti, čak i u spavaćoj sobi. Bili su potpune suprotnosti kada je u pitanju diskrecija, ali pronašli su ugodnu sredinu.
    
  Sada je nestala, a on je ostao potpuno sam. Čežnja za njom paralizirala mu je srce i neprestano je plakao u utočištu sofe. Njegovim mislima dominirala je ambivalentnost. Učinit će sve što je potrebno da otkrije tko mu je ubio ženu, ali prvo mora prevladati prepreke koje je sam sebi stvorio. To je bio najteži dio, ali Gabi je zaslužila pravdu, a on je samo trebao pronaći način da postane samopouzdaniji.
    
    
  Poglavlje 8
    
    
  Sam i Nina nisu imali pojma kako odgovoriti na doktorovo pitanje. S obzirom na sve što su vidjeli tijekom svojih zajedničkih avantura, morali su priznati da postoje neobjašnjivi fenomeni. Iako se mnogo toga što su doživjeli moglo pripisati složenoj fizici i neotkrivenim znanstvenim principima, bili su otvoreni za druga objašnjenja.
    
  "Zašto pitaš?" upitao je Sam.
    
  "Moram biti siguran da ni vi ni dame ovdje nećete pomisliti da sam nekakav praznovjerni idiot zbog onoga što ću vam reći", priznao je mladi liječnik. Pogled mu je šutirao s jednog na drugog. Bio je smrtno ozbiljan, ali nije bio siguran treba li dovoljno vjerovati strancima da mu objasne tako nategnutu teoriju.
    
  "Vrlo smo otvoreni kada su u pitanju takve stvari, doktore", uvjeravala ga je Nina. "Možete nam reći. Iskreno, i sami smo vidjeli neke čudne stvari. Sam i ja još uvijek malo što iznenađuje."
    
  "Ista stvar", dodao je Sam s djetinjastim smijehom.
    
  Liječniku je trebalo trenutak da shvati kako prenijeti svoju teoriju Samu. Lice mu je odavalo zabrinutost. Nakašljavši se, podijelio je ono što je mislio da Sam treba znati.
    
  "Ljudi u selu koje ste posjetili imali su vrlo čudan susret prije nekoliko stotina godina. To je priča koja se usmeno prenosi stoljećima, pa nisam siguran koliko je od izvorne priče ostalo u današnjoj legendi", prepričao je. "Pričaju o dragom kamenu koji je mali dječak podigao i donio natrag u selo kako bi ga dao poglavici. Ali budući da je kamen izgledao tako neobično, starješine su mislile da je to oko boga, pa su ga prekrile, bojeći se da će ih promatrati. Ukratko, svi u selu umrli su tri dana kasnije jer su oslijepili boga, a on je na njima iskalio svoj gnjev."
    
  "I misliš da moj problem s vidom ima ikakve veze s ovom pričom?" Sam se namrštio.
    
  "Slušajte, znam da ovo zvuči ludo. Vjerujte mi, znam kako zvuči, ali saslušajte me", inzistirao je mladić. "Ono što mislim je malo manje medicinsko, a više u smislu... hm... te neke..."
    
  "Čudna strana?" upitala je Nina skeptičnim tonom.
    
  "Čekaj malo", rekao je Sam. "Hajde. Kakve to veze ima s mojim vidom?"
    
  "Mislim da vam se nešto dogodilo, gospodine Cleve; nešto čega se ne možete sjetiti", predložio je liječnik. "Reći ću vam zašto. Budući da su preci ovog plemena oslijepili boga, u njihovom selu mogao je oslijepiti samo čovjek koji je udomljavao boga."
    
  Nad njima troje zavladala je zaglušujuća tišina, dok su Sam i Nina zurili u liječnika najnerazumljivijim pogledima koje je ikada vidio. Nije imao pojma kako objasniti što pokušava reći, pogotovo jer je to bilo tako apsurdno i donkihotovski.
    
  "Drugim riječima", Nina se polako počela uvjeravati da je sve ispravno razumjela, "kažeš nam da vjeruješ u bapske priče, zar ne? Dakle, to nema nikakve veze s odlukom. Samo si nam htjela dati do znanja da si nasjela na ovu ludu priču."
    
  "Nina," namrštio se Sam, ne baš zadovoljan što je bila tako nagla.
    
  "Sam, ovaj tip ti praktički govori da u tebi živi bog. Sad, ja sam za ego i mogu podnijeti čak i malo narcizma tu i tamo, ali za ime Božje, ne možeš vjerovati u te gluposti!" ukorila ga je. "Bože moj, to je kao da kažeš da ako te u Amazoni zaboli uho, da si napola jednorog."
    
  Strančevo ismijavanje bilo je presnažno i grubo, prisiljavajući mladog liječnika da otkrije svoju dijagnozu. Licem u lice sa Samom, okrenuo je leđa Nini, ignorirajući njezino odbacivanje njegovog intelekta. "Slušajte, znam kako to zvuči. Ali vi, gospodine Cleve, obradili ste zastrašujuću količinu koncentrirane topline kroz svoj organon-visus u kratkom vremenskom razdoblju, i iako je to trebalo uzrokovati eksploziju vaše glave, pretrpjeli ste samo manju štetu na leći i mrežnici!"
    
  Pogledao je Ninu. "To je bila osnova mog dijagnostičkog zaključka. Mislite od toga što god želite, ali previše je čudno da bi se odbacilo kao išta drugo osim nadnaravno."
    
  Sam je bio zapanjen.
    
  "Dakle, ovo je razlog moje lude vizije", rekao je Sam sam sebi.
    
  "Ekstremna vrućina uzrokovala je neke male katarakte, ali bilo koji oftalmolog ih može ukloniti kad se vratite kući", rekao je liječnik.
    
  Nevjerojatno, upravo ga je Nina potaknula da istraži drugu stranu svoje dijagnoze. S velikim poštovanjem i znatiželjom u glasu, Nina je pitala liječnika o Samovom problemu s vidom iz ezoterične perspektive. U početku nevoljko, pristao je podijeliti svoju perspektivu o specifičnostima onoga što se dogodilo.
    
  "Sve što mogu reći jest da su oči gospodina Clevea bile izložene temperaturama sličnim munjama i da su se tek nakon toga oštetile. Samo to je uznemirujuće. Ali kada znate priče seljana poput mene, sjetite se stvari, posebno stvari poput ljutitog slijepog boga koji je nebeskom vatrom poklao cijelo selo", rekao je liječnik.
    
  "Munja", rekla je Nina. "Dakle, zato su inzistirali da je Sam mrtav, iako su mu oči bile prevrnute unatrag. Doktore, imao je napadaj kad sam ga pronašla."
    
  "Jeste li sigurni da to nije bio samo nusprodukt električne struje?" upitao je liječnik.
    
  Nina je slegnula ramenima: "Možda."
    
  "Ne sjećam se ničega od ovoga. Kad sam se probudio, sjećam se samo vrućine, poluslijepoće i ekstremne zbunjenosti", priznao je Sam, namrštenih zbunjeno. "Sada znam još manje nego prije nego što ste mi sve ovo rekli, doktore."
    
  "Ništa od ovoga nije trebalo riješiti vaš problem, gospodine Cleave. Ali bilo je to pravo čudo, pa bih vam barem trebao dati malo više informacija o tome što vam se moglo dogoditi", rekao im je mladić. "Slušajte, ne znam što je uzrokovalo ovo drevno..." Pogledao je skeptičnu damu sa Samom, ne želeći ponovno izazvati njezino ismijavanje. "Ne znam koja vas je misteriozna anomalija natjerala da prijeđete rijeke bogova, gospodine Cleave, ali da sam na vašem mjestu, zadržao bih to u tajnosti i potražio pomoć čarobnjaka-liječnika ili šamana."
    
  Sam se nasmijao. Nini to uopće nije bilo smiješno, ali je držala jezik za zubima o uznemirujućim stvarima koje je vidjela da Sam radi kad ga je pronašla.
    
  "Dakle, opsjednut sam drevnim bogom? O, slatki Isuse!" Sam je prasnuo u smijeh.
    
  Liječnik i Nina izmijenili su poglede, a među njima se pojavio tihi dogovor.
    
  "Moraš se sjetiti, Sam, da su se u davna vremena sile prirode koje se danas mogu objasniti znanošću nazivale bogovima. Mislim da je to ono što doktor ovdje pokušava razjasniti. Nazovi to kako hoćeš, ali nema sumnje da se s tobom događa nešto iznimno čudno. Prvo vizije, a sada i ovo", objasnila je Nina.
    
  "Znam, draga", uvjeravao ju je Sam, hihoćući se. "Znam. Zvuči tako prokleto ludo. Gotovo jednako ludo kao putovanje kroz vrijeme ili crvotočine koje je napravio čovjek, znaš?" Sada je, kroz osmijeh, izgledao ogorčeno i slomljeno.
    
  Doktorica se namrštila na Ninu kad je Sam spomenuo putovanje kroz vrijeme, ali ona je samo odmahnula glavom i odbacila to. Koliko god doktorica vjerovala u čudno i prekrasno, teško mu je mogla objasniti da je njegov muški pacijent proveo nekoliko noćnih mora kao nesvjesni kapetan teleportirajućeg nacističkog broda koji je nedavno prkosio svim zakonima fizike. Neke stvari jednostavno nisu bile namijenjene dijeljenju.
    
  "Pa, doktore, puno vam hvala na vašoj medicinskoj - i mističnoj - pomoći", nasmiješila se Nina. "U konačnici, bili ste od veće pomoći nego što ćete ikada znati."
    
  "Hvala vam, gospođice Gould", nasmiješi se mladi liječnik, "što ste mi napokon povjerovali. Dobrodošli ste oboje. Molim vas, pazite na sebe, u redu?"
    
  "Da, bolje smo od prostitutke..."
    
  "Sam!" prekinula ga je Nina. "Mislim da ti treba odmor." Podigla je obrvu na zabavu obojice muškaraca, koji su se tome nasmijali dok su se opraštali i izlazili iz liječničke ordinacije.
    
    
  * * *
    
    
  Kasno te večeri, nakon zasluženog tuširanja i liječenja ozljeda, dvoje Škota otišlo je u krevet. U mraku su slušali zvuk obližnjeg oceana kada je Sam privukao Ninu bliže.
    
  "Sam! Ne!" prosvjedovala je.
    
  "Što sam učinio?" upitao je.
    
  "Moja ruka! Ne mogu ležati na boku, sjećaš se? Peče kao vrag, a osjećam se kao da mi kost zvecka u očnoj duplji", požalila se.
    
  Šutio je trenutak dok se ona mučila zauzeti svoje mjesto na krevetu.
    
  "Još uvijek možeš ležati na leđima, zar ne?" razigrano je flertovao.
    
  "Da", odgovorila je Nina, "ali ruka mi je vezana preko prsa, pa mi je žao, Jack."
    
  "Samo tvoje sise, zar ne? Ostalo je dozvoljeno?" zadirkivao ju je.
    
  Nina se nasmijala, ali ono što Sam nije znao bilo je da se smiješi u mraku. Nakon kratke stanke, njegov ton postao je mnogo ozbiljniji, ali ipak opušteniji.
    
  "Nina, što sam radila kad si me pronašla?" upitao je.
    
  "Rekla sam ti", branila se.
    
  "Ne, ti si mi sve ispričala", odbio je njezin odgovor. "Vidio sam kako si se suzdržavala u bolnici kad si liječniku rekla u kakvom si me stanju zatekla. U redu, možda sam ponekad glup, ali i dalje sam najbolji istraživački novinar na svijetu. Prebrodio sam zastoje s pobunjenicima u Kazahstanu i pratio trag do terorističkog skrovišta tijekom brutalnih ratova u Bogoti, dušo. Znam govor tijela i znam kada izvori nešto skrivaju od mene."
    
  Uzdisala je. "Kakve ti uopće koristi poznavanje detalja? Još uvijek ne znamo što se s tobom događa. Dovraga, ne znamo ni što ti se dogodilo onog dana kad si nestala na DKM Geheimnisu. Nisam sigurna koliko još ovih izmišljenih sranja možeš podnijeti, Sam."
    
  "Razumijem to. Znam, ali ovo me se tiče, pa moram znati. Ne, imam pravo znati", uzvratio je. "Moraš mi reći da bih imao potpunu sliku, ljubavi moja. Tada mogu zbrojiti dva i dva, razumiješ? Tek tada ću znati što učiniti. Ako sam kao novinar nešto naučio, to je da polovica informacija... ali čak ni 99% informacija ponekad nije dovoljno da se osudi kriminalac. Svaki detalj je potreban; svaka činjenica mora se procijeniti prije nego što se donese zaključak."
    
  "U redu, u redu, u redu", prekinula me je. "Razumijem. Samo ne želim da se moraš nositi s previše toga tako brzo nakon što si se vratila, u redu? Prošla si kroz toliko toga i čudesno si ustrajala u svemu, dušo. Sve što pokušavam učiniti jest poštedjeti te nekih loših stvari dok se ne budeš bolje pripremila nositi se s tim."
    
  Sam je naslonio glavu na Ninin graciozan trbuh, zbog čega se ona nasmijala. Nije mogao nasloniti glavu na njezine grudi zbog povoja, pa ju je obgrlio oko boka i gurnuo dlan ispod njezinih leđa. Mirisala je na ruže i bila je poput satena. Osjetio je Nininu slobodnu ruku kako mu prolazi kroz gustu tamnu kosu dok ga je držala, i ona je počela govoriti.
    
  Više od dvadeset minuta Sam je slušao Ninu kako prepričava sve što se dogodilo, ne propuštajući nijedan detalj. Kad mu je ispričala o domorodcu i čudnom glasu kojim je Sam izgovarao riječi na nerazumljivom jeziku, osjetila je kako mu se vrhovi prstiju trzaju o kožu. Osim toga, Sam je prilično dobro objasnio svoje zastrašujuće stanje, ali nijedno od njih nije spavalo do izlaska sunca.
    
    
  Poglavlje 9
    
    
  Neprestano lupanje na ulaznim vratima dovodilo je Detlefa Holtzera do očaja i bijesa. Prošla su tri dana od ubojstva njegove supruge, ali suprotno njegovim nadama, njegovi su se osjećaji samo pogoršavali. Svaki put kad bi novi novinar pokucao, stresao bi se. Sjene djetinjstva izranjale su iz njegovih sjećanja; ona mračna, napuštena vremena koja su ga odbijala od zvuka kucanja na vratima.
    
  "Pusti me na miru!" viknuo je, ignorirajući pozivatelja.
    
  "Gospodine Holzer, ovdje Hein Mueller iz pogrebnog zavoda. Osiguravajuća kuća vaše supruge kontaktirala me je kako bismo s vama riješili neke probleme prije nego što mogu nastaviti..."
    
  "Jesi li gluh? Rekao sam, gubi se!" obrecnu se nesretni udovac. Glas mu je drhtao od alkohola. Bio je na rubu potpunog sloma. "Želim obdukciju! Ubijena je! Kažem vam, ubijena je! Neću je pokopati dok ne istraže ovo!"
    
  Bez obzira tko se pojavio na njegovim vratima, Detlef im je zabranio ulazak. U kući se povučeni čovjek neopisivo sveo na praktički ništa. Prestao je jesti i jedva se micao s kauča, gdje su ga Gabine cipele prikovale uz nju.
    
  "Naći ću ga, Gabi. Ne brini, dušo. Naći ću ga i baciti njegovo tijelo s litice", tiho je zarežao, ljuljajući se naprijed-natrag, oko mu je ostalo zamrznuto na mjestu. Detlef se više nije mogao nositi s tugom. Ustao je i koračao po kući, krećući se prema zamračenim prozorima. Kažiprstom je otkinuo kut vreća za smeće koje je zalijepio na staklo. Vani, ispred njegove kuće, bila su parkirana dva automobila, ali su bila prazna.
    
  "Gdje si?" tiho je pjevao. Znoj mu se skupljao na čelu i slijevao u goruće oči, crvene od nedostatka sna. Njegova masivna građa izgubila je nekoliko kilograma otkako je prestao jesti, ali je i dalje bio pravi muškarac. Bos, u hlačama i zgužvanoj košulji dugih rukava koja mu je labavo visjela oko struka, stajao je čekajući da se netko pojavi kod automobila. "Znam da si ovdje. Znam da si na mojim vratima, mali miševi", trznuo se dok je pjevao riječi. "Mišu, mišu! Pokušavate li provaliti u moju kuću?"
    
  Čekao je, ali nitko nije pokucao na njegova vrata, što je bilo veliko olakšanje, iako je i dalje nije vjerovao u smirenost. Strahovao je od tog kucanja, koje mu je zvučalo kao udar ovna za razbijanje. Kao tinejdžera, njegov otac, alkoholičar i kockar, ostavio ga je samog kod kuće dok je bježao od lihvara i kladionica. Mladi Detlef bi se skrivao unutra, navlačeći zavjese dok su vukovi bili na vratima. Kucanje na vratima bilo je sinonim za potpuni napad na dječaka, a srce mu je divlje lupalo u njemu, prestravljen onim što će se dogoditi ako uđu.
    
  Osim što su kucali, ljutiti muškarci su mu vikali prijetnje i psovali ga.
    
  "Znam da si unutra, mali derište! Otvori vrata ili ću ti kuću spaliti do temelja!" vikali su. Netko je bacio cigle kroz prozore, dok je tinejdžer sjedio sklupčan u kutu svoje spavaće sobe, pokrivajući uši. Kad se njegov otac prilično kasno vratio kući, zatekao je sina u suzama, ali on se samo nasmijao i nazvao dječaka slabićem.
    
  Do danas je Detlef osjećao kako mu srce poskoči svaki put kad bi netko pokucao na njegova vrata, iako je znao da su pozivatelji bezopasni i da nemaju zle namjere. Ali sada? Sad su opet kucali na njegova vrata. Željeli su ga. Bili su poput onih ljutitih muškaraca vani u tinejdžerskim godinama, koji su inzistirali da izađe. Detlef se osjećao zarobljenim. Osjećao se ugroženo. Nije bilo važno zašto su došli. Poanta je bila u tome da su ga pokušavali istjerati iz njegovog utočišta, a to je bio čin rata protiv osjetljivih emocija udovca.
    
  Bez ikakvog vidljivog razloga, otišao je u kuhinju i iz ladice zgrabio nož za guljenje. Bio je savršeno svjestan što radi, ali izgubio je kontrolu. Suze su mu ispunile oči dok je zabijao oštricu u kožu, ne previše duboko, ali dovoljno duboko. Nije imao pojma što ga je spopalo da to učini, ali znao je da mora. Slijedeći neku naredbu mračnog glasa u glavi, Detlef je povukao oštricu nekoliko centimetara s jedne strane podlaktice na drugu. Peklo je kao divovski porezanje papirom, ali bilo je podnošljivo. Dok je podizao nož, promatrao je kako krv tiho curi iz linije koju je povukao. Dok se mala crvena pruga pretvarala u mlaz preko njegove bijele kože, duboko je udahnuo.
    
  Prvi put od Gabine smrti, Detlef je osjetio mir. Srce mu se usporilo do mirnog ritma, a brige su mu nestale - na trenutak. Mir olakšanja ga je zarobio, čineći ga zahvalnim na nožu. Na trenutak je razmišljao o onome što je učinio, ali unatoč prosvjedima svog moralnog kompasa, nije osjećao krivnju zbog toga. Zapravo, osjećao se ispunjeno.
    
  "Volim te, Gabi", šapnuo je. "Volim te. Ovo je krvna zakletva za tebe, dušo moja."
    
  Omotao je ruku kuhinjskom krpom i oprao nož, ali umjesto da ga vrati, stavio ga je u džep.
    
  "Samo ostani ovdje", šapnuo je nožu. "Budi tu kad te zatrebam. Siguran si. Osjećam se sigurno s tobom." Kiseli osmijeh prešao je Detlefovim licem dok je uživao u iznenadnom smirenju koje ga je obuzelo. Kao da mu je čin samorezanja razbistrio um, toliko da se osjećao dovoljno samouvjereno da uloži trud u pronalazak ubojice svoje žene nekom vrstom proaktivne istrage.
    
  Detlef je hodao preko razbijenog stakla bifea, ne mareći da ga se uznemirava. Bol je bila samo još jedan sloj agonije, naslagani na ono što je već proživljavao, čineći ga nekako trivijalnim.
    
  Nakon što je upravo saznao da se ne treba rezati da bi se osjećao bolje, znao je i da mora pronaći bilježnicu svoje pokojne supruge. Gabi je u tom pogledu bila staromodna. Vjerovala je u fizičke bilješke i kalendare. Iako je koristila telefon kako bi se podsjetila na sastanke, sve je i zapisivala, navika koju je njegovala sada kada joj je to moglo pomoći da ukaže na moguće ubojice.
    
  Dok je pretraživao njezine ladice, točno je znao što traži.
    
  "O Bože, nadam se da to nije bilo u tvojoj torbici, dušo", promrmljao je, nastavljajući mahnito tražiti. "Jer imaju tvoju torbicu i neće mi je vratiti dok ne izađem na ta vrata da razgovaram s njima, znaš?" Nastavio je razgovarati s Gabi kao da ga sluša, privilegija samaca - da ih spriječi da polude, nešto što je naučio gledajući kako mu se majka zlostavlja dok je podnosila pakao braka.
    
  "Gabi, trebam tvoju pomoć, dušo", zastenjao je Detlef. Spustio se na stolicu u maloj sobi koju je Gabi koristila kao ured. Pogledao je knjige razbacane okolo i njezinu staru kutiju za cigarete na drugoj polici drvenog ormarića koji je koristila za svoje spise. Detlef je duboko udahnuo i sabrao se. "Gdje bi stavila poslovni dnevnik?" upitao je tihim glasom, dok su mu misli jurile kroz sve mogućnosti.
    
  "Mora biti negdje gdje mu lako možeš pristupiti", namrštio se, duboko zamišljen. Ustao je i zamislio da je to njegov ured. "Gdje bi bilo praktičnije?" Sjeo je za njezin stol, okrenut prema monitoru njezina računala. Na stolu je bio kalendar, ali bio je prazan. "Pretpostavljam da ovo ne bi ovdje napisala jer nije za javnost", primijetio je, pretražujući predmete na površini stola.
    
  U porculanskoj šalici s logom svoje bivše veslačke ekipe držala je olovke i otvarač za pisma. U plićoj zdjelici nalazilo se nekoliko USB stickova i sitnica, poput gumica za kosu, klikera i dva prstena koja nikada nije nosila jer su joj bili preveliki. Lijevo, pored noge njezine stolne lampe, ležalo je otvoreno pakiranje pastila za grlo. Nije bilo dnevnika.
    
  Detlef je ponovno osjetio kako ga preplavljuje tuga, očajan što nije pronašao crnu knjigu uvezanu u kožu. Gabiin klavir stajao je u krajnjem desnom kutu sobe, ali knjige tamo sadržavale su samo note. Vani je čuo kišu, što je odgovaralo njegovom raspoloženju.
    
  "Gabi, mogu li ti s nečim pomoći?" uzdahnuo je. Telefon u Gabijevom ormariću za spise zazvonio je, gotovo ga prestrašivši. Znao je da ga ne smije dirati. Bili su to oni. Bili su to lovci, tužitelji. Bili su to isti ljudi koji su njegovu ženu vidjeli kao neku vrstu samoubilačke slabiće. "Ne!" vrisnuo je, tresući se od bijesa. Detlef je zgrabio željezni držač za knjige s police i bacio ga na telefon. Teški držač za knjige ogromnom je silinom srušio telefon s ormarića, ostavivši ga razbijenog na podu. Njegove crvene, vodenaste oči s čežnjom su gledale slomljeni uređaj, a zatim su se prebacile na ormarić koji je oštetio teškim držačem za knjige.
    
  Detlef se nasmiješio.
    
  Pronašao je Gabin crni dnevnik na ormariću. Cijelo je vrijeme ležao ispod telefona, skriven od znatiželjnih očiju. Otišao ga je uzeti, manično se smijući. "Dušo, najbolja si! Jesi li to bila ti? Ha?" nježno je promrmljao, otvarajući knjigu. "Jesi li me upravo nazvala? Jesi li htjela da vidim knjigu? Znam da jesi."
    
  Nestrpljivo ga je prelistavao, tražeći sastanke koje je dogovorila za datum svoje smrti prije dva dana.
    
  "Koga si vidio? Tko te je zadnji vidio, osim onog britanskog idiota? Da vidimo."
    
  S osušenom krvlju pod noktom, kažiprstom je prelazio od vrha do dna, pažljivo pregledavajući svaki unos.
    
  "Samo moram vidjeti s kim si bio prije nego što si..." Teško je progutao. "Kažu da si umro jutros."
    
    
  8:00 sati - Sastanak s predstavnicima obavještajnih službi
    
  9:30 - Margo Flowers, priča o srčanim bolestima
    
  10:00 - Ured Davida Perduea, Ben Carrington, u vezi Millinog leta
    
  11:00 sati - Konzulat se prisjeća Kirila
    
  12:00 sati - Zakažite termin kod stomatologa Detlefa
    
    
  Detlef je rukom pokrio usta. "Zubobolja je prošla, znaš, Gabi?" Suze su mu zamutile riječi koje je pokušavao pročitati, zalupio je knjigom, čvrsto je pritisnuo uz prsa i srušio se u hrpu tuge, gorko jecajući. Kroz zamračene prozore vidio je bljeskove munja. Gabin mali ured sada je bio gotovo potpuno mračan. Jednostavno je sjedio i plakao dok mu se oči nisu osušile. Tuga je bila sveprožimajuća, ali morao se sabrati.
    
  "Carringtonov ured", pomislio je. "Posljednje mjesto gdje je bila bio je Carringtonov ured. Rekao je medijima da je bio tamo kad je umrla." Nešto ga je gurnulo. Bilo je još nešto na toj snimci. Brzo je otvorio knjigu i pritisnuo prekidač na stolnoj lampi kako bi bolje vidio. Detlef je dahnuo. "Tko je Milla?" upitao se naglas. "A tko je David Perdue?"
    
  Prsti mu se nisu mogli dovoljno brzo pomicati dok se vraćao na njezin popis kontakata, grubo naškraban po tvrdoj unutarnjoj korici njezine knjige. Nije bilo ničega za "Milla", ali na dnu stranice bila je web adresa jedne od Perdueovih tvrtki. Detlef je odmah otišao na internet kako bi vidio tko je ta Perdue. Nakon što je pročitao odjeljak "O nama", Detlef je kliknuo na karticu "Kontaktirajte nas" i nasmiješio se.
    
  "Imam te!"
    
    
  Poglavlje 10
    
    
  Perdue je zatvorio oči. Odupirući se porivu da provjeri ekrane, držao ih je zatvorene i ignorirao zvukove vriska koji su dopirali iz četiri zvučnika u kutovima. Ono što nije mogao ignorirati bila je vrućica, koja je neprestano rasla. Tijelo mu se znojilo od naleta vrućine, ali se trudio slijediti majčino pravilo da ne paniči. Uvijek je govorila da je Zen rješenje.
    
  Kad jednom paničariš, njihov si. Kad jednom paničariš, tvoj um će povjerovati u to i sve reakcije u hitnim slučajevima će se aktivirati. "Ostani miran ili ćeš nastradati", ponavljao je u sebi iznova i iznova, stojeći mirno. Drugim riječima, Purdue je sam sebi izveo dobar stari trik, za koji se nadao da će mu mozak povjerovati. Bojao se da će mu čak i kretanje dodatno povisiti tjelesnu temperaturu, a to mu nije trebalo.
    
  Surround zvuk mu je prevario um, natjeravši ga da povjeruje da je sve stvarno. Samo suzdržavanjem od gledanja u ekrane, Purdue je mogao spriječiti svoj mozak da konsolidira percepcije i pretvori ih u stvarnost. Dok je ljeti 2007. proučavao osnove NLP-a, naučio je suptilne trikove uma koji utječu na njegovo razumijevanje i rasuđivanje. Nikada nije zamišljao da će mu život ovisiti o njima.
    
  Satima je zaglušujući zvuk odjekivao sa svih strana. Vriskovi zlostavljane djece ustupili su mjesto zboru pucnjeva prije nego što su se izgubili u stalnom, ritmičkom zveckanju čelika o čelik. Lupanje čekića o nakovnje postupno se pretvaralo u ritmičke seksualne jauke prije nego što ih je nadglasalo cviljenje mladunaca tuljana koji su pretučeni na smrt. Snimke su se vrtjele u beskrajnoj petlji toliko dugo da je Perdue mogao predvidjeti sljedeći zvuk.
    
  Na svoj užas, milijarder je ubrzo shvatio da ga užasni zvukovi više ne gade. Umjesto toga, shvatio je da ga određeni dijelovi uzbuđuju, dok drugi izazivaju njegovu mržnju. Budući da je odbijao sjediti, noge su ga počele boljeti, a donji dio leđa ga je ubijao, ali i pod se počeo zagrijavati. Sjetivši se stola kao mogućeg utočišta, Purdue je otvorio oči da ga potraži, ali dok je držao oči zatvorene, uklonili su ga, ne ostavljajući mu prostora za kretanje.
    
  "Već me pokušavaš ubiti?" viknuo je, skačući s jedne noge na drugu kako bi noge odmorio od užarene, vruće površine poda. "Što želiš od mene?"
    
  Ali nitko mu nije odgovorio. Šest sati kasnije, Purdue je bio iscrpljen. Pod se nije ni najmanje zagrijao, ali je i dalje bio dovoljno vruć da mu opeče stopala ako se usudi odmarati ih dulje od sekunde. Gore od vrućine i stalne potrebe za kretanjem bilo je to što se audio isječak nastavio reproducirati bez prestanka. S vremena na vrijeme nije mogao a da ne otvori oči kako bi vidio što se promijenilo u međuvremenu. Nakon što je stol nestao, ništa se nije promijenilo. Za njega je ta činjenica bila više uznemirujuća od suprotnog.
    
  Perdueova stopala su počela krvariti dok su mu pucali žuljevi na tabanima, ali nije si mogao priuštiti da se zaustavi ni na trenutak.
    
  "O, Isuse! Molim te, zaustavi to! Molim te! Učinit ću što želiš!" vrisnuo je. Pokušaj da to ne izgube više nije bio opcija. Inače, nikada ne bi povjerovali da je dovoljno patio da povjeruje da će njihova misija uspjeti. "Klause! Klause, za ime Božje, molim te, reci im da prestanu!"
    
  Ali Klaus nije odgovorio niti prekinuo muke. Strašni audio isječak se beskrajno ponavljao sve dok Perdue nije vrisnuo nad njim. Čak je i sam zvuk vlastitih riječi donosio neko olakšanje u usporedbi s ponavljajućim zvukovima. Nije prošlo dugo prije nego što ga je glas izdao.
    
  "Odlično ti ide, idiote!" rekao je tek promuklim šapatom. "Sad ne možeš zvati pomoć, a nemaš ni glasa da se predaš." Noge su mu klecnule pod težinom, ali bojao se da će pasti na pod. Uskoro neće moći napraviti ni koraka više. Plačući kao dijete, Perdue je preklinjao. "Milost. Molim te."
    
  Odjednom su se ekrani zamračili, ostavljajući Purduea ponovno u mrklom mraku. Zvuk je trenutačno prestao, ostavljajući mu zvonjavu u ušima u iznenadnoj tišini. Pod je još uvijek bio vruć, ali se ohladio u roku od nekoliko sekundi, dopuštajući mu da konačno sjedne. Stopala su ga pulsirala od neizdržive boli, a svaki mišić u tijelu trzao se i grčio.
    
  "O, hvala Bogu", prošaptao je, zahvalan što je muka završila. Obrisao je suze nadlanicom i nije ni primijetio znoj koji mu pecka oči. Tišina je bila veličanstvena. Konačno je mogao čuti otkucaje srca, koje se ubrzalo od napora. Purdue je duboko uzdahnuo s olakšanjem, uživajući u blagoslovu zaborava.
    
  Ali Klaus nije mislio na "zaborav" za Perduea.
    
  Točno pet minuta kasnije, ekrani su se ponovno uključili, a iz zvučnika se začuo prvi vrisak. Purdue je osjetio kako mu se duša slama. Odmahnuo je glavom u nevjerici, osjećajući kako se pod ponovno zagrijava, a oči su mu se ispunile očajem.
    
  "Zašto?" zarežao je, mučeći grlo naporom vrištanja. "Kakav si ti gad? Zašto se ne pokažeš, kučkin sine!" Njegove riječi - čak i da su ih čuli - ne bi se čule, jer Klaus nije bio tamo. Zapravo, tamo nije bilo nikoga. Uređaj za mučenje bio je postavljen da se isključi upravo kada su se Purdueove nade probudile, izvrsna tehnika iz nacističke ere za pojačavanje psihološkog mučenja.
    
  Nikad ne vjeruj nadi. Ona je prolazna koliko i okrutna.
    
  Kad se Purdue probudio, vratio se u raskošnu dvorsku sobu s uljanim slikama i vitrajima. Na trenutak je pomislio da je sve bila noćna mora, ali onda je osjetio neizdrživu bol pucanja žuljeva. Nije dobro vidio jer su mu naočale uzeli zajedno s odjećom, ali vid mu je bio dovoljno dobar da razazna detalje na stropu - ne slike, već okvire.
    
  Oči su mu bile suhe od očajničkih suza koje je prolio, ali to nije bilo ništa u usporedbi s prodornom glavoboljom od koje je patio zbog akustičnog preopterećenja. Pokušavajući pomaknuti udove, shvatio je da mu mišići drže bolje nego što je očekivao. Napokon, Purdue je pogledao svoja stopala, zabrinut zbog onoga što bi mogao vidjeti. Kao što se i očekivalo, prsti na nogama i bokovi bili su mu prekriveni ispucalim mjehurima i osušenom krvlju.
    
  "Ne brinite se zbog toga, Herr Perdue. Obećavam da nećete biti prisiljeni stajati na njima barem još jedan dan", sarkastičan glas dopirao je zrakom s vrata. "Spavali ste kao klada, ali vrijeme je za buđenje. Tri sata sna su sasvim dovoljna."
    
  "Klause", nasmijao se Perdue.
    
  Mršav čovjek polako je hodao prema stolu za kojim se Perdue naslonio, držeći dvije šalice kave. U iskušenju da je ulije u Nijemčevu šalicu veličine miša, Perdue se odupro porivu da utaži strašnu žeđ. Sjeo je i oteo šalicu svom mučitelju, samo da bi otkrio da je prazna. Bijesan, Perdue je bacio šalicu na pod, gdje se razbila.
    
  "Stvarno biste trebali paziti na svoju narav, Herr Perdue", savjetovao je Klaus, a njegov vedar glas zvučao je više podrugljivo nego zabavljeno.
    
  "To je ono što žele, Dave. Žele da se ponašaš kao životinja", pomislio je Perdue u sebi. "Nemoj im dopustiti da pobijede."
    
  "Što očekuješ od mene, Klause?" uzdahnuo je Perdue, apelirajući na ugledniju stranu Nijemca. "Što bi ti učinio na mom mjestu? Reci mi. Jamčim ti da bi i ti učinio isto."
    
  "Oh! Što se dogodilo s tvojim glasom? Želiš li malo vode?" srdačno je upitao Klaus.
    
  "Dakle, možeš me opet odbiti?" upitao je Perdue.
    
  "Možda. Ali možda i ne. Zašto ne probaš?" odgovorio je.
    
  "Igre uma." Purdue je itekako dobro poznavao tu igru. Posijaj zbunjenost i ostavi protivnika u nesigurnosti treba li očekivati kaznu ili nagradu.
    
  "Mogu li dobiti malo vode, molim vas?" pokušao je Pardew. Uostalom, nije imao što izgubiti.
    
  "Wasser!" viknuo je Klaus. Uputio je Perdue topao osmijeh, autentičnost mrtvaca bez usana, dok je žena iznosila čvrstu posudu s čistom, bistrom vodom. Da je Perdue mogao stajati, potrčao bi na pola puta da joj se susreće, ali morao ju je pričekati. Klaus je stavio praznu šalicu koju je držao pored Perdue i natočio malo vode.
    
  "Dobro je da si kupio dvije šalice", promuklo je rekao Perdue.
    
  "Donio sam dvije šalice iz dva razloga. Pretpostavio sam da ćeš jednu razbiti. Dakle, znao sam da će ti trebati druga da popiješ vodu koju ćeš tražiti", objasnio je dok je Perdue zgrabio bocu kako bi došao do vode.
    
  Isprva je ignorirao šalicu, stežući grlić boce usnama tako snažno da ga je teška posuda udarila o zube. Ali Klaus mu ju je uzeo i ponudio Perdueu šalicu. Tek nakon što je popio dvije šalice, Perdue je došao do daha.
    
  "Još jednu? Molim te", preklinjao je Klausa.
    
  "Još jednu, ali razgovarat ćemo kasnije", rekao je svom zarobljeniku i ponovno napunio čašu.
    
  "Klause," Perdue je izdahnuo, ispivši svaku kap. "Možeš li mi, molim te, reći što želiš od mene? Zašto si me doveo ovamo?"
    
  Klaus je uzdahnuo i prevrnuo očima. "Već smo ovo prošli. Ne moraš postavljati pitanja." Vratio je bocu ženi i ona je izašla iz sobe.
    
  "Kako ne mogu? Barem mi recite zašto me muče", preklinjao je Perdue.
    
  "Ne muče te", inzistirao je Klaus. "Vraćaju te u život. Kad si prvi put kontaktirao Red, to si htio iskušati svojim Svetim kopljem, onim koje si ti i tvoji prijatelji pronašli, sjećaš se? Pozvao si sve visokorangirane članove Crnog Sunca na tajni sastanak na Dubokomoru Jedan kako bi pokazao svoju relikviju, zar ne?"
    
  Perdue je kimnuo. Bila je istina. Iskoristio je relikviju kao polugu kako bi stekao naklonost Reda za potencijalne poslove.
    
  "Kad si tada svirao s nama, naši članovi su se našli u vrlo opasnoj situaciji. Ali siguran sam da si imao dobre namjere, čak i nakon što si otišao s relikvije poput kukavice, prepuštajući ih njihovoj sudbini kada su došle vode", strastveno je predavao Klaus. "Želimo da ponovno postaneš ta osoba; da surađuješ s nama kako bismo dobili ono što nam treba kako bismo svi mogli napredovati. S tvojim genijem i bogatstvom, bio bi savršen kandidat, pa ćemo te... natjerati da promijeniš mišljenje."
    
  "Ako želiš Koplje Sudbine, bit će mi više nego drago dati ti ga u zamjenu za svoju slobodu", ponudio je Pardue, a mislio je svaku riječ.
    
  "Gott im Himmel! Davide, nisi li slušao?" uzviknuo je Klaus s mladenačkom frustracijom. "Možemo imati što god želimo! Želimo te natrag, ali ti predlažeš dogovor i želiš pregovarati. Ovo nije poslovni dogovor. Ovo je uvodna lekcija i tek nakon što budemo sigurni da si spreman, moći ćeš napustiti ovu sobu."
    
  Klaus je pogledao na sat. Ustao je da ode, ali Perdue ga je pokušao odvratiti klišejem.
    
  "Hm, mogu li dobiti još malo vode, molim vas?" promuklo je promrmljao.
    
  Ne zaustavljajući se ni osvrćući se, Klaus je viknuo: "Wasser!"
    
  Dok je zatvarao vrata za sobom, sa stropa se spustio ogroman cilindar s polumjerom gotovo veličine sobe.
    
  "O Bože, što sad?" Perdue je vrisnula u potpunoj panici dok se tresla o pod. Središnja stropna ploča se otvorila i počela ispuštati mlaz vode u cilindar, natapajući Perdueovo upaljeno, golo tijelo i prigušujući njegove krike.
    
  Ono što ga je više od straha od utapanja užasavalo bila je spoznaja da nisu imali namjeru ubiti.
    
    
  Poglavlje 11
    
    
  Nina je završila s pakiranjem dok se Sam zadnji put tuširao. Trebali su stići na pistu za sat vremena, prema Edinburghu.
    
  "Jesi li već završila, Sam?" glasno je upitala Nina, izlazeći iz kupaonice.
    
  "Da, upravo mi je napravila još malo pjene na guzici. Odmah izlazim!" odgovorio je.
    
  Nina se nasmijala i odmahnula glavom. Zazvonio je telefon u njezinoj torbici. Ne gledajući u ekran, javila se.
    
  "Zdravo".
    
  "Dobar dan, hm, dr. Gould?" upitao je čovjek na telefonu.
    
  "Ona je. S kim razgovaram?" namrštila se. Oslovljavali su je titulom, što je značilo da su poslovni čovjek ili neka vrsta osiguravajućeg agenta.
    
  "Zovem se Detlef", predstavio se čovjek s jakim njemačkim naglaskom. "Jedan od pomoćnika gospodina Davida Perduea dao mi je vaš broj. Zapravo ga pokušavam dobiti."
    
  "Pa zašto ti nije dala njegov broj?" nestrpljivo je upitala Nina.
    
  "Zato što ona nema pojma gdje je on, dr. Gould", odgovorio je tiho, gotovo plaho. "Rekla mi je da biste vi mogli znati?"
    
  Nina je bila zbunjena. To nije imalo smisla. Perdue nikada nije ispuštao iz vida svoju asistenticu. Možda druge zaposlenike, ali nikada svoju asistenticu. Ključno, posebno s obzirom na njegovu impulzivnu i avanturističku prirodu, bilo je to što je netko od njegovih ljudi uvijek znao kamo ide, u slučaju da nešto pođe po zlu.
    
  "Slušaj, Det-Detlef? Zar ne?" - upitala je Nina.
    
  "Da, gospođo", rekao je.
    
  "Daj mi nekoliko minuta da ga pronađem i odmah ću te nazvati, u redu? Daj mi svoj broj, molim te."
    
  Nina nije vjerovala pozivatelju. Perdue nije mogao tek tako nestati, pa je pretpostavila da se radi o sumnjivom poslovnom čovjeku koji pokušava dobiti Perdueov osobni broj prevarom. Dao joj je svoj broj, a ona je spustila slušalicu. Kad je nazvala Perdueovu vilu, javila se njegova asistentica.
    
  "O, bok, Nina", pozdravila ju je žena, čuvši poznati glas privlačne povjesničarke s kojom se Perdue uvijek družio.
    
  "Slušaj, je li te upravo nazvao neki stranac da razgovaraš s Daveom?" upitala je Nina. Odgovor ju je iznenadio.
    
  "Da, nazvao je prije nekoliko minuta i pitao za gospodina Purduea. Ali, da vam kažem istinu, danas nisam čula ništa od njega. Možda je otišao za vikend?" razmišljala je.
    
  "Nije te pitao ide li negdje?" Nina ga je lagano gurnula. To ju je zabrinulo.
    
  "Posljednji put me posjetio u Las Vegasu neko vrijeme, ali u srijedu je planirao otići u Kopenhagen. Bio je jedan otmjeni hotel u kojem je htio odsjesti, ali to je sve što znam", rekla je. "Trebamo li biti zabrinuti?"
    
  Nina je teško uzdahnula. "Ne želim izazvati paniku, ali samo da budem sigurna, razumiješ?"
    
  "Da".
    
  "Je li putovao vlastitim avionom?" htjela je znati Nina. To bi joj dalo priliku da započne potragu. Dobivši potvrdu od svoje asistentice, Nina joj je zahvalila i prekinula poziv kako bi pokušala nazvati Purduea na mobitel. Ništa. Pojurila je do vrata kupaonice i uletjela unutra, zatekavši Sama kako mu upravo omotava ručnik oko struka.
    
  "Hej! Ako si se htio igrati, trebao si reći prije nego što sam se sabrao", podsmjehnuo se.
    
  Ignorirajući njegovu šalu, Nina je promrmljala: "Mislim da bi Purdue mogao biti u nevolji. Nisam sigurna je li to problem tipa Mamurluka 2 ili pravi problem, ali nešto nije u redu."
    
  "Kako to?" upitao je Sam, slijedeći je u sobu da se odjene. Ispričala mu je o tajanstvenom pozivatelju i činjenici da Purdueova asistentica nije čula ništa od njega.
    
  "Pretpostavljam da si ga zvao na mobitel?" predložio je Sam.
    
  "Nikad ne isključuje telefon. Znate, ima ovu smiješnu govornu poštu koja prima poruke s fizikalnim šalama ili na koje odgovara, ali nikad nije samo mrtva, zar ne?" rekla je. "Kad sam ga nazvala, nije bilo ničega."
    
  "To je jako čudno", složio se. "Ali prvo idemo kući, pa onda možemo sve saznati. Taj hotel u koji je otišao u Norveškoj..."
    
  "Danska", ispravila ga je.
    
  "Nije važno. Možda se samo stvarno zabavlja. Ovo je čovjekov prvi odmor 'normalnih ljudi' u - pa, zauvijek - znaš, onakav gdje ga ljudi ne pokušavaju ubiti i slično", slegnuo je ramenima.
    
  "Nešto ne štima. Nazvat ću njegovog pilota i istražiti ovo", objavila je.
    
  "Odlično. Ali ne smijemo propustiti vlastiti let, zato spakiraj stvari i idemo", rekao je, potapšavši je po ramenu.
    
  Nina je zaboravila na čovjeka koji je ukazao na Purdueov nestanak, prvenstveno zato što je pokušavala shvatiti gdje bi mogao biti njezin bivši ljubavnik. Dok su se ukrcavali u avion, oboje su isključili telefone.
    
  Kad je Detlef pokušao ponovno kontaktirati Ninu, naišao je na još jednu slijepu ulicu, što ga je razbjesnilo, te je odmah povjerovao da se s njim igra. Ako ga Perdueova ženska partnerica želi zaštititi izbjegavajući udovicu žene koju je Perdue ubio, pomislio je Detlef, morat će pribjeći upravo onome što je pokušavao izbjeći.
    
  Negdje iz Gabinog malog ureda čuo je šištanje. Isprva ga je Detlef odbacio kao pozadinsku buku, ali ubrzo se pretvorilo u statično pucketanje. Udovac je pažljivo slušao kako bi odredio izvor. Zvučalo je kao da netko mijenja kanale na radiju, a s vremena na vrijeme nečujno bi se začuo hrapav glas, ali bez glazbe. Detlef se tiho kretao prema mjestu gdje je bijeli šum postajao sve glasniji.
    
  Konačno je pogledao dolje prema ventilacijskom otvoru točno iznad poda sobe. Bio je napola skriven zavjesama, ali nije bilo sumnje da zvuk dolazi odande. Osjećajući potrebu da riješi misterij, Detlef je otišao po svoju kutiju s alatom.
    
    
  Poglavlje 12
    
    
  Na letu natrag za Edinburgh, Sam je imao problema s umirivanjem Nine. Bila je zabrinuta za Purduea, posebno zato što nije mogla koristiti telefon tijekom dugog leta. Budući da nije mogla nazvati njegovu posadu kako bi potvrdila njegovu lokaciju, bila je izuzetno nemirna veći dio leta.
    
  "Trenutno ne možemo ništa učiniti, Nina", rekao je Sam. "Samo odrijemaj ili nešto slično dok ne sletimo. Vrijeme leti kad spavaš", namignuo je.
    
  Pogledala ga je jednim od svojih pogleda, jednim od onih koje mu je uputila kad je previše svjedoka za išta fizičkije.
    
  "Slušaj, nazvat ćemo pilota čim stignemo tamo. Do tada se možeš opustiti", predložio je. Nina je znala da je u pravu, ali jednostavno nije mogla a da ne osjeti da nešto nije u redu.
    
  "Znaš da nikad ne mogu spavati. Kad sam nervozna, ne mogu normalno funkcionirati dok ne završim", promrmljala je, prekriživši ruke, naslonivši se i zatvorivši oči kako ne bi morala imati posla sa Samom. On je, pak, pretraživao svoju ručnu prtljagu tražeći nešto čime bi zaokupio vrijeme.
    
  "Kikiriki! Pst, nemoj reći stjuardesama", šapnuo je Nini, ali ona je ignorirala njegov pokušaj šale, podigavši malu vrećicu kikirikija i protresajući je. Kad je zatvorila oči, odlučio je da bi bilo najbolje da je ostavi na miru. "Da, možda bi se trebala malo odmoriti."
    
  Nije ništa rekla. U tami zatvorenog svijeta, Nina se pitala je li njezin bivši ljubavnik i prijatelj zaboravio kontaktirati svog asistenta, kako je Sam predložio. Ako jest, sigurno će biti mnogo toga za raspraviti s Purdueom putem. Nije voljela brinuti se o stvarima koje bi se mogle pokazati trivijalnima, posebno s obzirom na njezinu sklonost pretjeranom analiziranju. S vremena na vrijeme, turbulencija leta bi je trgnula iz laganog sna. Nina nije shvaćala koliko je dugo drijemala i tonula. Činilo se kao da traju minute, ali trajalo je više od sat vremena.
    
  Sam ju je udario rukom po ruci gdje su joj prsti počivali na rubu naslona za ruke. Nina se odmah razljutila i raširila oči te se podsmjehnula svom suputniku, ali ovaj put nije bio glup. Nije bilo ni šoka koji bi ga uplašio. Ali onda se Nina šokirala vidjevši Sama kako se napeo, poput napadaja kojem je svjedočila u selu nekoliko dana ranije.
    
  "O, moj Bože! Sam!" rekla je sebi u bradu, pokušavajući zasad ne privlačiti pozornost. Drugom rukom uhvatila ga je za zapešće, pokušavajući ga osloboditi, ali bio je prejak. "Sam!" istisnula je. "Sam, probudi se!" Pokušala je tiho govoriti, ali njegovi su grčevi počeli privlačiti pozornost.
    
  "Što mu je?" upitala je bucmasta gospođa s druge strane otoka.
    
  "Molim vas, samo nam dajte minutu", obrecnu se Nina što je ljubaznije mogla. Oči su mu se raširile, ponovno tupe i prazne. "O, Bože, ne!" Ovaj put je zastenjala malo glasnije dok ju je obuzimao očaj, bojeći se što bi se moglo dogoditi. Nina se sjetila što se dogodilo čovjeku kojeg je dodirnuo tijekom posljednjeg napadaja.
    
  "Oprostite, gospođo", stjuardesa je prekinula Nininu borbu. "Je li nešto u redu?" Ali kad je pitala, stjuardesa je vidjela Samove jezive oči kako zure u strop. "O, sranje", promrmljala je u panici prije nego što je otišla do interkoma pitati ima li liječnika u avionu. Ljudi su se posvuda okretali da vide o čemu se radi; neki su vikali, dok su drugi stišavali svoje razgovore.
    
  Dok je Nina promatrala, Samova su se usta ritmički otvarala i zatvarala. "O, Bože! Ne govori. Molim te, nemoj govoriti", preklinjala je, promatrajući ga. "Sam! Moraš se probuditi!"
    
  Kroz oblake svoje svijesti, Sam je mogao čuti njezin molećivi glas negdje izdaleka. Ponovno je hodala uz njega prema bunaru, ali ovaj put svijet je bio crven. Nebo je bilo tamno kestenjasto, a tlo tamnonarančasto, poput ciglene prašine pod njegovim nogama. Nije mogao vidjeti Ninu, iako je u viziji znao da je tamo.
    
  Kad je Sam stigao do bunara, nije tražio šalicu, ali na trošnom zidu stajala je prazna. Ponovno se nagnuo naprijed kako bi zavirio u bunar. Pred sobom je ugledao duboki, cilindrični bunar, ali ovaj put voda nije bila daleko ispod, u sjeni. Ispod njega bio je bunar pun bistre vode.
    
  "Molim vas, pomozite! Guši se!" Sam je čuo Ninin vrisak odnekud izdaleka.
    
  Dolje u bunaru, Sam je vidio Purduea kako pruža ruku gore.
    
  "Purdue?" Sam se namrštio. "Što radiš u bunaru?"
    
  Perdue je hvatao zrak dok mu je lice jedva probijalo površinu. Približio se Samu dok se voda dizala sve više i više, izgledajući prestravljeno. Blijed i očajan, lice mu je bilo iskrivljeno, a ruke su mu se čvrsto držale za stijenke bunara. Perdueove su usne bile plave, a ispod očiju je imao tamne krugove. Sam je mogao vidjeti da je njegov prijatelj gol u uzburkanoj vodi, ali kad je pružio ruku da spasi Perduea, razina vode je znatno pala.
    
  "Čini se kao da ne može disati. Je li astmatičar?" začuo se još jedan muški glas s istog mjesta kao i Ninin.
    
  Sam se osvrnuo oko sebe, ali bio je sam u crvenoj pustoši. U daljini je mogao vidjeti ruševnu staru zgradu, podsjećajući na elektranu. Crne sjene nadvijale su se iza četiri ili pet katova praznih okvira prozora. Dim se nije dizao iz tornjeva, a veliki korov je rastao kroz pukotine i procjepe zidova, nastale godinama napuštanja. Odnekud izdaleka, iz dubine svog bića, čuo je stalno zujanje. Zvuk se pojačavao, vrlo malo, sve dok ga nije prepoznao kao neku vrstu generatora.
    
  "Moramo mu otvoriti dišne putove! Povucite mu glavu unatrag za mene!" ponovno je čuo muškarčev glas, ali Sam je pokušao razaznati još jedan zvuk, približavajuću tutnjavu koja je postajala sve glasnija, preuzimajući cijelu pustoš sve dok se tlo nije počelo tresti.
    
  "Purdue!" vrisnuo je, pokušavajući još jednom spasiti prijatelja. Kad je ponovno provirio u bunar, bio je prazan, osim simbola naslikanog na mokrom, prljavom podu na dnu. Previše je to dobro znao. Crni krug s izrazitim zrakama poput munja tiho je ležao na dnu cilindra, poput pauka u zasjedi. Sam je dahnuo. "Red Crnog Sunca."
    
  "Sam! Sam, čuješ li me?" Nina je inzistirala, glas joj se približavao kroz prašnjavi zrak napuštenog mjesta. Industrijsko zujanje pojačalo se do zaglušujuće razine, a zatim je isti puls koji je vidio pod hipnozom probio atmosferu. Ovaj put nije bilo nikoga tko bi izgorio u pepeo. Sam je vrisnuo dok su mu se valovi pulsa približavali, prisiljavajući mu vrući zrak u nos i usta. Kad je uspostavila kontakt s njim, oteli su ga u posljednjem trenutku.
    
  "Eno ga!" začuo se bodri muški glas dok se Sam probudio na podu prolaza gdje je bio smješten na hitnu reanimaciju. Lice mu je bilo hladno i ljepljivo pod Nininom nježnom rukom, a nad njim je stajao smiješeći se sredovječni Indijanac.
    
  "Puno vam hvala, doktore!" Nina se nasmiješila Indijancu. Pogledala je Sama. "Dragi, kako se osjećaš?"
    
  "Osjećam se kao da se davim", uspio je promuklo promrmljati Sam, osjećajući kako mu toplina napušta oči. "Što se dogodilo?"
    
  "Ne brini se sada zbog toga, u redu?" umirila ga je, izgledajući vrlo zadovoljno i sretno što ga vidi. Uspravio se, iritiran zurenjem publike, ali nije se mogao naljutiti na njih što su primijetili takav spektakl, zar ne?
    
  "O, Bože, osjećam se kao da sam progutao galon vode odjednom", zacvilio je dok mu je Nina pomagala da se uspravi.
    
  "Možda je moja krivnja, Same," priznala je Nina. "Opet sam te... poprskala vodom u lice. Čini se da ti pomaže da se probudiš."
    
  Brišući lice, Sam ju je promatrao. "Ne ako me to utopi!"
    
  "To ti nije ni blizu došlo do usana", nasmijala se. "Nisam glupa."
    
  Sam je duboko udahnuo i odlučio se zasad ne prepirati. Ninine velike, tamne oči nisu se skidale s njegovih, kao da pokušava shvatiti što misli. I zapravo se upravo to pitala, ali dala mu je nekoliko minuta da se oporavi od napadaja. Ono što su ga ostali putnici čuli kako mrmlja bilo je samo nepovezano brbljanje čovjeka u grču, ali Nina je itekako dobro razumjela riječi. Bilo je prilično uznemirujuće, ali morala je dati Samu trenutak prije nego što ga je pitala sjeća li se uopće što je vidio pod vodom.
    
  "Sjećaš li se što si vidjela?" upitala je nehotice, žrtva vlastite nestrpljivosti. Sam ju je pogledao, isprva iznenađeno. Nakon kraćeg razmišljanja, otvorio je usta da progovori, ali je ostao nijem dok nije uspio formulirati svoje riječi. Zapravo, ovaj put se puno bolje prisjetio svakog detalja otkrića nego kad ga je dr. Helberg hipnotizirao. Ne želeći uzrokovati Nini daljnju patnju, malo je ublažio svoj odgovor.
    
  "To sam opet dobro vidio. I ovaj put nebo i zemlja nisu bili žuti, već crveni. Oh, i ovaj put nisam bio okružen ljudima", rekao je svojim najnonšalantnijim tonom.
    
  "Je li to sve?" upitala je, znajući da je većinu izostavio.
    
  "U osnovi, da", odgovorio je. Nakon duge stanke, ležerno je rekao Nini: "Mislim da bismo trebali poslušati tvoju slutnju o Purdueu."
    
  "Zašto?" upitala je. Nina je znala da je Sam nešto vidio jer je izgovorio Purdueovo ime dok je bio bez svijesti, ali se pravila glupa.
    
  "Mislim da imaš dobar razlog zašto želiš znati gdje se nalazi. Meni cijela ova stvar miriše na nevolju", rekao je.
    
  "Dobro. Drago mi je da konačno shvaćaš hitnost. Možda ćeš mi sada prestati govoriti da se opustim", održala je svoju kratku propovijed iz Evanđelja u stilu "rekla sam ti". Nina se promeškoljila na sjedalu baš kad je interkom aviona najavio da će uskoro sletjeti. Bio je to dug, neugodan let i Sam se nadala da je Purdue još živ.
    
  Nakon što su napustili zgradu zračne luke, odlučili su rano večerati prije nego što se vrate u Samov stan na južnoj strani.
    
  "Moram nazvati pilota Purduea. Samo mi daj minutu prije nego što uhvatiš taksi, u redu?" rekla je Nina Samu. On je kimnuo i nastavio, gurajući dvije cigarete među usne kako bi zapalio jednu. Sam je izvrsno sakrio svoju strepnju od Nine. Kružila je oko njega, razgovarajući s pilotom, a on joj je ležerno pružio jednu od cigareta dok je prolazila ispred njega.
    
  Pušeći cigaretu i pretvarajući se da promatra zalazak sunca tik iznad obzora Edinburgha, Sam je u mislima ponavljao događaje iz svoje vizije, tražeći tragove o tome gdje bi Perdue mogao biti zarobljen. U pozadini je čuo Ninin glas kako drhti od emocija dok je prenosila svaku informaciju koju je primila preko telefona. Ovisno o tome što su saznali od Perdueovog pilota, Sam je namjeravao početi od samog mjesta gdje je Perdue posljednji put viđen.
    
  Bilo je dobro ponovno pušiti nakon sati apstinencije. Čak ni zastrašujući osjećaj utapanja koji je ranije doživio nije bio dovoljan da ga spriječi da udahne ljekoviti otrov. Nina je ugurala mobitel u torbu, držeći cigaretu među usnama. Izgledala je potpuno uznemireno dok mu se brzo približavala.
    
  "Pozovite nam taksi", rekla je. "Moramo stići do njemačkog konzulata prije nego što zatvore."
    
    
  Poglavlje 13
    
    
  Grčevi mišića spriječili su Perduea da koristi ruke kako bi ostao na površini, prijeteći da će ga gurnuti ispod površine. Satima je plutao u ledenoj vodi cilindričnog spremnika, pateći od teškog nedostatka sna i usporenih refleksa.
    
  "Još jedno sadističko nacističko mučenje?" pomislio je. "Molim te, Bože, samo daj da brzo umrem. Ne mogu više."
    
  Te misli nisu bile pretjerane niti proizašle iz samosažaljenja, već prilično točna samoprocjena. Njegovo tijelo je bilo izgladnjelo, lišeno svih hranjivih tvari i prisiljeno na samoodržanje. Samo se jedna stvar promijenila otkako je soba bila osvijetljena dva sata ranije. Voda je postala mučno žuta, što su Purdueova prenapregnuta osjetila doživjela kao urin.
    
  "Izvucite me!" vikao je nekoliko puta tijekom razdoblja apsolutnog mira. Glas mu je bio promukao i slab, drhtao je od hladnoće koja mu je prodirala u kosti. Iako je voda prestala teći prije nekog vremena, još uvijek je bio u opasnosti od utapanja ako prestane udarati nogama. Ispod njegovih žuljevitih stopala ležalo je najmanje 4,5 metara cilindra ispunjenog vodom. Ne bi mogao stajati ako bi mu se udovi previše umorili. Jednostavno nije imao drugog izbora nego nastaviti, inače bi sigurno umro strašnom smrću.
    
  Purdue je kroz vodu svake minute primjećivao pulsiranje. Kad bi se to dogodilo, tijelo bi mu se trznulo, ali mu nije naudilo, što ga je navelo na zaključak da se radi o niskostrujnom šoku osmišljenom da mu sinapse održi aktivnima. Čak i u deliriju, to mu se činilo prilično neobičnim. Da su ga htjeli ubiti strujom, lako su to mogli učiniti do sada. Možda, pomislio je, namjeravali su ga mučiti propuštanjem električne struje kroz vodu, ali su krivo procijenili napon.
    
  Iskrivljene vizije prodirale su u njegov umorni um. Mozak mu je jedva mogao održavati pokrete udova, iscrpljen nedostatkom sna i prehrane.
    
  "Nastavi plivati", nastavio je nagovarati svoj mozak, nesiguran govori li naglas ili glas koji je čuo dolazi iz njegove nutrine. Kad je pogledao dolje, užasnuo se ugledavši gnijezdo migoljećih stvorenja nalik lignjama u vodi ispod sebe. Vrišteći od straha zbog njihovog apetita, pokušao se popeti uz sklisko staklo bazena, ali bez ičega za što bi se uhvatio, nije bilo spasa.
    
  Jedan pipak se pružio prema njemu, šaljući val histerije kroz milijardera. Osjetio je kako mu se gumeni dodatak obavija oko noge prije nego što ga je povukao dublje u cilindrični spremnik. Voda mu je ispunila pluća, a prsa su ga pekla dok je posljednji put pogledao površinu. Pogled dolje na ono što ga je čekalo bio je jednostavno previše zastrašujući.
    
  "Od svih smrti koje sam si zamislio, nikad nisam mislio da ću ovako završiti! Poput alfa runa koje se pretvara u pepeo", njegov zbunjeni um mučio se da jasno razmišlja. Izgubljen i prestrašen do smrti, Purdue je odustao od razmišljanja, formuliranja, pa čak i veslanja. Njegovo teško, mlohavo tijelo potonulo je na dno spremnika, otvorene oči nisu vidjele ništa osim žute vode dok mu je puls ponovno prostrujao kroz tijelo.
    
    
  * * *
    
    
  "To je bilo blizu", veselo je primijetio Klaus. Kad je Perdue otvorio oči, ležao je na krevetu u onome što je vjerojatno bila ambulanta. Sve, od zidova do plahti, bilo je iste boje kao paklena voda u kojoj se upravo utopio.
    
  "Ali da sam se utopio..." pokušao je shvatiti čudne događaje.
    
  "Dakle, mislite li da ste spremni ispuniti svoju dužnost prema Redu, Herr Perdue?" upitao je Klaus. Sjedio je, bolno uredno odjeven u blistavo smeđe odijelo s dvostrukim kopčanjem, upotpunjeno jantarnom kravatom.
    
  "Za ime Božje, samo se ovaj put pokoravaj! Samo se pokoravaj, Davide. Ovaj put bez zezanja. Daj mu što želi. Možeš biti žilav kasnije, kad budeš slobodan", rekao je čvrsto sam sebi.
    
  "Jesam. Spreman sam za sve upute", promrmljao je Purdue. Kapci su mu se spustili, skrivajući istraživanje sobe u kojoj se nalazio dok je očima skenirao područje kako bi utvrdio gdje se nalazi.
    
  "Ne zvučiš baš uvjerljivo", suhoparno je primijetio Klaus. Ruke je sklopio među bedrima, kao da ih ili grije ili govori govorom tijela srednjoškolke. Perdue ga je mrzio i njegov odvratni njemački naglasak, izgovoren rječitošću debitantice, ali morao je učiniti sve što je mogao da ne razljuti čovjeka.
    
  "Daj mi naredbe i vidjet ćeš koliko sam prokleto ozbiljan", promrmlja Purdue teško dišući. "Želiš Jantarnu sobu. Uzet ću je s posljednjeg počivališta i sam je vratiti ovamo."
    
  "Ti čak ni ne znaš gdje je ovo, prijatelju," nasmiješio se Klaus. "Ali mislim da pokušavaš shvatiti gdje smo."
    
  "Kako inače...?" započeo je Perdue, ali ga je psiha brzo podsjetila da ne bi trebao postavljati pitanja. "Moram znati kamo ovo odnijeti."
    
  "Reći će ti kamo da ga odneseš kad ga pokupiš. To će biti tvoj dar Crnom Suncu", objasnio je Klaus. "Naravno da razumiješ da zbog svoje izdaje više nikada ne možeš biti Renat."
    
  "To je razumljivo", složio se Perdue.
    
  "Ali vaš zadatak ima još nešto, dragi gospodine Perdue. Očekuje se da ćete eliminirati svoje bivše kolege Sama Clevea i onog divno drskog dr. Goulda prije nego što se obratite Skupštini Europske unije", naredio je Klaus.
    
  Perdue je zadržao bezizražajan izraz lica i kimnuo je.
    
  "Naši predstavnici u EU organizirat će hitan sastanak Vijeća Europske unije u Bruxellesu i pozvati međunarodne medije, tijekom kojeg ćete u naše ime dati kratku izjavu", nastavio je Klaus.
    
  "Vjerujem da ću imati informacije kad dođe vrijeme", rekao je Perdue, a Klaus je kimnuo. "U redu. Povući ću potrebne veze da odmah započnemo potragu u Königsbergu."
    
  "Pozovi Goulda i Clivea da ti se pridruže, hoćeš li?" zareža Klaus. "Dvije ptice, kako kažu."
    
  "Dječja igra", nasmiješio se Perdue, još uvijek pod utjecajem halucinogenih droga koje je progutao s vodom nakon noći provedene na vrućini. "Dajte mi... dva mjeseca."
    
  Klaus je zabacio glavu unatrag i hihotao se poput starice, grohotom hihoćući od oduševljenja. Ljuljao se naprijed-natrag dok nije došao do daha. "Draga moja, napravit ćeš to za dva tjedna."
    
  "To je nemoguće!" uzviknuo je Perdue, pokušavajući ne zvučati neprijateljski. "Potrebni su samo tjedni planiranja da se organizira takva potraga."
    
  "To je istina. Znam. Ali imamo raspored koji je znatno potegnut zbog svih kašnjenja koja smo imali zbog vašeg neugodnog stava", uzdahnuo je njemački osvajač. "A naša će opozicija bez sumnje shvatiti naš plan igre sa svakim napretkom koji napravimo prema njihovom skrivenom blagu."
    
  Perdue je bio znatiželjan tko stoji iza ovog obračuna, ali se nije usudio pitati. Bojao se da bi to moglo isprovocirati njegovog otmičara na još jednu rundu barbarskog mučenja.
    
  "Sad prvo pusti da ove noge zacijele, a mi ćemo se pobrinuti da budeš na putu kući za šest dana. Nema smisla slati te po narudžbu kao...?" Klaus se nasmijao. "Kako vi Englezi to zovete? Bogalj?"
    
  Perdue se rezignirano nasmiješio, iskreno uzrujan što je morao ostati još sat vremena, a kamoli tjedan dana. Do sada je naučio jednostavno to prihvatiti, da ne izazove Klausa da ga baci natrag u jamu s hobotnicama. Nijemac je ustao i izašao iz sobe vičući: "Uživaj u pudingu!"
    
  Perdue je pogledao ukusnu, gustu kremu koju su mu poslužili dok je ležao u bolničkom krevetu, ali osjećao se kao da jede ciglu. Izgubivši nekoliko kilograma nakon višednevnog gladovanja u mučilištu, Perdue se jedva suzdržavao od jela.
    
  Nije znao, ali njegova je soba bila jedna od tri u njihovom privatnom medicinskom krilu.
    
  Nakon što je Klaus otišao, Perdue se osvrnuo oko sebe, pokušavajući pronaći bilo što što nije bilo obojeno žutom ili jantarnom bojom. Teško je shvatio je li to mučno žuta voda u kojoj se gotovo utopio uzrokovala da mu oči sve vide u jantarnim tonovima. To je bilo jedino objašnjenje koje je imao zašto je posvuda vidio te čudne boje.
    
  Klaus je hodao dugim zasvođenim hodnikom do mjesta gdje su njegovi zaštitari čekali upute o tome koga sljedećeg oteti. To je bio njegov glavni plan i morao se izvršiti do savršenstva. Klaus Kemper bio je slobodni zidar treće generacije iz Hesse-Kassela, odgojen u ideologiji organizacije Crno sunce. Njegov djed bio je Hauptsturmführer Karl Kemper, zapovjednik Panzer grupe Kleist tijekom Praške ofenzive 1945. godine.
    
  Od malih nogu, Klausov otac ga je učio da bude vođa i da se istakne u svemu što je radio. U klanu Kemper nije bilo mjesta za pogreške, a njegov više nego vedar otac često je pribjegavao nemilosrdnim metodama kako bi nametnuo svoje doktrine. Iz očeva primjera, Klaus je brzo naučio da karizma može biti opasna poput Molotovljevog koktela. Mnogo puta je svjedočio kako njegov otac i djed zastrašuju neovisne i moćne ljude da se predaju jednostavno obraćajući im se određenim gestama i tonom glasa.
    
  Jednog dana, Klaus je poželio takvu moć, jer ga njegova vitka građa nikada ne bi učinila dobrim natjecateljem u muževnijim vještinama. Nedostajući mu atletske građe ili snage, bilo je sasvim prirodno da se uroni u svoje ogromno znanje o svijetu i verbalno majstorstvo. S ovim naizgled oskudnim talentom, mladi Klaus je nakon 1946. povremeno uspijevao napredovati u Redu Crnog Sunca, sve dok nije postigao prestižni status glavnog reformatora organizacije. Klaus Kemper ne samo da je stekao ogromnu podršku organizaciji u akademskim, političkim i financijskim krugovima, već se do 2013. etablirao kao jedan od glavnih organizatora nekoliko tajnih operacija Crnog Sunca.
    
  Specifičan projekt na kojem je trenutno radio, za koji je posljednjih mjeseci regrutirao mnoge renomirane suradnike, postat će njegovo krunsko postignuće. Zapravo, da je sve išlo po planu, Klaus je možda mogao osigurati najviši položaj u Redu - Renatusov - za sebe. Tada bi postao arhitekt svjetske dominacije, ali da bi sve to ostvario, trebala mu je barokna ljepota blaga koje je nekoć krasilo palaču cara Petra Velikog.
    
  Unatoč zbunjenosti svojih kolega oko blaga koje je tražio, Klaus je znao da ga samo najveći svjetski istraživač može pronaći za njega. David Perdue - briljantni izumitelj, milijarder i avanturist i akademski filantrop - imao je sve resurse i znanje potrebne Kemperu da pronađe malo poznati artefakt. Bila je jednostavno šteta što nije uspio uspješno prisiliti Škota na poslušnost, čak i ako je Perdue mislio da Kempera može prevariti njegov iznenadni popustljivost.
    
  U predvorju su ga njegovi ljudi s poštovanjem pozdravili dok je odlazio. Klaus je razočarano odmahnuo glavom prolazeći pored njih.
    
  "Vratit ću se sutra", rekao im je.
    
  "Protokol za Davida Perduea, gospodine?" upitao je šef.
    
  Klaus je izašao u neplodnu pustoš koja je okruživala njihovo naselje u južnom Kazahstanu i bez uvijanja odgovorio: "Ubij ga."
    
    
  Poglavlje 14
    
    
  U njemačkom konzulatu, Sam i Nina kontaktirali su britansko veleposlanstvo u Berlinu. Saznali su da je Purdue nekoliko dana ranije imao sastanak s Benom Carringtonom i pokojnom Gabi Holzer, ali to je bilo sve što su znali.
    
  Morali su kući jer je bilo vrijeme zatvaranja za taj dan, ali barem su imali dovoljno da izdrže. To je bila jača strana Sama Cleavea. Kao istraživački novinar dobitnik Pulitzerove nagrade, točno je znao kako doći do potrebnih informacija bez bacanja kamenja u mirnu baru.
    
  "Pitam se zašto je trebao upoznati onu Gabi", primijetila je Nina, puneći usta keksima. Namjeravala ih je pojesti s vrućom čokoladom, ali bila je gladna, a kuhalo za vodu se predugo zagrijavalo.
    
  "Provjerit ću to čim uključim laptop", odgovorio je Sam, bacajući torbu na kauč prije nego što je odnio prtljagu u praonicu rublja. "Molim te, napravi mi i vruću čokoladu!"
    
  "Naravno", nasmiješila se, brišući mrvice s usta. U privremenoj samoći kuhinje, Nina se nije mogla ne prisjetiti zastrašujućeg događaja u avionu kući. Kad bi mogla pronaći način da preduhitri Samove napade, to bi joj bilo od velike pomoći, smanjujući vjerojatnost katastrofe sljedeći put kada ne bi imali toliko sreće s liječnikom u blizini. Što ako se to dogodi dok su sami?
    
  "Što ako se ovo dogodi tijekom seksa?" razmišljala je Nina, vagajući zastrašujuće, ali i urnebesne mogućnosti. "Zamislite samo što bi mogao učiniti kad bi tu energiju usmjeravao kroz nešto drugo osim dlana?" Počela se hihotati zabavnim slikama u svojoj glavi. "To bi opravdalo uzvik 'O, moj Bože!', zar ne?" Provlačeći kroz sve vrste smiješnih scenarija u glavi, Nina se nije mogla suzdržati od smijeha. Znala je da uopće nije smiješno, ali povjesničarki je jednostavno dalo neke neobične ideje, a ona je u tome pronašla neko komično olakšanje.
    
  "Što je tako smiješno?" Sam se nasmiješio dok je ulazio u kuhinju po šalicu ambrozije.
    
  Nina je odmahnula glavom da to odbaci, ali se tresla od smijeha, frkćući između napadaja hihotanja.
    
  "Ništa", nasmijala se. "Samo neki crtić u mojoj glavi o gromobranu. Zaboravi na to."
    
  "Dobro", nasmiješio se. Volio je kad se Nina smijala. Ne samo da je imala melodičan smijeh koji su ljudi smatrali zaraznim, već je obično bila i malo napeta i temperamentna. Nažalost, postalo je rijetko vidjeti je da se smije tako iskreno.
    
  Sam je postavio svoje prijenosno računalo tako da ga može spojiti na fiksni usmjerivač za veće brzine širokopojasnog interneta nego putem bežičnog uređaja.
    
  "Trebao sam ipak dopustiti Purdueu da mi napravi jedan od njihovih bežičnih modema", promrmljao je. "Te stvari predviđaju budućnost."
    
  "Imaš li još kolačića?" doviknula mu je iz kuhinje, dok ju je on čuo kako posvuda otvara i zatvara vrata ormarića u potrazi.
    
  "Ne, ali susjed mi je ispekao zobene kekse s komadićima čokolade. Provjeri ih, ali siguran sam da su još uvijek dobri. Pogledaj u staklenku na hladnjaku", naredio je.
    
  "Imam ih! Ta!"
    
  Sam je otvorio pretragu za Gabi Holtzer i odmah otkrio nešto što ga je učinilo vrlo sumnjičavim.
    
  "Nina! Nećeš vjerovati!", uzviknuo je, pregledavajući bezbrojne vijesti i članke o smrti glasnogovornice njemačkog ministarstva. "Ova žena je prije nekog vremena radila za njemačku vladu i bavila se ovim atentatima. Sjećaš se onih ubojstava u Berlinu i Hamburgu i još nekoliko mjesta neposredno prije nego što smo otišli na odmor?"
    
  "Da, nejasno. Pa što je s njom?" upitala je Nina, sjedajući na naslon kauča sa šalicom i kolačićem.
    
  "Upoznala je Perduea u britanskom Visokom povjerenstvu u Berlinu, i zamislite ovo: na dan kada je navodno počinila samoubojstvo", naglasio je posljednje dvije riječi u svojoj zbunjenosti. "Bio je to isti dan kada je Perdue upoznao ovog tipa Carringtona."
    
  "Tada ga je itko zadnji put vidio", primijetila je Nina. "Dakle, Perdue nestaje istog dana kada upoznaje ženu, koja ubrzo nakon toga počini samoubojstvo. Miriše na zavjeru, zar ne?"
    
  "Očito je jedina osoba na sastanku koja nije mrtva ili nestala Ben Carrington", dodao je Sam. Pogledao je Britanovu fotografiju na ekranu kako bi zapamtio njegovo lice. "Želio bih razgovarati s tobom, sine."
    
  "Koliko sam shvatio, sutra idemo na jug", predložila je Nina.
    
  "Da, to jest, čim posjetimo Raichtisusisa", rekao je Sam. "Ne bi škodilo provjeriti da se još nije vratio kući."
    
  "Zvala sam ga na mobitel iznova i iznova. Isključen je, nema glasnica, ništa", ponovila je.
    
  "Kako je ova mrtva žena bila povezana s Purdueom?" upitao je Sam.
    
  "Pilot je rekao da Perdue želi znati zašto je njegovom letu za Kopenhagen odbijen ulazak. Budući da je bila predstavnica njemačke vlade, pozvana je u britansko veleposlanstvo kako bi razgovarali o razlozima", izvijestila je Nina. "Ali to je bilo sve što je kapetan znao. To je bio njihov posljednji kontakt, tako da je posada još uvijek u Berlinu."
    
  "Isuse. Moram priznati, imam stvarno loš predosjećaj u vezi s ovim", priznao je Sam.
    
  "Konačno priznaješ", odgovorila je. "Spomenuo si nešto kad si imao taj napad, Sam. I to nešto definitivno znači materijal za buru."
    
  "Što?" upitao je.
    
  Uzela je još jedan zalogaj kolačića. "Crno sunce."
    
  Sumoran izraz prešao je preko Samova lica dok su mu oči pale na pod. "Dovraga, zaboravio sam taj dio", rekao je tiho. "Sad se sjećam."
    
  "Gdje si to vidio?" upitala je bez uvijanja, znajući užasnu prirodu znaka i njegovu sposobnost da razgovore pretvori u ružna sjećanja.
    
  "Na dnu bunara", povjerio se. "Razmišljao sam. Možda bih trebao razgovarati s dr. Helbergom o ovoj viziji. On će znati kako je protumačiti."
    
  "Dok si već kod toga, pitaj ga za njegovo kliničko mišljenje o katarakti uzrokovanoj vidom. Kladim se da je to novi fenomen koji ne može objasniti", rekla je čvrsto.
    
  "Ne vjeruješ u psihologiju, zar ne?" Sam je uzdahnuo.
    
  "Ne, Sam, ne znam. Nemoguće je da određeni skup obrazaca ponašanja bude dovoljan za dijagnosticiranje različitih ljudi na isti način", tvrdila je. "On zna manje o psihologiji od tebe. Njegovo znanje temelji se na istraživanjima i teorijama nekog drugog starog prdonja, a ti se i dalje oslanjaš na njegove neuspješne pokušaje da formulira vlastite teorije."
    
  "Kako mogu znati više od njega?" obrecnuo se na nju.
    
  "Jer ti to živiš, idiote! Ti doživljavaš te pojave, dok on može samo nagađati. Dok to ne osjeti, ne čuje i ne vidi onako kako ti, nema šanse da će ni početi shvaćati s čime imamo posla!" zalajala je Nina. Bila je toliko razočarana njime i njegovim naivnim povjerenjem u dr. Helberga.
    
  "A s čime, po tvom kvalificiranom mišljenju, imamo posla, draga moja?" upitao je sarkastično. "Je li ovo nešto iz neke od tvojih drevnih povijesnih knjiga? O, da, Bože moj. Sad se sjećam! Možda ćeš čak i povjerovati."
    
  "Helberg je psihijatar! Sve što zna je ono što je hrpa psihopatskih idiota pokazala u nekoj studiji temeljenoj na okolnostima daleko od razine čudnosti koju si ti doživjela, draga moja! Probudi se, dovraga! Što god da je s tobom, nije samo psihosomatsko. Nešto izvana kontrolira tvoje vidove. Nešto inteligentno manipulira tvojim moždanim korteksom", objasnila je.
    
  "Zato što govori kroz mene?" nasmiješio se sarkastično. "Imajte na umu da sve što je ovdje rečeno predstavlja ono što već znam, ono što je već u mojoj podsvijesti."
    
  "Onda objasni toplinsku anomaliju", brzo je odvratila, na trenutak zbunjujući Sama.
    
  "Očito mi mozak kontrolira i tjelesnu temperaturu. Isto", uzvratio je, ne pokazujući svoju nesigurnost.
    
  Nina se podrugljivo nasmijala. "Tvoja tjelesna temperatura - nije me briga koliko misliš da si vruć, Playboy - ne može dosegnuti toplinska svojstva munje. I to je upravo ono što je liječnik otkrio na Baliju, sjećaš se? Tvoje su oči odašiljale toliko koncentriranog elektriciteta da ti je 'glava trebala eksplodirati', sjećaš se?"
    
  Sam nije odgovorio.
    
  "I još nešto", nastavila je svoju verbalnu pobjedu, "kažu da hipnoza uzrokuje povišene razine oscilatorne električne aktivnosti u određenim neuronima mozga. Genijalno! Što god te hipnotizira, kanalizira nevjerojatne količine električne energije kroz tebe, Sam. Ne vidiš li da je ono što ti se događa kategorički izvan puke psihologije?"
    
  "Što onda predlažeš?" viknuo je. "Šamana? Terapiju elektrošokovima? Paintball? Kolonoskopiju?"
    
  "O, moj Bože!" Prevrnula je očima. "Nitko ti se ne obraća. Znaš što? Smisli to sama. Idi vidjeti tog šarlatana i pusti ga da ti još malo čačka po glavi dok ne postaneš jednako glupa kao i on. Ne bi to trebao biti dug put za tebe!"
    
  S tim riječima, istrčala je iz sobe i zalupila vratima. Da je imala auto, otišla bi ravno kući u Oban, ali zaglavila je preko noći. Sam je znao da se ne smije petljati s Ninom kad je ljuta, pa je proveo noć na kauču.
    
  Iritantna melodija zvona njezina telefona probudila je Ninu sljedećeg jutra. Probudila se iz dubokog, prekratkog sna bez snova i sjela u krevetu. Telefon joj je zvonio negdje u torbici, ali ga nije mogla pronaći na vrijeme da se javi.
    
  "U redu, u redu, dovraga", promrmljala je kroz vatu svog budnog uma. Grozničavo petljajući sa šminkom, ključevima i dezodoransom, konačno je izvadila mobitel, ali poziv je već završio.
    
  Nina se namrštila dok je gledala na sat. Već je bilo 11:30, a Sam ju je pustio da spava duže.
    
  "Odlično. Već me danas živciraš," ukorila je Sama u njegovoj odsutnosti. "Trebao si se prespavati." Kad je izašla iz sobe, shvatila je da Sama nema. Krenuvši prema kuhalu za vodu, pogledala je zaslon svog telefona. Jedva je mogla fokusirati oči, ali i dalje je bila sigurna da ne prepoznaje broj. Pritisnula je ponovno biranje.
    
  "Ured dr. Helberga", odgovorila je tajnica.
    
  "O, moj Bože", pomisli Nina. "Otišao je tamo." Ali ostala je mirna u slučaju da se prevari. "Halo, ovdje dr. Gould. Jesam li upravo primila poziv s ovog broja?"
    
  "Dr. Gould?" uzbuđeno je ponovila gospođa. "Da! Da, pokušavali smo vas kontaktirati. Radi se o gospodinu Cleveu. Je li moguće...?"
    
  "Je li on dobro?" uzviknula je Nina.
    
  "Možete li, molim vas, doći u naše urede...?"
    
  "Postavila sam ti pitanje!" Nina nije mogla odoljeti. "Molim te, prvo mi reci je li dobro!"
    
  "Mi... mi n-ne znamo, dr. Gould", oklijevajući je odgovorila gospođa.
    
  "Što ovo, dovraga, znači?" Nina je kipjela, a njezin bijes potaknut je zabrinutošću za Samovu dobrobit. Čula je buku u pozadini.
    
  "Pa, gospođo, čini se da... hm... levitira."
    
    
  Poglavlje 15
    
    
  Detlef je uklonio podne daske tamo gdje je bio ventilacijski otvor, ali kad je umetnuo glavu odvijača u drugu rupu za vijak, cijela se konstrukcija utonula u zid gdje je bila ugrađena. Glasan pucketanje ga je prestrašilo i pao je unatrag, odgurnuvši se nogama od zida. Dok je sjedio i promatrao, zid se počeo pomicati bočno, poput kliznih vrata.
    
  "Što...?" izbuljio se, podupirući se rukama gdje se još uvijek sklupčao na podu. Vrata su vodila do onoga što je mislio da je njihov susjedni stan, ali umjesto toga, mračna soba pokazala se kao tajna odaja pored Gabinog ureda, sa svrhom koju će uskoro otkriti. Ustao je na noge, otresajući hlače i košulju. Dok su ga čekala zamračena vrata, nije htio jednostavno ući unutra, jer ga je obuka naučila da ne juri nepromišljeno na nepoznata mjesta - barem ne bez oružja.
    
  Detlef je otišao po svoj Glock i svjetiljku, u slučaju da je nepoznata soba bila namještena ili imala alarm. To je ono što je najbolje znao - sigurnosne propuste i protokol protiv atentata. S apsolutnom preciznošću, naciljao je cijev u tamu, regulirajući otkucaje srca kako bi mogao precizno pucati ako bude potrebno. Ali stalan puls nije mogao obuzdati uzbuđenje ni nalet adrenalina. Detlef se osjećao kao u stara vremena dok je ulazio u sobu, procjenjujući perimetar i pažljivo skenirajući unutrašnjost tražeći bilo kakve alarme ili okidače.
    
  Ali na njegovo razočaranje, bila je to samo soba, iako ono što je bilo unutra nije bilo ni blizu nezanimljivo.
    
  "Idiote", ukorio je sam sebe kad je ugledao standardni prekidač za svjetlo pokraj unutarnje strane dovratnika. Upalio ga je kako bi mogao vidjeti cijelu sobu. Gabiina radio soba bila je osvijetljena jednom žaruljom koja je visjela sa stropa. Znao je da je njezina jer joj je ruž boje crnog ribiza stajao mirno pokraj jedne od kutija za cigarete. Jedan od njezinih kardigana još je uvijek bio prebačen preko naslona male uredske stolice, a Detlef je ponovno morao prevladati tugu pri pogledu na stvari svoje žene.
    
  Podigao je mekani kašmirski kardigan i duboko udahnuo njezin miris prije nego što ga je spustio kako bi pregledao opremu. Soba je bila namještena s četiri stola. Jedan gdje je stajala njezina stolica, dva druga s obje strane i jedan kraj vrata gdje je čuvala hrpe dokumenata u nečemu što je izgledalo kao mape - nije ih mogao odmah prepoznati. U prigušenom svjetlu žarulje, Detlef se osjećao kao da se vratio u prošlost. Pljesniv miris, koji je podsjećao na muzej, ispunjavao je sobu s neobojenim cementnim zidovima.
    
  "Vau, dušo, mislio bih da bi ti, od svih ljudi, objesila neke tapete i par ogledala", rekao je svojoj ženi dok je gledao po radijskoj sobi. "To si uvijek radila; sve si ukrašavala."
    
  Mjesto ga je podsjećalo na tamnicu ili sobu za ispitivanje u starom špijunskom filmu. Na njezinom stolu bio je pametan uređaj, sličan CB radiju, ali nekako drugačiji. Potpuno nesvjestan ove vrste zastarjelog radija, Detlef je pogledao oko sebe tražeći prekidač. Izbočeni čelični prekidač bio je pričvršćen u donjem desnom kutu, pa ga je isprobao. Odjednom su se upalila dva mala mjerača, njihove su se kazaljke pomicale gore-dolje dok je statika šištala kroz zvučnik.
    
  Detlef je pogledao ostale uređaje. "Izgledaju previše komplicirano da bi ih itko osim raketnog znanstvenika shvatio", primijetio je. "O čemu se radi, Gabi?" upitao je, primijetivši veliku ploču od pluta postavljenu iznad stola na kojoj su ležale hrpe papira. Pričvršćene za ploču, vidio je nekoliko članaka o ubojstvima koja je Gabi istraživala bez znanja svojih nadređenih. Sa strane je crvenim markerom napisala 'MILLA'.
    
  "Tko je Milla, dušo?" prošaptao je. Sjetio se zapisa u njezinom dnevniku o izvjesnoj Milli, napisanog u isto vrijeme kad i dvojica muškaraca prisutna pri njezinoj smrti. "Moram znati. Važno je."
    
  Ali sve što je mogao čuti bilo je zviždanje frekvencija koje su u valovima dolazile iz radija. Oči su mu lutale dalje po ploči, gdje mu je nešto sjajno i blistavo zapelo za oko. Dvije fotografije u boji prikazivale su palačnu sobu u pozlaćenom sjaju. "Vau", promrmljao je Detlef, zapanjen detaljima i zamršenim radom koji je krasio zidove raskošne odaje. Jantarne i zlatne letvice tvorile su prekrasne ambleme i oblike, uokvirene u kutovima malim figuricama kerubina i božica.
    
  "Vrijedi 143 milijuna dolara? Bože moj, Gabi, znaš li što je to?" promrmljao je, čitajući detalje o izgubljenom umjetničkom djelu poznatom kao Jantarna soba. "Što si ti imala s ovom sobom? Morala si imati neke veze s njom; inače ništa od ovoga ne bi bilo ovdje, zar ne?"
    
  Sva izvješća o ubojstvima sadržavala su bilješke koje su nagovještavale mogućnost da Jantarna soba ima neke veze s njima. Ispod riječi "MILLA" Detlef je pronašao kartu Rusije i njezinih granica s Bjelorusijom, Ukrajinom, Kazahstanom i Litvom. Iznad regije Kazahstanske stepe i Harkiva u Ukrajini bili su brojevi napisani crvenom olovkom, ali nisu imali poznati uzorak, poput telefonskog broja ili koordinata. Naizgled slučajno, Gabi je napisala ove dvoznamenkaste brojeve na kartama koje je pričvrstila na zid.
    
  Ono što mu je zapelo za oko bila je očito vrijedna relikvija koja je visjela s kuta ploče od pluta. Na ljubičastoj vrpci s tamnoplavom prugom po sredini bila je pričvršćena medalja s natpisom na ruskom. Detlef ju je pažljivo skinuo i pričvrstio na prsluk ispod košulje.
    
  "U što si se, dovraga, uplela, dušo?" šapnuo je svojoj ženi. Snimio je nekoliko fotografija kamerom na mobitelu i napravio kratki video isječak sobe i njezina sadržaja. "Otkrit ću kakve sve ovo veze ima s tobom i tim Purdueom s kojim si izlazila, Gabi", zakleo se. "A onda ću pronaći njegove prijatelje koji će mi reći gdje je, ili će umrijeti."
    
  Odjednom je iz improviziranog radija na Gabinom stolu prolomila se kakofonija statičkog šuma, prestrašivši Detlefa do smrti. Pao je unatrag na stol prekriven papirima, gurajući ga takvom silinom da su neki dosjei skliznuli i raspršili se u neredu po podu.
    
  "O, moj Bože! Moje prokleto srce!" vrisnuo je, držeći se za prsa. Crvene kazaljke na mjeračima brzo su skakale lijevo-desno. To je Detlefa podsjetilo na stare hi-fi sustave, koji su prikazivali glasnoću ili jasnoću medija koji se reproduciraju. Kroz statiku je čuo glas kako se pojačava i nestaje. Nakon što je bolje pogledao, shvatio je da to nije emisija, već poziv. Detlef je sjeo u stolicu svoje pokojne supruge i pažljivo slušao. Bio je to ženski glas, izgovarao je riječ po riječ. Namrštio se i nagnuo. Oči su mu se odmah raširile. Bila je tu jasna riječ, koju je prepoznao.
    
  "Gabi!"
    
  Oprezno se uspravio, nesiguran što da radi. Žena je nastavila zvati njegovu ženu na ruskom; mogao je to reći, ali nije mogao govoriti. Odlučan da razgovara s njom, Detlef je požurio otvoriti preglednik na telefonu kako bi pogledao stare radio-aparate i kako se njima upravlja. U svojoj mahnitosti, palčevi su mu stalno krivo pisali pojmove za pretraživanje, što ga je dovodilo do neopisivog očaja.
    
  "Dovraga! Ne 'gluposti'!" požalio se dok se na zaslonu njegova telefona pojavljivalo nekoliko pornografskih rezultata. Lice mu se sjajilo od znoja dok je žurio po pomoć s upravljanjem starim komunikacijskim uređajem. "Čekaj! Čekaj!" vikao je u radio dok je ženski glas poticao Gabi da se javi. "Čekaj mene! Fuj, sranje!"
    
  Razjaren nezadovoljavajućim rezultatima svoje Google pretrage, Detlef je zgrabio debelu, prašnjavu knjigu i bacio je na radio. Željezno kućište se malo olabavilo, a prijemnik je pao sa stola, viseći na kabelu. "Jebem ti!" kriknuo je, frustriran što nije mogao kontrolirati uređaj.
    
  Na radiju se začulo pucketanje, a iz zvučnika se začuo muški glas s jakim ruskim naglaskom. "Jebi se i ti, brate."
    
  Detlef je bio zapanjen. Skočio je i otišao do mjesta gdje je gurnuo uređaj. Zgrabio je mikrofon koji se njišao i koji je upravo napao knjigom te ga nespretno podigao. Na uređaju nije bilo tipke za emitiranje, pa je Detlef jednostavno počeo govoriti.
    
  "Halo? Hej! Halo?" pozvao je, očima prelazeći uokolo u očajničkoj nadi da će se netko javiti. Drugom rukom nježno je počivao na odašiljaču. Na trenutak je dominirao samo statičan šum. Zatim je škripanje prebacivanja kanala s različitim modulacijama ispunilo malu, jezivu sobu, dok je njezin jedini stanovnik čekao u iščekivanju.
    
  Konačno, Detlef je morao priznati poraz. Uznemiren, odmahnuo je glavom. "Molim vas, govorite?" zastenjao je na engleskom, shvativši da Rus s druge strane linije vjerojatno ne govori njemački. "Molim vas? Ne znam kako se s ovim rukuje. Moram vam reći da je Gabi moja žena."
    
  Iz zvučnika se začuo ženski glas. Detlef se razvedrio. "Je li to Milla? Jesi li ti Milla?"
    
  S polaganim oklijevanjem žena je odgovorila: "Gdje je Gabi?"
    
  "Mrtva je", odgovorio je, a zatim se naglas zapitao o protokolu. "Trebam li reći 'kraj'?"
    
  "Ne, to je prikriveni prijenos putem L-pojasa korištenjem amplitudske modulacije kao nosećeg vala", uvjeravala ga je na lošem engleskom, iako je tečno govorila terminologiju svog zanata.
    
  "Što?" Detlef je vrisnuo u potpunoj zbunjenosti zbog teme u kojoj je bio potpuno nevješt.
    
  Uzdisala je. "Ovaj razgovor je kao telefonski poziv. Ti pričaš. Ja pričam. Nema potrebe reći 'gotovo'."
    
  Detlef je osjetio olakšanje kad je to čuo. "Sehr gut!"
    
  "Govori glasnije. Jedva te čujem. Gdje je Gabi?" ponovila je, ne čuvši jasno njegov prethodni odgovor.
    
  Detlefu je bilo teško ponoviti vijest. "Moja žena... Gabi je mrtva."
    
  Dugo nije bilo odgovora, samo udaljeno pucketanje statičkog elektriciteta. Zatim se čovjek ponovno pojavio. "Lažeš."
    
  "Ne, ne. Ne! Ne lažem. Moja je žena ubijena prije četiri dana", oprezno se branio. "Provjerite internet! Provjerite CNN!"
    
  "Vaše ime", rekao je čovjek. "To nije vaše pravo ime. Nešto što vas identificira. Samo između vas i Mille."
    
  Detlef nije ni pomislio na to. "Udovac."
    
  Pucketanje.
    
  Lijep.
    
  Detlef je mrzio tupi zvuk bijele buke i mrtvog zraka. Osjećao se tako prazno, tako usamljeno, tako ispražnjeno prazninom informacija - na neki način, to ga je definiralo.
    
  "Udovac. Prebaci odašiljač na 1549 MHz. Čekaj Metallicu. Pronađi brojeve. Upotrijebi GPS i kreni u četvrtak", uputio ga je čovjek.
    
  Klik
    
  Klik je odjeknuo u Detlefovim ušima poput pucnja, ostavljajući ga shrvanog i zbunjenog. Stajao je ukočen, ispruženih ruku, zbunjen. "Što je dovraga?"
    
  Odjednom su ga potaknule upute koje je namjeravao zaboraviti.
    
  "Vratite se! Halo?" viknuo je u zvučnik, ali Rusi su već otišli. Bacio je ruke u zrak, urlajući od frustracije. "Petnaest četrdeset devet", rekao je. "Petnaest četrdeset devet. Zapamtite to!" Grozničavo je tražio približan broj na kazaljci. Polako okrećući brojčanik, pronašao je naznačenu stanicu.
    
  "Pa što sad?" zacvilio je. Imao je olovku i papir spremne za zapisivanje brojeva, ali nije imao pojma što znači čekati Metallicu. "Što ako je to kod koji ne mogu dešifrirati? Što ako ne razumijem poruku?" uspaničio se.
    
  Odjednom je postaja počela emitirati glazbu. Prepoznao je Metallicu, ali nije prepoznao pjesmu. Zvuk se postupno gubio dok je ženski glas počeo čitati digitalne kodove, a Detlef ih je zapisao. Kad je glazba ponovno počela, zaključio je da je emitiranje završeno. Zavalivši se u stolicu, ispustio je dugi uzdah olakšanja. Bio je zaintrigiran, ali obuka ga je također upozorila da ne može vjerovati nikome koga ne poznaje.
    
  Ako su mu ženu ubili ljudi s kojima je bila u vezi, vrlo je moguće da su to bili Milla i njezin suučesnik. Dok ne bude siguran, nije mogao jednostavno slijediti njihove naredbe.
    
  Morao je pronaći žrtvenog jarca.
    
    
  Poglavlje 16
    
    
  Nina je upala u ured dr. Helberga. Čekaonica je bila prazna osim tajnice, koja je izgledala blijedo poput pepelja. Kao da je poznavala Ninu, odmah je pokazala na zatvorena vrata. Iza njih je čula muški glas koji je govorio vrlo promišljeno i vrlo mirno.
    
  "Molim vas. Samo uđite", tajnica je pokazala na Ninu, koja je u užasu bila pritisnuta uza zid.
    
  "Gdje je stražar?" tiho je upitala Nina.
    
  "Otišao je kad je gospodin Cleve počeo levitirati", rekla je. "Svi su istrčali odande. S druge strane, sa svom traumom koju je to uzrokovalo, imat ćemo s čime se nositi u budućnosti", slegnula je ramenima.
    
  Nina je ušla u sobu, gdje je mogla čuti samo liječnikov razgovor. Bila je zahvalna što nije čula "drugog Sama" kako govori dok je pritiskala kvaku. Pažljivo je ušla u sobu, osvijetljenu samo rijetkim podnevnim suncem koje se probijalo kroz zatvorene rolete. Psiholog ju je vidio, ali je nastavio pričati, dok je njegov pacijent lebdio okomito, nekoliko centimetara iznad tla. Bio je to zastrašujući prizor, ali Nina je bila prisiljena ostati mirna i logički procijeniti problem.
    
  Dr. Helberg je poticao Sama da se vrati sa seanse, ali kad je pucnuo prstima da ga probudi, ništa se nije dogodilo. Odmahnuo je glavom, gledajući Ninu, izražavajući svoju zbunjenost. Ona je pogledala Sama, čija je glava bila zabačena unatrag, mliječnih očiju širom otvorenih.
    
  "Već gotovo pola sata pokušavam ga izvući odande", šapnuo je Nini. "Rekao mi je da si ga već dvaput vidjela ovakvog. Znaš li što se događa?"
    
  Polako je odmahnula glavom, ali je odlučila iskoristiti priliku. Nina je izvadila mobitel iz džepa jakne i pritisnula gumb za snimanje kako bi snimila scenu. Pažljivo ga je podigla kako bi snimila cijelo Samovo tijelo u kadar prije nego što je progovorila.
    
  Skupivši hrabrost, Nina duboko udahnu i reče: "Kalihasa."
    
  Dr. Helberg se namrštio i slegnuo ramenima. "Što je?" promrmljao je bez glasa.
    
  Ispružila je ruku da ga zamoli da bude tiho prije nego što to izgovori glasnije. "Kalihasa!"
    
  Samova su se usta otvorila, prilagođavajući se glasu kojeg se Nina toliko bojala. Riječi su izlazile iz Sama, ali nije ih izgovorio njegov glas niti njegove usne. Psiholog i povjesničar s užasom su promatrali stravičan događaj.
    
  "Kalihasa!" izgovorio je zbor neodređenog spola. "Posuda je primitivna. Posuda je vrlo rijetka."
    
  Ni Nina ni dr. Helberg nisu znale što ta izjava znači osim spominjanja Sama, ali psiholog ju je uvjerio da nastavi kako bi saznala više o Samovom stanju. Slegnula je ramenima, gledajući liječnika, nesigurna što da kaže. Postojala je mala šansa da se o ovoj temi može razgovarati ili urazumiti.
    
  "Kalihasa", promrmlja Nina plaho. "Tko si ti?"
    
  "Pri svijesti", odgovorilo je.
    
  "Kakvo si ti stvorenje?" upitala je, parafrazirajući ono što je smatrala nesporazumom od strane glasa.
    
  "Svijest", odgovorio je. "Tvoj um nije u pravu."
    
  Dr. Helberg je uzbuđeno ostala bez daha kad je otkrila sposobnost stvorenja da komunicira. Nina se trudila da to ne shvati osobno.
    
  "Što želiš?" upitala je Nina malo hrabrije.
    
  "Postojati", reklo je.
    
  S njezine lijeve strane, zgodan, bucmast psihijatar prštao je od čuđenja, apsolutno fasciniran onim što se događalo.
    
  "S ljudima?" upitala je.
    
  "Porobi", dodao je dok je ona još govorila.
    
  "Porobiti brod?" upitala je Nina, vješto formulirajući pitanja.
    
  "Brod je primitivan."
    
  "Jesi li ti bog?" rekla je bez razmišljanja.
    
  "Jesi li ti bog?" ponovilo je.
    
  Nina je razdraženo uzdahnula. Liječnik joj je gestikulirao da nastavi, ali ona je bila razočarana. Namrštivši se i stisnuvši usne, rekla je liječniku: "Ovo je samo ponavljanje onoga što sam rekla."
    
  "To nije odgovor. On postavlja pitanje", odgovorio je glas, na njezino iznenađenje.
    
  "Nisam bog", odgovorila je skromno.
    
  "Zato i postojim", brzo je odgovorilo.
    
  Odjednom, dr. Helberg je pao na pod i počeo se grčiti, baš poput lokalnog seljana. Nina je paničarila, ali je nastavila snimati obojicu muškaraca.
    
  "Ne!" vrisnula je. "Stani! Odmah prestani!"
    
  "Jesi li ti Bog?" upitalo je.
    
  "Ne!" vrisnula je. "Prestanite ga ubijati! Odmah!"
    
  "Jesi li ti Bog?" ponovno su je pitali, dok se jadna psihologinja previjala u agoniji.
    
  Strogo je viknula, kao posljednju opciju prije nego što je ponovno potražila vrč s vodom. "Da! Ja sam Bog!"
    
  U trenu, Sam je pao na tlo, a dr. Helberg je prestao vrištati. Nina je pojurila provjeriti kako su oboje.
    
  "Oprostite!" doviknula je recepcionarki. "Možete li, molim vas, ući i pomoći mi?"
    
  Nitko nije došao. Pretpostavljajući da je žena otišla kao i ostali, Nina je otvorila vrata čekaonice. Tajnica je sjedila na kauču u čekaonici, držeći pištolj zaštitara. Pred njezinim nogama ležao je mrtav zaštitar, upucan u potiljak. Nina se malo povukla unatrag, ne želeći riskirati istu sudbinu. Brzo je pomogla dr. Helbergu da se uspravi nakon bolnih grčeva, šapnuvši mu da ne ispušta ni glasa. Kad se osvijestio, prišla je Samu kako bi procijenila njegovo stanje.
    
  "Sam, čuješ li me?" šapnula je.
    
  "Da", zastenjao je, "ali osjećam se čudno. Je li ovo bio još jedan napad ludila? Ovaj put sam bio napola svjestan toga, znaš?"
    
  "Što misliš?" upitala je.
    
  "Bio sam pri svijesti tijekom cijele ove stvari i kao da sam stjecao kontrolu nad strujom koja je prolazila kroz mene. Ta svađa s tobom upravo sada. Nina, to sam bio ja. To su bile moje misli, malo iskrivljene i zvučale su kao da su iz horor filma! I znaš što?" šapnuo je s velikom hitnošću.
    
  "Što?"
    
  "Još uvijek osjećam kako prolazi kroz mene", priznao je, hvatajući je za ramena. "Doktorice?" izlanuo je Sam kad je vidio što su njegove lude sposobnosti učinile doktorici.
    
  "Pst", umirila ga je Nina i pokazala na vrata. "Slušaj, Same. Trebam da nešto pokušaš za mene. Možeš li pokušati iskoristiti tu... drugu stranu... da manipuliraš nečijim namjerama?"
    
  "Ne, ne mislim tako", predložio je. "Zašto?"
    
  "Slušaj, Sam, upravo si kontrolirao moždane obrasce dr. Helberga kako bi izazvao napadaj", inzistirala je. "Učinio si mu to. Učinio si to manipulirajući električnom aktivnošću u njegovom mozgu, pa bi trebao moći učiniti isto recepcionarki. Ako to ne učiniš", upozorila je Nina, "ubit će nas sve za minutu."
    
  "Nemam pojma o čemu pričaš, ali dobro, pokušat ću", složio se Sam, teturajući se ustajući. Provirio je iza ugla i ugledao ženu kako sjedi na kauču, puši cigaretu, a u drugoj ruci drži pištolj zaštitara. Sam je pogledao dr. Helberga. "Kako se zove?"
    
  "Elma", odgovorio je liječnik.
    
  "Elma?" Kad je Sam dozvao iza ugla, dogodilo se nešto što prije nije shvaćao. Čuvši njezino ime, pojačala je moždanu aktivnost, trenutačno uspostavljajući vezu sa Samom. Slaba električna struja prostrujala je kroz njega poput vala, ali nije bila bolna. U mislima se osjećala kao da je Sam vezan za nju nevidljivim kabelima. Nije bio siguran treba li joj se obratiti naglas i narediti joj da baci pištolj ili bi trebala samo razmisliti o tome.
    
  Sam je odlučio upotrijebiti istu metodu koju je koristio dok je bio pod utjecajem čudne moći. Jednostavnom mišlju na Elmu, poslao joj je naredbu, osjećajući kako klizi niz primjetnu nit do njezina uma. Kad se spojila s njom, Sam je osjetio kako se njegove misli stapaju s njezinima.
    
  "Što se događa?" upitao je dr. Helberg Ninu, ali ga je ona odmaknula od Sama i šapnula mu da ostane miran i čeka. Oboje su promatrali sa sigurne udaljenosti kako Samove oči ponovno zaokreću u glavu.
    
  "O, dragi Bože, ne! Ne opet!" zastenjao je dr. Helberg sebi u bradu.
    
  "Tiho! Mislim da Sam ovaj put ima kontrolu", predložila je, nadajući se svim silama da je u pravu u svojoj pretpostavci.
    
  "Možda ga zato nisam mogla probuditi", rekla joj je dr. Helberg. "Uostalom, to nije bilo hipnotičko stanje. Bio je to njegov vlastiti um, samo proširen!"
    
  Nina se morala složiti da je to fascinantan i logičan zaključak psihijatra prema kojem prije nije imala puno profesionalnog poštovanja.
    
  Elma je ustala i bacila pištolj usred čekaonice. Zatim je ušla u liječničku ordinaciju s cigaretom u ruci. Nina i dr. Helberg su se sagnuli kad su je ugledali, ali ona se samo nasmiješila Samu i dala mu cigaretu.
    
  "Mogu li i vama ponuditi jedan, dr. Gould?" nasmiješila se. "Imam još dva u ruksaku."
    
  "Hm, ne hvala", odgovorila je Nina.
    
  Nina je bila zapanjena. Je li joj žena koja je upravo hladnokrvno ubila muškarca doista ponudila cigaretu? Sam je pogledao Ninu s hvalisavim osmijehom, na što je ona samo odmahnula glavom i uzdahnula. Elma je otišla na recepciju i nazvala policiju.
    
  "Pozdrav, htjela bih prijaviti ubojstvo u ordinaciji dr. Helberga u Starom Gradu..." prijavila je svoje postupke.
    
  "Sranje, Sam!" dahtala je Nina.
    
  "Znam, zar ne?" nasmiješio se, ali izgledao je pomalo uznemiren otkrićem. "Doktore, morat ćete smisliti neku priču koja će imati smisla za policiju. Nisam ja kontrolirao ništa od onih gluposti koje je radila u čekaonici."
    
  "Znam, Same," kimnuo je dr. Helberg. "Još si bio pod hipnozom kad se to dogodilo. Ali oboje znamo da nije kontrolirala svoj um, i to me brine. Kako mogu dopustiti da ostatak života provede u zatvoru zbog zločina koji tehnički nije počinila?"
    
  "Sigurna sam da možete posvjedočiti o njezinoj mentalnoj stabilnosti i možda pronaći objašnjenje koje bi dokazalo da je bila u transu ili nešto slično", predložila je Nina. Zazvonio joj je telefon i otišla je do prozora da se javi dok su Sam i dr. Helberg pratili Elmino kretanje kako bi se uvjerili da nije pobjegla.
    
  "Istina je, tko god te kontrolirao, Same, htio te je ubiti, bio to moj asistent ili ja", upozorio je dr. Helberg. "Sada kada je sigurno pretpostaviti da je ta moć tvoja vlastita svijest, preklinjem te da budeš vrlo oprezan sa svojim namjerama i stavom, inače bi mogao ubiti nekoga koga voliš."
    
  Nina je odjednom uhvatila dah, tako snažno da su je obojica muškaraca pogledala. Izgledala je zapanjeno. "To je Purdue!"
    
    
  Poglavlje 17
    
    
  Sam i Nina napustili su ordinaciju dr. Helberga prije dolaska policije. Nisu imali pojma što će psiholog reći vlastima, ali sada su imali važnije stvari o kojima su trebali razmišljati.
    
  "Je li rekao gdje je?" upitao je Sam dok su se kretali prema Samovom autu.
    
  "Bio je zatočen u logoru kojim je upravljao... pogodite tko?" nasmijala se.
    
  "Crno sunce, možda?" Sam se pridružio igri.
    
  "Bingo! I dao mi je niz brojeva koje trebam unijeti u jedan od njegovih strojeva u Raichtisusisu. Neka vrsta pametnog uređaja, sličnog stroju Enigma", obavijestila ga je.
    
  "Znaš li kako je?" upitao je dok su se vozili prema imanju Purdue.
    
  "Da. Nacisti su ga tijekom Drugog svjetskog rata široko koristili za komunikaciju. To je u biti elektromehanički stroj za šifriranje s rotorom", objasnila je Nina.
    
  "I znaš li kako se s ovim radi?" htio je znati Sam jer su znali da će biti zbunjen pokušavajući shvatiti složene kodove. Jednom je pokušao napisati kod za tečaj softvera i na kraju je stvorio program koji nije radio ništa osim što je stvarao preglase i stacionarne mjehuriće.
    
  "Purdue mi je dao neke brojeve koje trebam unijeti u računalo, rekao je da će nam to dati njegovu lokaciju", odgovorila je, pregledavajući naizgled besmislen niz koji je zapisala.
    
  "Pitam se kako je došao do telefona", rekao je Sam dok su se približavali brdu gdje se golemo imanje Purdue nadvijalo nad vijugavom cestom. "Nadam se da ga neće otkriti dok čeka da dođemo do njega."
    
  "Ne, zasad je siguran. Rekao mi je da su stražari dobili naredbu da ga ubiju, ali je uspio pobjeći iz sobe u kojoj su ga držali. Sad se očito skriva u računalnoj sobi i hakirao im je komunikacijske linije kako bi nas mogao nazvati", objasnila je.
    
  "Ha! Stara škola! Dobar posao, stari kurče!" Sam se nasmijao Purdueovoj snalažljivosti.
    
  Parkirali su u dvorište Perdueove kuće. Zaštitari su poznavali najbliže prijatelje svog šefa i toplo su im mahnuli dok su otvarali ogromna crna vrata. Perdueov pomoćnik ih je dočekao na vratima.
    
  "Jeste li pronašli gospodina Purduea?" upitala je. "O, hvala Bogu!"
    
  "Da, molim vas, moramo doći do njegove sobe s elektronikom. Hitno je", zatražio je Sam i požurili su u podrum, koji je Purdue pretvorio u jednu od svojih svetih kapela obilja izuma. S jedne strane pohranio je sve na čemu je još radio, a s druge sve što je dovršio, ali još nije patentirao. Za svakoga tko nije živio i disao inženjerstvo ili je bio manje tehnički potkovan, to je bio neprobojni labirint žica i opreme, monitora i instrumenata.
    
  "Dovraga, pogledaj svo ovo smeće! Kako ćemo tu stvar ovdje pronaći?" Sam se uznemirio. Ruke su mu se spuštale sa strane glave dok je pregledavao mjesto, tražeći ono što je Nina opisala kao nešto poput pisaćeg stroja. "Ne vidim ništa slično ovdje."
    
  "I ja", uzdahnula je. "Samo mi pomozi provjeriti i ormariće, molim te, Sam."
    
  "Nadam se da znaš kako se nositi s ovim, inače će Perdue postati povijest", rekao joj je dok je otvarao prva vrata ormarića, ignorirajući sve šale koje je možda ispričao o igri riječi njegove izjave.
    
  "S obzirom na sva istraživanja koja sam provela za jedan od svojih diplomskih radova 2004., trebala bih to moći shvatiti, ne brini", rekla je Nina, pretražujući nekoliko ormarića koji su se nižali uz istočni zid.
    
  "Mislim da sam ga pronašao", rekao je ležerno. Iz starog zelenog vojničkog ormarića Sam je izvukao izubijani pisaći stroj i podigao ga kao trofej. "Je li to to?"
    
  "Da, to je to!" uzviknula je. "U redu, stavi to ovdje."
    
  Nina je raščistila mali stol i izvukla stolicu s drugog stola kako bi sjela ispred njega. Izvukla je list s brojevima koji joj je dao Purdue i bacila se na posao. Dok se Nina usredotočila na proces, Sam je razmišljao o najnovijim događajima, pokušavajući ih shvatiti. Kad bi zaista mogao natjerati ljude da slušaju njegove naredbe, to bi mu potpuno promijenilo život, ali nešto u vezi s njegovim novim, praktičnim skupom talenata uzrokovalo je da mu u glavi bljeskaju hrpa crvenih lampica.
    
  "Oprostite, dr. Gould", doviknula je s vrata jedna od Purdueovih kućnih pomoćnica. "Došao je neki gospodin koji vas želi vidjeti. Kaže da je s vama razgovarao telefonom prije nekoliko dana o gospodinu Purdueu."
    
  "O, sranje!" vrisnula je Nina. "Potpuno sam zaboravila na ovog tipa! Sam, tip koji nas je upozorio da Perduea nema? To mora biti on. Dovraga, bit će uzrujan."
    
  "U svakom slučaju, čini se vrlo dragim", ubacio se zaposlenik.
    
  "Idem razgovarati s njim. Kako se zove?" upitao ju je Sam.
    
  "Holzer", odgovorila je. "Detlef Holzer."
    
  "Nina, Holzer je ime žene koja je umrla u konzulatu, zar ne?" upitao je. Klimnula je glavom, odjednom se sjetivši muškarčevog imena iz telefonskog razgovora, sada kada ga je Sam spomenuo.
    
  Sam je ostavio Ninu da se bavi njezinim poslom i ustao da razgovara sa strancem. Kad je ušao u predvorje, iznenadio se vidjevši snažno građenog muškarca kako s takvom profinjenošću ispija čaj.
    
  "Gospodine Holzer?" Sam se nasmiješio i pružio ruku. "Sam Cleve. Prijatelj sam dr. Goulda i gospodina Purduea. Kako vam mogu pomoći?"
    
  Detlef se toplo nasmiješio i rukovao se sa Samom. "Drago mi je, gospodine Cleve. Hm, gdje je dr. Gould? Čini se da svi s kojima pokušavam razgovarati nestanu, a netko drugi zauzme njihovo mjesto."
    
  "Trenutno je stvarno zauzeta projektom, ali ovdje je. Oh, i žao joj je što te još nije nazvala, ali čini se da si prilično lako pronašla imanje gospodina Perduea", primijetio je Sam sjedajući.
    
  "Jesi li ga već pronašao? Stvarno moram s njim razgovarati o svojoj ženi", rekao je Detlef, igrajući karte licem prema gore sa Samom. Sam ga je zaintrigirano pogledao.
    
  "Smijem li pitati u kakvom je odnosu bio gospodin Perdue s vašom suprugom?" Jesu li bili poslovni partneri? Sam je dobro znao da su se sastali u Carringtonovom uredu kako bi razgovarali o zabrani slijetanja, ali prvo je htio upoznati stranca.
    
  "Ne, zapravo, htio sam mu postaviti nekoliko pitanja o okolnostima smrti moje supruge. Vidite, gospodine Cleve, znam da nije počinila samoubojstvo. Gospodin Purdue bio je tamo kad je ubijena. Razumijete li kamo smjeram s ovim?" upitao je Sama strožim tonom.
    
  "Misliš da ti je Purdue ubio ženu", potvrdio je Sam.
    
  "Vjerujem", odgovorio je Detlef.
    
  "I ovdje si zbog osvete?" upitao je Sam.
    
  "Bi li to stvarno bilo tako nategnuto?" uzvratio je njemački div. "On je bio posljednja osoba koja je vidjela Gabija živu. Zašto bih inače bio ovdje?"
    
  Atmosfera među njima brzo je postala napeta, ali Sam se trudio koristiti zdrav razum i biti pristojan.
    
  "Gospodine Holzer, poznajem Davea Perduea. On sigurno nije ubojica. On je izumitelj i istraživač kojeg zanimaju samo povijesne relikvije. Što mislite da bi dobio smrću vaše supruge?" upitao je Sam, zaintrigiran svojom novinarskom vještinom.
    
  "Znam da je pokušavala razotkriti ljude koji stoje iza tih ubojstava u Njemačkoj i da je to imalo neke veze s neuhvatljivom Jantarnom sobom, koja je izgubljena tijekom Drugog svjetskog rata. Zatim je otišla na sastanak s Davidom Perdueom i umrla. Ne misliš li da je to malo sumnjivo?" upitao je Sama konfrontacijski.
    
  "Razumijem kako ste došli do tog zaključka, gospodine Holzer, ali odmah nakon Gabine smrti, Perdue je nestao..."
    
  "U tome je i poanta. Ne bi li ubojica pokušao nestati kako bi izbjegao hvatanje?" prekinuo ga je Detlef. Sam je morao priznati da je čovjek imao dobar razlog sumnjati da je Purdue ubio njegovu ženu.
    
  "U redu, reći ću ti što", diplomatski ponudi Sam, "čim pronađemo..."
    
  "Sam! Ne mogu natjerati ovu prokletu stvar da mi izgovori sve riječi. Purdueove posljednje dvije rečenice rekle su nešto o Jantarnoj sobi i Crvenoj armiji!" viknula je Nina, trčeći stepenicama do Dress Circlea.
    
  "To je dr. Gould, zar ne?" upitao je Detlef Sama. "Prepoznajem njezin glas s telefona. Recite mi, gospodine Cleve, kakva je njezina veza s Davidom Perdueom?"
    
  "Ja sam kolegica i prijateljica. Savjetujem ga o povijesnim pitanjima tijekom njegovih ekspedicija, gospodine Holzer", čvrsto je odgovorila na njegovo pitanje.
    
  "Zadovoljstvo mi je upoznati vas licem u lice, dr. Gould", Detlef se hladno nasmiješio. "Sada mi recite, gospodine Cleve, kako je moguće da je moja supruga istraživala nešto vrlo slično istim temama koje je dr. Gould upravo spomenuo?" A oboje slučajno poznaju Davida Perduea, pa zašto mi ne kažete što bih trebao misliti?"
    
  Nina i Sam su izmijenili namrštene poglede. Činilo se kao da njihovom posjetitelju nedostaju dijelovi u vlastitoj slagalici.
    
  "Gospodine Holzer, o kojim predmetima govorite?" upitao je Sam. "Ako biste nam mogli pomoći da ovo shvatimo, vjerojatno bismo mogli pronaći Purduea, a onda vam obećavam da ga možete pitati što god želite."
    
  "Bez da ga ubijem, naravno", dodala je Nina, pridružujući se dvojici muškaraca na baršunastim sjedalima u dnevnoj sobi.
    
  "Moja supruga istraživala je ubojstva financijera i političara u Berlinu. Ali nakon njezine smrti pronašao sam jednu sobu - mislim radio sobu - i tamo sam pronašao članke o ubojstvima i brojne dokumente o Jantarnoj sobi, koju je nekoć caru Petru Velikom poklonio pruski kralj Friedrich Wilhelm I.", rekao je Detlef. "Gabi je znala da postoji veza između njih, ali moram razgovarati s Davidom Perdueom da saznam što je to bilo."
    
  "Pa, postoji način da s njim razgovarate, gospodine Holzer", slegnula je ramenima Nina. "Mislim da bi informacije koje trebate mogle biti sadržane u njegovoj nedavnoj komunikaciji s nama."
    
  "Dakle, znaš gdje je!" zalajao je.
    
  "Ne, dobili smo samo ovu poruku i moramo dešifrirati sve riječi prije nego što ga možemo spasiti od ljudi koji su ga oteli", objasnila je Nina uznemirenom posjetitelju. "Ako ne možemo dešifrirati njegovu poruku, nemam pojma kako da ga tražim."
    
  "Usput, što je bilo u ostatku poruke koju si uspjela dešifrirati?" upitao ju je Sam znatiželjno.
    
  Uzdisala je, još uvijek zbunjena besmislenim riječima. "Spominje se 'Vojska' i 'Stepa', možda planinsko područje? Zatim piše 'potražite Jantarnu sobu ili umrite', a jedino što sam dobila bila je hrpa interpunkcijskih znakova i zvjezdica. Nisam sigurna da mu je auto potpuno u redu."
    
  Detlef je razmislio o toj informaciji. "Pogledajte ovo", rekao je iznenada, posežući u džep jakne. Sam je zauzeo obrambeni stav, ali stranac je jednostavno izvukao mobitel. Pregledao je fotografije i pokazao im sadržaj tajne sobe. "Jedan od mojih izvora dao mi je koordinate gdje mogu pronaći ljude koje je Gabi prijetila razotkriti. Vidite li ove brojeve? Stavite ih u svoj uređaj i vidite što će učiniti."
    
  Vratili su se u sobu u podrumu stare vile, gdje je Nina radila sa strojem Enigma. Detlefove fotografije bile su jasne i dovoljno blizu da se svaka kombinacija mogla razaznati. Tijekom sljedeća dva sata Nina je unosila brojeve jedan po jedan. Napokon je imala ispis riječi koje odgovaraju šiframa.
    
  "Ovo nije Purdueova poruka; ova poruka temelji se na brojkama s Gabinih karata", objasnila je Nina prije nego što je pročitala rezultate. "Prvo piše 'Crno protiv crvenog u kazahstanskoj stepi', zatim 'Kavez za zračenje', a posljednje dvije kombinacije su 'Kontrola uma' i 'Drevni orgazam'."
    
  Sam je podigao obrvu. "Drevni orgazam?"
    
  "Uf! Pogriješila sam. To je 'drevni organizam'", promucala je, na veliku zabavu Detlefa i Sama. "Dakle, 'Stepu' spominju i Gabi i Purdue, i to je jedini trag, koji je slučajno lokacija."
    
  Sam je pogledao Detlefa. "Dakle, došli ste čak iz Njemačke da biste pronašli Gabinog ubojicu. Što kažete na putovanje u kazahstansku stepu?"
    
    
  Poglavlje 18
    
    
  Perdueove su noge i dalje užasno boljele. Svaki korak koji je napravio osjećao se kao hodanje po čavlima koji su mu dosezali do gležnjeva. Zbog toga mu je bilo gotovo nemoguće nositi cipele, ali znao je da mora ako želi pobjeći iz zatvora. Nakon što je Klaus napustio bolnicu, Perdue mu je odmah skinuo infuziju s ruke i počeo testirati noge kako bi vidio jesu li dovoljno jake da podupru njegovu težinu. Nije vjerovao da namjeravaju brinuti o njemu sljedećih nekoliko dana. Očekivao je još mučenja koje će mu osakatiti tijelo i um.
    
  Zahvaljujući svojoj sklonosti tehnologiji, Perdue je znao da može manipulirati njihovim komunikacijskim uređajima, kao i svim sustavima kontrole pristupa i sigurnosti koje su koristili. Red Crnog Sunca bio je suverena organizacija koja je koristila samo najbolje za zaštitu svojih interesa, ali Dave Perdue bio je genij kojeg su se mogli samo bojati. Bio je sposoban poboljšati svaki izum koji su njegovi inženjeri stvorili uz malo truda.
    
  Sjeo je u krevetu, a zatim pažljivo skliznuo niz rub kako bi polako pritisnuo bolne tabane. Trzajući se, Purdue je pokušao ignorirati neizdrživu bol od opeklina drugog stupnja. Nije htio da ga otkriju dok još ne može hodati ili trčati, inače bi bio gotov.
    
  Dok je Klaus davao upute svojim ljudima prije odlaska, njihov zarobljenik već je šepao kroz golemi labirint hodnika, u mislima planirajući svoj bijeg. Na trećem katu, gdje je bio zatočen, puzao je uz sjeverni zid kako bi pronašao kraj hodnika, pretpostavljajući da tamo mora biti stubište. Nije bio posve iznenađen kad je vidio da je cijela tvrđava zapravo kružna, a da su vanjski zidovi sastavljeni od željeznih greda i rešetki, ojačanih ogromnim pločama čelika spojenih vijcima.
    
  "Ovo izgleda kao prokleti svemirski brod", pomislio je u sebi, upijajući arhitekturu kazahstanske citadele Crnog sunca. Središnji dio zgrade bio je prazan, golem prostor u kojem su se mogli skladištiti ili graditi divovski strojevi ili zrakoplovi. Sa svih strana čelična konstrukcija podupirala je deset katova ureda, serverskih stanica, komora za ispitivanje, blagovaonica i dnevnih boravaka, konferencijskih soba i laboratorija. Purdue je bio oduševljen učinkovitim električnim sustavom zgrade i znanstvenom infrastrukturom, ali morao se stalno kretati.
    
  Probijao se kroz mračne prolaze napuštenih peći i prašnjavih radionica, tražeći izlaz ili barem neki ispravan komunikacijski uređaj kojim bi mogao prizvati pomoć. Na svoje olakšanje, otkrio je staru sobu za kontrolu leta koja je, čini se, bila nekorištena desetljećima.
    
  "Vjerojatno dio nekog lansera iz doba Hladnog rata", rekao je, mršteći se dok je pregledavao opremu u pravokutnoj sobi. Ne odvajajući pogled od starog komada ogledala koji je uzeo iz praznog laboratorija, počeo je spajati jedini uređaj koji je prepoznao. "Izgleda kao elektronička verzija odašiljača Morseove azbuke", pretpostavio je, čučnuvši kako bi pronašao kabel za uključivanje u zidnu utičnicu. Stroj je bio dizajniran samo za emitiranje numeričkih nizova, pa se morao pokušati prisjetiti obuke koju je primio mnogo prije svog vremena u Wolfensteinu prije toliko godina.
    
  Nakon što je aparat pokrenuo i usmjerio antene prema onome što je smatrao sjeverom, Purdue je pronašao odašiljački uređaj koji je radio poput telegrafa, ali se mogao spojiti na geostacionarne telekomunikacijske satelite s ispravnim kodovima. S ovim strojem mogao je pretvarati fraze u njihove numeričke ekvivalente i koristiti Atbash šifru u kombinaciji s matematičkim sustavom kodiranja. "Binarni bi bio puno brži", bijesan je bio dok je zastarjeli uređaj nastavio gubiti rezultate zbog kratkih, sporadičnih nestanaka struje uzrokovanih fluktuacijama napona u dalekovodima.
    
  Kad je Purdue konačno Nini dao tragove potrebne za rješavanje problema na njegovom kućnom Enigmi, hakirao je stari sustav kako bi uspostavio vezu s telekomunikacijskim kanalom. Nije bilo lako pokušati kontaktirati telefonski broj na ovaj način, ali morao je pokušati. To je bio jedini način da prenese nizove znamenki Nini unutar dvadesetsekundnog prozora prijenosa njezinom davatelju usluga, ali iznenađujuće, uspio je.
    
  Nije prošlo dugo prije nego što je čuo Kemperove ljude kako trče kroz čeličnu i betonsku tvrđavu, tražeći ga. Živci su mu bili na rubu, unatoč tome što je uspio uputiti hitan poziv. Znao je da će zapravo trebati dani da ga pronađu, pa su ga čekali mučni sati. Purdue se bojao da će, ako ga pronađu, kazna biti takva od koje se nikada neće oporaviti.
    
  Tijelo ga je još uvijek boljelo pa se sklonio u napušteni podzemni bazen s vodom iza zaključanih željeznih vrata, prekriven paučinom i korodiran hrđom. Bilo je jasno da nitko nije ušao u njega godinama, što ga je činilo savršenim utočištem za ranjenog bjegunca.
    
  Purdue je bio tako dobro skriven, čekajući spašavanje, da nije ni primijetio da je citadela napadnuta dva dana kasnije. Nina je kontaktirala Chaima i Todda, Purdueove računalne stručnjake, kako bi isključili električnu mrežu u tom području. Dala im je koordinate koje je Detlef dobio od Mille nakon što se uključio na brojčanu stanicu. Koristeći te informacije, dvojica Škota oštetila su napajanje kompleksa i primarni komunikacijski sustav, ometajući sve uređaje, poput prijenosnih računala i mobitela, u radijusu od dvije milje od Tvrđave Crnog Sunca.
    
  Sam i Detlef su neotkriveno ušli u kompleks kroz glavni ulaz, koristeći strategiju koju su pripremili prije nego što su helikopterom odletjeli u pustu kazahstansku stepu. Zatražili su pomoć Purdueove poljske podružnice, PoleTech Air & Transit Services. Dok su muškarci prodrli u kompleks, Nina je čekala u letjelici s vojno obučenim pilotom, skenirajući okolno područje infracrvenim snimanjem tražeći bilo kakve neprijateljske pokrete.
    
  Detlef je bio naoružan svojim Glockom, dva lovačka noža i jednom od svoja dva rastezljiva pendreka. Drugu je dao Samu. Novinar je, pak, zgrabio vlastiti pištolj Makarov i četiri dimne bombe. Provalili su kroz glavni ulaz, očekujući kišu metaka u mraku, ali su umjesto toga spotaknuli se o nekoliko tijela razbacanih po podu hodnika.
    
  "Što se dovraga događa?" šapnuo je Sam. "Ovi ljudi rade ovdje. Tko ih je mogao ubiti?"
    
  "Koliko sam čuo, ovi Nijemci ubijaju svoje za promaknuće", tiho je odgovorio Detlef, upirući baterijskom lampom u mrtve ljude na podu. "Ima ih dvadesetak. Slušajte!"
    
  Sam je zastao i osluškivao. Čuli su kaos uzrokovan nestankom struje na drugim katovima zgrade. Oprezno su se popeli prvim stubištem. Bilo je preopasno razdvojiti se u kompleksu poput ovog, nesvjesni oružja ili broja stanovnika. Hodali su oprezno u koloni jedan po jedan, s oružjem u pripravnosti, osvjetljavajući put svojim bakljama.
    
  "Nadajmo se da nas neće odmah prepoznati kao uljeze", primijetio je Sam.
    
  Detlef se nasmiješio. "Dobro. Samo nastavimo dalje."
    
  "Da", rekao je Sam. Promatrali su kako trepćuća svjetla nekih putnika jure prema sobi s generatorom. "O sranje! Detlef, uključit će generator!"
    
  "Kreći se! Kreći se!" Detlef je naredio svom pomoćniku, hvatajući ga za majicu. Povukao je Sama sa sobom kako bi presreo zaštitare prije nego što stignu do generatorske sobe. Slijedeći svjetleće kugle, Sam i Detlef su napeli oružje, pripremajući se za neizbježno. Dok su trčali, Detlef je upitao Sama: "Jesi li ikada koga ubio?"
    
  "Da, ali nikad namjerno", odgovorio je Sam.
    
  "U redu, sada ćete morati - s krajnjim predrasudama!" izjavio je visoki Nijemac. "Bez milosti. Ili se nikada nećemo odande izvući živi."
    
  "Razumijem!" obećao je Sam dok su se suočavali s prvom četvoricom muškaraca, ne više od jednog metra od vrata. Muškarci nisu shvatili da su dvije figure koje su se približavale s druge strane uljezi sve dok prvi metak nije razbio lubanju prvog čovjeka.
    
  Sam se trznuo kad su mu vrući mlazovi moždane tvari i krvi udarili u lice, ali je naciljao na drugog čovjeka u redu, koji je, ne trznuvši se, povukao okidač i ubio ga. Mrtav čovjek mlitavo je pao Samovim nogama dok je čučao da podigne pištolj. Naciljao je na ljude koji su se približavali, a oni su počeli uzvraćati vatru, ranivši još dvojicu. Detlef je savršenim hicima u središte mase oborio šestoricu ljudi prije nego što je nastavio napad na Samove dvije mete, prostrijelivši im svaku lubanju metkom.
    
  "Odlično, Same", nasmiješio se Nijemac. "Pušiš, zar ne?"
    
  "Vjerujem, zašto?" upitao je Sam, brišući krvavu masu s lica i uha. "Daj mi svoj upaljač", rekao je njegov partner s vrata. Bacio je Detlefu svoj Zippo prije nego što su ušli u sobu s generatorom i zapalili spremnike goriva. Na povratku su onesposobili motore s nekoliko dobro plasiranih metaka.
    
  Perdue je čuo ludilo iz svog malog skloništa i krenuo prema glavnom ulazu, ali samo zato što je to bio jedini izlaz koji je poznavao. Teško šepajući, oslanjajući se rukom o zid kako bi se snašao u tami, Perdue se polako popeo stubištem za nuždu u predvorje prvog kata.
    
  Vrata su bila širom otvorena i u prigušenom svjetlu koje je padalo u sobu, pažljivo je preskakao tijela dok nije dopro do ugodnog daha toplog, suhog zraka pustinjskog krajolika vani. Plačući od zahvalnosti i straha, Perdue je trčao prema helikopteru, mašući rukama, moleći se Bogu da ne pripada neprijatelju.
    
  Nina je iskočila iz auta i potrčala prema njemu. "Purdue! Perdue! Jesi li dobro? Dođi ovamo!" viknula je, približavajući mu se. Perdue je pogledao prekrasnu povjesničarku. Vikala je u radio, dajući Samu i Detlefu do znanja da je uhvatila Perduea. Dok joj je Perdue pao u naručje, srušio se, povlačeći je sa sobom na pijesak.
    
  "Jedva sam čekao da ponovno osjetim tvoj dodir, Nina", dahtao je. "Prošla si kroz ovo."
    
  "Uvijek ovo radim", nasmiješila se, držeći svoju iscrpljenu prijateljicu u naručju dok nisu stigli ostali. Ukrcali su se u helikopter i odletjeli na zapad, gdje su imali udoban smještaj na obali Aralskog jezera.
    
    
  Poglavlje 19
    
    
  "Moramo pronaći Jantarnu sobu ili će je pronaći Red. Imperativ je da je pronađemo prije njih, jer će ovaj put svrgnuti svjetske vlade i pokrenuti genocidno nasilje", inzistirao je Perdue.
    
  Skupili su se oko vatre u dvorištu kuće koju je Sam unajmio u naselju Aral. Bila je to polunamještena koliba s tri spavaće sobe, bez ikakvih pogodnosti na koje je grupa bila navikla u Prvom svijetu. Ali bila je neugledna i slikovita, te su se tamo mogli odmoriti, barem dok se Perdue ne osjeća bolje. U međuvremenu, Sam je morao pomno paziti na Detlefa kako bi se uvjerio da udovac neće napasti i ubiti milijardera prije nego što se pozabavi Gabinom smrću.
    
  "Pozabavit ćemo se time čim se budeš osjećao bolje, Perdue", rekao je Sam. "Trenutno se samo skrivamo i odmaramo."
    
  Ninina pletenica iskliznula je ispod pletene kape dok je palila još jednu cigaretu. Purdueovo upozorenje, zamišljeno kao nagovještaj, nije joj se činilo kao veliki problem zbog načina na koji je u posljednje vrijeme gledala na svijet. Nije toliko verbalna razmjena s božanskim bićem u Samovoj duši ostavila u njoj tako ravnodušne misli. Jednostavno je postala svjesnija ponavljajućih ljudskih pogrešaka i sveprisutne nemogućnosti održavanja ravnoteže u cijelom svijetu.
    
  Aralsko more je bilo ribarska luka i lučki grad prije nego što se moćno Aralsko more gotovo potpuno osušilo, ostavljajući za sobom samo neplodnu pustinju. Nina je bila tužna što je toliko prekrasnih vodenih površina presušilo i nestalo zbog ljudskog zagađenja. Ponekad, kada bi se osjećala posebno apatično, pitala se bi li svijet bio bolje mjesto da ljudska rasa nije uništila sve u njemu, uključujući i sebe samu.
    
  Ljudi su je podsjećali na djecu prepuštenu brizi mravinjaka. Jednostavno im je nedostajalo mudrosti ili poniznosti da shvate da su dio svijeta, a ne odgovorni za njega. U aroganciji i neodgovornosti, razmnožavali su se poput žohara, nesvjesni činjenice da umjesto uništavanja planeta kako bi zadovoljili svoj broj i potrebe, trebali su obuzdati vlastiti rast stanovništva. Ninu je frustriralo što ljudi, kao kolektiv, odbijaju vidjeti da bi stvaranje manje, inteligentnije populacije dovelo do daleko učinkovitijeg svijeta, bez uništavanja sve ljepote zbog njihove pohlepe i nepromišljenog postojanja.
    
  Izgubljena u mislima, Nina je pušila cigaretu kraj kamina. Misli i ideologije koje nije smjela gajiti ulazile su joj u glavu, gdje je bilo sigurno zakopati zabranjene teme. Razmišljala je o ciljevima nacista i otkrila da su neke od tih naizgled okrutnih ideja zapravo bila održiva rješenja za mnoge probleme koji su doveli svijet na koljena u današnjem dobu.
    
  Naravno, prezirala je genocid, okrutnost i ugnjetavanje. Ali na kraju se složila da, do određene mjere, iskorjenjivanje slabog genetskog sastava i uvođenje kontracepcije sterilizacijom nakon dvoje djece nije tako monstruozno. To bi smanjilo broj ljudi, čime bi se očuvale šume i poljoprivredna zemljišta umjesto stalnog krčenja šuma kako bi se izgradila nova ljudska staništa.
    
  Dok je gledala zemlju ispod sebe tijekom njihova leta prema Aralskom jezeru, Nina je u mislima oplakivala sve te stvari. Veličanstveni krajolici, nekoć puni života, smežurali su se i usahli pod ljudskim nogama.
    
  Ne, nije odobravala postupke Trećeg Reicha, ali njezina vještina i red bili su neporecivi. "Kad bi samo danas postojali ljudi s tako rigoroznom disciplinom i iznimnim pogonom, spremni promijeniti svijet nabolje", uzdahnula je, dovršavajući posljednju cigaretu. "Zamislite svijet u kojem netko takav ne ugnjetava ljude, već zaustavlja nemilosrdne korporacije. Gdje, umjesto da uništava kulture, uništavaju medijsko ispiranje mozga i svima bismo bili bolje. I do sada bi ovdje bilo prokleto jezero koje bi hranilo ljude."
    
  Bacila je opušak u vatru. Oči su joj uhvatile Purdueov pogled, ali se pretvarala da je ne smeta njegova pažnja. Možda su upravo treperave sjene koje je bacala vatra davale njegovom izmršenom licu tako prijeteći izgled, ali njoj se to nije svidjelo.
    
  "Kako znaš gdje početi tražiti?" upitao je Detlef. "Čitao sam da je Jantarna soba uništena tijekom rata. Očekuju li ti ljudi da ćeš magično ponovno pojaviti nešto što više ne postoji?"
    
  Perdue je djelovao uznemireno, ali ostali su pretpostavili da je to zbog njegovog traumatičnog iskustva s Klausom Kemperom. "Kažu da je još uvijek vani. I ako ih ne preteknemo, nesumnjivo će nas zauvijek nadvladati."
    
  "Zašto?" upitala je Nina. "Što je toliko moćno u Jantarnoj sobi - ako uopće još uvijek postoji?"
    
  "Ne znam, Nina. Nisu ulazili u detalje, ali su jasno dali do znanja da posjeduje nepobitnu moć", brbljao je Purdue. "Što sadrži ili radi, nemam pojma. Znam samo da je vrlo opasno - kao što obično jesu stvari savršene ljepote."
    
  Sam je mogao reći da je fraza bila upućena Nini, ali Perdueov ton nije bio zaljubljen ili sentimentalan. Ako se nije varao, zvučao je gotovo neprijateljski. Sam se pitao što Perdue zapravo osjeća zbog toga što Nina provodi toliko vremena s njim, a činilo se da je to bolna točka za inače vedrog milijardera.
    
  "Gdje je bila zadnji put?" upitao je Detlef Ninu. "Vi ste povjesničarka. Znate li kamo bi je nacisti mogli odvesti da nije uništena?"
    
  "Znam samo ono što piše u povijesnim knjigama, Detlef", priznala je, "ali ponekad se u detaljima kriju činjenice koje nam daju tragove."
    
  "A što kažu vaše povijesne knjige?" upitao je ljubazno, pretvarajući se da ga jako zanima Ninin poziv.
    
  Uzdisala je i slegnula ramenima, prisjećajući se legende o Jantarnoj sobi, kako su je diktirali udžbenici. "Jantarna soba napravljena je u Pruskoj početkom 18. stoljeća, Detlef. Bila je izrađena od jantarnih ploča i intarzija i rezbarija u obliku zlatnih listića, s ogledalima iza njih kako bi izgledala još veličanstvenije kad je svjetlost padne na nju."
    
  "Kome je pripadalo?" upitao je, zagrizući suhu koricu domaćeg kruha.
    
  "Kralj je u to vrijeme bio Friedrich Wilhelm I., ali je Jantarnu sobu poklonio ruskom caru Petru Velikom. Ali evo u čemu je stvar", rekla je. "Iako je pripadala caru, zapravo je nekoliko puta proširena! Zamislite njezinu vrijednost, čak i tada!"
    
  "Od kralja?" upitao ju je Sam.
    
  "Da. Kažu da je, kad je završio s proširenjem komore, sadržavala šest tona jantara. Dakle, kao i uvijek, Rusi su zaslužili reputaciju zbog svoje sklonosti veličini." Nasmijala se. "Ali onda ju je opljačkala nacistička jedinica tijekom Drugog svjetskog rata."
    
  "Naravno", jadikovao je Detlef.
    
  "A gdje su ga držali?" htjela je znati Sam. Nina je odmahnula glavom.
    
  "Ono što je ostalo prevezeno je u Königsberg na restauraciju i potom tamo izloženo javnosti. Ali... to nije sve", nastavila je Nina, prihvaćajući čašu crnog vina od Sama. "Vjeruje se da je tamo jednom zauvijek uništen savezničkim zračnim napadima kada je dvorac bombardiran 1944. Neki zapisi pokazuju da su, kada je Treći Reich pao 1945. i Crvena armija okupirala Königsberg, nacisti već bili odnijeli ostatke Jantarne sobe i prokrijumčarili ih na putnički brod u Gdyniji kako bi bili prevezeni iz Königsberga."
    
  "A kamo je otišao?" upitao sam. Purdue je upitao s velikim zanimanjem. Već je znao mnogo toga što mu je Nina prenijela, ali samo dio o tome da je Jantarna soba uništena savezničkim zračnim napadima.
    
  Nina je slegnula ramenima. "Nitko ne zna. Neki izvori kažu da je brod torpedirala sovjetska podmornica i da je Jantarna soba izgubljena na moru. Ali istina je da nitko zapravo ne zna."
    
  "Ako bi morala nagađati", srdačno ju je izazvao Sam, "na temelju onoga što znaš o cjelokupnoj situaciji tijekom rata, što misliš da se dogodilo?"
    
  Nina je imala svoju teoriju o tome što je radila, a u što nije vjerovala, sudeći po snimkama. "Stvarno ne znam, Sam. Jednostavno ne vjerujem u priču o torpedu. Previše zvuči kao paravan da bi se spriječilo sve da je traže. Ali opet", uzdahnula je, "nemam pojma što se moglo dogoditi. Bit ću iskrena; vjerujem da su Rusi presreli naciste, ali ne na taj način." Nespretno se nasmijala i ponovno slegnula ramenima.
    
  Purdueove svijetloplave oči zurile su u vatru pred njim. Razmišljao je o mogućim posljedicama Ninine priče, kao i o onome što je istovremeno saznao o onome što se dogodilo u Gdanjskom zaljevu. Izronio je iz svog ukočenog stanja.
    
  "Mislim da bismo ovo trebali prihvatiti zdravo za gotovo", izjavio je. "Predlažem da krenemo od mjesta gdje se vjeruje da je brod potonuo, čisto da imamo početnu točku. Tko zna, možda ćemo tamo čak pronaći i neke tragove."
    
  "Misliš na ronjenje?" uzviknuo je Detlef.
    
  "Tako je", potvrdio je Perdue.
    
  Detlef je odmahnuo glavom: "Ne ronim. Ne, hvala!"
    
  "Hajde, stari!" nasmiješio se Sam, lagano pljesnuvši Detlefa po leđima. "Možeš uletjeti u živu vatru, ali ne možeš plivati s nama?"
    
  "Mrzim vodu", priznao je Nijemac. "Znam plivati. Jednostavno ne znam. Voda mi stvara stvarno nelagodu."
    
  "Zašto? Jesi li imala loše iskustvo?" upitala je Nina.
    
  "Ne koliko ja znam, ali možda sam se prisilio zaboraviti što me navelo da preziram plivanje", priznao je.
    
  "Nije važno", ubacio se Perdue. "Možete nas pripaziti, budući da ne možemo dobiti potrebne dozvole za ronjenje tamo. Možemo li računati na vas da ćete to učiniti?"
    
  Detlef je uputio Purdueu dug, oštar pogled zbog kojeg su se Sam i Nina zabrinuti i spremni intervenirati, ali on je jednostavno odgovorio: "Mogu to učiniti."
    
  Bilo je neposredno prije ponoći. Čekali su da se pečeno meso i riba dovrše ispeku, a umirujuće pucketanje vatre uspavalo ih je, pružajući osjećaj predaha od briga.
    
  "Davide, pričaj mi o aferi koju si imao s Gabi Holzer", iznenada je inzistirao Detlef, konačno učinivši neizbježno.
    
  Perdue se namrštio, zbunjen čudnim zahtjevom stranca, za kojeg je pretpostavio da je privatni sigurnosni konzultant. "Što time misliš?" upitao je Nijemca.
    
  "Detlef", tiho je upozorio Sam, savjetujući udovcu da ostane miran. "Sjećaš se dogovora, zar ne?"
    
  Ninino je srce poskočilo. Cijelu je noć nestrpljivo čekala ovo. Detlef je, koliko su mogli vidjeti, ostao miran, ali je hladnim glasom ponovio svoje pitanje.
    
  "Želim da mi ispričaš o svom odnosu s Gabi Holzer u britanskom konzulatu u Berlinu na dan njezine smrti", rekao je mirnim tonom koji je bio duboko uznemirujući.
    
  "Zašto?" upitao je Perdue, razbjesnivši Detlefa svojim očitim izbjegavanjem.
    
  "Dave, ovo je Detlef Holzer", rekao je Sam, nadajući se da će uvod objasniti Nijemčevu upornost. "On - ne, bio je - Gabi Holzerin muž i tražio te je kako bi mu mogao reći što se dogodilo tog dana." Sam je namjerno tako formulirao svoje riječi, podsjećajući Detlefa da Purdue ima pravo na pretpostavku nevinosti.
    
  "Jako mi je žao zbog vašeg gubitka!" odgovorio je Perdue gotovo odmah. "O, moj Bože, to je bilo strašno!" Bilo je jasno da se Perdue nije pretvarao. Oči su mu se napunile suzama dok je ponovno proživljavao te posljednje trenutke prije nego što je otet.
    
  "Mediji govore da je počinila samoubojstvo", rekao je Detlef. "Poznajem svoju Gabi. Nikada ne bi..."
    
  Purdue je zurio u udovca, širom otvorenih očiju. "Nije počinila samoubojstvo, Detlef. Ubijena je pred mojim očima!"
    
  "Tko je ovo učinio?" zaurlao je Detlef. Bio je emotivan i neuravnotežen, tako blizu otkrića koje je cijelo ovo vrijeme tražio. "Tko ju je ubio?"
    
  Perdue je na trenutak razmislio i pogledao uznemirenog čovjeka. "Ja... ne mogu se sjetiti."
    
    
  Poglavlje 20
    
    
  Nakon dva dana oporavka u maloj kući, grupa je krenula prema poljskoj obali. Problem između Perduea i Detlefa činio se neriješenim, ali su se relativno dobro slagali. Perdue je Detlefu dugovao ne samo otkriće da Gabiina smrt nije njezina krivnja, pogotovo jer je Detlef još uvijek sumnjao u Perdueov gubitak pamćenja. Čak su se i Sam i Nina pitali je li Perdue nesvjesno odgovoran za diplomatovu smrt, ali nisu mogli suditi o nečemu o čemu nisu ništa znali.
    
  Sam je, na primjer, pokušao bolje razumjeti svoju novu sposobnost prodiranja u umove drugih, ali nije uspio. Potajno se nadao da je izgubio neželjeni dar koji mu je dan.
    
  Odlučili su slijediti svoj plan. Otkriće Jantarne sobe ne bi samo osujetilo zlokobne napore Crnog Sunca, već bi donijelo i znatnu financijsku dobit. Međutim, hitnost pronalaska veličanstvene sobe bila je misterij za sve njih. Jantarna soba morala je ponuditi više od bogatstva ili ugleda. Crno Sunce je toga imalo u izobilju.
    
  Nina je imala bivšu sveučilišnu kolegicu koja je sada bila udana za bogatog poslovnog čovjeka koji je živio u Varšavi.
    
  "Jednim telefonskim pozivom, dečki", pohvalila se trojici muškaraca. "Jedan! Osigurala sam nam besplatan četverodnevni boravak u Gdyniji, a uz to i pristojan ribarski brod za našu malu, ne baš tako pravnu istragu."
    
  Sam joj je razigrano čupao kosu. "Vi ste veličanstvena životinja, dr. Gould! Imaju li viski?"
    
  "Priznajem, mogao bih ubiti za malo burbona upravo sada", nasmiješio se Perdue. "Koji je vaš otrov, gospodine Holzer?"
    
  Detlef je slegnuo ramenima: "Sve što se može koristiti u kirurgiji."
    
  "Dobar čovječe! Sam, moramo nabaviti nešto od ovoga, prijatelju. Možeš li to organizirati?" nestrpljivo je upitao Perdue. "Reći ću svom asistentu da nam za nekoliko minuta pošalje nešto novca kako bismo mogli nabaviti što nam treba. Brod - pripada li tvom prijatelju?" upitao je Ninu.
    
  "Pripada starcu kod kojeg boravimo", odgovorila je.
    
  "Hoće li posumnjati što ćemo tamo učiniti?" Sam je bio zabrinut.
    
  "Ne. Kaže da je on stari ronilac, ribar i strijelac koji se doselio u Gdyniu iz Novosibirska odmah nakon Drugog svjetskog rata. Navodno nikada nije dobio ni jednu zlatnu zvjezdicu za dobro ponašanje", nasmijala se Nina.
    
  "Dobro! Onda će se sigurno uklopiti", hihotao se Perdue.
    
  Nakon što su kupili nešto hrane i puno alkohola za svog ljubaznog domaćina, grupa se odvezla do mjesta koje je Nina dobila od svog bivšeg kolege. Detlef je posjetio lokalnu trgovinu željezarijom i kupio mali radio i nekoliko baterija. Takve jednostavne male radio aparate bilo je teško pronaći u modernijim gradovima, ali pronašao je jedan pored trgovine s mamcima za ribe u posljednjoj ulici prije nego što su stigli do svog privremenog skloništa.
    
  Dvorište je bilo grubo ograđeno bodljikavom žicom pričvršćenom za klimave stupove. Iza ograde, dvorište se uglavnom sastojalo od visokog korova i velikih, neuređenih biljaka. Uska staza, prekrivena vinovom lozom, vodila je od škripavih željeznih vrata do stepenica koje su vodile na terasu, a zatim do jezive male drvene kolibe. Starac ih je čekao na trijemu, izgledajući gotovo točno onako kako ga je Nina zamišljala. Njegove velike, tamne oči bile su u kontrastu s njegovom raščupanom sijedom kosom i bradom. Imao je veliki trbuh i lice prekriveno ožiljcima, zbog čega je izgledao zastrašujuće, ali bio je prijateljski nastrojen.
    
  "Halo!" pozvao je dok su prolazili kroz vrata.
    
  "Bože, nadam se da govori engleski", promrmljao je Perdue.
    
  "Ili njemački", složio se Detlef.
    
  "Dobar dan! Donijeli smo vam nešto", nasmiješila se Nina, pružajući mu bocu votke, a starac je radosno pljesnuo rukama.
    
  "Vidim da ćemo se jako dobro slagati!" viknuo je veselo.
    
  "Jeste li vi gospodin Marinesko?" upitala je.
    
  "Kirill! Molim te, zovi me Kirill. I molim te, uđi. Nemam veliku kuću ni najbolju hranu, ali ovdje je toplo i ugodno", ispričao se. Nakon što su se predstavili, poslužio im je povrtnu juhu koju je kuhao cijeli dan.
    
  "Poslije večere, odvest ću te da vidiš brod, u redu?" predložio je Kirill.
    
  "Odlično!" odgovorio je Perdue. "Volio bih vidjeti što imate u toj kućici za čamce."
    
  Juhu je poslužio sa svježe pečenim kruhom, koji je brzo postao Samov omiljeni. Rezao je krišku za kriškom. "Je li tvoja žena ovo napravila?" upitao je.
    
  "Ne, ja sam to učinio. Dobar sam pekar, zar ne?" nasmijao se Kirill. "Žena me je naučila. Sad je mrtva."
    
  "I ja", promrmlja Detlef. "Dogodilo se nedavno."
    
  "Žao mi je što to čujem", suosjećao je Kirill. "Mislim da nas žene nikada ne ostavljaju. Ostaju da nam stvaraju probleme kad nešto pogriješimo."
    
  Nini je laknulo kad je vidjela Detlefa kako se smiješi Kirillu: "I ja tako mislim!"
    
  "Hoće li vam trebati moj brod za ronjenje?" upitao je domaćin, mijenjajući temu za svog gosta. Znao je koliku bol takva tragedija može nanijeti čovjeku i nije se mogao ni time baviti.
    
  "Da, želimo roniti, ali ne bi trebalo trajati dulje od dan-dva", rekao mu je Perdue.
    
  "U Gdanjskom zaljevu? U kojem području?" navaljivao je Kiril. Bio je to njegov brod, a on ih je postavio, tako da mu nisu mogli uskratiti detalje.
    
  "U području gdje je Wilhelm Gustloff potonuo 1945.", rekao je Perdue.
    
  Nina i Sam su izmijenili poglede, nadajući se da starac neće ništa posumnjati. Detlefa nije bilo briga tko zna. Sve što je želio bilo je saznati kakvu je ulogu Jantarna soba odigrala u smrti njegove supruge i što je bilo toliko važno tim čudnim nacistima. Kratka, napeta tišina pala je za stol za večeru.
    
  Kiril ih je odmjerio pogledom, jednog po jednog. Njegove su oči probijale njihove obrane i namjere dok ih je pažljivo proučavao s osmijehom koji je mogao značiti bilo što. Nakašljao se.
    
  "Zašto?"
    
  Pitanje od jedne riječi izbacilo ih je sve iz ravnoteže. Očekivali su pažljivo osmišljeno odvraćanje ili neki lokalni naglasak, ali jednostavnost je bila gotovo nemoguća za shvatiti. Nina je pogledala Purduea i slegnula ramenima. "Reci mu."
    
  "Tražimo ostatke artefakta koji se nalazio na brodu", rekao je Perdue Kirillu, koristeći najopštiji mogući opis.
    
  "Jantarna soba?" nasmijao se, držeći žlicu ravno u svojoj zamahujućoj ruci. "I ti?"
    
  "Što misliš?" upitao je Sam.
    
  "O, dečko moj! Toliko ljudi godinama traži ovu prokletu stvar, ali svi se vraćaju razočarani!" nasmijao se.
    
  "Dakle, kažeš da ona ne postoji?" upitao je Sam.
    
  "Recite mi, gospodine Purdue, gospodine Cleve i moji ostali prijatelji ovdje", nasmiješio se Kirill, "što želite od Jantarne sobe, ha? Novac? Slavu? Ići kući. Neke lijepe stvari jednostavno nisu vrijedne prokletstva."
    
  Perdue i Nina izmijenili su poglede, zapanjeni sličnošću u riječima između starčeva upozorenja i Perdueovih osjećaja.
    
  "Prokletstvo?" upitala je Nina.
    
  "Zašto ovo tražiš?" upitao je ponovno. "Što pokušavaš postići?"
    
  "Moja je žena ubijena zbog ovoga", iznenada se umiješa Detlef. "Ako je tko god bio za ovim blagom bio spreman ubiti je zbog njega, želim to sam vidjeti." Njegove su oči prikovale Perduea na mjesto.
    
  Kiril se namrštio. "Kakve veze tvoja žena ima s ovim?"
    
  "Istražila je ubojstva u Berlinu jer je imala razloga vjerovati da ih je počinila tajna organizacija koja je tražila Jantarnu sobu. Ali ubijena je prije nego što je uspjela dovršiti istragu", rekao je udovac Kirilu.
    
  Kršeći ruke, njihov vlasnik duboko uzdahnu. "Dakle, ne želiš ovo zbog novca ili slave. U redu. Onda ću ti reći gdje je Wilhelm Gustloff potonuo, pa ćeš se sam uvjeriti, ali se nadam da ćeš tada prestati s ovim glupostima."
    
  Bez daljnjih riječi ili objašnjenja, ustao je i izašao iz sobe.
    
  "Što je to, dovraga, bilo?" upitao je Sam. "Zna više nego što želi priznati. Nešto skriva."
    
  "Kako to znaš?" upitao je Perdue.
    
  Sam je izgledao pomalo posramljeno. "Samo imam neki osjećaj." Pogledao je Ninu prije nego što je ustao da odnese zdjelu juhe u kuhinju. Znala je što njegov pogled znači. Morao je nešto pročitati u starčevim mislima.
    
  "Oprostite", rekla je Perdueu i Detlefu i krenula za Samom. Stajao je na vratima koja su vodila u vrt, promatrajući Kirilla kako odlazi u spremište za čamce provjeriti gorivo. Nina mu je stavila ruku na rame. "Sam?"
    
  "Da".
    
  "Što si vidio?" upitala je znatiželjno.
    
  "Ništa. Zna nešto jako važno, ali to je samo novinarski instinkt. Kunem se da nema nikakve veze s ovom novom stvari", tiho joj je rekao. "Želim ga izravno pitati, ali ne želim ga pritiskati, razumiješ?"
    
  "Znam. Zato ću ga i pitati", rekla je samouvjereno.
    
  "Ne! Nina! Vrati se ovamo!" viknuo je, ali ona je bila nepokolebljiva. Poznavajući Ninu, Sam je znao da je sada ne može zaustaviti. Umjesto toga, odlučio se vratiti unutra kako bi spriječio Detlefa da ubije Perduea. Dok se približavao stolu u blagovaonici, Sam je osjetio napetost, ali je zatekao Perduea kako gleda fotografije na Detlefovom telefonu.
    
  "To su bili digitalni kodovi", objasnio je Detlef. "A sada pogledajte ovo."
    
  Obojica su zaškiljila dok je Detlef povećavao fotografiju koju je uzeo sa stranice dnevnika na kojoj je pronašao Perdueovo ime. "O, moj Bože!" rekao je Perdue zapanjeno. "Sam, dođi pogledati ovo."
    
  Tijekom sastanka između Perduea i Carringtona, snimljena je snimka u kojoj se spominje 'Kirill'.
    
  "Pronalazim li duhove posvuda ili je sve ovo možda jedna velika zavjera?" upitao je Detlef Sama.
    
  "Ne mogu ti sa sigurnošću reći, Detlef, ali imam i osjećaj da zna za Jantarnu sobu", podijelio je Sam s njima svoje sumnje. "Stvari koje ne bismo smjeli znati."
    
  "Gdje je Nina?" upitao je Perdue.
    
  "Samo čavrljam sa starcem. Samo sklapam prijateljstva u slučaju da trebamo znati više", uvjeravao ga je Sam. "Ako je njegovo ime u Gabinom dnevniku, moramo znati zašto."
    
  "Slažem se", složio se Detlef.
    
  Nina i Kirill ušli su u kuhinju, smijući se nekoj gluposti koju joj je govorio. Njezine tri kolege su se razvedrile da vide je li dobila još kakvih informacija, ali na njihovo razočaranje, Nina je tiho odmahnula glavom.
    
  "To je to", objavio je Sam. "Napit ću ga. Da vidimo koliko će sakriti kad skine sise."
    
  "Nećeš ga napiti ako mu daš rusku votku, Same", nasmiješio se Detlef. "Samo će ga usrećiti i razuzdati. Koliko je sati?"
    
  "Skoro je 21 sat. Što, imaš spoj?" zadirkivala ju je Sam.
    
  "Zapravo, da", odgovorio je ponosno. "Zove se Milla."
    
  Zaintrigiran Detlefovim odgovorom, Sam je upitao: "Želiš li da nas troje to napravimo?"
    
  "Milla?" Kirill je iznenada viknuo, problijedivši. "Odakle poznaješ Millu?"
    
    
  Poglavlje 21
    
    
  "Poznaješ i Millu?" Detlef je dahtao. "Moja žena je s njom razgovarala gotovo svakodnevno, a nakon što mi je žena umrla, pronašao sam njezinu radio sobu. Tamo je Milla razgovarala sa mnom i rekla mi kako da je pronađem pomoću kratkovalnog radija."
    
  Nina, Perdue i Sam sjedili su i slušali sve to, ne imajući pojma što se događa između Kirilla i Detlefa. Dok su slušali, natočili su si vino i votku i čekali.
    
  "Tko ti je bila žena?" nestrpljivo je upitao Kiril.
    
  "Gabi Holzer", odgovorio je Detlef, a glas mu je još uvijek drhtao dok je izgovarao njezino ime.
    
  "Gabi! Gabi mi je bila prijateljica iz Berlina!" uzviknuo je starac. "Radi s nama otkad joj je pradjed ostavio dokumente o Operaciji Hannibal! O Bože, kako strašno! Kako tužno, kako pogrešno." Rus je podigao bocu i viknuo: "Za Gabi! Kćeri Njemačke i braniteljice slobode!"
    
  Svi su se pridružili i pili u čast pale heroine, ali Detlef je jedva uspio izustiti riječi. Oči su mu se napunile suzama, a prsa su ga boljela od tuge za ženom. Riječi nisu mogle opisati koliko mu je nedostajala, ali njegovi mokri obrazi govorili su sve. Čak su i Kirilove oči bile krvave dok je odavao počast svom palom savezniku. Nakon nekoliko uzastopnih čašica votke i malo Purdue burbona, Rus je osjetio nostalgiju dok je udovcu Gabiju pričao kako su se njegova žena i stari Rus upoznali.
    
  Nina je osjetila toplu sućut prema obojici muškaraca dok ih je gledala kako dijele slatke priče o posebnoj ženi koju su oboje poznavali i obožavali. To ju je navelo na razmišljanje hoće li Perdue i Sam tako nježno odati počast njezinoj uspomeni kada je više ne bude.
    
  "Prijatelji moji", urlao je Kiril u tuzi i opijenosti, bacajući stolicu unatrag dok je ustajao i udarajući rukama o stol, prolivši ostatke Detlefove juhe, "reći ću vam što trebate znati. Vi", promucao je, "ste saveznici u vatri oslobođenja. Ne možemo im dopustiti da koriste ovu bubu za tlačenje naše djece ili nas samih!" Zaključio je ovu čudnu izjavu nizom nerazumljivih ruskih bojnih pokliča koji su zvučali odlučno ljutito.
    
  "Reci nam", nagovarao je Perdue Kirill, podižući čašu. "Reci nam kako Jantarna soba predstavlja prijetnju našoj slobodi. Trebamo li je uništiti ili jednostavno iskorijeniti one koji je žele dobiti u zlokobne svrhe?"
    
  "Ostavite to gdje jest!" viknuo je Kiril. "Obični ljudi ne mogu doći tamo! Te ploče - znali smo koliko su zle. Naši su nam očevi rekli! O da! Od samog početka, pričali su nam kako ih je ova zla ljepotica prisilila da ubiju svoju braću, svoje prijatelje. Pričali su nam kako se Majka Rusija gotovo pokorila volji nacističkih pasa, a mi smo se zakleli da nikada nećemo dopustiti da se pronađe!"
    
  Sam se počeo brinuti zbog Rusovog uma, jer se činilo da je nekoliko priča sažeo u jednu. Usredotočio se na trnce koji su mu prolazili mozgom, nježno ih prizivajući, nadajući se da neće preuzeti kontrolu tako nasilno kao prije. Namjerno se povezao sa starčevim umom i stvorio mentalnu vezu dok su ostali promatrali.
    
  Odjednom je Sam rekao: "Kirill, reci nam nešto o Operaciji Hannibal."
    
  Nina, Perdue i Detlef okrenuli su se i zapanjeno pogledali Sama. Samov zahtjev odmah je ušutkao Rusa. Ni minutu nakon što je prestao govoriti, sjeo je i prekrižio ruke. "Operacija Hannibal bila je evakuacija njemačkih trupa morem kako bi se udaljili od Crvene armije, koja će uskoro biti tamo da im prebije nacističke guzice", nasmijao se starac. "Ukrcali su se na Wilhelm Gustloff upravo ovdje u Gdyniji i krenuli prema Kielu. Rečeno im je da utovare i ploče iz te proklete Jantarne sobe. Pa, ono što je od nje ostalo. Ali!" vikao je, torzo mu se lagano njišući dok je nastavio, "Ali su je potajno utovarili na Gustloffov prateći brod, torpedni čamac Löwe. Znate zašto?"
    
  Grupa je sjedila kao očarana, odgovarajući samo kada su je pitali. "Ne, zašto?"
    
  Kirill se od srca nasmijao. "Jer su neki od 'Nijemaca' u luci Gdynia bili Rusi, baš kao i posada torpednog čamca! Prerušili su se u nacističke vojnike i presreli Jantarnu sobu. Ali postaje još bolje!" Izgledao je oduševljeno svakim detaljem koji je prepričavao, dok ga je Sam držao na toj mentalnoj uzici koliko god je mogao. "Jesi li znao da je Wilhelm Gustloff primio radio poruku kada ih je njihov idiotski kapetan odveo na otvoreno more?"
    
  "Što je tamo pisalo?" upitala je Nina.
    
  "To ih je upozorilo da se približava još jedan njemački konvoj, pa je kapetan Gustloffa uključio navigacijska svjetla broda kako bi izbjegao bilo kakve sudare", rekao je.
    
  "A to bi ih učinilo vidljivima neprijateljskim brodovima", zaključio je Detlef.
    
  Starac je pokazao na Nijemca i nasmiješio se. "Tako je! Sovjetska podmornica S-13 torpedirala je brod i potopila ga - bez Jantarne sobe."
    
  "Kako to znaš? Nisi dovoljno star da budeš tamo, Kirille. Možda si pročitao neku senzacionalnu priču koju je netko napisao", odvratio je Perdue. Nina se namrštila, uputivši Perdueu neizrečenu opomenu što je precijenio starca.
    
  "Sve to znam, gospodine Perdue, jer je kapetan S-13 bio kapetan Alexander Marinesko", pohvalio se Kirill. "Moj otac!"
    
  Nini je pala vilica.
    
  Osmijeh joj se pojavio na licu, znajući iz prve ruke tajne lokacije Jantarne sobe. Bio je to poseban trenutak za nju - biti u društvu povijesti. Ali Kirill je bio daleko od kraja. "Ne bi tako lako uočio brod da nije bilo one neobjašnjive radio poruke kojom je kapetan obaviješten o približavanju njemačkog konvoja, zar ne?"
    
  "Ali tko je poslao tu poruku? Jesu li ikada saznali?" upitao je Detlef.
    
  "Nitko nikada nije saznao. Jedini koji su znali bili su ljudi uključeni u tajni plan", rekao je Kirill. "Muškarci poput mog oca. Ova radio poruka došla je od njegovih prijatelja, gospodina Holzera, i naših prijatelja. Ovu radio poruku poslala je Milla."
    
  "To je nemoguće!" Detlef je odbacio otkriće koje ih je sve zapanjilo. "Razgovarao sam s Millom na radiju one noći kada sam pronašao radio sobu svoje žene. Nema šanse da je itko tko je bio aktivan tijekom Drugog svjetskog rata još uvijek živ, a kamoli da emitira tu brojnu stanicu."
    
  "U pravu si, Detlef, kad bi Milla bila čovjek", inzistirao je Kirill. Sada je nastavio otkrivati svoje tajne, na veliko oduševljenje Nine i njezinih kolega. Ali Sam je gubio kontrolu nad Rusom, iscrpljen ogromnim mentalnim naporom.
    
  "Tko je onda Milla?" Nina je brzo upitala, shvativši da će Sam uskoro izgubiti kontrolu nad starcem. Ali Kirill se onesvijestio prije nego što je uspio išta reći, a bez Samove čarolije na mozgu, ništa nije moglo natjerati pijanog starca da progovori. Nina je razočarano uzdahnula, ali Detlefa nisu smetale starčeve riječi. Planirao je kasnije poslušati prijenos i nadao se da će to rasvijetliti opasnost koja vreba u Jantarnoj sobi.
    
  Sam je nekoliko puta duboko udahnuo kako bi povratio koncentraciju i energiju, ali Purdue je susreo njegov pogled preko stola. Bio je to pogled očitog nepovjerenja koji je Sama duboko uznemirio. Nije htio da Purdue zna da može manipulirati ljudskim umovima. To bi ga učinilo još sumnjičavijim, a to nije htio.
    
  "Jesi li umoran, Sam?" upitao je Perdue bez neprijateljstva ili sumnje.
    
  "Mrtav sam umoran", odgovorio je. "A ni votka ne pomaže."
    
  "I ja idem u krevet", objavio je Detlef. "Pretpostavljam da ipak neće biti ronjenja? To bi bilo sjajno!"
    
  "Kad bismo mogli probuditi našeg gospodara, možda bismo mogli saznati što se dogodilo s pratećim brodom", nasmijao se Purdue. "Ali mislim da je barem za ostatak noći gotov."
    
  Detlef se zaključao u svoju sobu na kraju hodnika. Bila je to najmanja od svih, uz Nininu spavaću sobu. Perdue i Sam dijelili su drugu spavaću sobu pokraj dnevnog boravka, pa ih Detlef nije namjeravao uznemiravati.
    
  Uključio je tranzistorski radio i polako okrenuo brojčanik, promatrajući frekvencijski broj ispod pokretne igle. Mogao je primati FM, AM i kratke valove, ali Detlef je znao gdje ga ugoditi. Otkad je otkrivena tajna komunikacijska soba njegove supruge, zavolio je pucketavo zviždanje praznih radiovalova. Nekako su ga mogućnosti koje su se otvarale pred njim smirivale. Podsvjesno mu je to davalo sigurnost da nije sam; da golemi eter gornje atmosfere sadrži mnogo života i mnogo saveznika. Nudio je mogućnost svega zamislivog, kad bi samo netko bio tako sklon.
    
  Kucanje na vratima ga je natjeralo da poskoči. "Scheisse!" Nevoljko je isključio radio kako bi otvorio vrata. Bila je to Nina.
    
  "Sam i Perdue piju, a ja ne mogu spavati", šapnula je. "Mogu li s tobom slušati Millinu emisiju? Ponijela sam olovku i papir."
    
  Detlef je bio odlično raspoložen. "Naravno, uđite. Samo sam pokušavao pronaći pravu stanicu. Ima toliko pjesama koje zvuče gotovo isto, ali prepoznajem glazbu."
    
  "Ima li ovdje glazbe?" upitala je. "Sviraju li pjesme?"
    
  Kimnuo je. "Samo jedan, na početku. Mora da je neka vrsta oznake", pretpostavio je. "Mislim da se kanal koristi u druge svrhe, a kada ona emitira ljudima poput Gabi, postoji posebna pjesma koja nam daje do znanja da su brojevi namijenjeni nama."
    
  "O, moj Bože! To je cijela znanost", čudila se Nina. "Tamo se događa toliko toga za što svijet ni ne zna! To je kao cijeli podsvemir, pun tajnih operacija i skrivenih motiva."
    
  Pogledao ju je tamnim očima, ali glas mu je bio nježan. "Strašno, zar ne?"
    
  "Da", složila se. "I usamljena."
    
  "Usamljena, da", ponovi Detlef, dijeleći njezine osjećaje. Gledao je lijepu povjesničarku s čežnjom i divljenjem. Nije bila nimalo nalik Gabi. Nije bila nimalo nalik Gabi, ali na svoj način djelovala mu je poznato. Možda zato što su dijelile isti pogled na svijet, ili možda jednostavno zato što su im duše bile same. Nina se osjećala pomalo nelagodno pod njegovim jadnim pogledom, ali spasilo ju je iznenadno pucketanje u zvučniku, zbog čega je poskočio.
    
  "Slušaj, Nina!" šapnuo je. "Počinje."
    
  Glazba je počela svirati, skrivena negdje daleko, u praznom prostoru vani, prigušena statičkim i zviždućim modulacijskim oscilacijama. Nina se nasmiješila, zabavljena melodijom koju je prepoznala.
    
  "Metallica? Stvarno?" odmahnula je glavom.
    
  Detlefu je bilo drago čuti da ona zna. "Da! Ali kakve to veze ima s brojkama? Mučim se pokušavajući shvatiti zašto su odabrali baš tu pjesmu."
    
  Nina se nasmiješila. "Pjesma se zove 'Slatki jantar', Detlef."
    
  "Ah!" uzviknuo je. "Sad ima smisla!"
    
  Dok su se još smijali pjesmi, Millin prijenos je počeo.
    
  "Prosječna vrijednost: 85-45-98-12-74-55-68-16..."
    
  Nina je sve zapisala.
    
  "Ženeva 48-66-27-99-67-39..."
    
  "Jehova 30-59-69-21-23..."
    
  "Udovac..."
    
  "Udovac! Ja sam! Za mene je!" šapnuo je glasno, uzbuđeno.
    
  Nina je zapisala sljedeće brojeve: "87-46-88-37-68..."
    
  Kad je završilo prvo 20-minutno emitiranje i glazba zaključila segment, Nina je Detlefu predala brojeve koje je zapisala. "Imaš li kakve ideje što učiniti s ovim?"
    
  "Ne znam što su niti kako funkcioniraju. Samo ih zapisujem i spremam. Koristili smo ih da pronađemo lokaciju logora u kojem je Perdue bio zatočen, sjećaš se? Ali još uvijek nemam pojma što išta od ovoga znači", požalio se.
    
  "Moramo upotrijebiti Purdueov stroj. Ponijela sam ga. U mom je koferu", rekla je Nina. "Ako je ova poruka posebno za tebe, moramo je odmah dešifrirati."
    
    
  Poglavlje 22
    
    
  "Ovo je prokleto nevjerojatno!" Nina je bila oduševljena onim što je otkrila. Muškarci su otišli na brod s Kirillom, a ona je ostala istraživati, kao što im je rekla. Zapravo, Nina je bila zauzeta dešifriranjem brojeva koje je Detlef primio od Mille prethodne noći. Povjesničarka je imala osjećaj da Milla dovoljno dobro zna gdje se Detlef nalazi da mu pruži vrijedne i relevantne informacije, ali za sada im je to dobro poslužilo.
    
  Prošlo je pola dana prije nego što su se muškarci vratili sa zabavnim ribarskim pričama, ali svi su osjetili poriv da nastave putovanje čim budu imali nešto za raditi. Sam nije uspio uspostaviti drugu vezu sa starčevim umom, ali nije rekao Nini da je njegova čudna sposobnost nedavno počela slabiti.
    
  "Što si pronašao?" upitao je Sam, skidajući pulover i kapu natopljene prskanjem. Detlef i Perdue su ga slijedili, izgledajući iscrpljeno. Kirill ih je danas natjerao da zarade za život, pomažući mu s mrežama i popravcima motora, ali uživali su slušajući njegove zabavne priče. Nažalost, nijedna od njih nije sadržavala nikakve povijesne tajne. Rekao im je da idu kući dok on svoj ulov dostavlja na lokalnu tržnicu nekoliko kilometara od dokova.
    
  "Nećeš vjerovati!" nasmiješila se, lebdeći iznad svog laptopa. "Program postaje Numbers koji smo Detlef i ja slušali dao nam je nešto jedinstveno. Ne znam kako to rade, a nije me ni briga", nastavila je dok su se okupljali oko nje, "ali uspjeli su pretvoriti zvučni zapis u digitalne kodove!"
    
  "Što misliš?" upitao je Purdue, impresioniran što je sa sobom ponijela njegovo računalo Enigma u slučaju da im zatreba. "To je jednostavna pretvorba. Poput enkripcije? Poput podataka iz MP3 datoteke, Nina", nasmiješio se. "Nema ništa novo u korištenju podataka za pretvaranje kodiranja u zvuk."
    
  "Ali brojevi? Pravi brojevi, ništa više. Nema kodova ili nerazumijevanja kao što to radiš kad pišeš softver", uzvratila je. "Slušaj, ja sam potpuni početnik kada je u pitanju tehnologija, ali nikad nisam čula da uzastopni dvoznamenkasti brojevi čine zvučni isječak."
    
  "I ja", priznao je Sam. "Ali opet, nisam ni ja baš štreber."
    
  "Sve je to sjajno, ali mislim da je ovdje najvažniji dio ono što zvučni isječak kaže", predložio je Detlef.
    
  "Pretpostavljam da je to radijska emisija poslana preko ruskih valova. U isječku ćete čuti televizijskog voditelja kako intervjuira muškarca, ali ja ne govorim ruski..." Namrštila se. "Gdje je Kiril?"
    
  "Na putu je", rekao je Perdue umirujuće. "Pretpostavljam da će nam trebati za prevođenje."
    
  "Da, intervju traje gotovo 15 minuta prije nego što ga prekine ovaj zvuk bipanja koji mi je skoro probušio bubnjiće", rekla je. "Detlef, Milla je iz nekog razloga htjela da ovo čuješ. Moramo to zapamtiti. To bi moglo biti ključno za pronalaženje Jantarne sobe."
    
  "To glasno škripanje", promrmlja Kirill iznenada, prolazeći kroz ulazna vrata s dvije torbe i bocom alkohola pod rukom, "to je vojna intervencija."
    
  "Baš čovjek kojeg želimo vidjeti", nasmiješio se Perdue, prilazeći starom Rusu da pomogne s torbama. "Nina ima radio emisiju na ruskom. Biste li bili tako ljubazni da nam je prevedete?"
    
  "Naravno! Naravno", kikotao se Kirill. "Pusti me da poslušam. Oh, i natoči mi nešto za piće, molim te."
    
  Dok je Perdue ispunjavao njegov zahtjev, Nina je pustila audio isječak na svom prijenosnom računalu. Zbog loše kvalitete snimke, zvučao je vrlo slično staroj emisiji. Mogla je razaznati dva muška glasa, jedan je postavljao pitanja, a drugi je davao duge odgovore. Snimka je još uvijek sadržavala pucketanje i statiku, a glasovi dvojice muškaraca povremeno bi se gubili, samo da bi se vratili glasniji nego prije.
    
  "Ovo nije intervju, prijatelji moji", rekao je Kiril grupi u prvoj minuti slušanja. "Ovo je ispitivanje."
    
  Ninino srce je preskočilo otkucaj. "Je li ovo original?"
    
  Sam je iza Kirilla gestikulirao Nini da pričeka i ništa ne govori. Starac je pažljivo slušao svaku riječ, lice mu se smračilo. S vremena na vrijeme vrlo polako je odmahivao glavom, tmurno razmišljajući o onome što je upravo čuo. Purdue, Nina i Sam umirali su od želje da znaju o čemu muškarci razgovaraju.
    
  Iščekivanje da Kirill završi sa slušanjem sve ih je napeto držalo, ali morali su biti tihi kako bi ih mogao čuti preko šištanja snimke.
    
  "Dečki, budite oprezni s vriskom", upozorila je Nina kad je vidjela da se mjerač vremena približava kraju isječka. Svi su se pripremili za to, i s pravom. Atmosferu je prolomio visoki vrisak koji je trajao nekoliko sekundi. Kirillovo se tijelo trznulo na zvuk. Okrenuo se da pogleda bend.
    
  "Bio je pucanj. Jesi li to čuo?" upitao je ležerno.
    
  "Ne. Kada?" upitala je Nina.
    
  "U toj strašnoj buci čuo sam muško ime i pucanj. Nemam pojma je li vrisak trebao prikriti pucanj ili je to bila samo slučajnost, ali definitivno je bio pucanj", rekao je.
    
  "Vau, odlične uši", rekao je Perdue. "Nitko od nas to nije ni čuo."
    
  "Loš sluh, gospodine Perdue. Iskusan sluh. Moje su uši godinama rada na radiju iskusile skrivene zvukove i poruke", pohvalio se Kirill, smiješeći se i pokazujući na uho.
    
  "Ali pucanj bi bio dovoljno glasan da ga čuje čak i neupućeno uho", predložio je Perdue. "Opet, ovisi o čemu se razgovor radi. To bi nam trebalo reći je li uopće relevantan."
    
  "Da, molim te, reci nam što su rekli, Kirill", preklinjao je Sam.
    
  Kiril je ispio čašu i nakašljao se. "Ovo je ispitivanje između časnika Crvene armije i zatvorenika Gulaga, tako da je moralo biti snimljeno neposredno nakon pada Trećeg Reicha. Čujem kako se izvana doziva muško ime prije pucnja."
    
  "Gulag?" upitao je Detlef.
    
  "Ratni zarobljenici. Staljin je naredio sovjetskim vojnicima koje je zarobio Wehrmacht da počine samoubojstvo nakon zarobljavanja. Oni koji nisu počinili samoubojstvo - poput čovjeka ispitivanog u vašem videu - Crvena armija smatrala je izdajnicima", objasnio je.
    
  "Dakle, ubij se ili će to učiniti tvoja vlastita vojska?" upitao je Sam. "Ovi tipovi ne mogu uhvatiti predah."
    
  "Točno", složio se Kiril. "Nema kapitulacije. Ovaj čovjek, istražitelj, on je zapovjednik, a Gulag, kažu, je s 4. ukrajinskog fronta. Dakle, u ovom razgovoru, ukrajinski vojnik je jedan od trojice muškaraca koji su preživjeli..." Kiril nije znao riječ, ali je raširio ruke. "...neobjašnjivo utapanje uz obalu Latvije. Kaže da su presreli blago koje je trebala odnijeti nacistička Kriegsmarine."
    
  "Blago. Paneli iz Jantarne sobe, vjerujem", dodao je Perdue.
    
  "Mora biti. Kaže da su se ploče i paneli raspali?" Kirill je s mukom govorio engleski.
    
  "Lomljivo", nasmiješila se Nina. "Sjećam se da su rekli da su originalne ploče postale krhke s vremenom do 1944., kada ih je njemačka Nord grupa morala rastaviti."
    
  "Da", namignuo je Kirill. "Priča o tome kako su prevarili posadu Wilhelma Gustloffa i ukrali jantarne ploče kako bi bili sigurni da ih Nijemci neće ponijeti sa sobom. Ali kaže da je tijekom putovanja u Latviju, gdje su ih čekale mobilne jedinice da ih pokupe, nešto pošlo po zlu. Raspadajući jantar oslobodio je ono što im je ušlo u glavu - ne, kapetanovu glavu."
    
  "Molim?" Perdue se razvedri. "Što mu prolazi kroz glavu? Priča li?"
    
  "Možda ti nema smisla, ali on kaže da je nešto bilo u jantaru, zaključano tamo stoljećima i još stoljećima. Mislim da govori o kukcu. To je ono što je kapetan čuo. Nitko od njih ga više nije mogao vidjeti jer je bio tako, tako malen, poput muhe", prenio je Kiril vojnikovu priču.
    
  "O, Bože", promrmljao je Sam.
    
  "Ovaj čovjek kaže da su svi ljudi učinili strašne stvari kad je kapetan obojio njegove oči?"
    
  Kirill se namrštio, razmišljajući o svojim riječima. Zatim je kimnuo, zadovoljan što je njegov prikaz vojnikovih čudnih izjava bio točan. Nina je pogledala Sama. Izgledao je zapanjeno, ali nije ništa rekao.
    
  "Kaže što su učinili?" upitala je Nina.
    
  "Svi su počeli razmišljati kao jedna osoba. Dijelili su isti mozak", kaže. "Kad im je kapetan rekao da se utope, svi su izašli na palubu broda i, naizgled nepomućeni, skočili su u vodu i utopili se blizu obale."
    
  "Kontrola uma", potvrdio je Sam. "Zato je Hitler htio da se Jantarna soba vrati u Njemačku tijekom Operacije Hannibal. S takvom vrstom kontrole uma, mogao je pokoriti cijeli svijet bez puno truda!"
    
  "Ali kako je saznao?" htio je znati Detlef.
    
  "Kako misliš da je Treći Reich uspio pretvoriti desetke tisuća normalnih, moralno zdravih njemačkih muškaraca i žena u istomišljenike nacističke vojnike?" izazvala ga je Nina. "Jesi li se ikada zapitao zašto su ti vojnici bili tako urođeno zli i nepobitno okrutni kad su nosili te uniforme?" Njezine su riječi odjekivale u tihoj kontemplaciji njezinih suputnika. "Pomisli na zločine počinjene čak i nad malom djecom, Detlef. Tisuće i tisuće nacista imale su isto mišljenje, istu razinu okrutnosti, bespogovorno izvršavajući svoje prezrene naredbe poput zombija ispranog mozga. Kladim se da su Hitler i Himmler otkrili ovaj drevni organizam tijekom jednog od Himmlerovih eksperimenata."
    
  Muškarci su se složili, izgledajući šokirano novim razvojem događaja.
    
  "To ima puno smisla", rekao je Detlef, trljajući bradu i razmišljajući o moralnom propadanju nacističkih vojnika.
    
  "Uvijek smo mislili da im propaganda ispire mozak", rekao je Kiril svojim gostima, "ali tamo je bilo previše discipline. Ta razina jedinstva je neprirodna. Zašto mislite da sam sinoć Jantarnu sobu nazvao prokletstvom?"
    
  "Čekaj", namrštila se Nina, "znala si za ovo?"
    
  Kiril je susreo njezin prijekorni pogled žestokim pogledom. "Da! Što misliš da smo radili s našim digitalnim stanicama svih ovih godina? Slali smo kodove diljem svijeta kako bismo upozorili naše saveznike, dijelili obavještajne podatke o svima koji bi ih mogli pokušati upotrijebiti protiv čovječanstva. Znamo za bube zaključane u jantaru jer ih je drugi nacistički gad upotrijebio protiv mog oca i njegove tvrtke godinu dana nakon katastrofe Gustloff."
    
  "Zato si nas htio obeshrabriti da ovo tražimo", rekao je Perdue. "Sad razumijem."
    
  "Dakle, to je sve što je vojnik rekao istražitelju?" upitao je Sam starca.
    
  "Pitaju ga kako je preživio kapetanovu naredbu, a on odgovara da mu se kapetan nije mogao približiti, pa nije čuo naredbu", objasnio je Kiril.
    
  "Zašto mu nije mogao prići?" upitao je Perdue, zapisujući činjenice u malu bilježnicu.
    
  "Ne kaže. Samo da kapetan nije mogao podnijeti biti s njim u istoj prostoriji. Možda je to razlog zašto pucaju na njega prije kraja sjednice, možda zbog imena čovjeka koje viču. Misle da skriva informacije, pa ga ubiju", slegnuo je ramenima Kiril. "Mislim da je to možda bilo zračenje."
    
  "Zračenje od čega? Koliko ja znam, u to vrijeme u Rusiji nije bilo nuklearne aktivnosti", rekla je Nina, natočivši Kirilu još votke, a sebi malo vina. "Mogu li ovdje pušiti?"
    
  "Naravno", nasmiješio se. Zatim je odgovorio na njezino pitanje. "Prvi udar munje. Vidite, prva atomska bomba detonirana je u kazahstanskoj stepi 1949., ali ono što vam nitko ne kaže jest da se nuklearni eksperimenti provode od kasnih 1930-ih. Pretpostavljam da je ovaj ukrajinski vojnik živio u Kazahstanu prije nego što je regrutiran u Crvenu armiju, ali", ravnodušno je slegnuo ramenima, "moguće je da griješim."
    
  "Koje ime viču u pozadini prije nego što vojnik bude ubijen?" upitao je Perdue niotkuda. Upravo mu je palo na pamet da je identitet strijelca još uvijek misterij.
    
  "Oh!" Kirill se nasmijao. "Da, možeš čuti nekoga kako vrišti, kao da pokušava to zaustaviti." Tiho je oponašao vrisak. "Kamperu!"
    
    
  Poglavlje 23
    
    
  Perdue je osjetio kako ga obuzima val užasa pri zvuku tog imena. Nije si mogao pomoći. "Oprosti", ispričao se i odjurio u kupaonicu. Pavši na koljena, Perdue je povratio sadržaj želuca. To ga je zbunilo. Nije osjećao mučninu prije nego što je Kirill spomenuo poznato ime, ali sada mu se cijelo tijelo treslo od prijetećeg zvuka.
    
  Dok su drugi ismijavali Perdueovu sposobnost da zadrži piće, on je patio od strašnih bolova u trbuhu, toliko jakih da je utonuo u novu depresiju. Znojan i s temperaturom, zgrabio je WC za sljedeće neizbježno čišćenje.
    
  "Kirill, možeš li mi reći nešto o ovome?" upitao je Detlef. "Ovo sam pronašao u Gabinoj komunikacijskoj sobi sa svim njezinim informacijama o Jantarnoj sobi." Ustao je i otkopčao košulju, otkrivajući medalju pričvršćenu na prsluk. Skinuo ju je i pružio Kirillu, koji je izgledao impresionirano.
    
  "Što je ovo, dovraga?" Nina se nasmiješila.
    
  "Ovo je posebna medalja koja je dodijeljena vojnicima koji su sudjelovali u oslobađanju Praga, prijatelju", rekao je Kirill nostalgično. "Jesi li ovo uzeo iz Gabinih stvari? Čini se da je puno znala o Jantarnoj sobi i Praškoj ofenzivi. To je izvanredna slučajnost, zar ne?"
    
  "Što se dogodilo?"
    
  "Vojnik snimljen u ovom audio isječku sudjelovao je u Praškoj ofenzivi, otuda i ova medalja", uzbuđeno je objasnio. "Jer je jedinica u kojoj je služio, 4. ukrajinski front, sudjelovala u operaciji oslobađanja Praga od nacističke okupacije."
    
  "Koliko znamo, moglo je doći od istog tog vojnika", predložio je Sam.
    
  "To bi bilo i stresno i nevjerojatno", priznao je Detlef sa zadovoljnim osmijehom. "Nema naslov, zar ne?"
    
  "Ne, oprostite", rekao je njihov domaćin. "Iako bi bilo zanimljivo da Gabi dobije medalju od potomka ovog vojnika kada istraži nestanak Jantarne sobe." Tužno se nasmiješio, sjećajući je se s ljubavlju.
    
  "Nazvala si je borkinjom za slobodu", odsutno je primijetila Nina, naslonivši glavu na šaku. "To je dobar opis nekoga tko pokušava razotkriti organizaciju koja pokušava preuzeti svijet."
    
  "Potpuno točno, Nina", odgovorio je.
    
  Sam je otišao vidjeti što nije u redu s Purdueom.
    
  "Hej, stari kurče. Jesi li dobro?" upitao je, gledajući Purdueovo klečeće tijelo. Nije bilo odgovora, a od čovjeka pogrbljenog nad WC-om nije dopirao nikakav zvuk mučnine. "Purdue?" Sam je koraknuo naprijed i povukao Purduea za rame, ali ga je zatekao mlohavog i bez reakcije. Isprva je Sam mislio da se njegov prijatelj onesvijestio, ali kada je Sam provjerio njegove vitalne znakove, otkrio je da je Purdue u teškom šoku.
    
  Pokušavajući ga probuditi, Sam je nastavio dozivati njegovo ime, ali Perdue je ostao bez odgovora u njegovom naručju. "Perdue", pozvao je Sam čvrsto i glasno, osjetivši trnce duboko u umu. Odjednom je energija potekla i osjetio se napunjenim energijom. "Perdue, probudi se", zapovjedio je Sam, uspostavljajući vezu s Perdueovim umom, ali ga nije uspio probuditi. Pokušao je tri puta, svaki put povećavajući koncentraciju i namjeru, ali bezuspješno. "Ne razumijem ovo. Trebalo bi djelovati kad se ovako osjećaš!"
    
  "Detlef!" doviknuo je Sam. "Možeš li mi ovdje pomoći, molim te?"
    
  Visoki Nijemac potrčao je niz hodnik do mjesta gdje je čuo Samove vriske.
    
  "Pomozi mi da ga odvedem u krevet", zastenjao je Sam, pokušavajući dignuti Perduea na noge. Uz Detlefovu pomoć, odveli su Perduea u krevet i okupili se kako bi otkrili što nije u redu.
    
  "To je čudno", rekla je Nina. "Nije bio pijan. Nije izgledao bolesno ili tako nešto. Što se dogodilo?"
    
  "Samo je povratio", slegnuo je ramenima Sam. "Ali ga uopće nisam mogao probuditi", rekao je Nini, otkrivajući da je čak i koristio svoju novu sposobnost, "bez obzira što sam pokušao".
    
  "Ovo je razlog za zabrinutost", potvrdila je njegovu poruku.
    
  "Sav gori. Izgleda kao trovanje hranom", predložio je Detlef, samo da bi ga domaćin zlobno pogledao. "Žao mi je, Kiril. Nisam htio uvrijediti tvoje kuhanje. Ali njegovi simptomi izgledaju otprilike ovako."
    
  Provjeravanje Purduea svaki sat i pokušaj da ga se probudi nije dalo rezultata. Bili su zbunjeni iznenadnim porastom temperature i mučnine od koje je patio.
    
  "Mislim da bi ovo mogle biti kasne komplikacije od onoga što mu se dogodilo u toj zmijskoj jami gdje je bio mučen", šapnula je Nina Samu dok su sjedili na Purdueovom krevetu. "Ne znamo što su mu učinili. Što ako su mu ubrizgali neku vrstu toksina ili, ne daj Bože, smrtonosni virus?"
    
  "Nisu znali da će pobjeći", odgovorio je Sam. "Zašto bi ga držali u ambulanti ako su htjeli da se razboli?"
    
  "Možda da nas zarazi nakon što ga spasimo?" šapnula je užurbano, a njezine velike smeđe oči bile su pune panike. "To je skup lukavih alata, Sam. Bi li se iznenadio?"
    
  Sam se složio. Nije bilo toga što ne bi čuo od tih ljudi. Crno Sunce posjedovalo je gotovo neograničenu sposobnost uništavanja i potrebnu zlonamjernu inteligenciju za to.
    
  Detlef je bio u svojoj sobi i prikupljao informacije s Milline telefonske centrale. Ženski glas monotono je čitao brojeve, prigušen slabim signalom ispred Detlefove spavaće sobe niz hodnik od Sama i Nine. Kirill je morao zatvoriti šupu i parkirati automobil prije nego što počne večerati. Njegovi gosti trebali su sutra otići, ali ih je ipak morao uvjeriti da ne nastavljaju potragu za Jantarnom sobom. U konačnici, nije mogao ništa učiniti ako su, poput mnogih drugih, inzistirali na potrazi za ostacima smrtonosnog čuda.
    
  Nakon što je obrisala Purdueovo čelo vlažnom krpom kako bi ublažila njegovu još uvijek rastuću temperaturu, Nina je otišla do Detlefa dok se Sam tuširao. Lagano je pokucala.
    
  "Uđi, Nina", odgovorio je Detlef.
    
  "Kako si znao da sam to ja?" upitala je s vedrim osmijehom.
    
  "Nitko ovo ne smatra toliko zanimljivim kao ti, osim mene, naravno", rekao je. "Dobio sam poruku od čovjeka na postaji večeras. Rekao mi je da ćemo umrijeti ako nastavimo tražiti Jantarnu sobu, Nina."
    
  "Jesi li siguran da si točno izračunao brojke?" upitala je.
    
  "Ne, ne brojevi. Gle." Pokazao joj je mobitel. Poslana je SMS poruka s nepoznatog broja s poveznicom na stanicu. "Namjestio sam radio na ovu stanicu i rekao mi je da prekinem - jednostavnim riječima."
    
  "Prijetio ti je?" Namrštila se. "Jesi li sigurna da te netko drugi ne maltretira?"
    
  "Kako bi mi poslao poruku na frekvenciji postaje, a zatim tamo razgovarao sa mnom?" uzvratio je.
    
  "Ne, to nije ono što mislim. Kako znaš da je od Mille? Postoje deseci takvih postaja razasutih po svijetu, Detlef. Pazi s kim se družiš", upozorila je.
    
  "U pravu si. Nisam ni razmišljao o tome", priznao je. "Tako sam očajnički pokušavao sačuvati ono što je Gabi voljela, ono prema čemu je bila strastvena, znaš? To me je činilo slijepim za opasnost, a ponekad... nije me briga."
    
  "Pa, mora da ti je stalo, udovče. Svijet ovisi o tebi", namignula je Nina, ohrabrujuće ga potapšavši po ruci.
    
  Detlef je osjetio nalet odlučnosti na njezine riječi. "Sviđa mi se to", nasmijao se.
    
  "Što?" upitala je Nina.
    
  "To ime je Udovac. Zvuči kao superheroj, zar ne?" pohvalio se.
    
  "Mislim da je to zapravo prilično cool, iako riječ označava tužno stanje. Odnosi se na nešto srceparajuće", rekla je.
    
  "Istina je", kimnuo je, "ali to sam ja sada, znaš? To što sam udovac znači da sam još uvijek Gabin muž, znaš?"
    
  Nini se svidjela Detlefova perspektiva. Čak i nakon što je prošao kroz pakao svog gubitka, uspio je uzeti svoj tužni nadimak i pretvoriti ga u odu. "To je prilično cool, udovče."
    
  "Oh, usput, ovo su brojevi s prave postaje, od Mille danas", primijetio je, pružajući Nini komad papira. "Dešifrirati ćeš ovo. Užasan sam u svemu što nema okidač."
    
  "U redu, ali mislim da bi se trebala riješiti mobitela", savjetovala je Nina. "Ako imaju tvoj broj, mogu nas pratiti, a imam stvarno loš predosjećaj u vezi s tim zbog one poruke koju si dobila. Nemojmo ih voditi do nas, u redu? Ne želim se probuditi mrtva."
    
  "Znaš da nas takvi ljudi mogu pronaći bez praćenja naših telefona, zar ne?" odvratio je, zasluživši strog pogled zgodnog povjesničara. "U redu. Bacit ću ga."
    
  "Dakle, sad nam prijete tekstualnim porukama?" rekao je Perdue, ležerno se naslanjajući na vrata.
    
  "Purdue!" Nina je viknula i pojurila naprijed da ga radosno zagrli. "Tako mi je drago da si budan. Što se dogodilo?"
    
  "Stvarno bi se trebao riješiti mobitela, Detlef. Ljudi koji su ubili tvoju ženu mogli su te kontaktirati", rekao je udovcu. Nina se osjećala pomalo smetenom njegovom ozbiljnošću. Brzo je otišla. "Radi kako hoćeš."
    
  "Usput, tko su ti ljudi?" Detlef se nasmijao. Purdue mu nije bio prijatelj. Nije cijenio što mu diktira netko za koga je sumnjao da mu je ubio ženu. Još uvijek nije imao pravi odgovor na pitanje tko mu je ubio ženu, pa što se njega tiče, slagali su se samo zbog Nine i Sama - zasad.
    
  "Gdje je Sam?" upitala je Nina, prekidajući zahuktalu borbu pijetlova.
    
  "Pod tušem", ravnodušno je odgovorio Purdue. Nini se nije svidio njegov stav, ali navikla je biti u središtu natjecanja u mokrenju potaknutih testosteronom, iako to nije značilo da uživa u tome. "Ovo mora da je najduže tuširanje koje je ikad imao", nasmijala se, gurajući se pored Purduea kako bi izašla u hodnik. Otišla je u kuhinju skuhati kavu kako bi ublažila tmurnu atmosferu. "Jesi li već čist, Sam?" zadirkivala ga je, prolazeći pored kupaonice, gdje je čula vodu kako udara o pločice. "Ovo će starca koštati sve tople vode." Nina je namjeravala dešifrirati najnovije kodove dok uživa u kavi koju je žudjela već više od sat vremena.
    
  "Isuse Kriste!" iznenada je vrisnula. Naslonila se na zid i pokrila usta rukom na taj prizor. Koljena su joj klecnula i polako se srušila. Oči su joj bile ukočene, samo je zurila u starog Rusa koji je sjedio u svojoj omiljenoj stolici. Njegova puna čaša votke stajala je na stolu ispred njega, čekajući svoj trenutak, a pokraj nje počivala je njegova krvava ruka, još uvijek stežući krhotinu razbijenog ogledala kojom si je prerezao grkljan.
    
  Perdue i Detlef istrčali su van, spremni za borbu. Suočili su se sa stravičnim prizorom i stajali su zapanjeni dok im se Sam nije pridružio iz kupaonice.
    
  Dok je šok nastupao, Nina je počela silovito tresti, jecajući zbog odvratnog incidenta koji se morao dogoditi dok je bila u Detlefovoj sobi. Sam, odjeven samo u ručnik, znatiželjno je prišao starcu. Pažljivo je proučio položaj Kirilove ruke i smjer duboke rane u gornjem dijelu njegova grla. Okolnosti su bile u skladu sa samoubojstvom; morao je to prihvatiti. Pogledao je drugu dvojicu muškaraca. U njegovom pogledu nije bilo sumnje, ali postojalo je mračno upozorenje koje je potaknulo Ninu da ga odvrati.
    
  "Sam, kad se obučeš, možeš li mi pomoći da ga spremim?" upitala je šmrceći dok se dizala na noge.
    
  "Da".
    
    
  Poglavlje 24
    
    
  Nakon što su se pobrinuli za Kirilovo tijelo i umotali ga u plahte na krevetu, atmosfera u kući bila je ispunjena napetošću i tugom. Nina je sjedila za stolom, još uvijek povremeno lijući suze zbog smrti drage stare Ruskinje. Ispred nje bili su Purdueovo računalo i njezin laptop, na kojima je polako i bezvoljno dešifrirala Detlefove numeričke nizove. Kava joj je bila hladna, a čak je i kutija cigareta ostala netaknuta.
    
  Perdue joj je prišao i nježno je privukao u suosjećajan zagrljaj. "Jako mi je žao, ljubavi. Znam da si obožavala starca." Nina je šutjela. Perdue je nježno pritisnuo obraz uz njezin, a sve o čemu je mogla razmišljati bilo je koliko se brzo njegova temperatura vratila u normalu. Ispod pokrivača njezine kose šapnuo je: "Budi oprezna s tim Nijemcem, molim te, ljubavi. Čini se kao prokleto dobar glumac, ali je Nijemac. Razumiješ li što mislim?"
    
  Nina je uzdahnula. Njezine su se oči susrele s Purdueovim dok se mrštio, tiho zahtijevajući objašnjenje. Uzdisao je i osvrnuo se oko sebe kako bi se uvjerio da su sami.
    
  "Odlučan je zadržati svoj mobitel. Ne znate ništa o njemu osim njegove umiješanosti u istragu ubojstva u Berlinu. Koliko znamo, on bi mogao biti ključna figura. Mogao je ubiti svoju ženu kad je shvatio da igra za neprijatelja", tiho je iznio svoju teoriju.
    
  "Jesi li ga vidio kako ju je ubio?" U veleposlanstvu? Slušaš li uopće sebe?" upitala je, glasom punim ogorčenja. "Pomogao ti je spasiti se, Perdue. Da nije bilo njega, Sam i ja nikada ne bismo znali da si nestao. Da nije bilo Detlefa, nikada ne bismo znali gdje pronaći kazahstansku rupu Crnog Sunca da te spasimo."
    
  Purdue se nasmiješio, a izraz lica mu je odavao pobjedu. "Upravo to pokušavam reći, draga moja. To je zamka. Nemoj samo slijediti sve njegove upute. Kako znaš da nije vodio tebe i Sama k meni? Možda ste me trebali pronaći; trebali ste me izvući. Je li sve ovo dio velikog plana?"
    
  Nina nije htjela vjerovati. Evo je nagovarala Detlefa da iz nostalgije ne zatvara oči pred opasnošću, ali radila je potpuno istu stvar! Nije bilo sumnje da je Perdue bio u pravu, ali još nije mogla shvatiti potencijalnu izdaju.
    
  "Crno Sunce je pretežno njemačko", nastavio je Purdue šaptati, pretražujući hodnik. "Imaju svoje ljude posvuda. A koga najviše žele uništiti? Mene, tebe i Sama. Koji je bolji način da nas sve okupe u potrazi za neuhvatljivim blagom nego korištenjem dvostrukog agenta, operativca Crnog Sunca, kao žrtve? Žrtva sa svim odgovorima više je kao... negativac."
    
  "Jesi li uspjela dešifrirati informacije, Nina?" upitao je Detlef, ulazeći s ulice i otresajući košulju.
    
  Perdue ju je promatrao, posljednji put joj milujući kosu prije nego što je krenuo u kuhinju na piće. Nina je morala ostati mirna i surađivati dok nekako ne shvati igra li Detlef za krivi tim. "Gotovo smo stigli", rekla mu je, skrivajući sve sumnje koje je gajila. "Samo se nadam da ćemo dobiti dovoljno informacija da pronađemo nešto korisno. Što ako se ova poruka ne odnosi na lokaciju Jantarne sobe?"
    
  "Ne brini. Ako je tako, napast ćemo Red izravno. Dovraga s Jantarnom sobom", rekao je. Trudio se kloniti Purduea, barem izbjegavati biti nasamo s njim. Njih dvojica se više nisu slagali. Sam je bio distanciran i većinu vremena provodio je sam u svojoj sobi, zbog čega se Nina osjećala potpuno usamljeno.
    
  "Morat ćemo uskoro krenuti", glasno je predložila Nina, kako bi svi mogli čuti. "Dešifrirat ću ovu poruku, a onda moramo krenuti prije nego što nas netko pronađe. Kontaktirat ćemo lokalne vlasti u vezi Kirilovog tijela čim se dovoljno udaljimo odavde."
    
  "Slažem se", rekao je Purdue, stojeći kraj vrata odakle je promatrao zalazak sunca. "Što prije stignemo do Jantarne sobe, to bolje."
    
  "Pod uvjetom da dobijemo točne informacije", dodala je Nina, zapisujući sljedeći redak.
    
  "Gdje je Sam?" upitao je Perdue.
    
  "Otišao je u svoju sobu nakon što smo pospremili Kirilov nered", odgovorio je Detlef.
    
  Perdue je htio razgovarati sa Samom o svojim sumnjama. Dok je Nina bila zauzeta Detlefom, mogao je jednako tako upozoriti Sama. Pokucao je na vrata, ali nije bilo odgovora. Perdue je pokucao glasnije, da probudi Sama u slučaju da spava. "Gospodine Cleve! Sada nije vrijeme za odgađanje. Moramo krenuti!"
    
  "Shvatila sam", uzviknula je Nina. Detlef joj je prišao za stol, nestrpljiv čuti što će Milla reći.
    
  "Što ona govori?" upitao je, sjedajući na stolicu pokraj Nine.
    
  "Možda ovo izgleda kao koordinate? Vidiš?" predložila je, pružajući mu komad papira. Dok ga je on promatrao, Nina se pitala što bi učinio ako bi primijetio da je napisala lažnu poruku, samo da provjeri zna li već svaki korak. Izmislila je poruku, očekujući da će posumnjati u njezin rad. Tada bi znala usmjerava li on grupu svojim numeričkim nizovima.
    
  "Sam je otišao!" viknuo je Perdue.
    
  "Ne može biti!" viknula je Nina, čekajući Detlefov odgovor.
    
  "Ne, stvarno ga nema", promuklo je rekao Perdue nakon što je pretražio cijelu kuću. "Svuda sam tražio. Čak sam provjerio i vani. Sama nema."
    
  Detlefov je mobitel zazvonio.
    
  "Stavite ga na spikerfon, šampione", inzistirao je Perdue. S osvetoljubivim osmijehom, Detlef je poslušao.
    
  "Holzer", odgovorio je.
    
  Čuli su kako netko dodaje telefon dok muškarci razgovaraju u pozadini. Nina je bila razočarana što nije uspjela završiti svoj mali test iz njemačkog.
    
  Prava poruka od Mille, koju je dešifrirala, sadržavala je više od pukih brojeva ili koordinata. Bila je puno uznemirujuća. Dok je slušala telefonski poziv, sakrila je komad papira s izvornom porukom u svoje vitke prste. Prvo je pisalo "Taifel ist gekommen", zatim "sklonište objekta" i "potreban kontakt". Posljednji dio je jednostavno glasio "Pripjat, 1955."
    
  Kroz zvučnik telefona čuli su poznati glas koji je potvrđivao njihove najgore strahove.
    
  "Nina, ne obraćaj pažnju na to što govore! Mogu ovo preživjeti!"
    
  "Sam!" vrisnula je.
    
  Čuli su tučnjavu dok su otmičari fizički kažnjavali Sama zbog njegove drskosti. U pozadini je muškarac zamolio Sama da kaže što mu je rečeno.
    
  "Jantarna soba je u sarkofagu", promuca Sam, ispljunuvši krv od udarca koji je upravo primio. "Imaš 48 sati da ga uzvratiš, inače će ubiti njemačkog kancelara. I... i", zagrcnuo se, "preuzet će kontrolu nad EU."
    
  "Tko? Sam, tko?" brzo je upitao Detlef.
    
  "Nije tajna tko, prijatelju", rekla mu je Nina bez ustručavanja.
    
  "Kome ćemo ovo predati?" ubacio se Perdue. "Gdje i kada?"
    
  "Dobit ćeš upute kasnije", rekao je čovjek. "Nijemac zna gdje treba slušati."
    
  Poziv je naglo prekinuo. "O, moj Bože", zastenja Nina kroz ruke, prekrivši lice dlanovima. "Bila si u pravu, Purdue. Milla stoji iza svega ovoga."
    
  Pogledali su Detlefa.
    
  "Misliš li da sam ja odgovoran za ovo?" branio se. "Jesi li lud?"
    
  "Vi ste nam do sada davali sve naredbe, gospodine Holzer - ni manje ni više nego na temelju Millinih prijenosa. Crno Sunce će nam poslati upute istim kanalom. Učinite tu prokletu stvar!" vrisnula je Nina, koju je Perdue spriječio da napadne krupnu Nijemicu.
    
  "Nisam znao ništa o ovome! Kunem se! Tražio sam Purduea kako bih dobio objašnjenje kako mi je žena umrla, za ime Božje! Moja je misija bila jednostavno pronaći ubojicu moje žene, a ne ovo! A on stoji upravo tamo, ljubavi moja, upravo tamo s tobom. Još ga uvijek štitiš, nakon sveg ovog vremena, a sve ovo vrijeme si znao da je ubio Gabi", bijesno je zavapio Detlef. Lice mu je pocrvenjelo, a usne su mu drhtale od bijesa dok je uperio svoj Glock u njih, otvarajući vatru.
    
  Perdue je zgrabio Ninu i povukao je sa sobom na pod. "U kupaonicu, Nina! Idi! Idi!"
    
  "Ako kažeš da sam ti to rekla, kunem se da ću te ubiti!" vrisnula je na njega dok ju je gurao naprijed, jedva izbjegavši dobro naciljani metak.
    
  "Neću, obećavam. Samo se makni! Ovdje je!" preklinjao je Purdue dok su ulazili u kupaonicu. Detlefova sjena, masivna uz zid hodnika, brzo se kretala prema njima. Zalupili su vratima kupaonice i zaključali ih baš kad je odjeknuo još jedan pucanj, pogodivši čelični okvir vrata.
    
  "O, Bože moj, ubit će nas", promuklo je promrmljala Nina, provjeravajući svoju kutiju prve pomoći tražeći nešto oštro što bi mogla upotrijebiti kad je Detlef neizbježno upao kroz vrata. Pronašla je čelične škare i gurnula ih u stražnji džep.
    
  "Probaj kroz prozor", predložio je Perdue, brišući čelo.
    
  "Što nije u redu?" upitala je. Perdue je ponovno izgledao bolesno, obilno se znojio i čvrsto držao ručku kade. "O Bože, ne opet."
    
  "Taj glas, Nina. Muškarac na telefonu. Mislim da sam ga prepoznao. Zove se Kemper. Kad su izgovorili ime na tvojoj snimci, osjećao sam se isto kao i sada. A kad sam čuo glas tog muškarca na Samovom telefonu, ponovno me preplavila ta strašna mučnina", priznao je, isprekidano dišući.
    
  "Misliš li da su ove čarolije uzrokovane nečijim glasom?" upitala je brzo, pritišćući obraz na pod kako bi provirila ispod vrata.
    
  "Nisam siguran, ali mislim da jesam", odgovorio je Perdue, boreći se protiv neodoljivog zagrljaja zaborava.
    
  "Netko stoji na vratima", šapnula je. "Purdue, moraš ostati na oprezu. Na vratima je. Moramo proći kroz prozor. Misliš li da možeš to podnijeti?"
    
  Odmahnuo je glavom. "Previše sam umoran", frknuo je. "Moraš se i-izvući... uh, odavde..."
    
  Perdue je govorio nepovezano, teturajući prema zahodu s raširenim rukama.
    
  "Neću te ostaviti ovdje!" prosvjedovala je. Purdue je povraćao dok nije bio preslab da bi se uspravio. Ispred vrata je bilo sumnjivo tiho. Nina je pretpostavila da će psihotični Nijemac strpljivo čekati da izađu kako bi ih mogao upucati. Još je uvijek bio ispred vrata, pa je otvorila slavine u kadi kako bi prikrila svoje pokrete. Potpuno je otvorila slavine i zatim pažljivo otvorila prozor. Nina je strpljivo škarama odvrnula rešetke, jednu po jednu, dok nije uspjela skinuti napravu. Bilo je teško. Nina je stenjala, okrećući torzo kako bi ga spustila, ali je otkrila da su Purdueove ruke podignute da joj pomognu. Spustio je rešetke, ponovno izgledajući kao stari ja. Bila je potpuno zapanjena tim čudnim čarolijama koje su mu uzrokovale užasno loše raspoloženje, ali ubrzo je pušten.
    
  "Osjećaš li se bolje?" upitala je. Kimnuo je s olakšanjem, ali Nina je vidjela da ga stalni napadi vrućice i povraćanja brzo dehidriraju. Oči su mu izgledale umorno, a lice blijedo, ali ponašao se i govorio kao i obično. Perdue je pomogao Nini da izađe kroz prozor, a ona je skočila na travu vani. Njegovo visoko tijelo nespretno se izvilo u prilično uskom prolazu prije nego što je pao na tlo pored nje.
    
  Odjednom je Detlefova sjena pala na njih.
    
  Ninino srce je gotovo stalo kad je pogledala divovsku prijetnju. Bez razmišljanja, skočila je i ubola ga škarama u prepone. Perdue mu je izbio Glock iz ruku i uzeo ga, ali zatvarač je još uvijek bio napet, što je ukazivalo na prazan spremnik. Krupni muškarac držao je Ninu u naručju, smijući se Perdueovom neuspjelom pokušaju da ga upuca. Nina je izvukla škare i ponovno ga ubola. Detlefu je oko eksplodiralo dok mu je zarila zatvorene oštrice u duplju.
    
  "Hajde, Nina!" viknuo je Perdue, bacajući beskorisno oružje. "Prije nego što ustane. Još se kreće!"
    
  "Da?" nasmijala se. "Mogu to promijeniti!"
    
  Ali Perdue ju je odvukao i potrčali su prema gradu, ostavljajući svoje stvari.
    
    
  Poglavlje 25
    
    
  Sam se spoticao iza mršavog tiranina. Krv mu je curila niz lice i umrljala košulju iz nazubljene rane odmah ispod desne obrve. Razbojnici su ga držali za ruke, vukući ga prema velikom brodu koji se ljuljao na vodama Gdynianskog zaljeva.
    
  "Gospodine Cleve, očekujem da ćete izvršiti sve naše naredbe, inače će vaši prijatelji biti okrivljeni za smrt njemačkog kancelara", obavijestio ga je njegov otmičar.
    
  "Nemaš im što pripisati!" prepirao se Sam. "Osim toga, ako ti idu na ruku, svi ćemo ionako poginuti. Znamo koliko su podli ciljevi Reda."
    
  "A ja sam mislio da znaš opseg genijalnosti i sposobnosti Reda. Kako glupo od mene. Molim te, nemoj me tjerati da koristim tvoje kolege kao primjer da ti pokažem koliko smo ozbiljni", sarkastično je rekao Klaus. Okrenuo se svojim ljudima. "Pozovite ga na brod. Moramo ići."
    
  Sam je odlučio pričekati malo prije nego što isproba svoje nove vještine. Prvo se htio malo odmoriti kako bi se uvjerio da ga neće ponovno iznevjeriti. Grubo su ga odvukli preko doka i gurnuli na klimavo plovilo.
    
  "Dovedite ga!" naredio je jedan od muškaraca.
    
  "Vidimo se kad stignemo na odredište, gospodine Cleve", rekao je Klaus dobrodušno.
    
  "O, Bože, opet sam na prokletom nacističkom brodu!" Sam je jadikovao nad svojom sudbinom, ali raspoloženje mu nije bilo nimalo pomirljivo. "Ovaj put ću im rastrgati mozgove i natjerati ih da se međusobno poubijaju." Čudno, osjećao se jačim u svojim sposobnostima kada su mu emocije bile negativne. Što su mu misli postajale mračnije, to je jači bio osjećaj trnaca u mozgu. "Još uvijek je tu", nasmiješio se.
    
  Navikao se na osjećaj da je parazit. Saznanje da je to samo kukac iz mladosti Zemlje nije Samu ništa značilo. Davalo mu je ogromnu mentalnu moć, možda iskorištavajući neke sposobnosti davno zaboravljene ili koje će tek biti razvijene u dalekoj budućnosti. Možda, pomislio je, to je organizam posebno prilagođen za ubijanje, slično instinktima grabežljivca. Možda je preusmjeravao energiju iz određenih dijelova modernog mozga, preusmjeravajući je na iskonske psihičke nagone; a budući da su ti nagoni služili preživljavanju, nisu bili usmjereni prema mučenju, već prema dominaciji i ubijanju.
    
  Prije nego što su ugurali pretučenog novinara u kabinu koju su rezervirali za svog zatočenika, dvojica muškaraca koja su držala Sama skinula ga je do gola. Za razliku od Davea Perduea, Sam se nije opirao. Umjesto toga, proveo je neko vrijeme u mislima, blokirajući sve što su radili. Dvoje njemačkih gorila koje su ga svlačile bilo je čudno, a sudeći po malo njemačkog koji je razumio, kladili su se koliko će vremena trebati niskom Škotu da se slomi.
    
  "Tišina je obično negativan dio spuštanja", nasmiješio se ćelavi muškarac, spuštajući Samove kratke hlače do gležnjeva.
    
  "Moja djevojka to radi neposredno prije nego što baci bijes", primijetio je mršavi tip. "100 eura, tako da će do sutra plakati kao kučka."
    
  Ćelavi bandit ljutito je pogledao Sama, stojeći neugodno blizu. "Ušao si. Kažem da pokušava pobjeći prije nego što stignemo u Latviju."
    
  Dvojica muškaraca su se nasmijala dok su ostavljali svog zarobljenika golog, otrcanog i kipjećeg ispod njegove bezizražajne maske. Nakon što su zatvorili vrata, Sam je na trenutak ostao nepomičan. Nije znao zašto. Jednostavno se nije htio pomaknuti, iako mu um nije bio u kaosu. Iznutra se osjećao snažno, sposobno i moćno, ali stajao je ondje, nepomično, jednostavno procjenjujući situaciju. Jedini pokret bile su njegove oči, skenirajući sobu u kojoj su ga ostavili.
    
  Kabina oko njega bila je daleko od udobnosti koju je očekivao od njezinih hladnih i proračunatih vlasnika. Krem čelični zidovi spajali su se na četiri vijcima pričvršćena kuta s hladnim, golim podom pod njegovim nogama. Nije bilo kreveta, WC-a, prozora. Samo vrata, zaključana na rubovima na isti način kao i zidovi. Jedna, usamljena žarulja slabo je osvjetljavala prljavu sobu, ostavljajući mu malo senzorne stimulacije.
    
  Samu nije smetao namjerni nedostatak ometanja, jer ono što je trebala biti metoda mučenja, zahvaljujući Kemperu, bila je dobrodošla prilika za njegovog taoca da se u potpunosti usredotoči na svoje mentalne sposobnosti. Čelik je bio hladan i Sam je bio prisiljen ili stajati cijelu noć ili smrznuti stražnjicu. Sjeo je, ne razmišljajući zapravo o svojoj nevolji, teško impresioniran iznenadnom hladnoćom.
    
  "Je*i se", rekao je sam sebi. "Ja sam Škot, idioti. Što mislite da nosimo ispod kiltova običnog dana?" Hladnoća ispod njegovih genitalija bila je svakako neugodna, ali podnošljiva, a to je ono što je ovdje bilo potrebno. Sam je želio da iznad njega postoji prekidač za gašenje svjetla. Svjetlo mu je ometalo meditaciju. Dok se brod ljuljao pod njim, zatvorio je oči, pokušavajući se riješiti pulsirajuće glavobolje i peckanja na zglobovima gdje mu se koža poderala tijekom borbe s otmičarima.
    
  Postupno, jednu po jednu, Sam je isključivao manje nelagode poput boli i hladnoće, polako uranjajući u intenzivnije cikluse misli sve dok nije osjetio kako se struja u njegovoj lubanji pojačava, poput nemirnog crva koji se budi u jezgri njegove lubanje. Poznati val prostrujao mu je mozgom, a dio njega prodro je u leđnu moždinu poput potočića adrenalina. Osjetio je toplinu očiju dok mu je tajanstvena munja ispunjavala glavu. Sam se nasmiješio.
    
  Pred njegovim se umom stvorila neka vrsta vezice dok se pokušavao usredotočiti na Klausa Kempera. Nije ga trebao locirati na brodu sve dok je izgovarao njegovo ime. Činilo se kao da je prošao sat vremena, ali još uvijek nije mogao kontrolirati tiranina koji se nadvijao u blizini, ostavljajući Sama slabim i obilno znojnim. Frustracija je prijetila njegovoj samokontroli, kao i nadama da će pokušati, ali je nastavio pokušavati. Na kraju je toliko napregnuo um da je izgubio svijest.
    
  Kad se Sam osvijestio, soba je bila mračna, što ga je ostavilo nesigurnim u vlastito stanje. Koliko god naprezao oči, nije mogao ništa vidjeti u mrklom mraku. Na kraju je Sam počeo sumnjati u vlastitu zdravu pamet.
    
  "Sanjam li?" pitao se, pružajući ruku ispred sebe, vrhovi prstiju nezadovoljni. "Jesam li upravo sada pod utjecajem ove monstruozne stvari?" Ali nije mogao biti. Uostalom, kada bi drugi preuzeo kontrolu, Sam je obično promatrao kroz ono što se činilo kao tanki veo. Nastavljajući svoje prethodne pokušaje, protegnuo je svoj um poput tragajućeg pipka u tamu kako bi pronašao Klausa. Manipulacija se, pokazalo se, bila neuhvatljiv pothvat. Ništa iz toga nije proizašlo, osim dalekih glasova u žučnoj raspravi i glasnog smijeha ostalih.
    
  Odjednom, poput munje, njegova percepcija okoline nestala je, zamijenjena živopisnim sjećanjem koje nikada nije ni sumnjao. Sam se namrštio, prisjećajući se ležanja na stolu ispod prljavih svjetiljki koje su bacale slabu svjetlost u radionici. Prisjetio se intenzivne vrućine kojoj je bio izložen u malom radnom prostoru, ispunjenom alatima i posudama. Prije nego što je mogao dalje vidjeti, sjećanje ga je prizvalo na još jedan osjećaj, onaj koji je njegov um odlučio zaboraviti.
    
  Neizdrživa bol ispunila mu je unutarnje uho dok je ležao na mračnom, vrućem mjestu. Iznad njega, kap soka drveta curila je iz bačve, jedva promašivši njegovo lice. Ispod bačve, velika vatra pucketala je u treperavim vizijama njegovih sjećanja. To je bio izvor intenzivne vrućine. Duboko u uhu, oštar ubod natjerao ga je da krikne od boli dok je žuti sirup kapao na stol pored njegove glave.
    
  Samu je zastao dah kad mu je spoznaja sinula. 'Jantar! Organizam je bio zarobljen u jantaru, rastopljen od strane tog starog gada! Naravno! Kad se rastopio, prokleta stvar je mogla slobodno pobjeći. Iako, nakon sveg ovog vremena, trebala bi biti mrtva. Mislim, sok drevnog drveća teško se kvalificira kao kriogeni!' Sam se prepirao s njegovom logikom. Dogodilo se to dok je bio polusvjestan pod dekom u radnoj sobi - Kalihasinoj domeni - dok se još oporavljao od svoje muke na prokletom DKM Geheimnisu, nakon što ga je izbacio van.
    
  Odatle, sa svom tom zbrkom i boli, sve se zamračilo. Ali Sam se sjetio starca koji je utrčao da spriječi prolijevanje žutog mulja. Također se sjetio starca kako ga je pitao je li prognan iz pakla i kome pripada. Sam je odmah odgovorio s "Purdue" na starčevo pitanje, više podsvjesni refleks nego stvarna koherentnost, i dva dana kasnije, našao se na putu do nekog udaljenog, tajnog objekta.
    
  Tamo je Sam prošao kroz svoj postupni i mukotrpni oporavak pod brigom i medicinskim vodstvom posebno odabranog tima liječnika s Purduea sve dok nije bio spreman pridružiti se Purdueu u Raichtisusisu. Na njegovo zadovoljstvo, tamo se ponovno susreo s Ninom, svojom ljubavnicom i predmetom njegovih stalnih borbi s Purdueom dugi niz godina.
    
  Cijela vizija trajala je samo dvadeset sekundi, ali Sam se osjećao kao da ponovno proživljava svaki detalj u stvarnom vremenu - ako je koncept vremena uopće postojao u ovom iskrivljenom osjećaju postojanja. Sudeći po blijedećim sjećanjima, Samovo rasuđivanje vratilo se na gotovo normalnu razinu. Njegova su se osjetila prebacivala između dva svijeta mentalnog lutanja i fizičke stvarnosti, poput poluga koje se prilagođavaju izmjeničnim strujama.
    
  Vratio se u sobu, njegove osjetljive i grozničave oči napadala je slabašna svjetlost gole električne žarulje. Sam je ležao na leđima, drhteći od hladnog poda ispod sebe. Od ramena do listova, koža mu je utrnula od nepopustljive vrućine čelika. Koraci su se približavali sobi u kojoj se nalazio, ali Sam je odlučio glumiti oposuma, ponovno frustriran svojom nemogućnošću da prizove bijesnog entomo-boga, kako ga je nazivao.
    
  "Gospodine Cleve, dovoljno sam obučen da znam kada netko glumi. Niste ništa nesposobniji od mene", promrmlja Klaus ravnodušno. "Međutim, znam i što ste pokušavali učiniti i moram reći da se divim vašoj hrabrosti."
    
  Sam je bio znatiželjan. Ne mičući se, upitao je: "Oh, reci mi, starče." Klausa nije zabavljala podrugljiva imitacija kojom se Sam Cleve rugao njegovoj profinjenoj, gotovo ženstvenoj elokvenciji. Šake su mu se gotovo stisnule zbog novinarove drskosti, ali bio je stručnjak za samokontrolu i zadržao je prisebnost. "Pokušavao si manipulirati mojim mislima. Ili to, ili si jednostavno bio odlučan ostati u mojim mislima, poput neugodnog sjećanja na bivšu djevojku."
    
  "Kao da znaš što je djevojka", promrmljao je Sam veselo. Očekivao je udarac u rebra ili udarac nogom u glavu, ali ništa se nije dogodilo.
    
  Odbijajući Samove pokušaje da rasplamsa svoju osvetu, Klaus je objasnio: "Znam da imate Kalihasu, gospodine Cleave. Polaskan sam što me smatrate dovoljno ozbiljnom prijetnjom da je upotrijebite protiv mene, ali moram vas zamoliti da pribjegnete umirujućim praksama." Neposredno prije odlaska, Klaus se nasmiješio Samu: "Molim vas, sačuvajte svoj poseban dar za... košnicu."
    
    
  Poglavlje 26
    
    
  "Shvaćaš da je do Pripjata otprilike četrnaest sati vožnje, zar ne?" obavijestila je Nina Perduea dok se šuljao prema Kirilovoj garaži. "A da ne spominjemo činjenicu da bi Detlef još uvijek mogao biti ovdje, što se i očekuje s obzirom na to da njegovo tijelo ne zauzima točno ono mjesto gdje sam mu zadala posljednji udarac, zar ne?"
    
  "Nina, draga moja", tiho reče Purdue, "gdje ti je vjera? Još bolje, gdje je ona drska čarobnica u koju se obično pretvoriš kad postane teško? Vjeruj mi. Znam kako to učiniti. Kako ćemo inače spasiti Sama?"
    
  "Je li ovo o Samu? Jesi li siguran da nije o Jantarnoj sobi?" doviknula je. Purdue nije zaslužio odgovor na njezinu optužbu.
    
  "Ne sviđa mi se ovo", promrmljala je, čučnuvši pokraj Purduea, pregledavajući perimetar kuće i dvorišta iz kojeg su jedva pobjegli prije manje od dva sata. "Imam loš osjećaj da je još uvijek vani."
    
  Purdue se prišuljao bliže Kirillovim garažnim vratima, dva klimava željezna lima jedva su bila pričvršćena žicom i šarkama. Vrata su bila povezana zaključanim lokotom na debelom, zahrđalom lancu, nekoliko centimetara od blago iskrivljenog položaja desnih vrata. Iza otvora, šupa je bila mrkli mrak. Purdue je pokušao vidjeti može li razbiti lokot, ali zastrašujući škripavi zvuk odvratio ga je od pokušaja da izbjegne uznemiravanje izvjesnog udovca-ubojice.
    
  "Ovo je loša ideja", inzistirala je Nina, postupno gubeći strpljenje s Purdueom.
    
  "Primljeno na znanje", rekao je odsutno. Duboko zamišljen, stavio je ruku na njezino bedro kako bi privukao njezinu pozornost. "Nina, ti si jako sitna žena."
    
  "Hvala što si primijetio/la", promrmljala je.
    
  "Misliš li da možeš provući svoje tijelo kroz vrata?" upitao je iskreno. Podigavši jednu obrvu, zurila je u njega, ne govoreći ništa. Zapravo, razmišljala je o tome, s obzirom na to da je vrijeme pritišće i da imaju znatnu udaljenost koju moraju prijeći do sljedećeg odredišta. Napokon je izdahnula, zatvorila oči i poprimila prikladan stav unaprijed stvorenog žaljenja zbog onoga što će učiniti.
    
  "Znao sam da mogu računati na tebe", nasmiješio se.
    
  "Začepi!" zarežala je na njega, usne su joj bile stisnute od iritacije, a koncentracija napeta. Nina se probijala kroz visoki korov i trnovito grmlje, čije su trnje virile kroz debelu tkaninu njezinih traperica. Trznula se, proklinjala i mrmljala prema slagalici s dvostrukim vratima sve dok nije stigla do dna prepreke koja je stajala između nje i Kirillovog izudaranog Volva. Nina je očima mjerila širinu tamnog procjepa između vrata, odmahujući glavom u Purdueovom smjeru.
    
  "Samo naprijed! Uklopit ćeš se", bezglasno je promrmljao, provirujući iza korova kako bi promatrao Detlefa. Sa svoje povoljne točke imao je jasan pogled na kuću, posebno na prozor kupaonice. Međutim, ta je prednost ujedno bila i prokletstvo, jer je značila da ih nitko nije mogao promatrati iz kuće. Detlef ih je mogao vidjeti jednako lako kao što su oni mogli vidjeti njega, i to je bio razlog hitnosti.
    
  "O, Bože", šapnula je Nina, gurajući ruke i ramena između vrata, grčeći se od grubog ruba kosih vrata koji su joj grebali leđa dok je prolazila. "Isuse, drago mi je da nisam otišla na drugu stranu", tiho je promrmljala. "Ta konzerva tune bi me oderala kao nešto strašno, dovraga!" Namrštila se još više dok joj se bedro vuklo po sitnom, nazubljenom kamenju, prateći jednako oštećene dlanove.
    
  Perdueov prodorni pogled ostao je prikovan za kuću, ali nije čuo ni vidio ništa što bi ga uznemirilo - još. Srce mu je lupalo pri pomisli na smrtonosnog revolveraša kako izlazi iz stražnjih vrata kolibe, ali vjerovao je Nini da će ih izvući iz neugodne situacije. S druge strane, užasavao se mogućnosti da Kirillovi ključevi od auta nisu u bravi. Kad je čuo zveckanje lanca, vidio je kako Ninina bedra i koljena klize kroz otvor, a zatim joj čizme nestaju u tami. Nažalost, nije bio jedini koji je čuo buku.
    
  "Odlično obavljeno, draga", šapnuo je smiješeći se.
    
  Jednom unutra, Nina je osjetila olakšanje što su vrata automobila koja je pokušala otvoriti bila otključana, ali ubrzo je bila shrvana kad je otkrila da ključevi nisu ni na jednom od mjesta na koje su ukazivali brojni naoružani ljudi koje je vidjela.
    
  "Dovraga", siktala je, pretražujući ribarski pribor, limenke piva i još nekoliko predmeta čiju svrhu nije htjela ni razmatrati. "Gdje su ti, dovraga, ključevi, Kirille? Gdje ludi stari ruski vojnici drže svoje proklete ključeve od auta - osim u džepovima?"
    
  Vani je Perdue čuo kako se kuhinjska vrata zatvaraju. Kao što se i bojao, Detlef se pojavio iza ugla. Perdue je ležao ničice na travi, nadajući se da je Detlef izašao van zbog nečeg trivijalnog. Ali njemački div nastavio je prema garaži, gdje je Nina očito imala problema s pronalaženjem ključeva od auta. Glava mu je bila omotana krvavom tkaninom, koja mu je prekrivala oko, koje je Nina probila škarama. Znajući da je Detlef neprijateljski raspoložen prema njemu, Perdue je odlučio odvratiti mu pažnju od Nine.
    
  "Nadam se da nema tu prokletu pušku", promrmljao je Perdue dok je skakao u vidokrug i kretao se prema čamcu, koji je bio prilično udaljen. Ubrzo nakon toga, čuo je pucnjeve, osjetio vrući trzaj u ramenu i još jedan zvižduk pored uha. "Prokletstvo!", kriknuo je spotičući se, ali je ustao i nastavio dalje.
    
  Nina je čula pucnje. Trudeći se da ne paniči, zgrabila je mali nož za rezanje koji je ležao na podu iza suvozačevog sjedala, gdje je bila skrivena njezina ribarska oprema.
    
  "Nadam se da nijedan od tih hitaca nije ubio mog bivšeg dečka Detlefa, inače ću ti ovim malim alatom za probijanje brava otkinuti kožu s guzice", nasmijala se, paleći krovna svjetla na autu i saginjući se kako bi došla do ožičenja ispod volana. Nije imala namjeru ponovno rasplamsati svoju bivšu romansu s Daveom Perdueom, ali on je bio jedan od njezina dva najbolja prijatelja, a ona ga je obožavala, unatoč činjenici da ju je uvijek dovodio u situacije opasne po život.
    
  Prije nego što je stigao do spremišta za čamce, Perdue je shvatio da mu ruka gori. Topli mlaz krvi slijevao se niz lakat i ruku dok je trčao prema zaklonu zgrade, ali kad se konačno uspio osvrnuti, čekalo ga je još jedno neugodno iznenađenje. Detlef ga uopće nije progonio. Više se ne smatrajući rizikom, Detlef je vratio svoj Glock u futrolu i krenuo prema klimavoj garaži.
    
  "O ne!" Perdue je dahtao. Međutim, znao je da Detlef neće moći doći do Nine kroz uski procjep između vrata zaključanih lancem. Njegova impresivna veličina imala je svoje nedostatke, a bila je blagoslov za sitnu i živahnu Ninu, koja je bila unutra, ožičavajući auto znojnim rukama i gotovo bez svjetla.
    
  Frustriran i povrijeđen, Perdue je bespomoćno promatrao kako Detlef provjerava bravu i lanac ne bi li vidio je li netko mogao provaliti. 'Vjerojatno misli da sam ovdje sam. Bože, nadam se', pomislio je Perdue. Dok se Nijemac petljao s garažnim vratima, Perdue se ušuljao u kuću kako bi zgrabio što više njihovih stvari. Ninina torba za laptop sadržavala je i njezinu putovnicu, a Samovu putovnicu pronašao je u novinarskoj sobi na stolici pored kreveta. Iz Nijemčevog novčanika Perdue je izvadio gotovinu i zlatnu AMEX kreditnu karticu.
    
  Ako Detlef vjeruje da je Perdue ostavio Ninu u gradu i da će se vratiti kako bi s njim završila bitku, to bi bilo sjajno, nadao se milijarder, promatrajući Nijemca kako razmišlja o situaciji s kuhinjskog prozora. Perdue je osjetio kako mu ruka utrne sve do prstiju, a gubitak krvi mu je izazivao vrtoglavicu, pa je iskoristio preostalu snagu da se prišulja natrag do spremišta za čamce.
    
  "Požuri, Nina", šapnuo je, skidajući naočale kako bi ih obrisao i košuljom obrisao znoj s lica. Na Purdueovo olakšanje, Nijemac se odlučio protiv uzaludnog pokušaja provale u garažu, uglavnom zato što nije imao ključ za lokot. Dok je vraćao naočale, ugledao je Detlefa kako ide prema njemu. "Doći će se uvjeriti da sam mrtav!"
    
  Zvuk paljenja, koji je odjekivao cijelu večer, odjeknuo je iza krupnog udovca. Detlef se okrenuo i požurio natrag u garažu, izvukavši pištolj. Purdue je bio odlučan držati Detlefa podalje od Nine, čak i ako ga to košta života. Ponovno se pojavio iz trave i vrisnuo, ali Detlef ga je ignorirao dok je automobil pokušavao ponovno upaliti.
    
  "Nemoj je poplaviti, Nina!" bilo je sve što je Purdue mogla viknuti dok su Detlefove ogromne ruke zgrabile lanac i počele razdvajati vrata. Nije htio ispustiti lanac. Bio je zgodan i debeo, daleko sigurniji od krhkih željeznih vrata. Iza vrata, motor je ponovno zaurlao, ali je utihnuo trenutak kasnije. Sada je jedini zvuk u popodnevnom zraku bio zvuk vrata koja su se zalupila pod bijesnom snagom njemačkog zvona. Metalna pukotina je zaškripala dok je Detlef rastavljao cijelu instalaciju, kidajući vrata s njihovih krhkih šarki.
    
  "O, moj Bože!" zastenjao je Purdue, očajnički pokušavajući spasiti svoju voljenu Ninu, ali nije imao snage pobjeći. Gledao je kako se vrata raspadaju poput lišća koje pada s drveta dok je motor ponovno zaurlao. Volvo, dobivajući zamah, zaškripao je pod Nininom nogom i naglo krenuo naprijed dok je Detlef odbacio druga vrata u stranu.
    
  "Hvala, prijatelju!" rekla je Nina, pritišćući gas i otpuštajući spojku.
    
  Perdue je vidio samo kako se Detlefov okvir raspada dok se stari automobil punom brzinom zabio u njega, bacivši mu tijelo nekoliko metara u stranu svojim zamahom. Kutijasta, ružna smeđa limuzina proklizala je po blatnjavoj travi, krećući se prema mjestu gdje ju je Perdue zaustavio. Nina je otvorila suvozačka vrata baš kad se automobil spremao zaustaviti, taman toliko dugo da se Perdue baci na sjedalo prije nego što je iskliznuo na ulicu.
    
  "Jesi li dobro? Purdue! Jesi li dobro? Gdje te udario?" nastavila je vrištati, preko buke motora.
    
  "Bit ću dobro, draga moja", Perdue se posramljeno nasmiješio, stišćući mu ruku. "Kakva je sreća što je drugi metak promašio moju lubanju."
    
  "Imam sreće što sam naučila upaliti auto kako bih impresionirala zgodnog huligana iz Glasgowa kad mi je bilo sedamnaest!" dodala je ponosno. "Purdue!"
    
  "Samo nastavi voziti, Nina", odgovorio je. "Samo nas što prije prevezi preko granice u Ukrajinu."
    
  "Pod pretpostavkom da Kirillova stara krntija može podnijeti putovanje", uzdahnula je, provjeravajući pokazivač goriva, koji je prijetio da će prijeći oznaku rezerve. Perdue je pokazao Detlefovu kreditnu karticu i nasmiješio se kroz bol dok je Nina prasnula u trijumfalni smijeh.
    
  "Daj mi to!" nasmiješila se. "I odmori se. Kupit ću ti zavoj čim stignemo do sljedećeg grada. Odande nećemo stati dok ne budemo na dometu Vražjeg kotla i dok se Sam ne vrati."
    
  Perdue nije razumio zadnji dio. Već je zaspao.
    
    
  Poglavlje 27
    
    
  U Rigi, u Latviji, Klaus i njegova mala posada pristali su za sljedeću etapu putovanja. Bilo je malo vremena za pripremu za nabavu i prijevoz panela Jantarne sobe. Nije bilo vremena za gubljenje, a Kemper je bio vrlo nestrpljiv čovjek. Vikao je naredbe na palubu, dok je Sam slušao iz svog čeličnog zatvora. Kemperov izbor riječi silno je proganjao Sama - košnica misli - i natjerao ga je da zadrhti, ali još više jer nije znao što Kemper planira, a to je bilo dovoljno da mu izazove emocionalni preokret.
    
  Sam je morao popustiti; bojao se. Jednostavno rečeno, odbacujući svaki imidž i samopoštovanje, bio je prestravljen onim što ga čeka. Na temelju malo informacija koje je dobio, već je osjećao da mu je ovaj put suđeno pobjeći. Mnogo puta prije, izbjegao je ono čega se bojao da je sigurne smrti, ali ovaj put je bilo drugačije.
    
  "Ne smiješ odustati, Cleve", ukorio je sam sebe, izranjajući iz ponora depresije i beznađa. "Ove defetističke gluposti nisu za takve kao što si ti. Kakva šteta može nadmašiti pakao na tom teleporterskom brodu na kojem si bio zarobljen? Imaju li oni ikakvu ideju što si morao podnijeti dok je ona iznova i iznova prolazila kroz iste fizičke zamke?" Ali kad je Sam malo razmislio o vlastitoj obuci, ubrzo je shvatio da se ne može sjetiti što se dogodilo na DKM Geheimnisu tijekom njegovog pritvora tamo. Ono čega se sjećao bio je duboki očaj koji je to izazvalo duboko u njegovoj duši, jedini ostatak cijele stvari koji je još uvijek mogao svjesno osjećati.
    
  Iznad sebe je čuo muškarce kako istovaruju tešku opremu na nešto što je vjerojatno bilo nekakvo veliko, teško teretno vozilo. Da Sam nije znao bolje, pretpostavio bi da je riječ o tenku. Brzi koraci približavali su se vratima njegove sobe.
    
  "Sad ili nikad", rekao je sam sebi, skupljajući hrabrost da pokuša pobjeći. Kad bi mogao manipulirati onima koji su došli po njega, mogao bi napustiti brod nezapaženo. Brave su škljocnule vani. Srce mu je lupalo dok se pripremao skočiti. Kad su se vrata otvorila, stajao je sam Klaus Kemper, smiješeći se. Sam je pojurio naprijed da zgrabi podlog otmičara. Klaus je rekao: "24-58-68-91."
    
  Samov napad je odmah prestao i pao je na pod pred noge svoje mete. Zbunjenost i bijes preletjeli su preko Samovog čela, ali koliko god se trudio, nije mogao pomaknuti ni mišić. Sve što je mogao čuti preko svog golog i izubijanog tijela bio je trijumfalni smijeh vrlo opasnog čovjeka koji je posjedovao smrtonosne informacije.
    
  "Znate što, gospodine Cleve", rekao je Kemper mirnim tonom. "Budući da ste pokazali takvu odlučnost, reći ću vam što se upravo dogodilo. Ali!", rekao je pokroviteljski, poput budućeg učitelja koji daje milost zalutalom učeniku. "Ali... morate se složiti da mi više nećete davati razloga za brigu zbog svojih neumoljivih i smiješnih pokušaja da pobjegnete iz mog društva. Nazovimo to jednostavno... profesionalnom uljudnošću. Prestat ćete sa svojim djetinjastim ponašanjem, a zauzvrat ću vam odobriti razgovor zauvijek."
    
  "Žao mi je. Ne intervjuiram svinje", odbrusio je Sam. "Nikad nećeš dobiti nikakvu publicitet od mene, zato odjebi."
    
  "I opet, evo ću vam dati još jednu priliku da preispitate svoje kontraproduktivno ponašanje", ponovi Klaus uz uzdah. "Jednostavno rečeno, mijenjat ću vaš pristanak za informacije koje samo ja posjedujem. Zar vi novinari ne žudite za... kako to zovete? Za spektaklom?"
    
  Sam je držao jezik za zubima, ne zato što je bio tvrdoglav, već zato što je na trenutak razmislio o ponudi. 'Kakva bi šteta mogla nastati ako bi ovaj idiot povjerovao da si pristojan? Ionako te planira ubiti. Mogao bi jednako tako saznati više o toj misteriji koju umireš riješiti', odlučio je. 'Osim toga, bolje je nego hodati okolo s izloženim gajdama dok te neprijatelj tuče. Prihvati. Samo prihvati za sada.'
    
  "Ako dobijem svoju odjeću natrag, dogovoreno. Iako mislim da zaslužuješ biti kažnjen jer gledaš nešto čega očito nemaš puno, ja stvarno više volim nositi hlače po ovoj hladnoći", oponašao ju je Sam.
    
  Klaus se navikao na stalne uvrede novinara, pa se više nije tako lako uvrijedio. Nakon što je primijetio da je verbalno zlostavljanje Sam Cleveov obrambeni mehanizam, bilo ga je lako pustiti da prođe kroz prste ako nije uzvraćeno. "Naravno. Pustit ću vas da krivite hladnoću", odvratio je, pokazujući na Samove očito sramežljive genitalije.
    
  Ne shvaćajući učinak svog protunapada, Kemper se okrenuo i zatražio da mu se vrati odjeća. Dopušteno mu je da se osvježi, odjene i pridruži Kemperu u njegovom SUV-u. Iz Rige su trebali prijeći dvije granice prema Ukrajini, a slijedilo ih je masivno vojno taktičko vozilo s kontejnerom posebno dizajniranim za prijevoz vrijednih preostalih panela Jantarne sobe, koje su trebali preuzeti Samovi asistenti.
    
  "Impresivno", rekao je Sam Kemperu dok se pridružavao kapetanu Crnog sunca na lokalnom spuštanju brodova. Kemper je promatrao kako se veliki kontejner od pleksiglasa, kojim se upravlja pomoću dvije hidraulične poluge, premješta s nagnute palube poljskog oceanskog broda na masivni teretni kamion. "Kakvo je to vozilo?", upitao je, proučavajući masivni hibridni kamion dok je hodao uz njegovu stranu.
    
  "Ovo je prototip Enrika Hübscha, talentiranog inženjera u našim redovima", pohvalio se Kemper, prateći Sama. "Napravili smo ga po uzoru na američki kamion Ford XM656 iz kasnih 1960-ih. Međutim, u pravom njemačkom stilu, značajno smo ga poboljšali, proširivši izvorni dizajn povećanjem površine platforme za 10 metara i korištenjem ojačanog čelika zavarenog duž osovina, kužite?"
    
  Kemper je ponosno pokazao na strukturu iznad teških guma, raspoređenih u parovima duž cijele duljine vozila. "Razmak između kotača stručno je izračunat kako bi podupro preciznu težinu kontejnera, a istovremeno uzima u obzir značajke dizajna koje eliminiraju neizbježno treskanje uzrokovano oscilirajućim spremnikom vode, čime se kamion stabilizira tijekom vožnje."
    
  "Čemu točno služi taj divovski akvarij?" upitao je Sam dok su gledali kako se ogromna gajba vode podiže na stražnju stranu teretnog čudovišta vojne klase. Debela, neprobojna vanjska strana od pleksiglasa bila je spojena na svakom od četiri ugla zakrivljenim bakrenim pločama. Voda je slobodno tekla kroz dvanaest uskih odjeljaka, također obloženih bakrom.
    
  Utori koji se protežu po širini kocke bili su dizajnirani za smještaj jedne jantarne ploče, svaka odvojeno od sljedeće. Dok je Kemper objašnjavao zamršeni uređaj i njegovu svrhu, Sam se nije mogao ne zapitati o incidentu koji se dogodio na vratima njegove kabine na brodu sat vremena ranije. Želio je podsjetiti Kempera da otkrije što je obećao, ali zasad se poigravao s njihovom turbulentnom vezom.
    
  "Ima li u vodi nekakvog kemijskog spoja?" upitao je Kempera.
    
  "Ne, samo voda", odgovorio je njemački zapovjednik bez ustručavanja.
    
  Sam je slegnuo ramenima. "Pa čemu služi ova obična voda? Što radi panelima Jantarne sobe?"
    
  Kemper se nasmiješio. "Smatraj to odvraćajućim faktorom."
    
  Sam ga je pogledao i ležerno upitao: "Da se, recimo, roj obuzda iz neke vrste košnice?"
    
  "Kako melodramatično", odgovori Kemper, samouvjereno prekriživši ruke dok su muškarci osiguravali kontejner kabelom i tkaninom. "Ali niste sasvim u krivu, gospodine Cleave. To je jednostavno mjera opreza. Ne riskiram osim ako nemam ozbiljne alternative."
    
  "Primljeno na znanje", Sam je ljubazno kimnuo.
    
  Zajedno su promatrali kako Kemperovi ljudi dovršavaju proces utovara, a nijedan od njih nije razgovarao. Duboko u sebi, Sam je želio da može prodrijeti u Kemperove misli, ali ne samo da nije bio sposoban čitati misli, već je nacistički PR čovjek već znao Samovu tajnu - i očito još nešto osim toga. Potajno virenje bilo bi nepotrebno. Nešto neobično pogodilo je Sama u načinu na koji je mali tim radio. Nije bilo određenog predradnika, već se svaka osoba kretala kao da je njome upravljao određeni tim, osiguravajući da se njihovi zadaci glatko izvršavaju i dovršavaju u isto vrijeme. Bilo je nevjerojatno kako su se kretali brzo, učinkovito i bez ijedne riječi.
    
  "Hajdemo, gospodine Cleve", inzistirao je Kemper. "Vrijeme je za polazak. Imamo dvije zemlje za prijeći i vrlo malo vremena. S tako osjetljivim teretom ne možemo prijeći latvijske i bjeloruske krajolike za manje od 16 sati."
    
  "Bože moj! Kako će nam biti dosadno?" uzviknuo je Sam, već umoran od te ideje. "Ja čak ni nemam dnevnik. Zapravo, na tako dugom putovanju, vjerojatno bih mogao pročitati cijelu Bibliju!"
    
  Kemper se nasmijao i veselo pljesnuo rukama dok su se penjali u bež SUV. "Čitati to sada bilo bi kolosalno gubljenje vremena. Bilo bi kao čitati modernu fikciju kako bi se utvrdila povijest majanske civilizacije!"
    
  Premjestili su se u stražnji dio vozila koje je čekalo ispred kamiona kako bi ga usmjerili sporednim putem prema latvijsko-bjeloruskoj granici. Dok su krenuli puževom brzinom, luksuzna unutrašnjost automobila počela se ispunjavati hladnim zrakom, ublažavajući podnevnu vrućinu, uz pratnju lagane klasične glazbe.
    
  "Nadam se da vam ne smeta Mozart", rekao je Kemper iz pristojnosti.
    
  "Nimalo", rekao je Sam formalno. "Iako sam i sam veći obožavatelj ABBA-e."
    
  Kempera je još jednom jako zabavila Samova komična ravnodušnost. "Stvarno? Šališ se!"
    
  "Ne znam", inzistirao je Sam. "Znaš, postoji nešto neodoljivo u švedskom retro popu s neizbježnom smrću na jelovniku."
    
  "Ako tako kažeš", Kemper je slegnuo ramenima. Razumio je aluziju, ali nije se žurio zadovoljiti Samovu Cleveovu znatiželju o dotičnoj temi. Dobro je znao da je novinar šokiran nevoljnom reakcijom njegova tijela na napad. Još jedna činjenica koju je sakrio od Sama bila je informacija o Kalihasi i sudbini koja ga je čekala.
    
  Dok su putovali kroz ostatak Latvije, dvojica muškaraca jedva su razgovarala. Kemper je otvorio svoj laptop, mapirajući strateške lokacije za nepoznate ciljeve koje Sam nije mogao promatrati sa svog mjesta. Ali znao je da to mora biti zlokobno - i da mora uključivati njegovu ulogu u podmuklim planovima zlokobnog zapovjednika. Sa svoje strane, Sam se suzdržao od pitanja o hitnim stvarima koje su mu zaokupljale um, odlučivši provesti vrijeme opuštajući se. Uostalom, bio je gotovo siguran da neće imati priliku za to uskoro.
    
  Nakon prelaska granice s Bjelorusijom, sve se promijenilo. Kemper je ponudio Samu prvo piće otkako je napustio Rigu, testirajući izdržljivost i volju istraživačkog novinara toliko cijenjenog u Velikoj Britaniji. Sam je spremno prihvatio i pružio mu zatvorenu limenku Coca-Cole. Kemper je također popio jednu, uvjeravajući Sama da je prevaren da popije piće sa šećerom.
    
  "Jednostavno!" rekao je Sam prije nego što je u jednom dugom gutljaju ispio četvrtinu limenke, uživajući u pjenušavom okusu pića. Naravno, Kemper je neprestano pio svoje, uvijek zadržavajući svoju iznimnu prisebnost. "Klaus", Sam se iznenada obratio svom otmičaru. Sad kad mu je žeđ bila utažena, skupio je hrabrost. "Brojke varaju, ako hoćete."
    
  Kemper je znao da to mora objasniti Samu. Uostalom, škotski novinar ionako nije planirao doživjeti još jedan dan, a ponašao se prilično dobro. Šteta što je planirao okončati život samoubojstvom.
    
    
  Poglavlje 28
    
    
  Na putu za Pripjat, Nina je vozila nekoliko sati nakon što je napunila svoj Volvo u Włocławeku. Detlefovom kreditnom karticom kupila je Perdueu pribor za prvu pomoć kako bi mu previla ranu na ruci. Pronalaženje ljekarne u nepoznatom gradu bio je zaobilazan, ali nužan pothvat.
    
  Iako su Samovi otmičari uputili nju i Perduea prema sarkofagu u Černobilu - grobnici nesretnog Reaktora 4 - sjetila se Milline radio poruke. Spominjala je "Pripjat 1955.", izraz koji jednostavno nije omekšao otkad ga je zapisala. Nekako se isticao među ostalim frazama, kao da je sjajio obećanjem. Trebao je biti otkriven, pa je Nina provela posljednjih nekoliko sati pokušavajući dešifrirati njegovo značenje.
    
  Nije znala ništa važno o 1955. godini, o gradu duhova koji se nalazio u Zoni isključenja i evakuiranom nakon nesreće reaktora. Zapravo, sumnjala je da je Pripjat ikada bio uključen u nešto važno prije svoje zloglasne evakuacije 1986. godine. Te su riječi proganjale povjesničarku sve dok nije pogledala na sat kako bi utvrdila koliko je dugo vozila i shvatila da se 1955. možda odnosi na vrijeme, a ne na datum.
    
  Isprva je mislila da bi to mogla biti granica njezina dosega, ali to je bilo sve što je imala. Ako stigne do Pripjata do 20 sati, vjerojatno neće imati dovoljno vremena za dobar noćni san, što je vrlo opasna perspektiva s obzirom na umor koji je već osjećala.
    
  Bilo je zastrašujuće i usamljeno na mračnoj cesti kroz Bjelorusiju, dok je Perdue hrkala u snu izazvanom antidolom na suvozačevom sjedalu pored nje. Ono što ju je održavalo bila je nada da još uvijek može spasiti Sama ako sada ne posustane. Mali digitalni sat na instrumentnoj ploči Kirillovog starog automobila pokazivao je vrijeme u jezivo zelenoj boji.
    
  02:14
    
  Tijelo ju je boljelo i bila je iscrpljena, ali je stavila cigaretu u usta, zapalila je i duboko udahnula nekoliko puta kako bi ispunila pluća sporom smrću. To joj je bio jedan od omiljenih osjećaja. Spuštanje prozora bila je dobra ideja. Snažan udar hladnog noćnog zraka donekle ju je osvježio, iako je poželjela da ima bočicu jakog kofeina da je održi.
    
  S okolnog zemljišta, skrivenog u tami s obje strane puste ceste, osjećala je miris zemlje. Automobil je zujao melankoličnu tužaljka svojim istrošenim gumenim gumama preko blijedog betona koji se vijugao prema granici između Poljske i Ukrajine.
    
  "Bože, ovo se osjeća kao čistilište", požalila se, bacajući opušak cigarete u zavodljivu bezdan. "Nadam se da ti radio radi, Kirille."
    
  Na Nininu zapovijed, ručica se okrenula uz klik, a slabašan sjaj signalizirao je da je radio aktivan. "Ma da!" nasmiješila se, umorne oči nisu skidale s ceste dok je okretala brojčanik, tražeći prikladnu stanicu za slušanje. Bila je tu FM stanica, koja se emitirala kroz jedini zvučnik u automobilu, onaj ugrađen u njezina vrata. Ali Nina večeras nije bila izbirljiva. Očajnički joj je trebalo društvo, bilo kakvo društvo, da umiri svoju brzo rastuću mrzovolju.
    
  Purdue je većinu vremena bila bez svijesti, ostavljajući je da donosi odluke. Išli su prema Chelmu, gradu 25 kilometara od ukrajinske granice, i kratko su odspavali u maloj kući. Dok su stigli do granice do 14:00 sati, Nina je bila uvjerena da će biti u Pripjatu do dogovorenog vremena. Jedina joj je briga bila kako ući u grad duhova, s njegovim čuvanim kontrolnim točkama diljem Zone isključenja oko Černobila, ali nije imala pojma da Milla ima prijatelje čak i u najsurovijim logorima zaboravljenih.
    
    
  * * *
    
    
  Nakon nekoliko sati sna u slikovitom obiteljskom motelu u Chelmu, osvježena Nina i veseli Perdue krenuli su preko granice iz Poljske, prema Ukrajini. Bilo je nešto poslije 13 sati kada su stigli u Kovel, otprilike pet sati vožnje od svog odredišta.
    
  "Slušaj, znam da sam veći dio putovanja bila izvan sebe, ali jesi li sigurna da ne bismo trebali jednostavno krenuti prema tom Sarkofagu umjesto da se zaokupljamo po Pripjatu?" upitao je Perdue Ninu.
    
  "Razumijem tvoju zabrinutost, ali imam snažan osjećaj da je ova poruka bila važna. Nemoj me tražiti da je objašnjavam ili da joj dajem značenje", odgovorila je, "ali moramo razumjeti zašto ju je Milla spomenula."
    
  Perdue je izgledao zapanjeno. "Shvaćaš da Milline poruke dolaze izravno iz Reda, zar ne?" Nije mogao vjerovati da će Nina ići na ruku neprijatelju. Koliko god joj je vjerovao, nije mogao razumjeti njezinu logiku u ovom pothvatu.
    
  Oštro ga je pogledala. "Rekla sam ti da ne mogu objasniti. Samo..." oklijevala je, sumnjajući u vlastitu pretpostavku, "...vjeruj mi. Ako naiđemo na nevolje, prva ću priznati da sam pogriješila, ali nešto u vezi s vremenom ovog emitiranja čini se drugačijim."
    
  "Ženska intuicija, zar ne?" nasmijao se. "Moglo se isto tako dogoditi da sam pustio Detlefa da me upuca u glavu u Gdyniji."
    
  "Isuse, Perdue, možeš li biti malo ljubazniji?" namrštila se. "Ne zaboravi kako smo se uopće uvalili u ovo. Sam i ja smo ti morali opet priskočiti u pomoć stoti put kad si se potukao s tim gadovima!"
    
  "Nisam imao ništa s ovim, draga moja!" rugao joj se. "Ta kučka i njezini hakeri su me napali dok sam se bavila svojim poslom, pokušavajući otići na odmor u Kopenhagen, za ime Božje!"
    
  Nina nije mogla vjerovati svojim ušima. Purdue je bio izvan sebe, ponašajući se kao nervozni stranac kojeg nikada prije nije upoznala. Istina, u slučaj Jantarne sobe uvukli su ga agenti izvan njegove kontrole, ali nikada prije nije ovako eksplodirao. Zgađena napetom tišinom, Nina je uključila radio i stišala zvuk kako bi osigurala treću, veseliju prisutnost u autu. Nakon toga nije ništa rekla, ostavljajući Purduea da bjesni dok je pokušavala shvatiti vlastitu smiješnu odluku.
    
  Upravo su prošli gradić Sarny kad je glazba na radiju počela slabiti i utihnuti. Perdue je ignorirala naglu promjenu, zureći kroz prozor u neupadljiv krajolik. Obično bi takva statika iritirala Ninu, ali nije se usudila isključiti radio i uroniti u Perdueovu tišinu. Kako je nastavljala, postajala je sve glasnija sve dok je nije postalo nemoguće ignorirati. Poznata melodija, posljednji put čuta na kratkom valu u Gdyniji, dopirala je iz izubijanog zvučnika pored nje, identificirajući emitirani program.
    
  "Milla?" promrmlja Nina, napola prestrašena, napola uzbuđena.
    
  Čak se i Perdueovo kameno lice razvedrilo dok je s iznenađenjem i zebnjom slušao melodiju koja se polako gubila. Izmijenili su sumnjičave poglede dok je statika prekidala eter. Nina je provjerila frekvenciju. "Nije na njegovoj normalnoj frekvenciji", izjavila je.
    
  "Što misliš?" upitao je, zvučeći puno više kao on sam. "Nije li ovo mjesto gdje ga obično ugađaš?" upitao je, pokazujući na iglu, smještenu prilično daleko od mjesta gdje ga je Detlef obično ugađao na brojčanu stanicu. Nina je odmahnula glavom, dodatno zaintrigirajući Purduea.
    
  "Zašto bi bili drugačiji...?" htjela je pitati, ali objašnjenje joj je sinulo kad je Perdue odgovorio: "Zato što se skrivaju."
    
  "Da, to i ja mislim. Ali zašto?" pitala se.
    
  "Slušaj", promuklo je promrmljao uzbuđeno, uspravljajući se da čuje.
    
  Ženin glas je bio uporan, ali ujednačen. "Udovac."
    
  "To je Detlef!" rekla je Nina Perdueu. "Predaju ga Detlefu."
    
  Nakon kratke stanke, nejasni glas je nastavio: "Djetlić, osam i trideset." Iz zvučnika se začuo glasan klik, a umjesto završenog prijenosa ostali su samo bijeli šum i statička buka. Zapanjeni, Nina i Perdue razmišljali su o tome što se upravo dogodilo, očito slučajno, dok su radiovalovi šištali uz trenutni program lokalne postaje.
    
  "Što je, dovraga, Woodpecker? Pretpostavljam da nas žele tamo u pola devet", predložio je Perdue.
    
  "Da, poruka o odlasku u Pripjat bila je u 7:55, pa su promijenili lokaciju i prilagodili vremenski okvir kako bi stigli tamo. Nije puno kasnije nego prije, pa koliko ja razumijem, Woodpecker je blizu Pripjata", odvažila se Nina.
    
  "Bože, volio bih da imam telefon! Imaš li ti svoj telefon?" upitao je.
    
  "Mogu - ako je još uvijek u mojoj torbi za laptop, ukrao si ga iz Kirillove kuće", odgovorila je, pogledavši torbu s patentnim zatvaračem na stražnjem sjedalu. Purdue je posegnula unatrag i pretražila prednji džep torbe, pretražujući između bilježnice, olovaka i naočala.
    
  "Shvatio sam!" nasmiješio se. "Sada se nadam da je napunjen."
    
  "To bi trebalo biti to", rekla je, provirujući unutra da pogleda. "To bi trebalo trajati barem sljedeća dva sata. Hajde. Nađi našeg djetlića, starče."
    
  "Na njemu", odgovorio je, pretražujući internet za bilo čime sličnim nadimkom u blizini. Brzo su se približavali Pripjatu dok je popodnevno sunce obasjavalo svijetlosmeđe-sivi ravni krajolik, pretvarajući ga u jezive crne divove stražarskih stupova.
    
  "Ovo je tako zloslutan osjećaj", primijetila je Nina, očima promatrajući krajolik. "Gledaj, Purdue, ovo je groblje sovjetske znanosti. Gotovo možeš osjetiti izgubljenu auroru u atmosferi."
    
  "To mora da govori zračenje, Nina", našalio se, izazvavši smijeh povjesničarke, koja je bila sretna što joj se vratio stari Perdue. "Shvatio sam."
    
  "Kamo idemo?" upitala je.
    
  "Južno od Pripjata, prema Černobilu", ležerno je istaknuo. Nina je podigla obrvu, otkrivajući svoju nevoljkost da posjeti tako destruktivan i opasan dio ukrajinskog tla. Ali na kraju je znala da moraju ići. Uostalom, već su bili tamo - kontaminirani ostacima radioaktivnog materijala koji je tamo ostao nakon 1986. Purdue je provjerila kartu na svom telefonu. "Nastavite izravno iz Pripjata. Takozvani 'ruski djetlić' je u okolnoj šumi", obavijestio ju je, naginjući se naprijed u svom sjedalu da pogleda gore. "Noć će uskoro pasti, ljubavi moja. Bit će i hladno."
    
  "Što je ruski djetlić? Hoću li tražiti veliku pticu koja krpa rupe na lokalnim cestama ili tako nešto?" nasmijala se.
    
  "To je zapravo relikt Hladnog rata. Nadimak dolazi od... cijenit ćete... misterioznih radio smetnji koje su ometale emitiranje diljem Europe 1980-ih", podijelio je.
    
  "Opet radio fantomi", primijetila je odmahujući glavom. "Pitam se jesmo li svakodnevno programirani skrivenim frekvencijama, ispunjenim ideologijama i propagandom, znate? Bez ikakve ideje da naša mišljenja mogu biti oblikovana podsvjesnim porukama..."
    
  "Eno ga!" iznenada je uzviknuo. "Tajna vojna baza iz koje je sovjetska vojska emitirala prije otprilike 30 godina. Zvala se Duga-3, najsuvremeniji radarski signal koji su koristili za otkrivanje potencijalnih napada balističkim raketama."
    
  Iz Pripjata se jasno vidjela zastrašujuća vizija, istovremeno hipnotišući i groteskna. Tiho se uzdižući iznad vrhova ozračenih šuma, obasjani zrakama zalazećeg sunca, niz identičnih čeličnih tornjeva nižao uz napuštenu vojnu bazu. "Možda si u pravu, Nina. Pogledaj njezinu ogromnu veličinu. Odašiljači ovdje mogli bi lako manipulirati radiovalovima kako bi mijenjali umove", pretpostavio je, zadivljen je jezivim zidom od čeličnih šipki.
    
  Nina je pogledala na svoj digitalni sat. "Skoro je vrijeme."
    
    
  Poglavlje 29
    
    
  Diljem Crvene šume pretežno su rasli borovi, izrastajući iz samog tla koje je prekrivalo grobove bivše šume. Nakon katastrofe u Černobilu, bivša vegetacija je sravnjena s zemljom buldožerima i zakopana. Hrđavocrveni kosturi borova ispod debelog sloja zemlje rodili su novu generaciju koju su zasadile vlasti. Jedino prednje svjetlo Volva, dugo svjetlo s desne strane, osvjetljavalo je grobno šuštava debla drveća Crvene šume dok se Nina približavala oronulim čeličnim vratima na ulazu u napušteni kompleks. Obojana u zeleno i ukrašena sovjetskim zvijezdama, dvoja vrata su se naginjala nakrivo, jedva ih je držala raspadajuća drvena ograda oko perimetra.
    
  "Bože, ovo je depresivno!" primijetila je Nina, naslanjajući se na volan kako bi bolje pogledala jedva vidljivu okolinu.
    
  "Pitam se kamo bismo trebali ići", rekao je Perdue, tražeći znakove života. Jedini znakovi života, međutim, dolazili su u obliku iznenađujuće obilnog divljeg svijeta, poput jelena i dabrova, koje je Perdue uočio putem do ulaza.
    
  "Uđimo i pričekajmo. Dat ću im najviše 30 minuta, a onda ćemo se izvući iz ove smrtonosne zamke", izjavila je Nina. Automobil se kretao vrlo sporo, puzeći uz oronule zidove gdje se blijeda propaganda iz sovjetskog doba odvojena od raspadajućeg kamenog zida. Jedini zvuk u beživotnoj noći u vojnoj bazi Duga-3 bila je škripa guma.
    
  "Nina", tiho reče Perdue.
    
  "Da?" odgovorila je, fascinirana napuštenim Willysovim džipom.
    
  "Nina!" rekao je glasnije, gledajući ispred sebe. Naglo je zakočila.
    
  "Sveti Bože!" vrisnula je kad se rešetka automobila zaustavila na nekoliko centimetara od visoke, mršave balkanske ljepotice odjevene u čizme i bijelu haljinu. "Što ona radi nasred ceste?" Ženine svijetloplave oči probile su Ninin tamni pogled kroz svjetla farova. Laganim pokretom ruke pozvala ih je da priđu, okrećući se da im pokaže put.
    
  "Ne vjerujem joj", šapnula je Nina.
    
  "Nina, ovdje smo. Čekaju nas. Već smo duboko u problemima. Nemojmo pustiti damu da čeka", nasmiješio se, vidjevši kako se lijepa povjesničarka mršti. "Hajde. To je bila tvoja ideja." Ohrabrujuće joj je namignuo i izašao iz auta. Nina je prebacila torbu s laptopom preko ramena i krenula za Purdueom. Mlada plavuša nije ništa rekla dok su je slijedili, povremeno se pogledavajući tražeći podršku. Napokon, Nina je popustila i upitala: "Jesi li ti Milla?"
    
  "Ne", odgovori žena ležerno, ne okrećući se. Popele su se dva kata stubišta u prostoriju koja je podsjećala na kafeteriju iz prošlih vremena, gdje je zasljepljujuće bijelo svjetlo padalo kroz vrata. Otvorila je vrata i pridržala ih Nini i Perdueu, koji su nevoljko ušli, ne odvajajući pogled od nje.
    
  "Ovo je Milla", obavijestila je svoje škotske goste, pomaknuvši se u stranu kako bi otkrila pet muškaraca i dvije žene koji su sjedili u krugu s prijenosnim računalima. "Ovo je kratica za Leonid Leopoldt Vojni Indeks Alfa."
    
  Svaki sa svojim stilom i svrhom, naizmjence su zapovijedali jedinom kontrolnom pločom za svoje emisije. "Ja sam Elena. Ovo su moji partneri", objasnila je s jakim srpskim naglaskom. "Jeste li udovac?"
    
  "Da, to je on", odgovorila je Nina prije nego što je Perdue stigao. "Ja sam njegova kolegica, dr. Gould. Možete me zvati Nina, a ovo je Dave."
    
  "Nadali smo se da ćete doći. Moramo vas upozoriti", rekao je jedan od muškaraca u krugu.
    
  "O čemu?" rekla je Nina sebi u bradu.
    
  Jedna od žena sjedila je u izoliranoj kabini za kontrolnom pločom i nije mogla čuti njihov razgovor. "Ne, nećemo ometati njezin prijenos. Ne brinite", nasmiješila se Elena. "Ovo je Jurij. Iz Kijeva je."
    
  Jurij je podigao ruku u znak pozdrava, ali je nastavio svoj posao. Svi su bili mlađi od 35 godina, ali svi su imali istu tetovažu - zvijezdu koju su Nina i Perdue vidjeli na vratima vani, s ruskim natpisom ispod.
    
  "Lijepa tinta", rekla je Nina s odobravanjem, pokazujući na onu na Eleninom vratu. "Što piše?"
    
  "Oh, piše Crvena armija 1985... hm, 'Crvena armija' i moj datum rođenja. Svi imamo godinu rođenja pored zvijezda", sramežljivo se nasmiješila. Glas joj je bio poput svile, naglašavajući artikulaciju njezinih riječi, čineći je još privlačnijom od same fizičke ljepote.
    
  "To je skraćenica imena Milla", upitala je Nina, "tko je Leonid...?"
    
  Elena je brzo odgovorila. "Leonid Leopoldt bio je ukrajinski operativac njemačkog podrijetla tijekom Drugog svjetskog rata koji je preživio masovno samoubojstvo utapanjem kod obale Latvije. Leonid je ubio kapetana i radiovezom se javio zapovjedniku podmornice, Aleksandru Marinesku."
    
  Perdue je laktom gurnuo Ninu: "Marinesco je bio Kirilov otac, sjećaš se?"
    
  Nina je kimnula, želeći čuti više od Elene.
    
  "Marineskovi ljudi su uzeli fragmente Jantarne sobe i sakrili ih dok je Leonid bio poslan u Gulag. Dok je bio u sobi za ispitivanje Crvene armije, upucao ga je onaj SS-ovac Karl Kemper. Taj nacistički ološ nije trebao biti u objektu Crvene armije!" Elena je kipjela na svoj plemeniti način, izgledajući uzrujano.
    
  "O, moj Bože, Perdue!" šapnula je Nina. "Leonid je bio vojnik na snimci! Detlef ima medalju pričvršćenu na prsa."
    
  "Dakle, niste povezani s Redom Crnog Sunca?" iskreno je upitao Perdue. Pod vrlo neprijateljskim pogledima, cijela ga je skupina ukorila i proklela. Nije govorio jezicima, ali bilo je jasno da njihova reakcija nije bila povoljna.
    
  "Udovac ne znači da je uvrijeđen", ubacila se Nina. "Hm, nepoznati agent mu je rekao da vaše radio poruke dolaze iz Vrhovnog zapovjedništva Crnog Sunca. Ali mnogi su nas ljudi lagali, tako da zapravo ne znamo što se događa. Vidite, ne znamo tko čemu služi."
    
  Ninine riječi dočekane su odobravajućim klimanjem glave od strane Milline grupe. Odmah su prihvatili njezino objašnjenje, pa se usudila postaviti goruće pitanje. "Ali nije li Crvena armija raspuštena početkom 1990-ih? Ili je to bilo jednostavno kako bi pokazali svoju odanost?"
    
  Upečatljiv muškarac od oko trideset pet godina odgovorio je na Ninino pitanje. "Nije li Red Crnog Sunca raspušten nakon što je onaj kreten Hitler počinio samoubojstvo?"
    
  "Ne, sljedeće generacije sljedbenika su još uvijek aktivne", odgovorio je Perdue.
    
  "Eto ga", rekao je čovjek. "Crvena armija se još uvijek bori protiv nacista; samo što je ovo nova generacija operativaca koji vode stari rat. Crveni protiv Crnih."
    
  "Ovdje Miša", umiješala se Elena iz pristojnosti prema strancima.
    
  "Svi smo imali vojnu obuku, kao i naši očevi i njihovi očevi, ali borimo se najopasnijim oružjem novog svijeta - informacijskom tehnologijom", propovijedao je Miša. On je očito bio vođa. "Milla je novi Car Bomba, dušo!"
    
  Iz grupe se prolomio trijumfalni uzvik. Iznenađen i zbunjen, Perdue je pogledao Ninu, smiješeći se, i šapnuo: "Što je 'Tsar Bomba', smijem li pitati?"
    
  "U cijeloj ljudskoj povijesti, samo je najmoćnije nuklearno oružje ikada eksplodiralo", namignula je. "Hidrogenska bomba; mislim da je testirana negdje šezdesetih."
    
  "Ovo su dobri dečki", primijetio je Perdue razigrano, pazeći da govori tiše. Nina se nasmijala i kimnula. "Samo mi je drago što nismo iza neprijateljskih linija."
    
  Nakon što se grupa smirila, Elena je ponudila Perdueu i Nini crnu kavu, koju su oboje s zahvalnošću prihvatili. Vožnja je bila iznimno duga, a da ne spominjemo emocionalni napor zbog kojeg su se još uvijek suočavali.
    
  "Elena, imamo nekoliko pitanja o Milli i njezinoj vezi s reliktom iz Jantarne sobe", s poštovanjem je upitao Perdue. "Moramo pronaći umjetničko djelo, ili ono što je od njega ostalo, do sutra navečer."
    
  "Ne! Oh, ne, ne!" otvoreno je prosvjedovao Miša. Naredio je Eleni da se makne na sofu i sjeo nasuprot dezinformiranim posjetiteljima. "Nitko neće ukloniti Jantarnu sobu iz grobnice! Nikada! Ako to želite učiniti, morat ćemo primijeniti oštre mjere protiv vas."
    
  Elena ga je pokušala smiriti dok su ostali ustali i okružili mali prostor u kojem su sjedili Misha i stranci. Nina je uhvatila Perduea za ruku dok su svi izvukli oružje. Zastrašujući zvukovi povlačenja čekića dokazali su koliko je Milla ozbiljna.
    
  "U redu, opusti se. Razgovarajmo o alternativi, bez obzira na sve", predložio je Perdue.
    
  Elenin tihi glas prvi je odgovorio. "Slušajte, zadnji put kad je netko ukrao dio ovog remek-djela, Treći Reich je gotovo uništio slobodu svih."
    
  "Kako?" upitao je Perdue. Imao je ideju, naravno, ali još nije mogao shvatiti pravu prijetnju koju je predstavljala. Nina je samo htjela staviti glomazne pištolje u futrole kako bi se mogla opustiti, ali članovi Mille nisu odustajali.
    
  Prije nego što je Miša mogla započeti još jednu tiradu, Elena ga je zamolila da pričeka jednom od onih hipnotišućih gestikulacija rukama. Uzdisala je i nastavila: "Jantar korišten za izradu originalne Jantarne sobe potječe s Balkana."
    
  "Znamo za drevni organizam - Kalihas - koji se nalazio u jantaru", tiho ga je prekinula Nina.
    
  "I znaš što ona radi?" Miša nije mogla odoljeti.
    
  "Da", potvrdila je Nina.
    
  "Pa zašto im ga onda, dovraga, želite dati? Jeste li ludi? Vi ljudi ste ludi! Vi, Zapad i vaša pohlepa! Kurve s novcem, sve vi!" zalajao je Misha na Ninu i Perduea u nekontroliranom bijesu. "Upucajte ih", rekao je svojoj grupi.
    
  Nina je u užasu digla ruke. "Ne! Molim te, slušaj! Želimo uništiti jantarne ploče jednom zauvijek, ali jednostavno ne znamo kako. Slušaj, Misha", okrenula se prema njemu, moleći za njegovu pažnju, "našeg kolegu... našeg prijatelja... drži Red i ubit će ga ako do sutra ne isporučimo Jantarnu sobu. Dakle, Udovac i ja smo u velikim, velikim govnima! Razumiješ li?"
    
  Perdue se stresao zbog Ninine prepoznatljive žestine prema vatrenoj Mishi.
    
  "Nina, smijem li te podsjetiti da tip na kojeg vičeš ima naša poslovična jaja u stisku", rekao je Perdue, nježno povlačeći Nininu majicu.
    
  "Ne, Perdue!" oduprla se, odgurnuvši mu ruku. "Evo nas u sredini. Nismo Crvena armija ni Crno sunce, ali smo ugroženi s obje strane i prisiljeni smo biti njihove kučke, obavljati njihov prljavi posao i truditi se da nas ne ubiju!"
    
  Elena je sjedila, tiho klimajući glavom u znak slaganja, čekajući da Miša shvati nezgodnu situaciju stranaca. Žena koja je cijelo vrijeme emitirala program izašla je iz kabine i zurila u strance koji su sjedili u kantini i ostatak svoje grupe, s oružjem u pripravnosti. Visoka preko 190 cm, tamnokosa Ukrajinka bila je više nego pomalo zastrašujuća. Dreadlocksi su joj se prelijevali preko ramena dok je graciozno koračala prema njima. Elena ju je ležerno predstavila Nini i Perdueu: "Ovo je naša stručnjakinja za eksplozive, Nataša. Ona je bivša pripadnica specijalnih snaga i izravni potomak Leonida Leopolda."
    
  "Tko je to?" upitala je Nataša odlučno.
    
  "Udovac", odgovori Miša, koračajući naprijed-natrag, razmišljajući o Nininoj nedavnoj izjavi.
    
  "Ah, udovac. Gabi nam je bila prijateljica", odgovorila je odmahujući glavom. "Njezina smrt bila je veliki gubitak za svjetsku slobodu."
    
  "Da, to je bilo to", složio se Perdue, ne mogavši skinuti pogled s pridošlice. Elena je ispričala Natashi o neugodnoj situaciji posjetitelja, na što je žena nalik Amazonki odgovorila: "Misha, moramo im pomoći."
    
  "Vodimo rat podacima, informacijama, a ne vatrenom moći", podsjetio ju je Miša.
    
  "Jesu li informacije i podaci zaustavili onog američkog obavještajnog časnika koji je pokušao pomoći Crnom Suncu da dobije Jantarnu sobu u kasnom Hladnom ratu?" upitala ga je. "Ne, sovjetska vatrena moć zaustavila ga je u Zapadnoj Njemačkoj."
    
  "Mi smo hakeri, a ne teroristi!", prosvjedovao je.
    
  "Jesu li hakeri uništili prijetnju Černobila u Kalihasu 1986.? Ne, Misha, bili su to teroristi!" uzvratila je. "Sada opet imamo ovaj problem i imat ćemo ga dok god postoji Jantarna soba. Što ćete učiniti kada Crno sunce uspije? Hoćete li slati brojčane nizove kako biste deprogramirali umove nekolicine koji će i dalje slušati radio do kraja života, dok prokleti nacisti preuzimaju svijet masovnom hipnozom i kontrolom uma?"
    
  "Nije li Černobilska katastrofa bila nesreća?" Perdue je ležerno upitao, ali oštri, upozoravajući pogledi članova Mille ušutkali su ga. Čak ni Nina nije mogla vjerovati njegovom neprimjerenom pitanju. Očito su Nina i Perdue upravo uzburkali najsmrtonosnije osinje gnijezdo u povijesti, a Crno Sunce je upravo trebalo otkriti zašto je crvena boja krvi.
    
    
  Poglavlje 30
    
    
  Sam je razmišljao o Nini dok je čekao da se Kemper vrati u auto. Tjelohranitelj koji ih je vozio ostao je za volanom, ostavljajući motor upaljen. Čak i da je Sam uspio pobjeći od gorile u crnom odijelu, doista nije bilo kamo pobjeći. U svim smjerovima, protežući se koliko god oko seže, krajolik je nalikovao vrlo poznatom prizoru. Zapravo, bio je više poput poznate vizije.
    
  Jezivo slično Samovoj hipnotičkoj halucinaciji tijekom seansi s dr. Helbergom, ravan, bezličan krajolik s bezbojnim livadama uznemirio ga je. Dobro je što ga je Kemper ostavio na miru neko vrijeme, dopuštajući mu da obradi nadrealni događaj sve dok ga više nije plašio. Ali što je više promatrao, shvaćao i upijao krajolik kako bi mu se prilagodio, Sam je to više shvaćao da ga ne plaši ništa manje.
    
  Neudobno se premećući u stolici, nije mogao a da se ne prisjeti sna o bunaru i neplodnom krajoliku prije destruktivnog impulsa koji je osvijetlio nebo i uništio nacije. Značaj onoga što je nekoć bilo ništa više od podsvjesne manifestacije kaosa kojem je svjedočio, pokazao se, na Samov užas, proročanstvom.
    
  "Proročanstvo? Ja?" Razmišljao je o apsurdnosti te ideje. Ali tada se još jedno sjećanje uvuklo u njegovu svijest poput još jednog dijela slagalice. Njegov um otkrio je riječi koje je zapisao dok je bio u stisku napadaja, u otočkom selu; riječi koje je Ninin napadač vikao na nju.
    
  "Odvedi svog zlog proroka odavde!"
    
  "Odvedi svog zlog proroka odavde!"
    
  "Odvedi svog zlog proroka odavde!"
    
  Sam se uplašio.
    
  "Bože moj! Kako to nisam čuo u to vrijeme?" mučio je glavu, zaboravljajući uzeti u obzir da je takva sama priroda uma i svih njegovih čudesnih sposobnosti. "Nazvao me prorokom?" Teško je progutao, problijedivši dok se sve poklopilo - vizija točne lokacije i uništenja cijele rase pod jantarnim nebom. Ali ono što ga je najviše mučilo bilo je pulsiranje koje je vidio u svojoj viziji, poput nuklearne eksplozije.
    
  Kamper je prestrašio Sama kad je otvorio vrata da se vrati. Iznenadni klik centralne brave, a zatim glasan klik ručke, došao je baš kad se Sam sjetio sveobuhvatnog impulsa koji se proširio cijelom zemljom.
    
  "Entschuldigung, Herr Cleve", ispričao se Kemper dok se Sam prestrašeno trgnuo unatrag, hvatajući se za prsa. Unatoč tome, to je izazvalo smijeh tiranina. "Zašto si tako nervozan?"
    
  "Samo sam nervozan zbog svojih prijatelja", slegnuo je ramenima Sam.
    
  "Siguran sam da te neće iznevjeriti", Klaus se trudio biti srdačan.
    
  "Problem s teretom?" upitao je Sam.
    
  "Samo mali problem s mjeračem plina, ali sada je popravljen", ozbiljno je odgovorio Kemper. "Dakle, htjeli ste znati kako su vam brojčani nizovi spriječili napad na mene, zar ne?"
    
  "Da. Bilo je nevjerojatno, ali još impresivnije je bilo to što je to utjecalo samo na mene. Muškarci koji su bili s tobom nisu pokazivali znakove manipulacije", divio se Sam, ugađajući Klausovom egu kao da je veliki obožavatelj. To je bila taktika koju je Sam Cleve već mnogo puta koristio, provodeći svoje istrage kako bi razotkrio kriminalce.
    
  "Evo tajne", Klaus se samodopadno nasmiješio, polako trljajući ruke, prepun samozadovoljstva. "Nije toliko stvar u brojevima, koliko u kombinaciji brojeva. Matematika je, kao što znate, jezik samog Stvaranja. Brojevi upravljaju svime što postoji, bilo na staničnoj razini, geometrijski, u fizici, kemijskim spojevima ili bilo gdje drugdje. Oni su ključ za transformaciju svih podataka - poput računala unutar određenog dijela vašeg mozga, razumijete?"
    
  Sam je kimnuo. Razmislio je trenutak i odgovorio: "Dakle, to je neka vrsta šifre za biološki stroj za zagonetke."
    
  Kemper je zapljeskao. Doslovno. "To je izvanredno točna analogija, gospodine Cleave! Ni sam to ne bih mogao bolje objasniti. Upravo tako funkcionira. Primjenom specifičnih lanaca kombinacija, sasvim je moguće proširiti polje utjecaja, u biti izazivajući kratki spoj na receptorima mozga. Sada, ako ovome dodate električnu struju", Kemper se radovao svojoj superiornosti, "to će deseterostruko pojačati učinak misaonog oblika."
    
  "Dakle, korištenjem električne energije zapravo biste mogli povećati količinu podataka koje može apsorbirati? Ili je to kako biste poboljšali sposobnost manipulatora da kontrolira više osoba istovremeno?" upitao je Sam.
    
  "Samo nastavi pričati, Dobber", pomislio je Sam, majstorski izvedena njegova šarada. "A nagrada ide... Samsonu Cleaveu za njegovu izvedbu šarmiranog novinara, šarmiranog pametnjakovićem!" Sam, ništa manje izniman u svojoj izvedbi, registrirao je svaki detalj koji je njemački narcis izbrbljao.
    
  "Što misliš da je Adolf Hitler prvo učinio kada je 1935. preuzeo vlast nad neaktivnim osobljem Wehrmachta?" retorički je upitao Sama. "Uveo je masovnu disciplinu, borbenu učinkovitost i nepokolebljivu odanost kako bi proveo ideologiju SS-a koristeći podsvjesno programiranje."
    
  S velikom delikatnošću, Sam je postavio pitanje koje mu je palo na pamet gotovo odmah nakon Kemperove izjave. "Je li Hitler imao Kalihasu?"
    
  "Nakon što je Jantarna soba smještena u berlinsku gradsku palaču, njemački obrtnik iz Bavarske..." Kemper se nasmijao, pokušavajući se sjetiti čovjekova imena. "Uh, ne, ne sjećam se - bio je pozvan da se pridruži ruskim obrtnicima kako bi restaurirali artefakt nakon što je darovan Petru Velikom, razumijete?"
    
  "Da", spremno je odgovorio Sam.
    
  "Prema legendi, dok je radio na novom dizajnu za obnovljenu sobu u Katarininoj palači, 'zahtijevao' je tri komada jantara, znaš, za svoje muke", Kemper je namignuo Samu.
    
  "Ne možeš ga baš kriviti", primijetio je Sam.
    
  "Ne, kako ga itko može za to kriviti? Slažem se. U svakom slučaju, prodao je jedan predmet. Strahovalo se da je i druga dva prevarila njegova supruga i također ih prodala. Međutim, to očito nije bila istina, a dotična supruga pokazala se kao rana matrijarhalna predstavnica loze koja je mnogo stoljeća kasnije upoznala dojmljivog Hitlera."
    
  Kemper je očito uživao u vlastitoj priči, ubijajući vrijeme na putu do Samova ubojstva, ali novinar je ipak obratio pozornost na to kako se priča odvijala. "Preostala dva komada jantara iz izvorne Jantarne sobe predala je svojim potomcima, a oni su završili ni manje ni više nego kod Johanna Dietricha Eckarta! Kako bi to mogla biti slučajnost?"
    
  "Žao mi je, Klause," ispričao se Sam posramljeno, "ali moje znanje njemačke povijesti je sramotno. Upravo zato i zadržavam Ninu."
    
  "Hm! Samo zbog povijesne informacije?" zadirkivao ga je Klaus. "Sumnjam. Ali dopustite mi da pojasnim. Eckart, iznimno učen čovjek i metafizički pjesnik, bio je izravno odgovoran za Hitlerovu fascinaciju okultizmom. Sumnjamo da je Eckart otkrio moć Kalihase, a zatim iskoristio taj fenomen kada je okupio prve članove Crnog sunca. I, naravno, najistaknutiji član, koji je bio u stanju aktivno iskoristiti neporecivi potencijal za promjenu svjetonazora ljudi..."
    
  "...bio je Adolf Hitler. Sad razumijem", Sam je popunio praznine, glumeći šarm kako bi prevario svog otmičara. "Calijasa je dao Hitleru sposobnost da ljude pretvori u, pa, dronove. To objašnjava zašto su mase u nacističkoj Njemačkoj uglavnom dijelile isto mišljenje... sinkronizirani pokreti i ta opsceno visceralna, neljudska razina okrutnosti."
    
  Klaus se nježno nasmiješio Samu. "Nepristojno instinktivno... Sviđa mi se."
    
  "Mislio sam da možeš", uzdahnuo je Sam. "Sve je to prilično fascinantno, znaš? Ali kako si saznao za sve ovo?"
    
  "Moj otac", odgovori Kemper stvarno. Svojom lažnom sramežljivošću djelovao je na Sama kao potencijalna slavna osoba. "Karl Kemper."
    
  "Kemper - to je ime koje se pojavilo u Nininoj audio snimci", sjetio se Sam. "Bio je odgovoran za smrt vojnika Crvene armije u sobi za ispitivanje. Sad se zagonetka slaže." Zurio je u oči čudovišta u malom okviru koje je stajalo pred njim. "Jedva čekam da te gledam kako se gušiš", pomislio je Sam, posvećujući zapovjedniku Crnog Sunca svu pažnju koju je želio. "Ne mogu vjerovati da pijem s genocidnim gadom. Kako bih plesao na tvom pepelu, nacistički ološu!" Slike koje su se materijalizirale u Samovoj duši činile su se tuđima i odvojenima od njegove vlastite osobnosti, i to ga je uznemirilo. Kalihasa u njegovom umu ponovno je djelovao, ispunjavajući mu misli negativnošću i iskonskim nasiljem, ali morao je priznati da strašne stvari o kojima je razmišljao nisu bile u potpunosti pretjerane.
    
  "Reci mi, Klause, koja je bila svrha ubojstava u Berlinu?" Sam je nastavio takozvani posebni intervju uz čašu finog viskija. "Strah? Javna zabrinutost? Uvijek sam mislio da je to tvoj način da jednostavno pripremiš mase za nadolazeće uvođenje novog sustava reda i discipline. Kako sam bio blizu! Trebao sam se kladiti."
    
  Kemper nije izgledao baš zvjezdano kad je čuo za novu rutu istraživačkog novinara, ali nije imao što izgubiti otkrivajući svoje motive živim mrtvacima.
    
  "Zapravo je to vrlo jednostavan program", odgovorio je. "Budući da imamo njemačkog kancelara u svojoj moći, imamo polugu utjecaja. Atentati na visokopozicionirane građane, prvenstveno one odgovorne za političku i financijsku dobrobit zemlje, dokazuju da smo toga svjesni i, naravno, bez oklijevanja ćemo provesti svoje prijetnje."
    
  "Dakle, odabrali ste ih na temelju njihovog elitnog statusa?" jednostavno je upitao Sam.
    
  "I to, gospodine Cleve. Ali svaka od naših meta imala je dublje ulaganje u naš svijet od samo novca i moći", objasnio je Kemper, iako se činilo da nerado dijeli točno kakva su to ulaganja bila. Tek kada se Sam pretvarao da nije zainteresiran, jednostavno kimajući glavom i počevši gledati kroz prozor u pokretni krajolik vani, Kemper se osjetio primoranim reći mu. "Svaka od ovih naizgled nasumičnih meta zapravo su bili Nijemci, koji su pomagali našim današnjim drugovima u Crvenoj armiji u prikrivanju lokacije i postojanja Jantarne sobe, najučinkovitije prepreke Crnom Suncu u potrazi za originalnim remek-djelom. Moj otac je iz prve ruke saznao od Leopolda - ruskog izdajnika - da je relikviju presrela Crvena armija i da nije potonula s Wilhelmom Gustloffom, koji je bio Milla, kako legenda kaže. Od tada su neki članovi Crnog Sunca, promijenivši mišljenje o svjetskoj dominaciji, napustili naše redove. Možete li vjerovati? Potomci Arijevaca, moćni i intelektualno superiorni, odlučili su prekinuti s Redom. Ali najveća izdaja bila je pomaganje sovjetskim gadovima u prikrivanju Jantarne sobe, čak je i financiranje tajne operacije 1986. godine kako bi se uništilo šest od deset preostalih jantarnih ploča koje sadrže Kalihasu!"
    
  Sam se razvedrio. "Čekaj, čekaj. O čemu pričaš iz 1986.? Polovica Jantarne sobe je uništena?"
    
  "Da, zahvaljujući našim nedavno preminulim elitnim članovima društva koji su financirali Millu za Operaciju Rodina, Černobil je sada grob polovice veličanstvene relikvije", nasmijao se Kemper, stišćući šake. "Ali ovaj put ćemo ih uništiti - natjerati ih da nestanu, zajedno s njihovim sunarodnjacima i svima ostalima koji nas propituju."
    
  "Kako?" upitao je Sam.
    
  Kemper se nasmijao, iznenađen što netko tako pronicljiv kao Sam Cleave nije shvatio što se zapravo događa. "Pa, imamo vas, gospodine Cleave. Vi ste novi Crno Sunce Hitler... s ovim posebnim stvorenjem koje se hrani vašim mozgom."
    
  "Oprostite?" dahtao je Sam. "Kako očekujete da vam poslužim?"
    
  "Tvoj um ima moć manipulirati masama, prijatelju. Poput Führera, moći ćeš pokoriti Millu i sve slične agencije - čak i vlade. Oni će učiniti ostalo", nasmijao se Kemper.
    
  "A što je s mojim prijateljima?" upitao je Sam, uznemiren izgledima koji su se otvarali.
    
  "Neće biti važno. Dok projiciraš Kalihasinu moć na svijet, organizam će apsorbirati većinu tvog mozga", objasnio je Kemper dok ga je Sam gledao s neskrivenim užasom. "Ili to, ili će ti abnormalno povećanje električne aktivnosti spržiti mozak. U svakom slučaju, ući ćeš u povijest kao junak Reda."
    
    
  Poglavlje 31
    
    
  "Dajte im to prokleto zlato. Zlato će uskoro biti bezvrijedno ako ne uspiju pronaći način da taštinu i gustoću života pretvore u prave paradigme preživljavanja", Natasha se podsmjehivala svojim kolegama. Millini posjetitelji sjedili su oko velikog stola s grupom militantnih hakera, koji su, kako je Purdue sada otkrio, bili ljudi koji stoje iza Gabine misteriozne poruke kontroli leta. Bio je to Marco, jedan od Millinih tiših članova, koji je zaobišao kontrolu leta u Kopenhagenu i rekao Purdueovim pilotima da se preusmjere na Berlin, ali Purdue nije namjeravao otkriti svoj identitet - Detlevov nadimak, "Udovac" - još ne.
    
  "Nemam pojma kakve veze zlato ima s planom", promrmljala je Nina Perdue usred svađe s Rusima.
    
  "Većina jantarnih plahti koje još uvijek postoje još uvijek ima zlatne intarzije i okvire na mjestu, dr. Gould", objasnila je Elena, zbog čega se Nina osjećala glupo što se preglasno žalila na to.
    
  "Da!" ubacio se Miša. "Ovo zlato puno vrijedi pravim ljudima."
    
  "Jesi li sad kapitalistička svinja?" upitao je Yuri. "Novac je beskoristan. Cijenimo samo informacije, znanje i praktične stvari. Dajemo im zlato. Koga briga? Trebamo zlato da ih prevarimo i uvjerimo ih da Gabini prijatelji nešto ne smjeraju."
    
  "Još bolje", predložila je Elena, "koristimo zlatnu nit za smještaj izotopa. Sve što nam treba je katalizator i dovoljno struje za zagrijavanje lonca."
    
  "Izotop? Jesi li znanstvenica, Elena?" Purdue je fasciniran.
    
  "Nuklearna fizičarka, klasa 2014.", pohvalila se Nataša s osmijehom zbog svoje ugodne prijateljice.
    
  "Prokletstvo!" Nina je bila oduševljena, impresionirana inteligencijom skrivenom u prekrasnoj ženi. Pogledala je Perduea i gurnula ga. "Ovo mjesto je sapioseksualna Valhalla, ha?"
    
  Perdue je koketno podigao obrve na Nininu preciznu pretpostavku. Odjednom je žustru raspravu između hakera Crvene armije prekinuo glasan pucketavi zvuk, zbog čega su se svi ukočili u iščekivanju. Pažljivo su slušali, čekajući. Iz zidnih zvučnika radiodifuznog centra, zavijanje dolaznog signala najavljivalo je nešto zloslutno.
    
  "Guten Tag, meine Kameraden."
    
  "O, Bože, opet je Kemper", siktala je Natasha.
    
  Perdue je osjetio mučninu u želucu. Zvuk muškarčevog glasa izazvao mu je vrtoglavicu, ali se suzdržao zbog grupe.
    
  "Stižemo u Černobil za dva sata", objavio je Kemper. "Ovo je vaše prvo i jedino upozorenje da očekujemo da će naša ETA ukloniti Jantarnu sobu iz sarkofaga. Nepoštivanje će rezultirati..." nasmijao se u sebi i odlučio izostaviti formalnosti, "...pa, smrću njemačkog kancelara i Sama Cleavea, nakon čega ćemo istovremeno ispustiti nervni plin u Moskvi, Londonu i Seulu. David Perdue bit će umiješan u našu opsežnu mrežu političkih medijskih predstavnika, stoga nas nemojte pokušavati izazvati. Dva sata. Vidjeti."
    
  Klik je prorezao statiku, a tišina se spustila na kantinu poput pokrivača poraza.
    
  "Zato smo morali promijeniti lokacije. Već mjesec dana hakiraju naše frekvencije emitiranja. Slanjem nizova brojeva koji se razlikuju od naših, prisiljavaju ljude da ubijaju sebe i druge putem podsvjesne sugestije. Sad ćemo morati čučati na mjestu duhova Duge-3", kikotala se Nataša.
    
  Perdue je teško progutao knedlu dok mu je temperatura naglo skočila. Trudeći se da ne prekine sastanak, stavio je svoje hladne, ljepljive ruke na sjedalo sa strane. Nina je odmah znala da nešto nije u redu.
    
  "Purdue?" upitala je. "Jesi li opet bolesna?"
    
  Slabo se nasmiješio i odmahnuo rukom, odmahujući glavom.
    
  "Ne izgleda dobro", primijetila je Miša. "Infekcija? Koliko si dugo ovdje? Više od jednog dana?"
    
  "Ne", odgovorila je Nina. "Samo na nekoliko sati. Ali on je bolestan već dva dana."
    
  "Ne brinite, ljudi", promrmljao je Perdue, i dalje zadržavajući vedar izraz lica. "Proći će."
    
  "Nakon čega?" upitala je Elena.
    
  Purdue je skočio, blijed u licu dok se pokušavao sabrati, ali je gurnuo svoje mršavo tijelo prema vratima, boreći se protiv neodoljivog poriva za povraćanjem.
    
  "Nakon toga", uzdahnula je Nina.
    
  "Muški WC je dolje", rekao je Marco ležerno, promatrajući svog gosta kako žuri niz stepenice. "Piće ili živci?" upitao je Ninu.
    
  "Oboje. Crno Sunce ga je mučilo danima prije nego što ga je naš prijatelj Sam otišao spasiti. Mislim da ga trauma još uvijek pogađa", objasnila je. "Držali su ga u svojoj tvrđavi u kazahstanskoj stepi i mučili ga bez odmora."
    
  Žene su izgledale jednako ravnodušno kao i muškarci. Očito je mučenje bilo toliko duboko ukorijenjeno u njihovoj kulturnoj prošlosti rata i tragedija da je bilo nešto što se podrazumijeva u razgovoru. Mišin prazan izraz lica odmah je razvedrio i oživio njegove crte lica. "Dr. Gould, imate li koordinate za ovo mjesto? Ovu... tvrđavu u Kazahstanu?"
    
  "Da", odgovorila je Nina. "Tako smo ga uopće i pronašli."
    
  Temperamentni muškarac pružio je ruku, a Nina je brzo pretražila svoju prednju torbu s patentnim zatvaračem, tražeći papir koji je tog dana skicirala u ordinaciji dr. Helberga. Mishi je dala brojeve i podatke koje je zapisala.
    
  "Dakle, prve poruke koje nam je Detlef donio u Edinburgh nije poslala Milla. Inače bi znali lokaciju kompleksa", pomislila je Nina, ali je to zadržala za sebe. "S druge strane, Milla ga je prozvala 'Udovac'. I oni su odmah prepoznali ovog čovjeka kao Gabinog muža." Ruke su joj počivale na tamnoj, raščupanoj kosi dok je podigla glavu i naslonila laktove na stol poput dosadne školarke. Palo joj je na pamet da je Gabi - a time i Detlef - također bila zavedena uplitanjem Reda u emitiranje, baš kao i ljudi pogođeni Zluradinim brojčanim nizovima. "Bože moj, dugujem Detlefu ispriku. Sigurna sam da je preživio mali incident s Volvom. Nadam se?"
    
  Purdue je već dugo bio odsutan, ali bilo je važnije smisliti plan prije nego što im istekne vrijeme. Promatrala je ruske genije kako žustro raspravljaju o nečemu na svom jeziku, ali nije joj smetalo. Zvučalo joj je prekrasno, a po njihovom tonu pretpostavila je da je Mišina ideja dobra.
    
  Baš kad se ponovno počela brinuti za Samovu sudbinu, Miša i Elena sastale su se s njom kako bi joj objasnile plan. Ostali sudionici slijedili su Natašu iz sobe, a Nina ih je čula kako tutnje niz željezne stepenice, kao tijekom protupožarne vježbe.
    
  "Pretpostavljam da imaš plan. Molim te, reci mi da imaš plan. Naše vrijeme je gotovo isteklo i mislim da više ne mogu izdržati. Ako ubiju Sama, kunem se Bogom, posvetit ću svoj život tome da ih sve uništim", stenjala je u očaju.
    
  "Crveno je raspoloženje", nasmiješila se Elena.
    
  "I da, imamo plan. Dobar plan", izjavio je Miša. Izgledao je gotovo sretno.
    
  "Odlično!" Nina se nasmiješila, iako je još uvijek izgledala napeto. "Kakav je plan?"
    
  Miša je hrabro izjavio: "Dajemo im Jantarnu sobu."
    
  Ninin osmijeh je izblijedio.
    
  "Dođi opet?" Brzo je trepnula, napola od bijesa, napola željna čuti njegovo objašnjenje. "Trebam li se nadati nečemu više, vezanom uz tvoj zaključak? Jer ako ti je ovo plan, izgubila sam svaku vjeru u svoje sve manje divljenje sovjetskoj domišljatosti."
    
  Rastreseno su se nasmijali. Bilo je jasno da ih nije briga što Zapadnjakinja misli; čak ni dovoljno da požure otkloniti njezine sumnje. Nina je prekrižila ruke. Pomisao na Perdueovu stalnu bolest i Samovu stalnu podređenost i odsutnost samo je dodatno razljutila drsku povjesničarku. Elena je osjetila njezino razočaranje i hrabro ju je uhvatila za ruku.
    
  "Nećemo se miješati u stvarna, hm, prava Crnog Sunca na Jantarnu sobu ili kolekciju, ali ćemo ti osigurati sve što ti je potrebno za borbu protiv njih. U redu?" rekla je Nini.
    
  "Nećeš nam pomoći da vratimo Sama?" dahtala je Nina. Htjela je briznuti u plač. Nakon svega ovoga, jedini saveznici za koje je mislila da ih imaju protiv Kempera odbili su je. Možda Crvena armija nije bila toliko moćna koliko je sugerirao njihov ugled, pomislila je s gorkim razočaranjem. "Pa s čime ćeš nam onda, dovraga, zapravo pomoći?" kipjela je.
    
  Mišine su se oči zamračile od nestrpljenja. "Slušajte, ne moramo vam pomagati. Mi emitiramo informacije, a ne vodimo vaše bitke."
    
  "To je očito", nasmijala se. "Pa što se sad događa?"
    
  "Ti i Udovac trebate preuzeti preostale dijelove Jantarne sobe. Jurij će unajmiti nekoga s teškim kolicima i blokovima za vas", Elena je pokušala zvučati proaktivnije. "Nataša i Marco su trenutno u reaktorskom sektoru podrazine Medvedka. Uskoro ću pomoći Marcu s otrovom."
    
  "Otrov?" Nina se trznula.
    
  Miša je pokazala na Elenu. "Tako zovu kemikalije koje stavljaju u bombe. Mislim da pokušavaju biti smiješni. Na primjer, trovanjem tijela vinom truju predmete kemikalijama ili nečim drugim."
    
  Elena ga je poljubila i ispričala se kako bi se pridružila ostalima u tajnom podrumu reaktora s brzim neutronima, dijelu ogromne vojne baze koji se nekoć koristio za skladištenje opreme. Duga-3 bila je jedna od tri lokacije na koje se Milla periodično smještala svake godine kako bi izbjegla hvatanje ili otkrivanje, a grupa je potajno pretvorila svaku od svojih lokacija u potpuno funkcionalne baze za operacije.
    
  "Kad otrov bude spreman, dat ćemo vam materijale, ali oružje morate sami pripremiti u Skloništu", objasnila je Miša.
    
  "Je li ovo sarkofag?" upitala je.
    
  "Da."
    
  "Ali zračenje tamo će me ubiti", prosvjedovala je Nina.
    
  "Nećete biti u Skloništu. Godine 1996. moj ujak i djed premjestili su ploče iz Jantarne sobe u stari bunar pored Skloništa, ali tamo gdje je bunar, ima zemlje, puno zemlje. Uopće nije spojen s Reaktorom 4, tako da biste trebali biti dobro", objasnio je.
    
  "O, Bože moj, ovo će me rastrgati", promrmljala je, ozbiljno razmišljajući o tome da napusti cijeli pothvat i prepusti Perduea i Sama njihovoj sudbini. Miša se nasmijao paranoji razmažene zapadnjačke žene i odmahnuo glavom. "Tko će mi pokazati kako se ovo kuha?" konačno je upitala Nina, odlučivši da ne želi da Rusi misle da su Škoti slabići.
    
  "Nataša je stručnjakinja za eksplozive. Elena je stručnjakinja za kemijske opasnosti. Reći će vam kako pretvoriti Jantarnu sobu u lijes", nasmiješio se Miša. "Jedna stvar, dr. Gould", nastavio je tihim tonom, nekarakterističnim za njegovu autoritarnu prirodu. "Molim vas, rukujte metalom u zaštitnoj opremi i pokušajte ne disati bez pokrivanja usta. A nakon što im date relikviju, držite se podalje. Na dobroj udaljenosti, razumijete?"
    
  "U redu", odgovori Nina, zahvalna na njegovoj brizi. To je bila njegova strana koju prije nije imala zadovoljstvo vidjeti. Bio je zreo. "Misha?"
    
  "Da?"
    
  Sasvim ozbiljno, molila je da zna: "Kakvo oružje ja ovdje izrađujem?"
    
  Nije odgovorio, pa je ona još malo istražila.
    
  "Koliko daleko bih trebala biti nakon što Kemperu dam Jantarnu sobu?" htjela je utvrditi.
    
  Miša je nekoliko puta trepnuo, duboko gledajući u tamne oči privlačne žene. Nakašljao se i savjetovao: "Napusti zemlju."
    
    
  Poglavlje 32
    
    
  Kad se Perdue probudio na podu kupaonice, košulja mu je bila umrljana žuči i slinom. Posramljen, dao je sve od sebe da je opere sapunom za ruke i hladnom vodom u umivaoniku. Nakon što je malo ribao, pregledao je tkaninu u ogledalu. "Kao da je nikad nije ni bilo", nasmiješio se, zadovoljan svojim trudom.
    
  Kad je ušao u kantinu, zatekao je Ninu kako je odijevaju Elena i Miša.
    
  "Na tebe je red", nasmijala se Nina. "Vidim da si opet imala napad bolesti."
    
  "To je bilo samo nasilje", rekao je. "Što se događa?"
    
  "Napunit ćemo dr. Gouldovu odjeću materijalima otpornim na zračenje kad vas dvoje siđete u Jantarnu sobu", obavijestila ga je Elena.
    
  "Ovo je smiješno, Nina", požalio se. "Odbijam išta od ovoga nositi. Kao da naš zadatak već nije otežan rokovima, sada se moraš poslužiti apsurdnim i dugotrajnim mjerama kako bi nas još više odgodila?"
    
  Nina se namrštila. Činilo se da se Purdue vratio onoj cendravoj kučki s kojom se svađala u autu, a ona nije namjeravala tolerirati njegove djetinjaste ispade bijesa. "Želiš li da ti jaja otpadnu do sutra?" našalila se. "Inače, bolje bi ti bilo da uzmeš čašicu; olovnu."
    
  "Odrastite, dr. Gould", odvratio je.
    
  "Razina zračenja je gotovo smrtonosna za ovu malu ekspediciju, Dave. Nadam se da imaš veliku kolekciju bejzbolskih kapa u slučaju neizbježnog gubitka kose od kojeg ćeš patiti za nekoliko tjedana."
    
  Sovjeti su se tiho smijali Nininoj pokroviteljskoj tiradi dok su namještali posljednje od njezinih olovom ojačanih naprava. Elena joj je dala kiruršku masku da pokrije usta dok se spušta u bunar i penjačku kacigu, za svaki slučaj.
    
  Nakon trenutka durenja, Perdue im je dopustio da ga ovako obuku prije nego što je otpratio Ninu do mjesta gdje je Natasha bila spremna naoružati ih za bitku. Marco im je prikupio nekoliko elegantnih alata za rezanje, veličine pernica, kao i upute kako premazati jantar tankim staklenim prototipom koji je stvorio samo za ovu priliku.
    
  "Jeste li uvjereni da možemo izvesti ovaj visoko specijalizirani pothvat u tako kratkom roku?" upitao je Perdue.
    
  "Dr. Gould kaže da ste izumitelj", odgovorio je Marco. "Baš kao i rad s elektronikom. Koristite alate za pristup i podešavanje. Postavite komade metala na list jantara kako biste ih sakrili poput zlatne intarzije i prekrijte ga poklopcima. Koristite stezaljke na kutovima i BUM! Jantarna soba, poboljšana smrću, kako bi je mogli ponijeti kući."
    
  "Još uvijek mi nije sasvim jasno što sve ovo znači", požalila se Nina. "Zašto ovo radimo? Miša mi je nagovijestila da moramo biti daleko, što znači da je bomba, zar ne?"
    
  "Tako je", potvrdila je Nataša.
    
  "Ali to je samo zbirka prljavih srebrnih metalnih okvira i prstenova. Izgleda kao nešto što je moj djed mehaničar držao na otpadu", zastenjala je. Purdue je prvi put pokazao zanimanje za njihovu misiju kad je ugledao smeće koje je izgledalo poput potamnjelog čelika ili srebra.
    
  "Marija, Majko Božja! Nina!" dahtao je s poštovanjem, uputivši Nataši pogled pun osude i iznenađenja. "Vi ljudi ste ludi!"
    
  "Što? Što je ovo?" upitala je. Svi su mu uzvratili pogled, ne zbunjeni njegovom paničnom procjenom. Purdueova su usta ostala otvorena u nevjerici dok se okretao prema Nini s predmetom u ruci. "Ovo je plutonij koji se može koristiti u nuklearnoj tehnologiji. Šalju nas da Jantarnu sobu pretvorimo u nuklearnu bombu!"
    
  Nisu demantirali njegovu izjavu niti su djelovali zastrašeno. Nina je ostala bez riječi.
    
  "Je li istina?" upitala je. Elena je spustila pogled, a Nataša je ponosno kimnula.
    
  "Ne može eksplodirati dok ga držiš, Nina", mirno je objasnila Nataša. "Samo ga napravi kao umjetničko djelo i prekrij ploče Marcovim staklom. Zatim ga daj Kemperu."
    
  "Plutonij se zapali kada je izložen vlažnom zraku ili vodi", Pardue je progutao knedlu, razmišljajući o svim svojstvima elementa. "Ako se premaz oljušti ili postane izložen, moglo bi doći do strašnih posljedica."
    
  "Dakle, nemoj zabrljati", veselo je zarežala Nataša. "A sada idemo, imaš manje od dva sata da pokažeš našim gostima svoj nalaz."
    
    
  * * *
    
    
  Nešto više od dvadeset minuta kasnije, Perdue i Nina spušteni su u skriveni kameni bunar, desetljećima obrastao radioaktivnom travom i grmljem. Kameni zidovi urušili su se baš poput bivše Željezne zavjese, svjedočanstvo prošlog doba napredne tehnologije i inovacija, napuštene i prepuštene propadanju zbog posljedica Černobila.
    
  "Daleko si od Trezora", podsjetila je Elena Ninu. "Ali diši kroz nos. Jurij i njegov rođak čekat će te ovdje dok ne uzmeš relikviju."
    
  "Kako ćemo ovo dovesti do ulaza u bunar? Svaka ploča teži više od tvog automobila!" izjavio je Perdue.
    
  "Ovdje postoji željeznički sustav", viknula je Miša dolje u mračnu jamu. "Tračnice vode do Jantarne sobe, gdje su moj djed i ujak premjestili fragmente na tajno mjesto. Možete ih jednostavno spustiti užadima na rudarska kolica i otkotrljati ih ovdje dolje, gdje će ih Jurij odnijeti."
    
  Nina im je pokazala palac gore, provjeravajući radio za frekvenciju koju joj je Misha dao da kontaktira bilo koga od njih ako ima bilo kakvih pitanja dok je ispod strašne černobilske elektrane.
    
  "Dobro! Završimo s ovim, Nina", nagovarao ju je Perdue.
    
  Krenuli su u vlažnu tamu s baterijskim lampama pričvršćenim na kacige. Crna masa u tami pokazala se kao rudarski stroj koji je Misha spomenula, te su alatima podigli Marcove plahte na nju, gurajući stroj dok se kretao.
    
  "Malo nesuradljiv", primijetio je Perdue. "Ali i ja bih bio isti da sam hrđao u mraku više od dvadeset godina."
    
  Njihove zrake svjetlosti oslabile su samo nekoliko metara ispred, uronjene u gustu tamu. Bezbrojne sitne čestice lebdjele su u zraku, plešući pred zrakama u tihom zaboravu podzemnog kanala.
    
  "Što ako se vratimo, a oni zatvore bunar?" iznenada je rekla Nina.
    
  "Naći ćemo izlaz. Prošli smo već kroz gore od ovoga", uvjeravao je.
    
  "Ovdje je tako jezivo tiho", ustrajala je u svom tmurnom raspoloženju. "Nekad je ovdje dolje bilo vode. Pitam se koliko se ljudi utopilo u ovom bunaru ili umrlo od zračenja dok su ovdje tražili utočište."
    
  "Nina", bilo je sve što je rekao da je trgne iz njezine nepromišljenosti.
    
  "Žao mi je", šapnula je Nina. "Užasno me strah."
    
  "To nije nalik tebi", rekao je Perdue u gustoj atmosferi koja mu je lišila svaki odjek u glasu. "Bojiš se samo kontaminacije ili posljedica zračenja, koji vode do spore smrti. Zato ti je ovo mjesto zastrašujuće."
    
  Nina ga je promatrala pri slabom svjetlu svoje lampe. "Hvala ti, Davide."
    
  Nakon nekoliko koraka, izraz lica mu se promijenio. Gledao je nešto s njezine desne strane, ali Nina je ostala nepokolebljiva, ne želeći znati što je to. Kad se Perdue zaustavio, Ninu su preplavili svakakvi zastrašujući scenariji.
    
  "Gledaj", nasmiješio se, uzevši je za ruku kako bi je okrenuo prema veličanstvenom blagu skrivenom pod godinama prašine i krhotina. "Nije ništa manje veličanstveno nego kad ga je posjedovao pruski kralj."
    
  Čim je Nina osvijetlila žute ploče, zlato i jantar su se stopili i postali izvrsna zrcala izgubljene ljepote prošlih stoljeća. Zamršeni rezbarije koje su krasile okvire i krhotine zrcala naglašavale su čistoću jantara.
    
  "Pomisliti da zli bog drijema upravo ovdje", šapnula je.
    
  "Točka nečega što izgleda kao inkluzija, Nina, pogledaj", istaknuo je Perdue. "Uzorak, toliko malen da je bio gotovo nevidljiv, došao je pod Perdueove naočale koje su ga povećale."
    
  "Bože, nisi li ti groteskni mali gad", rekao je. "Izgleda kao rak ili krpelj, ali mu glava ima humanoidno lice."
    
  "O, Bože, to zvuči odvratno", Nina se stresla na tu pomisao.
    
  "Dođi vidjeti", pozvao je Perdue, pripremajući se za njezinu reakciju. Stavio je lijevo povećalo svojih naočala na još jedno prljavo mjesto na besprijekornom pozlaćenom jantaru. Nina se nagnula da ga pogleda.
    
  "Što je, u ime Jupiterovih gonada, ta stvar?" dahtala je u užasu, s izrazom zbunjenosti na licu. "Kunem se, upucat ću se ako mi ta užasna stvar uđe u mozak. Bože moj, možeš li zamisliti da Sam zna kako izgleda njegova Kalihasa?"
    
  "Kad smo već kod Sama, mislim da bismo trebali požuriti i predati ovo blago nacistima. Što kažeš?" ustrajao je Perdue.
    
  "Da".
    
  Nakon što su završili s mukotrpnim ojačavanjem divovskih ploča metalom i pažljivim brtvljenjem iza zaštitne folije prema uputama, Perdue i Nina su ploče jednu po jednu kotrljali na dno glave bunara.
    
  "Vidiš? Svi su otišli. Nema nikoga gore", požalila se.
    
  "Barem nisu blokirali ulaz", nasmiješio se. "Ne možemo očekivati da će ondje ostati cijeli dan, zar ne?"
    
  "Pretpostavljam da ne", uzdahnula je. "Samo sam sretna što smo stigli do bunara. Vjeruj mi, dosta mi je ovih prokletih katakombi."
    
  U daljini su mogli čuti glasnu buku motora. Vozila, koja su se polako kretala obližnjom cestom, približavala su se području bunara. Jurij i njegov rođak počeli su podizati ploče. Čak i s praktičnom teretnom mrežom broda, to je ipak dugo trajalo. Dva Rusa i četiri lokalca pomogli su Perdueu da razapne mrežu preko svake ploče; nadao se da je dizajnirana da podigne preko 400 kg odjednom.
    
  "Nevjerojatno", promrmlja Nina. Stajala je na sigurnoj udaljenosti, duboko u tunelu. Klaustrofobija ju je hvatala, ali nije se htjela miješati. Dok su muškarci izvikivali rečenice i odbrojavali vrijeme, njezin dvosmjerni radio uhvatio je prijenos.
    
  "Nina, javi se. Gotovo je", rekla je Elena kroz tihi pucketavi zvuk na koji se Nina navikla.
    
  "Ovo je Ninin ured. Gotovo je", odgovorila je.
    
  "Nina, otići ćemo čim Jantarna soba bude prazna, u redu?" upozorila je Elena. "Ne trebaš se brinuti i misliti da smo upravo pobjegli, ali moramo otići prije nego što stignu do Duge-3."
    
  "Ne!" vrisnula je Nina. "Zašto?"
    
  "Bit će to krvoproliće ako se sretnemo na istom tlu. Znaš to", odgovorio je Miša. "Ne brini se sada. Bit ćemo u kontaktu. Budi oprezan i sretan put."
    
  Ninino se srce steglo. "Molim te, nemoj ići." Nikada u životu nije čula usamljeniju frazu.
    
  "Opet i opet".
    
  Čula je šum kako Purdue briše prašinu s odjeće i rukama prelazi niz hlače kako bi obrisao prljavštinu. Pogledao je oko sebe tražeći Ninu, a kad ju je pronašao, uputio joj je topao, zadovoljan osmijeh.
    
  "Gotovo, dr. Gould!" likovao je.
    
  Odjednom su iznad njih odjeknuli pucnji, zbog čega je Perdue nestao u tami. Nina je vrisnula tražeći njegovu sigurnost, ali on je puzao dalje prema suprotnoj strani tunela, ostavljajući je s olakšanjem što je dobro.
    
  "Jurij i njegovi pomoćnici su pogubljeni!" čuli su Kemperov glas kod bunara.
    
  "Gdje je Sam?" vrisnula je Nina dok je svjetlost padala na pod tunela poput nebeskog pakla.
    
  "Gospodin Cleve je malo previše popio... ali... puno vam hvala na suradnji, Davide! Oh, i dr. Gould, molim vas primite moju iskrenu sućut u vezi s vašim posljednjim mučnim trenucima na ovoj zemlji. Pozdrav!"
    
  "Jeb' se!" vrisnula je Nina. "Vidimo se uskoro, gade! Uskoro!"
    
  Dok je iskaljivala svoj verbalni bijes na nasmijanom Nijemcu, njegovi su ljudi počeli zatvarati otvor bunara debelom betonskom pločom, postupno zamračujući tunel. Nina je mogla čuti Klausa Kempera kako mirno recitira niz brojeva tihim glasom, gotovo identičnim onome kojim je govorio tijekom radijskih emisija.
    
  Dok se sjena postupno raspršivala, pogledala je Perduea i, na njezin užas, njegove su se smrznute oči zagledale u Kempera, očito zaokupljene. U posljednjim zrakama svjetlosti koja je slabila, Nina je vidjela kako se Perdueovo lice grči u pohotan, zlonamjeran osmijeh, gledajući ravno u nju.
    
    
  Poglavlje 33
    
    
  Čim je Kemper osigurao svoje ukradeno blago, naredio je svojim ljudima da krenu u Kazahstan. Vratili su se na teritorij Crnog Sunca s prvom stvarnom mogućnošću svjetske dominacije, a njihov plan bio je gotovo dovršen.
    
  "Jesmo li svih šestero u vodi?" upitao je svoje radnike.
    
  "Da, gospodine."
    
  "Ovo je drevna jantarna smola. Prilično je krhka, pa ako se raspadne, uzorci zarobljeni unutra će pobjeći, a onda ćemo biti u velikoj nevolji. Moraju ostati pod vodom dok ne stignemo do kompleksa, gospodo!" viknuo je Kemper prije nego što se uputio prema svom luksuznom automobilu.
    
  "Zašto voda, zapovjedniče?" upitao je jedan od njegovih ljudi.
    
  "Jer mrze vodu. Ne mogu tamo izvršiti nikakav utjecaj i mrze je, pretvarajući ovo mjesto u savršen zatvor u kojem ih se može držati bez straha", objasnio je. S tim riječima, popeo se u auto, a dva vozila su se polako udaljila, ostavljajući Černobil još pustijim nego što je već bio.
    
    
  * * *
    
    
  Sam je još uvijek bio pod utjecajem praha, koji je ostavio bijeli talog na dnu njegove prazne čaše viskija. Kemper ga je ignorirao. U svojoj novoj, uzbudljivoj poziciji vlasnika ne samo bivšeg svjetskog čuda već i na pragu vladavine nadolazećim novim svijetom, jedva je primijetio novinarku. Ninini krici još su uvijek odjekivali u njegovim mislima, poput slatke glazbe njegovom trulom srcu.
    
  Činilo se da se korištenje Perduea kao mamca konačno isplatilo. Neko vrijeme Kemper nije bio siguran jesu li metode ispiranja mozga djelovale, ali kada je Perdue uspješno iskoristio komunikacijske uređaje koje mu je Kemper ostavio za pretragu, znao je da će Cleve i Gould uskoro biti uhvaćeni u mrežu. Izdaja zbog toga što Cleve nije pustila Ninu nakon sveg njezina napornog rada bila je Kemperu izuzetno draga. Sada je imao način da poveže labave krajeve, nešto što nijedan drugi zapovjednik Crnog Sunca nije uspio.
    
  Dave Perdue, izdajnik Renatus, sada je ostavljen da trune pod bogom zaboravljenim tlom prokletog Černobila, ubrzo nakon što je ubio dosadnu malu kučku koja je oduvijek nadahnjivala Perduea da uništi Red. A Sam Cleave...
    
  Kemper je pogledao Clevea. I sam je išao prema vodi. A kad ga Kemper pripremi, odigrat će vrijednu ulogu idealnog medijskog glasnogovornika Reda. Uostalom, kako bi svijet mogao pronaći manu u bilo čemu što predstavlja istraživački novinar dobitnik Pulitzerove nagrade koji je sam razotkrio lance oružja i uništio kriminalne sindikate? Sa Samom kao svojom medijskom marionetom, Kemper bi mogao svijetu objavljivati što god želi, istovremeno njegujući vlastitu Kalihasu kako bi vršio masovnu kontrolu nad cijelim kontinentima. A kad moć ovog malog boga izblijedi, poslat će nekoliko drugih na sigurno da ga zamijene.
    
  Stvari su krenule nabolje za Kempera i njegov Red. Konačno su škotske prepreke uklonjene i put mu je bio čist da napravi potrebne promjene koje Himmler nije uspio postići. Unatoč tome, Kemper se nije mogao ne zapitati kako stvari stoje sa seksi malom povjesničarkom i njezinim bivšim ljubavnikom.
    
    
  * * *
    
    
  Nina je mogla čuti otkucaje vlastitog srca, i nije bilo teško, sudeći po načinu na koji joj je tutnjalo u tijelu, dok joj je sluh bio napet i za najmanji šum. Perdue je bio tih i nije imala pojma gdje bi mogao biti, ali se kretala što je brže mogla u suprotnom smjeru, držeći svjetla ugašenima kako je ne bi mogao vidjeti. I on je učinio isto.
    
  "O, slatki Isuse, gdje je on?" pomislila je, čučeći pokraj mjesta gdje je bila Jantarna soba. Usta su joj bila suha i žudjela je za olakšanjem, ali sada nije bilo vrijeme za traženje utjehe ili hrane. Nekoliko metara dalje, čula je škripanje nekoliko malih kamenčića, zbog čega je glasno uzdahnula. "Prokletstvo!" Nina ga je htjela odgovoriti, ali sudeći po njegovim staklastim očima, sumnjala je da će išta što kaže doprijeti do nje. "Ide prema meni. Čujem zvukove kako se svaki put približavaju!"
    
  Bili su pod zemljom blizu Reaktora 4 više od tri sata i počela je osjećati posljedice. Počela je osjećati mučninu, dok ju je migrena praktički onesposobila za koncentraciju. Ali opasnost se u posljednje vrijeme nadvijala nad povjesničarkom u mnogim oblicima. Sada je bila meta bića ispranog mozga, programiranog od strane još ispranijeg uma da je ubije. Biti ubijena od strane vlastitog prijatelja bilo bi puno gore nego bježati od poremećenog stranca ili plaćenika na misiji. Bio je to Dave! Dave Purdue, njezin dugogodišnji prijatelj i bivši ljubavnik.
    
  Bez upozorenja, tijelo joj se zgrčilo i pala je na koljena na hladno, tvrdo tlo, povraćajući. Sa svakim grčem, povraćanje je postajalo sve intenzivnije sve dok nije počela plakati. Nina nije imala načina da to učini tiho i bila je uvjerena da će je Purdue lako pratiti po buci koju je proizvodila. Obilno se znojila, a remen svjetiljke oko glave izazivao je iritantan svrbež, pa ju je istrgnula iz kose. U napadu panike, usmjerila je svjetlo nekoliko centimetara od tla i upalila ga. Snop svjetlosti proširio se po malom radijusu na tlu, a ona je procijenila svoju okolinu.
    
  Purdue nigdje nije bilo. Odjednom, velika čelična šipka ju je iz tame ispred nje pojurila prema licu. Udarila ju je u rame, izazvavši vrisak agonije. "Purdue! Stani! Isuse Kriste! Hoćeš li me ubiti zbog ovog nacističkog idiota? Probudi se, kučkin sine!"
    
  Nina je ugasila svjetlo, teško dišući poput iscrpljenog psa. Klečeći, pokušala je ignorirati pulsirajuću migrenu koja joj je parala lubanju dok je potiskivala još jedan napad podrigivanja. Purdueovi koraci približavali su joj se u mraku, ravnodušni prema njezinim tihim jecajima. Ninini utrnuli prsti petljali su se s dvosmjernim radiom pričvršćenim za nju.
    
  "Ostavi to ovdje. Pojačaj do razine buke, a zatim trči u drugom smjeru", predložila je samoj sebi, ali drugi glas u njoj bio je protiv toga. "Idiote, ne smiješ propustiti posljednju priliku za komunikaciju s vanjštinom. Pronađi nešto što možeš upotrijebiti kao oružje tamo gdje su bili krhotine."
    
  Potonje je bilo izvedivije. Zgrabila je šaku kamenja i čekala znak gdje se nalazi. Tama ju je obavijala poput debelog pokrivača, ali ono što ju je razbjesnilo bila je prašina koja joj je pekla nos dok je disala. Duboko u tami čula je kako se nešto miče. Nina je bacila šaku kamenja ispred sebe kako bi ga maknula prije nego što je jurnula lijevo, udarivši ravno u izbočenu stijenu koja se zabila u nju poput kamiona. S prigušenim uzdahom, mlitavo je pala na pod.
    
  Dok joj je stanje svijesti prijetilo životu, osjetila je nalet energije i puzala je po podu na koljenima i laktovima. Poput teške gripe, zračenje je počelo utjecati na njezino tijelo. Naježila se, glava joj je bila teška poput olova. Čelo ju je boljelo od udara dok je pokušavala vratiti ravnotežu.
    
  "Bok, Nina", prošaptao je, nekoliko centimetara od njezina drhtavog tijela, zbog čega joj je srce poskočilo od užasa. Purdueovo jarko svjetlo na trenutak ju je zaslijepilo dok joj ga je usmjeravao u lice. "Pronašao sam te."
    
    
  30 sati kasnije - Shalkar, Kazahstan
    
    
  Sam je bio bijesan, ali se nije usudio stvarati probleme dok nije imao plan za bijeg. Kad se probudio i našao se još uvijek u kandžama Kempera i Reda, vozilo ispred njih postojano se kretalo bijednim, pustim dijelom ceste. Do tada su već prošli Saratov i prešli granicu s Kazahstanom. Bilo je prekasno za bijeg. Putovali su gotovo dan od mjesta gdje su bili Nina i Purdue, što mu je onemogućavalo da jednostavno iskoči i pobjegne natrag u Černobil ili Pripjat.
    
  "Doručak, gospodine Cleve", predložio je Kemper. "Moramo vas održati jakima."
    
  "Ne, hvala", obrecnu se Sam. "Ovaj tjedan sam se nadrogirao."
    
  "Ma daj!" mirno je odgovorio Kemper. "Ti si kao cendravi tinejdžer koji baca ispad bijesa. A ja sam mislio da je PMS problem samo za djevojke. Morao sam te drogirati, inače bi pobjegla s prijateljicama i bila ubijena. Trebala bi biti zahvalna što si živa." Pružio joj je zamotani sendvič, kupljen u trgovini u jednom od gradova kroz koje su prolazili.
    
  "Jesi li ih ubio?" upitao je Sam.
    
  "Gospodine, uskoro moramo natočiti gorivo u kamion u Shalkaru", najavio je vozač.
    
  "To je sjajno, Dirk. Koliko dugo?" upitao je vozača.
    
  "Deset minuta dok ne stignemo tamo", rekao je Kemperu.
    
  "U redu." Pogledao je Sama, a na licu mu se pojavio zločesti osmijeh. "Trebao si biti tamo!" Kemper se veselo nasmijao. "Oh, znam da si bio tamo, ali mislim, trebao si to vidjeti!"
    
  Sam je postajao sve frustriraniji svakom riječju koju je njemački gad izgovorio. Svaki mišić na Kemperovom licu poticao je Samovu mržnju, a svaki pokret rukom dovodio je novinara do stanja iskrenog bijesa. 'Čekaj. Samo pričekaj još malo.'
    
  "Tvoja Nina upravo trune pod visoko radioaktivnim reaktorom 4, nulta tačka", prepričao je Kemper s ne malim užitkom. "Njezina seksi mala guza je puna plikova i trune dok mi razgovaramo. Tko zna što joj je Purdue učinio! Ali čak i ako prežive jedno drugo, glad i radijacijska bolest će ih dokrajčiti."
    
  Čekaj! Nema potrebe. Još ne.
    
  Sam je znao da Kemper može zaštititi svoje misli od Samova utjecaja i da bi pokušaj dominacije nad njim ne samo trošio njegovu energiju već bio i potpuno uzaludan. Približili su se Shalkaru, gradiću uz jezero usred ravnog, pustinjskog krajolika. Benzinska postaja uz glavnu cestu bila je dom za vozila.
    
  - Sad.
    
  Sam je znao da iako ne može manipulirati Kemperovim umom, mršavog zapovjednika lako će fizički savladati. Samove tamne oči brzo su pretražile naslone prednjih sjedala, oslonac za noge i predmete koji su ležali na sjedalu u Kemperovom dosegu. Jedina prijetnja Samu bio je elektrošoker pokraj Kempera, ali Boksački klub Highland Ferry naučio je tinejdžera Sama Clevea da iznenađenje i brzina pobjeđuju obranu.
    
  Duboko je udahnuo i počeo čačkati po vozačevim mislima. Veliki gorila imao je fizičku snagu, ali njegov je um bio poput šećerne vune u usporedbi s baterijom koju mu je Sam ugurao u lubanju. Samu nije trebala ni minuta da stekne potpunu kontrolu nad Dirkovim umom i odluči se pobuniti. Nasilnik u odijelu izašao je iz auta.
    
  "Gdje si, dovraga?" započeo je Kemper, ali njegovo ženstveno lice uništio je snažan udarac dobro uvježbane šake usmjerene prema slobodi. Prije nego što je uopće mogao pomisliti na hvatanje elektrošoker-a, Klaus Kemper primio je još jedan udarac čekićem - i još nekoliko - sve dok mu se lice nije pretvorilo u masu natečenih modrica i krvi.
    
  Na Samovu zapovijed, vozač je izvukao pištolj i počeo pucati na radnike u divovskom kamionu. Sam je zgrabio Kemperov telefon i iskliznuo sa stražnjeg sjedala, uputivši se prema osamljenom mjestu u blizini jezera pored kojeg su prošli na putu do grada. U nastalom kaosu, lokalna policija brzo je stigla kako bi uhitila strijelca. Kad su na stražnjem sjedalu pronašli pretučenog muškarca, pretpostavili su da je Dirk iza njega. Dok su pokušavali uhititi Dirka, ispalio je posljednji hitac u nebo.
    
  Sam je pregledavao tiraninov popis kontakata, odlučan da brzo nazove prije nego što baci mobitel kako bi izbjegao da ga netko pronađe. Ime koje je tražio pojavilo se na popisu i nije se mogao suzdržati da ne upotrijebi zračnu šaku da ga dobije. Okrenuo je broj i nervozno čekao, paleći cigaretu, dok se nije javio na poziv.
    
  "Detlef! To je Sam."
    
    
  Poglavlje 34
    
    
  Nina nije vidjela Purduea otkad ga je dan prije udarila u sljepoočnicu svojim dvosmjernim radiom. Nije imala pojma koliko je vremena prošlo, ali je po svom uznemirenom stanju znala da je prošlo neko vrijeme. Na koži su joj se stvorili sitni mjehurići, a upaljeni živčani završeci sprječavali su je da išta dodirne. Tijekom proteklog dana nekoliko je puta pokušala kontaktirati Millu, ali taj idiot Purdue je zagubio žice i ostavio joj uređaj koji je mogao emitirati samo bijeli šum.
    
  "Samo jedan! Samo mi daj jedan kanal, govno jedno", tiho je očajnički jaukala, više puta pritiskajući tipku za razgovor. Čulo se samo šištanje bijelog šuma. "Baterije će mi se isprazniti", promrmljala je. "Milla, javi se. Molim te. Ima li koga? Molim te, molim te, javi se!" Grlo ju je peklo, a jezik joj je bio natečen, ali se držala. "O, Bože, jedini ljudi s kojima mogu kontaktirati bijelim šumom su duhovi!", vrištala je u očaju, parajući grlo. Ali Nini više nije bilo stalo.
    
  Miris amonijaka, ugljena i smrti podsjetio ju je da je pakao bliže od njezina posljednjeg daha. "Hajde! Mrtvi ljudi! Mrtvi... prokleti Ukrajinci... mrtvi ljudi Rusije! Crveni Mrtvi, javi se! Kraj!"
    
  Beznadno izgubljena u dubinama Černobila, njezino histerično kikotanje odjekivalo je podzemnim sustavom koji je svijet zaboravio prije nekoliko desetljeća. Sve u njezinoj glavi bilo je besmisleno. Sjećanja su bljeskala i blijedjela, zajedno s njezinim budućim planovima, pretvarajući se u lucidne noćne more. Nina je gubila razum brže nego što je gubila život, pa se jednostavno nastavila smijati.
    
  "Nisam li te već ubila?" čula je poznatu prijetnju u mrklom mraku.
    
  "Purdue?" frknula je.
    
  "Da".
    
  Čula ga je kako se baca, ali izgubila je svaki osjet u nogama. Kretanje ili trčanje više nisu bili opcija, pa je Nina zatvorila oči i pozdravila kraj boli. Čelična cijev spustila joj se na glavu, ali migrena joj je utrnula lubanju, pa joj je topla krv samo golicala lice. Čekao ju je još jedan udarac, ali on se nije dogodio. Ninini su kapci otežali, ali na trenutak je vidjela izluđujući vrtlog svjetala i čula zvukove nasilja.
    
  Ležala je ondje, čekajući da umre, ali je čula kako Perdue juri u tamu poput žohara, bježeći od čovjeka koji je stajao tik izvan dohvata njegove svjetlosti. Nagnuo se nad Ninu, nježno je podižući u naručje. Njegov dodir povrijedio je njezinu kožu s plikovima, ali nije marila. Napola budna, napola beživotna, Nina je osjetila kako je nosi prema jarkom svjetlu iznad. Podsjetilo ju je na priče o umirućim ljudima koji vide bijelo svjetlo s neba, ali u oštroj bjelini dnevnog svjetla ispred otvora bunara, Nina je prepoznala svog spasitelja.
    
  "Udovac", uzdahnula je.
    
  "Bok, dušo", nasmiješio se. Njezina otrcana ruka milovala je njegovu praznu očnu duplju gdje ga je ubola, i ona je počela jecati. "Ne brini", rekao je. "Izgubio sam ljubav svog života. Oko nije ništa u usporedbi s ovim."
    
  Dok joj je vani davao svježu vodu, objasnio je da ga je Sam nazvao, nesvjestan da više nije s njom i Perdueom. Sam je bila sigurna, ali je zamolio Detlefa da pronađe nju i Perduea. Detlef je koristio svoju obuku iz sigurnosti i nadzora kako bi triangulirao radio signale s Nininog mobitela u Volvu sve dok nije uspio odrediti njezinu lokaciju u Černobilu.
    
  "Milla se vratila online, a ja sam upotrijebila Kirillov BW da im javim da je Sam na sigurnom, dalje od Kempera i njegove baze", rekao joj je dok ga je držala u naručju. Nina se nasmiješila kroz ispucale usne, prašnjavo lice prekriveno modricama, žuljevima i suzama.
    
  "Udovac", promrmljala je natečenim jezikom.
    
  "Da?"
    
  Nina je bila na rubu da se onesvijesti, ali se prisilila ispričati. "Jako mi je žao što sam koristila tvoje kreditne kartice."
    
    
  Kazaška stepa - 24 sata kasnije
    
    
  Kemper je još uvijek njegovao svoje unakaženo lice, ali jedva da je plakao nad njim. Jantarna soba, prekrasno pretvorena u akvarij, s ukrasnim zlatnim rezbarijama i zapanjujućim jarko žutim jantarom preko drvenih uzoraka. Bio je to impresivan akvarij točno usred njegove pustinjske tvrđave, promjera oko 50 metara i visine 70 metara, u usporedbi s akvarijem u kojem je Purdue bio smješten tijekom svog boravka tamo. Dobro odjeven kao i uvijek, sofisticirano čudovište ispijalo je šampanjac dok je čekalo da njegovo istraživačko osoblje izolira prvi organizam koji će mu biti implantiran u mozak.
    
  Drugi dan bjesnila je oluja nad naseljem Crno Sunce. Bila je to čudna grmljavinska oluja, neuobičajena za ovo doba godine, ali povremeni udari munja bili su veličanstveni i snažni. Kemper je pogledao u nebo i nasmiješio se. "Sada sam Bog."
    
  U daljini se kroz bijesne oblake pojavio teretni avion Il-76-MD Miše Svečina. Zrakoplov od 93 tone jurio je kroz turbulencije i promjenjive struje. Sam Cleave i Marco Strenski bili su u avionu kako bi pravili društvo Miši. U unutrašnjosti aviona bilo je skriveno trideset bačvi metalnog natrija, premazanih uljem kako bi se spriječio kontakt sa zrakom ili vodom - za sada. Ovaj vrlo hlapljivi element, koji se u reaktorima koristi kao vodič topline i rashladno sredstvo, imao je dva neugodna svojstva. Zapalio se u dodiru sa zrakom. Eksplodirao je u dodiru s vodom.
    
  "Tamo! Tamo dolje. Ne možeš ga promašiti", rekao je Sam Mishi kad se kompleks Crnog Sunca pojavio u vidokrugu. "Čak i ako mu je akvarij izvan dohvata, ova kiša će ostalo učiniti za nas."
    
  "Tako je, druže!" nasmijao se Marco. "Nikad prije nisam vidio da se ovo radi u velikim razmjerima. Samo u laboratoriju, s malom količinom natrija, veličine zrna graška, u čaši. Ovo će biti prikazano na YouTubeu." Marco je uvijek snimao sve što mu se sviđalo. Zapravo, imao je upitan broj videoisječaka na tvrdom disku, sve snimljene u svojoj spavaćoj sobi.
    
  Kružili su oko tvrđave. Sam se trznuo na svaki bljesak munje, nadajući se da neće pogoditi avion, ali ludi Sovjeti djelovali su neustrašivo i veselo. "Hoće li bubnjevi probiti ovaj čelični krov?" upitao je Marca, ali Miša je samo prevrnuo očima.
    
  U sljedećoj sceni, Sam i Marco odvajaju bubnjeve jedan po jedan, brzo ih gurajući iz aviona tako da snažno i brzo padnu kroz krov kompleksa. Trebalo bi samo nekoliko sekundi da se hlapljivi metal zapali i eksplodira pri kontaktu s vodom, uništavajući zaštitni premaz preko ploča Jantarne sobe i izlažući plutonij toplini eksplozije.
    
  Čim su ispustili prvih deset bačvi, krov u sredini tvrđave u obliku NLO-a se urušio, otkrivši rezervoar u sredini kruga.
    
  "To je to! Stavite nas ostale na tenk, a onda moramo brzo odavde nestati!" viknuo je Misha. Pogledao je dolje prema muškarcima u bijegu i čuo Sama kako govori: "Volio bih da mogu još jednom vidjeti Kemperovo lice."
    
  Marco se nasmijao dok se natrij počeo otapati. "Ovo je za Yurija, nacističku kučko!"
    
  Miša je odveo divovsku čeličnu zvijer što je dalje mogao u kratkom vremenu koje su imali, kako bi sletjeli nekoliko stotina kilometara sjeverno od zone udara. Nije htio biti u zraku kada bomba eksplodira. Sletjeli su nešto više od 20 minuta kasnije u Kazalyju. S čvrstog kazahstanskog tla gledali su u horizont, s pivom u ruci.
    
  Sam se nadao da je Nina još živa. Nadao se da ju je Detlef uspio pronaći i da je odustao od ubojstva Purdue nakon što je Sam objasnio da je Carrington upucao Gabi dok je bio pod Kemperovom hipnozom kontrole uma.
    
  Nebo iznad kazahstanskog krajolika bilo je žuto dok je Sam promatrao pust, vjetrom šiban krajolik, baš kao u svojoj viziji. Nije imao pojma da je bunar u kojem je vidio Perduea značajan, samo ne za kazahstanski dio Samovog iskustva. Konačno, posljednje proročanstvo se ostvarilo.
    
  Munja je udarila u vodu u spremniku Jantarne sobe, zapalivši sve unutra. Sila termonuklearne eksplozije uništila je sve u svom radijusu, učinivši Kalihasovo tijelo izumrlim - zauvijek. Dok se jarki bljesak pretvarao u puls koji je potresao nebo, Misha, Sam i Marco gledali su kako oblak u obliku gljive, u zastrašujućoj ljepoti, poseže za bogovima svemira.
    
  Sam je podigao pivo. "Posvećeno Nini."
    
    
  KRAJ
    
    
    
    
    
    
    
    
    
    
    
  Preston W. Child
  Dijamanti kralja Salomona
    
    
  Također od Prestona Williama Childa
    
    
  Ledena stanica Wolfenstein
    
  Duboko more
    
  Crno sunce izlazi
    
  Potraga za Valhallom
    
  Nacističko zlato
    
  Zavjera Crnog Sunca
    
  Atlantidski svici
    
  Knjižnica zabranjenih knjiga
    
  Odinova grobnica
    
  Teslin eksperiment
    
  Sedma tajna
    
  Meduzin kamen
    
  Jantarna soba
    
  Babilonska maska
    
  Izvor mladosti
    
  Herkulov svod
    
  Potraga za izgubljenim blagom
    
    
  Pjesma
    
    
    
  Treperi, treperi, mala zvjezdice,
    
  Kako se samo pitam tko si ti!
    
  Tako visoko iznad svijeta,
    
  Kao dijamant na nebu.
    
    
  Kad užareno sunce zađe,
    
  Kad ništa ne sija na njemu,
    
  Onda pokažeš svoje malo svjetlo,
    
  Svjetlucaj, svjetlucaj cijelu noć.
    
    
  Tada putnik u mraku
    
  Hvala ti za tvoju malu iskru,
    
  Kako je mogao vidjeti kamo treba ići,
    
  Da nisi toliko treperio/treperila?
    
    
  U tamnoplavom nebu držiš,
    
  Često gledaju kroz moje zavjese,
    
  Nikad ne zatvaram oči za tebe,
    
  Dok sunce ne izađe na nebu.
    
    
  Poput tvoje sjajne i malene iskre
    
  Obasjava putnika u tami,
    
  Iako ne znam tko si,
    
  Treperi, treperi, mala zvjezdice."
    
    
  - Jane Taylor (Ne zvijezdu, 1806.)
    
    
  1
  Izgubljen u svjetioniku
    
    
  Reichtisus je bio još sjajniji nego što se Dave Perdue mogao sjetiti. Veličanstveni tornjevi vile u kojoj je živio više od dva desetljeća, ukupno tri, protezali su se prema nezemaljskom edinburškom nebu, kao da povezuju imanje s nebesima. Perdueova bijela kruna kose pomicala se u tihom dahu večeri dok je zatvarao vrata automobila i polako hodao ostatkom prilaza do svojih ulaznih vrata.
    
  Ignorirajući društvo u kojem se nalazio ili prtljagu koju je nosio, pogled mu je ponovno pao na njegovu rezidenciju. Previše je mjeseci prošlo otkako je bio prisiljen napustiti njezinu zaštitu. Njihovu sigurnost.
    
  "Hmm, nisi se ni mog osoblja riješio, zar ne, Patrick?" upitao je iskreno.
    
  Pored njega, specijalni agent Patrick Smith, bivši lovac s Purduea i ponovno rođeni saveznik britanske tajne službe, uzdahnuo je i gestikulirao svojim ljudima da zatvore vrata imanja za tu noć. "Zadržali smo ih za sebe, Davide. Ne brini", odgovorio je mirnim, dubokim tonom. "Ali oni su porekli bilo kakvo znanje ili umiješanost u vaše aktivnosti. Nadam se da se nisu miješali u istragu našeg šefa o skladištenju vjerskih i neprocjenjivih relikvija na vašem posjedu."
    
  "Apsolutno", čvrsto se složio Perdue. "Ovi ljudi su moje domaćice, a ne kolege. Čak ni oni ne smiju znati na čemu radim, gdje su moji patenti koji čekaju odobrenje ili kamo idem kad sam na poslovnom putu."
    
  "Da, da, potvrdili smo to. Gle, Davide, budući da pratim tvoje kretanje i upućujem ljude na tvoj trag..." započeo je, ali Purdue ga je oštro pogledao.
    
  "Otkad si okrenuo Sama protiv mene?" obrecnuo se na Patricka.
    
  Patricku je zastao dah, nesposoban sročiti ispriku dostojnu onoga što se dogodilo među njima. "Bojim se da je našem prijateljstvu pridavao veću važnost nego što sam mislio. Nikad nisam želio da se stvari između tebe i Sama raspadnu zbog ovoga. Moraš mi vjerovati", objasnio je Patrick.
    
  Njegova je odluka bila distancirati se od svog prijatelja iz djetinjstva, Sama Cleavea, radi sigurnosti svoje obitelji. Rastanak je bio bolan i nužan za Patricka, kojeg je Sam od milja zvao Paddy, ali Samova veza s Daveom Purdueom neumoljivo je uvukla obitelj agenta MI6 u opasan svijet lova na relikvije nakon Trećeg Reicha i stvarnih prijetnji. Sam je potom bio prisiljen odreći se svoje naklonosti Purdueove tvrtke u zamjenu za Patrickov pristanak, ponovno pretvarajući Sama u krticu koja je zapečatila Purdueovu sudbinu tijekom njihovog izleta u potragu za Herkulovim svodom. No, Sam je na kraju dokazao svoju odanost Purdueu pomažući milijarderu da lažira vlastitu smrt kako bi spriječio Patrickovo i MI6 hvatanje, održavajući Patrickovu strast za pomaganjem u lociranju Purduea.
    
  Nakon što je otkrio svoj status Patricku Smithu u zamjenu za spašavanje od strane Reda Crnog Sunca, Perdue je pristao suditi za arheološke zločine koje je pokrenula etiopska vlada zbog krađe replike Kovčega Saveza iz Axuma. Ono što je MI6 htio s Perdueovom imovinom bilo je izvan razumijevanja čak i Patricka Smitha, jer je vladina agencija preuzela skrbništvo nad Raichtishusisom ubrzo nakon navodne smrti njegovog vlasnika.
    
  Tek tijekom kratkog pripremnog saslušanja u pripremi za glavno suđenje, Perdue je uspio shvatiti korupciju koju je povjerio Patricku u trenutku kada se suočio s ružnom istinom.
    
  "Jesi li siguran da MI6 kontrolira Red Crnog Sunca, Davide?" upitao je Patrick tihim glasom, pazeći da ga njegovi ljudi ne čuju.
    
  "Kladim se u svoj ugled, bogatstvo i život na to, Patrick", odgovorio je Perdue istim tonom. "Kunem se Bogom, tvoju agenciju prati luđak."
    
  Dok su se penjali stepenicama glavnog pročelja Purdue Housea, ulazna vrata su se otvorila. Osoblje Purdue Housea stajalo je ondje, lica im su bila mješavina radosti i gorko-slatkog izraza, dočekujući povratak svog gospodara. Uljudno su ignorirali užasno pogoršanje Purdueovog izgleda nakon tjedna gladovanja u mučilištu matrijarha Crnog Sunca i svoje su iznenađenje držali u tajnosti, sigurno skriveno pod kožom.
    
  "Provalili smo u skladište, gospodine. I vaš je bar opljačkan dok smo nazdravljali vašoj sreći", rekao je Johnny, jedan od vrtlara Purduea i Irac do srži.
    
  "Ne bih ni pomislio drugačije, Johnny." Perdue se nasmiješio dok je ulazio unutra usred oduševljenog navijanja svojih ljudi. "Nadajmo se da ću moći odmah nadopuniti te zalihe."
    
  Pozdravljanje njegovih zaposlenika trajalo je samo trenutak, budući da ih je bilo malo, ali njihova je odanost bila poput prodorne slatkoće koja je izbijala iz cvjetova jasmina. Šačica ljudi koje je zaposlio bila je poput obitelji, svi istomišljenici, i dijelili su Purdueovo divljenje prema njegovoj hrabrosti i stalnoj težnji za znanjem. Ali čovjek kojeg je najviše želio vidjeti nije bio tamo.
    
  "O, Lily, gdje je Charles?" upitao je Perdue Lillian, svoju kuharicu i unutarnju tračericu. "Molim te, nemoj mi reći da je dao otkaz."
    
  Purdue nikada ne bi smio otkriti Patricku da je njegov batler, Charles, bio taj koji je neizravno upozorio Purduea da ga MI6 planira uhvatiti. To bi očito potkopalo uvjerenje da nitko u Wrichtishouseu nije bio uključen u Purdueove poslove. Hardy Butler je također bio odgovoran za organiziranje oslobađanja čovjeka kojeg je sicilijanska mafija držala kao zatočenika tijekom ekspedicije Hercules, što svjedoči o Charlesovoj sposobnosti da ide dalje od svojih dužnosti. Dokazao je Purdueu, Samu i dr. Nini Gould da je koristan u mnogo više od pukog peglanja košulja s vojničkom preciznošću i pamćenja svakog sastanka u Purdueovom kalendaru.
    
  "Nestao je nekoliko dana, gospodine", objasnila je Lily s ozbiljnim izrazom lica.
    
  "Je li zvao policiju?" ozbiljno je upitao Perdue. "Rekao sam mu da dođe živjeti na imanje. Gdje on živi?"
    
  "Ne možeš izaći, Davide", podsjetio ga je Patrick. "Zapamti, još si u kućnom pritvoru do sastanka u ponedjeljak. Vidjet ću mogu li navratiti do njega na putu kući, u redu?"
    
  "Hvala ti, Patrick", kimnuo je Perdue. "Lillian će ti dati njegovu adresu. Siguran sam da ti može reći sve što trebaš znati, čak i broj cipela", rekao je, namignuvši Lily. "Laku noć svima. Mislim da ću rano na spavanje. Nedostajao mi je vlastiti krevet."
    
  Visok, iscrpljen majstor Raichtisusis popeo se na treći kat. Nije pokazivao znakove uzbuđenja što se vratio u svoj dom, ali MI6 i njegovi djelatnici pripisali su to umoru nakon posebno teškog mjeseca za njegovo tijelo i um. Ali dok je Purdue zatvarao vrata svoje spavaće sobe i kretao se prema balkonskim vratima s druge strane kreveta, koljena su mu klecnula. Jedva je mogao vidjeti kroz suze koje su mu tekle niz obraze, pa je posegnuo za kvakama, desnom - zahrđalom gnjavažom s kojom se uvijek morao petljati.
    
  Perdue je otvorio vrata i udahnuo hladan škotski zrak, ispunjavajući ga životom, pravim životom; životom koji mu je mogla pružiti samo zemlja njegovih predaka. Diveći se prostranom vrtu s njegovim savršenim travnjacima, drevnim gospodarskim zgradama i dalekim morem, Perdue je glasno plakao hrastovima, jelama i borovima koji su čuvali njegovo neposredno dvorište. Njegovi tihi jecaji i isprekidani dahovi rastvarali su se u šuštanju njihovih vrhova dok ih je vjetar njihao.
    
  Spustio se na koljena, puštajući da ga pakao u srcu, paklene muke koje je nedavno podnio, proždiru. Drhteći, pritisnuo je ruke na prsa dok je sve izlijevalo, prigušeno samo da ne bi privukao pozornost. Nije mislio ni na što, čak ni na Ninu. Nije ništa rekao, ni na što nije razmišljao, nije pravio planove niti se pitao. Pod širom otvorenim krovom prostranog starog imanja, njegov vlasnik se tresao i naricao dobrih sat vremena, jednostavno osjećajući. Purdue je odbacio sve racionalne argumente i odabrao samo svoje osjećaje. Sve se nastavilo kao i obično, brišući posljednjih nekoliko tjedana iz svog života.
    
  Njegove svijetloplave oči konačno su se s mukom otvorile ispod natečenih kapaka; odavno je skinuo naočale. Ta ugodna utrnulost nakon zagušljivog čišćenja milovala ga je dok su mu se jecaji smanjivali i postajali prigušeniji. Oblaci iznad njega oprostili su mu nekoliko tihih bljeskova sjaja. Ali vlaga u njegovim očima, dok je zurio u noćno nebo, pretvorila je svaku zvijezdu u zasljepljujući bljesak, njihove duge zrake sijekle su se na mjestima dok su ih suze u njegovim očima neprirodno rastezale.
    
  Zvijezda padalica privukla mu je pažnju. Jurile su nebom u tihom kaosu, strmoglavljujući se prema nepoznatom odredištu, da bi zauvijek bile zaboravljene. Purduea je pogodio taj prizor. Iako ga je toliko puta prije vidio, ovo je bio prvi put da je doista primijetio čudan način na koji zvijezda umire. Ali nije nužno bila zvijezda, zar ne? Zamišljao je da su bijes i vatreni pad Luciferova sudbina - kako je gorio i vrištao na svom putu prema dolje, uništavajući bez stvaranja, i na kraju umirući sam, dok su oni koji su ravnodušno promatrali to shvatili kao još jednu tihu smrt.
    
  Očima ga je pratio dok se spuštao u neku amorfnu komoru u Sjevernom moru, sve dok mu rep nije napustio nebo bezbojno, vraćajući se u svoje uobičajeno, statično stanje. Osjećajući prizvuk duboke melankolije, Perdue je znao što mu bogovi govore. I on je pao s vrha moćnih ljudi, pretvorivši se u prah nakon što je pogrešno povjerovao da je njegova sreća vječna. Nikada prije nije bio čovjek kakav je postao, čovjek koji nije bio nimalo nalik Daveu Perdueu kojeg je poznavao. Bio je stranac u vlastitom tijelu, nekoć sjajna zvijezda, ali sveden na tihu prazninu koju više nije prepoznavao. Sve čemu se mogao nadati bilo je poštovanje nekolicine koji su se udostojili pogledati u nebo da ga gledaju kako pada, da odvoje samo trenutak svog života da pozdrave njegov pad.
    
  "Kako se samo pitam tko ste vi", rekao je tiho, nehotice i zatvorio oči.
    
    
  2
  Gaženje po zmijama
    
    
  "Mogu to učiniti, ali trebat će mi neki vrlo specifičan i vrlo rijedak materijal", rekao je Abdul Raya svom brendu. "I trebat će mi u sljedeća četiri dana; inače ću morati raskinuti naš ugovor. Vidite, gospođo, imam i druge klijente koji čekaju."
    
  "Nude li cijenu blisku mojoj?" upitala je gospođa Abdula. "Jer takvo obilje nije lako nadmašiti ili si priuštiti, znaš."
    
  "Ako mi dopustite da budem tako smion, gospođo", nasmiješio se tamnoputi šarlatan, "vaš honorar će se u usporedbi činiti kao nagrada."
    
  Žena ga je ošamarila, ostavljajući ga još zadovoljnijim što će biti prisiljena pokoriti se. Znao je da je njezino loše ponašanje dobar znak i da će joj dovoljno povrijediti ego da dobije ono što želi, dok ju je varao da povjeruje da ima bolje plaćene klijente koji čekaju njegov dolazak u Belgiju. Ali Abdul nije bio u potpunosti zaveden svojim sposobnostima kada se njima hvalio, jer su talenti koje je skrivao od svojih ocjena bili daleko štetniji koncept za shvatiti. Držao bi ih blizu prsa, iza srca, sve dok ne dođe vrijeme da se otkrije.
    
  Nije otišao nakon njezina ispada u slabo osvijetljenoj dnevnoj sobi njezina luksuznog doma, već je ostao kao da se ništa nije dogodilo, naslonjen laktom na kamin u tamnocrvenom okruženju, koje su prekidale samo uljane slike u zlatnim okvirima i dva visoka, rezbarena antikna stola od hrasta i bora na ulazu u sobu. Vatra ispod njegova ogrtača pucketala je žarom, ali Abdul je ignorirao nepodnošljivu vrućinu koja mu je pržila nogu.
    
  "Dakle, koje vam trebaju?" podsmjehnula se žena, vraćajući se ubrzo nakon što je izašla iz sobe, kipjeći od bijesa. U ruci ukrašenoj draguljima držala je luksuznu bilježnicu, spremnu za zapisivanje alkemičarevih zahtjeva. Bila je jedna od samo dvije osobe kojima se uspješno obratio. Nažalost za Abdula, većina visokoklasnih Europljana posjedovala je oštre vještine procjene karaktera i brzo ga je otjerala. S druge strane, ljudi poput Madame Chantal bili su lak plijen zbog jedne osobine koja je ljudima poput njega bila potrebna kod njihovih žrtava - osobine uobičajene za one koji su se uvijek nalazili na rubu živog pijeska: očaja.
    
  Za nju je on bio jednostavno majstor kovač plemenitih metala, dobavljač prekrasnih i jedinstvenih zlatnih i srebrnih komada, a drago kamenje izrađeno je izvrsnom kovačkom vještinom. Madame Chantal nije imala pojma da je i on majstor krivotvoritelj, ali njezina nezasitna sklonost luksuzu i ekstravaganciji zaslijepila ju je pred svim otkrićima koja bi mu možda nehotice promaknula kroz masku.
    
  Vrlo vještim nagibom ulijevo zapisao je dragulje potrebne za dovršetak zadatka za koji ga je unajmila. Pisao je kaligrafskom rukom, ali pravopis mu je bio užasan. Ipak, u svojoj očajničkoj želji da nadmaši svoje vršnjake, Madame Chantal učinila bi sve što je u njezinoj moći da postigne ono što je bilo na njegovom popisu. Nakon što je završio, pregledala je popis. Namrštivši se još dublje u uočljivim sjenama koje je bacao kamin, Madame Chantal duboko je udahnula i pogledala visokog muškarca koji ju je podsjećao na jogija ili nekog tajnog kultnog gurua.
    
  "Do kojeg datuma vam to treba?" oštro je upitala. "A moj muž ne smije znati. Moramo se ovdje ponovno naći jer nerado dolazi u ovaj dio imanja."
    
  "Moram biti u Belgiji za manje od tjedan dana, gospođo, a do tada moram ispuniti vašu narudžbu. Imamo malo vremena, što znači da će mi ovi dijamanti trebati čim ih budete mogli staviti u torbicu", blago se nasmiješio. Njegove prazne oči bile su uprte u nju, dok su mu usne slatko šaputale. Madame Chantal nije mogla a da ga ne poveže s pustinjskom zmijom, koja cvokoće jezikom dok joj je lice ostalo kameno.
    
  Odbojnost-prisila. Tako se to zvalo. Mrzila je ovog egzotičnog majstora, koji je također tvrdio da je izvrstan mađioničar, ali iz nekog razloga nije mu mogla odoljeti. Francuska aristokratkinja nije mogla skinuti pogled s Abdula kad nije gledao, iako ju je gadio u svakom pogledu. Nekako su je njegova odbojna priroda, njegovo zvjersko gunđanje i njegovi neprirodni, kandžasti prsti očaravali do opsesije.
    
  Stajao je u svjetlu vatre, bacajući grotesknu sjenu nedaleko od vlastitog portreta na zidu. Njegov krivi nos na koščatom licu davao mu je izgled ptice - možda malog supa. Abdulove usko postavljene tamne oči bile su skrivene ispod gotovo ćelavih obrva, dubokih udubljenja koja su samo činila njegove jagodice istaknutijima. Njegova gruba, masna crna kosa bila je skupljena u rep, a jedna mala naušnica krasila mu je lijevu ušnu resicu.
    
  Mirisao je na tamjan i začine, a kad bi progovorio ili se nasmiješio, tamne usne su mu bile prelomljene zastrašujuće savršenim zubima. Madame Chantal njegov je miris bio neodoljiv; nije mogla razaznati je li on faraon ili Fantazma. U jedno je bila sigurna: mađioničar i alkemičar posjedovao je nevjerojatnu prisutnost, a da nije ni povisio glas ni napravio pokret rukom. To ju je plašilo i pojačavalo čudnu odbojnost koju je osjećala prema njemu.
    
  "Celeste?" dahtala je, čitajući poznati naslov na papiru koji joj je pružio. Izraz lica joj je odavao tjeskobu koju je osjećala zbog dobivanja dragulja. Svjetlucajući poput veličanstvenih smaragda u svjetlu kamina, Madame Chantal pogledala je Abdula u oči. "Gospodine Raya, ne mogu. Moj muž je pristao dati 'Celeste' Louvreu." Pokušavajući ispraviti svoju pogrešku, čak je predložila da mu može nabaviti što želi, spustila je pogled i rekla: "Mogu se nositi s druge dvije, naravno, ali ne s ovom."
    
  Abdul nije pokazao nikakve znakove zabrinutosti zbog poremećaja. Polako je prešao rukom preko njezina lica i spokojno se nasmiješio. "Nadam se da ćete razmisliti, gospođo. Privilegija je žena poput vas držati djela velikih ljudi u dlanu." Dok su njegovi graciozno zakrivljeni prsti bacali sjenu na njezinu svijetlu kožu, plemkinja je osjetila ledeni nalet pritiska kako joj probija lice. Brzo obrišući hladnoću s lica, nakašljala se i pribrala. Ako sada posrne, izgubit će ga u moru stranaca.
    
  "Vratite se za dva dana. Nađite se ovdje u dnevnoj sobi. Moja asistentica vas poznaje i očekuje vas", naredila je, još uvijek potresena strašnim osjećajem koji joj je nakratko prešao licem. "Pozvat ću Celeste, gospodine Raya, ali bolje da se trud isplati."
    
  Abdul nije više ništa rekao. Nije ni trebao.
    
    
  3
  Dodir nježnosti
    
    
  Kad se Perdue sljedećeg dana probudio, osjećao se užasno - čisto i jednostavno. Zapravo, nije se mogao sjetiti kada je zadnji put istinski plakao i iako se osjećao lakše nakon čišćenja, oči su mu bile natečene i pekle su ga. Kako bi bio siguran da nitko ne zna što je uzrokovalo njegovo stanje, Perdue je popio tri četvrtine boce Southern Moonshinea, koju je držao između svojih horor knjiga na polici kraj prozora.
    
  "Bože moj, starče, izgledaš baš kao skitnica", zastenjao je Purdue, gledajući svoj odraz u ogledalu u kupaonici. "Kako se sve ovo dogodilo? Nemoj mi reći, nemoj", uzdahnuo je. Dok se odmicao od ogledala da otvori slavine za tuširanje, nastavio je mrmljati poput oronulog starca. Prikladno, budući da se činilo da mu je tijelo preko noći ostarjelo za stoljeće. "Znam. Znam kako se dogodilo. Jeo si pogrešnu hranu, nadajući se da će ti se želudac naviknuti na otrov, ali umjesto toga si se otrovao."
    
  Odjeća mu je pala s tijela kao da nije prepoznavala njegovo tijelo, pripijajući se uz noge prije nego što se izvukao iz hrpe tkanine u koju se njegova garderoba pretvorila otkako je izgubila svu tu težinu u tamnici "Majčine kuće". Pod mlakim mlazom vode, Purdue se molio bez religije, sa zahvalnošću bez vjere i s dubokim suosjećanjem za sve one kojima je nedostajao luksuz unutarnjih vodovodnih instalacija. Kršten pod tušem, razbistrio je um, odbacujući terete koji su ga podsjećali da je njegova kušnja od ruku Josepha Karstena daleko od kraja, čak i ako je polako i pažljivo igrao svoje karte. Zaborav, vjerovao je, bio je podcijenjen jer je bio tako veličanstveno utočište u teškim vremenima, a želio je osjetiti kako ga ništavilo obuzima.
    
  Vjeran svojoj nedavnoj nesreći, Purdue, međutim, nije dugo uživao u tome prije nego što je kucanje na vratima prekinulo njegovu obećavajuću terapiju.
    
  "Što je ovo?" doviknuo je preko šištanja vode.
    
  "Vaš doručak, gospodine", začuo je s druge strane vrata. Purdue se razvedrio i prestao je tiho ogorčeno govoriti o pozivatelju.
    
  "Charles?" upitao je.
    
  "Da, gospodine?" odgovorio je Charles.
    
  Purdue se nasmiješio, oduševljen što ponovno čuje poznati glas svog batlera, glas koji mu je jako nedostajao dok je razmišljao o svom posljednjem času u tamnici; glas za koji je mislio da ga više nikada neće čuti. Bez razmišljanja, potišteni milijarder istrčao je ispred svoje tuš kabine i otvorio vrata. Batler, potpuno zbunjen, stajao je ondje, lica punog strahopoštovanja, dok ga je njegov goli šef grlio.
    
  "Bože moj, starče, mislio sam da si nestao!" Purdue se nasmiješio, pustivši čovjeka da mu se rukuje. Srećom, Charles je bio bolno profesionalan, ignorirajući Purdueove tirade i održavajući ono poslovno ponašanje kojim su se Britanci uvijek hvalili.
    
  "Samo sam malo neraspoložen, gospodine. U redu je sada, hvala vam", uvjeravao je Charles Purdue. "Želite li jesti u svojoj sobi ili dolje s", lagano se trgnuo, "ljudima iz MI6-a?"
    
  "Definitivno ovdje gore. Hvala ti, Charles", odgovorio je Perdue, shvativši da se još uvijek rukuje s čovjekom s izloženim krunskim draguljima.
    
  Charles je kimnuo. "Vrlo dobro, gospodine."
    
  Dok se Purdue vraćao u kupaonicu kako bi se obrijao i uklonio strašne podočnjake, batler se pojavio iz glavne spavaće sobe, potajno se hihoćući pri sjećanju na reakciju svog veselog, golog poslodavca. Uvijek je lijepo biti nedostajao, pomislio je, čak i u ovoj mjeri.
    
  "Što je rekao?" upitala je Lily dok je Charles ulazio u kuhinju. Mirisalo je na svježe pečeni kruh i kajganu, lagano prekidano aromom procijeđene kave. Šarmantna, ali znatiželjna glavna kuharica grijala je ruke pod kuhinjskom krpom i nestrpljivo gledala batlera, čekajući odgovor.
    
  "Lillian", promrmljao je isprva, kao i obično iritiran njezinom znatiželjom. Ali onda je shvatio da je i njoj nedostajao gospodar kuće i da ima puno pravo pitati se koje su bile prve riječi tog čovjeka upućene Charlesu. Ovaj brzi mentalni pregled omekšao mu je pogled.
    
  "Jako je sretan što je opet ovdje", formalno je odgovorio Charles.
    
  "Je li to rekao?" upitala je nježno.
    
  Charles je iskoristio trenutak. "Nije puno riječi, iako su njegove geste i govor tijela prilično dobro prenosili njegovo oduševljenje." Očajnički se trudio da se ne nasmije vlastitim riječima, elegantno sročenim kako bi prenijele i istinu i hirovitost.
    
  "O, to je divno", nasmiješila se, krećući se prema švedskom stolu kako bi donijela tanjur za Perduea. "Jaja i kobasice, onda?"
    
  Neuobičajeno, batler je prasnuo u smijeh, što je bila dobrodošla promjena u odnosu na njegovo uobičajeno ozbiljno ponašanje. Pomalo zbunjena, ali smiješeći se njegovoj neobičnoj reakciji, stajala je čekajući potvrdu da se poslužuje doručak kad je batler prasnuo u smijeh.
    
  "Shvatit ću to kao da", hihotala se. "O, Bože moj, dečko moj, nešto stvarno smiješno se moralo dogoditi da si popustio svoj stav." Izvadila je tanjur i stavila ga na stol. "Pogledaj se! Samo puštaš da sve visi na stolu."
    
  Charles se presavio od smijeha, naslonivši se na popločanu nišu pokraj željezne peći na ugljen koja je krasila kut stražnjih vrata. "Jako mi je žao, Lillian, ali ne mogu ti reći što se dogodilo. Bilo bi jednostavno neprimjereno, razumiješ."
    
  "Znam", nasmiješila se, slažući kobasice i kajganu pokraj mekog komada Perdue tosta. "Naravno, jedva čekam saznati što se dogodilo, ali za promjenu, zadovoljit ću se time da te vidim kako se smiješ. To mi je dovoljno da mi uljepša dan."
    
  Olakšan što je starica ovaj put popustila u svojoj potrazi za informacijama, Charles ju je potapšao po ramenu i sabrao se. Donio je pladanj i složio hranu na njega, pomogao joj s kavom i konačno uzeo novine da ih odnese gore u Purdue. Očajnički želeći produžiti Charlesovu anomaliju ljudskosti, Lily se morala suzdržati od ponovnog spominjanja onoga što ga je toliko inkriminiralo dok je izlazio iz kuhinje. Bojala se da će ispustiti pladanj, i bila je u pravu. Sa slikom još uvijek živom u mislima, Charles bi ostavio nered na podu da ga je podsjetila.
    
  Po cijelom prvom katu zgrade, pijuni tajne službe ispunjavali su Raichtisusis svojom prisutnošću. Charles nije imao ništa protiv ljudi koji su radili za obavještajnu službu općenito, ali činjenica da su bili tamo stacionirani činila ih je tek ilegalnim uljezima koje je financiralo lažno kraljevstvo. Nisu imali pravo biti tamo i premda su samo izvršavali naredbe, osoblje nije moglo tolerirati njihove sitne i sporadične igre moći kada su bili stacionirani da paze na istraživača milijardera, ponašajući se kao da su obični lopovi.
    
  Još uvijek ne mogu shvatiti kako je vojna obavještajna služba mogla anektirati ovu kuću kad ovdje ne postoji međunarodna vojna prijetnja, pomislio je Charles dok je nosio pladanj u Perdueovu sobu. Ipak, znao je da bi sve ovo odobrila vlada, morao postojati neki zlokobni razlog - još strašnija pomisao. Moralo je postojati nešto drugo, i on će doći do dna toga, čak i ako mora ponovno dobiti informacije od svog šogora. Charles je spasio Perduea prošli put kad je povjerovao svom šogoru na riječ. Pretpostavio je da bi njegov šogor mogao opskrbiti batlera s još nekoliko ako to znači saznati što sve ovo znači.
    
  "Hej, Charlie, je li već ustao?" veselo je upitao jedan od operativaca.
    
  Charles ga je ignorirao. Ako bi ikome morao odgovarati, to bi bio nitko drugi nego specijalni agent Smith. Do sada je bio siguran da je njegov šef uspostavio snažnu osobnu vezu s nadzornim agentom. Dok se približavao Purdueovim vratima, sav humor ga je napustio - vratio se svom uobičajenom strogom i poslušnom držanju.
    
  "Vaš doručak, gospodine", rekao je na vratima.
    
  Purdue je otvorio vrata izgledajući potpuno drugačije. Odjeven u chino hlače, Moschino mokasine i bijelu košulju s rukavima zavrnutim do laktova, otvorio je vrata svom batleru. Dok je Charles ulazio, čuo je kako Purdue brzo zatvara vrata za njim.
    
  "Moram razgovarati s tobom, Charles", inzistirao je tihim glasom. "Je li te itko pratio dovde?"
    
  "Ne, gospodine, ne koliko ja znam", iskreno je odgovorio Charles, stavljajući pladanj na Purdueov hrastov stol, gdje je ponekad navečer uživao u rakiji. Popravio je sako i prekrižio ruke pred sobom. "Što mogu učiniti za vas, gospodine?"
    
  Purdueove su oči bile divlje, iako je govor tijela sugerirao da je smiren i uvjerljiv. Koliko god se trudio djelovati pristojno i samouvjereno, nije uspio prevariti svog batlera. Charles je poznavao Purduea godinama. Tijekom godina vidio ga je na mnogo načina, od njegovog luđačkog bijesa zbog prepreka znanosti do njegove vedrine i uljudnosti u naručju mnogih bogatih žena. Mogao je osjetiti da Purduea nešto muči, nešto više od samog nadolazećeg saslušanja.
    
  "Znam da ste vi rekli dr. Gouldu da će me Tajna služba uhititi i od srca vam zahvaljujem što ste je upozorili, ali moram znati, Charles", inzistirao je čvrstim šapatom. "Moram znati kako ste saznali za ovo, jer ima tu više od toga. Ima tu puno više, i moram znati sve, bilo što, što MI6 planira sljedeće učiniti."
    
  Charles je razumio žar zahtjeva svog poslodavca, ali se istovremeno osjećao užasno nesposobno u vezi s tim. "Razumijem", rekao je, primjetno posramljen. "Pa, čuo sam za to slučajno. Tijekom posjeta Vivian, mojoj sestri, njezin muž je to jednostavno... priznao. Znao je da sam u Reichtisusovoj službi, ali očito je čuo kolegu u jednoj od podružnica britanske vlade kako spominje da je MI6 dobio puno dopuštenje da vas progoni, gospodine. Zapravo, ne mislim da je u to vrijeme o tome previše razmišljao."
    
  "Naravno da nije. To je prokleto smiješno. Ja sam Škot, dovraga. Čak i da sam upleten u vojna pitanja, MI5 bi vukao konce. Međunarodni odnosi u ovome s pravom opterećuju, kažem ti, i to me brine", razmišljao je Purdue. "Charles, trebam da kontaktiraš svog šogora umjesto mene."
    
  "Uz svo dužno poštovanje, gospodine", brzo je odgovorio Charles, "ako vam ne smeta, radije ne bih uplitao svoju obitelj u ovo. Žalim zbog odluke koju sam donio, gospodine, ali iskreno, bojim se za svoju sestru. Počinjem se brinuti da je udana za nekoga tko je povezan s Tajnom službom, a on je samo administrator. Uvući ih u ovakav međunarodni fijasko..." Slegnuo je ramenima krivo, osjećajući se užasno zbog vlastite iskrenosti. Nadao se da Purdue još uvijek cijeni njegove sposobnosti batlera i da ga neće otpustiti zbog nekog slabog oblika neposlušnosti.
    
  "Razumijem", slabašno je odgovorio Purdue, odmičući se od Charlesa kako bi kroz balkonska vrata pogledao prekrasan mir edinburškog jutra.
    
  "Žao mi je, gospodine Perdue", rekao je Charles.
    
  "Ne, Charles, zaista razumijem. Vjerujem ti, vjeruj mi. Koliko se strašnih stvari dogodilo mojim bliskim prijateljima jer su bili uključeni u moje aktivnosti? Potpuno razumijem posljedice rada za mene", objasnio je Purdue, zvučeći potpuno beznadno, bez namjere da izazove sažaljenje. Iskreno je osjećao teret krivnje. Pokušavajući biti srdačan, kada je s poštovanjem odbijen, Purdue se okrenuo i nasmiješio. "Stvarno, Charles. Zaista razumijem. Molim te, javi mi kada stigne specijalni agent Smith."
    
  "Naravno, gospodine", odgovorio je Charles, oštro spuštajući bradu. Izašao je iz sobe osjećajući se kao izdajnik, a sudeći po pogledima koje su mu časnici i agenti u predvorju uputili, smatrali su ga izdajicom.
    
    
  4
  Liječnik u
    
    
  Specijalni agent Patrick Smith posjetio je Purdue kasnije tog dana zbog, kako je Smith rekao svojim nadređenima, liječničkog pregleda. S obzirom na njegovu patnju u domu nacističke matrijarhinje poznate kao "Majka", sudsko vijeće odobrilo je Purdueu da primi medicinsku skrb dok je pod privremenim nadzorom Tajne obavještajne službe.
    
  U toj smjeni bila su tri muškarca na dužnosti, ne računajući dvojicu vani na vratima, a Charles je bio zauzet kućanskim poslovima, njegujući svoju frustraciju prema njima. Međutim, bio je blaži u svojoj pristojnosti prema Smithu zbog njegove pomoći s Purdueom. Charles je otvorio vrata liječniku kad je zazvonilo zvono na vratima.
    
  "Čak i jadnog liječnika treba pretražiti", uzdahnuo je Purdue, stojeći na vrhu stepenica i teško se oslanjajući na ogradu radi potpore.
    
  "Tip izgleda slabo, zar ne?" šapnuo je jedan od muškaraca drugome. "Pogledaj kako su mu oči natečene!"
    
  "I crvene", dodao je drugi odmahujući glavom. "Mislim da se neće oporaviti."
    
  "Dečki, molim vas, požurite", oštro je rekao specijalni agent Smith, podsjećajući ih na njihov zadatak. "Doktor ima samo sat vremena s gospodinom Purdueom, zato se bacite na posao."
    
  "Da, gospodine", odgovorili su uglas, dovršavajući pretragu medicinskog radnika.
    
  Kad su završili s liječnikom, Patrick ga je otpratio na kat, gdje su ga čekali Purdue i njegov batler. Tamo je Patrick zauzeo svoje mjesto stražara na vrhu stubišta.
    
  "Ima li još što, gospodine?" upitao je Charles dok mu je liječnik otvarao vrata Purdueove sobe.
    
  "Ne, hvala, Charles. Možeš ići", glasno je odgovorio Perdue prije nego što je Charles zatvorio vrata. Charles se još uvijek osjećao užasno krivim što je odbacio svog šefa, ali činilo se da je Perdue iskren u svom razumijevanju.
    
  U Purdueovoj privatnoj ordinaciji, ona i liječnik čekali su trenutak, bez riječi i nepomično, osluškujući bilo kakve poremećaje iza vrata. Nije se čuo nikakav zvuk kretanja, a kroz jednu od skrivenih špijunki u Purdueovom zidu mogli su vidjeti da nitko ne prisluškuje.
    
  "Mislim da bih se trebao suzdržati od djetinjastih referenci na medicinske igre riječi kako bih pojačao tvoj humor, starče, makar samo da ostanem u ulozi. Neka se zna, to je strašno ometanje mojih dramskih sposobnosti", rekao je liječnik, spuštajući svoju kutiju s lijekovima na pod. "Znaš li kako sam se borio da mi dr. Beach posudi svoj stari kofer?"
    
  "Preboli to, Same", rekao je Perdue, veselo se smiješeći dok je novinar žmirio iza naočala s crnim okvirima koje nisu pripadale njemu. "Tvoja je ideja bila da se prerušiš u dr. Beacha. Usput, kako je moj spasitelj?"
    
  Purdueov spasilački tim sastojao se od dvije osobe koje su poznavale njegovu voljenu dr. Ninu Gould, katoličku svećenicu i liječnicu opće prakse iz Obana u Škotskoj. Njih dvije usudile su se spasiti Purduea od brutalnog kraja u podrumu zle Yvette Wolf, članice prvog reda Reda Crnog Sunca, poznate svojim fašističkim suputnicima kao "Majka".
    
  "Dobro mu ide, iako je malo ogorčen nakon što se iskusio s tobom i ocem Harperom u toj paklenoj kući. Siguran sam da bi ga ono što ga je učinilo ovakvim učinilo izuzetno vrijednim pažnje, ali on odbija to rasvijetliti", slegnuo je ramenima Sam. "I ministar je oduševljen zbog toga, a mene to jednostavno svrbi, znaš."
    
  Perdue se nasmijao. "Siguran sam da jest. Vjeruj mi, Sam, ono što smo ostavili u toj skrivenoj staroj kući najbolje je neotkriti. Kako je Nina?"
    
  "Ona je u Aleksandriji, pomaže muzeju katalogizirati neka od blaga koja smo otkrili. Žele nazvati ovu izložbu po Aleksandru Velikom - nešto poput Gouldovog/Earleovog nalaza, u čast Nininog i Joanninog truda u otkrivanju Olimpijinog pisma i slično. Naravno, izostavili su tvoje cijenjeno ime. Kreteni."
    
  "Vidim da naša djevojka ima velike planove", rekao je Perdue, blago se smiješeći i oduševljen što je čuo da drska, pametna i zgodna povjesničarka napokon dobiva priznanje koje zaslužuje od akademskog svijeta.
    
  "Da, i još me pita kako te možemo izvući iz ove nevolje jednom zauvijek, na što obično moram promijeniti temu jer... pa, iskreno ne znam u kojoj mjeri", rekao je Sam, okrećući razgovor na ozbiljniji ton.
    
  "Pa, zato si i ovdje, starče", uzdahnuo je Purdue. "I nemam puno vremena da te uputim, zato sjednite i popij viski."
    
  Sam je dahtao: "Ali gospodine, ja sam dežurni liječnik. Kako se usuđujete?" Pružio je čašu Purdueu da je oboji tetrijebom. "Nemojte sada škrtariti."
    
  Bilo je zadovoljstvo ponovno biti mučen Samom Cleaveovim humorom, a Purdue je s velikim zadovoljstvom ponovno patio zbog novinarove mladenačke ludosti. Dobro je znao da Cleaveu može povjeriti svoj život i da kada je najvažnije, njegov prijatelj može trenutno i briljantno preuzeti ulogu profesionalnog kolege. Sam se mogao trenutno transformirati iz glupog Škota u dinamičnog izvršitelja - neprocjenjivu prednost u opasnom svijetu okultnih relikvija i znanstvenih štrebera.
    
  Dvojica muškaraca sjedila su na pragu balkonskih vrata, odmah unutra, tako da su debele bijele čipkaste zavjese mogle zaštititi njihov razgovor od znatiželjnih pogleda koji su virili preko travnjaka. Razgovarali su tihim glasovima.
    
  "Ukratko", rekao je Perdue, "kučkin sin koji je orkestrirao moju otmicu, a uostalom i Nininu otmicu, je član Crnog Sunca po imenu Joseph Karsten."
    
  Sam je zapisao ime u pohabanu bilježnicu koju je držao u džepu jakne. "Je li već mrtav?" upitao je Sam stvarno. Zapravo, njegov je ton bio toliko stvaran da Purdue nije bio siguran treba li biti zabrinut ili oduševljen odgovorom.
    
  "Ne, on je itekako živ", odgovorio je Perdue.
    
  Sam je pogledao svog sijedokosog prijatelja. "Ali želimo ga mrtvog, zar ne?"
    
  "Sam, ovo mora biti suptilan potez. Ubojstvo je za niske ljude", rekao mu je Perdue.
    
  "Stvarno? Reci to onoj smežuranoj staroj kučki koja ti je ovo učinila", zarežao je Sam, pokazujući na Perdueovo tijelo. "Red Crnog Sunca trebao je umrijeti s nacističkom Njemačkom, prijatelju, i prokleto ću se pobrinuti da nestanu prije nego što legnem u lijes."
    
  "Znam", utješi ga Perdue, "i cijenim tvoju revnost da okončaš dosje mojih klevetnika. Zaista cijenim. Ali pričekaj da čuješ cijelu priču. Onda mi reci da ono što planiram nije najbolji pesticid."
    
  "U redu", složio se Sam, donekle slabeći svoju želju da okonča naizgled vječni problem koji su predstavljali oni koji su još uvijek održavali korupciju SS elite. "Hajde, reci mi ostatak."
    
  "Cijenit ćete ovaj obrat, koliko god me uznemirivao", priznao je Perdue. "Joseph Karsten nije nitko drugi nego Joe Carter, trenutni šef Tajne obavještajne službe."
    
  "Isuse!" uzviknuo je Sam u čudu. "Ne možeš valjda biti ozbiljan! Ovaj čovjek je Britanac kao popodnevni čaj i Austin Powers."
    
  "To me zbunjuje, Same", odgovorio je Perdue. "Razumiješ li kamo smjeram?"
    
  "MI6 pronevjerava vašu imovinu", polako je odgovorio Sam, a njegov um i lutajući pogled pretraživali su sve moguće veze. "Britanskom tajnom službom upravlja član organizacije Crno sunce, a nitko ništa ne zna, čak ni nakon ove pravne prijevare." Njegove tamne oči šarale su uokolo dok su se kotači okretali kako bi obradili sve strane problema. "Purdue, zašto mu treba vaša kuća?"
    
  Purdue je smetao Samu. Djelovao je gotovo ravnodušno, kao da je utrnuo od olakšanja što dijeli svoje znanje. Tihim, umornim glasom slegnuo je ramenima i pokazao otvorenim dlanovima: "Iz onoga što sam mislio da sam čuo u toj prokletoj kafeteriji, misle da Reichtisusis čuva sve relikvije koje su Himmler i Hitler tražili."
    
  "Nije sasvim netočno", primijetio je Sam, praveći bilješke za vlastitu referencu.
    
  "Da, ali Same, ono što misle da sam ovdje sakrio je precijenjeno. Ne samo to. Ono što ovdje imam nikada ne smije", čvrsto je stisnuo Samovu podlakticu, "nikada pasti u ruke Josepha Karstena! Ne kao Vojna obavještajna služba 6 ili Red Crnog Sunca. Taj čovjek bi mogao svrgnuti vlade sa samo pola patenata pohranjenih u mojim laboratorijima!" Purdueove su oči bile vlažne, a staračka ruka mu je drhtala na Samovoj koži dok je molio svog jedinog povjerenja.
    
  "U redu, stari kurče", rekao je Sam, nadajući se da će ublažiti maniju na Purdueovom licu.
    
  "Slušaj, Same, nitko ne zna što ja radim", nastavio je milijarder. "Nitko s naše strane fronta ne zna da je prokleti nacist zadužen za britansku sigurnost. Trebam tebe, sjajnog istraživačkog novinara, dobitnika Pulitzerove nagrade i slavnog novinara... da otkopčaš padobran ovom gadu, u redu?"
    
  Sam je shvatio poruku, glasno i jasno. Mogao je vidjeti pukotine koje se pojavljuju u uvijek ugodnoj i sabranoj Dave Perdueovoj fasadi. Jasno je da je ovaj novi razvoj napravio mnogo dublji rez mnogo oštrijom oštricom i probijao se duž Perdueove čeljusti. Sam je znao da se mora suočiti s tim prije nego što Karstenov nož nacrta crveni polumjesec oko Perdueovog grla i zauvijek ga okonča. Njegov prijatelj bio je u ozbiljnoj nevolji, a život mu je bio u očitoj opasnosti, više nego ikad prije.
    
  "Tko još zna njegov pravi identitet? Zna li Paddy?" upitao je Sam, pojašnjavajući tko je umiješan kako bi mogao odlučiti odakle početi. Ako Patrick Smith zna da je Carter Joseph Karsten, mogao bi se ponovno naći u opasnosti.
    
  "Ne, na saslušanju je shvatio da me nešto muči, ali odlučio sam tako veliku stvar držati jako blizu sebi. U ovom trenutku, on o tome ništa ne zna", potvrdio je Perdue.
    
  "Mislim da je ovako najbolje", priznao je Sam. "Da vidimo koliko možemo spriječiti ozbiljne posljedice dok smišljamo kako da ovog šarlatana šutnem u jastrebova usta."
    
  I dalje odlučan poslušati savjet Joan Earle iz njihova razgovora na blatnjavom ledu Newfoundlanda tijekom otkrića Aleksandra Velikog, Perdue se okrenuo Samu. "Samo molim te, Same, dopusti nam da ovo učinimo na moj način. Imam razlog za sve ovo."
    
  "Obećavam da to možemo učiniti na tvoj način, ali ako stvari izmaknu kontroli, Perdue, pozvat ću odmetničku brigadu da nas podrži. Ovaj Karsten ima moć protiv koje se ne možemo sami boriti. Obično postoji relativno neprobojan štit u višim ešalonima vojne obavještajne službe, ako znaš što mislim", upozorio je Sam. "Ti ljudi su moćni kao kraljičina riječ, Perdue. Ovaj gad bi nam mogao učiniti apsolutno odvratne stvari i zataškati to kao da je mačka koja se posrala u kutiju s pijeskom. Nitko nikada ne bi saznao. A svatko tko podnese zahtjev mogao bi biti brzo izbrisan."
    
  "Da, znam. Vjerujte mi, potpuno razumijem štetu koju bi mogao prouzročiti", priznao je Perdue. "Ali ne želim ga mrtvog osim ako nemam drugog izbora. Zasad ću koristiti Patricka i svoj pravni tim kako bih Karstena držao na distanci što dulje mogu."
    
  "U redu, dopustite mi da pogledam malo povijesti, vlasničke listove, porezne evidencije i sve to. Što više saznajemo o ovom gaduru, to ćemo ga više morati hvatati u zamku." Sad kad je Sam imao sve svoje zapise u redu, a sada kad je znao u kakvoj se nevolji Purdue nalazi, bio je odlučan upotrijebiti svoju lukavost kako bi joj se suprotstavio.
    
  "Dobar čovjek", uzdahnuo je Perdue, osjećajući olakšanje što je rekao nekome poput Sama, nekome na koga se mogao osloniti da će s preciznošću stručnjaka stati na pravu grablju. "Sada, pretpostavljam da lešinari ispred ovih vrata trebaju vidjeti tebe i Patricka kako obavljate moj liječnički pregled."
    
  Dok se Samov prerušavao u dr. Beacha, a Patrick Smith koristio svoju lukavstvo, Perdue se oprostio od vrata svoje spavaće sobe. Sam se osvrnuo. "Hemoroidi su česti kod ove vrste seksualne prakse, gospodine Perdue. Uglavnom sam ih vidio kod političara i... obavještajnih agenata... ali nema razloga za brigu. Ostanite zdravi i vidimo se uskoro."
    
  Perdue je nestao u svojoj sobi da se nasmije, dok je Sam primio nekoliko povrijeđenih pogleda na putu do ulaznih vrata. Uz pristojno kimanje glavom, napustio je imanje u pratnji prijatelja iz djetinjstva. Patrick je bio naviknut na Samove ispade bijesa, ali ovog dana se mučio održavajući svoje strogo profesionalno držanje, barem dok nisu ušli u njegov Volvo i napustili imanje - u rici.
    
    
  5
  Tuga unutar zidova Ville d'Chantal
    
    
    
  Antrevo - dva dana kasnije
    
    
  Topla večer jedva je grijala Madame Chantal noge dok je preko svilenih hulahopki navlačila još jedan par čarapa. Bila je jesen, ali za nju je zimska hladnoća već bila posvuda.
    
  "Bojim se da nešto nije u redu s tobom, draga", predložio je njezin muž, po stoti put namještajući kravatu. "Jesi li sigurna da večeras ne možeš jednostavno podnijeti prehladu i poći sa mnom? Znaš, ako me ljudi nastave viđati kako samu idem na bankete, mogli bi početi sumnjati da nešto nije u redu među nama."
    
  Zabrinuto ju je pogledao. "Ne smiju znati da smo praktički bankrotirali, razumiješ? Tvoja odsutnost tamo sa mnom mogla bi izazvati tračeve i privući pozornost na nas. Pogrešni ljudi mogli bi istražiti našu situaciju samo da zadovolje svoju znatiželju. Znaš da sam užasno zabrinut i da moram održati dobru volju ministra i njegovih dioničara, inače smo gotovi."
    
  "Da, naravno da mislim. Samo mi vjeruj kad kažem da se uskoro nećemo morati brinuti hoćemo li zadržati imanje", slabašno ga je uvjeravala.
    
  "Što ovo znači? Rekao sam ti - ne prodajem dijamante. Oni su jedini preostali dokaz našeg statusa!" rekao je čvrsto, iako su mu riječi bile više iz brige nego iz ljutnje. "Pođi sa mnom večeras i odjeni nešto ekstravagantno, samo da mi pomogne da izgledam dostojno uloge koju moram igrati kao istinski uspješan poslovni čovjek."
    
  "Henri, obećavam da ću biti s tobom na sljedećem. Jednostavno ne osjećam da mogu još dugo zadržati vedar izraz lica dok se borim s napadom vrućice i boli." Chantal polako je hodala prema svom mužu, smiješeći se. Namjestila mu je kravatu i poljubila ga u obraz. Stavio je nadlanicu na njezino čelo kako bi provjerio temperaturu, a zatim se vidljivo povukao.
    
  "Što?" upitala je.
    
  "Bože moj, Chantal. Ne znam kakvu temperaturu imaš, ali čini se da je suprotno. Hladna si kao... leš", konačno je uspio izvući ružnu usporedbu.
    
  "Rekla sam ti", odgovorila je nonšalantno, "ne osjećam se dovoljno dobro da bih te ukrasila kako dolikuje barunovoj ženi. A sada požuri, mogla bi zakasniti, a to je potpuno neprihvatljivo."
    
  "Da, milady", nasmiješio se Henri, ali srce mu je još uvijek lupalo od šoka zbog osjećaja kože svoje žene, tako hladne da nije mogao shvatiti zašto joj obrazi i usne još uvijek sjaje. Baron je bio vješt u skrivanju svojih emocija. To je bio zahtjev njegove titule i pravilnog tijeka poslovanja. Ubrzo je otišao, očajnički želeći pogledati svoju ženu kako mu maše u znak pozdrava s otvorenih ulaznih vrata njihova dvorca Belle Époque, ali odlučio je zadržati privid.
    
  Pod blagim nebom travanjske večeri, baron de Martin nevoljko je napustio svoj dom, ali njegova je žena bila presretna zbog samoće. Međutim, to nije bilo radi samoće. Brzo se pripremila dočekati gosta, prvo izvadivši tri dijamanta iz muževljevog sefa. Celeste je bila veličanstvena, toliko zapanjujuća da se nije htjela rastati od nje, ali ono što je željela od alkemičara bilo je daleko važnije.
    
  "Večeras ću nas spasiti, dragi moj Henri", šapnula je, polažući dijamante na zeleni baršunasti ubrus izrezan od haljine koju je obično nosila na bankete poput one na koju je upravo otišao njezin muž. Snažno trljajući hladne ruke, Chantal ih je pružila prema vatri u ognjištu da ih ugrije. Ravnomjerni otkucaji sata na kaminu koračali su tihom kućom, probijajući se do druge polovice brojčanika. Imala je trideset minuta prije nego što stigne. Njezina domaćica već ga je poznavala iz viđenja, kao i njezina pomoćnica, ali još nisu najavile njegov dolazak.
    
  U svom dnevniku zapisala je dnevni zapis, spominjući svoje stanje. Chantal je bila čuvarica bilješki, strastvena fotografkinja i spisateljica. Pisala je pjesme za sve prigode, čak i za najjednostavnije trenutke zadovoljstva, skladajući stihove u sjećanju. Sjećanja na svaku godišnjicu pregledavala je iz prethodnih dnevnika kako bi zadovoljila svoju nostalgiju. Kao velika obožavateljica samoće i starine, Chantal je čuvala svoje dnevnike u skupo uvezanim knjigama i pronalazila je istinsko zadovoljstvo zapisujući svoje misli.
    
    
  14. travnja 2016. - Entrevaux
    
  Mislim da mi je muka. Tijelo mi je nevjerojatno hladno, iako je vani tek nešto ispod -1 stupanj. Čak mi se i vatra pored mene čini kao iluzija; vidim plamen, a ne osjećam toplinu. Da nemam hitnih obaveza, otkazao bih današnji sastanak. Ali ne mogu. Jednostavno se moram snaći s toplom odjećom i vinom kako ne bih poludio od hladnoće.
    
  Prodali smo sve što smo mogli kako bismo održali posao na površini, a brinem se za zdravlje svog dragog Henryja. Ne spava i općenito je emocionalno distanciran. Nemam puno vremena za više pisati, ali znam da će nas ono što ću učiniti izvući iz financijske rupe u koju smo upali.
    
  Gospodin Raya, egipatski alkemičar s besprijekornim ugledom među svojim klijentima, večeras me posjećuje. Uz njegovu pomoć povećat ćemo vrijednost nekoliko dragulja koji su mi ostali, a koji će vrijediti puno više kada ih prodam. Kao naknadu, dat ću mu Céleste - strašna stvar, posebno za mog voljenog Henrija, čija obitelj smatra kamen svetim i posjeduje ga od pamtivijeka. Ali to je mala svota, vrijedna odricanja u zamjenu za čišćenje i povećanje vrijednosti drugih dijamanata, što će obnoviti našu financijsku poziciju i pomoći mom mužu da zadrži svoje baronstvo i zemlju.
    
  Anne, Louise i ja ćemo inscenirati provalu prije Henrijevog povratka kako bismo mogle objasniti nestanak Celeste. Srce me boli za Henrija, što je na ovaj način oskvrnuo njegovo nasljeđe, ali osjećam da je ovo jedini način da obnovimo svoj status prije nego što potonemo u zaborav i završimo u sramoti. Ali moj muž će imati koristi, a to je sve što mi je važno. Nikada mu to neću moći reći, ali kad se oporavi i bude se osjećao ugodno na svom mjestu, dobro će spavati, dobro će jesti i ponovno biti sretan. To vrijedi puno više od bilo kojeg blistavog dragulja.
    
  - Šantal
    
    
  Nakon što se potpisala, Chantal je ponovno pogledala na sat u dnevnoj sobi. Pisala je već neko vrijeme. Kao i uvijek, stavila je svoj dnevnik u nišu iza slike svog pradjeda Henrija i pitala se što je moglo uzrokovati da propusti sastanak. Negdje u magli svojih misli dok je pisala, čula je kako sat otkucava jedan, ali ga je ignorirala, da ne zaboravi što je namjeravala zabilježiti na današnjoj stranici dnevnika. Sada se iznenadila kad je vidjela kako se ukrašena, duga kazaljka spušta s dvanaest na pet.
    
  "Već dvadeset pet minuta kasniš?" prošaptala je, prebacivši još jedan šal preko drhtavih ramena. "Anna!" pozvala je svoju domaćicu dok je uzimala žarač da zapali vatru. Dok je siktala još jednu cjepanicu, žar je ispljunuo u dimnjak, ali nije imala vremena milovati plamen i pojačati ga. Budući da je sastanak s Rayom odgođen, Chantal je imala manje vremena za dovršetak poslovnih dogovora prije muževljevog povratka. To je malo uznemirilo domaćicu. Brzo, nakon što se vratila kaminu, morala je pitati svoje osoblje je li gost navještao svoje kašnjenje. "Anna! Gdje si, za ime Božje?" ponovno je vrisnula, ne osjećajući toplinu od plamena koji joj je praktički lizao dlanove.
    
  Chantal nije čula odgovor od svoje sluškinje, domaćice ili pomoćnice. "Nemojte mi reći da su zaboravile da su večeras radile prekovremeno", promrmljala je sebi u bradu dok je žurila niz hodnik prema istočnoj strani vile. "Anna! Brigitte!" Sada je glasnije dozivala dok je zaobilazila kuhinjska vrata, iza kojih se protezala samo tama. Lebdeći u tami, Chantal je mogla vidjeti narančasto svjetlo aparata za kavu, raznobojna svjetla utičnica i neke od svojih uređaja; tako je uvijek izgledalo nakon što bi dame izašle na zabavu. "Bože moj, zaboravile su", promrmljala je, duboko udahnuvši dok ju je hladnoća stezala iznutra poput ugriza leda na vlažnoj koži.
    
  Vlasnica vile požurila je kroz hodnike, otkrivši da je sama kod kuće. "Odlično, sada moram ovo iskoristiti na najbolji mogući način", požalila se. "Louise, barem mi reci da si još uvijek na dužnosti", obratila se zatvorenim vratima iza kojih je njezina asistentica obično obavljala Chantaline poreze, dobrotvorni rad i odnose s novinarima. Tamna drvena vrata bila su zaključana, a iznutra nije bilo odgovora. Chantal je bila razočarana.
    
  Čak i da se njezin gost pojavio, ne bi imala dovoljno vremena podnijeti tužbu za provalu koju bi prisilila svog supruga da podnese. Gunđajući u sebi dok je hodala, aristokratkinja je nastavila navlačiti šalove preko prsa i prekrivati potiljak, puštajući kosu kako bi stvorila neku vrstu izolacije. Bilo je oko 21 sat kada je ušla u salon.
    
  Zbunjenost situacije ju je gotovo gušila. Izričito je rekla svom osoblju da očekuju gospodina Rayu, ali ono što ju je najviše zbunjivalo bilo je to što su ne samo njezina pomoćnica i domaćica, već i njezina gošća prekršili svoj dogovor. Je li njezin suprug saznao za njezine planove i dao njezinom osoblju slobodnu večer kako bi je spriječio da se sastane s gospodinom Rayom? I još alarmantnije, je li se Henry nekako riješio Raye?
    
  Kad se vratila na mjesto gdje je raširila baršunasti ubrus s tri dijamanta, Chantal je doživjela šok veći od pukog ostajanja sama kod kuće. Iz nje se izvukao drhtav uzdah, ruke su joj se stezale oko usta pri pogledu na praznu krpu. Suze su joj navrle na oči, pekući iz dubine želuca i parajući joj srce. Kamenje je bilo ukradeno, ali ono što je pojačalo njezin užas bila je činjenica da ga je netko uspio uzeti dok je bila u kući. Nisu bile prekršene nikakve sigurnosne mjere, što je Madame Chantal prestravilo bezbroj mogućih objašnjenja.
    
    
  6
  Visoka cijena
    
    
  'Bolje je imati dobro ime nego bogatstvo'
    
  -Kralj Salomon
    
    
  Vjetar je počeo puhati, ali ipak nije mogao prekinuti tišinu u vili gdje je Chantal stajala u suzama zbog svog gubitka. Nije se radilo samo o gubitku njezinih dijamanata i neprocjenjive vrijednosti Celeste, već o svemu ostalom što je izgubljeno u krađi.
    
  "Glupa, bezmozgovna kučko! Pazi što želiš, glupa kučko!" cvilila je kroz zarobljene prste, jadikujući nad perverznim ishodom svog izvornog plana. "Sad ne moraš lagati Henriju. Stvarno su ukradeni!"
    
  Nešto se pomaknulo u predvorju, škripa koraka po drvenom podu. Iza zavjesa s pogledom na prednji travnjak provirila je dolje da vidi ima li koga, ali bilo je prazno. Uznemirujuća škripa dopirala je iz dnevnog boravka pola kata niže, ali Chantal nije mogla pozvati policiju ili zaštitarsku tvrtku da to traže. Nabasali bi na pravi, nekada izmišljeni zločin, i bila bi u velikoj nevolji.
    
  Ili bi ona?
    
  Posljedice takvog poziva mučili su je u mislima. Je li pokrila sve svoje baze ako bi se otkrile? Uostalom, radije bi uznemirila muža i riskirala mjesece ogorčenja nego da je ubije uljez dovoljno pametan da zaobiđe sigurnosni sustav njezina doma.
    
  Bolje se odluči, ženo. Vrijeme istječe. Ako te lopov namjerava ubiti, gubiš vrijeme dopuštajući mu da ti pretura po kući. Srce joj je lupalo u prsima. S druge strane, ako pozoveš policiju i tvoj plan bude otkriven, Henry bi se mogao razvesti od tebe jer si izgubio Celeste; jer si se uopće usudio pomisliti da imaš pravo predati je!
    
  Chantal je bila toliko strašno hladna da ju je koža pekla kao da je imala ozebline ispod debelih slojeva odjeće. Lupala je cipelama o tepih kako bi pojačala protok vode do stopala, ali su joj stopala ostala hladna i bolna unutar cipela.
    
  Nakon dubokog udaha, donijela je odluku. Chantal se digla sa stolca i uzela žarač s kamina. Vjetar je postao glasniji, jedna jedina serenada usamljenom pucketanju slabašne vatre, ali Chantal je ostala prisebna dok je ulazila u hodnik kako bi pronašla izvor škripanja. Pod razočaranim pogledima pokojnih predaka svog supruga, prikazanih na slikama koje su visjele uz zidove, zavjetovala se da će učiniti sve što je u njezinoj moći kako bi okončala ovu zlosretnu ideju.
    
  S poker rukom u ruci, spustila se niz stepenice prvi put otkako je mahnula Henriju u znak pozdrava. Chantalina su usta bila suha, jezik joj je bio debeo i deformiran, grlo hrapavo poput brusnog papira. Gledajući slike žena iz Henrijeve obitelji, Chantal nije mogla a da ne osjeti grižnju savjesti zbog veličanstvenih dijamantnih ogrlica koje su im krasile vratove. Spustila je pogled umjesto da podnese njihove ohole izraze lica, proklinjući je.
    
  Dok je Chantal prolazila kroz kuću, upalila je sva svjetla, želeći se uvjeriti da nema skrovišta za nekoga neželjenog. Ispred nje, sjeverno stubište se protezalo do prvog kata, s kojeg se čuo škripavi zvuk. Prsti su je boljeli dok je čvrsto stiskala žarač.
    
  Kad je Chantal stigla do donjeg odmorišta, okrenula se kako bi krenula u dugi hod preko mramornog poda kako bi upalila prekidač za svjetlo u predvorju, ali srce joj je stalo u tami. Ispustila je tihi jecaj na užasan prizor koji ju je dočekao. Blizu prekidača za svjetlo na suprotnoj strani zida, začulo se oštro objašnjenje za škripavi zvuk. Žensko tijelo, obješeno užetom sa stropne grede, njihalo se naprijed-natrag na povjetarcu koji je dopirao kroz otvoren prozor.
    
  Chantalina su koljena klecnula i morala je potisnuti iskonski krik koji je molio da se rodi. Bila je to Brigitte, njezina domaćica. Visoka, mršava, tridesetdevetogodišnja plavuša imala je plavo lice, odvratnu i užasno iskrivljenu verziju svoje nekoć lijepe ja. Cipele su joj pale na pod, ne više od metar od prstiju. Atmosfera u predvorju ispod djelovala je arktički, gotovo nepodnošljivo, i nije mogla dugo čekati prije nego što se uplašila da će joj noge otkazati. Mišići su je pekli i stezali od hladnoće, a osjetila je kako joj se tetive u tijelu stežu.
    
  Moram gore! vrisnula je tiho. Moram do kamina ili ću se smrznuti. Samo ću zaključati vrata i pozvati policiju. Skupivši svu snagu, gegala se uz stepenice, preskačući ih jednu po jednu, dok ju je Brigittein mrtvi, intenzivni pogled pratio sa strane. Ne gledaj je, Chantal! Ne gledaj je.
    
  U daljini je mogla vidjeti ugodnu, toplu dnevnu sobu, nešto što je sada postalo ključno za njezin opstanak. Kad bi samo mogla doći do kamina, morala bi čuvati samo jednu sobu, umjesto da pokušava istražiti golemi, opasni labirint svoje ogromne kuće. Kad bi se zaključala u dnevnoj sobi, Chantal je izračunala da bi mogla nazvati vlasti i pokušati se pretvarati da ne zna za nestale dijamante dok njezin suprug ne sazna. Zasad se morala pomiriti s gubitkom voljene domaćice i ubojice, koji je možda još uvijek u kući. Prvo je morala ostati živa, a onda se suočiti s posljedicama svojih loših odluka. Strašna napetost užeta zvučala je poput isprekidanog disanja dok je hodala uz ogradu. Osjećala je mučninu, a zubi su joj cvokotali od hladnoće.
    
  Iz Louiseinog malog ureda, jedne od gostinjskih soba u prizemlju, dopro je strašan jauk. Ledeni nalet zraka projurio je ispod vrata, prešao preko Chantalinih čizama i uz noge. Ne, nemoj otvarati vrata, prepirala se. Znaš što se događa. Nemamo vremena tražiti dokaze da već znaš, Chantal. Hajde. Znaš. Osjećamo to. Poput strašne noćne more s nogama, znaš što te čeka. Samo dođi do vatre.
    
  Odupirući se porivu da otvori Louiseina vrata, Chantal je pustila kvaku i okrenula se kako bi stenjanje zadržala za sebe. "Hvala Bogu da su sva svjetla upaljena", promrmljala je stisnutih čeljusti, grleći se dok je hodala prema dobrodošlim vratima koja su vodila do prekrasnog narančastog sjaja kamina.
    
  Chantaline su se oči raširile dok je gledala ispred sebe. Isprva nije bila sigurna je li uopće vidjela kako se vrata pomiču, ali dok se približavala sobi, primijetila je da se primjetno sporo zatvaraju. Pokušavajući požuriti, držala je žarač u pripravnosti za onoga tko je zatvarao vrata, ali morala je ući.
    
  Što ako u kući ima više od jednog ubojice? Što ako te onaj u dnevnoj sobi odvraća od onoga što se događa u Louiseinoj sobi? pomislila je, pokušavajući uočiti bilo kakvu sjenu ili figuru koja bi joj mogla pomoći da shvati prirodu incidenta. Nije bilo pravo vrijeme da to spomene, primijetio je drugi glas u njezinoj glavi.
    
  Chantalino lice bilo je ledeno hladno, usne bezbojne, a tijelo joj je užasno drhtalo dok se približavala vratima. Ali vrata su se zalupila čim je pokušala povući kvaku, snažno ih odgurnuvši. Pod je bio poput klizališta, a ona je požurila na noge, jecajući u porazu dok su se iz Louiseinih vrata čuli užasni zvukovi jauka. Svladana užasom, Chantal je pokušala otvoriti vrata dnevne sobe, ali bila je preslaba od hladnoće.
    
  Srušila se na pod, provirujući ispod vrata samo da vidi svjetlo iz kamina. Čak bi i to možda bila mala utjeha, da je zamišljala vrućinu, ali debeli tepih joj je zaklanjao vid. Pokušala se ponovno podići, ali bilo joj je toliko hladno da se jednostavno sklupčala u kutu pored zatvorenih vrata.
    
  Idi u jednu od drugih soba i donesi deke, idiote, pomislila je. Hajde, zapali još jednu vatru, Chantal. U vili ima četrnaest kamina, a ti si spremna umrijeti za jedan? Stresla se, želeći se nasmiješiti od olakšanja zbog odluke. Madame Chantal se s mukom podigla na noge kako bi stigla do najbliže gostinjske spavaće sobe s kaminom. Samo četiri vrata dalje i nekoliko stepenica gore.
    
  Teški jauci koji su dopirali iza drugih vrata kidali su joj psihu i živce, ali gazdarica kuće znala je da će umrijeti od hipotermije ako ne stigne do četvrte sobe. U njoj se nalazila ladica puna šibica i upaljača u izobilju, a rešetka na kaminu sadržavala je dovoljno butana da eksplodira. Njezin mobitel bio je u dnevnoj sobi, a računala u raznim sobama u prizemlju - mjesto u koje se užasavala ulaska, mjesto gdje je prozor bio otvoren, a njezina pokojna domaćica mjerila je vrijeme poput sata na kaminu.
    
  "Molim vas, molim vas, neka u sobi budu cjepanice", drhtala je, trljajući ruke i povlačeći kraj šala preko lica kako bi pokušala uhvatiti malo toplog daha. Čvrsto stežući žarač pod rukom, otkrila je da je soba otvorena. Chantalina panika oscilirala je između ubojice i hladnoće i neprestano se pitala što će je prvo ubiti. S velikim žarom pokušavala je slagati cjepanice u kamin u dnevnoj sobi, dok su proganjajući jauci iz druge sobe postajali sve slabiji.
    
  Rukama je nespretno pokušavala uhvatiti drvo, ali jedva je više mogla koristiti prste. Nešto u vezi s njezinim stanjem bilo je čudno, pomislila je. Činjenica da joj je kuća bila pravilno zagrijana i da nije mogla vidjeti vlastitu paru izravno je proturječila njezinoj pretpostavci da je vrijeme u Nici neobično hladno za ovo doba godine.
    
  "Sve ovo", kipjela je od svojih pogrešnih namjera, pokušavajući upaliti plin ispod cjepanica, "samo da se ugrije kad još nije ni hladno! Što se događa? Smrzavam se iznutra!"
    
  Vatra je zahuktala, a zapaljeni butan odmah je obojio blijedu unutrašnjost sobe. "Ah! Prekrasno!" uzviknula je. Spustila je žarač da ugrije dlanove u bijesnom ognjištu, koje je oživjelo, pucketajući i raspršujući iskre koje bi ugasile pri najmanjem poticaju. Gledala ih je kako lete i nestaju dok je gurala ruke u kamin. Nešto je zašuštalo iza nje, a Chantal se okrenula da pogleda Abdul Rayino iscrpljeno lice njegovim crnim, upalim očima.
    
  "Gospodine Raya!" rekla je nehotice. "Uzeli ste mi dijamante!"
    
  "Jesam, gospođo", rekao je mirno. "Ali bilo kako bilo, neću reći vašem mužu što ste radili iza njegovih leđa."
    
  "Kučkin sine!" Potisnula je bijes, ali tijelo joj je odbijalo dati agilnost za iskorak.
    
  "Bolje ostanite blizu vatre, gospođo. Trebamo toplinu za život. Ali dijamanti vas ne mogu natjerati da dišete", podijelio je svoju mudrost.
    
  "Razumiješ li što ti mogu učiniti? Poznajem neke vrlo vješte ljude i imam novca da unajmim najbolje lovce ako mi ne vratiš dijamante!"
    
  "Prestanite s prijetnjama, gospođo Chantal", srdačno ju je upozorio. "Oboje znamo zašto vam je trebao alkemičar da izvrši magičnu transmutaciju vašeg posljednjeg dragog kamenja. Treba vam novac. Tsk-tsk", predavao je. "Skandalozno ste bogati, bogatstvo vidite samo kad ste slijepi za ljepotu i svrhu. Ne zaslužujete ono što imate, pa sam preuzeo na sebe da vas oslobodim ovog strašnog tereta."
    
  "Kako se usuđuješ?" namrštila se, a njezino iskrivljeno lice jedva je gubilo plavu nijansu u svjetlu bučnih plamenova.
    
  "Izazivam vas. Vi aristokrati sjedite na najveličanstvenijim darovima zemlje i prisvajate ih. Ne možete kupiti moć bogova, samo iskvarene duše muškaraca i žena. Dokazali ste to. Ove pale zvijezde ne pripadaju vama. One pripadaju svima nama, čarobnjacima i obrtnicima koji ih koriste kako bi stvarali, ukrašavali i jačali ono što je slabo", govorio je strastveno.
    
  "Ti? Čarobnjak?" Šuplje se nasmijala. "Ti si umjetnik-geolog. Ne postoji nešto poput magije, budalo!"
    
  "Nisu tamo?" upitao je s osmijehom, igrajući se s Celeste među prstima. "Onda mi recite, gospođo, kako sam u vama stvorio iluziju da patite od hipotermije?"
    
  Chantal je bila bez riječi, bijesna i prestravljena. Iako je znala da je ovo čudno stanje samo njezino, nije mogla podnijeti pomisao na njegov hladan dodir na njezinoj ruci pri njihovom posljednjem susretu. Unatoč zakonima prirode, ipak je umirala od hladnoće. Oči su joj bile ledene od užasa dok ga je gledala kako odlazi.
    
  "Doviđenja, gospođo Chantal. Molim vas, ostanite topli."
    
  Dok je odlazio, dok se sluškinja ljuljala, Abdul Rayya je čuo jeziv vrisak iz gostinjske sobe... baš kao što je i očekivao. Stavio je dijamante u džep, dok se Madame Chantal na katu popela u kamin kako bi što više ublažila svoju hladnoću. Nakon što je cijelo to vrijeme funkcionirala na sigurnoj temperaturi od 37,5№C, ubrzo je umrla, obavijena plamenom.
    
    
  7
  U Jami Otkrivenja nema izdajnika.
    
    
  Purdue je doživio nešto što nikada prije nije doživio - potpunu mržnju prema drugom ljudskom biću. Iako se polako fizički i mentalno oporavljao od patnje u gradiću Fallinu u Škotskoj, otkrio je da je jedino što je narušavalo njegovo veselo, bezbrižno držanje činjenica da je Joe Carter, poznatiji kao Joseph Karsten, još uvijek hvatao dah. Imao je neobično loš okus u ustima svaki put kad bi sa svojim odvjetnicima, predvođenim specijalnim agentom Patrickom Smithom, razgovarao o nadolazećem vojnom sudu.
    
  "Upravo sam primio ovaj dopis, Davide", objavio je Harry Webster, glavni pravni službenik Purduea. "Ne znam je li ovo dobra ili loša vijest za tebe."
    
  Websterova dva partnera i Patrick pridružili su se Perdueu i njegovom odvjetniku za stolom u blagovaonici hotela Wrichtishouse s visokim stropom. Ponuđeni su im peciva i čaj, što je delegacija rado prihvatila prije nego što su krenuli na, kako su se nadali, brzo i blaže saslušanje.
    
  "Što je ovo?" upitao je Perdue, srce mu je poskočilo. Nikada se prije nije morao ničega bojati. Njegovo bogatstvo, resursi i predstavnici uvijek su mogli riješiti bilo koji od njegovih problema. Međutim, tijekom proteklih nekoliko mjeseci shvatio je da je jedino pravo bogatstvo u životu sloboda i da je bio blizu toga da je izgubi. Uistinu zastrašujuće prosvjetljenje.
    
  Harry se namrštio, provjeravajući sitni tisak e-pošte koju je primio od pravnog odjela u sjedištu Tajne obavještajne službe. "Oh, vjerojatno nam ionako neće biti važno, ali šef MI6-a neće biti tamo. Ova e-pošta namijenjena je obavijesti i isprici svima uključenima zbog njegove odsutnosti, ali imao je neke hitne osobne stvari kojima se morao pozabaviti."
    
  "Gdje?" upitao sam. "Purdue je nestrpljivo uzviknuo.
    
  Iznenadivši porotu svojom reakcijom, brzo ju je ublažio slijeganjem ramenima i osmijehom: "Samo me zanima zašto se čovjek koji je naredio opsadu mog imanja nije potrudio prisustvovati mom sprovodu."
    
  "Nitko te neće pokopati, Davide", utješio ga je Harry Webster, zvučeći kao njegov odvjetnik. "Ali ne piše kamo, samo da je trebao otići u domovinu svojih predaka. Zamišljam da bi to moralo biti u nekom kutku udaljene Engleske."
    
  Ne, moralo je biti negdje u Njemačkoj ili Švicarskoj, ili u jednom od onih ugodnih nacističkih gnijezda, nasmijao se Perdue u sebi, želeći da može barem otkriti istinu o licemjernom vođi. Potajno je osjećao golemo olakšanje znajući da neće morati gledati u odvratno lice svog neprijatelja dok se s njim javno postupa kao s kriminalcem, gledajući kako se gad naslađuje svojom nevoljom.
    
  Sam Cleave je prethodne večeri nazvao Purduea kako bi obavijestio da će Channel 8 i World Broadcast Today, moguće i CNN, biti dostupni za emitiranje svega što je istraživački novinar sastavio kako bi razotkrio sva nedjela MI6-a na svjetskoj sceni i pred britanskom vladom. Međutim, dok nisu imali dovoljno dokaza za inkriminiranje Karstena, Sam i Purdue morali su držati svoje znanje u tajnosti. Problem je bio u tome što je Karsten znao. Znao je da Purdue zna, a to je predstavljalo izravnu prijetnju, nešto što je Purdue trebao predvidjeti. Ono što ga je brinulo bilo je kako će ga Karsten odlučiti okončati, budući da bi Purdue zauvijek ostao u sjeni, čak i ako bi bio zatvoren.
    
  "Mogu li se poslužiti mobitelom, Patrick?" upitao je anđeoskim tonom, kao da ne može kontaktirati Sama ni da je htio.
    
  "Hm, da, naravno. Ali moram znati koga ćeš nazvati", rekao je Patrick, otvarajući sef u kojem je čuvao sve predmete kojima Purdue nije mogao pristupiti bez dopuštenja.
    
  "Sam Cleve", nonšalantno reče Perdue, odmah dobivši odobravanje Patricka, ali čudnu procjenu od Webstera.
    
  "Zašto?" upitao je Perduea. "Saslušanje je za manje od tri sata, Davide. Predlažem da mudro iskoristiš vrijeme."
    
  "To je ono što radim. Hvala na mišljenju, Harry, ali ovo je uglavnom Samova krivnja, ako ti ne smeta", odgovorio je Purdue tonom koji je podsjetio Harryja Webstera da on nije glavni. Nakon toga je nazvao broj i dobio poruku: "Karsten nestao. Pretpostavljam da je to austrijsko gnijezdo."
    
  Kratka šifrirana poruka odmah je poslana preko nestabilne, nepraćene satelitske veze, zahvaljujući jednom od Purdueovih inovativnih tehnoloških uređaja, koji je instalirao na telefone svojih prijatelja i batlera, jedinih ljudi za koje je vjerovao da zaslužuju takvu privilegiju i važnost. Nakon što je poruka poslana, Purdue je vratio telefon Patricku. "Ta."
    
  "To je bilo prokleto brzo", primijetio je impresionirani Patrick.
    
  "Tehnologija, prijatelju. Bojim se da će se riječi uskoro rastopiti u kodove i da ćemo se vratiti hijeroglifima", ponosno se nasmiješio Perdue. "Ali definitivno ću izumiti aplikaciju koja će korisnike prisiliti da citiraju Edgara Allana Poea ili Shakespearea prije nego što se mogu prijaviti."
    
  Patrick se nije mogao suzdržati od osmijeha. Ovo je bio prvi put da je zapravo proveo vrijeme s milijarderom, istraživačem, znanstvenikom i filantropom Davidom Perdueom. Do nedavno ga je smatrao tek arogantnim bogatim klincem koji se razmeće svojom privilegijom da stekne što god poželi. Patrick Perduea nije vidio samo kao osvajača ili kao hrpu drevnih relikvija koje nisu njegove; vidio ga je kao običnog prijatelja koji kradne stvari.
    
  Prije je ime Perdue u njemu izazivalo samo prezir, sinonim za Sam Cleveovu podmić i opasnosti povezane s prosijedim lovcem na relikvije. Ali sada je Patrick počeo shvaćati privlačnost prema bezbrižnom i karizmatičnom čovjeku, koji je, u istini, bio skroman i pošten. Nenamjerno, shvatio je da se sve više zaljubljuje u Perdueovo društvo i duhovitost.
    
  "Završimo s ovim, dečki", predložio je Harry Webster, a muškarci su sjeli kako bi dovršili govore koje će održati.
    
    
  8
  Slijepi sud
    
    
    
  Glasgow - tri sata kasnije
    
    
  U tihom, slabo osvijetljenom okruženju, mala skupina vladinih dužnosnika, članova arheološkog društva i odvjetnika okupila se na suđenju Davidu Perdueu pod optužbom za navodnu umiješanost u međunarodnu špijunažu i krađu kulturnih dobara. Perdueove blijedoplave oči pretraživale su sudnicu, tražeći Karstenovo prezrivo lice kao da mu je to bilo sasvim prirodno. Pitao se što Austrijanac smjera, gdje god se nalazio, kad je točno znao gdje pronaći Perduea. S druge strane, Karsten je vjerojatno zamišljao da se Perdue previše boji posljedica impliciranja veze tako visokog dužnosnika s članom Reda Crnog Sunca te je možda odlučio pustiti usnule pse da se odmore.
    
  Prvi nagovještaj ovog potonjeg razmatranja bila je činjenica da Perdueov slučaj nije suđen pred Međunarodnim kaznenim sudom u Haagu, uobičajenim mjestom za takve optužbe. Perdue i njegov pravni tim složili su se da je Carterovo nagovaranje etiopske vlade da ga procesuira na neformalnom saslušanju u Glasgowu sugeriralo da je želio zadržati slučaj u tajnosti. Takvi blagi progoni, iako su možda doprinijeli odgovarajućem kaznenom progonu optuženih, vjerojatno nisu značajno poljuljali temelje međunarodnog prava u vezi sa špijunažom ili bilo čime drugim.
    
  "Ovo je naša najbolja obrana", rekao je Harry Webster Perdueu prije suđenja. "Želi da te optuže i sude, ali ne želi pažnju. To je dobro."
    
  Skupština je sjela i čekala početak postupka.
    
  "Ovo je suđenje Davidu Connoru Perdueu po optužbi za arheološke zločine povezane s krađom raznih kulturnih ikona i vjerskih relikvija", najavio je tužitelj. "Svjedočenja iznesena na ovom suđenju podržat će optužbu za špijunažu počinjenu pod krinkom arheološkog istraživanja."
    
  Nakon što su sve objave i formalnosti završene, glavni tužitelj, odvjetnik Ron Watts, u ime MI6-a, predstavio je članove oporbe koji su predstavljali Saveznu Demokratsku Republiku Etiopiju i Jedinicu za arheološki kriminal. Među njima su bili profesor Imru iz Narodnog pokreta za zaštitu baštinskih mjesta i pukovnik Basil Yimenu, veteran vojni zapovjednik i patrijarh Udruge za očuvanje povijesne baštine Addis Abebe.
    
  "Gospodine Perdue, u ožujku 2016., ekspedicija koju ste vodili i financirali navodno je ukrala vjersku relikviju poznatu kao Kovčeg Saveza iz hrama u Axumu u Etiopiji. Jesam li u pravu?", rekao je tužitelj, cvileći nazalno i s taman pravom dozom pokroviteljstva.
    
  Perdue je, kao i obično, bio smiren i pokroviteljski. "Varaš se, gospodine."
    
  Iz prisutnih se začuo žamor neodobravanja, a Harry Webster je nježno potapšao Perduea po ruci kako bi ga podsjetio da se suzdrži, ali Perdue je srdačno nastavio: "To je, zapravo, bila točna replika Kovčega Saveza, a pronašli smo ga unutar planinske padine izvan sela. Nije to bila poznata Sveta kutija koja je sadržavala Božju moć, gospodine."
    
  "Vidite, ovo je čudno", sarkastično je rekao odvjetnik, "jer sam mislio da će ovi ugledni znanstvenici moći razlikovati pravu Kovčeg od krivotvorine."
    
  "Slažem se", brzo je odgovorio Perdue. "Čini se da bi mogli uočiti razliku. S druge strane, budući da je lokacija pravog Kovčega samo nagađanje i nije konačno dokazana, bilo bi teško znati koje usporedbe napraviti."
    
  Profesor Imru ustao je, izgledajući bijesno, ali odvjetnik mu je dao znak da sjedne prije nego što je mogao progovoriti ijednu riječ.
    
  "Što time mislite?" upitao je odvjetnik.
    
  "Prigovaram, milady", zaplakao je profesor Imru, obraćajući se sutkinji Helen Ostrin. "Ovaj čovjek ismijava našu baštinu i vrijeđa našu sposobnost da identificiramo vlastite artefakte!"
    
  "Sjednite, profesore Imru", naredio je sudac. "Nisam čuo nikakve optužbe ove prirode od optuženika. Molim vas, pričekajte svoj red." Pogledala je Perduea. "Što mislite, gospodine Perdue?"
    
  "Nisam veliki povjesničar ili teolog, ali znam ponešto o kralju Salomonu, kraljici od Sabe i Kovčegu Saveza. Sudeći po opisu u svim tekstovima, relativno sam siguran da nikada nije bilo spomena da poklopac ima rezbarije koje se odnose na Drugi svjetski rat", ležerno je rekao Perdue.
    
  "Što mislite, gospodine Perdue?" "To nema smisla", uzvratio je odvjetnik.
    
  "Prvo, ne bi trebala imati ugraviranu svastiku", nonšalantno je rekao Perdue, uživajući u šokiranoj reakciji publike u sali za sastanke. Sjedokosi milijarder pažljivo je birao činjenice kako bi se mogao braniti bez otkrivanja kriminalnog podzemlja, gdje bi zakon samo smetao. Pažljivo je birao što im može reći, da njegovi postupci ne upozore Karstena i osiguraju da bitka s Crnim Suncem ostane ispod radara dovoljno dugo da upotrijebi sva potrebna sredstva za potpisivanje ovog poglavlja.
    
  "Jeste li ludi?" viknuo je pukovnik Yimenu, ali etiopska delegacija odmah mu se pridružila u svojim prigovorima.
    
  "Pukovniče, molim vas, obuzdajte se, inače ću vas optužiti za nepoštivanje suda. Zapamtite, ovo je još uvijek sudsko ročište, a ne rasprava!" obrecnu se sutkinja čvrstim tonom. "Tužiteljstvo može nastaviti."
    
  "Tvrdite li da je na zlatu bila ugravirana svastika?" odvjetnik se nasmiješio apsurdnosti. "Imate li kakve fotografije koje to dokazuju, gospodine Perdue?"
    
  "Ne znam", odgovori Perdue sa žaljenjem.
    
  Tužitelj je bio oduševljen. "Dakle, vaša obrana se temelji na rekla-kazala?"
    
  "Moji su zapisi uništeni tijekom potjere, što je zamalo rezultiralo mojom smrću", objasnio je Perdue.
    
  "Dakle, bili ste meta vlasti", nasmijao se Watts. "Možda zato što ste krali neprocjenjiv dio povijesti. Gospodine Perdue, pravna osnova za kazneni progon zbog uništavanja spomenika proizlazi iz konvencije iz 1954. koja je donesena kao odgovor na razaranja uzrokovana nakon Drugog svjetskog rata. Postojao je razlog zašto su pucali na vas."
    
  "Ali na nas je pucala druga ekspedicijska skupina, odvjetnik Watts, koju je predvodila izvjesna profesorica Rita Popourri, a financirala Cosa Nostra."
    
  Njegova je izjava još jednom izazvala toliki bijes da ih je sudac morao pozvati na red. Službenici MI6-a pogledali su se, nesvjesni ikakve umiješanosti sicilijanske mafije.
    
  "Dakle, gdje je ta druga ekspedicija i profesor koji ju je vodio?" upitao je tužitelj.
    
  "Mrtvi su, gospodine", rekao je Perdue bez ustručavanja.
    
  "Dakle, govoriš mi da su svi podaci i fotografije koje podupiru tvoje otkriće uništeni, a ljudi koji bi mogli podržati tvoju tvrdnju su svi mrtvi", nasmijao se Watts. "To je prilično zgodno."
    
  "Zbog čega se pitam tko je uopće odlučio da odem s Kovčegom", nasmiješio se Perdue.
    
  "Gospodine Perdue, govorit ćete samo kada budete pozvani", upozorio je sudac. "Međutim, ovo je valjana poanta koju bih želio istaknuti tužiteljstvu. Je li Kovčeg ikada pronađen u posjedu gospodina Perduea, specijalni agente Smith?"
    
  Patrick Smith se s poštovanjem uspravio i odgovorio: "Ne, milady."
    
  "Zašto onda nije poništena naredba Tajne obavještajne službe?" upitao je sudac. "Ako nema dokaza za kazneni progon gospodina Perduea, zašto sud nije obaviješten o ovom razvoju događaja?"
    
  Patrick se nakašljao. "Jer naš nadređeni još nije dao naredbu, milady."
    
  "A gdje ti je šef?" namrštila se, ali tužiteljstvo ju je podsjetilo na službeni memorandum u kojem je Joe Carter zatražio da ga se izuzme iz osobnih razloga. Sudac je s oštrim ukorom pogledao članove suda. "Gospodo, ovaj nedostatak organizacije me uznemiruje, posebno kada odlučite procesuirati čovjeka bez uvjerljivih dokaza da on doista posjeduje ukradeni artefakt."
    
  "Moja gospođo, ako smijem?" sarkastični je vijećnik Watts puzao. "Gospodin Purdue bio je dobro poznat i dokumentiran po tome što je na svojim ekspedicijama otkrio razna blaga, uključujući i slavno Koplje sudbine, koje su nacisti ukrali tijekom Drugog svjetskog rata. Muzejima diljem svijeta donirao je brojne relikvije vjerske i kulturne vrijednosti, uključujući nedavno otkriveni nalaz Aleksandra Velikog. Ako vojna obavještajna služba nije uspjela pronaći te artefakte na njegovom posjedu, to samo dokazuje da je te ekspedicije koristio za špijuniranje drugih zemalja."
    
  O, sranje, pomislio je Patrick Smith.
    
  "Molim vas, milady, smijem li nešto reći?" upita Col Yimenu, na što sudac gestikulira dajući dopuštenje. "Ako ovaj čovjek nije ukrao naš Kovčeg, protiv čega se kune cijela skupina aksumitskih radnika, kako je mogao nestati iz njegova posjeda?"
    
  "Gospodine Perdue? Želite li to pojasniti?" upitao je sudac.
    
  "Kao što sam ranije spomenuo, progonila nas je druga ekspedicija. Moja gospođo, jedva sam pobjegao, ali je turistička grupa Potpourri naknadno preuzela Kovčeg, koji nije bio pravi Kovčeg Saveza", objasnio je Perdue.
    
  "I svi su umrli. Gdje je onda artefakt?" upitao je očarani profesor. Imru je izgledao očito shrvan gubitkom. Sutkinja je dopustila muškarcima da slobodno govore sve dok održavaju red, kako im je i naložila.
    
  "Posljednji put je viđen u njihovoj vili u Džibutiju, profesore", odgovorio je Perdue, "prije nego što su krenuli na ekspediciju s mojim kolegama i sa mnom kako bi ispitali neke svitke iz Grčke. Bili smo prisiljeni pokazati im put, a on je bio tamo..."
    
  "Gdje ste lažirali vlastitu smrt", oštro ga je optužio tužitelj. "Ne moram više ništa reći, milady. MI6 je pozvan na mjesto događaja da uhiti gospodina Purduea, samo da bi ga pronašao 'mrtvog' i otkrio da su talijanski članovi ekspedicije poginuli. Jesam li u pravu, specijalni agente Smith?"
    
  Patrick se trudio ne gledati Perduea. Tiho je odgovorio: "Da."
    
  "Zašto bi lažirao smrt kako bi izbjegao uhićenje ako nije imao što skrivati?" nastavio je tužitelj. Perdue je želio objasniti svoje postupke, ali prepričavanje drame Reda Crnog Sunca i dokazivanje da i on još uvijek postoji bilo je previše detaljno i nije vrijedno odvraćanja pažnje.
    
  "Gospođo, smijem li?" Harry Webster se konačno digao sa svog mjesta.
    
  "Samo naprijed", rekla je s odobravanjem, budući da odvjetnik obrane još nije rekao ni riječi.
    
  "Smijem li predložiti da postignemo neku vrstu dogovora za mog klijenta, budući da je jasno da u ovom slučaju postoji mnogo rupa? Nema konkretnih dokaza protiv mog klijenta za skrivanje ukradenih relikvija. Nadalje, nitko od prisutnih ne može posvjedočiti da im je on zapravo pružio bilo kakve obavještajne podatke vezane uz špijunažu." Zastao je kako bi podijelio pogled sa svakim prisutnim predstavnikom vojne obavještajne službe. Zatim je pogledao Perduea.
    
  "Gospodo, milady", nastavio je, "uz dopuštenje svog klijenta, želio bih prihvatiti nagodbu o priznanju krivnje."
    
  Purdue je zadržao ozbiljan izraz lica, ali srce mu je lupalo. Tog je jutra detaljno razgovarao s Harryjem o ovom ishodu, pa je znao da može vjerovati svom glavnom odvjetniku da će donijeti ispravne odluke. Ipak, bilo je to stresno. Unatoč tome, Purdue se složio da bi jednostavno trebali cijelu stvar ostaviti iza sebe s što manje paklene vatre. Nije se bojao bičevanja za svoja nedjela, ali sigurno nije uživao u izgledu da će provesti godine iza rešetaka bez prilike da izmišlja, istražuje i, što je najvažnije, stavlja Josepha Karstena na njegovo mjesto.
    
  "U redu", rekla je sutkinja, prekriživši ruke na stolu. "Koji su uvjeti optuženika?"
    
    
  9
  Posjetitelj
    
    
  "Kako je prošlo saslušanje?" upitala je Nina Sama preko Skypea. Iza nje je mogao vidjeti beskrajne redove polica ispunjenih drevnim artefaktima i ljude u bijelim kutama kako katalogiziraju razne predmete.
    
  "Nisam još dobio odgovor od Paddyja ni od Purduea, ali svakako ću te obavijestiti čim me Paddy nazove danas poslijepodne", rekao je Sam, odahnuvši s olakšanjem. "Samo mi je drago da je Paddy tamo s njim."
    
  "Zašto?" namrštila se. Zatim se razigrano hihotala. "Purdue obično ima ljude koji mu se vrte oko malog prsta bez da se uopće trude. Ne moraš se brinuti za njega, Sam. Kladim se da će izaći na slobodu bez potrebe da podmaže lokalnu zatvorsku ćeliju."
    
  Sam se smijao s njom, zabavljen i njezinom vjerom u Purdueove sposobnosti i njezinom šalom o škotskim zatvorima. Nedostajala mu je, ali nikada to ne bi priznao naglas, a kamoli joj izravno rekao. Ali htio je.
    
  "Kad ćeš se vratiti da ti mogu kupiti single malt?" upitao je.
    
  Nina se nasmiješila i nagnula naprijed da poljubi ekran. "Oh, nedostajem li vam, gospodine Cleve?"
    
  "Nemoj si laskati", nasmiješio se, posramljeno se osvrćući oko sebe. Ali svidjelo mu se ponovno pogledati u tamne oči zgodne povjesničarke. Još mu se više svidjelo što se ponovno smiješila. "Gdje je Joanna?"
    
  Nina se osvrnula, pokret glave oživio je njezine duge, tamne pramenove kose koji su letjeli prema gore s njezinim pokretom. "Bila je ovdje... čekaj... Joe!" pozvala je izvan ekrana. "Dođi pozdraviti svoju simpatiju."
    
  Sam se nasmijao i naslonio čelo na ruku. "Je li ona još uvijek za mojom zapanjujuće lijepom guzicom?"
    
  "Da, još uvijek misli da si kreten, draga", našalila se Nina. "Ali više je zaljubljena u svog kapetana. Oprosti." Nina je namignula, gledajući kako joj se približava prijateljica Joan Earle, učiteljica povijesti koja im je pomogla pronaći blago Aleksandra Velikog.
    
  "Bok, Same!" Veseli Kanađanin mu je mahnuo.
    
  "Bok Joe, jesi li dobro?"
    
  "Odlično mi ide, draga", ozario se. "Znaš, ovo mi je ostvarenje sna. Konačno se mogu zabavljati i putovati, a sve to uz predavanje povijesti!"
    
  "A da ne spominjemo cijenu za pronalazak, ha?" namignuo je.
    
  Osmijeh joj je nestao, a zamijenio ga je pohlepni pogled dok je kimala glavom i šapnula: "Znam, zar ne? Mogla bih od ovoga zarađivati! A kao bonus, dobila sam i seksi stari kajak za svoj posao s iznajmljivanjem ribarskih brodova. Ponekad izađemo na vodu samo da gledamo zalazak sunca, znaš, kad se ne sramimo previše ga pokazati."
    
  "Zvuči briljantno", nasmiješio se, tiho se moleći da Nina ponovno pobijedi. Obožavao je Joan, ali ona je mogla prevariti muškarca. Kao da mu čita misli, slegnula je ramenima i nasmiješila se. "U redu, Same, vratit ću te dr. Gouldu. A sada, zbogom!"
    
  "Zbogom, Joe", rekao je podižući obrvu. Hvala Bogu.
    
  "Slušaj, Same. Vratit ću se u Edinburgh za dva dana. Donosim sa sobom plijen koji smo ukrali za donaciju aleksandrijskog blaga, pa ćemo imati razloga za slavlje. Samo se nadam da će pravni tim Purduea učiniti sve što je u njegovoj moći kako bismo mogli slaviti zajedno. Osim ako nisi na nekom zadatku."
    
  Sam joj nije mogao reći o neslužbenom zadatku koji mu je Purdue dao da sazna što više o Karstenovim poslovnim dogovorima. Zasad je to morala ostati tajna između njih dvojice. "Ne, samo nekoliko istraživačkih točaka tu i tamo", slegnuo je ramenima. "Ali ništa dovoljno važno da me spriječi da popijem pivo."
    
  "Prekrasno", rekla je.
    
  "Dakle, vraćaš se ravno u Oban?" upitao je Sam.
    
  Namrštila je nos. "Ne znam. Razmišljala sam o tome, budući da Raichtisusis trenutno nije dostupan."
    
  "Znaš, tvoja ponizna sluškinja također ima prilično luksuznu vilu u Edinburghu", podsjetio ju je. "Nije to povijesna tvrđava iz mitova i legendi, ali ima stvarno cool hidromasažnu kadu i hladnjak pun hladnih pića."
    
  Nina se podsmjehnula njegovom dječačkom pokušaju da je namami. "U redu, u redu, uvjerio si me. Samo me pokupi s aerodroma i provjeri je li prtljažnik tvog auta prazan. Ovaj put imam lošu prtljagu, iako pakiram malo stvari."
    
  "Hoću, curo. Moram ići, ali hoćeš li mi poslati poruku o vremenu dolaska?"
    
  "Učinit ću to", rekla je. "Budi čvrsta!"
    
  Prije nego što je Sam uspio ponuditi odgovor koji potiče na razmišljanje kako bi se suprotstavio Nininoj privatnoj šali između njih, prekinula je razgovor. "Dovraga!" zastenjao je. "Moram biti brži od ovoga."
    
  Ustao je i krenuo u kuhinju po pivo. Bilo je gotovo 21 sat, ali odolio je porivu da gnjavi Paddyja novostima o suđenju u Purdueu. Bio je nevjerojatno nervozan zbog svega, zbog čega je pomalo oklijevao nazvati Paddyja. Sam nije bio u poziciji da večeras primi loše vijesti, ali mrzio je svoju sklonost najgorem mogućem scenariju.
    
  "Čudno je kako muškarac postane tako muževan dok drži pivo, zar ne?" upitao je Breichladdicha, koji se lijeno protezao na stolici u hodniku odmah ispred kuhinjskih vrata. "Mislim da ću nazvati Paddyja. Što ti misliš?"
    
  Veliki riđi mačak uputio mu je ravnodušan pogled i skočio na izbočeni zid pokraj stepenica. Polako se dovukao do drugog kraja ogrtača i ponovno legao - točno ispred fotografije Nine, Sama i Purduea nakon njihove muke nakon što su pronašli Meduzin kamen. Sam je stisnuo usne i kimnuo. "Mislio sam da ćeš to reći. Trebao bi biti odvjetnik, Bruich. Vrlo si uvjerljiv."
    
  Podigao je slušalicu baš kad je netko pokucao na vrata. Iznenadno kucanje gotovo ga je natjeralo da ispusti pivo, pa je pogledao Bruicha. "Jesi li znao da će se ovo dogoditi?" upitao je tiho, vireći kroz špijunku. Pogledao je Bruicha. "Prevario si se. Nije bio Paddy."
    
  "Gospodine Crack?" preklinjao je čovjek vani. "Mogu li, molim vas, reći nekoliko riječi?"
    
  Sam je odmahnuo glavom. Nije bio raspoložen za posjetitelje. Osim toga, zapravo je uživao u privatnosti, daleko od stranaca i zahtjeva. Čovjek je ponovno pokucao, ali Sam je stavio prst na usta, gestikulirajući mačku da bude tiho. Kao odgovor, mačka se jednostavno okrenula i sklupčala da zaspi.
    
  "Gospodine Cleve, moje ime je Liam Johnson. Moj kolega je u rodu s batlerom gospodina Purduea, Charlesom, i imam neke informacije koje bi vas mogle zanimati", objasnio je čovjek. Samova unutarnja bitka vodila se između udobnosti i znatiželje. Odjeven samo u traperice i čarape, nije bio raspoložen za pristojnost, ali morao je znati što ovaj tip, Liam, pokušava reći.
    
  "Čekaj", nehotice je uzviknuo Sam. Pa, pretpostavljam da je znatiželja bila jača od mene. Uz iščekujući uzdah, otvorio je vrata. "Hej, Liam."
    
  "Gospodine Cleve, drago mi je", čovjek se nervozno nasmiješio. "Mogu li, molim vas, ući prije nego što me itko vidi?"
    
  "Naravno, nakon što vidim neku identifikaciju", odgovorio je Sam. Dvije starije tračarke prošle su pokraj njegovih ulaznih vrata, zbunjene izgledom zgodnog, strogog novinara bez majice dok su se gurkale. Pokušao se ne smijati, umjesto toga je namignuo.
    
  "To ih je sigurno ubrzalo", nasmijao se Liam, promatrajući njihovu žurbu, pružajući Samu svoje iskaznice na uvid. Iznenađen brzinom kojom je Liam izvukao novčanik, Sam nije mogao a da ne bude impresioniran.
    
  "Inspektor/agent Liam Johnson, Sektor 2, Britanska obavještajna služba i sve to", promrmljao je Sam, čitajući sitni tisak, provjeravajući male riječi za provjeru autentičnosti koje ga je Paddy naučio tražiti. "U redu, prijatelju. Uđite."
    
  "Hvala vam, gospodine Cleve", rekao je Liam, brzo ulazeći unutra, drhteći dok se lagano tresao kako bi očistio kapi kiše koje nisu mogle probiti njegov kaput. "Mogu li staviti svoj roštilj na pod?"
    
  "Ne, uzet ću ovo", ponudio je Sam, objesivši ga naopako na posebnu vješalicu za odjeću kako bi se moglo ocijediti na njegovu gumenu prostirku. "Želiš pivo?"
    
  "Puno ti hvala", odgovorio je Liam veselo.
    
  "Stvarno? Nisam to očekivao", nasmiješio se Sam, vadeći staklenku iz hladnjaka.
    
  "Zašto? Znaš, ja sam napola Irac", našalio se Liam. "Usudio bih se reći da bismo mogli nadpiti Škote bilo koji dan."
    
  "Izazov prihvaćen, prijatelju", dodao je Sam. Pozvao je gosta da sjedne na dvosjed koji je čuvao za posjetitelje. U usporedbi s trosjedom, na kojem je Sam provodio više noći nego u vlastitom krevetu, dvosjed je bio puno čvršći i djelovao je manje nastanjeno od prvog.
    
  "Dakle, što mi ovdje želiš reći?"
    
  Pročistivši grlo, Liam je odjednom postao potpuno ozbiljan. Izgledajući duboko zabrinuto, odgovorio je Samu blažim tonom. "Vaše istraživanje nam je privuklo pozornost, gospodine Cleve. Srećom, odmah sam ga primijetio jer imam snažnu reakciju na pokret."
    
  "Nikako, dovraga," promrmljao je Sam, otpivši nekoliko dugih gutljaja kako bi ublažio tjeskobu koju je osjećao što ga je tako lako uočiti. "Vidio sam to kad si stajao na mom pragu. Pametni si promatrač i brzo reagiraš. Jesam li u pravu?"
    
  "Da", odgovorio je Liam. "Zato sam odmah primijetio da postoji sigurnosni propust u službenim izvješćima jednog od naših visokih dužnosnika, Joea Cartera, šefa MI6-a."
    
  "I ovdje ste da biste postavili ultimatum za nagradu, inače ćete odati identitet kriminalca psima tajne službe, zar ne?" Sam je uzdahnuo. "Nemam sredstava da podmitim ucjenjivače, gospodine Johnson, i ne volim ljude koji jednostavno ne izađu i ne kažu što žele. Što onda očekujete od mene, da ovo držim u tajnosti?"
    
  "Krivo shvaćaš, Same", siktao je Liam čvrsto, a njegovo je ponašanje odmah otkrilo Samu da nije tako nježan kao što se činio. Njegove zelene oči bljesnule su, gorjele od ljutnje što su ga optuživali za tako trivijalne želje. "I to je jedini razlog zašto bih prešao preko ove uvrede. Ja sam katolik i ne možemo progoniti one koji nas vrijeđaju iz nevinosti i neznanja. Ne poznaješ me, ali sada ti kažem da nisam ovdje da te pokolebam. Isuse Kriste, ja sam iznad toga!"
    
  Sam nije spomenuo da ga je Liamova reakcija doslovno prestrašila, ali trenutak kasnije shvatio je da je njegova pretpostavka, ma koliko nerazumljiva bila, bila pogrešna prije nego što je dopustio čovjeku da pravilno iznese svoje slučajeve. "Ispričavam se, Liame", rekao je svom gostu. "U pravu si što si ljut na mene."
    
  "Jednostavno sam umoran od toga što ljudi pretpostavljaju stvari o meni. Pretpostavljam da to dolazi s travnjakom. Ali ostavimo to po strani i reći ću vam što se događa. Nakon što je gospodin Perdue spašen iz kuće te žene, britansko Visoko povjerenstvo za obavještajne poslove izdalo je naredbu o pooštravanju sigurnosti. Mislim da je došla od Joea Cartera", objasnio je. "U početku nisam mogao shvatiti što je moglo navesti Cartera da tako reagira na, oprostite, običnog građanina koji se slučajno pokazao bogatim. Dakle, ne radim bez razloga za obavještajni sektor, gospodine Cleve. Mogu uočiti sumnjivo ponašanje s udaljenosti, a način na koji je moćan čovjek poput Cartera reagirao na to da je gospodin Perdue živ i zdrav ušao mi je pod kožu, znate?"
    
  "Razumijem što misliš. Postoje stvari koje nažalost ne mogu otkriti o istraživanju koje ovdje provodim, Liame, ali mogu te uvjeriti da si apsolutno siguran u taj sumnjičavi osjećaj koji imaš."
    
  "Slušajte, gospodine Cleve, nisam ovdje da bih iz vas izvlačio informacije, ali ako ono što znate, a što mi ne govorite, ima veze s integritetom agencije za koju radim, moram znati", inzistirao je Liam. "Carterovi planovi neka su prokleti, tražim istinu."
    
    
  10
  Kairo
    
    
  Pod toplim nebom Kaira odvijalo se komešanje duša, ne u poetskom smislu, već u smislu pobožnog osjećaja da se nešto zlokobno kreće kroz kozmos, spremajući se spaliti svijet, poput ruke koja drži povećalo pod pravim kutom i udaljenosti kako bi spržila čovječanstvo. Ali ta sporadična okupljanja svetih ljudi i njihovih vjernih sljedbenika održavala su čudan pomak u aksijalnoj precesiji svojih promatrača zvijezda. Drevne loze, sigurno zaštićene u tajnim društvima, zadržale su svoj status među svojima, čuvajući običaje svojih predaka.
    
  U početku su stanovnici Libanona patili od iznenadnih nestanaka struje, ali dok su tehničari pokušavali pronaći uzrok, iz drugih gradova u drugim zemljama stigle su vijesti da je i njima nestala struja, uzrokujući kaos od Bejruta do Meke. Manje od dan kasnije, iz Turske, Iraka i dijelova Irana stigla su izvješća o neobjašnjivim nestancima struje koji uzrokuju kaos. Sada se sumrak spustio i na Kairo i Aleksandriju, dijelove Egipta, što je potaknulo dvojicu muškaraca iz plemena Zvjezdanozora da potraže izvor koji nije električna mreža.
    
  "Jesi li siguran da je Broj Sedam napustio orbitu?" upitao je Penekal svog kolegu Ofara.
    
  "Sto posto sam siguran, Penekal", odgovori Ofar. "Uvjeri se sam. To je kolosalna promjena koja će trajati samo nekoliko dana!"
    
  "Dani? Jesi li lud? To je nemoguće!" odgovorio je Penekal, potpuno odbacujući teoriju svog kolege. Ofar je nježno podigao ruku i mirno njome mahnuo. "Hajde, brate. Znaš da ništa nije nemoguće za znanost ili Boga. Jedno posjeduje čudo drugoga."
    
  Kajući se zbog svog ispada, Penecal je uzdahnuo i gestikulirao tražeći Ofarov oprost. "Znam. Znam. Samo..." nestrpljivo je uzdahnuo. "Takav fenomen nikada nije zabilježen. Možda se bojim da je istina, jer je ideja da jedno nebesko tijelo mijenja svoju orbitu bez ikakvog uplitanja svojih bližnjih apsolutno zastrašujuća."
    
  "Znam, znam", uzdahnuo je Ophar. Obojica su se bližila šezdesetoj, ali tijela su im još uvijek bila izvanredno zdrava, a lica gotovo da nisu pokazivala znakove starenja. Obojica su bili astronomi, prvenstveno proučavajući teorije Teona Aleksandrijskog, ali su također prihvatili moderna učenja i teorije, prateći najnovije astrotehnologije i vijesti znanstvenika diljem svijeta. Ali osim svog modernog, akumuliranog znanja, dvojica staraca pridržavala su se tradicija drevnih plemena, a budući da su savjesno proučavali nebesa, razmatrali su i znanost i mitologiju. Obično im je ovo spojeno razmatranje dviju tema pružalo divnu sredinu, omogućujući im da kombiniraju čudo s logikom, što je pomoglo u oblikovanju njihovih mišljenja. Do sada.
    
  Penekal, s drhtavom rukom na okularu, polako se odmaknuo od male leće kroz koju je virio, oči su mu i dalje zurile preda se u čudu. Napokon se okrenuo prema Ofaru, usta suha, a srce mu je tonulo. "Kunem se bogovima. Ovo se događa u našem životu. Ni ja ne mogu pronaći zvijezdu, prijatelju, kamo god gledam."
    
  "Jedna je zvijezda pala", jadikovao je Ofar, tužno gledajući dolje. "U nevolji smo."
    
  "Što je ovaj dijamant, prema Salomonovom zakoniku?" upitao je Penecal.
    
  "Već sam pogledao. To je Rabdos", rekao je Ofar s predosjećajem, "upaljač za lampu."
    
  Uznemireni Penekal vukao se prema prozoru njihove promatračnice na 20. katu zgrade Hathor u Gizi. Odozgo su mogli vidjeti golemu metropolu Kairo, a ispod sebe Nil, koji se vijugao poput tekućeg azura kroz grad. Njegove stare, tamne oči prelazile su preko grada ispod, a zatim pronašle maglovit horizont koji se protezao duž linije razdvajanja svijeta i neba. "Znamo li kada su pali?"
    
  "Ne baš. Prema bilješkama koje sam napravio, to se moralo dogoditi između utorka i danas. To znači da je Rhabdos pao u posljednja trideset i dva sata", primijetio je Ofar. "Trebamo li išta reći gradskim starješinama?"
    
  "Ne", brzo je Penekal poricao. "Još ne. Ako kažemo bilo što što bi rasvijetlilo za što zapravo koristimo ovu opremu, lako bi nas mogli raspustiti, odnoseći sa sobom tisućljeća opažanja."
    
  "Razumijem", rekao je Ofar. "Vodio sam program istraživanja zviježđa Oziris iz ove zvjezdarnice i manje zvjezdarnice u Jemenu. Ona u Jemenu će pratiti zvijezde padalice kada to ne možemo učiniti ovdje, kako bismo mogli paziti."
    
  Ofarov je telefon zazvonio. Ispričao se i izašao iz sobe, a Penecal je sjeo za svoj stol promatrajući sliku na svom screensaveru kako se kreće kroz prostor, stvarajući iluziju leta među zvijezdama koje je toliko volio. To ga je uvijek smirivalo, a hipnotičko ponavljanje zvjezdanih prolazaka davalo mu je meditativnu kvalitetu. Međutim, nestanak sedme zvijezde oko oboda zviježđa Lava nesumnjivo mu je uzrokovao neprospavane noći. Čuo je Ofarove korake kako ulaze u sobu brže nego što izlaze.
    
  "Penecal!" promuklo je promrmljao, ne mogavši se nositi s pritiskom.
    
  "Što je ovo?"
    
  "Upravo sam primio poruku od naših ljudi u Marseilleu, u zvjezdarnici na vrhu Mont Farona, blizu Toulona." Ophar je tako teško disao da je na trenutak izgubio sposobnost da nastavi. Prijatelj ga je morao nježno potapšati kako bi došao do daha. Nakon što je užurbani starac došao do daha, nastavio je. "Kažu da je prije nekoliko sati u francuskoj vili u Nici pronađena obješena žena."
    
  "To je strašno, Ofar", odgovorio je Penekal. "Istina je, ali kakve to veze ima s tobom da si morao zvati zbog toga?"
    
  "Ljuljala se na užetu od konoplje", jadikovao je. "A evo dokaza da nam to izaziva veliku zabrinutost", rekao je duboko uzdahnuvši. "Kuća je pripadala plemiću, barunu Henriju de Martinu, koji je bio poznat po svojoj kolekciji dijamanata."
    
  Penécal je prepoznao neke poznate crte lica, ali nije mogao povezati dva i dva dok Ophar nije završio svoju priču. "Pénécal, barun Henri de Martin bio je vlasnik Celeste!"
    
  Brzo odustajući od poriva da u šoku izgovori nekoliko svetih imena, mršavi stari Egipćanin pokrio je usta rukom. Ove naizgled nasumične činjenice imale su razoran utjecaj na ono što su znali i čemu su se pridržavali. Iskreno, bili su to alarmantni znakovi približavanja apokaliptičnog događaja. To nije bilo zapisano niti se vjerovalo da je proročanstvo, ali je bilo dio sastanaka kralja Salomona, koje je sam mudri kralj zabilježio u skrivenom kodeksu poznatom samo sljedbenicima opharske i penekalske tradicije.
    
  Ovaj svitak spominje važne vjesnike nebeskih događaja koji su imali apokrifne konotacije. Ništa u kodeksu nikada nije tvrdilo da će se oni dogoditi, ali sudeći prema Salomonovim spisima u ovom slučaju, zvijezda padalica i naknadne katastrofe bile su više od puke slučajnosti. Od onih koji su slijedili tradiciju i mogli razaznati znakove očekivalo se da će spasiti čovječanstvo ako prepoznaju znak.
    
  "Podsjeti me, koja je bila o predenju konoplje?" upitao je vjernog starog Ofara, koji je već listao bilješke kako bi pronašao naslov. Napisavši naslov ispod prethodne pale zvijezde, pogledao je gore i otvorio je. "Onoskelis."
    
  "Potpuno sam zapanjen, stari prijatelju", rekao je Penecal, odmahujući glavom u nevjerici. "Ovo znači da su masoni pronašli alkemičara, ili u najgorem slučaju - imamo čarobnjaka u rukama!"
    
    
  11
  Pergament
    
    
    
  Amiens, Francuska
    
    
  Abdul Rayya je čvrsto spavao, ali nije sanjao. Nikada to prije nije shvatio, ali nije znao kako je putovati na nepoznata mjesta ili vidjeti neprirodne stvari isprepletene s nitima tkalaca snova. Noćne more ga nikada nisu posjećivale. Nikada u životu nije mogao vjerovati zastrašujućim pričama o drijemežu koje su drugi pričali. Nikada se nije probudio znojan, drhteći od užasa ili još uvijek ošamućen mučnom panikom koju je izazivao pakleni svijet iza njegovih kapaka.
    
  Izvan njegova prozora, jedini zvuk bio je prigušeni razgovor njegovih susjeda dolje dok su sjedili vani i pili vino u sitne jutarnje sate. Čitali su o strašnom prizoru koji je doživio siromašni francuski baron kada se prethodne večeri vratio kući i pronašao ugljenisano tijelo svoje žene u kaminu njihove vile u Entrevauxu na rijeci Var. Kad bi samo znali da odvratno stvorenje odgovorno za to diše isti zrak.
    
  Ispod njegovog prozora, njegovi pristojni susjedi tiho su razgovarali, ali Raya je nekako mogao čuti svaku riječ, čak i u snu. Slušajući i zapisujući što su govorili, uz žuborenje slapova blago nagnutog kanala uz dvorište, njegov je um sve to zapamtio. Kasnije, ako mu zatreba, Abdul Raya se mogao prisjetiti informacija. Razlog zašto se nije probudio nakon njihovog razgovora bio je taj što je već znao sve činjenice, ne dijeleći njihovu zbunjenost niti zbunjenost ostatka Europe, koja je čula za krađu dijamanata iz barunova sefa i stravično ubojstvo domaćice.
    
  Vijesti na svim većim televizijskim mrežama izvještavale su o "ogromnoj kolekciji" dragulja ukradenih iz baronovih trezora te da je sef iz kojeg je ukradena "Céleste" bio samo jedan od četiri, a svi su bili lišeni dragog kamenja i dijamanata koji su ispunjavali aristokratov dom. Naravno, činjenica da je sve to bila neistina bila je nepoznata nikome osim barunu Henriju de Martinu, koji je iskoristio smrt svoje supruge i još uvijek neriješenu pljačku kako bi od osiguravajućih društava zatražio pozamašan iznos i naplatio policu svoje supruge. Protiv baruna nije podignuta nikakva optužnica, jer je imao čvrst alibi za smrt Madame Chantal, što mu je osiguralo nasljedstvo bogatstva. To je bio iznos koji bi ga izvukao iz dugova. Dakle, u biti, Madame Chantal je nesumnjivo pomogla svom suprugu da izbjegne bankrot.
    
  Sve je to bila slatka ironija koju barun nikada ne bi razumio. Ipak, nakon šoka i užasa incidenta, pitao se o okolnostima koje su ga pratile. Nije znao da je njegova supruga uzela Celeste i još dva manja kamena iz sefa, te je mučio glavu pokušavajući pronaći smisao u njezinoj neobičnoj smrti. Ni na koji način nije bila suicidalna, a da je iole bila sklona tome, Chantal se nikada ne bi zapalila, od svih ljudi!
    
  Tek kad je pronašao Louise, Chantalinu asistenticu, s odrezanim jezikom i oslijepljenom, shvatio je da smrt njegove supruge nije bila samoubojstvo. Policija se složila, ali nisu znali odakle početi istraživati tako gnusnu smrt. Louise je potom primljena na psihijatrijski odjel Pariškog psihološkog instituta, gdje je trebala ostati na promatranju, ali svi liječnici koji su je vidjeli bili su uvjereni da je poludjela, da bi mogla biti odgovorna za ubojstva i naknadno samoozljeđivanje.
    
  To je dospjelo na naslovnice diljem Europe, a neke manje televizijske postaje u drugim dijelovima svijeta također su izvještavale o bizarnom incidentu. Tijekom cijelog tog vremena, barun je odbijao bilo kakve intervjue, navodeći svoje traumatično iskustvo kao razlog zašto je trebao provesti vrijeme daleko od očiju javnosti.
    
  Susjedima je konačno postao previše hladan noćni zrak pa su se vratili u svoj stan. Čuo se samo zvuk žuborenja rijeke i povremeni udaljeni lavež psa. S vremena na vrijeme, automobil bi prošao uskom ulicom s druge strane kompleksa, zviždeći prije nego što bi za sobom ostavio tišinu.
    
  Abdul se iznenada probudio bistrog uma. Nije to bio početak, ali trenutni poriv da se probudi natjerao ga je da otvori oči. Čekao je i slušao, ali ništa ga nije moglo probuditi osim neke vrste šestog čula. Gol i iscrpljen, egipatski prevarant prišao je prozoru svoje spavaće sobe. Jedan pogled na zvjezdano nebo rekao mu je zašto je bio zamoljen da napusti svoj san.
    
  "Još jedna pada", promrmljao je, prateći svojim oštrim očima brzi pad zvijezde padalice, mentalno bilježeći približne položaje zvijezda oko nje. Abdul se nasmiješio. "Još samo malo i svijet će ti ispuniti sve želje. Vrištat će i moliti za smrt."
    
  Okrenuo se od prozora čim je bijela pruga nestala u daljini. U prigušenom svjetlu svoje spavaće sobe, prišao je staroj drvenoj škrinji koju je svugdje nosio sa sobom, pričvršćenoj s dva teška kožna remena koja su se spajala sprijeda. Samo je mala svjetiljka s trijema, postavljena izvan središta kapka iznad prozora, pružala svjetlo. Obasjavala je njegovu vitku figuru, svjetlost na njegovoj goloj koži isticala je njegove žilave mišiće. Raya je nalikovao nekom akrobatu iz cirkuske točke, mračnoj verziji kontorcionista koji nije mario za zabavu ikoga osim sebe, već je koristio svoj talent kako bi natjerao druge da ga zabavljaju.
    
  Soba je bila vrlo slična njemu - jednostavna, sterilna i funkcionalna. U njoj su bili umivaonik i krevet, ormar i radni stol sa stolicom i lampom. To je bilo sve. Sve ostalo bilo je tu samo privremeno, tako da je mogao pratiti zvijezde na belgijskom i francuskom nebu dok ne nabavi dijamante koje je tražio. Bezbrojne karte zviježđa iz svih krajeva svijeta visjele su duž četiri zida njegove sobe, sve označene spojnim linijama koje se sijeku na određenim ley linijama, dok su druge bile označene crvenom bojom zbog svog nepoznatog ponašanja zbog nedostatka karata. Neke od velikih, pričvršćenih karata imale su mrlje od krvi, hrđavosmeđe mrlje, koje su tiho ukazivale na to kako su nabavljene. Druge su bile novije, otpečaćene prije samo nekoliko godina, u oštroj suprotnosti s onima otkrivenima stoljećima ranije.
    
  Bilo je gotovo vrijeme da posije kaos na Bliskom istoku, i uživao je u pomisli kamo će sljedeće otići: ljudima koje je puno lakše prevariti nego glupe, pohlepne zapadnjake Europe. Abdul je znao da će na Bliskom istoku ljudi biti podložniji njegovoj obmani zbog svojih izvanrednih tradicija i praznovjernih vjerovanja. Mogao ih je tako lako izluditi ili prisiliti da se međusobno poubijaju tamo, u pustinji kojom je nekoć hodao kralj Salomon. Jeruzalem je sačuvao za kraj, samo zato što je Red Zvijezda Padalica odlučio to učiniti.
    
  Rayya je otvorila škrinju i pretražila tkaninu i pozlaćene pojaseve, tražeći svitke koje je tražio. Tamnosmeđi, masni komad pergamenta na samom rubu kutije bio je ono što je tražio. S izrazom zanosa, odmotao ga je i stavio na stol, pričvrstivši ga s dvije knjige na svakom kraju. Zatim je iz iste škrinje izvukao athame. Oštrica, zakrivljena drevnom preciznošću, svjetlucala je u prigušenom svjetlu dok je pritisnuo njezin oštar vrh o lijevi dlan. Vrh mača bez napora je utonuo u njegovu kožu, jednostavno pod utjecajem gravitacije. Nije čak ni trebao inzistirati.
    
  Krv je navirala oko malog vrha noža, formirajući savršeni grimizni biser koji je polako rastao sve dok nije izvukao nož. Svojom krvlju označio je položaj zvijezde koja je upravo pala. Istovremeno, tamni pergament je jezivo lagano podrhtavao. Abdul je bio jako zadovoljan vidjevši reakciju začaranog artefakta, Zakonika Sol Amona, koji je pronašao kao mladić dok je čuvao koze u sušnim sjenama bezimenih egipatskih brda.
    
  Nakon što mu se krv upila u zvjezdanu kartu na začaranom svitku, Abdul ga je pažljivo smotao i zavezao tetivu koja ga je držala na mjestu. Zvijezda je konačno pala. Sada je bilo vrijeme da napusti Francusku. S Celeste u svom posjedu, mogao se preseliti na važnija mjesta, gdje je mogao koristiti svoju magiju i gledati kako svijet pada, uništen upravljanjem dijamantima kralja Salomona.
    
    
  12
  Upoznajte dr. Ninu Gould.
    
    
  "Čudno se ponašaš, Same. Mislim, čudnije od tvoje drage, urođene čudnosti", primijetila je Nina nakon što im je natočila malo crnog vina. Bruich, još uvijek se sjećajući sitne dame koja ga je dojila tijekom Samove posljednje odsutnosti iz Edinburgha, osjećao se kao kod kuće u njezinu krilu. Nina ga je automatski počela milovati, kao da je to prirodan slijed događaja.
    
  Stigla je na aerodrom u Edinburghu prije sat vremena, gdje ju je Sam pokupio po pljusku i, kako je dogovoreno, odvezao natrag u svoju gradsku kuću u Dean Villageu.
    
  "Samo sam umoran, Nina." Slegnuo je ramenima, uzeo joj čašu i nazdravio. "Neka se izvučemo iz okova i neka nam guzice budu usmjerene prema jugu još mnogo godina!"
    
  Nina je prasnula u smijeh, iako je razumjela skrivenu želju u ovoj komičnoj zdravici. "Da!" uzviknula je, kucnuvši čašom s njegovom, veselo odmahujući glavom. Pogledala je po Samovom samačkom stanu. Zidovi su bili goli, osim nekoliko Samovih fotografija s bivšim istaknutim političarima i nekoliko slavnih osoba iz visokog društva, isprepletenih s nekoliko njega s Ninom i Perdueom i, naravno, s Bruicom. Odlučila je stati na kraj pitanju koje je dugo držala za sebe.
    
  "Zašto ne kupiš kuću?" upitala je.
    
  "Mrzim vrtlarenje", odgovorio je ležerno.
    
  "Unajmite krajobraznog arhitekta ili vrtlara."
    
  "Mrzim nered."
    
  "Razumiješ? Mislio bih da bi život s ljudima na svim stranama značio puno nemira."
    
  "Oni su umirovljenici. Dostupni su samo između 10 i 11 sati." Sam se nagnuo naprijed i nagnuo glavu na stranu, izgledajući zainteresirano. "Nina, je li ovo tvoj način da me pozoveš da živim s tobom?"
    
  "Začepi", namrštila se. "Ne budi smiješan. Samo sam mislio da ćeš sav novac koji si sigurno zaradio, kao što smo svi mi zaradili otkad su ti te ekspedicije donijele sreću, iskoristiti da si kupiš malo privatnosti, a možda čak i novi auto?"
    
  "Zašto? Datsun odlično funkcionira", rekao je, braneći svoju sklonost funkcionalnosti nad bljeskalicom.
    
  Nina još nije primijetila, ali Sam, pozivajući se na umor, nije ih prekinuo. Bio je primjetno distanciran, kao da je u mislima izvodio dugačko dijeljenje dok je s njom raspravljao o plijenu Alexanderovog nalaza.
    
  "Dakle, izložbu su nazvali po vama i Joeu?" Nasmiješio se. "To je prilično pikantno, dr. Gould. Sada se probijate u akademskom svijetu. Davno su prošla vremena kada vam je Matlock još išao na živce. Baš ste mu pokazali!"
    
  "Kretenko", uzdahnula je prije nego što je zapalila cigaretu. Njezine gusto podsjenjene oči pogledale su Sama. "Želiš cigaretu?"
    
  "Da," zastenjao je, uspravljajući se. "To bi bilo sjajno. Hvala vam."
    
  Pružila mu je Marlboro i povukla filter. Sam ju je trenutak promatrao prije nego što se usudio pitati. "Misliš da je ovo dobra ideja? Nedavno si zamalo šutnula Smrt u jaja. Ne bih tako brzo zavrtjela tog crva, Nina."
    
  "Začepi", promrmljala je kroz cigaretu, spuštajući Bruicha na perzijski tepih. Koliko god Nina cijenila brigu svoje voljene Sam, smatrala je da je samouništenje prerogativ svake osobe, i ako je mislila da njezino tijelo može izdržati ovaj pakao, imala je pravo testirati teoriju. "Što te izjeda, Sam?", ponovno je upitala.
    
  "Ne mijenjaj temu", odgovorio je.
    
  "Ne mijenjam temu", namrštila se, a taj vatreni temperament zatreperio je u njezinim tamnosmeđim očima. "Ti jer pušim, a ja jer se činiš drugačijom, preokupiranom."
    
  Samu je trebalo dugo da je ponovno vidi i mnogo nagovaranja da ga posjeti kod kuće, pa nije bio spreman izgubiti sve ljuteći Ninu. Teško uzdahnuvši, slijedio ju je do vrata terase, koja je otvorila da uključi jacuzzi. Skinula je majicu, otkrivajući svoja poderana leđa ispod vezanog crvenog bikinija. Ninini bujni bokovi njihali su se dok je i ona skidala traperice, zbog čega se Sam ukočio u mjestu, uživajući u prekrasnom prizoru.
    
  Hladnoća u Edinburghu nije ih previše smetala. Zima je prošla, iako još nije bilo znakova proljeća, a većina ljudi je i dalje radije ostajala unutra. Ali Samov pjenušavi nebeski bazen sadržavao je toplu vodu, i dok im je sporo otpuštanje alkohola tijekom pića zagrijavalo krv, oboje su se rado skinuli.
    
  Sjedeći nasuprot Nini u umirujućoj vodi, Sam je vidio da je nepokolebljivo odlučna da joj se javlja. Konačno je progovorio. "Još nisam čuo ništa od Purduea ili Paddyja, ali nešto me molio da ne kažem, i želio bih da tako i ostane. Razumiješ, zar ne?"
    
  "Je li ovo zbog mene?" upitala je mirno, još uvijek zureći u Sama.
    
  "Ne", namrštio se, zvučeći zbunjeno njezinim prijedlogom.
    
  "Zašto onda ne mogu znati za to?" upitala je odmah, iznenadivši ga.
    
  "Slušaj", objasnio je, "da je do mene, rekao bih ti odmah. Ali Purdue me zamolio da ovo zasad ostane među nama. Kunem se, ljubavi moja, ne bih to skrivao od tebe da me nije izričito zamolio da ga zakopčam."
    
  "Tko onda još zna?" upitala je Nina, lako primjećujući kako mu svakih nekoliko trenutaka pogled pada na njezine grudi.
    
  "Nitko. Samo Perdue i ja znamo. Čak ni Paddy nema pojma. Perdue nas je zamolio da ga držimo u neznanju kako ništa što učini ne bi ometalo ono što Perdue i ja pokušavamo učiniti, razumiješ?" pojasnio je što je taktičnije mogao, još uvijek fasciniran novom tetovažom na njezinoj mekoj koži, odmah iznad lijeve dojke.
    
  "Dakle, misli da ću smetati?" Namrštila se, lupkajući vitkim prstima po rubu hidromasažne kade dok je skupljala misli o tome.
    
  "Ne! Ne, Nina, nikada nije ništa rekao o tebi. Nije se radilo o isključivanju određenih ljudi. Radilo se o isključivanju svih dok mu ne dam potrebne informacije. Tada će otkriti što planira učiniti. Sve što ti sada mogu reći jest da je Perdue meta nekoga moćnog, nekoga tko je misterij. Ovaj čovjek živi u dva svijeta, dva suprotstavljena svijeta, i u oba zauzima vrlo visoke položaje."
    
  "Dakle, govorimo o korupciji", zaključila je.
    
  "Da, ali još te ne mogu upoznati s detaljima Purdueove odanosti", preklinjala je Sam, nadajući se da će razumjeti. "Još bolje, kad čujemo od Paddyja, možeš sama pitati Purdue. Tada se neću osjećati kao gubitnik što sam prekršio zakletvu."
    
  "Znaš, Sam, iako nas troje poznajem uglavnom iz povremenog lova na relikvije ili ekspedicija u potrazi za nekim vrijednim antiknim sitnicama", rekla je Nina nestrpljivo, "mislila sam da smo ti, ja i Purdue tim. Uvijek sam nas smatrala trima bitnim sastojcima, konstantama u povijesnim pudinzima koji se posljednjih nekoliko godina poslužuju akademskom svijetu." Ninu je povrijedilo njezino isključenje, ali se trudila to ne pokazati.
    
  "Nina", oštro je rekao Sam, ali mu nije dala prostora.
    
  "Obično, kada se nas dvoje udružimo, treći se uvijek uplete putem, a ako jedan upadne u nevolje, ostala dvojica se uvijek na kraju upletu na ovaj ili onaj način. Ne znam jesi li to primijetila. Jesi li to uopće primijetila?" Glas joj je podrhtavao dok je pokušavala doći do Sama, i iako to nije mogla pokazati, bila je prestravljena da će na njezino pitanje odgovoriti ravnodušno ili ga odbaciti. Možda je bila previše navikla biti središte privlačnosti između dva uspješna, iako vrlo različita, muškarca. Što se nje tiče, dijelili su snažnu vezu prijateljstva i duboku povijest, bliskost smrti, samožrtvovanje i odanost koju nije htjela dovoditi u pitanje.
    
  Na njezino olakšanje, Sam se nasmiješila. Pogled na njegove oči kako istinski gledaju u njezine, bez ikakve emocionalne distance - u prisutnosti - pružio joj je golemo zadovoljstvo, bez obzira koliko joj je lice ostalo kameno.
    
  "Preozbiljno ovo shvaćaš, ljubavi moja", objasnio je. "Znaš da ćemo te uzbuditi čim shvatimo što radimo, jer, draga moja Nina, nemamo pojma što sada radimo."
    
  "I ne mogu pomoći?" upitala je.
    
  "Bojim se da ne", rekao je samouvjereno. "Ali uskoro ćemo se sabrati. Znaš, siguran sam da Purdue neće oklijevati podijeliti ih s tobom, čim nas stari pas odluči pozvati."
    
  "Da, i mene to počinje brinuti. Suđenje je vjerojatno završilo prije nekoliko sati. Ili je previše zauzet slavljem ili ima više problema nego što smo mislili", predložila je. "Sam!"
    
  Razmatrajući dvije mogućnosti, Nina je primijetila kako Samov pogled zamišljeno luta i slučajno se zaustavlja na Nininom dekolteu. "Sam! Prestani. Nećeš me natjerati da promijenim temu."
    
  Sam se nasmijao kad je to shvatio. Možda je čak osjetio kako crveni što je otkriven, ali zahvalio je svojoj sretnoj zvijezdi što je to shvatila olako. "U svakom slučaju, nije da ih nisi prije vidio."
    
  "Možda će te ovo potaknuti da me ponovno podsjetiš na...", pokušao je.
    
  "Sam, ušuti i natoči mi još jedno piće", zapovjedila je Nina.
    
  "Da, gospođo", rekao je, izvlačeći svoje natopljeno, ožiljcima izranjavano tijelo iz vode. Bio je na njoj red da se divi njegovoj muževnoj figuri dok je prolazio pored nje, i nije osjećala sramotu prisjećajući se nekoliko puta kada je imala sreću uživati u blagodatima te muževnosti. Iako ti trenuci nisu bili osobito svježi, Nina ih je pohranila u posebnu mapu visoke razlučivosti u svom umu.
    
  Bruich je stajao uspravno na vratima, odbijajući prijeći prag gdje su mu prijetili oblaci pare. Pogled mu je bio uprt u Ninu, što je oboje bilo neobično za veliku, staru, lijenu mačku. Obično je bio pogrbljen, kasnio je na bilo kakvu aktivnost i jedva se usredotočivao na išta osim na sljedeći topli trbuh u kojem bi se mogao smjestiti za noć.
    
  "Što je bilo, Bruich?" upitala je Nina visokim glasom, obraćajući mu se s ljubavlju, kao i uvijek. "Dođi ovamo. Dođi."
    
  Nije se pomaknuo. "Fuj, naravno da prokleta mačka neće doći k tebi, idiote", prekorila je samu sebe u tišini kasnog sata i tihom klokotanju luksuza u kojem je uživala. Iznervirana svojom glupom pretpostavkom o mačkama i vodi i umorna od čekanja da se Sam vrati, zaronila je ruke u blistavu pjenu na površini, prestrašivši riđeg mačka u užas. Gledanje kako juri unutra i nestaje ispod ležaljke donijelo joj je više zadovoljstva nego kajanja.
    
  Kučko, potvrdio je njezin unutarnji glas u ime jadne životinje, ali Nini je to ipak bilo zabavno. "Oprosti, Bruich!" doviknula je za njim, još uvijek se cereći. "Ne mogu si pomoći. Ne brini, prijatelju. Karma sigurno dolazi k meni... s vodom, jer sam ti ovo učinila, dragi moj."
    
  Sam je istrčao iz dnevnog boravka na terasu, izgledajući iznimno uznemireno. Još uvijek napola mokar, još uvijek nije prolio piće, iako su mu ruke bile ispružene kao da drže čaše vina.
    
  "Odlične vijesti! Paddy je zvao. Purdue je pošteđen pod jednim uvjetom", viknuo je, izazivajući ljutite komentare susjeda 'začepi, Clive'.
    
  Ninino se lice ozari. "U kakvom stanju?" upitala je, odlučno ignorirajući stalnu tišinu svih u kompleksu.
    
  "Ne znam, ali čini se da je nešto povijesno. Dakle, vidite, dr. Gould, trebat će nam treći", prenio je Sam. "Osim toga, drugi povjesničari nisu tako škrti kao vi."
    
  Hvatajući dah, Nina se bacila naprijed, sikćući od lažne uvrede, skočila na Sama i poljubila ga kao da ga nije poljubila otkad je imala te svijetle mape u sjećanju. Bila je toliko sretna što je ponovno uključena da nije primijetila muškarca koji je stajao iza tamnog ruba zbijenog dvorišta, nestrpljivo promatrajući Sama kako povlači vezice njezina bikinija.
    
    
  13
  Zasjeniti
    
    
    
  Regija Salzkammergut, Austrija
    
    
  Joseph Karstenov dvorac stajao je u tišini, nadvijajući se nad prostranim vrtovima bez ptica. Njegovo cvijeće i grozdovi naseljavali su vrt u samoći i tišini, mičući se samo kad bi zapuhao vjetar. Ništa se ovdje nije cijenilo iznad pukog postojanja, i takva je bila priroda Karstenove kontrole nad onim što je posjedovao.
    
  Njegova supruga i dvije kćeri odlučile su ostati u Londonu, napuštajući zapanjujuću ljepotu Karstenove privatne rezidencije. Međutim, bio je savršeno zadovoljan ostankom u osami, surađujući sa svojim ogrankom Reda Crnog Sunca i vodeći ga smireno. Dok je djelovao po naredbama britanske vlade i upravljao vojnom obavještajnom službom na međunarodnoj razini, mogao je održati svoju poziciju unutar MI6 i koristiti njezine neprocjenjive resurse za budno praćenje međunarodnih odnosa koji bi mogli pomoći ili ometati ulaganja i planove Crnog Sunca.
    
  Organizacija nipošto nije izgubila svoju zlokobnu moć nakon Drugog svjetskog rata, kada je bila prisiljena povući se u podzemni svijet mitova i legendi, postajući tek gorka uspomena za zaboravljene i stvarna prijetnja onima koji su znali drugačije, poput Davida Perduea i njegovih suradnika.
    
  Ispričavši se sudu u Purdueu, bojeći se da će ga otkriti onaj koji je pobjegao, Karsten je uštedio malo vremena kako bi dovršio ono što je započeo u svetištu svog planinskog utočišta. Vani je dan bio bijedan, ali ne u uobičajenom smislu. Slabo sunce obasjavalo je inače prekrasnu divljinu planina Salzkammergut, bojeći golemi tepih vrhova drveća u blijedozelenu boju, za razliku od duboke smaragdne boje šuma ispod krošnji. Dame Karsten žalile su što su za sobom ostavile zadivljujuće austrijske krajolike, ali prirodna ljepota ovog mjesta gubila je sjaj gdje god su Joseph i njegovi suputnici posjetili, prisiljavajući ih da ograniče svoje posjete šarmantnom Salzkammergutu.
    
  "Sam bih to učinio da nisam na javnoj dužnosti", rekao je Karsten sa svoje vrtne stolice, čvrsto držeći telefon na stolu. "Ali moram se vratiti u London za dva dana kako bih izvijestio o lansiranju Hebrideana i njegovom planiranju, Clive. Neću se vratiti u Austriju još neko vrijeme. Trebaju mi ljudi koji mogu sve obaviti bez nadzora, razumiješ?"
    
  Saslušao je pozivateljev odgovor i kimnuo. "Točno. Možete nas kontaktirati kada vaši ljudi završe misiju. Hvala vam, Clive."
    
  Dugo je gledao preko stola, upijajući regiju u kojoj je imao sreću živjeti kad nije morao posjetiti prljavi London ili gusto naseljeni Glasgow.
    
  "Neću sve ovo izgubiti zbog tebe, Purdue. Bilo da odlučiš šutjeti o mom identitetu ili ne, to te neće poštedjeti. Ti si teret i s tobom se mora obračunati. Sa svima vama se mora obračunati", promrmljao je dok su mu oči prelazile preko veličanstvenih planina s bijelim vrhovima koje su okruživale njegov dom. Grubi kamen i beskrajna tama šume umirivali su mu pogled, dok su mu usne drhtale od osvetoljubivih riječi. "Svaki od vas koji zna moje ime, koji zna moje lice, koji je ubio mamu i zna gdje je bilo njezino tajno skrovište... svatko tko bi me mogao optužiti za umiješanost... sa svima vama se mora obračunati!"
    
  Karsten je stisnuo usne, prisjećajući se noći kada je pobjegao iz majčine kuće, poput kukavice kakav je bio, kada su ljudi iz Obana stigli spasiti Davida Purduea iz njihovih kandži. Pomisao da bi njegov dragocjeni plijen pao u ruke običnih građana beskrajno ga je iritirala, povrijeđujući mu ponos i lišavajući ga svakog nepotrebnog utjecaja na njegove poslove. Trebalo je već biti gotovo. Umjesto toga, njegovi su se problemi udvostručili ovim događajima.
    
  "Gospodine, vijesti o Davidu Perdueu", objavio je njegov pomoćnik, Nigel Lime, s praga dvorišta. Karsten se morao okrenuti da pogleda čovjeka, potvrđujući da je neobično prikladna tema doista bila predstavljena, a ne plod njegove mašte.
    
  "Čudno", odgovorio je. "Baš sam se o tome pitao, Nigel."
    
  Impresioniran, Nigel se spustio niz stepenice u dvorište pod mrežastom tendom, gdje je Karsten pio čaj. "Pa, možda ste vidovnjak, gospodine", nasmiješio se, držeći fascikl pod rukom. "Sudski odbor traži vašu prisutnost u Glasgowu kako biste potpisali priznanje krivnje kako bi etiopska vlada i Odjel za arheološke zločine mogli nastaviti s ublažavanjem kazne gospodina Purduea."
    
  Karstena je uzbuđivala ideja kažnjavanja Perduea, iako bi to radije sam izvršio. No, njegova su očekivanja možda bila prestroga u njegovim staromodnim nadama za osvetom, jer se brzo razočarao kad je saznao za kaznu koju je tako nestrpljivo iščekivao.
    
  "Koja mu je onda kazna?" upitao je Nigela. "Što bi trebali doprinijeti?"
    
  "Mogu li sjesti?" upitao je Nigel, odgovarajući na Karstenov odobravajući gest. Stavio je dosje na stol. "David Perdue je prihvatio nagodbu. U osnovi, u zamjenu za svoju slobodu..."
    
  "Sloboda?" urlao je Karsten, srce mu je lupalo od novootkrivenog bijesa. "Što? Neće čak ni dobiti zatvorsku kaznu?"
    
  "Ne, gospodine, ali dopustite mi da vas ukratko upoznam s detaljima nalaza", mirno je ponudio Nigel.
    
  "Da čujemo. Neka bude kratko i jednostavno. Želim samo najvažnije," zarežao je Karsten, a ruke su mu se tresle dok je podigao šalicu do usta.
    
  "Naravno, gospodine", odgovorio je Nigel, skrivajući iritaciju prema šefu iza mirnog držanja. "Ukratko", rekao je ležerno, "gospodin Perdue pristao je platiti odštetu etiopskom narodu i vratiti njihovu relikviju odakle ju je uzeo, nakon čega će mu, naravno, biti zabranjen ulazak u Etiopiju."
    
  "Čekaj, to je sve?" Karsten se namrštio, a lice mu je postupno poprimalo sve dublju nijansu ljubičaste. "Samo će ga pustiti da ode?"
    
  Karsten je bio toliko zaslijepljen razočaranjem i porazom da nije primijetio podrugljiv izraz lica svog asistenta. "Ako smijem reći, gospodine, čini se da ovo shvaćate prilično osobno."
    
  "Ne možeš!" vrisnuo je Karsten, nakašljavši se. "Ovo je bogati prevaran, koji se izvlači iz svega, šarmira visoko društvo da ostane slijepo na svoje kriminalne aktivnosti. Naravno, potpuno sam shrvan kad takvi ljudi prođu s jednostavnim upozorenjem i računom. Ovaj čovjek je milijarder, Lime! Treba ga naučiti da ga novac ne može uvijek spasiti. Imali smo zlatnu priliku ovdje naučiti njega - i svijet pljačkaša grobova poput njega - da će biti odgovorni, kažnjeni! I što će odlučiti?" Kiptio je. "Neka ponovno plati za svoj prokleti način da se izvuče! Isuse Kriste! Nije ni čudo što zakon i red više ništa ne znače!"
    
  Nigel Lime je jednostavno čekao da tirada završi. Nije imalo smisla prekidati bijesnog vođu MI6-a. Kad je bio siguran da je Karsten, ili gospodin Carter kako su ga zvali njegovi neoprezni podređeni, završio s tiradom, Nigel se usudio iznijeti još neželjenih detalja na svog šefa. Pažljivo je gurnuo dosje preko stola. "I trebam da ovo odmah potpišete, gospodine. Još uvijek ga treba danas kurirom poslati odboru s vašim potpisom."
    
  "Što je ovo?" Karstenovo se suzno lice iskrivilo dok je pretrpio još jedan neuspjeh u svojim naporima u vezi s Davidom Perdueom.
    
  "Jedan od razloga zašto je sud morao udovoljiti Purdueovoj molbi bila je nezakonita oduzimanja njegove imovine u Edinburghu, gospodine", objasnio je Nigel, uživajući u emocionalnoj utrnulosti koju je osjećao dok se pripremao za još jedan Karstenov ispad bijesa.
    
  "Ova imovina nije tek tako oduzeta! Što se u ime svega svetog događa s vlastima ovih dana? Ilegalno? Dakle, spominje se osoba zanimljiva MI6-u u vezi s međunarodnim vojnim poslovima, a da nije provedena nikakva istraga o sadržaju njezine imovine?" viknuo je, razbijajući svoju porculansku šalicu dok ju je lupao o kovano željezno postolje.
    
  "Gospodine, terenski uredi MI6 pretražili su imanje tražeći bilo što inkriminirajuće i nisu pronašli ništa što bi ukazivalo na vojnu špijunažu ili ilegalno stjecanje bilo kakvih povijesnih predmeta, vjerskih ili drugih. Stoga je zadržavanje otkupnine za Wrichtishouse bilo neutemeljeno i smatrano nezakonitim, jer nije bilo dokaza koji bi potkrijepili našu tvrdnju", objasnio je Nigel bez uvijanja, ne dopuštajući da ga Karstenovo debelo, dominantno lice uznemiri dok je objašnjavao situaciju. "Ovo je nalog za puštanje koji morate potpisati kako biste vratili Wrichtishouse vlasniku i poništili sve suprotne naloge, prema Lordu Harringtonu i njegovim predstavnicima u Parlamentu."
    
  Karsten je bio toliko bijesan da su mu odgovori bili blagi, varljivo mirni. "Je li moj autoritet zanemaren?"
    
  "Da, gospodine", potvrdio je Nigel. "Bojim se da je tako."
    
  Karsten je bio bijesan zbog poremećaja u njegovim planovima, ali radije se pretvarao da se prema cijeloj stvari odnosi profesionalno. Nigel je bio pronicljiv momak, i ako bi saznao Karstenovu osobnu reakciju na stvar, to bi moglo baciti previše svjetla na njegovu vezu s Davidom Purdueom.
    
  "Onda mi daj olovku", rekao je, odbijajući pokazati ikakav trag oluje koja je bjesnila u njemu. Dok je potpisivao naredbu o vraćanju Reichtischusisa svom zakletom neprijatelju, Karsten je osjetio kako mu je razoran udarac njegovim pažljivo osmišljenim planovima, koji su koštali tisuće eura, slomio ego, ostavljajući ga nemoćnim šefom organizacije bez ikakvog stvarnog autoriteta.
    
  "Hvala vam, gospodine", rekao je Nigel, uzimajući olovku iz Karstenove drhtave ruke. "Poslat ću ovo danas kako bismo mogli zatvoriti dosje. Naši će nas odvjetnici obavještavati o razvoju događaja u Etiopiji dok se njihova relikvija ne vrati na svoje pravo mjesto."
    
  Karsten je kimnuo, ali jedva je čuo Nigelove riječi. Sve o čemu je mogao razmišljati bila je mogućnost novog početka. Pokušavajući se naprezati, pokušao je shvatiti gdje je Purdue čuvao sve relikvije koje se on, Karsten, nadao pronaći na Edinburghovu posjedu. Nažalost, nije mogao izvršiti naredbu o pretrazi svih Purdueovih posjeda, jer bi se to temeljilo na obavještajnim podacima koje je prikupio Red Crnog Sunca, organizacija koja ne bi trebala postojati, a kamoli biti predvođena visokim časnikom britanske Uprave za vojnu obavještajnu službu.
    
  Morao je zadržati ono što je znao da je vjerno njemu samome. Perduea nije mogao uhititi zbog krađe vrijednih nacističkih blaga i artefakata, jer bi otkrivanje toga kompromitiralo Crno Sunce. Karstenove su misli jurile, pokušavajući sve shvatiti, ali odgovor mu se stalno vraćao - Perdue je morao umrijeti.
    
    
  14
  A82
    
    
  U obalnom gradu Obanu u Škotskoj, Ninina kuća ostala je prazna dok je bila odsutna na novoj turneji koju je planirao Purdue nakon njegovih nedavnih pravnih problema. Život u Obanu nastavio se bez nje, ali nekolicini stanovnika jako je nedostajala. Nakon prljave priče o otmici koja je prije nekoliko mjeseci dospjela na naslovnice lokalnih medija, ustanova se vratila svom blaženo mirnom postojanju.
    
  Dr. Lance Beach i njegova supruga pripremali su se za medicinsku konferenciju u Glasgowu, jedno od onih okupljanja gdje je tko zna koga i tko što nosi važnije od samog medicinskog istraživanja ili potpora za eksperimentalne lijekove koji su ključni za napredak u tom području.
    
  "Znaš kako prezirem te stvari", podsjetila je Sylvia Beach svog muža.
    
  "Znam, draga", odgovorio je, trznuvši se od napora da navuče nove cipele preko debelih vunenih čarapa. "Ali mene se uzima u obzir za poseban tretman i uključivanje samo ako znaju da postojim, a da bi znali da postojim, moram se pojaviti u ovim luckastim aferama."
    
  "Da, znam", zastenjala je kroz razdvojene usne, govoreći otvorenih usta i nanoseći ruž za usne boje ruže. "Samo nemoj učiniti ono što si prošli put učinio i ostaviti me s ovim kokošinjcem dok odlaziš. A ja ne želim ostati ovdje."
    
  "Primljeno na znanje." Dr. Lance Beach se prisilio na osmijeh, stopala su mu škripala u uskim novim kožnim čizmama. U prošlosti ne bi imao strpljenja slušati ženino kukanje, ali nakon što ju je na zastrašujući način izgubio tijekom otmice, naučio je cijeniti njezinu prisutnost više od svega. Lance se nikada više nije htio tako osjećati, bojeći se da više nikada neće vidjeti svoju ženu, pa je malo zacvilio od veselja. "Nećemo dugo. Obećavam."
    
  "Cure se vraćaju u nedjelju, pa ako se vratimo malo ranije, imat ćemo cijelu noć i pola dana sami", spomenula je, brzo provjeravajući njegovu reakciju u ogledalu. Iza nje, na krevetu, vidjela ga je kako se sugestivno smiješi na njezine riječi: "Hmm, to je istina, gospođo Beach."
    
  Sylvia se nasmiješila, uvlačeći naušnicu u desnu ušnu resicu i brzo pogledala sebe kako bi vidjela kako izgleda s večernjom haljinom. Odobravajući je kimnula glavom zbog vlastite ljepote, ali nije predugo zurila u svoj odraz. Podsjetilo ju je zašto ju je ovo čudovište uopće otelo - njezina sličnost s dr. Ninom Gould. Njezina slično sitna figura i tamne pramenove kose zavarali bi svakoga tko nije poznavao te dvije žene, a Sylvijine su oči bile gotovo identične Nininim, osim što su bile uže i boje jantara od Ninine čokolade.
    
  "Spremna, ljubavi moja?" upitao je Lance, nadajući se da će otjerati negativne misli koje su nesumnjivo mučile njegovu ženu dok je predugo zurila u vlastiti odraz. Uspio je. S tihim uzdahom prekinula je natjecanje u zurenju i brzo uzela torbicu i kaput.
    
  "Spremna sam", oštro je potvrdila, nadajući se da će otkloniti sve sumnje koje je možda imao u vezi s njezinim emocionalnim blagostanjem. I prije nego što je uspio reći išta više, graciozno je izašla iz sobe i niz hodnik prema predvorju kraj ulaznih vrata.
    
  Noć je bila jadna. Oblaci iznad njih prigušili su krike vremenskih titana i obavili električne pruge plavim statičkim nabojem. Kiša je lila, pretvarajući im put u potok. Sylvia je skakutala kroz vodu kao da će joj cipele ostati suhe, a Lance je jednostavno hodao iza nje kako bi joj držao veliki kišobran iznad glave. "Čekaj, Silla, čekaj!" viknuo je dok je brzo iskoračila ispod zaklona brolija.
    
  "Požuri, sporane!" zadirkivala ga je, posežući za vratima auta, ali muž joj nije dopustio da se ruga njegovom sporom hodu. Pritisnuo je imobilizator na autu i zaključao sva vrata prije nego što ih je uspjela otvoriti.
    
  "Nitko tko posjeduje daljinski upravljač ne mora žuriti", pohvalio se uz smijeh.
    
  "Otvori vrata!" inzistirala je, pokušavajući se ne smijati s njim. "Kosa će mi biti u neredu", upozorila ga je. "I mislit će da si nemaran muž i stoga loš liječnik, razumiješ?"
    
  Vrata su se otvorila baš kad se počela stvarno brinuti da će uništiti kosu i šminku, a Sylvia je uskočila s krikom olakšanja. Ubrzo nakon toga, Lance je sjeo za volan i upalio auto.
    
  "Ako sada ne krenemo, stvarno ćemo zakasniti", primijetio je, gledajući kroz prozore u tamne i neumoljive oblake.
    
  "Učinit ćemo to puno ranije, draga. Tek je 8 sati navečer", rekla je Sylvia.
    
  "Da, ali s ovim vremenom, bit će to vraški spora vožnja. Kažem ti, stvari idu loše. A da ne spominjem prometne gužve u Glasgowu kad stignemo u civilizaciju."
    
  "U redu", uzdahnula je, spuštajući retrovizor na suvozačevom sjedalu kako bi popravila razmazanu maskaru. "Samo nemoj prebrzo. Nisu toliko važni da bismo poginuli u prometnoj nesreći ili tako nešto."
    
  Svjetla za vožnju unatrag izgledala su poput sjajnih zvijezda kroz pljusak dok je Lance manevrirao njihovim BMW-om iz male ulice na glavnu cestu kako bi započeo dvosatno putovanje na elitni koktel party u Glasgowu, koji je organiziralo Vodeće škotsko medicinsko društvo. Konačno, nakon mukotrpnog napora stalnog skretanja i kočenja, Sylvia je uspjela popraviti svoje prljavo lice i ponovno izgledati lijepo.
    
  Koliko god Lance mrzio ići cestom A82, koja je razdvajala dvije dostupne rute, jednostavno si nije mogao priuštiti dulju rutu, jer bi zakasnio. Bio je prisiljen skrenuti na strašnu glavnu cestu koja je vodila pored Paisleya, gdje su otmičari držali njegovu ženu prije nego što su je odveli, od svih mjesta, u Glasgow. To ga je boljelo, ali nije htio to spominjati. Sylvia nije bila na ovoj cesti otkako se našla u društvu zlih muškaraca koji su je naveli na pomisao da više nikada neće vidjeti svoju obitelj.
    
  Možda neće ništa misliti osim ako joj ne objasnim zašto sam odabrao ovu rutu. Možda će razumjeti, pomislio je Lance u sebi dok su se vozili prema Nacionalnom parku Trossachs. Ali ruke su mu tako čvrsto stezale volan da su mu prsti utrnuli.
    
  "Što nije u redu, draga?" upitala je iznenada.
    
  "Ništa", rekao je ležerno. "Zašto?"
    
  "Izgledaš napeto. Brineš li se da ću ponovno proživjeti svoje putovanje s tom kučkom? Uostalom, to je isti put", upitala je Sylvia. Govorila je tako ležerno da je Lance osjetio gotovo olakšanje, ali znao je da neće biti laka, i to ga je brinulo.
    
  "Iskreno, bio sam stvarno zabrinut zbog toga", priznao je, lagano savijajući prste.
    
  "Pa, nemoj, u redu?" rekla je, milujući ga po bedru da ga umiri. "Dobro sam. Ova cesta će uvijek biti ovdje. Ne mogu je izbjegavati do kraja života, znaš? Sve što mogu učiniti jest govoriti si da ovo rješavam s tobom, a ne s njom."
    
  "Dakle, ova cesta više nije strašna?" upitao je.
    
  "Ne. Sad je to samo cesta, i sa svojim sam mužem, a ne s nekom ludom kučkom. Radi se o tome da svoj strah usmjerim u nešto čega se imam razloga bojati", razmišljala je. "Ne mogu se bojati ceste. Cesta me nije ozlijedila, izgladnjela ili izgrdila, zar ne?"
    
  Zapanjen, Lance je s divljenjem zurio u svoju ženu. "Znaš, Cilla, to je stvarno super način gledanja na to. I savršeno je logičan."
    
  "Pa, hvala vam, doktore", nasmiješila se. "Bože moj, moja kosa ima svoju volju. Predugo ste ostavili vrata zaključana. Mislim da mi je voda uništila frizuru."
    
  "Da", složio se nonšalantno. "Bila je to voda. Naravno."
    
  Ignorirala je njegov savjet i ponovno izvukla malo ogledalo, očajnički pokušavajući isplesti dva pramena kose koje je ostavila puštene da uokviruju njezino lice. "Bože moj...!" ljutito je uzviknula, okrećući se na sjedalu da pogleda iza sebe. "Možeš li vjerovati tom idiotu sa svojim baterijskim lampama? Ne vidim ništa u ogledalu."
    
  Lance je bacio pogled u retrovizor. Prodorna svjetla automobila iza njih osvijetlila su mu oči, na trenutak ga zaslijepivši. "Bože! Što on vozi? Svjetionik na kotačima?"
    
  "Uspori, dragi, pusti ga da prođe", predložila je.
    
  "Već vozim presporo da bih stigao na zabavu na vrijeme, draga", uzvratio je. "Neću dopustiti da nas ovaj kreten zakasni. Dat ću mu malo njegovog lijeka."
    
  Lance je namjestio retrovizor tako da su se farovi automobila iza njega odražavali direktno na njega. "Baš ono što je doktor propisao, idiote!" Lance se nasmijao. Automobil je usporio nakon što je vozaču očito svijetlo svjetlo upalo u oči, a zatim je ostao na sigurnoj udaljenosti.
    
  "Vjerojatno Velšanin", našalila se Sylvia. "Vjerojatno nije shvatio da je imao upaljena duga svjetla."
    
  "Bože, kako nije primijetio da mi ti prokleti farovi pale boju s auta?" dahtao je Lance, zbog čega je njegova žena prasnula u smijeh.
    
  Oldlochley ih je upravo pustio dok su u tišini jahali prema jugu.
    
  "Moram reći da sam ugodno iznenađen koliko je promet rijedak večeras, čak i za četvrtak", primijetio je Lance dok su jurili autocestom A82.
    
  "Slušaj, dragi, možeš li malo usporiti?" preklinjala je Sylvia, okrećući prema njemu svoje žrtvinsko lice. "Počinjem se bojati."
    
  "U redu je, ljubavi", nasmiješio se Lance.
    
  "Ne, stvarno. Ovdje pada puno jače kiša, i mislim da nam nedostatak prometa barem daje vremena da usporimo, zar ne?"
    
  Lance se nije mogao prepirati. Bila je u pravu. Zasljepljivanje automobilom iza njih samo bi pogoršalo stvari na mokroj cesti ako Lance održi svoju manično brzu vožnju. Morao je priznati da Sylvijin zahtjev nije bio nerazuman. Znatno je usporio.
    
  "Jesi li sretna?" upitao ju je.
    
  "Da, hvala vam", nasmiješila se. "Mnogo mi je lakše za živce."
    
  "I tvoja kosa se čini da se oporavila", nasmijao se.
    
  "Lance!" iznenada je vrisnula, dok je automobil, jureći divlje naprijed, odražavajući se u njezinom ogledalu na kozmetičarskom stoliću, shvatio užas toga. U trenutku jasnoće, pretpostavila je da automobil nije vidio kako je Lance naglo zakočio i nije na vrijeme usporio na bljuzgavoj cesti.
    
  "Isuse!" Lance se nasmijao, gledajući kako svjetla postaju sve veća, približavajući im se prebrzo da bi ih izbjegli. Sve što su mogli učiniti bilo je pripremiti se. Instinktivno, Lance je ispružio ruku ispred svoje supruge kako bi je zaštitio od udara. Poput bljeska dugotrajne munje, prodorna svjetla iza njih skrenula su u stranu. Automobil iza njih lagano je skrenuo, ali ih je zakačio desnim svjetlom, poslavši BMW u nesigurno okretanje na skliskom asfaltu.
    
  Sylvijin iznenadni vrisak nadglasala je kakofonija mrvljenog metala i razbijenog stakla. I Lance i Sylvia osjetili su mučno okretanje svog automobila koji je izgubio kontrolu, znajući da ne mogu ništa učiniti kako bi spriječili tragediju. Ali prevarili su se. Zaustavili su se negdje izvan ceste, među pojasom divljeg drveća i grmlja između ceste A82 i crne, hladne vode jezera Loch Lomond.
    
  "Jesi li dobro, dušo?" očajnički je upitao Lance.
    
  "Živa sam, ali me vrat ubija", odgovorila je kroz grgljanje iz slomljenog nosa.
    
  Na trenutak su nepomično sjedili u iskrivljenoj olupini, slušajući jaku kišu kako udara o metal. Oboje su bili sigurno zaštićeni zračnim jastucima, pokušavajući utvrditi koji dijelovi njihovih tijela još uvijek funkcioniraju. Dr. Lance Beach i njegova supruga Sylvia nikada nisu očekivali da će automobil iza njih projuriti kroz tamu, krećući se ravno prema njima.
    
  Lance je pokušao uhvatiti Sylviju za ruku kada su ih đavolska svjetla posljednji put zaslijepila i zabila u njih punom brzinom. Brzina je otkinula Lanceu ruku i prekinula im kralježnice, poslavši njihov automobil u dubine jezera, gdje će im postati lijes.
    
    
  15
  Odabir igrača
    
    
  U Raichtisusisu je raspoloženje bilo visoko prvi put nakon više od godinu dana. Purdue se vratio kući, nakon što se dostojanstveno oprostio od muškaraca i žena koji su okupirali njegov dom dok je bio na milosti MI6-a i njegovog bešćutnog direktora, dvoličnog Joea Cartera. Baš kao što je Purdue volio priređivati raskošne zabave za akademske profesore, poslovne ljude, kustose i međunarodne dobrotvore svojih stipendija, ovaj put se tražilo nešto suzdržanije.
    
  Iz dana velikih banketa koji su se održavali pod krovom povijesne vile, Perdue je naučio važnost diskrecije. U to vrijeme još nije susreo osobe poput Reda Crnog Sunca ili njegovih podružnica, iako je, gledajući unatrag, bio blisko upoznat s mnogim njegovim članovima, a da toga nije bio svjestan. Međutim, jedan pogrešan korak koštao ga je potpune anonimnosti u kojoj je živio svih tih godina kada je bio samo plejboj sa sklonošću prema vrijednim povijesnim artefaktima.
    
  Njegov pokušaj da umiri opasnu nacističku organizaciju, prvenstveno kako bi podigao vlastiti ego, tragično je završio na Deep Sea One, njegovoj naftnoj platformi u Sjevernom moru. Upravo tamo, nakon što je ukrao Koplje sudbine i pomogao u razvoju nadljudske rase, prvi put im je stao na pete. Od tada su se stvari samo pogoršavale, sve dok Purdue nije od saveznika postao trn u oku, da bi konačno postao najveći trn u oku Crnog Sunca.
    
  Sada nije bilo povratka. Nije bilo obnove. Nije bilo povratka. Sada je sve što je Perdue mogao učiniti bilo sustavno eliminirati svakog člana zlokobne organizacije dok se ponovno ne bi mogao sigurno pojaviti u javnosti bez straha od pokušaja atentata na svoje prijatelje i suradnike. I to postupno iskorjenjivanje moralo je biti pažljivo, suptilno i metodično. Nije imao namjeru istrijebiti ih ili išta slično, ali Perdue je bio dovoljno bogat i pametan da ih eliminira jednog po jednog, koristeći smrtonosno oružje tog vremena - tehnologiju, medije, zakonodavstvo i, naravno, moćni Mamon.
    
  "Dobrodošli natrag, doktore", našalio se Purdue dok su Sam i Nina izlazili iz automobila. Tragovi nedavne opsade još su uvijek bili vidljivi, jer su neki od Purdueovih agenata i osoblja stajali uokolo, čekajući da MI6 napusti svoja mjesta i ukloni privremene obavještajne uređaje i vozila. Purdueovo obraćanje Samu malo je zbunilo Ninu, ali iz njihovog zajedničkog smijeha shvatila je da je ovo vjerojatno još jedna stvar koju je najbolje prepustiti dvojici muškaraca.
    
  "Hajde, ljudi", rekla je, "umirem od gladi."
    
  "O, naravno, draga moja Nina", rekao je Perdue nježno, pružajući ruku da je zagrli. Nina nije ništa rekla, ali njegov mršavi izgled ju je smetao. Iako se jako udebljao od incidenta u Fallinu, nije mogla vjerovati da visoki, sijedi genij još uvijek može izgledati tako mršavo i umorno. Tog svježeg jutra, Perdue i Nina ostali su neko vrijeme u zagrljaju, jednostavno na trenutak uživajući u međusobnom postojanju.
    
  "Tako mi je drago da si dobro, Dave", šapnula je. Perdueovo je srce preskočilo otkucaje. Nina ga je rijetko, ako ikad, zvala imenom. To je značilo da mu se želi obratiti na vrlo osobnoj razini, što mu se činilo kao dar s neba.
    
  "Hvala ti, ljubavi moja", odgovorio joj je nježno u kosu, ljubeći je u vrh glave prije nego što ju je pustio. "A sada", uzviknuo je radosno, plješćući rukama i stišćući ih, "hoćemo li malo proslaviti prije nego što ti kažem što će se sljedeće dogoditi?"
    
  "Da," nasmiješila se Nina, "ali nisam sigurna da mogu dočekati da čujem što će se sljedeće dogoditi. Nakon toliko godina u vašem društvu, potpuno sam izgubila ukus za iznenađenja."
    
  "Razumijem", priznao je, čekajući da ona prva prođe kroz glavna vrata imanja. "Ali uvjeravam vas da je sigurno, pod budnim okom etiopske vlade i ACU-a, i potpuno legalno."
    
  "Ovaj put", zadirkivao ju je Sam.
    
  "Kako se usuđujete, gospodine?" našalio se Perdue sa Samom, vukući novinara u predvorje za ovratnik.
    
  "Bok, Charles." Nina se nasmiješila uvijek vjernom batleru koji je već postavljao stol u dnevnoj sobi za njihovo privatno druženje.
    
  "Gospođo", Charles je uljudno kimnuo. "Gospodine Cracks."
    
  "Pozdrav, dobri čovječe", srdačno je pozdravio Sam. "Je li specijalni agent Smith već otišao?"
    
  "Ne, gospodine. Zapravo, upravo je otišao na WC i uskoro će vam se pridružiti", rekao je Charles prije nego što je brzo izašao iz sobe.
    
  "Malo je umoran, jadničak", objasnio je Perdue, "jer je tako dugo morao posluživati tu gomilu nepozvanih gostiju. Dao sam mu slobodan sutrašnji dan i utorak. Uostalom, imat će vrlo malo posla za sebe u mojoj odsutnosti, osim dnevnih novina, razumijete?"
    
  "Da", složio se Sam. "Ali nadam se da će Lillian biti na dužnosti dok se ne vratimo. Već sam je nagovorio da mi napravi štrudlu od pudinga od marelica kad se vratimo."
    
  "Odakle?" upitala sam. upitala je Nina, osjećajući se opet užasno izostavljeno.
    
  "Pa, to je još jedan razlog zašto sam vas dvoje pozvao da dođete, Nina. Molim vas, sjednite, a ja ću vam natočiti burbon", rekao je Purdue. Sam je bio zadovoljan što ga opet vidi tako vedrog, gotovo jednako ljupkog i samouvjerenog kao i prije. S druge strane, pretpostavio je Sam, predah od mogućnosti zatvora natjerao bi čovjeka da se raduje i najmanjim događajima. Nina je sjedila, stavljajući ruku ispod čaše s rakijom u koju joj je Purdue natočio Southern Comfort.
    
  Činjenica da je bilo jutro nije nimalo mijenjala atmosferu mračne sobe. Luksuzne zelene zavjese visjele su na visokim prozorima, ublažavajući debeli smeđi tepih, a ti su tonovi davali luksuznoj sobi zemljani osjećaj. Kroz uske čipkaste proreze između navučenih zavjesa, jutarnje svjetlo pokušavalo je osvijetliti namještaj, ali nije uspjelo osvijetliti ništa osim obližnjeg tepiha. Vani su oblaci obično bili teški i tamni, kradući energiju svakog sunca koje je moglo pružiti privid dnevnog svjetla.
    
  "Što to svira?" Sam se nije obraćao nikome posebno dok je poznata melodija lebdjela kućom, dopirući negdje iz kuhinje.
    
  "Lillian, na dužnosti, što god više voliš", nasmijao se Perdue. "Puštam je da pušta glazbu dok kuha, ali zapravo nemam pojma što je to. Sve dok nije previše nametljivo za ostatak osoblja, ne smeta mi malo atmosfere u prednjem dijelu kuće."
    
  "Prekrasno. Sviđa mi se", primijetila je Nina, pažljivo prinoseći rub kristala donjoj usni, pazeći da ga ne razmaže ružem. "Dakle, kada ću čuti za našu novu misiju?"
    
  Perdue se nasmiješio, popuštajući Nininoj znatiželji i nečemu što Sam također još nije znao. Spustio je čašu i protrljao dlanove. "Sasvim je jednostavno i oslobodit će me svih grijeha u očima uključenih vlada, a istovremeno će me riješiti relikvije koja mi je uzrokovala sve ove probleme."
    
  "Lažna arka?" upitala je Nina.
    
  "Točno", potvrdio je Perdue. "To je dio mog dogovora s Jedinicom za arheološke zločine i etiopskim visokim povjerenikom, povijesnim entuzijastom po imenu pukovnik Basil Yemen, da vratimo njihovu vjersku relikviju..."
    
  Nina je otvorila usta kako bi opravdala svoje mrštenje, ali Perdue je znao što će reći i ubrzo je spomenuo što ju je zbunilo. "...Bez obzira koliko su lažni bili, vraćeni su na svoje pravo mjesto u planini izvan sela, na mjesto odakle sam ih uklonio."
    
  "Štite artefakt za koji znaju da nije pravi Kovčeg Saveza poput ovog?" upitao je Sam, izgovarajući Ninino točno pitanje.
    
  "Da, Sam. Za njih je to još uvijek drevna relikvija od neizmjerne vrijednosti, bez obzira sadrži li Božju moć ili ne. Razumijem to, pa je uzimam natrag." Slegnuo je ramenima. "Ne treba nam. Dobili smo što smo htjeli iz nje kad smo pretražili Herkulov svod, zar ne? Mislim, ta kovčeg nam više ne sadrži puno koristi. Pričao nam je o okrutnim eksperimentima na djeci koje su SS provodili tijekom Drugog svjetskog rata, ali mislim da se to više ne isplati čuvati."
    
  "Što misle da je to? Jesu li još uvijek uvjereni da je to sveta kutija?" upitala je Nina.
    
  "Specijalni agente!" Sam je najavio Patrickov ulazak u sobu.
    
  Patrick se posramljeno nasmiješio. "Začepi, Same." Sjeo je pokraj Purduea i primio piće od svog novooslobođenog gospodara. "Hvala ti, Davide."
    
  Čudno, ni Purdue ni Sam nisu razmijenili poglede u vezi s činjenicom da druga dvojica nisu znala ništa o pravom identitetu Joea Cartera iz MI6-a. Toliko su pazili da svoje tajne poslove zadrže za sebe. Samo je Ninina ženska intuicija povremeno dovodila u pitanje ovu tajnu, ali nije mogla shvatiti što se događa.
    
  "U redu", ponovno je započeo Perdue, "Patrick je, zajedno s mojim pravnim timom, pripremio pravne dokumente kako bi olakšao putovanje u Etiopiju radi povratka njihove svete kutije, dok su bili pod nadzorom MI6. Znate, samo da se uvjere da ne prikupljam obavještajne podatke za neku drugu zemlju ili nešto slično."
    
  Sam i Nina morali su se nasmijati Perdueovom zadirkivanju, ali Patrick je bio umoran i samo je htio što prije završiti s tim kako bi se mogao vratiti u Škotsku. "Uvjerili su me da neće trebati dulje od tjedan dana", podsjetio je Perduea.
    
  "Ideš li s nama?" Sam je iskreno uzdahnuo.
    
  Patrick je izgledao i iznenađeno i pomalo zbunjeno. "Da, Sam. Zašto? Planiraš se ponašati tako loše da dadilja ne dolazi u obzir? Ili jednostavno ne vjeruješ svom najboljem prijatelju da te upuca u guzicu?"
    
  Nina se hihotala kako bi razvedrila raspoloženje, ali bilo je očito da je napetost u sobi prevelika. Pogledala je Purduea, koji je, pak, pokazivao najanđeoskiju nevinost koju bi nitkov mogao skupiti. Njegove oči nisu srele njezine, ali bio je savršeno svjestan da ga gleda.
    
  Što Purdue skriva od mene? Što skriva od mene, i opet, što otkriva Samu? Pomislila je.
    
  "Ne, ne. Ništa slično", zanijekao je Sam. "Samo ne želim da budeš u opasnosti, Paddy. Razlog zašto se sve ovo sranje dogodilo među nama uopće je taj što smo Purdue, Nina i ja radili doveli tebe i tvoju obitelj u opasnost."
    
  Vau, gotovo mu vjerujem. Duboko u sebi, Nina je kritizirala Samovo objašnjenje, uvjerena da je Sam imao druge namjere držati Paddyja podalje. Međutim, djelovao je duboko ozbiljno, a Perdue je ipak zadržao miran, bezizražajan izraz lica dok je sjedio i ispijao svoju čašu.
    
  "Cijenim to, Sam, ali vidiš, ne idem jer ti zapravo ne vjerujem", priznao je Patrick s teškim uzdahom. "Ne planiram ti čak ni uništiti zabavu ili te špijunirati. Istina je... Moram ići. Moje su naredbe jasne i moram ih se pridržavati ako ne želim izgubiti posao."
    
  "Čekaj, dakle, naređeno ti je da dođeš bez obzira na sve?" upitala je Nina.
    
  Patrik je kimnuo.
    
  "Isuse", rekao je Sam odmahujući glavom. "Tko te, dovraga, tjera da ideš, Paddy?"
    
  "Što misliš, starče?" ravnodušno upita Patrick, pomiren sa svojom sudbinom.
    
  "Joe Carter", reče Perdue čvrsto, oči su mu zurile u prazno, usne su mu se jedva pomicale dok je izgovarao Carstenovo strašno englesko ime.
    
  Sam je osjetio kako mu noge utrnu u trapericama. Nije mogao odlučiti je li zabrinut ili bijesan zbog odluke da pošalje Patricka na ekspediciju. Njegove tamne oči bljesnule su dok je pitao: "Ekspedicija u pustinju kako bi se predmet vratio u pješčanik iz kojeg je izvađen teško da je zadatak za visokorangiranog časnika vojne obavještajne službe, zar ne?"
    
  Patrick ga je pogledao na isti način na koji je pogledao Sama kad su stajali jedno pored drugog u ravnateljevom uredu, čekajući neku vrstu kazne. "Upravo sam to mislio, Sam. Usuđujem se reći da je moje uključivanje u ovu misiju bilo gotovo... namjerno."
    
    
  16
  Demoni ne umiru
    
    
  Charles je bio odsutan dok je grupa doručkovala, raspravljajući o tome kako će brzo putovanje konačno pomoći Perdueu da dovrši svoje pravno pokajanje i konačno oslobodi Etiopiju od Perduea.
    
  "Oh, moraš probati da bi cijenio ovu posebnu sortu", rekao je Perdue Patricku, ali je u razgovor uključio Sama i Ninu. Razmijenili su informacije o finim vinima i rakijama kako bi prekratili vrijeme uživajući u ukusnoj laganoj večeri koju im je Lillian pripremila. Bila je oduševljena što je vidjela svog šefa kako se smije i ponovno je zadirkuje, jednu od njegovih najpouzdanijih saveznica i još uvijek svoju uobičajenu živahnu osobnost.
    
  "Charles!" pozvao je. Malo kasnije, ponovno je pozvao i pozvonio, ali Charles se nije javio. "Čekaj, idem po bocu", ponudio je i ustao da ode u vinski podrum. Nina se nije mogla prestati čuditi koliko je mršavo i ispijeno sada izgledao. Nekad je bio visok, vitak muškarac, ali nedavni gubitak težine tijekom Fallinova suđenja učinio ga je još višim i mnogo krhkijim.
    
  "Idem s tobom, Davide", ponudio se Patrick. "Ne sviđa mi se što Charles ne odgovara, ako znaš što mislim."
    
  "Ne budi glup, Patrick", nasmiješio se Perdue. "Reichtisusis je dovoljno pouzdan da spriječi ulazak neželjenih gostiju. Osim toga, umjesto zaštitarske tvrtke, odlučio sam unajmiti privatno osiguranje na svojim vratima. Ne priznaju nikakve čekove osim onih koje je potpisao moj pokorni čovjek."
    
  "Dobra ideja", odobrio je Sam.
    
  "I uskoro ću se vratiti da pokažem ovu besramno skupu bocu tekućeg veličanstva", pohvalio se Perdue s određenom ogradom.
    
  "I smjet ćemo ga otvoriti?" zadirkivala ga je Nina. "Jer nema smisla hvaliti se stvarima koje se ne mogu provjeriti, znaš."
    
  Purdue se ponosno nasmiješio. "Oh, dr. Gould, veselim se što ću se s vama šaliti o povijesnim relikvijama dok gledam kako vam se vrti u glavi." I s tim riječima, požurio je iz sobe i sišao u podrum pored svojih laboratorija. Nije to htio priznati tako brzo nakon što je vratio svoje stvari, ali Purduea je mučila i odsutnost njegovog batlera. Uglavnom je koristio rakiju kao izgovor za raščlanjivanje s ostalima, tražeći razlog zašto ih je Charles napustio.
    
  "Lily, jesi li vidjela Charlesa?" upitao je svoju kućnu pomoćnicu i kuharicu.
    
  Okrenula se od hladnjaka kako bi pogledala njegov izmoren izraz lica. Trljajući ruke pod kuhinjskom krpom kojom se koristila, nevoljko se nasmiješila. "Da, gospodine. Specijalni agent Smith zamolio je Charlesa da pokupi još jednog vašeg gosta s aerodroma."
    
  "Moj drugi gost?" doviknuo je Perdue za njom. Nadao se da nije zaboravio na važan sastanak.
    
  "Da, gospodine Perdue", potvrdila je. "Jesu li Charles i gospodin Smith dogovorili da vam se pridruži?" Lily je zvučala pomalo zabrinuto, uglavnom zato što nije bila sigurna zna li Perdue za gosta. Perdueu se činilo kao da sumnja u njegovu razumnost jer je zaboravio nešto u što uopće nije bio upućen.
    
  Perdue je na trenutak razmislio, lupkajući prstima po dovratku kako bi ih ispravio. Pomislio je da bi bilo bolje biti iskren sa šarmantnom, bucmastom Lily, koja ga je toliko cijenila. "Hm, Lily, jesam li ja prizvao ovog gosta? Gubim li razum?"
    
  Odjednom je Lily sve postalo jasno i slatko se nasmijala. "Ne! Oh, ne, gospodine Purdue, uopće niste znali za ovo. Ne brinite, još niste ludi."
    
  S olakšanjem, Perdue je uzdahnula: "Hvala Bogu!" i nasmijala se s njom. "Tko je to?"
    
  "Ne znam mu ime, gospodine, ali očito vam je ponudio pomoć s vašom sljedećom ekspedicijom", rekla je plaho.
    
  "Slobodno?" našalio se.
    
  Lily se nasmijala: "Stvarno se nadam, gospodine."
    
  "Hvala ti, Lily", rekao je i nestao prije nego što je stigla odgovoriti. Lily se nasmiješila popodnevnom povjetarcu koji je puhao kroz otvoren prozor pored hladnjaka i zamrzivača gdje je pakirala namirnice. Tiho je rekla: "Kako je divno što si se vratila, draga moja."
    
  Prolazeći pored svojih laboratorija, Purdue je osjetio i nostalgiju i nadu. Spuštajući se ispod prvog kata glavnog hodnika, skočio je niz betonske stepenice. Vodile su u podrum, gdje su se nalazili laboratoriji, mračni i tihi. Purdue je osjetio nalet neprimjerenog bijesa zbog Josephove Karstenove smjelosti da dođe u njegov dom kako bi narušio njegovu privatnost, iskoristio njegovu patentiranu tehnologiju i iskoristio njegova forenzička istraživanja, kao da je sve tamo i čeka da ga provjeri.
    
  Nije se zamarao velikim, snažnim stropnim svjetlima, palio je samo glavno svjetlo na ulazu u mali hodnik. Prolazeći pokraj tamnih kvadrata staklenih vrata laboratorija, prisjećao se zlatnih dana prije nego što je sve postalo prljavo, političko i opasno. Unutra je još uvijek mogao zamišljati kako čuje svoje slobodne antropologe, znanstvenike i pripravnike kako brbljaju, raspravljaju o spojevima i teorijama uz zvuk servera i međuhladnjaka. To ga je nasmijalo, iako ga je srce boljelo od želje da se ti dani vrate. Sada kada ga je većina smatrala kriminalcem, a njegov ugled više nije odgovarao njegovom životopisu, smatrao je da je regrutiranje elitnih znanstvenika uzaludan pothvat.
    
  "Trebat će vremena, starče", rekao je sam sebi. "Samo budi strpljiv, za ime Božje."
    
  Njegova visoka figura lagano je koračala prema lijevom hodniku, a betonska rampa pod njegovim je nogama bila čvrsta. Bio je to beton, izliven prije stoljeća od strane davno izgubljenih zidara. Ovo je bio dom i davalo mu je golem osjećaj pripadnosti, više nego ikad prije.
    
  Dok je prolazio pored neupadljivih vrata skladišta, srce mu je ubrzalo kucanje, a trnci su mu se proširili niz kralježnicu i u noge. Perdue se nasmiješio dok je prolazio pored starih željeznih vrata, čija se boja i tekstura stapala sa zidom, pokucavši na njih dvaput putem. Konačno, pljesniv miris utonulog podruma napao mu je nosnice. Bio je presretan što je opet sam, ali požurio je uzeti bocu krimskog vina iz 1930-ih kako bi je podijelio sa svojom grupom.
    
  Charles je podrum održavao relativno čistim, brišući prašinu i okrećući boce, ali inače je Purdue naredio svom marljivom batleru da ostatak prostorije ostavi kakav jest. Uostalom, ne bi to bio pravi vinski podrum da ne izgleda pomalo zapušteno i oronulo. Purdueovo kratko sjećanje na ugodne stvari imalo je svoju cijenu, prema pravilima okrutnog svemira, i ubrzo su mu misli lutale u drugim smjerovima.
    
  Zidovi podruma nalikovali su zidovima tamnice u kojoj ga je tiranska kučka iz "Crnog sunca" držala prije nego što je i sama dočekala svoj dostojan kraj. Koliko god se podsjećao da je ovo strašno poglavlje u njegovom životu zatvoreno, nije mogao a da ne osjeti kako se zidovi zatvaraju oko njega.
    
  "Ne, ne, nije stvarno", šapnuo je. "To je samo tvoj um koji prepoznaje tvoja traumatična iskustva kao fobiju."
    
  Ipak, Perdue se nije mogao pomaknuti, oči su mu lagale. S bocom u ruci i otvorenim vratima ravno ispred sebe, osjetio je kako mu beznađe obuzima dušu. Ukorijenjen na mjestu, Perdue se nije mogao pomaknuti ni koraka, srce mu je lupalo u borbi s umom. "O, Bože, što je ovo?" kriknuo je, držeći se za čelo slobodnom rukom.
    
  Sve ga je okruživalo, bez obzira koliko se snažno borio protiv slika svojim jasnim osjećajem za stvarnost i psihologiju. Stenjući, zatvorio je oči u očajničkom pokušaju da uvjeri svoju psihu da se nije vratio u tamnicu. Odjednom ga je nečija ruka čvrsto zgrabila i povukla za ruku, prestrašivši Purduea u stanje trijeznog užasa. Oči su mu se trenutačno otvorile, a um mu se razbistrio.
    
  "Isuse, Perdue, mislili smo da te je progutao portal ili nešto slično", rekla je Nina, još uvijek ga držeći za zapešće.
    
  "O, moj Bože, Nina!" zavapio je, a njegove svijetloplave oči raširile su se kako bi se uvjerio da je još uvijek u stvarnosti. "Ne znam što mi se upravo dogodilo. Ja... ja... vidio sam tamnicu... O, moj Bože! Ludim!"
    
  Pao je na Ninu, a ona ga je obgrlila dok je hvatao dah. Uzela mu je bocu i stavila je na stol iza sebe, ne mičući se ni centimetar s mjesta gdje je naslonila Purdueovo mršavo, izubijano tijelo. "U redu je, Purdue", šapnula je. "Previše dobro poznajem taj osjećaj. Fobije se obično rađaju iz jednog traumatičnog iskustva. To je sve što je potrebno da nas izludi, vjeruj mi. Samo znaj da je ovo trauma tvoje muke, a ne slom tvog zdravog razuma. Sve dok to pamtiš, bit ćeš dobro."
    
  "Je li to ono što osjećaš svaki put kad te prisilimo u zatvoreni prostor zbog vlastite koristi?" upitao je tiho, hvatajući zrak pokraj Nininog uha.
    
  "Da", priznala je. "Ali nemoj to činiti tako okrutnim. Prije Deep Sea One i podmornice, potpuno sam gubila živce svaki put kad bih bila prisiljena u skučen prostor. Otkad radim s tobom i Samom", nasmiješila se i lagano ga odgurnula da ga pogleda u oči, "toliko sam se puta morala suočiti sa svojom klaustrofobijom, bila sam prisiljena suočiti se s njom izravno ili da svi budu ubijeni, da ste mi vas dva manijaka u biti pomogli da se bolje nosim s tim."
    
  Purdue se osvrnuo oko sebe i osjetio kako panika popušta. Duboko je udahnuo i nježno prešao rukom preko Ninine glave, vrteći njezine kovrče oko prstiju. "Što bih ja bez vas, dr. Gould?"
    
  "Pa, prije svega, morali biste ostaviti svoju ekspedicijsku grupu da svečano čeka cijelu vječnost", nagovorila ga je. "Zato nemojmo pustiti sve da čekaju."
    
  "Sve?" upitao je znatiželjno.
    
  "Da, vaš gost je stigao prije nekoliko minuta s Charlesom", nasmiješila se.
    
  "Ima li pištolj?" zadirkivao ga je.
    
  "Nisam sigurna", dodala je Nina. "Mogao bi jednostavno... Barem nam tada pripreme neće biti dosadne."
    
  Sam ih je doviknuo iz laboratorija. "Hajdemo", namignula je Nina, "vratimo se tamo prije nego što pomisle da spremamo nešto gadno."
    
  "Jesi li sigurna da bi to bilo loše?" flertovao je Perdue.
    
  "Hej!" doviknuo je Sam iz prvog hodnika. "Trebam li očekivati da će se grožđe gaziti tamo dolje?"
    
  "Vjeruj Samu, obične reference zvuče lascivno kad dođu od njega." Perdue je veselo uzdahnuo, a Nina se nasmijala. "Promijenit ćeš melodiju, starče", viknuo je Perdue. "Kad jednom probaš moj Cahors Ayu-Dag, poželjet ćeš još."
    
  Nina je podigla obrvu i sumnjičavo pogledala Perduea. "U redu, ovaj put si sve zeznula."
    
  Perdue je ponosno gledao naprijed dok je išao prema prvom hodniku. "Znam."
    
  Pridruživši se Samu, njih troje vratili su se stubama hodnika kako bi se spustili na prvi kat. Perdue je mrzio koliko su obojica bili tajnoviti oko njegovog gosta. Čak mu je i njegov vlastiti batler to skrivao, zbog čega se osjećao poput krhkog djeteta. Nije mogao a da se ne osjeća pomalo zaštitnički, ali poznavajući Sama i Ninu, pretpostavio je da ga samo pokušavaju iznenaditi. A Perdue je, kao i uvijek, bio u svom najboljem izdanju.
    
  Vidjeli su Charlesa i Patricka kako razmjenjuju nekoliko riječi odmah ispred vrata dnevne sobe. Iza njih, Perdue je primijetio hrpu kožnih torbi i staru izubijanu škrinju. Kad je Patrick vidio Perduea, Sama i Ninu kako se penju stepenicama na prvi kat, nasmiješio se i gestikulirao Perdueu da se vrati na sastanak. "Jesi li donio vino kojim si se hvalio?" upitao je Patrick podrugljivo. "Ili su ga moji agenti ukrali?"
    
  "Bože, ne bi me iznenadilo", promrmljao je Perdue u šali prolazeći pored Patricka.
    
  Kad je ušao u sobu, Perdue je uzdahnuo. Nije znao treba li biti očaran ili preplašen prizorom pred sobom. Čovjek koji je stajao kraj ognjišta toplo se nasmiješio, poslušno sklopivši ruke pred sobom. "Kako ste, Perdue efendija?"
    
    
  17
  Uvod
    
    
  "Ne mogu vjerovati svojim očima!" uzviknuo je Perdue, i nije se šalio. "Jednostavno ne mogu! Halo! Jesi li stvarno ovdje, prijatelju?"
    
  "Ja, efendija", odgovori Adjo Kira, osjećajući se prilično polaskanim milijarderovom radošću što ga vidi. "Činiš se vrlo iznenađenim."
    
  "Mislio sam da si mrtav", iskreno je rekao Perdue. "Nakon one izbočine gdje su otvorili vatru na nas... bio sam uvjeren da su te ubili."
    
  "Nažalost, ubili su mi brata Efendiju", jadikovao je Egipćanin. "Ali to nije bilo tvoje djelo. Upucan je dok je vozio džip da nas spasi."
    
  "Nadam se da će ovaj čovjek dobiti dostojanstven pokop. Vjeruj mi, Ajo, nadoknadit ću tvojoj obitelji sve što si učinio da mi pomogneš da pobjegnem iz kandži i Etiopljana i tih prokletih čudovišta Cosa Nostre."
    
  "Oprostite", Nina ga je s poštovanjem prekinula. "Smijem li pitati tko ste točno, gospodine? Moram priznati, malo sam izgubljena."
    
  Muškarci su se nasmiješili. "Naravno, naravno", nasmijao se Purdue. "Zaboravio sam da nisi bio sa mnom kad sam... nabavio", pogledao je Aja uz zločesti namignuvši, "lažni Kovčeg Saveza iz Aksuma u Etiopiji."
    
  "Jesu li još uvijek s vama, gospodine Perdue?" upitao je Adjo. "Ili su još uvijek u onoj bezbožnoj kući u Džibutiju gdje su me mučili?"
    
  "O, Bože, jesu li i tebe mučili?" upitala je Nina.
    
  "Da, dr. Gould. Profesore. Medleyin muž i njegovi trolovi su krivi. Moram priznati, iako je bila prisutna, vidjela sam da ne odobrava. Je li sada mrtva?" rječito je upitao Ajo.
    
  "Da, nažalost je umrla tijekom Herkulove ekspedicije", potvrdila je Nina. "Ali kako ste se uključili u ovu ekskurziju? Purdue, zašto nismo znali za gospodina Kiru?"
    
  "Medlijevi ljudi su ga zadržali kako bi saznali gdje sam s relikvije koju su toliko željeli, Nina", objasnio je Perdue. "Ovaj gospodin je egipatski inženjer koji mi je pomogao pobjeći sa Svetim kovčegom prije nego što sam ga donio ovamo - prije nego što je pronađen Herkulov svod."
    
  "A ti si mislio da je mrtav", dodao je Sam.
    
  "Tako je", potvrdio je Perdue. "Zato sam bio zapanjen kad sam vidio svog 'pokojnog' prijatelja kako stoji živ i zdrav u mojoj dnevnoj sobi. Reci mi, dragi Ajo, zašto si ovdje ako ne samo zbog živog okupljanja?"
    
  Ajo je izgledao pomalo zbunjeno, nesiguran kako objasniti, ali Patrick se dobrovoljno ponudio da sve uputi. "Zapravo, gospodin Kira je ovdje da vam pomogne vratiti artefakt na njegovo pravo mjesto, odakle ste ga ukrali, Davide." Brzo je, prijekorno pogledao Egipćanina prije nego što je nastavio objašnjavati kako bi svi mogli razumjeti. "Zapravo, egipatski pravni sustav prisilio ga je na to pod pritiskom Odjela za arheološke zločine. Alternativa bi bila zatvorska kazna zbog pomaganja bjeguncu i pomaganja u krađi vrijednog povijesnog artefakta od naroda Etiopije."
    
  "Dakle, tvoja kazna je slična mojoj", uzdahnuo je Purdue.
    
  "Osim što ja ne bih mogao platiti tu kaznu, efendija", objasnio je Ajo.
    
  "Mislim da ne", složio se Patrick. "Ali ne bi to ni očekivali od tebe, budući da si suučesnik, a ne glavni počinitelj."
    
  "Dakle, zato te šalju sa sobom, Paddy?" upitao je Sam, očito još uvijek nelagodan zbog Patrickovog uključivanja u ekspediciju.
    
  "Da, pretpostavljam. Iako David pokriva sve troškove kao dio svoje kazne, ja vas sve moram pratiti kako bih se uvjerio da nema daljnjih spletki koje bi mogle dovesti do težeg zločina", objasnio je s brutalnom iskrenošću.
    
  "Ali mogli su poslati bilo kojeg starijeg terenskog agenta", odgovorio je Sam.
    
  "Da, mogli su, Sammo. Ali izabrali su mene, pa idemo dati sve od sebe i riješiti ovo sranje, ha?" predložio je Patrick, tapšući Sama po ramenu. "Osim toga, dat će nam priliku da nadoknadimo propuštenu godinu ili nešto više. Davide, možda bismo mogli popiti piće dok ti objašnjavaš nadolazeću ekspediciju?"
    
  "Sviđa mi se kako razmišljate, specijalni agente Smith", nasmiješio se Perdue, podižući bocu kao nagradu. "Sada sjednimo i prvo zapišimo potrebne posebne vize i dozvole koje će nam trebati za carinjenje. Nakon toga, možemo razraditi najbolju rutu uz stručnu pomoć mog čovjeka, koji će se ovdje pridružiti Kiri, i započeti s čarter operacijama."
    
  Grupa je ostatak dana i večer provela planirajući povratak na selo, gdje će morati trpjeti prezir lokalnog stanovništva i oštre riječi svojih vodiča dok ne izvrše svoju misiju. Za Perduea, Ninu i Sama bilo je prekrasno ponovno biti zajedno u prostranoj, povijesnoj vili Perdue, a da ne spominjemo društvo dvoje njihovih prijatelja, što je ovaj put sve učinilo malo posebnijim.
    
  Do sljedećeg jutra sve su isplanirali, a svaki je bio opterećen zadatkom prikupljanja opreme za putovanje, kao i provjere točnosti putovnica i putnih dokumenata, kako su naredili britanska vlada, vojna obavještajna služba i etiopski delegati, profesor J. Imru i pukovnik Yimenu.
    
  Grupa se nakratko okupila na doručku pod strogim okom Perduea, batlera, u slučaju da im nešto zatreba od njega. Ovaj put Nina nije primijetila tihi razgovor između Sama i Perduea dok su im se pogledi susretali preko velikog stola od ružinog drveta, dok su Lilyne vesele klasične rock himne odjekivale daleko u kuhinji.
    
  Nakon što su ostali prethodne noći otišli spavati, Sam i Purdue proveli su nekoliko sati sami, razmjenjujući ideje o tome kako izložiti Joea Cartera javnosti, a istovremeno su usput osujetili i veći dio Reda. Složili su se da je zadatak težak i da će trebati neko vrijeme za pripremu, ali znali su da će morati postaviti neku vrstu zamke za Cartera. Čovjek nije bio glup. Bio je proračunat i zlonamjeran na svoj način, pa su njih dvojica trebali vremena da razmisle o svojim planovima. Nisu si mogli priuštiti da ostave bilo kakve veze neprovjerene. Sam nije rekao Purdueu o posjetu agenta MI6 Liama Johnsona niti što je otkrio posjetitelju te noći kada je ovaj upozorio Sama na njegovu očitu špijunažu.
    
  Nije ostalo puno vremena za planiranje Karstenovog pada, ali Perdue je bio odlučan da ne mogu žuriti. Zasad se, međutim, Perdue morao usredotočiti na to da se slučaj odbaci na sudu kako bi se njegov život mogao vratiti u relativnu normalu prvi put nakon nekoliko mjeseci.
    
  Prvo su morali organizirati prijevoz relikvije u zaključanom kontejneru, pod čuvanjem carinika, pod budnim okom specijalnog agenta Patricka Smitha. Carterov autoritet praktički je nosio u novčaniku sa svakim korakom ovog putovanja, nešto što vrhovni zapovjednik MI6 lako ne bi odobrio. Zapravo, jedini razlog zašto je poslao Smitha na putovanje da promatra ekspediciju u Axum bio je riješiti se agenta. Znao je da je Smith preblizu Purdueu da bi ga Crno Sunce propustilo. Ali Patrick to, naravno, nije znao.
    
  "Što dovraga radiš, Davide?" upitao je Patrick dok je ulazio kod Purduea, koji je bio zauzet radom u svom računalnom laboratoriju. Purdue je znao da samo najelitniji hakeri i oni s opsežnim znanjem računalnih znanosti mogu znati što on smjera. Patrick nije bio sklon tome, pa milijarder jedva da je trepnuo kad je vidio agenta kako ulazi u laboratorij.
    
  "Samo sastavljam neke stvari na kojima sam radio prije nego što sam napustio laboratorije, Paddy", veselo je objasnio Perdue. "Još uvijek ima toliko naprava koje moram podesiti, popraviti greške i tako dalje, znaš. Ali pomislio sam da budući da moj ekspedicijski tim mora čekati odobrenje vlade prije nego što krenemo, mogao bih i ja obaviti neki posao."
    
  Patrick je ušao kao da se ništa nije dogodilo, sada više nego ikad shvaćajući kakav je Dave Perdue pravi genij. Oči su mu bile ispunjene neobjašnjivim napravama za koje je mogao samo zamisliti da su nevjerojatno složenog dizajna. "Vrlo dobro", primijetio je, stojeći ispred jednog posebno visokog ormara za poslužitelje i promatrajući kako sićušna svjetla trepere uz zujanje stroja unutra. "Stvarno se divim tvojoj upornosti s ovim stvarima, Davide, ali mene nikad ne bi uhvatio u blizini svih tih matičnih ploča, memorijskih kartica i tako dalje."
    
  "Ha!" Purdue se nasmiješio, ne dižući pogled s posla. "U čemu ste onda dobri, specijalni agente, osim što tjerate plamen svijeće na nevjerojatnu udaljenost?"
    
  Patrick se nasmijao. "O, čuo si za to?"
    
  "Jesam", odgovorio je Purdue. "Kad se Sam Cleve napije, obično postaneš tema njegovih razrađenih dječjih priča, starče."
    
  Patrick se osjećao polaskanim ovim otkrićem. Krotko je kimnuo i ustao, gledajući u pod kako bi zamislio ludog novinara. Točno je znao kakav je njegov najbolji prijatelj kad je ljut, i uvijek je to bila sjajna zabava s puno zabave. Perdueov glas postao je glasniji, zahvaljujući flashbackovima i veselim sjećanjima koja su upravo izronila u Patrickovu umu.
    
  "Dakle, u čemu najviše uživaš kad ne radiš, Patrick?"
    
  "Oh!" agent se trgnuo iz sanjarenja. "Hmm, pa, volim žice."
    
  Perdue je prvi put podigao pogled sa svog softverskog ekrana, pokušavajući dešifrirati zagonetnu izjavu. Okrenuvši se prema Patricku, odglumio je zbunjenu znatiželju i jednostavno upitao: "Žice?"
    
  Patrik se nasmijao.
    
  "Ja sam penjač. Volim užad i sajle kako bih ostao u formi. Kao što ti je Sam možda već rekao, a možda i nije, nisam baš promišljen niti mentalno motiviran. Mnogo bih se radije bavio tjelesnim vježbama poput penjanja po stijenama, ronjenja ili borilačkih vještina", pojasnio je Patrick, "nego, nažalost, više proučavao neku nejasnu temu ili se upuštao u zamršenosti fizike ili teologije."
    
  "Zašto, nažalost?" upitao je Perdue. "Naravno, kad bi svijet bio samo od filozofa, ne bismo mogli graditi, istraživati ili, što se toga tiče, stvarati briljantne inženjere. To bi ostalo na papiru i osmišljeno bez ljudi koji fizički provode istraživanje, zar ne?"
    
  Patrick je slegnuo ramenima. "Pretpostavljam. Nikad prije o tome nisam razmišljao."
    
  Tada je shvatio da je upravo spomenuo subjektivni paradoks i to ga je natjeralo da se posramljeno nasmije. Ipak, Patricka nisu mogli odoljeti da ga ne zaintrigiraju Purdueovi dijagrami i kodovi. "Hajde, Purdue, nauči laika nečemu o tehnologiji", nagovorio ga je, izvlačeći stolicu. "Reci mi što zapravo ovdje radiš."
    
  Perdue je na trenutak razmislio prije nego što je odgovorio sa svojim uobičajenim, dobro utemeljenim samopouzdanjem. "Izrađujem sigurnosni uređaj, Patrick."
    
  Patrick se vragolasto nasmiješio. "Razumijem. Da se MI6 spriječi ulazak u budućnost?"
    
  Perdue se vragolasto nasmiješio Patricku i ljubazno pohvalio: "Da."
    
  Gotovo si u pravu, stari kurvo, pomisli Purdue u sebi, znajući da je Patrickova naznaka opasno blizu istini, s jednim obratom, naravno. Ne bi li uživao razmišljajući o tome kad bi samo znao da je moj uređaj posebno dizajniran da isisa MI6?
    
  "Jesam li to ja?" Patrick je dahtao. "Onda mi reci kako je bilo... Oh, čekaj", rekao je veselo, "zaboravio sam, u toj sam strašnoj organizaciji protiv koje se ovdje boriš." Perdue se nasmijao zajedno s Patrickom, ali obojica su dijelili neizrečene želje koje nisu mogli izraziti jedan drugome.
    
    
  18 godina
  Preko neba
    
    
  Tri dana kasnije, skupina se ukrcala na Super Hercules, koji je unajmio Purdue, s odabranom skupinom ljudi pod zapovjedništvom pukovnika J. Yimenua, koji je nadgledao utovar dragocjenog etiopskog tereta.
    
  "Hoćete li poći s nama, pukovniče?" upitao je Perdue mrzovoljnog, ali strastvenog starog veterana.
    
  "Na ekspediciji?" oštro je upitao Purduea, iako je cijenio srdačnost bogatog istraživača. "Ne, ne, nimalo. Taj teret leži na tebi, sine. Moraš se sam iskupiti. Uz rizik da ispadnem nepristojan, radije ne bih s tobom upuštao u ćaskanje, ako ti ne smeta."
    
  "U redu je, pukovniče", s poštovanjem je odgovorio Perdue. "Potpuno razumijem."
    
  "Osim toga", nastavio je veteran, "ne bih htio morati trpjeti nemir i kaos s kojima ćeš se susresti kad se vratiš u Axum. Zaslužio si neprijateljstvo s kojim ćeš se suočiti i, iskreno, ako bi ti se išta dogodilo dok isporučuješ Sveti kovčeg, sigurno to ne bih nazvao zločinom."
    
  "Vau", primijetila je Nina, sjedeći na otvorenoj rampi i pušeći. "Nemoj se suzdržavati."
    
  Pukovnik je pogledao Ninu postrance. "Reci i svojoj ženi da se brine za svoja posla. Pobuna žena se ne tolerira na mojoj zemlji."
    
  Sam je uključio kameru i čekao.
    
  "Nina", rekao je Perdue prije nego što je stigla reagirati, nadajući se da će se maknuti od pakla koji je bila pozvana pustiti na osuđujućeg veterana. Pogled mu je ostao prikovan za pukovnika, ali oči su mu se zatvorile dok ju je čuo kako ustaje i prilazi. Sam se upravo nasmiješio sa svog bdijenja u utrobi Herculesa, ciljajući kamerom.
    
  Pukovnik je s osmijehom promatrao kako sitna vražićkinja hoda prema njemu, noktom lagano dodirujući opušak cigarete. Tamna kosa joj je divlje padala preko ramena, a blagi povjetarac mrsio je pramenove na sljepoočnicama iznad prodornih smeđih očiju.
    
  "Recite mi, pukovniče", upitala je prilično tiho, "imate li ženu?"
    
  "Naravno da znam", oštro je odgovorio, ne skidajući pogled s Purduea.
    
  "Jesi li je morao oteti ili si jednostavno naredio svojim vojnim lakejima da joj osakate genitalije kako ne bi znala da je tvoja izvedba odvratna kao i tvoje društveno pristojno ponašanje?" upitala je bez uvijanja.
    
  "Nina!" dahtao je Perdue, okrećući se da je šokirano pogleda, dok je veteran iza njega uzviknuo: "Kako se usuđuješ!"
    
  "Oprostite", nasmiješila se Nina. Ležerno je povukla dim cigarete i puhnula dim u pukovnikovom smjeru. Yimenuovo lice. "Ispričavam se. Vidimo se u Etiopiji, pukovniče." Vratila se prema Herculesu, ali se okrenula na pola puta da završi ono što je htjela reći. "Oh, i na letu tamo, jako ću se dobro pobrinuti za vašu abrahamsku gadost ovdje. Ne brinite." Pokazala je na takozvanu Svetu kutiju i namignula pukovniku prije nego što je nestala u tami ogromnog teretnog prostora aviona.
    
  Sam je zaustavio snimku i pokušao ostati ozbiljan. "Znaš da bi te tamo ubili zbog onoga što si upravo učinio", zadirkivao ga je.
    
  "Da, ali nisam to učinila tamo, zar ne, Sam?" upitala je podrugljivo. "Učinila sam to ovdje na škotskom tlu, koristeći svoj poganski prkos svakoj kulturi koja ne poštuje moj spol."
    
  Nasmijao se i spremio fotoaparat. "Uhvatio sam tvoju dobru stranu, ako ti je to ikakva utjeha."
    
  "Gade jedan! Jesi li ti ovo zapisao?" vrisnula je, hvatajući Sama. Ali Sam je bio puno veći, brži i jači. Morala mu je vjerovati na riječ da ih neće pokazati Paddyju, inače bi je odgurnuo od obilaska, bojeći se progona od strane pukovnikovih ljudi kad stigne u Axum.
    
  Purdue se ispričao zbog Ninine primjedbe, iako nije mogao zadati bolji niski udarac. "Samo je drži pod stražom, sine", zarežao je veteran. "Dovoljno je mala za plitki pustinjski grob, gdje bi joj glas bio zauvijek utišan. A čak ni za mjesec dana, čak ni najbolji arheolog ne bi mogao analizirati njezine kosti." S tim riječima, krenuo je prema svom džipu, koji ga je čekao na suprotnoj strani velike, ravne platformi zračne luke Lossiemouth, ali prije nego što je uspio daleko stići, Purdue je stao ispred njega.
    
  "Pukovniče Yimenu, možda dugujem vašoj zemlji odštetu, ali nemojte ni na trenutak pomisliti da možete prijetiti mojim prijateljima i otići. Neću tolerirati prijetnje smrću upućene mom narodu - ili sebi, što se toga tiče - stoga vas molim da mi date neki savjet", kipti Perdue mirnim tonom koji je sugerirao polako tinjajući bijes. Njegov dugi kažiprst podigao se i lebdio između njegovog lica i Yimenuovog. "Nemojte hodati po glatkoj površini mog teritorija. Otkrit ćete da ste toliko lagani da možete proklizati pored trnja ispod."
    
  Patrick je iznenada viknuo: "U redu, svi! Pripremite se za polijetanje! Želim da svi moji ljudi budu oslobođeni opasnosti i da se jave prije nego što zatvorimo slučaj, Coline!" Neprestano je vikao naredbe, ostavljajući Yimenua previše iritiranim da bi nastavio svoje prijetnje Purdueu. Ubrzo nakon toga, žurio je prema svom automobilu pod oblačnim škotskim nebom, čvršće navlačeći jaknu oko sebe kako bi se borio protiv hladnoće.
    
  Na pola puta kroz tim, Patrick je prestao vikati i pogledao Purduea.
    
  "Čuo sam to, znaš?" rekao je. "Davide, ti si suicidalni kučkin sin, razgovaraš s kraljem prije nego što te stave u njegov tor za medvjede." Približio se Perdueu. "Ali to je bila najkul stvar koju sam ikad vidio, čovječe."
    
  Nakon što je potapšao milijardera po leđima, Patrick je nastavio tražiti od jednog od svojih agenata da potpiše obrazac pričvršćen za čovjekovu ploču. Purdue se htio nasmiješiti, lagano se naklonivši dok se ukrcavao u avion, ali stvarnost i grub način Yeamanove prijetnje Nini bili su mu na umu. To je bila još jedna stvar koju je morao pratiti, uz praćenje Karstenovih afera s MI6, držanje Patricka u neznanju o njegovom šefu i održavanje svih njih na životu dok ne vrate Svetu kutiju.
    
  "Je li sve u redu?" upitao je Sam Purduea dok je sjedao.
    
  "Savršeno", odgovorio je Purdue svojim ležernim tonom. "Dok nisu pucali na nas." Pogledao je Ninu, koja se malo stresla sada kada se smirila.
    
  "Sam je to tražio", promrmljala je.
    
  Velik dio polijetanja odvijao se u razgovornom bijelom šumu. Sam i Perdue raspravljali su o područjima koja su prethodno posjetili na misijama i turističkim putovanjima, dok je Nina podigla noge na noge kako bi odspavala.
    
  Patrick je pregledao rutu i zabilježio koordinate privremenog arheološkog sela gdje je Perdue pobjegao spašavajući život. Unatoč vojnoj obuci i poznavanju svjetskih zakona, Patrick je podsvjesno bio nervozan zbog njihovog dolaska tamo. Uostalom, sigurnost ekspedicijskog tima bila je njegova odgovornost.
    
  Nijemo promatrajući naizgled veselu razmjenu između Purduea i Sama, Patrick nije mogao a da ne razmišlja o programu na kojem je zatekao Purduea kako radi kad je ušao u Reichtischusisov laboratorijski kompleks ispod prizemlja. Nije imao pojma zašto je uopće bio paranoičan oko toga, jer je Purdue objasnio da je sustav osmišljen za pregrađivanje određenih područja njegovih prostorija putem daljinskog upravljanja ili nečeg sličnog. U svakom slučaju, nikada nije razumio tehnički žargon, pa je pretpostavio da Purdue podešava sigurnosni sustav svog doma kako bi spriječio ulazak agenata koji su naučili sigurnosne kodove i protokole dok je vila bila pod karantenom MI6. U redu, pomislio je, pomalo nezadovoljan vlastitom procjenom.
    
  Tijekom sljedećih nekoliko sati, moćni Herkul je protutnjao kroz Njemačku i Austriju, nastavljajući svoje zamorno putovanje prema Grčkoj i Sredozemlju.
    
  "Sleti li ova stvar ikada da se napuni gorivom?" upitala je Nina.
    
  Perdue se nasmiješio i viknuo: "Ova vrsta Lockheeda može trajati unedogled. Zato volim ove velike strojeve!"
    
  "Da, to savršeno odgovara na moje neprofesionalno pitanje, Purdue", rekla je u sebi, samo odmahujući glavom.
    
  "Trebali bismo stići do afričkih obala za nešto manje od petnaest sati, Nina", pokušao joj je Sam dati bolju ideju.
    
  "Sam, molim te, nemoj sada koristiti tu cvjetnu frazu 'slijetanje'. Ta", zastenjala je, na njegovo oduševljenje.
    
  "Ovo je sigurno kao kuća", nasmiješio se Patrick i umirujuće potapšao Ninu po bedru, ali nije shvatio gdje je stavio ruku dok to nije učinio. Brzo je povukao ruku, izgledajući uvrijeđeno, ali Nina se samo nasmijala. Umjesto toga, stavila je ruku na njegovo bedro s lažnom ozbiljnošću. "U redu je, Paddy. Moje traperice će spriječiti bilo kakve perverzije."
    
  Olaknuvši se, srdačno se nasmijao s Ninom. Iako je Patricku više odgovarale pokorne i skromne žene, mogao je razumjeti Samovu i Perdueovu duboku privlačnost prema drskoj povjesničarki i njezinom izravnom, neustrašivom pristupu.
    
  Sunce je zašlo nad većinom lokalnih vremenskih zona odmah nakon što su poletjeli, pa su do trenutka kada su stigli do Grčke već letjeli noćnim nebom. Sam je pogledao na sat i otkrio da je jedini koji je još uvijek budan. Bilo od dosade ili zbog nadolazećih propuštenih trenutaka, ostali gosti na zabavi već su čvrsto spavali na svojim sjedalima. Samo je pilot nešto rekao, s poštovanjem uzvikujući kopilotu: "Vidiš li to, Roger?"
    
  "Ah, to je to?" upitao je kopilot, pokazujući ispred njih. "Da, vidim!"
    
  Samova znatiželja bila je brzi refleks i brzo je pogledao naprijed, kamo je čovjek pokazivao. Lice mu se obasjalo ljepotom toga i pozorno je promatrao dok nije nestalo u tami. "Bože, volio bih da Nina ovo može vidjeti", promrmljao je, sjedajući natrag.
    
  "Što?" upitala je Nina, još uvijek napola zaspala kad je čula svoje ime. "Što? Što vidjeti?"
    
  "O, ništa posebno, pretpostavljam", odgovorio je Sam. "Bila je to samo prekrasna vizija."
    
  "Što?" upitala je, uspravivši se i obrišući oči.
    
  Sam se nasmiješio, želeći da može snimati očima kako bi mogao s njom dijeliti takve stvari. "Zasljepljujuće sjajna zvijezda padalica, ljubavi moja. Samo super sjajna zvijezda padalica."
    
    
  19
  Potjera za zmajem
    
    
  "Još jedna zvijezda je pala, Ofar!" uzviknuo je Penekal, podižući pogled s upozorenja na telefonu koje je poslao jedan od njihovih ljudi u Jemenu.
    
  "Vidio sam to", odgovorio je umorni starac. "Da bismo pratili Čarobnjaka, morat ćemo pričekati i vidjeti koja će bolest sljedeće zadesiti čovječanstvo. Bojim se da je to vrlo oprezan i skup test."
    
  "Zašto to kažeš?" upitao je Penecal.
    
  Ofar je slegnuo ramenima. "Pa, zato što u trenutnom stanju svijeta - kaosu, ludilu, smiješnom kršenju osnovnog ljudskog morala - prilično je teško odrediti kakve će nesreće zadesiti čovječanstvo osim zala koja već postoje, zar ne?"
    
  Penekal se složio, ali morali su nešto učiniti kako bi spriječili Čarobnjaka da prikupi još više nebeske moći. "Kontaktirat ću masone u Sudanu. Moraju znati je li ovo jedan od njihovih ljudi. Ne brinite", prekinuo je Ofarov nadolazeći prosvjed na tu ideju, "pitat ću taktično."
    
  "Ne smiješ im dati do znanja da znamo da se nešto događa, Penekal. Ako i nanjuše..." upozorio je Ofar.
    
  "Neće to učiniti, prijatelju", strogo je odgovorio Penecal. Već su više od dva dana, iscrpljeni, držali stražu u svojoj zvjezdarnici, naizmjenično spavajući i promatrajući nebo tražeći neka neobična odstupanja u zviježđima. "Vratit ću se prije podneva, nadam se s nekim odgovorima."
    
  "Požuri, Penecal. Svici kralja Salomona predviđaju da će Čarobnoj Sili trebati samo nekoliko tjedana da postane nepobjediva. Ako može vratiti pale na površinu zemlje, zamisli što bi mogao učiniti na nebu. Pomak zvijezda mogao bi izazvati pustoš u samom našem postojanju", podsjetio je Ofar, zastajući da dođe do daha. "Ako ima Celeste, nijedna nepravda se ne može ispraviti."
    
  "Znam, Ofar", rekao je Penekal, skupljajući zvjezdane karte za svoj posjet lokalnom majstoru masonske jurisdikcije. "Jedina alternativa je skupiti sve dijamante kralja Salomona, i oni će biti razasuti po cijeloj zemlji. To mi zvuči kao nepremostiv zadatak."
    
  "Većina ih je još uvijek ovdje u pustinji", Ofar je utješio svog prijatelja. "Vrlo malo ih je oteto. Nema ih dovoljno da bi se pokupili, pa bismo možda imali priliku suočiti se s Čarobnjakom na ovaj način."
    
  "Jesi li lud?" vrisnuo je Penekal. "Sad nikada nećemo moći vratiti te dijamante od njihovih vlasnika!" Umoran i osjećajući se potpuno beznadno, Penekal se srušio u stolicu u kojoj je spavao prethodne noći. "Nikada se ne bi odrekli svog dragocjenog blaga da bi spasili planet. Bože moj, nisi li ikada primijetio pohlepu ljudi na štetu samog planeta koji ih održava?"
    
  "Jesam! Jesam!" odbrusi Ofar. "Naravno da jesam."
    
  "Kako si onda mogao očekivati da daju svoje dragulje dvojici starih budala tražeći od njih da to učine kako bi spriječili zlog čovjeka s nadnaravnim moćima da promijeni položaj zvijezda i ponovno donese biblijske kuge na moderni svijet?"
    
  Ofar se branio, ovaj put prijeteći da će izgubiti prisebnost. "Misliš li da ne razumijem kako to zvuči, Penekal?" zalajao je. "Nisam budala! Sve što predlažem jest da razmislimo o traženju pomoći u prikupljanju onoga što je ostalo, kako Čarobnjak ne bi mogao ostvariti svoje bolesne planove i učiniti da svi nestanemo. Gdje je tvoja vjera, brate? Gdje je tvoje obećanje da ćeš spriječiti ostvarenje ovog tajnog proročanstva? Moramo učiniti sve što je u našoj moći da pokušamo, barem... da pokušamo... da se borimo protiv onoga što se događa."
    
  Penekal je vidio kako Ofarove usne drhte, a zastrašujući drhtaj prošao je kroz njegove koščate ruke. "Smiri se, stari prijatelju. Molim te, smiri se. Tvoje srce ne može podnijeti teret tvog bijesa."
    
  Sjeo je pokraj svog prijatelja, s kartama u ruci. Penekal je znatno snizio glas, makar samo da bi starog Ofara spriječio da obuzme bijesne emocije koje je proživljavao. "Slušaj, sve što kažem jest da ako ne kupimo preostale dijamante od njihovih vlasnika, nećemo ih moći sve dobiti prije Čarobnjaka. Lako mu je jednostavno ubiti za njih i zahtijevati kamenje. Za nas dobre ljude, zadatak njihovog skupljanja je u biti isti."
    
  "Onda skupimo sva naša bogatstva. Kontaktirajmo braću svih naših stražarnica, čak i onih na Istoku, i dopusti nam da nabavimo preostale dijamante", preklinjao je Ofar kroz promukle, umorne uzdahe. Penecal nije mogao shvatiti apsurdnost ove ideje, poznavajući prirodu ljudi, posebno bogatih u modernom svijetu, koji još uvijek vjeruju da ih kamenje čini kraljevima i kraljicama, dok im je budućnost neplodna zbog nesreće, gladi i gušenja. Međutim, kako ne bi dodatno uznemirio svog dugogodišnjeg prijatelja, kimnuo je i ugrizao se za jezik u znak implicitne predaje. "Vidjet ćemo, u redu? Čim se sastanem s majstorom i čim saznamo jesu li masoni iza ovoga, možemo vidjeti koje su druge mogućnosti dostupne", rekao je Penecal umirujuće. "Za sada se, međutim, odmori, a ja ću požuriti da ti kažem, nadam se, dobre vijesti."
    
  "Bit ću ovdje", uzdahnuo je Ofar. "Držaću liniju."
    
    
  * * *
    
    
  U gradu, Penecal je zaustavio taksi do kuće lokalnog masonskog vođe. Dogovorio je sastanak pod pretpostavkom da treba utvrditi znaju li masoni za ritual koji se izvodi pomoću ove određene zvjezdane karte. To nije bila u potpunosti varljiva priča, ali njegov posjet je bio više usmjeren na utvrđivanje umiješanosti masonskog svijeta u nedavna nebeska uništenja.
    
  Kairo je vrvio aktivnošću, što je bio neobičan kontrast drevnoj prirodi njegove kulture. Dok su se neboderi uzdizali i širili prema nebu, plavo i narančasto nebo iznad njih odisalo je svečanom tišinom i spokojem. Penekal je gledao u nebo kroz prozor automobila, razmišljajući o sudbini čovječanstva, sjedeći upravo ovdje na prijestolju dobrohotnih prijestolja sjaja i mira.
    
  Baš kao i ljudska priroda, pomislio je. Kao i većina stvari u stvaranju. Red iz kaosa. Kaos koji istiskuje sav red na vrhuncu vremena. Neka nam Bog svima pomogne u ovom životu, ako je ovo Čarobnjak o kojem govore.
    
  "Čudno vrijeme, ha?" iznenada je primijetio vozač. Penekal je kimnuo u znak slaganja, iznenađen što je čovjek primijetio takvo što dok je Penekal razmišljao o nadolazećim događajima.
    
  "Da, istina je", odgovorio je Penecal iz pristojnosti. Krupni muškarac za volanom činio se zadovoljnim Penecalovim odgovorom, barem zasad. Nekoliko sekundi kasnije dodao je: "Kiše su također prilično tmurne i nepredvidive. Kao da nešto u zraku mijenja oblake, a more je poludjelo."
    
  "Zašto to kažeš?" upitao je Penecal.
    
  "Nisi li čitao novine jutros?" dahtao je vozač. "Obala Aleksandrije smanjila se za 58% u posljednja četiri dana, a nije bilo znakova atmosferskih promjena koje bi to potkrijepile."
    
  "Što onda misle da je uzrokovalo ovaj fenomen?" upitao je Penekal, pokušavajući sakriti paniku iza ravnodušnog pitanja. Unatoč svim svojim dužnostima čuvara, nije znao da je razina mora porasla.
    
  Čovjek je slegnuo ramenima. "Ne znam baš. Mislim, samo Mjesec može tako kontrolirati plimu, zar ne?"
    
  "Pretpostavljam. Ali rekli su da je Mjesec odgovoran? On se", osjećao glupo čak i sam insinuirajući, "nekako promijenio u orbiti?"
    
  Vozač je kroz retrovizor podrugljivo pogledao Penekala. "Šalite se, zar ne, gospodine? Ovo je apsurdno! Siguran sam da bi cijeli svijet znao za to kad bi se Mjesec promijenio."
    
  "Da, da, u pravu si. Samo sam razmišljao", brzo je odgovorio Penekal, pokušavajući zaustaviti vozačevo zadirkivanje.
    
  "Opet, tvoja teorija nije toliko luda kao neke koje sam čuo otkad je prvi put objavljena", nasmijao se vozač. "Čuo sam neke apsolutno smiješne gluposti od nekih ljudi u ovom gradu!"
    
  Penekal se promeškoljio na stolici i nagnuo se naprijed. "O? Kao što?"
    
  "Osjećam se glupo i kad o tome pričam", nasmijao se čovjek, povremeno pogledavajući u retrovizor kako bi razgovarao sa svojim putnikom. "Ima nekih starijih građana koji pljuju, nariču i plaču, govoreći da je to djelo zlog duha. Ha! Možeš li vjerovati u te gluposti? U Egiptu je na slobodi vodeni demon, prijatelju." Glasno se nasmijao na tu ideju.
    
  Ali njegov putnik nije se smijao s njim. Kamenog lica i duboko zamišljen, Penekal je polako posegnuo za olovkom u džepu jakne, izvukao je i na dlanu napisao: "Vodeni vrag."
    
  Vozač se tako srdačno nasmijao da je Penecal odlučio ne probušiti balon i povećati broj luđaka u Kairu objašnjavajući da su, u određenom smislu, te apsurdne teorije sasvim istinite. Unatoč svim novim brigama koje je imao, starac se sramežljivo nasmijao kako bi zabavio vozača.
    
  "Gospodine, ne mogu a da ne primijetim da je adresa na koju ste me zamolili da vas odvedem", vozač je malo oklijevao, "mjesto koje je velika misterija za prosječnu osobu."
    
  "O?" nevino je upitao Penecal.
    
  "Da", potvrdio je nestrpljivi vozač. "To je masonski hram, iako malo ljudi zna za njega. Samo misle da je to još jedan od velikih kairskih muzeja ili spomenika."
    
  "Znam što je to, prijatelju", brzo reče Penecal, umoran od čovjekovog brbljanja dok je pokušavao shvatiti uzrok katastrofe koja je uslijedila na nebesima.
    
  "Ah, razumijem", odgovorio je vozač, doimajući se malo rezigniranijim zbog naglosti svog putnika. Činilo se da je otkriće da zna da je njegovo odredište mjesto drevnih magičnih rituala i svjetskih vladajućih sila s članstvom visoke klase pomalo prestrašilo čovjeka. Ali ako ga je to dovoljno uplašilo da ga ušutka, to je bila dobra stvar, pomislio je Penecal. Imao je dovoljno posla.
    
  Preselili su se u osamljeniji dio grada, stambenu četvrt s nekoliko sinagoga, crkava i hramova, među tri škole u blizini. Prisutnost djece na ulici postupno se smanjivala, a Penecal je osjetio promjenu u zraku. Kuće su postajale luksuznije, a njihove ograde sigurnije ispod bujnih vrtova kroz koje je ulica vijugala. Na kraju ceste, automobil je skrenuo u malu sporednu uličicu koja je vodila do veličanstvene zgrade iz koje su virila čvrsta sigurnosna vrata.
    
  "Idemo, gospodine", najavio je vozač, zaustavljajući automobil nekoliko metara od vrata, kao da je bio oprezan da se ne nađe u određenom radijusu od hrama.
    
  "Hvala ti", rekao je Penecal. "Nazvat ću te kad završim."
    
  "Oprostite, gospodine", odvrati vozač. "Evo." Pružio je Penekalu posjetnicu kolege. "Možete nazvati mog kolegu da vas pokupi. Radije ne bih više dolazio ovamo, ako vam ne smeta."
    
  Bez riječi više, uzeo je Penekalov novac i odvezao se, brzo ubrzavajući prije nego što je uopće stigao do T-raskrižja na sljedeću ulicu. Stari astronom promatrao je kako stražnja svjetla taksija nestaju iza ugla prije nego što je duboko udahnuo i okrenuo se prema visokim vratima. Iza njega, masonski hram uzdizao se, zamišljen i tih, kao da ga čeka.
    
    
  20
  Neprijatelj mog neprijatelja
    
    
  "Gospodine Penecal!" začuo je izdaleka s druge strane ograde. Bio je to upravo čovjek kojeg je došao vidjeti, lokalni upravitelj lože. "Malo ste uranili. Pričekajte, doći ću i otvoriti vam vrata. Nadam se da vam ne smeta sjediti vani. Opet je nestalo struje."
    
  "Hvala vam", nasmiješio se Penekal. "Nemam problema s udisanjem svježeg zraka, gospodine."
    
  Nikada nije upoznao profesora Imru, poglavara slobodnih zidara Kaira i Gize. Sve što je Penecal znao o njemu bilo je da je antropolog i izvršni direktor Narodnog pokreta za zaštitu baštinskih mjesta, koji je nedavno sudjelovao na Svjetskom sudu za arheološke zločine u Sjevernoj Africi. Iako je profesor bio bogat i utjecajan čovjek, njegova je osobnost bila vrlo ugodna, te se Penecal odmah osjećao kao kod kuće s njim.
    
  "Želiš li piće?" upitao je profesor Imru.
    
  "Hvala. Uzet ću što i ti", odgovorio je Penecal, osjećajući se prilično glupo sa svicima starog pergamenta pod rukom, skriven od prirodne ljepote izvan zgrade. Nesiguran u protokol, nastavio se toplo smiješiti i riječi čuvao za odgovore, a ne za izjave.
    
  "Dakle", započe profesor Imru sjedajući s čašom ledenog čaja, dodajući drugu svom gostu, "kažete da imate neka pitanja o alkemičaru?"
    
  "Da, gospodine", priznao je Penecal. "Nisam tip za igranje igrica, jer sam jednostavno prestar da bih gubio vrijeme na trikove."
    
  "Cijenim to", nasmiješio se Imru.
    
  Nakašljavši se, Penecal se odmah bacio na igru. "Samo sam se pitao je li moguće da se masoni trenutno bave alkemijskim praksama koje uključuju... hm...", mučio se s formulacijom svog pitanja.
    
  "Samo pitajte, gospodaru Penekal", rekao je Imru, nadajući se da će smiriti živce svog posjetitelja.
    
  "Možda se baviš ritualima koji bi mogli utjecati na zviježđa?" upitao je Penekal, suzivši oči i trznuvši se od nelagode. "Razumijem kako to zvuči, ali..."
    
  "Kako ti zvuči?" upitao je Imru znatiželjno.
    
  "Nevjerojatno", priznao je stari astronom.
    
  "Prijatelju, razgovaraš s prodavačem velikih rituala i drevne ezoterike. Uvjeravam te, u ovom svemiru postoji vrlo malo stvari koje mi se čine nevjerojatnima, a vrlo malo ih je nemoguće", rekao je profesor. Imru je to ponosno pokazao.
    
  "Vidite, moje bratstvo je također malo poznata organizacija. Osnovano je tako davno da praktički ne postoje zapisi o našim osnivačima", objasnio je Penekal.
    
  "Znam. Ti si iz Hermopoliskih Promatrača Zmajeva. Znam", rekao je profesor. Imru je potvrdno kimnuo. "Uostalom, ja sam profesor antropologije, draga moja. I kao masonski posvećenik, potpuno sam svjestan rada koji tvoj red obavlja svih ovih stoljeća. Zapravo, to odjekuje s mnogim našim vlastitim ritualima i temeljima. Znam da su tvoji preci slijedili Thotha, ali što misliš da se ovdje događa?"
    
  Gotovo skačući od entuzijazma, Penecal je položio svoje svitke na stol, rasklapajući karte za profesora. "Namjeravam ih pažljivo pregledati." "Vidite?" uzbuđeno je uzdahnuo. "Ovo su zvijezde koje su pale sa svojih položaja tijekom proteklih tjedan i pol, gospodine. Prepoznajete li ih?"
    
  Profesor Imru dugo je šutke proučavao zvijezde označene na karti, pokušavajući ih shvatiti. Napokon je podigao pogled. "Nisam baš dobar astronom, majstore Penekal. Znam da je ovaj dijamant vrlo važan u magičnim krugovima; nalazi se i u Salomonovom kodeksu."
    
  Pokazao je na prvu zvijezdu koju su primijetili Penécal i Ophar. "Ovo je važna značajka alkemijskih praksi u Francuskoj sredinom 18. stoljeća, ali moram priznati, koliko znam, danas ovdje nemamo niti jednog alkemičara", rekao je profesor. Imru je obavijestio Penécala. "Koji je element ovdje u igri? Zlato?"
    
  Penekal je odgovorio s užasnim izrazom lica: "Dijamanti."
    
  Zatim je profesoru pokazao da gledam vijesti o ubojstvima u blizini Nice u Francuskoj. Tihim tonom, drhteći od nestrpljenja, otkrio je detalje ubojstava Madame Chantal i njezine domaćice. "Najpoznatiji dijamant ukraden u ovom incidentu, profesore, je Celeste", zastenjao je.
    
  "Čuo sam za to. Čuo sam da postoji neka vrsta čudesnog kamena više kvalitete od Cullinana. Ali što to ovdje znači?" upitao je profesor Imru.
    
  Profesor je primijetio da Penecal izgleda užasno shrvano, njegovo ponašanje primjetno mračnije otkako je stari posjetitelj saznao da masoni nisu arhitekti nedavnih pojava. "Celeste je majstorski kamen koji može poraziti zbirku sedamdeset i dva Salomonova dijamanta ako se upotrijebi protiv Mađioničara, velikog mudraca sa strašnim namjerama i moći", objasnio je Penecal tako brzo da mu je oduzeo dah.
    
  "Molim vas, gospodine Penekal, sjednite ovdje. Previše se naprežete u ovoj vrućini. Stanite na trenutak. Ja ću i dalje biti ovdje da slušam, prijatelju", rekao je profesor prije nego što je odjednom upao u stanje duboke kontemplacije.
    
  "Š-što... što je bilo, gospodine?" upitao je Penecal.
    
  "Dajte mi trenutak, molim vas", preklinjao je profesor, mršteći se dok su ga sjećanja pržila. U sjeni akacija koje su štitile staru masonsku zgradu, profesor je zamišljeno koračao. Dok je Penecal pijuckao ledeni čaj kako bi rashladio tijelo i ublažio tjeskobu, promatrao je profesora kako tiho mrmlja sam sebi. Gospodar kuće kao da se odmah osvijestio i okrenuo se prema Penecalu s čudnim izrazom nevjerice. "Gospodaru Penecal, jeste li ikada čuli za mudraca Ananiju?"
    
  "Nemam, gospodine. Zvuči biblijski", rekao je Penecal sliježući ramenima.
    
  "Čarobnjak kojeg si mi opisao, njegove sposobnosti i što koristi da sije pakao", pokušao je objasniti, ali vlastite riječi su ga iznevjerile. "On... Ne mogu to ni zamisliti, ali vidjeli smo već mnogo apsurda kako se ostvaruju", odmahnuo je glavom. "Ovaj čovjek zvuči kao mistik kojeg je francuski inicijant susreo 1782., ali očito ne mogu biti ista osoba." Njegove posljednje riječi bile su krhke i nesigurne, ali u njima je bilo logike. To je nešto što je Penecal savršeno razumio. Sjedio je, zureći u inteligentnog i pravednog vođu, nadajući se da se stvorila neka vrsta odanosti, nadajući se da profesor zna što učiniti.
    
  "I skuplja dijamante kralja Salomona kako bi se osiguralo da se ne mogu iskoristiti za sabotiranje njegova rada?" upitao je profesor Imru s istom strašću s kojom je Penekal isprva opisao neugodnu situaciju.
    
  "Tako je, gospodine. Moramo se dočepati preostalih dijamanata, ukupno šezdeset osam. Kao što je moj jadni prijatelj Ofar predložio u svom beskrajnom i glupom optimizmu", Penekal se gorko nasmiješio. "Osim ako ne kupimo kamenje u posjedu svjetski poznatih i bogatih pojedinaca, nećemo ih moći dobiti prije Čarobnjaka."
    
  Profesor Imru prestao je koračati i zurio u starog astronoma. "Nikad ne podcjenjuj smiješne ciljeve optimista, prijatelju", rekao je s izrazom lica koji je miješao zabavu i obnovljeni interes. "Neki su prijedlozi toliko smiješni da obično na kraju uspiju."
    
  "Gospodine, uz svo dužno poštovanje, ne razmišljate valjda ozbiljno o kupnji preko pedeset poznatih dijamanata od najbogatijih ljudi na svijetu? To bi koštalo... hm... puno novca!" Penecal se mučio s tom idejom. "Moglo bi se raditi o milijunima, a tko bi bio dovoljno lud da potroši toliko novca na tako fantastično osvajanje?"
    
  "David Perdue," profesor Imru se ozario. "Gospodaru Penekal, možete li se, molim vas, vratiti ovamo za dvadeset četiri sata?" preklinjao je. "Možda baš znam kako možemo pomoći vašem redu u borbi protiv ovog Maga."
    
  "Razumiješ li?" Penekal je oduševljeno uzdahnuo.
    
  Profesor Imru se nasmijao. "Ne mogu ništa obećati, ali poznajem milijardera koji krši zakon, nema poštovanja prema autoritetu i uživa u uznemiravanju moćnih i zlih ljudi. I, kako bi sreća htjela, dužan mi je i, dok razgovaramo, na putu je za afrički kontinent."
    
    
  21
  Znak
    
    
  Pod tmurnim nebom Obana, vijest o prometnoj nesreći u kojoj su poginuli lokalni liječnik i njegova supruga proširila se poput požara. Šokirani lokalni trgovci, učitelji i ribari dijelili su žalost za dr. Lanceom Beechom i njegovom suprugom Sylvijom. Njihova djeca ostavljena su na privremenoj skrbi njihove tete, koja se još uvijek oporavljala od tragedije. Liječnik opće prakse i njegova supruga bili su omiljeni, a njihova strašna smrt na cesti A82 bila je strašan udarac za zajednicu.
    
  Po supermarketima i restoranima kružile su tihe glasine o besmislenoj tragediji koja je zadesila siromašnu obitelj nedugo nakon što je liječnik zamalo izgubio suprugu zbog zlokobnog para koji ju je oteo. Čak i tada su se stanovnici grada iznenadili što su Beachevi događaje otmice gospođe Beach i njezinog kasnijeg spašavanja držali u tako strogo čuvanoj tajni. Međutim, većina ljudi jednostavno je pretpostavila da Beachevi žele pobjeći od strašne kušnje i nisu htjeli o tome razgovarati.
    
  Nisu ni slutili da su dr. Beach i lokalni katolički svećenik, otac Harper, bili prisiljeni prijeći moralne granice kako bi spasili gospođu Beach i gospodina Purduea, dajući svojim podlim nacističkim otmičarima da okuse vlastiti lijek. Očito, većina ljudi jednostavno ne bi shvatila da je ponekad najbolja osveta zlikovcu - osveta - dobri staromodni gnjev Starog zavjeta.
    
  Tinejdžer George Hamish žustro je trčao kroz park. Poznat po svojim atletskim sposobnostima kao kapetan srednjoškolske nogometne momčadi, nitko nije smatrao njegove uskogrudne aktivnosti čudnima. Bio je odjeven u trenirku i Nike tenisice. Njegova tamna kosa stapala se s mokrim licem i vratom dok je punom brzinom trčao preko valovitih zelenih travnjaka parka. Dječak koji je jurio ignorirao je grane drveća koje su udarale i grebale o njega dok je trčao pored njih i ispod njih prema crkvi sv. Kolumbana, preko puta uske ulice od parka.
    
  Jedva je izbjegao nadolazeći automobil dok je jurio preko asfalta, potrčao je uz stepenice i skliznuo u tamu iza otvorenih vrata crkve.
    
  "Oče Harper!" povikao je bez daha.
    
  Nekoliko župljana prisutnih unutra okrenulo se u svojim klupama i siktalo na glupog dječaka zbog nedostatka poštovanja, ali on se nije obazirao.
    
  "Gdje je otac?" upitao je, bezuspješno tražeći informacije dok su izgledali još razočaranije njime. Starija gospođa pored njega ne bi tolerirala nepoštovanje od strane mladića.
    
  "U crkvi si! Ljudi mole, bezobrazni derište", ukorila ga je, ali George je ignorirao njezin oštar jezik i potrčao niz prolaz do glavne propovjedaonice.
    
  "Životi ljudi su u pitanju, gospođo", rekao je usred leta. "Sačuvajte svoje molitve za njih."
    
  "Veliki Scotte, George, što dovraga...?" Otac Harper se namrštio kad je vidio dječaka kako žuri prema njegovom uredu odmah pored glavne dvorane. Progutao je odabrane riječi dok se njegova kongregacija mrštila na njegove primjedbe i odvukla iscrpljenog tinejdžera u ured.
    
  Zatvorivši vrata za njima, namrštio se na dječaka. "Što je, dovraga, s tobom, Georgie?"
    
  "Oče Harper, morate napustiti Oban", upozorio ga je George, pokušavajući doći do daha.
    
  "Oprostite?" rekao je Otac. "Što mislite?"
    
  "Moraš otići i nikome ne reći kamo ideš, oče", preklinjao je George. "Čuo sam čovjeka kako pita za tebe u Daisyinoj antikvarnici dok sam ljubio j... hm... dok sam bio u nekoj sporednoj uličici", ispravio je George svoju priču.
    
  "Koji čovjek? Što je tražio?" Otac Harper.
    
  "Slušajte, oče, ne znam ni je li ovaj tip lud zbog onoga što govori, ali znate, samo sam vas htio upozoriti", odgovorio je George. "Rekao je da niste oduvijek bili svećenik."
    
  "Da", potvrdio je otac Harper. Zapravo, proveo je mnogo vremena ističući istu činjenicu pokojnom dr. Beachu, svaki put kad bi svećenik učinio nešto što javnost u sutani nije smjela znati. "Istina je. Nitko se ne rađa kao svećenik, Georgie."
    
  "Pretpostavljam. Nikad nisam tako razmišljao, pretpostavljam", promrmljao je dječak, još uvijek bez daha od šoka i trčanja.
    
  "Što je točno rekao ovaj čovjek? Možete li jasnije objasniti što vas je navelo na pomisao da će mi nauditi?" upitao je svećenik, natočivši tinejdžeru čašu vode.
    
  "Puno toga. Zvučalo je kao da pokušava uništiti tvoj ugled, znaš?"
    
  "Zar repate o mom ugledu?" upitao je otac Harper, ali je ubrzo shvatio značenje i sam odgovorio na svoje pitanje. "Ah, moj ugled je narušen. Nema veze."
    
  "Da, oče. I govorio je nekim ljudima u trgovini da ste umiješani u ubojstvo neke starice. Zatim je rekao da ste prije nekoliko mjeseci oteli i ubili ženu iz Glasgowa kada je liječnikova žena nestala... samo je nastavio. Osim toga, svima je govorio kakav ste licemjerni gad, skrivajući se iza ovratnika kako biste prevarili žene da vam vjeruju prije nego što nestanu." Georgeova priča izlila se iz njegova sjećanja i drhtavih usana.
    
  Otac Harper sjedio je u svojoj visokoj stolici i jednostavno slušao. Georgea je iznenadilo što svećenik nije pokazao nikakve znakove uvrijeđenosti, bez obzira koliko je njegova priča bila gnusna, ali je to pripisao mudrosti svećenika.
    
  Visoki, snažno građen svećenik sjedio je zureći u jadnog Georgea, lagano nagnut ulijevo. Prekrižene ruke činile su ga bucmastim i snažnim, a kažiprst desne ruke nježno je prelazio donjom usnom dok je razmišljao o dječakovim riječima.
    
  Kad je George zastao na trenutak da ispi vodu do kraja, otac Harper se konačno pomaknuo na stolcu i naslonio laktove na stol između njih. Duboko uzdahnuvši, upitao je: "Georgie, možeš li se sjetiti kako je taj čovjek izgledao?"
    
  "Ružno", odgovorio je dječak, još uvijek gutajući.
    
  Otac Harper se nasmijao: "Naravno da je bio ružan. Većina škotskih muškaraca nije poznata po svojim lijepim crtama lica."
    
  "Ne, nisam to mislio, oče", objasnio je George. Spustio je čašu s kapljicama na svećenikov stakleni stol i pokušao ponovno. "Mislim, bio je ružan, kao čudovište iz horor filma, znate?"
    
  "O?" upita otac Harper, zaintrigiran.
    
  "Da, i uopće nije bio Škot. Imao je engleski naglasak uz još nešto", opisao je George.
    
  "Nešto drugo, poput čega?" nastavio je ispitivati svećenik.
    
  "Pa", namrštio se dječak, "njegov engleski ima njemački prizvuk. Znam da mora zvučati glupo, ali kao da je Nijemac i odrastao u Londonu. Nešto slično."
    
  George je bio frustriran svojom nemogućnošću da to ispravno opiše, ali svećenik je mirno kimnuo. "Ne, savršeno razumijem, Georgie. Ne brini. Reci mi, je li dao ime ili se predstavio?"
    
  "Ne, gospodine. Ali izgledao je stvarno ljutito i zeznuto..." George je naglo prestao zbog njegove nepažljive psovke. "Oprostite, oče."
    
  Međutim, oca Harpera više su zanimale informacije nego održavanje društvenog pristojnog ponašanja. Na Georgeovo zaprepaštenje, svećenik se ponašao kao da uopće nije položio prisegu. "Kako to?"
    
  "Oprostite, oče?" upitao je George zbunjeno.
    
  "Kako... kako je... ovo zeznuo?" upitao je otac Harper ležerno.
    
  "Oče?" dahtao je dječak, zapanjen, ali zlokobno izgledajući svećenik samo je strpljivo čekao njegov odgovor, izraz lica mu je bio toliko smiren da je bio zastrašujući. "Hm, mislim, opekao se ili se možda porezao." George je na trenutak razmislio, a zatim odjednom oduševljeno uzviknuo: "Izgleda kao da mu je glava bila omotana bodljikavom žicom i netko ga je izvukao za noge. Rascijepljen, znaš?"
    
  "Razumijem", odgovori otac Harper, vraćajući se u svoju prethodnu zamišljenu pozu. "U redu, to je sve?"
    
  "Da, oče", odgovorio je George. "Molim vas, samo izađite odavde prije nego što vas pronađe, jer zna gdje je sveti Kolumban."
    
  "Georgie, ovo je mogao pronaći na bilo kojoj karti. Iritira me što je pokušao ocrniti moje ime u mom vlastitom gradu", objasnio je otac Harper. "Ne brinite. Bog nikad ne spava."
    
  "Pa, ni ja neću, oče", rekao je dječak, krećući se prema vratima sa svećenikom. "Taj tip nije smjerao ništa dobro, i stvarno, stvarno ne želim čuti o vama sutra u vijestima. Trebali biste nazvati policiju. Neka patroliraju područjem i sve."
    
  "Hvala ti, Georgie, na brizi", iskreno je rekao otac Harper. "I puno ti hvala što si me upozorio. Obećavam da ću tvoje upozorenje shvatiti ozbiljno i biti vrlo oprezan dok se Sotona ne povuče, u redu? Je li sve u redu?" Morao je ponoviti prije nego što se tinejdžer dovoljno smirio.
    
  Izveo je dječaka kojeg je krstio prije mnogo godina iz crkve, hodajući uz njega s mudrošću i autoritetom sve dok nisu izašli na dnevno svjetlo. S vrha stuba, svećenik je namignuo i mahnuo Georgeu dok je trčao natrag prema svojoj kući. Kišica hladnih, isprekidanih oblaka spustila se nad park i zamračila asfaltnu cestu dok je dječak nestajao u sablasnoj izmaglici.
    
  Otac Harper srdačno je kimnuo nekolicini prolaznika prije nego što se vratio u predvorje crkve. Ignorirajući još uvijek zapanjenu gomilu u klupama, visoki svećenik požurio je natrag u svoj ured. Doista je ozbiljno shvatio dječakovo upozorenje. Zapravo, cijelo je vrijeme to očekivao. Nikada nije bilo sumnje da će doći do odmazde za ono što su on i dr. Beach učinili u Fallinu, kada su spasili Davida Perduea od modernog nacističkog kulta.
    
  Brzo je ušao u slabo osvijetljeni mali hodnik svog ureda, preglasno zatvorivši vrata za sobom. Zaključao ih je i navukao zavjese. Njegov laptop bio je jedini izvor svjetlosti u uredu, a njegov je ekran strpljivo čekao da ga svećenik upotrijebi. Otac Harper sjeo je i unio nekoliko ključnih riječi prije nego što je LED ekran prikazao ono što je tražio - fotografiju Clivea Muellera, dugogodišnjeg operativca i poznatog dvostrukog agenta iz vremena Hladnog rata.
    
  "Znao sam da to moraš biti ti", promrmlja otac Harper u prašnjavoj samoći svog radnog kabineta. Namještaj i knjige, lampe i biljke oko njega postali su tek sjene i siluete, ali atmosfera se promijenila iz statične i mirne u napetu zonu podsvjesne negativnosti. U stara vremena, praznovjerni bi to možda nazvali prisutnošću, ali otac Harper znao je da je to slutnja neizbježnog sukoba. Ovo potonje objašnjenje, međutim, nije umanjilo ozbiljnost onoga što će se dogoditi ako se usudi spustiti gard.
    
  Čovjek na fotografiji koju je Harperin otac pokazao nalikovao je grotesknom čudovištu. Clive Mueller dospio je na naslovnice 1986. zbog atentata na ruskog veleposlanika ispred Downing Streeta 10, ali zbog neke pravne rupe deportiran je u Austriju i pobjegao je čekajući suđenje.
    
  "Izgleda da si na krivoj strani ograde, Clive", rekao je otac Harper, pregledavajući oskudne informacije o ubojici dostupne na internetu. "Cijelo ovo vrijeme smo se držali po strani, zar ne? A sada ubijaš civile za novac od večere? To mora da teško pada na ego."
    
  Vani je vrijeme postajalo sve vlažnije, a kiša je udarala o prozor ureda s druge strane navučenih zavjesa dok je svećenik završavao pretragu i isključivao prijenosno računalo. "Znam da si već ovdje. Bojiš li se previše pokazati poniznom Božjem čovjeku?"
    
  Kad se prijenosno računalo ugasilo, soba je postala gotovo potpuno mračna, i čim je posljednji treptaj ekrana nestao, otac Harper je ugledao impozantnu crnu figuru kako izlazi iza njegove police za knjige. Umjesto napada koji je očekivao, otac Harper je doživio verbalni sukob. "Vi? Božji čovjek?" Čovjek se nasmijao.
    
  Njegov visoki glas isprva je prikrivao naglasak, ali nije se moglo poreći da su teški grleni suglasnici dok je govorio svojim čvrstim britanskim načinom - savršenom ravnotežom njemačkog i engleskog - odavali njegovu individualnost.
    
    
  22
  Promjena kursa
    
    
  "Što je rekao?" Nina se namrštila, očajnički pokušavajući shvatiti zašto mijenjaju kurs usred leta. Lagano je gurnula Sama, koji je pokušavao čuti što Patrick govori pilotu.
    
  "Čekaj, pusti ga da završi", rekla joj je Sam, naprežući se da shvati razlog nagle promjene plana. Kao iskusna istraživačka novinarka, Sam je naučila ne vjerovati takvim naglim promjenama plana putovanja i stoga je razumjela Nininu zabrinutost.
    
  Patrick se teturajući vratio u utrobu aviona, gledajući Sama, Ninu, Adja i Perduea, koji su šutke čekali, očekujući njegovo objašnjenje. "Nema razloga za brigu, ljudi", utješio ga je Patrick.
    
  "Je li pukovnik naredio promjenu kursa kako bismo ostali nasukani u pustinji zbog Ninine drskosti?" upitao je Sam. Nina ga je zbunjeno pogledala i snažno ga udarila po ruci. "Ozbiljno, Paddy. Zašto se okrećemo? Ne sviđa mi se ovo."
    
  "I ja, prijatelju", ubacio se Perdue.
    
  "Zapravo, ljudi, nije tako loše. Upravo sam primio flaster od jednog od organizatora ekspedicije, profesora Imrua", rekao je Patrick.
    
  "Bio je na sudu", primijetio je Perdue. "Što on želi?"
    
  "Zapravo je pitao možemo li mu pomoći s... jednim osobnijim pitanjem prije nego što se pozabavimo pravnim prioritetima. Navodno je kontaktirao pukovnika J. Yimenua i obavijestio ga da ćemo stići dan kasnije nego što je planirano, tako da je taj aspekt riješen", izvijestio je Patrick.
    
  "Što bi, dovraga, uopće htio od mene na osobnom planu?" Perdue se naglas pitao. Milijarder nije izgledao nimalo lakovjerno zbog ovog novog preokreta događaja, a njegova se zabrinutost jednako odražavala i na licima članova njegove ekspedicije.
    
  "Možemo li odbiti?" upitala je Nina.
    
  "Možeš", odgovorio je Patrick. "I Sam može, ali gospodin Kira i David su uglavnom u kandžama ljudi umiješanih u arheološki kriminal, a profesor Imru je jedan od vođa organizacije."
    
  "Dakle, nemamo drugog izbora nego mu pomoći", uzdahnuo je Perdue, izgledajući neuobičajeno iscrpljeno ovim preokretom događaja. Patrick je sjedio nasuprot Perduea i Nine, a Sam i Ajo pokraj njega.
    
  "Dopustite mi da objasnim. Ovo je improvizirana tura, ljudi. Iz onoga što su mi rekli, mogu vas prilično uvjeriti da će vas zanimati."
    
  "Zvuči kao da želiš da pojedemo svo povrće, mama", zadirkivao ju je Sam, iako su mu riječi bile vrlo iskrene.
    
  "Slušaj, ne pokušavam uljepšati ovu prokletu igru smrti, Same", obrecnuo se Patrick. "Nemoj misliti da samo slijepo slijedim naredbe ili da mislim da si dovoljno naivan da bih te morao prevariti da surađuješ s Odjelom za arheološke zločine." Nakon što se uvjerio, agent MI6-a na trenutak se smirio. "Očito ovo nema nikakve veze sa Svetom kutijom ili Davidovom nagodbom. Ništa. Profesor Imru pitao te možeš li mu pomoći s vrlo povjerljivom stvari koja bi mogla imati katastrofalne posljedice za cijeli svijet."
    
  Purdue je odlučio zasad odbaciti sve sumnje. Možda je, pomislio je, jednostavno bio previše znatiželjan da bi... "I rekao je što je to, ta tajna stvar?"
    
  Patrick je slegnuo ramenima. "Ništa konkretno što bih znao objasniti. Pitao je možemo li sletjeti u Kairo i naći se s njim u Masonskom hramu u Gizi. Tamo će objasniti ono što je nazvao svojim 'apsurdnim zahtjevom' kako bi vidio biste li bili voljni pomoći."
    
  "Što misliš pod 'trebalo bi pomoći', pretpostavljam?" Perdue je ispravio frazu koju je Patrick tako pažljivo ispleo.
    
  "Pretpostavljam", složio se Patrick. "Ali iskreno, mislim da je iskren u vezi s tim. Mislim, ne bi promijenio dostavu ove vrlo važne vjerske relikvije samo da bi privukao pozornost, zar ne?"
    
  "Patrick, jesi li siguran da ovo nije neka zasjeda?" tiho je upitala Nina. Sam i Perdue izgledali su jednako zabrinuto kao i ona. "Ništa ne bih stavio iznad Crnog Sunca ili tih afričkih diplomata, znaš? Krađa te relikvije od njih kao da je tim tipovima zadala pravu glavobolju. Kako znamo da nas neće samo ostaviti u Kairu, sve nas pobiti i pretvarati se da nikada nismo bili u Etiopiji ili tako nešto?"
    
  "Mislio sam da sam specijalni agent, dr. Gould. Imate više problema s povjerenjem nego štakor u zmijskoj jami", primijetio je Patrick.
    
  "Vjeruj mi", ubacio se Purdue, "ima ona svoje razloge. Svi ih imamo. Patrick, vjerujemo ti da ćeš ovo shvatiti ako je ovo neka vrsta zasjede. Još uvijek idemo, zar ne? Samo znaj da nam ostalima trebaš da osjetiš miris dima prije nego što ostanemo zarobljeni u zapaljenoj kući, u redu?"
    
  "Vjerujem u to", odgovorio je Patrick. "I zato sam dogovorio da nas neki ljudi koje poznajem iz Jemena prate u Kairo. Bit će diskretni i pratit će nas, čisto da budu sigurni."
    
  "To zvuči bolje", Adjo je uzdahnuo s olakšanjem.
    
  "Slažem se", rekao je Sam. "Sve dok znamo da vanjske sile znaju našu lokaciju, lakše ćemo se nositi s ovim."
    
  "Ma daj, Sammo", nasmiješio se Patrick. "Nisi valjda mislio da ću tek tako nasjesti na naredbe ako nemam otvorena stražnja vrata?"
    
  "Ali koliko ćemo dugo biti ovdje?" upitao je Perdue. "Moram priznati, ne želim se baš zadržavati na ovoj Svetoj Kutiji. To je poglavlje koje bih volio zatvoriti i vratiti se svom životu, znaš?"
    
  "Razumijem", rekao je Patrick. "Preuzimam punu odgovornost za sigurnost ove ekspedicije. Vratit ćemo se poslu čim se sastanemo s profesorom Imruom."
    
    
  * * *
    
    
  Bilo je mračno kad su sletjeli u Kairo. Bilo je mračno ne samo zato što je bila noć, već i u svim okolnim gradovima, što je Super Herculesu izuzetno otežavalo uspješno slijetanje na pistu osvijetljenu vatrogasnim aparatima. Gledajući kroz mali prozor, Nina je osjetila kako se na nju spušta zlokobna ruka, slično klaustrofobičnom osjećaju koji je osjećala pri ulasku u zatvoreni prostor. Preplavio ju je zagušljiv, zastrašujući osjećaj.
    
  "Osjećam se kao da sam zaključana u lijesu", rekla je Samu.
    
  Bio je jednako šokiran onim što su zatekli iznad Kaira kao i ona, ali Sam se trudila ne paničariti. "Ne brini, ljubavi. Samo ljudi koji se boje visine trebali bi trenutno osjećati nelagodu. Nestanak struje vjerojatno je uzrokovan elektranom ili nečim sličnim."
    
  Pilot ih je pogledao. "Molim vas, vežite se i pustite me da se koncentriram. Hvala vam!"
    
  Nina je osjetila kako joj noge popuštaju. Stotinjak kilometara ispod njih, jedino svjetlo bila je Herculesova kontrolna ploča u kokpitu. Cijeli Egipat bio je uronjen u mrkli mrak, jedna od nekoliko zemalja koje su patile od neobjašnjivog nestanka struje koji nitko nije mogao locirati. Koliko god je mrzila pokazati koliko je zapanjena, nije se mogla otrgnuti osjećaju da je obuzima fobija. Ne samo da je bila u staroj letećoj konzervi juhe s motorima, već je sada otkrila da nedostatak svjetla potpuno simulira zatvoreni prostor.
    
  Perdue je sjeo pokraj nje, primijetivši drhtanje u njezinoj bradi i rukama. Zagrlio ju je i nije ništa rekao, što je Ninu neobično utješilo. Kira i Sam pripremili su se za slijetanje, skupivši svu svoju opremu i materijale za čitanje prije nego što su se vezali.
    
  "Moram priznati, efendija, prilično sam znatiželjan u vezi s ovom stvari, profesore. Imru je željan o tome razgovarati s vama", viknuo je Adjo preko zaglušujuće buke motora. Perdue se nasmiješio, dobro svjestan uzbuđenja svog bivšeg vodiča.
    
  "Znaš li nešto što mi ne znamo, dragi Ajo?" upitao je Perdue.
    
  "Ne, samo to da je profesor Imru poznat kao vrlo mudar čovjek i kralj svoje zajednice. Voli drevnu povijest i, naravno, arheologiju, ali činjenica da vas želi vidjeti velika mi je čast. Nadam se samo da je ovaj sastanak posvećen stvarima po kojima je poznat. On je vrlo moćan čovjek s čvrstom rukom u povijesti."
    
  "Primljeno na znanje", odgovorio je Perdue. "Onda se nadajmo najboljem."
    
  "Masonski hram", rekla je Nina. "Je li on mason?"
    
  "Da, gospođo", potvrdi Ajo. "Veliki majstor Izidine lože u Gizi."
    
  Purdueove su se oči zasjale. "Masoni? I traže moju pomoć?" Pogledao je Patricka. "Sad me zanima."
    
  Patrick se nasmiješio, zadovoljan što neće morati preuzeti odgovornost za putovanje za koje Purdue ne bi bio zainteresiran. Nina se također zavalila u stolicu, osjećajući sve veće iskušenje zbog mogućnosti sastanka. Iako ženama tradicionalno nije bilo dopušteno prisustvovati masonskim sastancima, poznavala je mnoge povijesno istaknute osobe koje su pripadale drevnoj i moćnoj organizaciji, čije ju je podrijetlo oduvijek fasciniralo. Kao povjesničarka, razumjela je da su mnogi njihovi drevni rituali i tajne bit povijesti i njezina utjecaja na svjetske događaje.
    
    
  23
  Kao dijamant na nebu
    
    
  Profesor Imru srdačno je pozdravio Perduea dok je otvarao visoka vrata za grupu. "Drago mi je što vas opet vidim, gospodine Perdue. Nadam se da ste dobro."
    
  "Pa, bio sam malo uzrujan u snu, a hrana mi i dalje ne prija, ali mi je bolje, hvala vam, profesore", odgovorio je Perdue smiješeći se. "Zapravo, sama činjenica da ne uživam u gostoprimstvu zatvorenika dovoljna je da me svaki dan usrećuje."
    
  "I ja bih tako mislio", suosjećajno se složio profesor. "Osobno, zatvorska kazna nije bila naš izvorni cilj. Štoviše, čini se da je cilj ljudi iz MI6-a bio doživotno zatvoriti tebe, a ne etiopsku delegaciju." Profesorovo priznanje bacilo je malo svjetla na Karstenove osvetoljubive težnje, dajući dodatnu vjerodostojnost činjenici da je namjeravao uhvatiti Purduea, ali to je nešto za neki drugi put.
    
  Nakon što se grupa pridružila majstoru zidaru u prekrasnom, hladnom hladu ispred Hrama, uskoro je trebala započeti ozbiljna rasprava. Penecal nije mogao prestati zuriti u Ninu, ali ona je s gracioznošću prihvatila njegovo tiho divljenje. Perdue i Sam smatrali su njegovu očitu zaljubljenost u nju zabavnom, ali su svoju zabavu ublažavali namigivanjima i gurkanjima sve dok razgovor nije poprimio formalan i ozbiljan ton.
    
  "Učitelj Penekal vjeruje da nas proganja ono što se u misticizmu naziva Magijom. Stoga ni pod kojim okolnostima ne biste trebali prikazivati ovog lika kao lukavog i pametnog prema današnjim standardima", rekao je profesor. Započeo je Imru.
    
  "On je, na primjer, uzrok ovih nestanaka struje", tiho je dodao Penekal.
    
  "Ako biste mogli, majstore Penekal, molim vas, suzdržite se od prenagljivanja prije nego što objasnim ezoteričnu prirodu naše dileme", rekao je profesor. Imru je upitao starog astronoma. "U Penekalovoj izjavi ima puno istine, ali bolje ćete razumjeti kad objasnim osnove. Razumijem da imate samo ograničeno vrijeme za vraćanje Svetog Kovčega, pa ćemo pokušati to učiniti što je brže moguće."
    
  "Hvala vam", rekao je Perdue. "Želim to učiniti što je prije moguće."
    
  "Naravno", profesor Imru kimnuo je glavom, a zatim nastavio podučavati grupu onome što su on i astronom do sada skupili. Dok su Nini, Perdueu, Samu i Ajou pričali o vezi između zvijezda padalica i ubilačkih pljački lutajućeg mudraca, netko se petljao s vratima.
    
  "Oprostite, molim vas", ispričao se Penecal. "Znam tko je to. Ispričavam se zbog kašnjenja."
    
  "Svakako. Evo ključeva, gospodine Penecal", rekao je profesor, pružajući Penecalu ključ vrata kako bi pustio uznemirenog Ofara unutra dok je nastavio pomagati škotskoj ekspediciji da ih sustigne. Ofar je izgledao iscrpljeno, oči su mu bile širom otvorene od panike i slutnje dok je njegov prijatelj otvarao vrata. "Jesu li već shvatili?" teško je udahnuo.
    
  "Sad ih obavještavamo, prijatelju", uvjeravao je Penekal Ofaru.
    
  "Požuri", preklinjao je Ofar. "Još jedna zvijezda pala je prije manje od dvadeset minuta!"
    
  "Što?" Penekal je bio u deliriju. "Koji?"
    
  "Prva od sedam sestara!" Ofar je otvorio usta, riječi su mu bile poput čavala u lijesu. "Moramo požuriti, Penekal! Moramo se sada boriti, inače će sve biti izgubljeno!" Usne su mu drhtale kao u umirućeg čovjeka. "Moramo zaustaviti Čarobnjaka, Penekal, inače naša djeca neće doživjeti starost!"
    
  "Dobro sam svjestan toga, stari prijatelju", uvjeravao je Penekal Ofara, podupirući ga čvrstom rukom na leđima dok su se približavali toplom, ugodnom kaminu u vrtu. Plamenovi su bili gostoljubivi, osvjetljavajući pročelje veličanstvenog starog hrama, njegov veličanstveni znak prikazivao je sjene sudionika na zidovima, oživljavajući svaki njihov pokret.
    
  "Dobrodošli, gospodine Ofar", rekao je profesor Imru dok je starac sjedao, kimajući ostalim članovima skupštine. "Sada sam obavijestio gospodina Purduea i njegove kolege o našim nagađanjima. Znaju da Čarobnjak doista plete strašno proročanstvo", objavio je profesor. "Prepustit ću astronomima Promatrača Zmajeva iz Hermopolisa, ljudima koji potječu iz krvnih loza Thothovih svećenika, da vam kažu što je ovaj ubojica možda pokušao."
    
  Penekal se digao sa stolca, odmotavajući svitke u jarkom svjetlu lampiona koje se slijevalo iz posuda obješenih na granama drveća. Perdue i njegovi prijatelji odmah su se okupili bliže kako bi proučili kodeks i dijagrame.
    
  "Ovo je drevna zvjezdana karta koja pokriva nebo direktno iznad Egipta, Tunisa... u osnovi, cijeli Bliski istok kakav poznajemo", objasnio je Penecal. "Tijekom protekla dva tjedna, moj kolega Ofar i ja primijetili smo nekoliko uznemirujućih nebeskih pojava."
    
  "Kao što?" upitao je Sam, pažljivo proučavajući stari smeđi pergament i njegove zapanjujuće informacije ispisane brojkama i nepoznatim fontom.
    
  "Poput zvijezda padalica", zaustavio je Sama objektivnim pokretom otvorenog dlana prije nego što je novinar mogao progovoriti, "ali... ne one vrste koje si možemo priuštiti da padnu. Usudila bih se reći da ta nebeska tijela nisu samo plinovi koji sami sebe troše, već planeti, mali na udaljenosti. Kad zvijezde ovog tipa padnu, to znači da su pomaknute iz svojih orbita." Ophar je izgledao potpuno šokirano vlastitim riječima. "Što znači da bi njihov nestanak mogao pokrenuti lančanu reakciju u zviježđima koja ih okružuju."
    
  Nina je dahnula. "To zvuči kao problem."
    
  "Gospođa ima pravo", priznao je Ofar. "I sva ta specifična tijela su važna, toliko važna da imaju imena po kojima se identificiraju."
    
  "Ne samo brojevi uz imena običnih znanstvenika, poput mnogih današnjih značajnih zvijezda", obavijestio je Penekal publiku za stolom. "Njihova imena bila su toliko važna, kao i njihov položaj na nebu iznad zemlje, da su bila poznata čak i Božjem narodu."
    
  Sam je bio fasciniran. Iako je cijeli život proveo baveći se kriminalnim organizacijama i sumnjivim zlikovcima, morao je podleći čarima mističnog ugleda zvjezdanog neba. "Kako to, gospodine Ofar?" upitao je Sam s iskrenim zanimanjem, zapisujući nekoliko bilješki kako bi zapamtio terminologiju i nazive pozicija na grafikonu.
    
  "U Zavjetu Salomona, mudrog kralja iz Biblije", prepričao je Ophar poput starog barda, "piše da je kralj Salomon svezao sedamdeset i dva demona i prisilio ih da grade Jeruzalemski hram."
    
  Njegova objava je, naravno, naišla na cinizam grupe, prikriven u tihu kontemplaciju. Samo je Adjo sjedio nepomično, promatrajući zvijezde iznad sebe. Zbog nestanka struje u okolnoj zemlji i drugim regijama, za razliku od Egipta, zvjezdana svjetlost nadmašila je mrkli mrak svemira koji se neprestano nadvijao iznad svega.
    
  "Znam kako ovo mora zvučati", objasnio je Penecal, "ali moraš razmišljati u smislu bolesti i loših emocija, a ne rogatih demona, da bi razumio prirodu 'demona'. U početku će zvučati apsurdno, dok ti ne kažemo što smo primijetili, što se dogodilo. Tek tada ćeš početi odgađati nevjericu u korist upozorenja."
    
  "Uvjeravao sam majstore Ophara i Penekala da će vrlo malo onih koji su dovoljno mudri da razumiju ovo tajno poglavlje zapravo imati sredstva da išta učine po tom pitanju", rekao je profesor. Imru je rekao posjetiteljima iz Škotske. "I zato sam vas, gospodine Purdue, i vaše prijatelje smatrao pravim ljudima kojima se treba obratiti u tom pogledu. Pročitao sam mnogo vašeg rada, gospodine Cleve", rekao je Samu. "Mnogo sam naučio o vašim ponekad nevjerojatnim kušnjama i avanturama s dr. Gouldom i gospodinom Purdueom. To me uvjerilo da niste tip ljudi koji slijepo odbacuju čudna i zbunjujuća pitanja s kojima se ovdje svakodnevno suočavamo unutar naših redova."
    
  Izvrstan posao, profesore, pomisli Nina. Dobro je što nas pomažete ovim šarmantnim, iako pokroviteljskim, uzdizanjem. Možda je upravo njezina ženska snaga omogućila Nini da shvati slatkorječivu psihologiju pohvale, ali nije to namjeravala reći. Već je izazvala napetost između Purduea i pukovnika. Yimenu, samo jedan od njegovih legitimnih protivnika. Bilo bi nepotrebno ponavljati kontraproduktivnu praksu s profesoricom. Promijenit ću i zauvijek uništiti Purdueov ugled, samo da potvrdim njezinu intuiciju o majstoru zidaru.
    
  I tako je dr. Gould držala jezik za zubima dok je slušala prekrasno pripovijedanje astronoma, glasom umirujućim poput glasa starog čarobnjaka u znanstvenofantastičnom filmu.
    
    
  24
  Sporazum
    
    
  Ubrzo nakon toga, profesor Imru, domaćica, poslužio ih je. Nakon pladnjeva s baladi kruhom i ta'meyijem (falafelom) uslijedila su još dva pladnja s ljutim hawushom. Mljevena govedina i začini ispunili su im nosnice opojnim mirisima. Pladnjevi su postavljeni na veliki stol, a profesorovi ljudi otišli su jednako iznenada i tiho kao što su i stigli.
    
  Posjetitelji su s oduševljenjem prihvatili Masonove osvježavajuće napitke i poslužili ih uz odobravajući mrmljanje, na veliko oduševljenje domaćina. Nakon što su se svi malo osvježili, bilo je vrijeme za više informacija, jer Perdueova družina nije imala puno vremena za rezervu.
    
  "Molim vas, gospodine Ofar, nastavite", pozvao je profesor Imru.
    
  "Mi, moj red, posjedujemo set pergamenata pod nazivom 'Solomonov zakonik'", objasnio je Ofar. "Ovi tekstovi navode da su kralj Salomon i njegovi čarobnjaci - ono što bismo danas mogli smatrati alkemičarima - nekako sakrili svakog od vezanih demona unutar kamena vizija - dijamanata." Njegove tamne oči svjetlucale su tajanstveno dok je snižavao glas, obraćajući se svakom slušatelju. "I svaki je dijamant kršten određenom zvijezdom kako bi označio pale duhove."
    
  "Zvjezdana karta", primijetio je Perdue, pokazujući na frenetične nebeske crteže na jednom listu pergamenta. I Ophar i Penekal zagonetno su kimnuli, obojica su izgledali znatno spokojnije jer su svoju nevolju donijeli modernim ušima.
    
  "Sada, kao što vam je profesor Imru možda objasnio u našoj odsutnosti, imamo razloga vjerovati da mudrac ponovno hoda među nama", rekao je Ofar. "I svaka zvijezda koja je do sada pala bila je značajna na Salomonovoj karti."
    
  Penekal je dodao: "I tako se posebna moć svakog od njih manifestirala u nekom obliku prepoznatljivom samo onima koji su znali što tražiti, znate?"
    
  "Domaćica pokojne Madame Chantal, obješena konopljastim užetom u vili u Nici prije nekoliko dana?" objavio je Ofar, čekajući da njegov kolega popuni praznine.
    
  "U Kodeksu piše da je demon Onoskelis tkao užad od konoplje koja su korištena u izgradnji Jeruzalemskog hrama", rekao je Penekal.
    
  Ofar je nastavio: "Sedma zvijezda u zviježđu Lava, zvana Rabdos, također je pala."
    
  "Upaljač za hramske svjetiljke tijekom gradnje", objasnio je Penekal. Podigao je otvorene dlanove i promotrio tamu koja je obavila grad. "Svjetiljke su se ugasile u okolnim zemljama. Samo vatra može stvoriti svjetlost, kao što si vidio. Svjetiljke, električne svjetiljke, neće."
    
  Nina i Sam razmijenili su prestrašene, ali i nadom ispunjene poglede. Perdue i Ajo izrazili su zanimanje i blago uzbuđenje zbog neobičnih transakcija. Perdue je polako kimnuo, shvaćajući obrasce koje su promatrači uočili. "Gospodine Penekal i Ofar, što točno želite da učinimo? Razumijem što kažete da se događa. Međutim, potrebno mi je pojašnjenje u vezi s tim zašto smo točno moji kolege i ja pozvani."
    
  "Čuo sam nešto alarmantno o posljednjoj paloj zvijezdi, gospodine, u taksiju na putu ovamo. Navodno, more raste, ali bez ikakvog prirodnog uzroka. Prema zvijezdi na karti koju mi je prijatelj zadnji put pokazao, to je strašna sudbina", jadikovao je Penecal. "Gospodine Purdue, trebamo vašu pomoć u pronalaženju preostalih dijamanata kralja Salomona. Čarobnjak ih skuplja, i dok to radi, pada još jedna zvijezda; dolazi još jedna kuga."
    
  "Pa, gdje su onda ti dijamanti? Siguran sam da ti mogu pokušati pomoći da ih iskopaš prije Čarobnjaka..." rekao je.
    
  "Čarobnjak, gospodine", Ofarov je glas zadrhtao.
    
  "Oprostite. Čarobnjak", Purdue je brzo ispravio svoju grešku, "njih pronalazi."
    
  Profesor Imru ustao je i na trenutak pokazao na svoje saveznike koji su promatrali zvijezde. "Vidite, gospodine Purdue, to je problem. Mnogi dijamanti kralja Salomona bili su razasuti među bogatim pojedincima tijekom stoljeća - kraljevima, šefovima država i kolekcionarima rijetkih dragulja - pa se Mađioničar poslužio prijevarom i ubojstvom kako bi ih stekao jedan po jedan."
    
  "O, moj Bože", promrmljala je Nina. "Ovo je kao igla u plastu sijena. Kako ćemo ih sve pronaći? Imaš li zapise o dijamantima koje tražimo?"
    
  "Nažalost, ne, dr. Gould", jadikovao je profesor Imru. Ispustio je glupavi smijeh, osjećajući se glupo što je to uopće spomenuo. "Zapravo, promatrači i ja smo se u šali našalili da je gospodin Perdue dovoljno bogat da kupi dotične dijamante, samo da nam uštedi trud i vrijeme."
    
  Svi su se smijali urnebesnoj apsurdnosti, ali Nina je promatrala ponašanje majstora zidara, dobro znajući da on daje prijedlog bez ikakvih očekivanja osim Perdueovog ekstravagantnog, riskantnog, urođenog poticanja. Još jednom je zadržala višu manipulaciju za sebe i nasmiješila se. Pogledala je Perduea, pokušavajući ga upozoriti pogledom, ali Nina je vidjela da se smije malo previše.
    
  Nema šanse, pomislila je. On to stvarno razmatra!
    
  "Sam", rekla je u naletu smijeha.
    
  "Da, znam. Zagrizt će mamac i nećemo ga moći zaustaviti", odgovorila je Sam, ne gledajući je, nastavljajući se smijati pokušavajući izgledati rastreseno.
    
  "Sam", ponovila je, nesposobna smisliti odgovor.
    
  "Može si to priuštiti", nasmiješio se Sam.
    
  Ali Nina to više nije mogla zadržati za sebe. Obećavši si da će svoje mišljenje izraziti na najprijateljskiji i najpoštovaniji način, ustala je sa svog mjesta. Njezina sitna figura izazvala je profesorovu gigantsku sjenu. Stajao sam uz zid masonskog hrama, svjetlost vatre treperila je između njih.
    
  "Uz svo dužno poštovanje, profesore, mislim da ne", uzvratila je. "Nepreporučljivo je pribjegavati običnoj financijskoj trgovini kada su predmeti od takve vrijednosti. Usuđujem se reći, apsurdno je i zamisliti takvo što. I gotovo vas mogu uvjeriti, iz osobnog iskustva, da se neupućeni ljudi, bogati ili ne, ne odvajaju lako od svojih blaga. A mi sigurno nemamo vremena pronaći ih sve i upustiti se u zamorne razmjene prije nego što ih vaš Čarobnjak pronađe."
    
  Nina se trudila održati autoritativan ton, njezin lagani glas implicirao je da jednostavno predlaže bržu metodu, dok je zapravo bila kategorički protiv te ideje. Egipćani, nenavikli čak i priznati prisutnost žene, a kamoli dopustiti joj da sudjeluje u raspravi, dugo su sjedili u tišini, dok su Perdue i Sam zadržavali dah.
    
  Na njezino potpuno iznenađenje, profesor Imru je odgovorio: "Slažem se, dr. Gould. Očekivati da se to dogodi je prilično apsurdno, a kamoli to učiniti na vrijeme."
    
  "Slušaj", započe Perdue o turniru, udobnije se smjestivši na rub stolca, "cijenim tvoju brigu, draga moja Nina, i slažem se da se čini nategnutim učiniti takvo što. Međutim, jedno mogu potvrditi jest da ništa nikada nije gotovo i gotovo. Možemo koristiti razne metode kako bismo postigli ono što želimo. U ovom slučaju, siguran sam da bih mogao pristupiti nekim od vlasnika i dati im ponudu."
    
  "Moraš se šaliti", uzviknuo je Sam ležerno s druge strane stola. "U čemu je kvaka? Mora postojati jedna, inače si potpuno lud, čovječe."
    
  "Ne, Same, potpuno sam iskren", uvjeravao ga je Purdue. "Ljudi, slušajte me." Milijarder se okrenuo prema svom domaćinu. "Kad biste vi, profesore, mogli prikupiti informacije o nekolicini pojedinaca koji posjeduju kamenje koje nam treba, mogao bih prisiliti svoje posrednike i pravne subjekte da kupe ove dijamante po poštenoj cijeni, a da me ne uništi. Izdat će vlasničke listove nakon što imenovani stručnjak potvrdi njihovu autentičnost." Uputio je profesoru čelični pogled, zračeći samopouzdanjem kakvo Sam i Nina nisu vidjeli kod svog prijatelja već dugo vremena. "U tome je kvaka, profesore."
    
  Nina se smiješila u svom malom kutku sjene i vatre, grickajući komad kruha dok je Perdue sklapao dogovor sa svojim bivšim protivnikom. "Kvaka je u tome što, nakon što smo osujetili misiju Mađioničara, dijamanti kralja Salomona su pravno moji."
    
  "Ovo je moj dečko", šapnula je Nina.
    
  U početku šokiran, profesor Imru postupno je shvatio da je to poštena ponuda. Uostalom, nije ni čuo za dijamante prije nego što su astrolozi otkrili mudračevu lukavstvo. Bio je dobro svjestan da kralj Salomon posjeduje goleme količine zlata i srebra, ali nije znao da sam kralj posjeduje dijamante. Osim rudnika dijamanata otkrivenih u Tanisu, u sjeveroistočnoj delti Nila, i nekih informacija o drugim entitetima koji su možda pod kraljevom kontrolom, profesor Imru morao je priznati da mu je ovo novo.
    
  "Jesmo li se dogovorili, profesore?" inzistirao je Perdue, pogledavajući na sat tražeći odgovor.
    
  "Mudro", složio se profesor. Međutim, imao je svoje uvjete. "Mislim da je to vrlo razumno, gospodine Perdue, a i korisno", rekao je. "Ali imam svojevrsni protuprijedlog. Uostalom, ja samo pomažem Promatračima zmajeva u njihovoj potrazi za sprječavanjem strašne nebeske katastrofe."
    
  "Razumijem. Što predlažeš?" upitao je Perdue.
    
  "Preostali dijamanti, oni koji nisu u posjedu bogatih obitelji diljem Europe i Azije, postat će vlasništvo Egipatskog arheološkog društva", inzistirao je profesor. "Oni koje vaši posrednici uspiju presresti pripadaju vama. Što kažete?"
    
  Sam se namrštio, u iskušenju da zgrabi svoju bilježnicu. "U kojoj ćemo zemlji pronaći ove druge dijamante?"
    
  Ponosni profesor nasmiješio se Samu, sretno prekriživši ruke. "Usput, gospodine Cleve, vjerujemo da su pokopani na groblju nedaleko od mjesta gdje ćete vi i vaši kolege obavljati ovaj strašni službeni posao."
    
  "U Etiopiji?" Adjo je progovorio prvi put otkako je počeo puniti usta ukusnim jelima pred sobom. "Nisu u Axumu, gospodine. Mogu vas uvjeriti. Godinama sam radio na iskapanjima s raznim međunarodnim arheološkim skupinama u regiji."
    
  "Znam, gospodine Kira", čvrsto je rekao profesor Imru.
    
  "Prema našim drevnim tekstovima", svečano je izjavio Penekal, "dijamanti koje tražimo navodno su zakopani u samostanu na svetom otoku u jezeru Tana."
    
  "U Etiopiji?" upitao je Sam. Kao odgovor na ozbiljne mrštenja koja je primio, slegnuo je ramenima i objasnio: "Ja sam Škot. Ne znam ništa o Africi što nije bilo u filmu o Tarzanu."
    
  Nina se nasmiješila. "Kažu da postoji otok u jezeru Tana gdje se Djevica Marija navodno odmarala na putu iz Egipta, Same", objasnila je. "Također se vjerovalo da se ovdje čuvao izvorni Kovčeg Saveza prije nego što je donesen u Aksum 400. godine."
    
  "Impresioniran sam vašim povijesnim znanjem, gospodine Perdue. Možda bi dr. Gould jednog dana mogao raditi za Narodni pokret za zaštitu baštinskih mjesta?" Profesor Imru se nasmiješio. "Ili čak za Egipatsko arheološko društvo ili možda Sveučilište u Kairu?"
    
  "Možda kao privremeni savjetnik, profesore", graciozno je odbila. "Ali volim modernu povijest, posebno njemačku povijest Drugog svjetskog rata."
    
  "Ah", odgovorio je. "Kakva šteta. To je tako mračno, okrutno doba da bi mu se posvetilo srce. Usuđujem li se pitati što otkriva u tvom srcu?"
    
  Nina je podigla obrvu i brzo odgovorila: "To samo pokazuje da se bojim ponavljanja povijesti kada se mene tiče."
    
  Visoki, tamnoputi profesor pogledao je sitnog liječnika mramorne puti, koji mu se činio jasnijim, očima punim iskrenog divljenja i topline. Perdue, bojeći se još jednog kulturnog skandala od svoje voljene Nine, prekinuo je kratko iskustvo povezivanja između nje i profesora. Imru.
    
  "U redu onda", Perdue je pljesnuo rukama i nasmiješio se. "Počnimo odmah ujutro."
    
  "Da", složila se Nina. "Umorna sam kao pas, a ni kašnjenje leta mi nije nimalo koristilo."
    
  "Da, klimatske promjene u vašoj rodnoj Škotskoj su prilično agresivne", složio se voditelj.
    
  Sastanak su napustili u dobrom raspoloženju, ostavljajući veterane astronome olakšanima zbog njihove pomoći, a profesora uzbuđenim zbog predstojeće potrage za blagom. Adjo se pomaknuo u stranu, pustivši Ninu u taksi, dok je Sam sustigao Purduea.
    
  "Jesi li sve ovo snimio?" upitao je Perdue.
    
  "Da, to je cijela stvar", potvrdio je Sam. "Dakle, sad opet krademo od Etiopije?" upitao je nevino, smatrajući cijelu stvar ironičnom i zabavnom.
    
  "Da", Perdue se lukavo nasmiješio, a njegov odgovor zbunio je sve u društvu. "Ali ovaj put krademo za Crno Sunce."
    
    
  25
  Alkemija bogova
    
    
    
  Antwerpen, Belgija
    
    
  Abdul Raya šetao je prometnom ulicom u Berchemu, slikovitom susjedstvu u flamanskoj regiji Antwerpen. Krenuo je prema kućnom poslu antikvara Hannesa Vettera, flamanskog znalca opsjednutog dragim kamenjem. Njegova kolekcija uključivala je razne drevne predmete iz Egipta, Mezopotamije, Indije i Rusije, sve ukrašene rubinima, smaragdima, dijamantima i safirima. Ali Raya nije mario za starost ili rijetkost Vetterove kolekcije. Zanimala ga je samo jedna stvar, a od nje mu je trebala samo peta.
    
  Wetter je tri dana ranije, prije nego što su poplave ozbiljno počele, telefonski razgovarao s Raiom. Platili su nevjerojatnu cijenu za nestašnu sliku indijskog podrijetla koja se nalazila u Wetterovoj kolekciji. Iako je inzistirao da taj određeni komad nije na prodaju, nije mogao odbiti Raijinu bizarnu ponudu. Kupac je Wettera pronašao na eBayu, ali iz onoga što je Wetter saznao iz razgovora s Raiom, Egipćanin je mnogo znao o drevnoj umjetnosti, a ništa o tehnologiji.
    
  Tijekom proteklih nekoliko dana, upozorenja na poplave su se pojačavala diljem Antwerpena i Belgije. Duž obale, od Le Havrea i Dieppea u Francuskoj do Terneuzena u Nizozemskoj, domovi su evakuirani jer razina mora nastavlja rasti bez upozorenja. S Antwerpenom uhvaćenim u sredini, već poplavljeni Saftinge Sunken Land već je izgubljen u plimi. I drugi gradovi, poput Goesa, Vlissingena i Middelburga, također su poplavljeni valovima, sve do Haaga.
    
  Raya se nasmiješio, znajući da je on gospodar tajnih meteoroloških kanala koje vlasti nisu mogle dešifrirati. Na ulicama je i dalje susretao ljude koji su živo razgovarali, razmišljali i bojali se kontinuiranog porasta razine mora, koji će uskoro poplaviti Alkmaar i ostatak Sjeverne Nizozemske već sljedećeg dana.
    
  "Bog nas kažnjava", čuo je ženu srednjih godina kako govori svom mužu ispred kafića. "Zato se ovo događa. To je Božji gnjev."
    
  Njezin je suprug izgledao šokirano kao i ona, ali je pokušao pronaći utjehu u razumu. "Matilda, smiri se. Možda je ovo samo prirodna pojava koju meteorolozi nisu mogli otkriti tim radarima", preklinjao je.
    
  "Ali zašto?" inzistirala je. "Prirodne pojave uzrokuje Božja volja, Martine. To je božanska kazna."
    
  "Ili božansko zlo", promrmljao je njezin muž, na užas svoje religiozne supruge.
    
  "Kako to možeš reći?" vrisnula je, baš kad je Raya prošla. "Iz kojeg bi razloga Bog poslao zlo na nas?"
    
  "Oh, ne mogu odoljeti ovome", glasno je uzviknuo Abdul Rayya. Okrenuo se da se pridruži ženi i njezinom mužu. Bili su zapanjeni njegovim neobičnim pogledom, rukama poput kandži, oštrim, koščatim licem i upalim očima. "Gospođo, ljepota zla je u tome što, za razliku od dobra, ne treba razlog da bi sijalo uništenje. U samoj srži zla je namjerno uništenje iz čistog zadovoljstva. Dobar dan." Dok je polako odlazio, muškarac i njegova žena stajali su ukočeni u šoku, uglavnom zbog njegovog otkrića, ali svakako i zbog njegovog izgleda.
    
  Upozorenja su emitirana na televizijskim mrežama, dok su se izvješća o smrtnim slučajevima od poplava pridružila drugim izvješćima iz mediteranskog bazena, Australije, Južne Afrike i Južne Amerike o prijetećim poplavama. Japan je izgubio polovicu stanovništva, dok su brojni otoci bili potopljeni.
    
  "O, čekajte, dragi moji", veselo je pjevala Raya približavajući se kući Hannesa Vettera, "to je prokletstvo vode. Voda se nalazi posvuda, ne samo u moru. Čekajte, pali Cunospaston je vodeni demon. Mogli biste se utopiti u vlastitim kadama!"
    
  Ovo je bio posljednji zvjezdani slap kojem je Ophar svjedočio nakon što je Penekal čuo za porast razine mora u Egiptu. Ali Raya je znao što dolazi, jer je on bio arhitekt ovog kaosa. Iscrpljeni Čarobnjak samo je želio podsjetiti čovječanstvo na njihovu beznačajnost u očima svemira, na bezbrojne oči koje su ih svake noći gledale. I povrh svega, uživao je u razornoj moći koju je kontrolirao i mladenačkom uzbuđenju što je jedini koji je znao zašto.
    
  Naravno, ovo potonje je bilo samo njegovo mišljenje o stvarima. Posljednji put kada je podijelio znanje s čovječanstvom, to je rezultiralo industrijskom revolucijom. Nakon toga nije imao puno posla. Ljudi su otkrili znanost u novom svjetlu, motori su zamijenili većinu vozila, a tehnologija je zahtijevala krv Zemlje kako bi se učinkovito natjecala u utrci za uništenjem drugih zemalja u natjecanju za moć, novac i evoluciju. Kao što je i očekivao, ljudi su koristili znanje za uništenje - divan namig utjelovljenom zlu. Ali Rayi su dosadili ponavljajući ratovi i monotona pohlepa, pa je odlučio učiniti nešto više... nešto definitivno... kako bi dominirao svijetom.
    
  "Gospodine Raya, drago mi je što vas vidim. Hannes Vetter, na usluzi." Trgovac antikvitetima se nasmiješio dok se nepoznati čovjek penjao stepenicama do njegovih ulaznih vrata.
    
  "Dobar dan, gospodine Vetter", pozdravila je Raya graciozno, rukujući se s čovjekom. "Veselim se što ću primiti svoju nagradu."
    
  "Naravno. Uđite", odgovori Hannes mirno, smiješeći se od uha do uha. "Moja trgovina je u podrumu. Izvolite." Pokazao je Rayi da ga povede niz vrlo luksuzno stubište, ukrašeno prekrasnim, skupim ukrasima na stalcima koji su se protezali uz ogradu. Iznad njih, neki tkani predmeti svjetlucali su na laganom povjetarcu malog ventilatora kojim je Hannes rashlađivao prostor.
    
  "Ovo je zanimljivo malo mjesto. Gdje su ti klijenti?" upitala je Raya. Pitanje je malo zbunilo Hannesa, ali pretpostavio je da je Egipćanin jednostavno skloniji raditi stvari na stari način.
    
  "Moji kupci obično naručuju putem interneta, a mi im robu šaljemo poštom", objasnio je Hannes.
    
  "Vjeruju ti?" započe mršavi Čarobnjak s iskrenim iznenađenjem. "Kako te plaćaju? I kako znaju da ćeš održati riječ?"
    
  Prodavač se zbunjeno nasmijao. "Ovuda, gospodine Raya. U mom uredu. Odlučio sam tamo ostaviti nakit koji ste tražili. Ima porijeklo, tako da ste sigurni u autentičnost svoje kupnje", pristojno je odgovorio Hannes. "A evo i mog laptopa."
    
  "Tvoj što?" hladno je upitao pristojni tamni Mag.
    
  "Moj laptop?" ponovi Hannes pokazujući na računalo. "Gdje možete prebaciti sredstva s računa za plaćanje robe?"
    
  "O!" Raya je razumjela. "Naravno, da. Žao mi je. Imala sam dugu noć."
    
  "Žene ili vino?" nasmijao se veseli Hannes.
    
  "Bojim se da hodam. Vidiš, sada kada sam starija, to je još napornije", primijetila je Raya.
    
  "Znam. Znam to jako dobro", rekao je Hannes. "Trčao sam maratone kad sam bio mlađi, a sada jedva mogu hodati stepenicama bez da se zaustavim da dođem do daha. Gdje si bio?"
    
  "Ghent. Nisam mogla spavati, pa sam te prošetala posjetiti", objasnila je Raya stvarno, iznenađeno se osvrćući po uredu.
    
  "Molim?" dahtao je Hannes. "Pješačili ste od Genta do Antwerpena? Preko pedeset kilometara?"
    
  "Da".
    
  Hannes Vetter bio je zadivljen, ali je primijetio da klijentov izgled djeluje prilično ekscentrično, netko koga većina stvari nije uznemirila.
    
  "Ovo je impresivno. Želite li čaj?"
    
  "Voljela bih vidjeti sliku", rekla je Raya čvrsto.
    
  "O, naravno", rekao je Hannes, hodajući prema zidnom sefu kako bi uzeo statuu od dvanaest centimetara. Kad se vratio, Rayine crne oči odmah su uočile šest identičnih dijamanata skrivenih u moru dragog kamenja koje je činilo vanjštinu statue. Bio je to odvratan demon, s ogoljenim zubima i dugom crnom kosom. Izrezbaren od crne slonovače, predmet se mogao pohvaliti s dvije fasete sa svake strane glavne fasete, iako je imao samo jedno tijelo. U čelo svake fasete bio je ugrađen dijamant.
    
  "Poput mene, ovaj mali vražićak je još ružniji u stvarnom životu", rekla je Raya s bolnim osmijehom, uzimajući figuricu od nasmijanog Hannesa. Prodavač nije namjeravao osporiti poantu svog kupca, jer je to uglavnom bilo istina. Ali njegov osjećaj pristojnosti spasila je od neugodnosti Rayina znatiželja. "Zašto ima pet strana? Jedna bi bila dovoljna da odvrati uljeze."
    
  "Ah, ovo", rekao je Hannes, željan opisati njegovo podrijetlo. "Sudeći po podrijetlu, imalo je samo dva prethodna vlasnika. Kralj iz Sudana posjedovao ih je u drugom stoljeću, ali je tvrdio da su prokleti, pa ih je donirao crkvi u Španjolskoj tijekom Alboranske kampanje, blizu Gibraltara."
    
  Raya je zbunjeno pogledala čovjeka. "Dakle, zato ima pet strana?"
    
  "Ne, ne, ne", nasmijao se Hannes. "Još uvijek dolazim do toga. Ovaj ukras je napravljen po uzoru na indijskog boga zla, Ravanu, ali Ravana je imao deset glava, pa je vjerojatno bio netočna oda bogu-kralju."
    
  "Ili možda uopće nije bog-kralj", nasmiješila se Raya, brojeći preostale dijamante kao šest od Sedam sestara, demonkinja iz Testamenta kralja Salomona.
    
  "Što misliš?" upitao je Hannes.
    
  Rayya se digao na noge, još uvijek se smiješeći. Tihim, poučnim tonom rekao je: "Gledaj."
    
  Jedan po jedan, unatoč bijesnim prigovorima trgovca antikvitetima, Raya je džepnim nožićem vadio dijamante, sve dok ih nije izbrojao šest u dlanu. Hannes nije znao zašto, ali bio je previše prestravljen svog posjetitelja da bi išta učinio da ga zaustavi. Obuzeo ga je sve veći strah, kao da mu je sam vrag stajao u prisutnosti, i nije mogao ništa drugo nego gledati kako posjetitelj ustraje. Visoki Egipćanin skupio je dijamante u dlan. Poput salonskog mađioničara na jeftinoj zabavi, pokazao je kamenje Hannesu. "Vidiš li ovo?"
    
  "D-da", potvrdi Hannes, čela mu je bilo mokro od znoja.
    
  "Ovo je šest od sedam sestara, demona koje je kralj Salomon svezao da mu izgrade hram", rekla je Raya s opisnošću šoumena. "Bile su odgovorne za kopanje temelja Jeruzalemskog hrama."
    
  "Zanimljivo", uspio je izustiti Hannes, pokušavajući zadržati miran glas i izbjeći paniku. Ono što mu je klijent rekao bilo je i apsurdno i zastrašujuće, što ga je, u Hannesovim očima, činilo ludim. To mu je dalo razloga da vjeruje da bi Raya mogla biti opasna, pa je zasad pristao. Shvatio je da vjerojatno neće dobiti novac za artefakt.
    
  "Da, ovo je vrlo zanimljivo, gospodine Vetter, ali znate li što je uistinu fascinantno?" upita Raya, dok je Hannes prazno zurio. Drugom rukom Raya izvuče Celeste iz džepa. Glatki, klizni pokreti njegovih izduženih ruku bili su prilično lijepi za gledanje, poput baletana. Ali Rayine su se oči potamnile dok je spajao ruke. "Sada ćete vidjeti nešto uistinu fascinantno. Nazovite to alkemijom; alkemijom Velikog Plana, transmutacijom bogova!" poviče Raya, prigušujući nastalu tutnjavu koja je dolazila sa svih strana. Crvenkasti sjaj proširio se unutar njegovih kandži, između vitkih prstiju i nabora dlanova. Podigao je ruke, ponosno pokazujući moć svoje neobične alkemije Hannesu, koji se u užasu uhvatio za prsa.
    
  "Odgodite taj srčani udar, gospodine Vetter, dok ne vidite temelje vlastitog hrama", veselo reče Raya. "Pogledajte!"
    
  Zastrašujuća naredba da gleda pokazala se previše za Hannesa Vettera, te se srušio na pod, držeći se za pritisnuta prsa. Iznad njega, zli Čarobnjak bio je oduševljen grimiznim sjajem u rukama dok je Celeste susrela šest dijamantnih sestara, izazivajući njihov napad. Ispod njih, tlo se treslo, a podrhtavanje je pomicalo potporne stupove zgrade u kojoj je Hannes živio. Čuo je kako rastući potres razbija staklo i pod se raspada u velike komade betona i čeličnih šipki.
    
  Vani se seizmička aktivnost šesterostruko povećala, tresući cijeli Antwerpen poput epicentra potresa, a zatim se proširila po zemljinoj površini u svim smjerovima. Uskoro će stići u Njemačku i Nizozemsku, kontaminirajući oceansko dno Sjevernog mora. Raya je dobio što mu je trebalo od Hannesa, ostavljajući umirućeg čovjeka pod ruševinama njegova doma. Mađioničar je bio prisiljen požuriti u Austriju kako bi se sastao s čovjekom u regiji Salzkammergut koji je tvrdio da ima najtraženiji kamen nakon Celeste.
    
  "Vidimo se uskoro, gospodine Karsten."
    
    
  26
  Puštanje škorpiona na zmiju
    
    
  Nina je ispila posljednje pivo prije nego što je Hercules počeo kružiti oko improvizirane piste u blizini klinike Dansha u regiji Tigray. Bila je rana večer, kao što su i planirali. Uz pomoć svojih administrativnih pomoćnika, Perdue je nedavno dobio dopuštenje za korištenje napuštene piste nakon što su on i Patrick razgovarali o strategiji. Patrick je preuzeo na sebe da obavijesti pukovnika Yeemana kako je obvezan djelovati prema nagodbi o priznanju krivnje koju je Perdueov pravni tim sklopio s etiopskom vladom i njezinim predstavnicima.
    
  "Pijte, dečki", rekla je. "Sad smo iza neprijateljskih linija..." pogledala je Perduea, "...opet." Sjela je dok su svi otvarali svoje posljednje hladno pivo prije nego što su vratili Svetu kutiju u Axum. "Dakle, samo da bude jasno, Paddy, zašto ne slijećemo na izvrstan aerodrom u Axumu?"
    
  "Jer to je ono što oni, tko god bili, očekuju", namignuo je Sam. "Nema ništa bolje od impulzivne promjene plana da se neprijatelj drži na oprezu."
    
  "Ali rekao si Yeemenu", uzvratila je.
    
  "Da, Nina. Ali većina civila i arheoloških stručnjaka koji su ljuti na nas neće biti obaviješteni dovoljno brzo da bi putovali čak ovamo", objasnio je Patrick. "Dok stignu usmenom predajom, bit ćemo na putu do planine Yeha, gdje je Perdue otkrio Svetu kutiju. Putovat ćemo u neoznačenom kamionu 'Dva i pol tisuće dolara' bez uočljivih boja ili amblema, što nas čini praktički nevidljivima etiopskim građanima." Podijelio je osmijeh s Perdueom.
    
  "Odlično", odgovorila je. "Ali zašto ovdje pitati, ako je važno?"
    
  "Pa", Patrick je pokazao na kartu ispod blijedog svjetla pričvršćenog na krov broda, "vidjet ćete da je Dansha otprilike u sredini, na pola puta između Axuma, upravo ovdje", pokazao je na ime grada i vrhom kažiprsta prešao niz papir ulijevo. "A vaše odredište je jezero Tana, upravo ovdje, jugozapadno od Axuma."
    
  "Dakle, udvostručujemo čim ispustimo kutiju?" upitao je Sam prije nego što je Nina stigla propitati Patrickovu upotrebu riječi "tvoj" umjesto "naš".
    
  "Ne, Same," nasmiješio se Perdue, "naša voljena Nina pridružit će ti se na putovanju do Tana Kirkosa, otoka gdje se nalaze dijamanti. U međuvremenu, Patrick, Ajo i ja putovat ćemo u Axum sa Svetom kutijom, održavajući pristojnost pred etiopskom vladom i narodom Yimenua."
    
  "Čekaj, što?" dahtala je Nina, uhvativši Samova za bok dok se naginjala naprijed i mrštila se. "Sam i ja idemo sami ukrasti te proklete dijamante?"
    
  Sam se nasmiješio. "Sviđa mi se."
    
  "Oh, siđi", zastenjala je, naslanjajući se na trbuh aviona dok je ovaj tutnjajući udarao u nagib, pripremajući se za slijetanje.
    
  "Samo naprijed, dr. Gould. Ne samo da bi nam to uštedjelo vrijeme pri isporuci kamenja egipatskim promatračima zvijezda, već bi nam poslužilo i kao savršena maska", nagovarao je Perdue.
    
  "I sljedeće što ćeš znati, bit ću uhićena i ponovno postati najozloglašenija građanka Obana", namrštila se, pritisnuvši pune usne na grlić boce.
    
  "Jeste li iz Obana?" upitao je pilot Ninu ne okrećući se dok je provjeravao kontrole ispred sebe.
    
  "Da", odgovorila je.
    
  "Strašno je s tim ljudima iz tvog grada, zar ne? Kakva šteta", rekao je pilot.
    
  Perdue i Sam su se također razvedrili s Ninom, oboje jednako rastreseni kao i ona. "Koji ljudi?" upitala je. "Što se dogodilo?"
    
  "Oh, vidio sam to u novinama u Edinburghu prije otprilike tri dana, možda i prije", izvijestio je pilot. "Doktor i njegova supruga poginuli su u prometnoj nesreći. Utopili su se u Loch Lomondu nakon što im se automobil sudario ili tako nešto."
    
  "O, moj Bože!" uzviknula je užasnuto. "Jeste li prepoznali ime?"
    
  "Da, pusti me da razmislim", viknuo je preko buke motora. "Još smo govorili da njegovo ime ima neke veze s vodom, znaš? Ironija je u tome što se utope, znaš? Uh..."
    
  "Plaža?" promrmljala je, očajnički želeći znati, ali užasavajući se bilo kakve potvrde.
    
  "To je to! Da, Beach, to je to. Dr. Beach i njegova žena", pucnuo je palcem i prstenjakom prije nego što je shvatio najgore. "Bože moj, nadam se da nisu bili tvoji prijatelji."
    
  "O, Isuse", zavapila je Nina u dlanove.
    
  "Jako mi je žao, dr. Gould", ispričao se pilot okrećući se kako bi se pripremio za slijetanje u gustom mraku koji je nedavno prožimao Sjevernu Afriku. "Nisam imao pojma da niste čuli."
    
  "U redu je", izdahnula je, shrvana. "Naravno, nisi mogao znati da znam za njih. U redu je. U redu je... u redu je."
    
  Nina nije plakala, ali ruke su joj se tresle, a oči su joj bile pune tuge. Purdue ju je obgrlio rukom. "Znaš, ne bi sada bili mrtvi da nisam pobjegao u Kanadu i izazvao sav ovaj kaos s osobom koja je dovela do njezine otmice", šapnula je, stišćući zube od krivnje koja joj je mučila srce.
    
  "Gluposti, Nina", tiho je prosvjedovala Sam. "Znaš da su to gluposti, zar ne? Taj nacistički gad bi i dalje ubio svakoga na svom putu samo da..." Sam je zastao kako bi iznio užasno očito, ali Purdue je završio s optužbama. Patrick je šutio i odlučio je zasad tako i ostati.
    
  "Na putu do mog uništenja", promrmlja Purdue, strah u njegovom priznanju. "Nije bila tvoja krivnja, draga moja Nina. Kao i uvijek, tvoja suradnja sa mnom učinila te je nevinom metom, a sudjelovanje dr. Beacha u mom spašavanju privuklo je pozornost njegove obitelji. Isuse Kriste! Ja sam samo hodajući znak smrti, zar ne?" rekao je, više introspektivno nego samosažaljivo.
    
  Pustio je Ninino drhtavo tijelo i na trenutak ga je htjela povući natrag, ali ga je prepustila njegovim mislima. Sam je vrlo dobro razumio što muči oba prijatelja. Pogledao je Adja, koji je sjedio nasuprot njemu, dok su kotači aviona Herkulovom snagom udarali u ispucali, pomalo zarasli asfalt stare piste. Egipćanin je vrlo sporo trepnuo, signalizirajući Samu da se opusti i ne reagira tako brzo.
    
  Sam je suptilno kimnuo i mentalno se pripremio za nadolazeće putovanje do jezera Tana. Ubrzo se Super Hercules postupno zaustavio, a Sam je vidio Perduea kako zuri u relikviju "Svetu kutiju". Sjedokosi milijarderski istraživač više nije bio veseo kao prije, već je sjedio jadikujući nad svojom opsesijom povijesnim artefaktima, sklopljenih ruku koje su mu labavo visjele među bedrima. Sam je duboko uzdahnuo. Ovo je bilo najgore moguće vrijeme za svakodnevne upite, ali ovo je ujedno bila i vitalna informacija koja mu je bila potrebna. Odabravši najtaktičniji trenutak koji je mogao, Sam je kratko pogledao šutljivog Patricka prije nego što je upitao Perduea: "Imamo li Nina i ja auto da dođemo do jezera Tana, Perdue?"
    
  "Razumiješ. To je neupadljiv mali Volkswagen. Nadam se da ti ne smeta", slabašno reče Perdue. Ninine vlažne oči prevrnuše se i zatrepere dok je pokušavala zaustaviti suze prije nego što siđe s ogromnog aviona. Uzela je Perdueovu ruku i stisnula je. Glas joj je drhtao dok mu je šaptala, ali riječi su je puno manje uznemirile. "Sve što sada možemo učiniti jest pobrinuti se da taj dvolični gad dobije ono što zaslužuje, Perdue. Ljudi se povezuju s tobom zbog tebe, jer si oduševljen postojanjem i zainteresiran za lijepe stvari. Svojim genijem, svojim izumima utireš put boljem životnom standardu."
    
  Na pozadini njezina očaravajućeg glasa, Perdue je mogao jedva razaznati škripu otvaranja stražnjeg poklopca i zvuk drugih koji su se polako pripremali izvaditi Sveti kovčeg iz dubina planine Yeha. Čuo je Sama i Ajoa kako raspravljaju o težini relikvije, ali sve što je zapravo čuo bile su Ninine posljednje rečenice.
    
  "Svi smo odlučili surađivati s tobom puno prije nego što su čekovi prošli, sine moj", priznala je. "A dr. Beach je odlučio spasiti te jer je znao koliko si važan svijetu. Bože moj, Purdue, ti si više od zvijezde na nebu za ljude koji te poznaju. Ti si sunce koje nas sve održava u ravnoteži, grije nas i čini da napredujemo u orbiti. Ljudi žude za tvojom magnetskom prisutnošću, i ako moram umrijeti za tu privilegiju, neka bude tako."
    
  Patrick nije htio prekidati, ali imao je raspored kojeg se morao pridržavati, te im je polako prišao kako bi signalizirao da je vrijeme za odlazak. Perdue nije bio siguran kako reagirati na Ninine riječi odanosti, ali mogao je vidjeti Sama kako stoji tamo u svoj svojoj strogoj slavi, prekriženih ruku na prsima i smiješi se, kao da podržava Ninine osjećaje. "Učinimo to, Perdue", rekao je Sam nestrpljivo. "Vratimo im njihovu prokletu kutiju i krenimo do Čarobnjaka."
    
  "Moram priznati, više želim Karstena", gorko je priznao Perdue. Sam mu je prišao i stavio čvrstu ruku na njegovo rame. Dok je Nina slijedila Patricka za Egipćaninom, Sam je potajno dijelio posebnu utjehu s Perdueom.
    
  "Čuvao sam ove vijesti za tvoj rođendan", spomenuo je Sam, "ali imam neke informacije koje bi za sada mogle smiriti tvoju osvetoljubivu stranu."
    
  "Što?" upitao je Perdue, već zainteresiran.
    
  "Sjećaš se da si me zamolio da zabilježim sve transakcije, zar ne? Zapisao sam sve informacije koje smo prikupili o cijelom ovom izletu, kao i o Mađioničaru. Sjećaš se da si me zamolio da pripazim na dijamante koje su tvoji ljudi nabavili i tako dalje", nastavio je Sam, pokušavajući govoriti posebno tiho, "jer ih želiš posaditi u Karstenovoj vili kako bi uokvirili glavu Crnog Sunca, zar ne?"
    
  "Da? Da, da, što s tim? Još uvijek moramo pronaći način da to učinimo kad završimo s plesanjem uz zvižduke etiopskih vlasti, Same", obrecnu se Perdue, a njegov je ton odavao stres u kojem se utapao.
    
  "Sjećam se da si rekao da želiš uhvatiti zmiju rukom svog neprijatelja ili tako nešto", objasnio je Sam. "Pa sam si uzeo slobodu zavrtjeti ovu loptu za tebe."
    
  Perdueovi su obrazi zacrvenjeli od znatiželje. "Kako?" prošaptao je oštro.
    
  "Imao sam prijatelja - nemojte pitati - koji je otkrio gdje Mađioničareve žrtve dobivaju njegove usluge", brzo je podijelio Sam prije nego što je Nina stigla početi tražiti. "I baš kad je moj novi, iskusni prijatelj uspio hakirati Austrijanceve računalne servere, dogodilo se da je naš cijenjeni prijatelj iz Crnog Sunca očito pozvao nepoznatog alkemičara u svoj dom radi unosnog posla."
    
  Perdueovo se lice ozari i na njemu se pojavi privid osmijeha.
    
  "Samo što sada trebamo učiniti jest dostaviti oglašeni dijamant na Karstenovo imanje do srijede, a onda ćemo gledati kako škorpion ubode zmiju dok nam u venama ne ostane sav otrov", nacerio se Sam.
    
  "Gospodine Cleve, vi ste genijalac", primijetio je Purdue, duboko poljubivši Samov obraz. Nina, ulazeći, stala je u mjestu i prekrižila ruke. Podigavši obrvu, mogla je samo nagađati. "Škoti. Kao da nošenje suknji nije dovoljan test njihove muževnosti."
    
    
  27
  Vlažna pustinja
    
    
  Dok su Sam i Nina pakirali svoj džip za putovanje u Tana Kirkos, Perdue je razgovarao s Ajom o lokalnim Etiopljanima koji će ih pratiti do arheološkog nalazišta iza planine Yeha. Patrick im se ubrzo pridružio kako bi uz minimalnu buku razgovarali o detaljima njihovog prijevoza.
    
  "Nazvat ću pukovnika Yeemana da ga obavijestim kad stignemo. Morat će se time zadovoljiti", rekao je Patrick. "Samo ako je on tamo kad se vrati Sveti kovčeg, ne vidim zašto bismo mu trebali reći na čijoj smo strani."
    
  "Previše istinito, Paddy", složio se Sam. "Samo zapamti, kakav god bio Perdueov i Ajoov ugled, ti predstavljaš Ujedinjeno Kraljevstvo pod zapovjedništvom suda. Nitko ne smije uznemiravati ili napadati bilo koga tamo kako bi vratio relikviju."
    
  "Tako je", složio se Patrick. "Ovaj put imamo međunarodnu iznimku sve dok se držimo dogovora, pa čak se i Yimenu mora držati njega."
    
  "Baš mi se sviđa okus ove jabuke", uzdahnuo je Perdue dok je pomagao Ajou i trojici Patrickovih ljudi da unesu lažni Kovčeg u vojni kamion koji su pripremili za njegov prijevoz. "Taj iskusni napadač me izluđuje svaki put kad ga pogledam."
    
  "Ah!" uzviknula je Nina, prkoseći Perdueu. "Sad razumijem. Šalješ me dalje od Axuma kako se Yimenu i ja ne bismo međusobno miješali, ha? A šalješ Sama da se pobrine da ne izmaknem kontroli."
    
  Sam i Perdue stajali su jedno pored drugoga, odlučivši šutjeti, ali Ajo se nasmijala, a Patrick je stao između nje i muškaraca kako bi spasio trenutak. "Ovo je stvarno najbolje, Nina, zar ne misliš? Mislim, stvarno moramo isporučiti preostale dijamante Egipatskoj naciji zmajeva..."
    
  Sam se trznuo, pokušavajući se ne nasmijati Patrickovom pogrešnom predstavljanju Reda Zvjezdanih promatrača kao "siromašnog", ali Perdue se otvoreno nasmiješio. Patrick je prijekorno pogledao muškarce prije nego što se okrenuo zastrašujućem malom povjesničaru. "Hitno im treba kamenje, a uz isporuku artefakta..." nastavio je, pokušavajući je umiriti. Ali Nina je samo podigla ruku i odmahnula glavom. "Pusti to, Patrick. Nema veze. Otići ću i ukrasti nešto drugo od te jadne zemlje u ime Britanije, samo da izbjegnem diplomatsku noćnu moru koju ću sigurno prizvati ako ponovno vidim tog mizoginog idiota."
    
  "Moramo ići, efendija", rekao je Ajo Perdue, srećom prekidajući nadolazeću napetost svojom otrežnjujućom izjavom. "Ako budemo odgađali, nećemo stići na vrijeme."
    
  "Da! Bolje da se svi požure", predložio je Purdue. "Nina, ti i Sam ćete se ovdje naći s nama za točno dvadeset četiri sata s dijamantima iz otočnog samostana. Zatim se moramo vratiti u Kairo u rekordnom roku."
    
  "Možeš reći da sam cjepidlaka," namrštila se Nina, "ali propuštam li nešto? Mislila sam da bi ovi dijamanti trebali biti vlasništvo profesora. Egipatskog arheološkog društva Imru."
    
  "Da, to je bio dogovor, ali moji su posrednici primili popis kamenja od profesora. Imruovi ljudi su u zajednici, dok smo Sam i ja bili u izravnom kontaktu s majstorom Penekalom", objasnio je Perdue.
    
  "O, Bože, osjećam prijevaru", rekla je, ali Sam ju je nježno uhvatio za ruku i odvukao od Purduea uz srdačno: "Zdravo, starče! Hajde, dr. Gould. Moramo počiniti zločin, a imamo vrlo malo vremena za to."
    
  "O Bože, trule jabuke mog života", zastenjala je dok joj je Purdue mahao.
    
  "Ne zaboravi pogledati u nebo!" našalio se Perdue prije nego što je otvorio suvozačka vrata starog kamioneta koji je radio u leru. Patrick i njegovi ljudi promatrali su relikviju sa stražnjeg sjedala, dok se Perdue vozio na sačmarici s Ajom za volanom. Egipatski inženjer još je uvijek bio najbolji vodič u regiji, a Perdue je mislio da ako sam vozi, ne bi morao davati upute.
    
  Pod okriljem noći, skupina muškaraca prevezla je Sveti kovčeg na mjesto iskapanja na planini Yeha, odlučni da ga vrate što je prije moguće uz što manje ometanja od strane bijesnih Etiopljana. Veliki, prljavo obojeni kamion škripao je i tutnjao rupastom cestom, krećući se prema istoku prema poznatom gradu Aksumu, za koji se vjeruje da je mjesto počinka biblijskog Kovčega Saveza.
    
  Krećući se prema jugozapadu, Sam i Nina su jurili prema jezeru Tana, putovanje koje bi im u džipu koji su im dali trajalo najmanje sedam sati.
    
  "Radimo li pravu stvar, Sam?" upitala je, odmotavajući čokoladicu. "Ili samo jurimo Purdueovu sjenu?"
    
  "Čuo sam što si mu rekla u Herkulu, ljubavi moja", odgovorio je Sam. "Radimo ovo jer je nužno." Pogledao ju je. "Stvarno si mislila ono što si mu rekla, zar ne? Ili si samo htjela da se manje osjeća loše?"
    
  Nina je nevoljko odgovorila, žvakajući kao način da dobije na vremenu.
    
  "Znam samo jedno", podijelio je Sam, "a to je da je Perduea mučilo Crno Sunce i ostavilo ga da umre... i samo to zapali sve sustave."
    
  Nakon što je Nina progutala bombon, pogledala je zvijezde koje su se jedna po jedna pojavljivale iznad nepoznatog horizonta prema kojem su se kretali, pitajući se koliko ih je potencijalno zlih. "Dječja pjesmica sada ima više smisla, znaš? Svjetlucaj, svjetlucaj, mala zvjezdice. Kako se samo pitam tko si ti."
    
  "Nikad nisam o tome tako razmišljao, ali ima neke misterije. U pravu si. I poželjeti zvijezdu padalicu", dodao je, gledajući prekrasnu Ninu, koja je cuclala vrhove prstiju kako bi uživala u čokoladi. "Tjera te da se zapitaš zašto bi zvijezda padalica, poput duha iz očiju, ispunjavala tvoje želje."
    
  "I znaš koliko su ti gadovi zapravo zli, zar ne? Ako svoje želje temeljiš na nadnaravnom, mislim da ćeš sigurno dobiti batine. Ne bi trebala koristiti pale anđele, ili demone, ili kako god se već zovu, da bi potaknula svoju pohlepu. Zato svatko tko koristi..." Zastala je. "Sam, je li to pravilo koje ti i Purdue primjenjujete na profesora? Imra ili Karstena?"
    
  "Koje pravilo? Nema pravila", uljudno se branio, očiju uprtih u tešku cestu pred sobom u sve gušćem mraku.
    
  "Možda će Karstenova pohlepa dovesti do propasti, koristeći Čarobnjaka i dijamante kralja Salomona da ga se riješi sa svijeta?" predložila je, zvučeći užasno samouvjereno. Bilo je vrijeme da Sam prizna. Drska povjesničarka nije bila budala, a osim toga, bila je dio njihovog tima, pa je zaslužila znati što se događa između Purduea i Sama i što su se nadali postići.
    
  Nina je spavala oko tri sata bez prestanka. Sam se nije žalio, iako je bio potpuno iscrpljen i mučio se da ostane budan na monotonoj cesti, koja je u najboljem slučaju nalikovala krateru s jakim aknama. Do jedanaest sati zvijezde su sjale besprijekornim sjajem naspram besprijekornog neba, ali Sam je bio previše zauzet diveći se močvarnim područjima koja su se nižala uz zemljani put kojim su išli do jezera.
    
  "Nina?" rekao je, uzbuđujući je što nježnije.
    
  "Jesmo li već stigli?" promrmljala je zapanjeno.
    
  "Gotovo", odgovorio je, "ali trebam da nešto vidiš."
    
  "Sam, nisam trenutno raspoložena za tvoje djetinjaste seksualne udvaranja", namrštila se, još uvijek kreštajući poput žive mumije.
    
  "Ne, ozbiljan sam", inzistirao je. "Gledaj. Samo pogledaj kroz prozor i reci mi vidiš li ono što ja vidim."
    
  S mukom je udovoljila. "Vidim tamu. Sredina je noći."
    
  "Mjesec je pun, tako da nije potpuno mračno. Reci mi što primjećuješ u vezi s ovim krajolikom", inzistirao je. Sam se činio i zbunjenim i uzrujanim, nešto potpuno neuobičajeno za njega, pa je Nina znala da to mora biti važno. Pažljivije je pogledala, pokušavajući shvatiti što je mislio. Tek kad se sjetila da je Etiopija uglavnom sušan i pustinjski krajolik, shvatila je što je mislio.
    
  "Vozimo li po vodi?" upitala je oprezno. Tada ju je pogodila puna sila neobičnosti i ona je vrisnula: "Sam, zašto vozimo po vodi?"
    
  Gume džipa bile su mokre, iako cesta nije bila poplavljena. S obje strane šljunčane ceste, mjesec je obasjavao valovite pješčane sprudove koji su se njihali na laganom povjetarcu. Budući da je cesta bila malo uzdignuta iznad surovog okolnog tla, još nije bila tako duboko uronjena kao ostatak okolnog područja.
    
  "Ne bismo trebali biti takvi", odgovorio je Sam sliježući ramenima. "Koliko ja znam, ova je zemlja poznata po sušama, a krajolik bi trebao biti potpuno suh."
    
  "Čekaj", rekla je, paleći krovno svjetlo kako bi provjerila kartu koju im je dao Ajo. "Da vidim, gdje smo sada?"
    
  "Prošli smo Gondar prije otprilike petnaest minuta", odgovorio je. "Trebali bismo biti blizu Addis Zemena sada, što je otprilike petnaest minuta vožnje od Verete, našeg odredišta prije nego što brodom prijeđemo jezero."
    
  "Sam, ova cesta je otprilike sedamnaest kilometara od jezera!" dahtala je, mjereći udaljenost između ceste i najbliže vodene površine. "To ne može biti jezerska voda. Je li moguće?"
    
  "Ne", složio se Sam. "Ali ono što me iznenađuje jest da, prema preliminarnom istraživanju Aja i Perduea tijekom ovog dvodnevnog odvoza smeća, u ovoj regiji nije bilo kiše više od dva mjeseca! Dakle, volio bih znati odakle je, dovraga, jezero dobilo dodatnu vodu za asfaltiranje ove proklete ceste."
    
  "Ovo", odmahnula je glavom, ne mogavši shvatiti što se događa, "nije... prirodno."
    
  "Razumiješ što ovo znači, zar ne?" uzdahnuo je Sam. "Do samostana ćemo morati doći isključivo vodom."
    
  Nina nije djelovala previše nezadovoljno novim razvojem događaja: "Mislim da je to dobra stvar. Kretanje u potpunosti u vodi ima svoje prednosti - bit će manje uočljivo nego bavljenje turističkim aktivnostima."
    
  "Što misliš?"
    
  "Predlažem da uzmemo kanu u Vereteu i odande krenemo cijelim putem", predložila je. "Nema promjene prijevoza. I ne moramo se za to sastati s lokalnim stanovništvom, razumijete? Uzimamo kanu, oblačimo nešto odjeće i izvještavamo o tome našu braću, čuvare dijamanata."
    
  Sam se nasmiješio u blijedoj svjetlosti koja je padala s krova.
    
  "Što?" upitala je, ništa manje iznenađena.
    
  "O, ništa. Samo cijenim vaš novootkriveni kriminalni integritet, dr. Gould. Moramo paziti da vas potpuno ne izgubimo u korist Mračne strane." Nasmijao se.
    
  "Ma, odjebi", rekla je smiješeći se. "Ovdje sam da obavim posao. Osim toga, znaš koliko mrzim religiju. Uostalom, zašto dovraga ovi redovnici uopće skrivaju dijamante?"
    
  "Dobra poanta", priznao je Sam. "Jedva čekam opljačkati skupinu skromnih, pristojnih ljudi i posljednje bogatstvo njihovog svijeta." Kao što se i bojao, Nina nije cijenila njegov sarkazam i mirno je odgovorila: "Da."
    
  "Usput, tko će nam dati kanu u jedan sat ujutro, dr. Gould?" upitao je Sam.
    
  "Nitko, pretpostavljam. Morat ćemo posuditi jednog. Proći će dobrih pet sati prije nego što se probude i primijete da ih nema. Do tada ćemo već pobiti redovnike, zar ne?" usudila se upitati.
    
  "Bezbožnik", nasmiješio se, prebacivši džip u nižu brzinu kako bi savladao teške rupe skrivene čudnom plimom vode. "Apsolutno si bezbožnik."
    
    
  28
  Pljačka grobova 101
    
    
  Dok su stigli do Verete, džip je prijetio da će potonuti metar u vodu. Cesta je nestala nekoliko kilometara unatrag, ali su nastavili prema rubu jezera. Za uspješnu infiltraciju u Tana Kirkos, trebao im je zaklon od noći prije nego što im se previše ljudi nađe na putu.
    
  "Morat ćemo stati, Nina," uzdahnuo je Sam beznadno. "Ono što me brine jest kako ćemo se vratiti na mjesto sastanka ako džip potone."
    
  "Brige za drugi put", odgovorila je, stavljajući ruku na Samov obraz. "Trenutno moramo dovršiti posao. Samo uzimajte jedan podvig odjednom, inače ćemo se, oprostite na igri riječi, utopiti u brizi i propasti misiju."
    
  Sam se s tim nije mogao prepirati. Bila je u pravu, a njezin prijedlog da se ne preopterećuju dok se ne pojavi rješenje imao je smisla. Zaustavio je auto na ulazu u grad rano ujutro. Odatle će morati pronaći neku vrstu broda kako bi što brže stigli do otoka. Dug je bio čak i put do obale jezera, a kamoli do veslanja.
    
  Grad je bio u kaosu. Kuće su nestajale pod naletom vode, a većina ljudi vikala je "vještičarstvo" jer nije bilo kiše koja bi uzrokovala poplavu. Sam je pitao mještanina koji je sjedio na stepenicama gradske vijećnice gdje može pronaći kanu. Čovjek je odbio razgovarati s turistima dok Sam nije izvukao svežanj etiopskog birra da plati.
    
  "Rekao mi je da je bilo nestanaka struje u danima koji su prethodili poplavama", rekao je Sam Nini. "Povrh svega, svi dalekovodi su nestali prije sat vremena. Ovi ljudi su počeli s evakuacijom nekoliko sati prije, pa su znali da će se stvari pogoršati."
    
  "Jadnici. Sam, moramo ovo zaustaviti. Je li sve ovo doista djelo alkemičara s posebnim vještinama još uvijek je pomalo nategnuto, ali moramo učiniti sve što možemo da zaustavimo gada prije nego što cijeli svijet bude uništen", rekla je Nina. "Za svaki slučaj, ako nekako ima sposobnost transmutacije za izazivanje prirodnih katastrofa."
    
  S kompaktnim torbama prebačenim preko leđa, pratili su usamljenog volontera nekoliko blokova do Poljoprivrednog fakulteta, sva trojica gazeći kroz vodu do koljena. Oko njih su se stanovnici još uvijek vukli, dovikujući jedni drugima upozorenja i prijedloge, neki su pokušavali spasiti svoje domove dok su drugi nastojali pobjeći na više mjesto. Mladić koji je vodio Sama i Ninu konačno se zaustavio ispred velikog skladišta na kampusu i pokazao na radionicu.
    
  "Ovdje, ovo je radionica za obradu metala gdje predajemo nastavu o izradi i sastavljanju poljoprivredne opreme. Možda možete pronaći jedan od spremnika koje biolozi drže u šupi, gospodine. Koriste ga za uzimanje uzoraka iz jezera."
    
  "Tan-?" pokušao je ponoviti Sam.
    
  "Tankwa", nasmiješio se mladić. "Brod koji izrađujemo od, hm, papirusa? Raste u jezeru, a mi od njega izrađujemo brodove još od naših predaka", objasnio je.
    
  "A ti? Zašto sve ovo radiš?" upitala ga je Nina.
    
  "Čekam sestru i njezina muža, gospođo", odgovorio je. "Svi hodamo na istok do obiteljske farme, nadajući se da ćemo se maknuti od vode."
    
  "Pa, budi oprezna, u redu?" rekla je Nina.
    
  "I tebi", rekao je mladić, žureći natrag prema stubama gradske vijećnice gdje su ga pronašli. "Sretno!"
    
  Nakon nekoliko neugodnih minuta infiltracije u malo skladište, konačno su naišli na nešto vrijedno truda. Sam je dugo vukao Ninu kroz vodu, osvjetljavajući put svojom svjetiljkom.
    
  "Znaš, to je Božji dar što ne pada kiša", šapnula je.
    
  "I ja sam razmišljao o istoj stvari. Možeš li zamisliti ovo putovanje preko vode, s opasnostima od munja i pljuskova koji nam oštećuju vid?" složio se. "Tamo! Gore. Izgleda kao kanu."
    
  "Da, ali su užasno sitne", jadikovala je pri pogledu na to. Ručno izrađena posuda bila je jedva dovoljno velika za Sama samog, a kamoli za njih oboje. Ne mogavši pronaći ništa drugo iole korisno, njih dvoje su se suočili s neizbježnom odlukom.
    
  "Morat ćeš ići sama, Nina. Jednostavno nemamo vremena za gluposti. Zora će svanuti za manje od četiri sata, a ti si lagana i mala. Putovat ćeš puno brže sama", objasnio je Sam, bojeći se da će je poslati samu na nepoznato mjesto.
    
  Vani je nekoliko žena vrištalo dok se krov kuće urušavao, što je potaknulo Ninu da uzme dijamante i prekine patnju nevinih. "Stvarno ne želim", priznala je. "Ta me pomisao užasava, ali otići ću. Mislim, što bi hrpa miroljubivih, celibatnih redovnika uopće mogla htjeti s blijedim heretikom poput mene?"
    
  "Osim što te spalim na lomači?" rekao je Sam bez razmišljanja, pokušavajući biti duhovit.
    
  Udarac po ruci odao je Nininu zbunjenost njegovom nepromišljenom pretpostavkom prije nego što mu je dala znak da porine kanu. Sljedećih četrdeset pet minuta vukli su je kroz vodu dok nisu pronašli otvoren prostor bez zgrada ili ograda koje bi joj zapriječile put.
    
  "Mjesec će ti osvjetljavati put, a svjetla na zidovima samostana pokazivat će ti odredište, ljubavi moja. Budi oprezna, u redu?" Gurnuo joj je svoju Berettu, svježi spremnik, u ruku. "Čuvaj se krokodila", rekao je Sam, podižući je u naručje i čvrsto držeći. Zapravo, bio je užasno zabrinut zbog njezina samotnjačkog pothvata, ali nije se usudio pojačati njezine strahove istinom.
    
  Dok je Nina prebacivala juteni ogrtač preko svoje sitnice, Sam je osjetio knedlu u grlu zbog opasnosti s kojima se morala suočiti sama. "Bit ću ovdje i čekat ću te u gradskoj vijećnici."
    
  Nije se osvrnula dok je veslala i nije izustila ni riječi. Sam je to shvatio kao znak da je usredotočena na svoj zadatak, iako je u stvarnosti plakala. Nikada nije mogao znati koliko je bila prestravljena, putujući sama u drevni samostan, bez pojma što je tamo čeka, dok je on bio predaleko da bi je spasio ako se išta dogodi. Ninu nije plašila samo nepoznata destinacija. Pomisao na ono što se krije u nabujalim vodama jezera - jezera iz kojeg izvire Plavi Nil - užasavala ju je do nevjerice. Srećom po nju, međutim, mnogi stanovnici grada imali su istu ideju, a nije bila sama na golemom vodenom prostranstvu koje je sada skrivalo pravo jezero. Nije imala pojma gdje počinje pravo jezero Tana, ali kako joj je Sam naredio, mogla je samo tražiti plamenove ložišta uz zidine samostana na Tana Kirkosu.
    
  Bilo je jezivo plutati među toliko čamaca nalik kanuima, slušajući ljude kako govore oko sebe jezicima koje nije razumjela. "Pretpostavljam da je ovako prijeći rijeku Stiks", rekla je zadovoljno u sebi dok je veslala snažnim tempom kako bi stigla do odredišta. "Svi glasovi; svi šaputanja mnogih. Muškarci i žene i različiti dijalekti, svi plutaju u tami na crnim vodama milošću bogova."
    
  Povjesničarka je pogledala u vedro, zvjezdano nebo. Njezina tamna kosa lepršala je na laganom vjetru iznad vode, provirujući ispod kapuljače. "Svijetli, svjetli, Mala Zvijezdo", šapnula je, stežući kundak svog vatrenog oružja dok su joj suze tiho tekle niz obraze. "Prokleto zlo - to si ti."
    
  Samo su je krici koji su odjekivali preko vode podsjećali da nije sama, a u daljini je uočila slabašan sjaj vatri koje je Sam spomenuo. Negdje u daljini zazvonilo je crkveno zvono i isprva se činilo da smeta ljudima u čamcima. Ali onda su počeli pjevati. Isprva je to bilo mnoštvo različitih melodija i tonaliteta, ali postupno su ljudi iz regije Amhara počeli pjevati uglas.
    
  "Je li to njihova nacionalna himna?" Nina se naglas pitala, ali se nije usudila pitati iz straha da ne otkrije svoj identitet. "Ne, čekaj. To je... himna."
    
  U daljini se preko vode čula turobna zvonjava dok su se novi valovi činili kao da se niotkuda dižu. Čula je kako neki ljudi zastaju u svojoj pjesmi i uzvikuju u užasu, dok su drugi pjevali glasnije. Nina je zatvorila oči dok se voda silovito mreškala, ne ostavljajući je bez sumnje da je to morao biti krokodil ili nilski konj.
    
  "O, Bože!" vrisnula je dok se njezin tankwa naginjao. Stisnuvši veslo svom snagom, Nina je veslala brže, nadajući se da će koje god čudovište bilo dolje odabrati drugi kanu i dopustiti joj da živi još nekoliko dana. Srce joj je lupalo dok je čula ljude kako vrište negdje iza sebe, uz glasan zvuk prskanja vode, što je završilo tužnim zavijanjem.
    
  Nekakvo stvorenje preuzelo je brod pun ljudi, a Nina se užasnula pomisli da u jezeru te veličine svako živo biće ima braću i sestre. Sigurno će biti još mnogo napada pod ravnodušnim mjesecom, gdje se večeras pojavilo svježe meso. "A mislila sam da se šališ s krokodilima, Sam", rekla je, bez daha od straha. Nesvjesno je zamišljala krivca za zvijer točno onakvim kakvim jest. "Vodeni demoni, svi do jednog", promuklo je promuklo rekla, prsa i ruke su joj gorjeli od napora veslanja kroz opasne vode jezera Tana.
    
  Do četiri sata ujutro, Ninina tankwa dovela ju je do obala otoka Tana Kirkos, gdje su na groblju bili skriveni preostali dijamanti kralja Salomona. Znala je lokaciju, ali još uvijek nije imala pojma gdje će se kamenje čuvati. U kutiji? U vreći? U lijesu, ne daj Bože? Dok se približavala tvrđavi, izgrađenoj u davna vremena, povjesničarka je osjetila olakšanje zbog jedne neugodne činjenice: pokazalo se da ju je nadolazeća voda dovela izravno do zidina samostana i da se neće morati snalaziti u opasnom terenu koji je vrvio nepoznatim čuvarima ili životinjama.
    
  Nina je pomoću kompasa točno odredila mjesto zida koji je trebala probiti i, koristeći uže za penjanje, pričvrstila svoj kanu za izbočeni potporni zid. Redovnici su bili grozničavo zauzeti primanjem ljudi na glavnom ulazu i premještanjem njihovih zaliha hrane na više tornjeve. Sav taj kaos koristio je Nininoj misiji. Ne samo da su redovnici bili previše zauzeti da bi obraćali pažnju na uljeze, već je zvonjava crkvenog zvona osigurala da njezina prisutnost nikada neće biti otkrivena zvukom. U biti, nije se trebala šuljati ili biti tiha dok je ulazila u groblje.
    
  Zaobišavši drugi zid, oduševila se kad je pronašla groblje točno onako kako ga je Purdue opisao. Za razliku od grube karte koju je dobila, a koja je označavala dio koji je trebala pronaći, samo groblje bilo je znatno manjeg opsega. Zapravo, lako ga je pronašla na prvi pogled.
    
  Previše je lako, pomislila je, osjećajući se pomalo nelagodno. Možda si jednostavno toliko navikao kopati po smeću da ne možeš cijeniti ono što se zove sretna slučajnost.
    
  Možda će imati dovoljno sreće da je opat koji je vidio njezin prijestup uhvati.
    
    
  29
  Bruichladdichova karma
    
    
  S obzirom na svoju nedavnu opsesiju fitnessom i treningom snage, Nina nije mogla osporiti prednosti sada kada je morala koristiti svoju kondiciju kako bi izbjegla otkrivanje. Većinu fizičkog napora obavljala je prilično udobno dok se penjala preko barijere unutarnjeg zida kako bi pronašla put do donjeg dijela uz dvoranu. Nina je prikradajući došla do niza grobova koji su nalikovali uskim rovovima. Podsjetilo ju je na jezive željezničke vagone poredane u nizu, smještene niže od ostatka groblja.
    
  Neobično je bilo to što je treći grob od nje, označen na karti, imao ugrađenu izrazito novu mramornu ploču, posebno u usporedbi s očito istrošenim i prljavim pokrovima svih ostalih u redu. Sumnjala je da je to znak za pristup. Dok mu se približavala, Nina je primijetila da na glavnom kamenu piše "Ephippas Abizitibod".
    
  "Eureka!" rekla je u sebi, zadovoljna što je nalaz točno tamo gdje je trebao biti. Nina je bila jedna od vodećih svjetskih povjesničarki. Iako je bila vodeća stručnjakinja za Drugi svjetski rat, gajila je i strast prema antičkoj povijesti, apokrifima i mitologiji. Dvije riječi uklesane u drevni granit nisu predstavljale ime nekog redovnika ili kanoniziranog dobročinitelja.
    
  Nina je kleknula na mramor i prstima prelazila preko imena. "Znam tko si", veselo je pjevala dok je samostan počeo izvlačiti vodu iz pukotina u vanjskim zidovima. "Efipe, ti si demon kojeg je kralj Salomon unajmio da podigne teški temeljni kamen svog hrama, ogromnu ploču vrlo sličnu ovoj", šapnula je, proučavajući nadgrobni spomenik tražeći neku napravu ili polugu kojom bi ga otvorila. "A Abizifibod", ponosno je izjavila, brišući prašinu s imena dlanom, "ti si bio onaj nestašni gad koji je pomagao egipatskim čarobnjacima protiv Mojsija..."
    
  Odjednom se ploča počela pomicati pod njezinim koljenima. "Bože moj!" uzviknula je Nina, odstupivši i pogledavši ravno u golemi kameni križ postavljen na krovu glavne kapele. "Oprostite."
    
  Napomena za sebe, pomislila je, nazovi oca Harpera kad sve ovo završi.
    
  Iako na nebu nije bilo ni oblačka, voda je nastavila rasti. Dok se Nina ispričavala križu, još jedna zvijezda padalica joj je zapela za oko. "O, prokletstvo!" zastenjala je, puzeći kroz blato kako bi se maknula s puta mramoru koji se postupno vraćao u život. Bili su toliko debeli da bi joj odmah zdrobili stopala.
    
  Za razliku od ostalih nadgrobnih spomenika, ovaj je nosio imena demona koje je vezao kralj Salomon, nepobitno tvrdeći da su ovdje redovnici sakrili svoje izgubljene dijamante. Dok je ploča strugala o granitnu oblogu, Nina se trznula pitajući se što će vidjeti. Vjerna svojim strahovima, naišla je na kostur koji je ležao na ljubičastom krevetu od onoga što je nekoć bila svila. Zlatna kruna, ukrašena rubinima i safirima, svjetlucala je na lubanji. Bila je blijedožuta, od pravog neobrađenog zlata, ali dr. Ninu Gould nije bilo briga za krunu.
    
  "Gdje su dijamanti?" namrštila se. "O, Bože, nemoj mi reći da su dijamanti ukradeni. Ne, ne." Sa svim poštovanjem koje si je u tom trenutku i pod tim okolnostima mogla priuštiti, počela je pregledavati grob. Skupljajući kosti jednu po jednu i mrmljajući tjeskobno, nije primijetila kako je voda poplavila uski kanal grobova gdje je bila zauzeta pretragom. Prvi grob se napunio kada se ograda srušila pod težinom nadolazećeg jezera. Molitve i jadikovke dolazile su od ljudi s više strane utvrde, ali Nina je bila nepokolebljiva u namjeri da dobije dijamante prije nego što sve bude izgubljeno.
    
  Čim je prvi grob bio zatrpan, rastresita zemlja kojom je bio prekriven pretvorila se u blato. Lijes i nadgrobni spomenik potonuli su, omogućujući struji da nesmetano teče do drugog groba, odmah iza Nine.
    
  "Gdje dovraga držiš dijamante, za ime Božje?" vrisnula je dok je crkveno zvono izluđujuće zvonilo.
    
  "Za ime Božje?" rekao je netko iznad nje. "Ili za ime Mamona?"
    
  Nina nije htjela podići pogled, ali hladan vrh cijevi pištolja prisilio ju je da posluša. Visoki mladi redovnik nadvijao se nad njom, izgledajući odlučno bijesno. "Od svih noći oskvrnuća groba u potrazi za blagom, odabrala si ovu? Neka ti se Bog smiluje zbog tvoje đavolske pohlepe, ženo!"
    
  Opat ga je poslao dok je glavni redovnik usredotočio svoje napore na spašavanje duša i delegiranje za evakuaciju.
    
  "Ne, molim vas! Mogu sve objasniti! Zovem se dr. Nina Gould!" vrisnula je Nina, dižući ruke u znak predaje, nesvjesna da je Samova Beretta, zataknuta za pojas, na vidiku. Odmahnuo je glavom. Redovnikov prst poigravao se okidačem M16 koju je držao, ali oči su mu se raširile i zamrznule na njezinu tijelu. Tada se sjetila pištolja. "Slušajte, slušajte!" preklinjala je. "Mogu objasniti."
    
  Drugi grob je utonuo u rastresiti, pokretni pijesak koji je stvorila silovita struja mutne jezerske vode koja se približavala trećem grobu, ali ni Nina ni redovnik to nisu shvatili.
    
  "Ništa ne objašnjavaš", uzviknuo je, očito uznemireno. "Ušuti! Daj da razmislim!" Nije imala pojma da zuri u njezine grudi, gdje se njezina zakopčana košulja razdvojila, otkrivajući tetovažu koja je također fascinirala Sama.
    
  Nina se nije usudila dotaknuti pištolj koji je nosila, ali očajnički je željela pronaći dijamante. Trebala joj je distrakcija. "Oprez, voda!" viknula je, glumeći paniku i gledajući pored redovnika kako bi ga prevarila. Kad se okrenuo da pogleda, Nina je skočila i mirno napela čekić kundakom svoje Berette, pogodivši ga u bazu lubanje. Redovnik je pao na tlo s tupim udarcem, a ona je mahnito pretraživala kosturove kosti, čak je i trgala satensku tkaninu, ali bezuspješno.
    
  Bijesno je jecala od poraza, mašući ljubičastom tkaninom u bijesu. Pokret joj je odvojio lubanju od kralježnice uz groteskni pucanj koji joj je iskrivio lubanju. Dva mala, netaknuta kamenčića pala su joj iz očne duplje na tkaninu.
    
  "Nikako, dovraga!" zastenja Nina veselo. "Dopustila si da ti sve ovo udari u glavu, zar ne?"
    
  Voda je oprala mlohavo tijelo mladog redovnika i uzela njegovu jurišnu pušku, odvukavši je u blatnjavi grob ispod, dok je Nina skupljala dijamante, vraćala ih u lubanju i omotala glavu ljubičastom tkaninom. Kad se voda prolila po trećem grobu, strpala je nagradu u torbu i prebacila je natrag na leđa.
    
  Žalosno stenjanje dopiralo je od utopljenog redovnika nekoliko metara dalje. Bio je naopačke u lijevkastom tornadu mutne vode koja se slijevala u podrum, ali odvodna rešetka spriječila ga je da prođe. Tako je ostavljen da se utopi, uhvaćen u silaznoj spirali usisavanja. Nina je bila prisiljena otići. Bila je gotovo zora, a voda je preplavljivala cijeli sveti otok, zajedno s nesretnim dušama koje su tamo potražile utočište.
    
  Njezin kanu divlje se odbijao od zida druge kule. Da nije požurila, potonula bi s kopnom i ležala mrtva pod mutnim bijesom jezera, poput ostalih tijela vezanih za groblje. Ali klokotavi krici koji su povremeno dopirali iz uzburkane vode iznad podruma privlačili su Ninino suosjećanje.
    
  Htio te je upucati. Jebem ga, nagovarala ju je njezina unutarnja kučka. Ako se potrudiš pomoći mu, dogodit će ti se isto. Osim toga, vjerojatno te samo želi zgrabiti i držati jer si ga upravo tada udarila palicom. Znam što bih ja učinila. Karma.
    
  "Karma," promrmlja Nina, shvativši nešto nakon noći u jacuzziju sa Samom. "Bruich, rekla sam ti da će me Karma waterboardom. Moram ovo popraviti."
    
  Proklinjući samu sebe zbog pukog praznovjerja, požurila je kroz snažnu struju kako bi stigla do utopljenika. Ruke su mu divlje mahale, lice potopljeno dok je povjesničar jurio prema njemu. Glavni problem s kojim se Nina susrela bila je njezina sitna građa. Jednostavno nije bila dovoljno teška da spasi odraslog muškarca, a voda ju je oborila s nogu čim je ušla u vrtlog, u koji se ulijevalo još više jezerske vode.
    
  "Drži se!" vrisnula je, pokušavajući se uhvatiti za jednu od željeznih rešetki koje su zatvarale uske prozore koji su vodili u podrum. Voda je bila silovita, gurala ju je pod vodu i bez otpora joj probijala jednjak i pluća, ali dala je sve od sebe da ne popusti stisak dok je posezala za redovnikovim ramenom. "Uhvati me za ruku! Pokušat ću te izvući!" vrisnula je dok joj je voda ulazila u usta. "Dugujem toj prokletoj mački osvetu", rekla je nikome posebno dok je osjećala kako joj se ruka zatvara oko podlaktice, stišćući joj podlakticu.
    
  Povukla ga je svom snagom, čak i samo da mu pomogne doći do daha, ali Ninino umorno tijelo počelo ju je izdavati. Ponovno je uzalud pokušavala, gledajući kako zidovi podruma pucaju pod težinom vode, koja će se uskoro srušiti na oboje, u njihovu neizbježnu smrt.
    
  "Hajde!" vrisnula je, ovaj put odlučivši prisloniti čizmu na zid i upotrijebiti tijelo kao polugu. Napor je bio prevelik za Ninine fizičke sposobnosti i osjetila je kako joj se rame iščašilo dok ju je redovnikova težina, u kombinaciji s udarom, otkinula iz rotatorne manžete. "Isuse Kriste!" vrisnula je u agoniji neposredno prije nego što ju je preplavio bujica blata i vode.
    
  Poput uzburkanog, tekućeg ludila razbijajućeg oceanskog vala, Ninino se tijelo silovito trznulo i bilo bačeno prema podnožju raspadajućeg zida, ali je i dalje osjećala redovnikovu ruku koja ju je čvrsto držala. Dok joj je tijelo drugi put udarilo o zid, Nina se zdravom rukom uhvatila za pult. "Samo drži glavu gore", nagovarao ju je unutarnji glas. "Samo se pretvaraj da je ovo stvarno jak udarac, jer ako to ne učiniš, više nikada nećeš vidjeti Škotsku."
    
  S posljednjim urlikom, Nina se podigla s površine vode, oslobađajući se sile koja je držala redovnika, a on je jurnuo prema gore poput plutače. Na trenutak je izgubio svijest, ali kad je čuo Ninin glas, otvorio je oči. "Jesi li sa mnom?" povikala je. "Molim te, uhvati se za nešto, jer više ne mogu podnijeti tvoju težinu! Ruka mi je teško ozlijeđena!"
    
  Učinio je kako ga je zamolila, držeći se za jednu od rešetki susjednog prozora, održavši se na nogama. Nina je bila iscrpljena do nesvijesti, ali imala je dijamante i htjela je pronaći Sama. Htjela je biti sa Samom. On joj je pružao osjećaj sigurnosti, a to joj je sada bilo potrebno više od svega.
    
  Vodeći ranjenog redovnika, popela se na vrh ograđenog zida kako bi ga slijedila do potpornog zida gdje ju je čekao kanu. Redovnik je nije progonio, već je skočila na mali čamac i bijesno veslala preko jezera Tana. Očajnički se osvrćući svakih nekoliko koraka, Nina je potrčala natrag do Sama, nadajući se da se nije utopio s ostatkom Verete. U blijedom jutarnjem svjetlu, s molitvama protiv grabežljivaca na usnama, Nina je otplovila s umanjenog otoka, koji je sada bio tek usamljeni svjetionik u daljini.
    
    
  30
  Juda, Brut i Kasije
    
    
  U međuvremenu, dok su se Nina i Sam borili s vlastitim poteškoćama, Patrick Smith je dobio zadatak organizirati dostavu Svetog kovčega na njegovo mjesto počivanja na Mount Yehi, blizu Axuma. Pripremio je dokumente koje su trebali potpisati pukovnik Yeaman i g. Carter za dostavu u sjedište MI6. Administracija g. Cartera, kao šefa MI6, zatim bi podnijela dokumente sudu u Purdueu kako bi se slučaj zatvorio.
    
  Joe Carter je stigao u zračnu luku Axum nekoliko sati ranije kako bi se sastao s pukovnikom J. Yimenuom i pravnim predstavnicima etiopske vlade. Oni bi nadgledali dostavu, ali Carter je bio oprezan zbog ponovnog nalaska u društvo Davida Perduea, bojeći se da će škotski milijarder pokušati otkriti Carterov pravi identitet kao Josepha Karstena, člana prvog ranga zlokobnog Reda Crnog Sunca.
    
  Tijekom vožnje do šatorskog kampa u podnožju planine, Karstenove su misli jurile. Perdue je postajao ozbiljna odgovornost ne samo za njega već i za Crno Sunce u cjelini. Njihovo spašavanje Čarobnjaka kako bi planet gurnuli u strašnu ponor katastrofe napredovalo je kao na licu mjesta. Njihov plan mogao je propasti samo ako bi se otkrio Karstenov dvostruki život i organizacija, a ti problemi imali su samo jedan okidač: Davida Perduea.
    
  "Jeste li čuli za poplave u sjevernoj Europi koje sada haraju Skandinavijom?" upitao je pukovnik Yimena Karstena. "Gospodine Carter, ispričavam se zbog neugodnosti koje uzrokuju nestanci struje, ali veći dio sjeverne Afrike, kao i Saudijska Arabija, Jemen, pa čak i Sirija, pati od mraka."
    
  "Da, čuo sam to. Prije svega, to mora biti strašan teret za gospodarstvo", rekao je Karsten, briljantno igrajući ulogu neznalice, dok je on bio arhitekt trenutne globalne dileme. "Siguran sam da bismo, ako svi udružimo svoju pamet i financijske rezerve, mogli spasiti ono što je ostalo od naših zemalja."
    
  Uostalom, to je bio cilj Crnog Sunca. Nakon što svijet opustoše prirodne katastrofe, industrijski kvarovi i sigurnosne prijetnje koje dovedu do velikih pljački i razaranja, organizacija će biti dovoljno osakaćena da sruši sve supersile. Sa svojim neograničenim resursima, vještim stručnjacima i kolektivnim bogatstvom, Red će moći preuzeti svijet pod novim fašističkim režimom.
    
  "Ne znam što će vlada učiniti ako ova tama, a sada i poplave, uzrokuju još štete, gospodine Carter. Jednostavno ne znam", jadikovao je Yeeman nad zvukom zveckanja vožnje. "Pretpostavljam da UK ima neku vrstu izvanredne mjere?"
    
  "Moraju", odgovorio je Karsten, s nadom gledajući Yimenu, a njegove oči nisu odavale prezir prema onima koje je smatrao inferiornima. "Što se tiče vojske, pretpostavljam da ćemo svoje resurse iskoristiti najbolje što možemo protiv Božje volje." Slegnuo je ramenima, djelujući suosjećajno.
    
  "Istina je", odgovorio je Yimenu. "To su Božja djela; okrutnog i ljutitog Boga. Tko zna, možda smo na rubu izumiranja."
    
  Karsten je morao potisnuti osmijeh, osjećajući se poput Noe, gledajući kako obespravljeni dočekuju svoju sudbinu u rukama boga kojeg nisu dovoljno štovali. Trudeći se da se ne zanese trenutkom, rekao je: "Uvjeren sam da će najbolji od nas preživjeti ovu apokalipsu."
    
  "Gospodine, stigli smo", rekao je vozač pukovniku Yeamanu. "Izgleda da je Purdueov tim već stigao i unio Svetu kutiju unutra."
    
  "Zar nema nikoga ovdje?" zacvilio je pukovnik Yimenu.
    
  "Da, gospodine. Vidim specijalnog agenta Smitha kako nas čeka kraj kamiona", potvrdio je vozač.
    
  "Oh, dobro", uzdahnuo je pukovnik Yimenu. "Ovaj čovjek je dorastao zadatku. Moram vam čestitati na specijalnom agentu Smithu, gospodine Carter. Uvijek je korak ispred i osigurava da se sve naredbe izvrše."
    
  Karsten se trznuo na Yimenu Smithovu pohvalu, glumeći osmijeh. "O, da. Zato sam inzistirao da specijalni agent Smith prati gospodina Perduea na ovom putovanju. Znao sam da će on biti jedina osoba za taj posao."
    
  Izašli su iz auta i sreli Patricka, koji ih je obavijestio da je rani dolazak Purdueove grupe posljedica promjene vremena, zbog čega su prisiljeni krenuti alternativnom rutom.
    
  "Čudno mi je bilo što tvoj Herkul nije bio na aerodromu Axum", primijetio je Karsten, skrivajući koliko je bijesan što je njegov određeni ubojica ostao bez mete na određenom aerodromu. "Gdje si sletio?"
    
  Patricku se nije svidio ton njegovog nadređenog, ali budući da nije bio upućen u pravi identitet svog šefa, nije imao pojma zašto je cijenjeni Joe Carter toliko inzistirao na trivijalnoj logistici. "Pa, gospodine, pilot nas je ostavio u Dunshi i nastavio prema drugoj pisti kako bi nadgledao popravke štete nastale tijekom slijetanja."
    
  Karsten nije imao prigovora na to. Zvučalo je savršeno logično, posebno s obzirom na to da je većina cesta u Etiopiji bila nepouzdana, a kamoli teška za održavanje tijekom sušnih poplava koje su nedavno opustošile zemlje kontinenata oko Sredozemlja. Svesrdno je prihvatio Patrickovu lukavu laž pukovniku Yimenuu i predložio da krenu u planine kako bi se uvjerili da Purdue ne sprema neku vrstu prijevare.
    
  Pukovnik Yimenu je tada primio poziv na svoj satelitski telefon i, ispričavši se, otišao, gestikulirajući delegatima MI6-a da nastave s inspekcijom objekta. Jednom unutra, Patrick i Karsten, zajedno s dvojicom Patrickovih dodijeljenih ljudi, slijedili su zvuk Perdueovog glasa kako bi pronašli put.
    
  "Ovuda, gospodine. Zahvaljujući ljubaznosti gospodina Aja Kire, uspjeli su osigurati područje kako bi osigurali da se Sveta kutija vrati na svoje izvorno mjesto bez straha od urušavanja", obavijestio je Patrick svog nadređenog.
    
  "Zna li gospodin Kira kako spriječiti lavine?" upitao je Karsten. S velikom snishodljivošću dodao je: "Mislio sam da je samo vodič."
    
  "Tako je, gospodine", objasnio je Patrick. "Ali on je također i kvalificirani građevinski inženjer."
    
  Vijugavi, uski hodnik vodio ih je do dvorane gdje je Perdue prvi put susreo mještane, neposredno prije nego što je ukrao Sveti kovčeg, zamijenjen za Kovčeg Saveza.
    
  "Dobro veče, gospodo", pozdravio je Karsten, a glas mu je odzvanjao u Perdueovim ušima poput pjesme terora, kidajući mu dušu mržnjom i užasom. Neprestano se podsjećao da više nije zarobljenik, da je u sigurnom društvu Patricka Smitha i njegovih ljudi.
    
  "O, zdravo", veselo je pozdravio Perdue, upirući Karstena svojim ledenoplavim pogledom. Podrugljivo je naglasio šarlatanovo ime. "Baš mi je drago vidjeti vas... gospodine Carter, zar ne?"
    
  Patrick se namrštio. Mislio je da Perdue zna ime svog šefa, ali budući da je bio pronicljiv, Patrick je brzo shvatio da se između Perduea i Cartera događa nešto više.
    
  "Vidim da ste počeli bez nas", primijetio je Karsten.
    
  "Objasnio sam gospodinu Carteru zašto smo došli rano", rekao je Patrick Perdue. "Ali sada se samo moramo brinuti o tome kako vratiti ovu relikviju kako bismo svi mogli ići kući, u redu?"
    
  Unatoč prijateljskom tonu, Patrick je osjetio kako se napetost oko njih steže poput omče oko vrata. Tvrdio je da je to bio samo neželjeni emocionalni izljev, potaknut lošim okusom koji je krađa relikvije ostavila u ustima svih. Karsten je primijetio da je Sveta kutija pravilno vraćena na mjesto, a kad se okrenuo da pogleda iza sebe, shvatio je da se pukovnik J. Yimenu, srećom, još nije vratio.
    
  "Specijalni agente Smith, biste li se, molim vas, pridružili gospodinu Purdueu u Svetoj loži?" uputio je Patricka.
    
  "Zašto?" namrštio se Patrick.
    
  Patrick je odmah prepoznao istinu o namjerama svog nadređenog. "Zato što sam ti to prokleto dobro rekao, Smith!" bijesno je zarežao, izvlačeći pištolj. "Daj mi svoj pištolj, Smith!"
    
  Perdue se ukočio na mjestu, podižući ruke u znak predaje. Patrick je bio zapanjen, ali je ipak poslušao svog nadređenog. Njegova dva podređena su se nesigurno vrpoljila, ali su se ubrzo smirila, odlučivši zadržati oružje u futrolama i ostati nepomični.
    
  "Konačno pokazuješ svoje pravo lice, Karsten?" podrugljivo je upitao Perdue. Patrick se zbunjeno namrštio. "Vidiš, Paddy, ovaj čovjek kojeg poznaješ kao Joea Cartera zapravo je Joseph Karsten, poglavar austrijske podružnice Reda Crnog Sunca."
    
  "O, moj Bože", promrmljao je Patrick. "Zašto mi nisi rekao?"
    
  "Nismo htjeli da se upleteš, Patrick, pa smo te držali u neznanju", objasnio je Perdue.
    
  "Dobar posao, Davide", zastenjao je Patrick. "Mogao sam ovo izbjeći."
    
  "Ne, to ne bi mogao učiniti!" viknuo je Karsten, a njegovo debelo, crveno lice drhtalo je od podsmijeha. "Postoji razlog zašto sam ja šef britanske vojne obavještajne službe, a ti nisi, momče. Planiram unaprijed i radim svoju zadaću."
    
  "Dečko?" Perdue se nasmijao. "Prestani se pretvarati da si dostojan Škota, Karsten."
    
  "Karsten?" upitao je Patrick, mršteći se na Purduea.
    
  "Joseph Karsten, Patrik. Red Crnog sunca, prvog stupnja, i izdajica s kojim se sam Iškariot nije mogao usporediti."
    
  Karsten je uperio svoje službeno oružje ravno u Purduea, ruka mu se snažno tresla. "Trebao sam te dokrajčiti kod tvoje majke, ti prepovlašteni termite!" siktao je kroz svoje debele, kestenjaste obraze.
    
  "Ali bio si previše zauzet bježanjem da bi spasio majku, zar ne, podla kukavice?", mirno reče Perdue.
    
  "Zatvori usta, izdajice! Ti si bio Renatus, vođa Crnog Sunca...!" vrisnuo je.
    
  "Po defaultu, ne po izboru", ispravio ga je Perdue za Patricka.
    
  "...i odlučio si se odreći sve te moći da bi umjesto toga svojim životnim zadatkom bio uništiti nas. Nas! Veliku arijska lozu, odgojenu od bogova, odabranu da vlada svijetom! Ti si izdajica!" zaurlao je Karsten.
    
  "Dakle, što ćeš učiniti, Karsten?" upitao je Perdue dok je austrijski luđak gurnuo Patricka u bok. "Hoćeš li me upucati pred svojim agentima?"
    
  "Ne, naravno da ne", nasmijao se Karsten. Brzo se okrenuo i ispalio dva metka u svakog od Patrickovih članova MI6 podrške. "Neće biti svjedoka. Ova zloba završava ovdje, zauvijek."
    
  Patricku je bilo mučno. Pogled na njegove ljude kako leže mrtvi na podu špilje u stranoj zemlji razbjesnio ga je. Bio je odgovoran za sve njih! Trebao je znati tko je neprijatelj. Ali Patrick je ubrzo shvatio da ljudi u njegovom položaju nikada ne mogu sa sigurnošću znati kako će se stvari odvijati. Jedino što je sigurno znao bilo je da je sada praktički mrtav.
    
  "Yimenu će se uskoro vratiti", objavio je Karsten. "A ja se vraćam u Ujedinjeno Kraljevstvo kako bih zatražio tvoju imovinu. Uostalom, ovaj put te neće smatrati mrtvim."
    
  "Samo zapamti jednu stvar, Karsten", odvrati Perdue, "imaš puno za izgubiti. Ne znam. I ti imaš imanja."
    
  Karsten je povukao okidač pištolja. "Što to radiš?"
    
  Perdue je slegnuo ramenima. Ovaj put bio je oslobođen svakog straha od posljedica onoga što će reći, jer je prihvatio kakvu god ga sudbinu čekala. "Ti", nasmiješio se Perdue, "imaš ženu i kćeri. Neće li one biti kod kuće u Salzkammergutu za, oh", pjevao je Perdue, pogledavši na sat, "oko četiri sata?"
    
  Karstenove su se oči raširile, nosnice su mu se raširile i ispustio je prigušen krik krajnje frustracije. Nažalost, nije mogao pucati u Perduea, jer je moralo izgledati kao nesreća kako bi Karsten bio oslobođen, kako bi mu Yimena i mještani povjerovali. Tek tada je Karsten mogao glumiti žrtvu okolnosti kako bi skrenuo pozornost sa sebe.
    
  Perdueu se prilično svidio Karstenov zapanjeni, užasnuti pogled, ali je mogao čuti Patricka kako teško diše pokraj sebe. Bilo mu je žao svog najboljeg prijatelja Sama, koji je ponovno bio na rubu smrti zbog svoje veze s Perdueom.
    
  "Ako se išta dogodi mojoj obitelji, poslat ću Clivea da tvojoj djevojci, toj kučki Gould, priušti najbolje što može... prije nego što ti ga uzme!" upozorio je Karsten, pljuvajući kroz debele usne, oči su mu gorjele od mržnje i poraza. "Hajde, Ajo."
    
    
  31
  Let iz Verete
    
    
  Karsten se uputio prema izlazu iz planine, ostavljajući Perduea i Patricka potpuno zapanjene. Adjo je slijedio Karstena, ali je zastao na ulazu u tunel kako bi odlučio o Perdueovoj sudbini.
    
  "Što je dovraga!" zarežao je Patrick dok je njegova veza sa svim izdajicama završavala. "Ti? Zašto baš ti, Ajo? Kako? Spasili smo te od prokletog Crnog Sunca, a sad si im miljenik?"
    
  "Nemoj ovo shvatiti osobno, Smith-Efendi", upozorio je Ajo, a njegova tanka, tamna ruka počivala je odmah ispod kamenog ključa veličine dlana. "Ti, Perdue Efendi, mogao bi ovo shvatiti vrlo osobno. Zbog tebe je moj brat Donkor ubijen. Zamalo sam ubijen da ti pomognem ukrasti ovu relikviju, a onda?" ljutito je zavijao, a prsa su mu se nadimala od bijesa. "Onda si me ostavio da umrem prije nego što su me tvoji suučesnici oteli i mučili kako bi saznali gdje si! Sve sam ovo podnio zbog tebe, Efendi, dok si ti s radošću jurio za onim što si pronašao u toj Svetoj Kovčezi! Imaš sve razloge da moju izdaju shvatiš osobno i nadam se da ćeš večeras polako propasti pod teškim kamenom." Pogledao je po ćeliji. "Ovo je mjesto gdje sam bio proklet da te sretnemo, i ovo je mjesto gdje te proklinjem da budeš pokopan."
    
  "Bože, Davide, stvarno znaš kako steći prijatelje", promrmljao je Patrick pokraj njega.
    
  "Napravio si mu ovu zamku, zar ne?" pretpostavio je Perdue, a Ajo je kimnuo glavom, potvrđujući njegove strahove.
    
  Vani su čuli Karstena kako viče pukovniku. Yimenovi ljudi moraju bježati. To je bio Ajov signal i pritisnuo je brojčanik pod rukom, uzrokujući strašnu tutnjavu u stijeni iznad njih. Potporno kamenje koje je Ajo pažljivo podigao u danima koji su prethodili sastanku u Edinburghu srušilo se. Nestao je u tunelu, trčeći pored ispucalih zidova hodnika. Spoticao se na noćnom zraku, već prekriven krhotinama i prašinom od urušavanja.
    
  "Još su unutra!" vrisnuo je. "Drugi će ljudi biti zgnječeni! Morate im pomoći!" Ajo je zgrabio pukovnika za košulju, pretvarajući se da ga očajnički nagovara. Ali pukovnik... Yimenu ga je odgurnuo, srušivši ga na tlo. "Moja zemlja je pod vodom, prijeti životima moje djece i postaje sve destruktivnija dok mi razgovaramo, a vi me držite ovdje zbog urušavanja?" Yimenu je ukorio Aja i Karstena, odjednom izgubivši smisao za diplomaciju.
    
  "Razumijem, gospodine", suho će Karsten. "Smatrajmo ovaj nesretni incident za sada krajem Relicove propasti. Uostalom, kao što kažete, morate se brinuti za djecu. Potpuno razumijem hitnost spašavanja vaše obitelji."
    
  S tim riječima, Karsten i Adjo promatrali su pukovnika. Yimenu i njegov vozač odlazili su u ružičasti nagovještaj zore na horizontu. Gotovo je bilo vrijeme za povratak Svete kutije. Uskoro će lokalni građevinski radnici biti dobro raspoloženi, iščekujući, kako su mislili, Perdueov dolazak, planirajući dobro pretući sijedokosog zlikovca koji je opljačkao blago njihove zemlje.
    
  "Idi provjeriti jesu li se ispravno srušili, Ajo", naredio je Karsten. "Požuri, moramo ići."
    
  Ajo Kira požurio je do mjesta gdje je nekad bio ulaz u planinu Yeha kako bi se uvjerio da je njezino rušenje potpuno i konačno. Nije vidio Karstena kako ga prati i, nažalost, saginjanje da procijeni uspjeh svog rada koštalo ga je života. Karsten je podigao jedan od teških kamenova iznad glave i srušio ga na Ajov potiljak, odmah ga zdrobivši.
    
  "Nema svjedoka", šapnuo je Karsten, otresajući prašinu s ruku i krećući se prema Purdueovom kamionu. Iza njega, tijelo Adjoa Kire prekrivalo je rastresito kamenje i ruševine ispred urušenog ulaza. S drobljenom lubanjom koja je ostavljala groteskni trag u pustinjskom pijesku, nije bilo sumnje da će izgledati kao još jedna žrtva odrona kamenja. Karsten se okrenuo u Purdueovom vojnom kamionu 'Dva i pol', jureći natrag svojoj kući u Austriji prije nego što ga nadolazeće vode Etiopije uhvate u zamku.
    
  Južnije, Nina i Sam imali su manje sreće. Cijelo područje oko jezera Tana bilo je pod vodom. Ljudi su bili bijesni, paničarili su ne samo zbog poplava već i zbog neobjašnjive prirode voda. Rijeke i bunari tekli su bez ikakvog izvora energije. Nije bilo kiše, ali fontane su izbijale niotkuda iz suhih korita.
    
  Gradovi diljem svijeta patili su od nestanaka struje, potresa i poplava, uništavajući važne zgrade. Sjedište UN-a, Pentagon, Svjetski sud u Haagu i brojne druge institucije odgovorne za red i napredak bili su uništeni. Do tada su se bojali da bi zračna pista u Danshi mogla biti potkopana, ali Sam je bio pun nade, jer je zajednica bila dovoljno daleko da jezero Tana neće biti izravno pogođeno. Također je bilo dovoljno daleko u unutrašnjosti da bi prošlo neko vrijeme prije nego što bi ocean mogao doći do njega.
    
  U sablasnoj izmaglici rane zore, Sam je vidio noćno uništenje u svoj njegovoj strašnoj stvarnosti. Snimao je ostatke tragedije što je češće mogao, pazeći da štedi bateriju u svojoj kompaktnoj videokameri, dok je nestrpljivo čekao da mu se Nina vrati. Negdje u daljini stalno je čuo čudan zvuk zujanja koji nije mogao prepoznati, ali ga je pripisao nekoj vrsti slušne halucinacije. Nije spavao više od dvadeset četiri sata i osjećao je posljedice umora, ali morao je ostati budan da ga Nina pronađe. Osim toga, radila je naporan posao i dugovao joj je da bude tamo kada se vrati, a ne ako se vrati. Napustio je negativne misli koje su ga mučili o njezinoj sigurnosti na jezeru punom izdajničkih stvorenja.
    
  Kroz svoj objektiv, suosjećao je s građanima Etiopije, koji su sada bili prisiljeni napustiti svoje domove i svoje živote kako bi preživjeli. Neki su gorko plakali s krovova svojih kuća, drugi su previjali svoje rane. S vremena na vrijeme, Sam je nailazio na plutajuća tijela.
    
  "Isuse Kriste", promrmljao je, "ovo je zaista kraj svijeta."
    
  Fotografirao je golemo vodeno prostranstvo koje se činilo beskrajnim pred njegovim očima. Dok je istočno nebo obojeno u ružičasto i žuto obzor, nije mogao ne primijetiti ljepotu pozadine na kojoj se odvijala ova strašna predstava. Mirna voda prestala je na trenutak uzburkavati i ispunjavati jezero, uljepšavajući krajolik; ptičji svijet nastanjivao je tekuće zrcalo. Mnogi su još uvijek bili u svojim bazenima, lovili hranu ili jednostavno plivali. Ali među njima, samo se jedan mali čamac kretao - stvarno se kretao. Činilo se da je to jedini brod koji je negdje plovio, na zabavu gledatelja na drugim čamcima.
    
  "Nina," nasmiješio se Sam. "Znam da si to ti, dušo!"
    
  Zumirao je na brzo krećući se brod, čuvši iritantno zavijanje nepoznatog zvuka, ali kad se leća prilagodila za bolji vid, Samov osmijeh je nestao. "O, moj Bože, Nina, što si učinila?"
    
  Slijedilo je pet jednako brzih čamaca, usporenih samo Nininom prednošću. Njezin izraz lica govorio je sam za sebe. Panika i bolan napor iskrivili su joj prekrasne crte lica dok je veslala udaljavajući se od redovnika koji su je progonili. Sam je skočio sa svog mjesta u gradskoj vijećnici i otkrio izvor čudnog zvuka koji ga je zbunjivao.
    
  Vojni helikopteri doletjeli su sa sjevera kako bi pokupili civile i prevezli ih na kopno dalje na jugoistoku. Sam je izbrojao oko sedam helikoptera koji su povremeno slijetali kako bi pokupili ljude iz njihovih privremenih skladišta. Jedan, CH-47F Chinook, stajao je nekoliko blokova dalje dok je pilot okupljao nekoliko ljudi za zračni prijevoz.
    
  Nina je gotovo stigla do ruba grada, lica blijedog i mokrog od umora i rana. Sam se probijao kroz teške vode kako bi je stigao prije redovnika koji su pratili njezin trag. Znatno je usporila jer ju je ruka počela izdavati. Sam je svom snagom koristio ruke kako bi se kretao, savladavajući rupe, oštre predmete i druge podvodne prepreke koje nije mogao vidjeti.
    
  "Nina!", viknuo je.
    
  "Pomozi mi, Same! Iščašila sam rame!" zastenjala je. "Ništa mi nije ostalo. M-molim te, samo je..." zamucala je. Kad je stigla do Sama, on ju je podigao u naručje i, okrećući se, ušuljao se u skupinu zgrada južno od gradske vijećnice kako bi pronašao mjesto za skrivanje. Iza njih, redovnici su dozivali ljude da im pomognu uhvatiti lopove.
    
  "O, sranje, u velikim smo sranju", promuklo je rekao. "Možeš li još trčati, Nina?"
    
  Tamne su joj oči zatreperile i zastenjala je, stežući se za ruku. "Kad bi samo mogla ovo ponovno uključiti, stvarno bih se mogla potruditi."
    
  Tijekom svih godina terenskog rada, snimanja i izvještavanja u ratnim zonama, Sam je naučio vrijedne vještine od bolničara hitne pomoći s kojima je radio. "Neću lagati, dušo", upozorio je. "Ovo će užasno boljeti."
    
  Dok su voljni građani provlačili uskim uličicama kako bi pronašli Ninu i Sama, bili su prisiljeni šutjeti dok su izvodili Nininu operaciju zamjene ramena. Sam joj je pružio svoju torbu kako bi mogla zagristi remen, a dok su njihovi progonitelji vrištali u vodi ispod, Sam joj je jednom nogom stao na prsa, držeći njezinu drhtavu ruku u objema.
    
  "Spremna?" prošaptao je, ali Nina je samo zatvorila oči i kimnula. Sam ju je snažno povukao za ruku, polako je odvajajući od svog tijela. Nina je vrisnula u agoniji pod ceradom, suze su joj tekle ispod kapaka.
    
  "Čujem ih!" netko je uzviknuo na njihovom materinjem jeziku. Sam i Nina nisu trebali znati jezik da bi razumjeli izjavu, a on joj je nježno okrenuo ruku dok se nije poravnala s rotatornom manšetom prije nego što je utišao. Ninin prigušeni krik nije bio dovoljno glasan da ga čuju redovnici koji su ih tražili, ali dvojica muškaraca već su se penjala ljestvama koje su virile iz vode kako bi ih pronašli.
    
  Jedan od njih bio je naoružan kratkim kopljem i krenuo je ravno prema Nininom slabom tijelu, ciljajući oružjem u njezina prsa, ali Sam je presreo palicu. Udario ga je ravno u lice, privremeno ga onesvijestivši, dok je drugi napadač skočio s prozorske daske. Sam je zamahnuo kopljem poput bejzbolskog junaka, razbivši čovjeku jagodicu pri udarcu. Čovjek kojeg je udario došao je k sebi. Istrgnuo je koplje Samu i udario ga u bok.
    
  "Sam!" zaurla Nina. "Glavu gore!" Pokušala je ustati, ali bila je preslaba pa je bacila svoju Berettu na njega. Novinar je zgrabio vatreno oružje i jednim pokretom potopio napadačevu glavu, ispalivši mu metak u potiljak.
    
  "Morali su čuti pucanj", rekao joj je, pritiskajući ubodnu ranu. Na poplavljenim ulicama nastala je buka, usred zaglušujućeg leta vojnih helikoptera. Sam je provirio sa svog mjesta na uzvisini i vidio da helikopter još uvijek stoji.
    
  "Nina, možeš li hodati?" upitao je ponovno.
    
  S mukom se uspravila. "Mogu hodati. Kakav je plan?"
    
  "Sudeći po vašoj sramoti, pretpostavljam da ste uspjeli doći do dijamanata kralja Salomona?"
    
  "Da, u lubanji u mom ruksaku", odgovorila je.
    
  Sam nije imao vremena pitati o spominjanju lubanje, ali bio je sretan što je osvojila nagradu. Premjestili su se u susjednu zgradu i pričekali da se pilot vrati u Chinook prije nego što su tiho šepali prema njemu dok su spašene muškarce smještali. Na njihovom tragu, ne manje od petnaest redovnika s otoka i šest muškaraca iz Vetere progonili su ih kroz uzburkane vode. Dok se kopilot pripremao zatvoriti vrata, Sam je prislonio cijev pištolja na sljepoočnicu.
    
  "Stvarno ne želim ovo učiniti, prijatelju, ali moramo ići na sjever, i to sada!" nasmijao se Sam, držeći Ninu za ruku i zadržavajući je iza sebe.
    
  "Ne! Ne možete to učiniti!" oštro je prosvjedovao kopilot. Krici bijesnih redovnika postajali su sve bliži. "Ostajete iza!"
    
  Sam nije mogao dopustiti da ih išta spriječi u ukrcavanju u helikopter i morao je dokazati da je ozbiljan. Nina je pogledala unatrag prema bijesnoj gomili koja je bacala kamenje na njih dok su se približavali. Kamen je udario Ninu u sljepoočnicu, ali nije pala.
    
  "Isuse!" vrisnula je, pronašavši krv na prstima gdje je dodirnula glavu. "Vi žene kamenujete u svakoj prilici, vi prokleti primitivci..."
    
  Pucanj ju je ušutkao. Sam je pogodio kopilota u nogu, na užas putnika. Ciljao je u redovnike, zaustavivši ih u mjestu. Nina nije mogla među njima vidjeti redovnika kojeg je spasila, ali dok je tražila njegovo lice, Sam ju je zgrabio i povukao u helikopter, pun prestravljenih putnika. Kopilot je ležao stenjući na podu pored nje, a ona mu je skinula sigurnosni pojas kako bi mu previla nogu. U kokpitu, Sam, držeći pištolj, izdavao je naredbe pilotu, naređujući mu da krene na sjever prema Danshi, do mjesta sastanka.
    
    
  32
  Let iz Axuma
    
    
  U podnožju planine Yeha okupilo se nekoliko mještana, užasnuti prizorom mrtvog egipatskog vodiča, kojeg su svi poznavali s iskapanja. Još jedan šokantan događaj za njih bio je kolosalni odron stijena koji je zapečatio unutrašnjost planine. Nesigurni što učiniti, skupina kopača, arheoloških asistenata i osvetoljubivih mještana istraživala je neočekivani događaj, mrmljajući među sobom pokušavajući shvatiti što se točno dogodilo.
    
  "Ovdje su duboki tragovi guma, pa je ovdje bio teški kamion", predložio je jedan radnik, pokazujući na tragove u tlu. "Ovdje su bila dva, možda tri vozila."
    
  "Možda je to samo Land Rover koji dr. Hessian koristi svakih nekoliko dana", predložio je netko drugi.
    
  "Ne, eno ga, upravo tamo, baš tamo gdje ga je ostavio prije nego što je jučer otišao u Mekele po novi alat", uzvratio je prvi radnik, pokazujući na Land Rover arheologa u posjeti, parkiran pod platnenim krovom šatora nekoliko metara dalje.
    
  "Kako ćemo onda znati je li kutija vraćena? To je Ajo Kira. Mrtav. Perdue ga je ubio i uzeo kutiju!" viknuo je jedan čovjek. "Zato su uništili kameru!"
    
  Njegova agresivna dedukcija izazvala je priličnu uzbunu među mještanima u susjednim selima i u šatorima u blizini mjesta iskapanja. Neki od muškaraca pokušali su urazumiti, ali većina nije željela ništa više od čiste osvete.
    
  "Jesi li čuo to?" Perdue je upitao Patricka gdje su se pojavili s istočne padine planine. "Pokušavaju nas žive oderati, starče. Možeš li trčati po toj nozi?"
    
  "Bože moj", Patrick se namrštio. "Slomljen mi je gležanj. Pogledaj."
    
  Urušavanje koje je uzrokovao Ajo nije ubilo dvojicu muškaraca jer se Perdue sjetio ključne značajke svih Ajovih dizajna - izlaza za poštanski sandučić skrivenog ispod lažnog zida. Srećom, Egipćanin je Perdueu ispričao o drevnim metodama izgradnje zamki u Egiptu, posebno unutar drevnih grobnica i piramida. Tako su Perdue, Ajo i Ajoov brat Donkor uopće pobjegli sa Svetom kutijom.
    
  Prekriveni ogrebotinama, tragovima i prašinom, Perdue i Patrick pažljivo su se zavukli iza nekoliko velikih stijena u podnožju planine kako bi izbjegli otkrivanje. Patrick se stresao kad ga je oštra bol u desnom gležnju probadala sa svakim pokretom vučenja.
    
  "Možemo li... možemo li samo napraviti malu pauzu?" upitao je Purduea. Sijedokosi istraživač ga je pogledao.
    
  "Slušaj, prijatelju, znam da užasno boli, ali ako ne požurimo, naći će nas. Ne moram ti reći kakvo oružje ti tipovi koriste, zar ne? Lopate, kolce, čekiće..." Perdue je podsjetio svog suputnika.
    
  "Znam. Ovaj Landy je predaleko za mene. Uhvatit će me prije nego što napravim i drugi korak", priznao je. "Moja noga je u olupini. Samo naprijed, privuci im pažnju ili izađi i zovi pomoć."
    
  "Gluposti", odgovorio je Perdue. "Skupit ćemo ovog Landyja i nestati odavde."
    
  "Kako predlažeš da to učinimo?" dahtao je Patrick.
    
  Perdue je pokazao na alat za kopanje u blizini i nasmiješio se. Patrick je pratio njegov pogled. Nasmijao bi se zajedno s Perdueom da mu život ne ovisi o ishodu.
    
  "Nikako, Davide. Ne! Jesi li lud?" glasno je šapnuo, udarivši Perduea po ruci.
    
  "Možeš li zamisliti bolja invalidska kolica ovdje na šljunku?" Perdue se nasmiješio. "Budi spreman. Kad se vratim, idemo u Landy."
    
  "I pretpostavljam da ćeš tada imati vremena da ga povežeš?" upitao je Patrick.
    
  Purdue je izvukao svoj vjerni mali tablet, koji je služio kao nekoliko naprava u jednom.
    
  "Oh, ti malovjerni", nasmiješio se Patricku.
    
  Purdue je obično koristio njegove infracrvene i radarske funkcije ili ga je koristio kao komunikacijski uređaj. Međutim, stalno je poboljšavao uređaj, dodavao nove izume i usavršavao njegovu tehnologiju. Pokazao je Patricku mali gumb sa strane uređaja. "Električni udar. Imamo vidovnjaka, Paddy."
    
  "Što on radi?" Patrick se namrštio, povremeno prelazeći pogledom preko Purduea kako bi ostao na oprezu.
    
  "Pokreće strojeve", rekao je Perdue. Prije nego što je Patrick mogao razmisliti o odgovoru, Perdue je skočio i pojurio prema šupi za alat. Kretao se prikradajući se, naginjući svoje mršavo tijelo naprijed kako ga ne bi vidjeli.
    
  "Zasad je sve u redu, ludi gade", šapnuo je Patrick dok je gledao kako Perdue uzima auto. "Ali znaš da će ova stvar izazvati pomutnju, zar ne?"
    
  Pripremajući se za nadolazeću potjeru, Perdue je duboko udahnuo i procijenio koliko je gomila udaljena od njega i Patricka. "Idemo", rekao je i pritisnuo gumb za pokretanje Land Rovera. Na njemu nije bilo pokazivača osim onih na instrumentnoj ploči, ali neki ljudi blizu ušća planine mogli su čuti kako motor radi u praznom hodu. Perdue je odlučio da bi trebao iskoristiti njihovu trenutnu zbunjenost u svoju korist i pojurio je prema Patricku s škripavim automobilom.
    
  "Skoči! Brže!" viknuo je Patricku baš kad ga je ovaj htio stići. Agent MI6-a nasrnuo je na auto, zamalo ga prevrnuvši svojom brzinom, ali Purdueov adrenalin ga je zadržao na mjestu.
    
  "Eno ih! Ubijte te gadove!" zaurlao je čovjek, pokazujući na dvojicu muškaraca koji su jurili prema Land Roveru s automobilom.
    
  "Bože, nadam se da ima pun spremnik!" vikao je Patrick, zabijajući klimavu metalnu kantu ravno u suvozačka vrata terenca. "Moja kralježnica! Kosti mi se slome, Purdue. Isuse, ubijaš me ovdje!" bilo je sve što je gomila mogla čuti dok su jurili prema muškarcima u bijegu.
    
  Kad su stigli do suvozačevih vrata, Perdue je razbio prozor kamenom i otvorio vrata. Patrick se mučio izaći iz automobila, ali luđaci koji su se približavali uvjerili su ga da upotrijebi svoju rezervnu snagu te se bacio u auto. Pobjegli su, okrećući kotače, bacajući kamenje na svakoga u gomili tko im se previše približio. Tada je Perdue konačno nagazio na gas i smanjio udaljenost između njih i bande krvožednih mještana.
    
  "Koliko vremena imamo da stignemo do Dunshe?" upitao je Perdue Patricka.
    
  "Otprilike tri sata prije nego što bi se Sam i Nina trebali naći s nama tamo", obavijestio ga je Patrick. Pogledao je na pokazivač goriva. "O, moj Bože! Ovo nas neće dovesti dalje od 200 kilometara."
    
  "Dobro smo sve dok se udaljavamo od Sotonine košnice koja nam je u stopu", rekao je Perdue, još uvijek pogledavajući u retrovizor. "Morat ćemo kontaktirati Sama i saznati gdje su. Možda mogu dovesti Herculesa bliže da nas pokupi. Bože, nadam se da su još živi."
    
  Patrick je stenjao svaki put kad bi Land Rover naletio na rupu ili trznuo pri promjeni brzine. Gležanj ga je ubijao, ali bio je živ i to je bilo jedino važno.
    
  "Cijelo si vrijeme znao za Cartera. Zašto mi nisi rekao?" upitao je Patrick.
    
  "Rekao sam ti, nismo htjeli da budeš suučesnik. Ako nisi znao, nisi mogao biti umiješan."
    
  "A ovo s njegovom obitelji? Jesi li poslao nekoga da se brine i o njima?" upitao je Patrick.
    
  "O, moj Bože, Patrick! Nisam terorist. Blefirao sam", uvjeravao ga je Perdue. "Morao sam mu protresti kavez, a zahvaljujući Samovom istraživanju i krtici u Carstenu... Carterovom uredu, primili smo informaciju da su mu supruga i kćeri na putu do njegove kuće u Austriji."
    
  "Ne mogu vjerovati, dovraga", odgovorio je Patrick. "Ti i Sam biste se trebali prijaviti kao agenti Njezinog Veličanstva, razumijete? Ludi ste, nepromišljeni i tajnoviti do točke histerije, vas dvoje. A dr. Gould ne zaostaje puno."
    
  "Pa, hvala ti, Patrick", nasmiješio se Perdue. "Ali mi volimo svoju slobodu da, znaš, tiho obavljamo svoj prljavi posao."
    
  "Nema šanse," uzdahnuo je Patrick. "Koga je Sam koristio kao krticu?"
    
  "Ne znam", odgovorio je Perdue.
    
  "Davide, tko je dovraga ova krtica? Neću ga ošamariti, vjeruj mi", obrecnuo se Patrick.
    
  "Ne, stvarno ne znam", inzistirao je Perdue. "Obratio se Samu čim je otkrio Samovo nespretno hakiranje Karstenovih osobnih dosjea. Umjesto da mu smjesti, ponudio nam je da nam dostavi potrebne informacije pod uvjetom da Sam razotkrije Karstena kakav jest."
    
  Patrick je prevrtao informacije u glavi. Imalo je smisla, ali nakon ove misije više nije bio siguran kome može vjerovati. "Je li ti 'Krtica' dala Karstenove osobne podatke, uključujući lokaciju njegove imovine i tako dalje?"
    
  "Sve do njegove krvne grupe", rekao je Perdue smiješeći se.
    
  "Kako Sam planira razotkriti Karstena? Mogao bi legalno posjedovati imanje, a siguran sam da šef vojne obavještajne službe zna kako prikriti birokratsku proceduru", predložio je Patrick.
    
  "O, to je istina", složio se Perdue. "Ali odabrao je krive zmije za igru sa Samom, Ninom i sa mnom. Sam i njegova krtica hakirali su komunikacijske sustave servera koje Karsten koristi za vlastitu korist. Dok razgovaramo, alkemičar odgovoran za ubojstva dijamanata i globalne katastrofe kreće prema Karstenovoj vili u Salzkammergutu."
    
  "Za što?" upitao je Patrick.
    
  "Karsten je objavio da ima dijamant na prodaju", slegnuo je ramenima Perdue. "Vrlo rijedak primarni kamen zvan Sudansko oko. Poput primarnih kamenova Celeste i Faraona, Sudansko oko može stupiti u interakciju s bilo kojim manjim dijamantom koje je kralj Salomon izradio nakon što je dovršio svoj Hram. Potrebni su prosti brojevi za oslobađanje svake kuge koju je vezao kralj Salomon sa sedamdeset i dva dijamanta."
    
  "Fascinantno. A sada nas ono što ovdje doživljavamo prisiljava da preispitamo svoj cinizam", primijetio je Patrick. "Bez prostih brojeva, Mađioničar ne može izvesti svoju đavolsku alkemiju?"
    
  Perdue je kimnuo. "Naši egipatski prijatelji u Promatračima zmajeva obavijestili su nas da su, prema njihovim svicima, čarobnjaci kralja Salomona svaki kamen dodijelili određenom nebeskom tijelu", prenio je. "Naravno, tekst, koji prethodi poznatim spisima, tvrdi da je bilo dvjesto palih anđela i da je Salomon pozvao sedamdeset i dvoje od njih. Tu dolaze do izražaja zvjezdane karte povezane sa svakim dijamantom."
    
  "Ima li Karsten sudansko oko?" upitao je Patrick.
    
  "Ne, imam ga. To je jedan od dva dijamanta koje su moji posrednici uspjeli nabaviti, od mađarske barunice na rubu bankrota i talijanskog udovca koji želi započeti novi život daleko od svojih mafijaških rođaka. Možete li vjerovati? Imam dva od tri prosta broja. Drugi, Celeste, je u posjedu Čarobnjaka."
    
  "I Karsten ih je stavio na prodaju?" Patrick se namrštio, pokušavajući shvatiti sve to.
    
  "Sam je to učinio koristeći Karstenovu osobnu e-poštu", objasnio je Perdue. "Karsten nema pojma da Čarobnjak, gospodin Raya, dolazi kupiti njegov sljedeći vrhunski dijamant od njega."
    
  "O, to je dobro!" Patrick se nasmiješio i pljesnuo rukama. "Sve dok možemo dostaviti preostale dijamante majstoru Penekalu i Ofaru, Raya ne može prirediti nikakva druga iznenađenja. Molim se Bogu da Nina i Sam uspiju doći do njih."
    
  "Kako da kontaktiramo Samova i Ninu? Moji su se uređaji izgubili tamo u cirkusu", upitao je Patrick.
    
  "Evo", rekao je Perdue. "Samo se pomakni dolje do Samovog imena i provjeri mogu li nas sateliti spojiti."
    
  Patrick je učinio kako je Perdue tražio. Mali zvučnik je nepravilno kliktao. Odjednom se Samov glas slabo zapucketao iz zvučnika: "Gdje si, dovraga, bio? Satima se pokušavamo povezati!"
    
  "Sam", rekao je Patrick, "na putu smo iz Axuma, prazni. Kad stigneš tamo, možeš li nas pokupiti ako ti pošaljemo koordinate?"
    
  "Slušajte, u gadnim smo sranju", rekao je Sam. "Ja", uzdahnuo je, "nekako sam... prevario pilota i oteo vojni spasilački helikopter. Duga priča."
    
  "O, moj Bože!" vrisnuo je Patrick i podigao ruke u zrak.
    
  "Upravo su sletjeli ovdje na pistu u Danshi, kao da sam ih prisilio, ali uhitit će nas. Vojnici su posvuda, pa mislim da vam ne možemo pomoći", jadikovao je Sam.
    
  U pozadini je Perdue čuo zujanje helikoptera i vriske ljudi. Zvučalo mu je kao ratna zona. "Sam, jesi li nabavio dijamante?"
    
  "Nina ih je dobila, ali sada će vjerojatno biti oduzeti", rekao je Sam, zvučeći apsolutno jadno i bijesno. "U svakom slučaju, potvrdi svoje koordinate."
    
  Perdueovo se lice izoštrilo, kao i uvijek kad bi pokušavao smisliti plan za izlazak iz neugodne situacije. Patrick je duboko udahnuo. "Svježe iz tave."
    
    
  33
  Apokalipsa nad Salzkammergutom
    
    
  Pod rosuljom kiše, Karstenovi prostrani, zeleni vrtovi bili su besprijekorno lijepi. U sivom pokrovu kiše, boje cvijeća činile su se gotovo luminiscentnima, a drveće se veličanstveno uzdizalo u bujnoj punini. Pa ipak, iz nekog razloga, sva ta prirodna ljepota nije mogla potisnuti teški osjećaj gubitka i propasti koji je visio u zraku.
    
  "Bože moj, u kakvom jadnom raju živiš, Joseph", primijetio je Liam Johnson dok je parkirao automobil ispod sjenovite skupine srebrnih breza i bujnih jela na brdu iznad imanja. "Baš kao i tvoj otac, Sotona."
    
  U ruci je držao malu vrećicu s nekoliko kubičnih cirkonija i jednim prilično velikim kamenom, koje je Purdueova asistentica osigurala na zahtjev svog šefa. Po Samovom uputstvu, Liam je dva dana ranije posjetio Raichtischusis kako bi preuzeo kamenje iz Purdueove privatne kolekcije. Atraktivna četrdesetogodišnjakinja, koja je upravljala Purdueovim financijama, bila je dovoljno ljubazna da upozori Liama na nestanak certificiranih dijamanata.
    
  "Ukradi ovo, pa ću ti odrezati jaja tupim škaricama za nokte, u redu?" rekla je šarmantna Škotlanđanka Liamu, dodajući mu vrećicu koju je trebao podmetnuti Karstenovoj vili. Bila je to uistinu ugodna uspomena, jer je i ona izgledala kao tip - nešto poput... Gospođice Moneypenny susreće Amerikanku Mary.
    
  Našavši se unutar lako dostupnog seoskog imanja, Liam se prisjetio kako je pažljivo proučio planove kuće kako bi pronašao put do radne sobe u kojoj je Karsten obavljao sve svoje tajne poslove. Vani se čulo osiguranje srednjeg ranga kako razgovara s kućnom pomoćnicom. Karstenova supruga i kćeri stigle su dva sata ranije, a sve tri su se povukle u svoje spavaće sobe kako bi malo odspavale.
    
  Liam je ušao u mali predvorje na kraju istočnog krila prvog kata. Lako je obio bravu ureda i dao svojoj pratnji još jedan špijun prije ulaska.
    
  "Sranje!" prošaptao je, gurajući se unutra, gotovo zaboravljajući gledati kamere. Liam je osjetio kako mu se želudac prevrće dok je zatvarao vrata za sobom. "Nacistički Disneyland!" prošaptao je u sebi. "O, moj Bože, znao sam da nešto smjeraš, Carter, ali ovo? Ovo je sranje više razine!"
    
  Cijeli ured bio je ukrašen nacističkim simbolima, slikama Himmlera i Göringa te nekoliko poprsja drugih visokorangiranih SS zapovjednika. Na zidu iza njegove stolice visio je transparent. "Ni slučajno! Red Crnog sunca", potvrdio je Liam, prikradajući se jezivom simbolu izvezenom crnim svilenim koncem na crvenoj satenskoj tkanini. Liama su najviše uznemiravali ponavljajući videoisječci ceremonija dodjele nagrada koje je nacistička stranka održala 1944., a koji su se neprestano vrtjeli na ravnom monitoru. Slučajno se pretvorio u drugu sliku, ovaj put s prikazom odvratnog lica Yvette Wolff, kćeri SS-Obergruppenführera Karla Wolffa. "To je ona", tiho je promrmljao Liam, "majka."
    
  Saberi se, mali, nagovarao te je Liamov unutarnji glas. Ne želiš provesti svoj posljednji trenutak u toj jami, zar ne?
    
  Za iskusnog stručnjaka za tajne operacije i stručnjaka za tehnološku špijunažu poput Liama Johnsona, otvaranje Karstenovog sefa bilo je dječja igra. Unutra je Liam pronašao još jedan dokument sa simbolom Crnog Sunca, službeni memorandum za sve članove u kojem se navodi da je Red pronašao prognanog egipatskog slobodnog zidara Abdula Rayu. Karsten i njegovi visokopozicionirani kolege dogovorili su Rayino puštanje iz turskog sanatorija nakon što je istraživanje otkrilo njegov rad tijekom Drugog svjetskog rata.
    
  Sama njegova dob, činjenica da je još uvijek živ i zdrav, bile su neshvatljive osobine koje su fascinirale Crno Sunce. U suprotnom kutu sobe, Liam je također instalirao CCTV monitor sa zvukom, sličan Karstenovim osobnim kamerama. Jedina je razlika bila u tome što je ovaj slao poruke sigurnosnoj službi gospodina Joea Cartera, gdje su ih Interpol i druge vladine agencije lako mogle presresti.
    
  Liamova misija bila je pažljivo orkestrirana operacija razotkrivanja podmuklog vođe MI6-a i otkrivanja njegove strogo čuvane tajne uživo na televiziji, baš kad ju je Purdue aktivirao. U kombinaciji s informacijama koje je Sam Cleave dobio za svoje ekskluzivno izvješće, ugled Joea Cartera bio je u ozbiljnoj opasnosti.
    
  "Gdje su?" Karstenov prodoran glas odjeknuo je kućom, prestrašivši prikradajućeg uljeza MI6. Liam je brzo stavio vrećicu s dijamantima u sef i zatvorio ga što je brže mogao.
    
  "Tko, gospodine?" upitao je zaštitar.
    
  "Moja žena! M-m-moje kćeri, vi ste proklete idiotinje!" zalajao je, a glas mu se širio pored uredskih vrata i cvilio sve do stubišta. Liam je mogao čuti interfon pored snimke na uredskom monitoru.
    
  "Gospodine Karsten, ovdje je čovjek koji vas želi vidjeti, gospodine. Zove li se Abdul Raya?" začuo se glas preko interfona u zgradi.
    
  "Što?" Karstenov vrisak dopro je odozgo. Liam se samo mogao nasmijati svom uspješnom poslu uokvirivanja. "Nemam dogovor s njim! Trebao bi biti u Brugesu i sijati pustoš!"
    
  Liam se prišuljao prema vratima ureda, slušajući Karstenove prigovore. Na taj je način mogao pratiti gdje se izdajica nalazi. Agent MI6-a iskliznuo je kroz prozor toaleta na drugom katu kako bi izbjegao glavna područja koja su sada često posjećivali paranoični zaštitari. Smijući se, trčao je dalje od zlokobnih zidova zastrašujućeg raja gdje se spremao dogoditi stravičan sukob.
    
  "Jesi li luda, Raya? Od kada ja imam dijamante za prodati?" zalajao je Karsten, stojeći na vratima svog ureda.
    
  "Gospodine Karsten, kontaktirali ste me nudeći prodaju sudanskog kamena za oči", mirno je odgovorio Raya, a crne oči su mu zasjale.
    
  "Sudansko oko? O čemu ti, u ime svega svetoga, pričaš?" siktao je Karsten. "Nismo te oslobodili zbog ovoga, Raya! Oslobodili smo te da izvršavaš naše naredbe, da baciš svijet na koljena! A sad dolaziš i gnjaviš me ovim apsurdnim glupostima?"
    
  Rayine su se usne izvile, otkrivajući odvratne zube dok se približavao debeloj svinji koja mu se obraćala s visine. "Budite vrlo oprezni s kim se ponašate kao s psom, gospodine Karsten. Mislim da ste vi i vaša organizacija zaboravili tko sam ja!" Raya je kipjela. "Ja sam veliki mudrac, čarobnjak odgovoran za pošast skakavaca u Sjevernoj Africi 1943., uslugu koju sam pružio nacističkim snagama prema savezničkim snagama stacioniranim u bogom zaboravljenoj, neplodnoj zemlji gdje su prolijevali krv!"
    
  Karsten se zavalio u stolicu, obilno se znojeći. "Ja... ja nemam dijamanata, gospodine Raya, kunem se!"
    
  "Dokaži!" promuklo je rekla Raya. "Pokaži mi svoje sefove i škrinje. Ako ništa ne nađem, a ti si mi potratila dragocjeno vrijeme, prevrnut ću te naopačke dok si još živa."
    
  "O, moj Bože!" zaurlao je Karsten, teturajući prema sefu. Pogled mu je pao na portret majke, koja ga je netremice promatrala. Sjetio se Perdueovih riječi o svom beskičmenom bijegu, napuštanju starice kada su joj provalili u dom kako bi spasio Perduea. Uostalom, kada je vijest o njezinoj smrti stigla do Reda, već su se pojavila pitanja o okolnostima, budući da je Karsten te noći bio s njom. Kako je on pobjegao, a ona nije? Crno Sunce bilo je zla organizacija, ali svi njegovi članovi bili su muškarci i žene snažnog intelekta i moćnih sredstava.
    
  Kad je Karsten otvorio svoj sef u relativnoj sigurnosti, suočio se sa zastrašujućom vizijom. Nekoliko dijamanata svjetlucalo je iz odbačene vrećice u tami zidnog sefa. "Nemoguće je", rekao je. "Nemoguće je! Nije moj!"
    
  Rayya je odgurnula drhtavog luđaka i skupila dijamante u dlan. Zatim se okrenuo prema Karstenu s ledenim mrštenjem. Njegovo iscrpljeno lice i crna kosa davali su mu izrazit izgled nekog vjesnika smrti, možda samog Žeteoca. Karsten je pozvao svoje osiguranje, ali nitko se nije javio.
    
    
  34
  Najboljih sto funti
    
    
  Dok je Chinook slijetao na napuštenu pistu izvan Danshe, tri vojna džipa bila su parkirana ispred zrakoplova Hercules koji je Purdue unajmio za etiopsku turneju.
    
  "Nadrljali smo", promrmljala je Nina, još uvijek stežući nogu ranjenog pilota krvavim rukama. Njegovo zdravlje nije bilo u opasnosti, jer je Sam ciljao u vanjski dio njegovog bedra, ostavivši mu samo lakšu ranu. Bočna vrata su se otvorila i civili su pušteni prije nego što su vojnici stigli po Ninu. Sam je već bio razoružan i bačen na stražnje sjedalo jednog od džipova.
    
  Oduzeli su dvije torbe koje su Sam i Nina imali i stavili im lisice.
    
  "Misliš da možeš doći u moju zemlju i krasti?" viknuo im je kapetan. "Misliš da možeš koristiti našu zračnu patrolu kao svoj osobni taksi? Hej?"
    
  "Slušaj, bit će tragedija ako uskoro ne stignemo u Egipat!" pokušao je objasniti Sam, ali je zbog toga dobio udarac u trbuh.
    
  "Molim te, poslušaj!" preklinjala je Nina. "Moramo stići u Kairo kako bismo zaustavili poplave i nestanke struje prije nego što se cijeli svijet sruši!"
    
  "Zašto ne zaustaviti potrese u isto vrijeme, ha?" kapetan ju je zadirkivao, stišćući Nininu gracioznu čeljust svojom grubom rukom.
    
  "Kapetane Ifili, maknite ruke sa žene!" zapovjedio je muški glas, potičući kapetana da odmah posluša. "Pustite je. I muškarca također."
    
  "Uz svo dužno poštovanje, gospodine", rekao je kapetan, ne odmičući se od Nine, "opljačkala je samostan, a onda je taj nezahvalnik", zarežao je, udarajući Sama nogom, "imao obraza oteti nam spasilački helikopter."
    
  "Vrlo dobro znam što je učinio, kapetane, ali ako ih odmah ne predate, sudit ću vam vojni sud zbog neposlušnosti. Možda sam u mirovini, ali i dalje sam glavni financijski donator etiopske vojske", urlao je čovjek.
    
  "Da, gospodine", odgovorio je kapetan, gestikulirajući ljudima da puste Sama i Ninu. Dok se povlačio u stranu, Nina nije mogla vjerovati tko ju je spasio. "Pukovnik Yimenu?"
    
  Njegova osobna pratnja, ukupno četiri osobe, čekala ga je pokraj njega. "Vaš pilot me obavijestio o svrsi vašeg posjeta Tani Kirkosu, dr. Gould", rekao je Yimenu Nini. "A budući da sam vam dužan, nemam drugog izbora nego vam očistiti put do Kaira. Ostavit ću vam dvojicu svojih ljudi na raspolaganju, zajedno sa sigurnosnom provjerom za operacije od Etiopije preko Eritreje i Sudana do Egipta."
    
  Nina i Sam su izmijenili zbunjene i nevjerive poglede. "Hm, hvala vam, pukovniče", rekla je oprezno. "Ali smijem li pitati zašto nam pomažete? Nije tajna da smo oboje na krivoj strani kreveta."
    
  "Unatoč vašem strašnom osuđivanju moje kulture, dr. Gould, i vašim žestokim napadima na moju privatnost, spasili ste život mom sinu. Zbog toga vas ne mogu odreći svake osvete koju sam možda imao protiv vas", priznao je pukovnik Yimenu.
    
  "O, moj Bože, osjećam se grozno upravo sada", promrmljala je.
    
  "Molim?" upitao je.
    
  Nina se nasmiješila i pružila mu ruku. "Rekla sam, htjela bih ti se ispričati zbog svojih pretpostavki i oštrih izjava."
    
  "Jesi li spasio nekoga?" upitao je Sam, još uvijek se oporavljajući od udarca u trbuh.
    
  Pukovnik Yimenu pogledao je novinara, dopuštajući mu da povuče svoju izjavu. "Spasila je mog sina od sigurne utapanja kada je samostan bio poplavljen. Mnogi su sinoć umrli, a moj Cantu bi bio među njima da ga dr. Gould nije izvukao iz vode. Nazvao me baš kad sam se htio pridružiti gospodinu Perdueu i ostalima unutar planine kako bismo nadgledali pronalazak Svetog kovčega, nazvavši ga Salomonovim anđelom. Rekao mi je njezino ime i da je ukrala lubanju. Rekao bih da to teško da je zločin vrijedan smrtne kazne."
    
  Sam je pogledao Ninu preko tražila svoje kompaktne videokamere i namignuo. Bilo bi bolje da nitko ne zna što se nalazi u lubanji. Ubrzo nakon toga, Sam je krenuo s jednim od Yimenuovih ljudi pokupiti Perduea i Patricka, gdje je njihovom ukradenom Land Roveru ponestalo dizelskog goriva. Uspjeli su stići više od pola puta prije nego što su stali, pa Samovom automobilu nije trebalo dugo da ih pronađe.
    
    
  Tri dana kasnije
    
    
  Uz Yimenovo dopuštenje, grupa je ubrzo stigla u Kairo, gdje je Herkul konačno sletio blizu Sveučilišta. "Anđeo Solomon, ha?" zadirkivao ga je Sam. "Zašto, molim te?"
    
  "Nemam pojma", nasmiješila se Nina dok su ulazile u drevne zidine svetišta Čuvara zmajeva.
    
  "Jesi li vidio vijesti?" upitao je Perdue. "Pronašli su Karstenovu vilu potpuno napuštenu, osim čađave vatre koja je izgorjela u zidovima. Službeno je nestao, zajedno sa svojom obitelji."
    
  "A ove dijamante koje smo... on... stavio u sef?" upitao je Sam.
    
  "Nestali su", odgovorio je Perdue. "Ili ih je Čarobnjak uzeo, ne shvativši odmah da su lažni, ili ih je Crno Sunce uzelo kad su došli po svog izdajnika, da odgovaraju za napuštanje njegove majke."
    
  "U kakvom god ga je obliku Čarobnjak ostavio," stresla se Nina. "Čula si što je te noći učinio Madame Chantal, njezinoj pomoćnici i kućnoj pomoćnici. Bog zna što je planirao za Karstena."
    
  "Što god se dogodi s tom nacističkom svinjom, oduševljen sam zbog toga i uopće se ne osjećam loše", rekao je Perdue. Popeli su se na posljednji kat, još uvijek osjećajući posljedice svog bolnog putovanja.
    
  Nakon iscrpljujućeg putovanja natrag u Kairo, Patrick je primljen u lokalnu kliniku kako bi mu se premjestio gležanj i ostao je u hotelu dok su se Perdue, Sam i Nina popeli stepenicama do opservatorija gdje su ga čekali majstori Penekal i Ofar.
    
  "Dobrodošli!" oglasio se Ofar, prekriživši ruke. "Čuo sam da biste mogli imati dobre vijesti za nas?"
    
  "Nadam se, inače ćemo do sutra biti pod pustinjom, a iznad nas će biti ocean", Penekalovo cinično gunđanje dopiralo je s visine odakle je gledao kroz teleskop.
    
  "Izgleda da ste preživjeli još jedan svjetski rat", primijetio je Ofar. "Nadam se da niste zadobili neke teže ozljede."
    
  "Ostavit će ožiljke, gospodaru Ofar", rekla je Nina, "ali još smo živi i zdravi."
    
  Cijeli opservatorij bio je ukrašen antičkim kartama, tapiserijama od tkalačkog stana i starim astronomskim instrumentima. Nina je sjedila na sofi pored Ofara, otvarajući torbu, a prirodno svjetlo žutog popodnevnog neba pozlatilo je cijelu sobu, stvarajući čarobnu atmosferu. Kad je pokazala kamenje, dva astronoma su odmah odobrila.
    
  "Ovo je pravo. Dijamanti kralja Salomona", nasmiješio se Penekal. "Hvala vam svima puno na pomoći."
    
  Ofar je pogledao Perduea. "Ali nisu li obećani profesoru Imruu?"
    
  "Možeš li riskirati i ostaviti mu ih na raspolaganje, zajedno s alkemijskim ritualima koje poznaje?" upitao je Perdue Ofara.
    
  "Apsolutno ne, ali mislio sam da je to tvoj dogovor", rekao je Ofar.
    
  "Prof. Imru će otkriti da ih je Joseph Karsten ukrao od nas kad nas je pokušao ubiti na Mount Yehi, tako da ih nećemo moći vratiti, razumiješ?" objasnio je Perdue s velikom zabavom.
    
  "Dakle, možemo ih pohraniti ovdje u naše trezore kako bismo spriječili bilo koju drugu zlokobnu alkemiju?" upitao je Ofar.
    
  "Da, gospodine", potvrdio je Perdue. "Dva od tri obična dijamanta nabavio sam privatnom prodajom u Europi i, kao što znate, prema uvjetima ugovora, ono što sam kupio ostaje moje."
    
  "U redu", rekao je Penecal. "Više bih volio da ih zadržiš za sebe. Na taj će način prosti brojevi biti odvojeni od..." brzo je procijenio dijamante, "...ostala šezdeset i dva dijamanta kralja Salomona."
    
  "Dakle, do sada ih je Čarobnjak upotrijebio deset da izazove kugu?" upitao je Sam.
    
  "Da", potvrdio je Ofar. "Koristeći jedan prosti broj, 'Celeste'. Ali oni su već objavljeni, tako da ne može učiniti više štete dok ne dobije te i dva prosta broja gospodina Perduea."
    
  "Dobra predstava", rekao je Sam. "A sada će tvoj alkemičar uništiti kuge?"
    
  "Ne da ponište, već da zaustave trenutnu štetu, osim ako ih Čarobnjak ne dohvati prije nego što naš alkemičar transformira njihov sastav i učini ih nemoćnima", odgovorio je Penekal.
    
  Ofar je htio promijeniti osjetljivu temu. "Čuo sam da ste napisali cijelu reportažu o korupcijskim propustima u MI6-u, gospodine Cleave."
    
  "Da, emitira se u ponedjeljak", ponosno je rekao Sam. "Morao sam sve urediti i prepričati u dva dana dok sam patio od ubodne rane."
    
  "Odličan posao", nasmiješio se Penecal. "Pogotovo kada su u pitanju vojna pitanja, zemlja ne bi smjela ostati u mraku... da tako kažem." Pogledao je Kairo, još uvijek lišen moći. "Ali sada kada će nestali šef MI6 biti prikazan na međunarodnoj televiziji, tko će zauzeti njegovo mjesto?"
    
  Sam se nasmiješio. "Izgleda da specijalni agent Patrick Smith dobiva promaknuće zbog izvanredne izvedbe u privođenju Joea Cartera pravdi. A pukovnik Yimena ga je također podržao zbog besprijekorne izvedbe pred kamerama."
    
  "To je divno", obradovao se Ofar. "Nadam se da će se naš alkemičar požuriti", uzdahnuo je razmišljajući. "Imam loš predosjećaj kad kasni."
    
  "Uvijek imaš loš predosjećaj kad ljudi kasne, stari prijatelju", rekao je Penecal. "Previše se brineš. Zapamti, život je nepredvidiv."
    
  "Ovo je definitivno za nepripremljene", začuo se zloban glas s vrha stubišta. Svi su se okrenuli, osjećajući kako se zrak hladi od zlobe.
    
  "O, moj Bože!", uzviknuo je Perdue.
    
  "Tko je to?" upitao je Sam.
    
  "Ovo... ovo... je mudrac!" odgovori Ofar, tresući se i držeći se za prsa. Penekal je stajao pred svojim prijateljem kao što je Sam stajao pred Ninom. Perdue je stajao pred svima.
    
  "Hoćeš li biti moj protivnik, visoki čovječe?" uljudno je upitao Mađioničar.
    
  "Da", odgovorio je Perdue.
    
  "Purdue, što misliš da radiš?" Nina je siktala u užasu.
    
  "Nemoj to raditi", rekao je Sam Perdue, stavljajući čvrstu ruku na njegovo rame. "Ne možeš biti mučenik iz krivnje. Ljudi biraju činiti ti sranja, zapamti. Mi biramo!"
    
  "Ponestalo mi je strpljenja, a moj je put dovoljno odgođen dvostrukim porazom te svinje u Austriji", zareža Raya. "A sada predajte Solomonovo kamenje ili ću vas sve žive oderati."
    
  Nina je držala dijamante iza leđa, nesvjesna da to neprirodno stvorenje ima osjećaj za njih. Nevjerojatnom snagom odbacio je Perduea i Sama u stranu i posegnuo za Ninom.
    
  "Slomit ću ti svaku kost u tvom malom tijelu, Jezabel", zarežao je, pokazujući te užasne zube Nini na licu. Nije se mogla braniti, rukama je čvrsto stezala dijamante.
    
  Zastrašujućom snagom zgrabio je Ninu i zavrtio je. Pritisnula je leđa uz njegov trbuh, a on ju je privukao bliže kako bi joj oslobodio ruke.
    
  "Nina! Nemoj mu ih daj!" zalajao je Sam, ustajući. Perdue im se prikradao s druge strane. Nina je plakala od užasa, tijelo joj se treslo u Magovom zastrašujućem zagrljaju dok joj je njegova kandža bolno stiskala lijevu dojku.
    
  Iz njega se izlomio čudan krik, pretvarajući se u krik strašne agonije. Ofar i Penekal su se povukli, a Perdue je prestao puzati kako bi istražio. Nina mu nije mogla pobjeći, ali njegov stisak na njoj brzo je oslabio, a njegovo vrištanje postalo je glasnije.
    
  Sam se zbunjeno namrštio, nemajući pojma što se događa. "Nina! Nina, što se događa?"
    
  Samo je odmahnula glavom i bezglasno promrmljala: Ne znam.
    
  Tada je Penekal skupio hrabrost da se okrene kako bi utvrdio što se događa s vrištećim Čarobnjakom. Oči su mu se raširile kad je vidio kako se usne visokog, tankog mudraca razdvajaju zajedno s njegovim kapcima. Ruka mu je ležala na Nininim prsima, odbacujući kožu kao da ga je udarila struja. Miris gorućeg mesa ispunio je sobu.
    
  Ofar je uzviknuo i pokazao na Ninine grudi: "Ovo je znak na njezinoj koži!"
    
  "Što?" upitao je Penecal, gledajući pažljivije. Primijetio je o čemu njegov prijatelj govori i lice mu se ozari. "Dr. Gouldov Žig uništava Mudraca! Gle! Gle", nasmiješio se, "to je Salomonov pečat!"
    
  "Što?" upitao sam. "Perdue je upitao pružajući ruke prema Nini.
    
  "Solomonov pečat!" ponovi Penecal. "Demonska klopka, oružje protiv demona, za koje se kaže da ga je Solomonu dao Bog."
    
  Konačno, nesretni alkemičar pao je na koljena, mrtav i usahao. Njegovo se tijelo srušilo na pod, ostavljajući Ninu neozlijeđenu. Svi su muškarci na trenutak stajali ukočeni u zapanjenoj tišini.
    
  "Najboljih sto funti koje sam ikad potrošila", rekla je Nina stvarno, gladeći tetovažu, nekoliko sekundi prije nego što se onesvijestila.
    
  "Najbolji trenutak koji nikad nisam snimio", jadikovao je Sam.
    
  Baš kad su se svi počeli oporavljati od nevjerojatnog ludila kojem su upravo svjedočili, Penecalov imenovani alkemičar prošetao je stubama. Potpuno ravnodušnim tonom objavio je: "Oprostite, kasnim. Obnova Talinkijevog ribljeg restorana odgodila mi je večeru. Ali sada mi je trbuh pun i spreman sam spasiti svijet."
    
    
  ***KRAJ***
    
    
    
    
    
    
    
    
    
    
    
  Preston W. Child
  Atlantidski svici
    
    
  Prolog
    
    
    
  Serapeum, hram - 391. godine nove ere
    
    
  Zloslutni udar vjetra dizao se s Mediterana, prekidajući tišinu koja je pala nad mirni grad Aleksandriju. Usred noći, na ulicama su se vidjele samo uljanice i svjetlost vatri dok se pet figura, prerušenih u redovnike, brzo kretalo gradom. S visokog kamenog prozora, dječak koji je jedva navršio tinejdžerske godine promatrao ih je kako hodaju, nijemi kao što se redovnici obično zna. Privukao je majku k sebi i pokazao na njih.
    
  Nasmiješila se i uvjerila ga da idu na polnoćku u jednu od gradskih crkava. Dječakove velike smeđe oči fascinirano su pratile sitne točkice ispod njega, prelazeći njihove sjene dok su se crni, izduženi oblici izduživali svaki put kad bi prošli pokraj vatre. Jasno je mogao vidjeti jednu osobu kako nešto skriva ispod odjeće, nešto stvarno, čiji oblik nije mogao razaznati.
    
  Bila je blaga kasnoljetna noć, ulice su bile prepune ljudi, a topla svjetla odražavala su veselje. Iznad njih, zvijezde su svjetlucale na vedrom nebu, dok su se dolje masivni trgovački brodovi uzdizali poput dišućih divova na uzdižućim i spuštajućim valovima uzburkanog mora. S vremena na vrijeme, izljev smijeha ili zveckanje razbijenog vrča vina prekinuli bi atmosferu tjeskobe, ali dječak se na to navikao. Povjetarac mu je prošao kroz tamnu kosu dok se naginjao preko prozorske daske kako bi bolje pogledao tajanstvenu skupinu svetih ljudi kojima je bio toliko očaran.
    
  Kad su stigli do sljedećeg raskrižja, vidio ih je kako se odjednom raspršuju, iako istom brzinom, u različitim smjerovima. Dječak se namrštio, pitajući se prisustvuje li svaki od njih različitim ceremonijama u različitim dijelovima grada. Njegova majka razgovarala je sa svojim gostima i rekla mu da ide u krevet. Fasciniran čudnim pokretima svetih ljudi, dječak je obukao vlastitu halju i provukao se pored svoje obitelji i njihovih gostiju u glavnu sobu. Bos je sišao širokim kamenim stepenicama na zidu do ulice ispod.
    
  Bio je odlučan slijediti jednog od tih ljudi i vidjeti što je ta čudna formacija. Redovnici su bili poznati po tome što putuju u grupama i zajedno prisustvuju misi. Sa srcem ispunjenim dvosmislenom znatiželjom i nerazumnom žeđi za avanturom, dječak je slijedio jednog od redovnika. Figura u halji prošla je pored crkve u kojoj su se dječak i njegova obitelj često štovali kao kršćani. Na svoje iznenađenje, dječak je primijetio da put kojim je redovnik išao vodi do poganskog hrama, Serapisovog hrama. Strah mu je probio srce pri samoj pomisli da bi mogao kročiti na isto tlo kao i pogansko bogomolje, ali njegova se znatiželja samo pojačala. Morao je znati zašto.
    
  S druge strane tihe uličice, veličanstveni hram ležao je na vidiku. Još uvijek u stopu s lopovskim redovnikom, dječak je nestrpljivo slijedio njegovu sjenu, nadajući se da će ostati blizu Božjeg čovjeka u ovakvom trenutku. Srce mu je lupalo od strahopoštovanja pred hramom, gdje je čuo svoje roditelje kako govore o kršćanskim mučenicima koje su pogani tamo držali kako bi potaknuli rivalstvo u umovima pape i kralja. Dječak je živio u vrijeme velikih previranja, kada je preobraćenje poganstva u kršćanstvo bilo očito diljem kontinenta. U Aleksandriji je preobraćenje postalo krvavo i bojao se biti čak i tako blizu tako moćnog simbola, samog doma poganskog boga Serapisa.
    
  U sporednim ulicama vidio je još dvojicu redovnika, ali oni su samo držali stražu. Slijedio je figuru u haljini u ravno, četvrtasto pročelje moćne građevine, gotovo ga izgubivši iz vida. Dječak nije bio brz kao redovnik, ali u mraku je mogao pratiti njegove korake. Pred njim se prostiralo veliko dvorište, a preko puta njega stajala je uzvišena građevina na veličanstvenim stupovima, koja je predstavljala puni sjaj hrama. Kad se dječakovo zaprepaštenje smirilo, shvatio je da je sam i da je izgubio trag svetom čovjeku koji ga je doveo ovamo.
    
  Ipak, vođen fantastičnom zabranom koju je trpio, uzbuđenjem koje je samo zabranjeno moglo pružiti, ostao je. Glasovi su se mogli čuti u blizini, gdje su se dva pogana, od kojih je jedan bio svećenik Serapisa, kretali prema zgradi velikih stupova. Dječak se približio i počeo osluškivati.
    
  "Neću se podvrgnuti ovoj zabludi, Salodije! Neću dopustiti da nas ova nova religija lišava slave naših predaka, naših bogova!" promuklo je šapnuo čovjek nalik svećeniku. Nosio je zbirku svitaka, dok je njegov pratitelj pod rukom nosio zlatni kip polučovjeka, polukrvnog stvorenja. Čvrsto je stiskao hrpu papirusa dok su se kretali prema ulazu u desnom kutu dvorišta. Koliko je čuo, ovo su bile odaje čovjeka, Salodija.
    
  "Znate da ću učiniti sve što je u mojoj moći da zaštitim naše tajne, Vaša Milosti. Znate da ću dati svoj život", rekao je Salodius.
    
  "Bojim se da će ovu zakletvu uskoro iskušati kršćanska horda, prijatelju. Pokušat će uništiti svaki posljednji trag našeg postojanja u svom heretičkom čistu prerušenom u pobožnost", gorko se nasmijao svećenik. "Upravo iz tog razloga nikada neću preći na njihovu vjeru. Koje licemjerje može biti veće od izdaje kada se praviš bogom nad ljudima, kada tvrdiš da služiš bogu ljudi?"
    
  Sav taj razgovor o kršćanima koji polažu pravo na vlast pod zastavom Svemogućeg jako je uznemirio dječaka, ali morao je držati jezik za zubima iz straha da ga ne otkriju takvi podli ljudi koji su se usudili bogohuliti na tlu njegova velikog grada. Ispred Salodijevih odaja stajale su dvije platane, gdje je dječak odlučio sjediti dok su muškarci ulazili. Slaba svjetiljka osvjetljavala je vrata iznutra, ali budući da su vrata bila zatvorena, nije mogao vidjeti što rade.
    
  Vođen rastućim zanimanjem za njihove poslove, odlučio je ući i sam se uvjeriti zašto su dvojica muškaraca zašutjela, kao da su samo zaostali duhovi prethodnog događaja. Ali s mjesta gdje se skrivao, dječak je čuo kratko komešanje i ukočio se na mjestu kako bi izbjegao otkrivanje. Na svoje zaprepaštenje, vidio je redovnika i još dvojicu muškaraca u ogrtačima kako brzo prolaze pored njega i u brzom slijedu ulaze u sobu. Nekoliko minuta kasnije, zapanjeni dječak gledao ih je kako izlaze, umrljani krvlju na smeđoj tkanini kojom su kamuflirali svoje uniforme.
    
  "Nisu redovnici! Oni su papinska garda koptskog pape Teofila!" uzviknuo je tiho, zbog čega mu je srce ubrzano kucalo od užasa i strahopoštovanja. Previše prestravljen da bi se pomaknuo, čekao je da odu kako bi pronašao još pogana. Potrčao je prema tihoj sobi, savijenih nogu, krećući se čučeći kako bi se uvjerio u svoju prisutnost na ovom strašnom mjestu, svetom od pogana. Nezapaženo se ušuljao u sobu i zatvorio vrata za sobom, da čuje hoće li itko ući.
    
  Dječak je nehotice kriknuo kad je ugledao dvojicu mrtvaca, upravo su oni glasovi iz kojih je prije nekoliko minuta crpio mudrost utihnuli.
    
  Dakle, istina je. Kršćanski stražari bili su krvožedni kao i heretici koje je njihova vjera osuđivala, pomislio je dječak. Ovo otrežnjujuće otkriće slomilo mu je srce. Svećenik je bio u pravu. Papa Teofil i njegovi Božji sluge činili su to samo zbog moći nad ljudima, a ne da bi uzvisili svog oca. Ne čini li ih to zlima kao i pogane?
    
  U svojim godinama, dječak nije bio sposoban prihvatiti barbarstvo koje su činili ljudi koji su tvrdili da služe doktrini ljubavi. Stresao se od užasa pri pogledu na njihova prerezana grla i gušio se od mirisa, koji ga je podsjetio na ovce koje je njegov otac zaklao, toplog, bakrenog smrada koji ga je um prisilio da prepozna kao ljudski.
    
  Bog ljubavi i oprosta? Je li to način na koji Papa i njegova crkva ljube svoje bližnje i opraštaju onima koji griješe? Borio se s tim, ali što je više razmišljao o tome, to je više suosjećanja osjećao za ubijene muškarce na podu. Tada se sjetio papirusa koji su nosili sa sobom i počeo ga pretraživati što je tiše mogao.
    
  Vani, u dvorištu, dječak je čuo sve više i više buke, kao da su progonitelji sada napustili svoju tajnost. S vremena na vrijeme čuo je nečiji vrisak u agoniji, često nakon čega je slijedio zvuk čelika o čelik. Nešto se događalo s njegovim gradom te noći. Znao je to. Osjetio je to u šapatu morskog povjetarca, koji je nadjačavao škripu trgovačkih brodova, tu zloslutnu slutnju da je ova noć drugačija od bilo koje druge.
    
  Panično je otvarao poklopce škrinja i vrata ormara, ali nije mogao pronaći dokumente koje je vidio kako Salodius donosi u njegov dom. Konačno, usred sve veće buke bijesnog vjerskog rata u hramu, dječak je u iscrpljenosti pao na koljena. Pored mrtvih pogana gorko je plakao, potresen istinom i izdajom svoje vjere.
    
  "Više ne želim biti kršćanin!" vikao je, ne bojeći se da će biti otkriven. "Bit ću poganin i braniti stare načine! Odričem se svoje vjere i stavljam je na put prvih naroda ovoga svijeta!" jadikovao je. "Učini me svojim zaštitnikom, Serapise!"
    
  Zveket oružja i krici ubijenih bili su toliko glasni da bi se njegovi krici pogrešno protumačili kao još jedan zvuk pokolja. Frenetični krici upozorili su ga da se dogodilo nešto daleko razornije, te je potrčao do prozora kako bi vidio kako se stupovi u dijelu velikog hrama iznad raspadaju jedan po jedan. Ali prava prijetnja dolazila je iz same zgrade u kojoj se nalazio. Žestoka vrućina dodirnula mu je lice dok je provirio kroz prozor. Plamenovi visoki poput visokog drveća lizali su zgrade, dok su kipovi padali uz snažne udarce koji su zvučali poput koraka divova.
    
  Skamenjen i jecajući, prestravljeni dječak tražio je put za bijeg, ali dok je preskakao Salodiusovo beživotno tijelo, noga mu je zakačila čovjekovu ruku i on je teško pao na pod. Oporavljajući se od udarca, dječak je ugledao ploču ispod ormarića koji je tražio. Bila je to drvena ploča, skrivena u betonskom podu. S velikom mukom odgurnuo je drveni ormarić i podigao poklopac. Unutra je otkrio hrpu drevnih svitaka i karata koje je tražio.
    
  Pogledao je mrtvaca, za kojeg je vjerovao da ga je uputio u pravom smjeru, i doslovno i duhovno. "Zahvalan sam ti, Salodije. Tvoja smrt neće biti uzaludna", nasmiješio se, čvrsto držeći svitke na prsima. Koristeći svoju sitnu građu kao prednost, provukao se kroz jedan od vodovodnih cijevi koje su prolazile ispod hrama kao odvod oborinske vode i nestao neotkriven.
    
    
  Poglavlje 1
    
    
  Bern je zurio u golemo plavo prostranstvo iznad sebe, koje se naizgled protezalo u beskraj, prekidano samo blijedosmeđom linijom gdje je ravna ravnica označavala horizont. Njegova cigareta bila je jedini znak vjetra koji je puhao, nošući svoj magloviti bijeli dim prema istoku, dok su njegove čeličnoplave oči pretraživale perimetar. Bio je iscrpljen, ali se nije usudio to pokazati. Takve apsurde bi potkopale njegov autoritet. Kao jedan od trojice kapetana u logoru, morao je održavati svoju hladnoću, neiscrpnu okrutnost i neljudsku sposobnost da nikad ne spava.
    
  Samo su ljudi poput Bernea mogli natjerati neprijatelja da zadrhti i sačuvati ime svoje jedinice u šaputanju mještana i prigušenim tonovima onih daleko preko oceana. Kosa mu je bila kratko obrijana, tjeme vidljivo ispod crnosive strnište neometano udarima vjetra. Stisnuta među stisnutim usnama, cigareta mu je planula trenutnim narančastim plamenom prije nego što je progutao njezin bezoblični otrov i bacio opušak preko ograde balkona. Ispod barikade gdje je stajao, strma strmina od nekoliko stotina stopa spuštala se do podnožja planine.
    
  Bila je to savršena točka za dolazak gostiju, dobrodošlih i onih koji nisu. Bern je prošao prstima kroz svoje crne, sivopruge brkove i bradu, milujući ih više puta dok nisu bili uredni i bez ikakvih tragova pepela. Nije mu trebala uniforma - nitko od njih nije - ali njihova stroga disciplina odavala je njihovu prošlost i njihovu obuku. Njegovi ljudi bili su strogo disciplinirani, svaki obučen za izvrsnost u raznim područjima; njihovo članstvo ovisilo je o znanju pomalo o svemu i specijalizaciji u većini. To što su živjeli u osami i strogo postili ni na koji način nije značilo da posjeduju moral ili čednost redovnika.
    
  U stvarnosti, Bernovi ljudi bili su hrpa žilavih, multietničkih gadova koji su uživali u svemu što je radila većina divljaka, ali su naučili prigrliti svoja zadovoljstva. Dok je svaki čovjek marljivo obavljao svoj zadatak i svaku misiju, Bern i njegova dva suboraca dopustili su svom čoporu da budu psi kakvi su i bili.
    
  To im je pružalo izvrsnu masku, izgled običnih zvijeri, izvršavajući naredbe vojnih žigova i oskvrnjujući sve što se usudilo prijeći njihovu ogradu bez dobrog razloga ili nositi bilo kakvu valutu ili meso. Međutim, svaki čovjek pod Bernovim zapovjedništvom bio je visoko vješt i obrazovan. Povjesničari, oružari, liječnici, arheolozi i lingvisti stajali su rame uz rame s ubojicama, matematičarima i odvjetnicima.
    
  Bern je imao 44 godine, a njegova prošlost bila je zavist pljačkaša diljem svijeta.
    
  Bivši pripadnik berlinske jedinice takozvanog Novog Spetsnaza (tajnog GRU-a), Bern je tijekom godina služenja u ruskim specijalnim snagama prošao kroz nekoliko iscrpljujućih mentalnih igara, jednako bezosjećajnih kao i njegov režim fizičkog treninga. Pod njegovim okriljem, njegov neposredni zapovjednik ga je postupno usmjeravao prema tajnim misijama za tajni njemački red. Nakon što je postao vrlo učinkovit agent za ovu tajnu skupinu njemačkih aristokrata i globalnih magnata sa zlokobnim planovima, Bernu je konačno ponuđena misija početne razine, koja bi mu, ako bude uspješna, dodijelila članstvo pete razine.
    
  Kad je postalo jasno da će oteti malo dijete člana Britanskog vijeća i ubiti ga ukoliko roditelji ne ispune uvjete organizacije, Berne je shvatio da služi moćnoj i podloj skupini te je odbio. Međutim, kad se vratio kući i pronašao silovanu i ubijenu ženu, a dijete nestalo, zakleo se da će svrgnuti Red Crnog Sunca svim potrebnim sredstvima. Imao je pouzdane izvore koji su znali da njegovi članovi djeluju unutar raznih vladinih agencija, a njihovi pipci dosežu daleko izvan istočnoeuropskih zatvora i holivudskih studija, sve do carskih banaka i nekretnina u Ujedinjenim Arapskim Emiratima i Singapuru.
    
  Zapravo, Bern ih je ubrzo prepoznao kao vraga, sjene; sve stvari koje su bile nevidljive, ali sveprisutne.
    
  Predvodeći pobunu istomišljenika i drugorazrednih članova s ogromnom osobnom moći, Bern i njegovi kolege prebjegli su iz reda i odlučili da im je jedini cilj istrebljenje svakog podređenog Crnog Sunca i člana visokog vijeća.
    
  Tako je rođena odmetnuta brigada, pobunjenici odgovorni za najuspješniji otpor s kojim se Red Crnog Sunca ikada suočio, jedini neprijatelj dovoljno strašan da zasluži upozorenje unutar reda.
    
  Sada je Odmetnička brigada davala do znanja svoju prisutnost u svakoj prilici, podsjećajući Crno Sunce da imaju zastrašujuće sposobnog neprijatelja, onog koji, iako nije bio toliko moćan u svijetu informacijske tehnologije i financija kao Red, bio je superioran u taktičkom pristupu i obavještajnim podacima. Potonje su bile vještine koje su mogle iskorijeniti i uništiti vlade, čak i bez pomoći neograničenog bogatstva i resursa.
    
  Bern je prošao kroz luk u podu nalik bunkeru dva kata ispod glavnih stambenih prostora, prolazeći kroz dvoja visoka, crna željezna vrata koja su dočekivala one osuđene na utrobu zvijeri, gdje su djeca Crnog Sunca pogubljena s predrasudama. Pa ipak, radio je na stotom djelu, onom koji je tvrdio da ništa ne zna. Bern se oduvijek divio tome kako im njihovi iskazi odanosti nikada ništa nisu donijeli, a ipak su se činili obveznima žrtvovati se za organizaciju koja ih je držala na uzici i više puta dokazala da njihove napore odbacuje kao ništavne. Za što?
    
  U svakom slučaju, psihologija tih robova pokazala je kako je neka nevidljiva sila zlonamjerne namjere uspjela transformirati stotine tisuća normalnih, dobrih ljudi u mase uniformiranih limenih vojnika koji marširaju za naciste. Nešto u Crnom Suncu djelovalo je s istom briljantnošću izazvanom strahom koja je tjerala pristojne ljude pod Hitlerovim zapovjedništvom da spaljuju živu dojenčad i gledaju kako se djeca guše u plinskim parama dok plaču za svojim majkama. Svaki put kad bi uništio jednog od njih, osjećao bi olakšanje; ne toliko zbog toga što se riješio prisutnosti drugog neprijatelja, koliko zbog činjenice da nije bio poput njih.
    
    
  Poglavlje 2
    
    
  Nina se zagrcnula svojom soljankom. Sam se nije mogao suzdržati od smijeha zbog njezina iznenadnog trzaja i čudnog izraza lica, a ona mu je uputila sužen, osuđujući pogled koji ga je brzo doveo k pameti.
    
  "Oprosti, Nina", rekao je, uzalud pokušavajući sakriti svoju zabavu, "ali upravo ti je rekla da je juha vruća, a ti si samo otišla i gurnula žlicu u nju. Što misliš da će se dogoditi?"
    
  Ninin jezik je utrnuo od vrelih juha koje je prerano kušala, ali još je uvijek mogla psovati.
    
  "Trebam li te podsjećati koliko sam prokleto gladna?" nasmijala se.
    
  "Da, barem još četrnaest puta", rekao je svojim iritantno dječačkim načinom, zbog čega je čvrsto stisnula žlicu pod zasljepljujućim svjetlom u kuhinji Katje Strenkove. Mirisalo je na plijesan i staru tkaninu, ali iz nekog razloga, Nini je bilo vrlo ugodno, kao da joj je to dom iz nekog drugog života. Samo su je kukci, potaknuti ruskim ljetom, smetali u njezinoj zoni udobnosti, ali inače je uživala u toplom gostoprimstvu i gruboj učinkovitosti ruskih obitelji.
    
  Prošla su dva dana otkako su Nina, Sam i Alexander vlakom prešli kontinent i konačno stigli u Novosibirsk, gdje ih je Alexander sve povezao unajmljenim automobilom koji nije bio u voznom stanju, a koji ih je odvezao do Strenkovljeve farme na rijeci Argut, sjeverno od granice između Mongolije i Rusije.
    
  Nakon što je Perdue napustio njihovu tvrtku u Belgiji, Sam i Nina bili su prepušteni na milost i nemilost Alexanderovom iskustvu i odanosti, daleko najpouzdanijem od svih nepouzdanih muškaraca s kojima su nedavno imali posla. Noći kada je Perdue nestao sa zarobljenom Renatom iz Reda Crnog Sunca, Nina je dala Samu njegov nanit koktel, isti onaj koji joj je Perdue dao kako bi ih oboje riješio svevidećeg oka Crnog Sunca. Nadala se da je to što iskrenije moguće, s obzirom na to da je odabrala Samovu Cleveovu naklonost umjesto Daveovog Perdueovog bogatstva. Odlaskom ju je uvjerio da je daleko od toga da će napustiti svoje pravo na njezino srce, unatoč tome što nije njegovo. Ali takvi su bili običaji milijunaša playboya i morala mu je odati priznanje - bio je jednako nemilosrdan u svojoj ljubavi kao i u svojim avanturama.
    
  Sada su se skrivali u Rusiji dok su planirali svoj sljedeći potez, dobivajući pristup odmetničkom kompleksu gdje su suparnici Crnog Sunca držali svoje uporište. Bila bi to vrlo opasna i iscrpljujuća misija, jer više nisu imali svog aduta - uskoro svrgnutu članicu Crnog Sunca Renatu. No Alexander, Sam i Nina znali su da je prebjegli klan njihovo jedino utočište od neumoljive progone reda, odlučni da ih pronađu i ubiju.
    
  Čak i da su uspjeli uvjeriti vođu pobunjenika da nisu špijuni Renate od Reda, nisu imali pojma što Odmetnička brigada namjerava kako bi to dokazala. To je samo po sebi u najboljem slučaju bila zastrašujuća ideja.
    
  S ljudima koji su čuvali njihovo uporište u Mönkh Saridagu, najvišem vrhu Sajanskih planina, nije se smjelo šaliti. Njihov ugled bio je dobro poznat Samu i Nini, što su saznali tijekom zatočeništva u sjedištu Crnog Sunca u Brugesu manje od dva tjedna ranije. Još uvijek im je svježe bilo sjećanje na Renatinu namjeru poslati Sama ili Ninu na sudbonosnu misiju infiltriranja u Odmetničku brigadu i krađe željenog Longinusa, oružja o kojem se malo toga otkrilo. Do danas nisu utvrdili je li takozvana misija Longinusa bila legitimna ili samo varka, namijenjena zadovoljavanju Renatine opake želje za slanjem žrtava u igre mačke i miša, čineći njihove smrti zabavnijima i sofisticiranijima za njezinu razonodu.
    
  Aleksandar je sam krenuo u izviđačku misiju kako bi vidio kakvu sigurnost Odmetnička brigada pruža na njihovom teritoriju. Svojim tehničkim znanjem i vještinama preživljavanja teško da je bio ravan odmetnicima, ali on i njegova dva suboraca nisu mogli zauvijek ostati zatvoreni na Katjinoj farmi. Na kraju su morali kontaktirati pobunjeničku skupinu, inače se nikada ne bi mogli vratiti normalnom životu.
    
  Uvjeravao je Ninu i Sama da bi bilo najbolje da ide sam. Ako Red nekako još uvijek prati njih troje, sigurno ne bi tražili usamljenog farmera u izubijanom lakom teretnom vozilu (LDV) na ravnicama Mongolije ili uz rusku rijeku. Osim toga, poznavao je svoju domovinu kao svoj džep, što bi olakšalo brže putovanje i bolje poznavanje jezika. Ako bi jednog od njegovih kolega ispitivali dužnosnici, njihov nedostatak jezičnih vještina mogao bi ozbiljno ometati plan, osim ako ne bi bili zarobljeni ili strijeljani.
    
  Vozio se pustom, malom šljunčanom cestom koja se vijugala prema planinskom grebenu koji je označavao granicu i tiho naviještao ljepotu Mongolije. Malo vozilo bila je izudarana, stara, svijetloplava sprava koja je škripala sa svakim okretom kotača, uzrokujući da se krunice na retrovizoru njihaju poput svetog njihala. Samo zato što je to bilo Katjino vozilo, Aleksandar je tolerirao dosadno kuckanje perli o armaturnu ploču u tihoj kabini; inače bi istrgnuo relikviju s retrovizora i bacio je kroz prozor. Osim toga, kraj je bio prilično pust. U krunicama ne bi bilo spasa.
    
  Kosa mu je lepršala na hladnom vjetru koji je puhao kroz otvoren prozor, a koža na podlaktici počela ga je peći od hladnoće. Proklinjao je izubijanu ručku koja nije mogla podići prozor i ponuditi mu ikakvu utjehu od ledenog daha ravne pustoši kojom je prelazio. Tihi glas u njemu korio ga je zbog nezahvalnosti što je još uvijek živ nakon srceparajućih događaja u Belgiji, gdje je njegova voljena Axelle ubijena, a on je jedva izbjegao istu sudbinu.
    
  Ispred sebe je mogao vidjeti granični prijelaz gdje je, srećom, radio Katjin muž. Alexander je brzo pogledao krunice ispisane na instrumentnoj ploči tresućeg automobila i znao je da ga i one podsjećaju na ovaj sretan blagoslov.
    
  "Da! Da! Znam. Jebeno znam", promuklo je promrmljao gledajući ljuljajuću stvar.
    
  Granični prijelaz nije bio ništa više od još jedne oronule zgrade, okružene ekstravagantno dugom, starom bodljikavom žicom i patrolnim ljudima s dugim puškama, koji su jednostavno čekali akciju. Lijeno su šetali naprijed-natrag, neki su palili cigarete svojim prijateljima, drugi su ispitivali ponekog turista koji je pokušavao proći.
    
  Aleksandar je među njima uočio Sergeja Strenkova kako se fotografira s bučnom Australkom koja je inzistirala da nauči reći "jeb se" na ruskom. Sergej je bio duboko religiozan čovjek, poput svoje divlje mačke Katje, ali je udovoljio gospođi i umjesto toga ju je naučio reći "Zdravo Marijo", uvjeravajući je da je to fraza koju je tražila. Aleksandar se morao smijati i odmahivati glavom dok je slušao razgovor čekajući da razgovara sa zaštitarom.
    
  "O, čekaj, Dima! Ja ću ovo uzeti!" viknuo je Sergej na kolegu.
    
  "Aleksander, trebao si doći sinoć", promrmljao je sebi u bradu, pretvarajući se da traži prijateljeve dokumente. Alexander mu je pružio svoje i odgovorio: "Bih, ali ti završavaš prije toga, a ne vjerujem nikome osim tebi da zna što planiram raditi s druge strane ove ograde, razumiješ?"
    
  Sergej je kimnuo. Imao je guste brkove i guste crne obrve, zbog kojih je u uniformi izgledao još zastrašujuće. Sibirjak, Sergej i Katja bili su prijatelji iz djetinjstva ludog Aleksandra i proveli su mnogo noći u zatvoru zbog njegovih nepromišljenih ideja. Čak i tada, mršavi, snažni dječak bio je prijetnja svima koji su težili organiziranom i sigurnom životu, a dvoje tinejdžera brzo su shvatili da će ih Aleksandar uskoro dovesti u ozbiljne probleme ako nastave pristajati da mu se pridruže u njegovim nedopuštenim, radosnim avanturama.
    
  No njih troje su ostali prijatelji čak i nakon što je Aleksandar otišao služiti u Zaljevskom ratu kao navigator u britanskoj jedinici. Godine provedene kao izviđački časnik i stručnjak za preživljavanje pomogle su mu da se brzo popne u činovima sve dok nije postao neovisni izvođač radova, brzo stekavši poštovanje svih organizacija koje su ga zapošljavale. U međuvremenu, Katja i Sergej su samouvjereno napredovali u svojim akademskim karijerama, ali nedostatak financiranja i politički nemiri u Moskvi, odnosno Minsku, prisilili su ih oboje da se vrate u Sibir, gdje su se ponovno okupili, gotovo deset godina nakon odlaska, zbog hitnijih stvari koje se nikada nisu ostvarile.
    
  Katja je naslijedila farmu svojih baka i djeda kada su joj roditelji poginuli u eksploziji u tvornici streljiva gdje su radili dok je ona bila studentica druge godine informatike na Moskovskom sveučilištu. Morala se vratiti kako bi preuzela farmu prije nego što je prodana državi. Sergej joj se pridružio i njih dvoje su se tamo nastanili. Dvije godine kasnije, kada je nestabilni Aleksandar pozvan na njihovo vjenčanje, njih troje su se ponovno upoznali, prepričavajući svoje avanture uz nekoliko boca mjesečine, sve dok se nisu prisjetili tih ludih dana kao da su ih proživjeli.
    
  Katja i Sergej su smatrali seoski život ugodnim i na kraju su postali crkveni građani, dok je njihov divlji prijatelj odabrao život pun opasnosti i stalnih promjena. Sada ih je pozvao da sklone njega i dvojicu škotskih prijatelja dok ne sredi stvari, naravno izostavljajući opseg opasnosti u kojoj su se on, Sam i Nina zapravo našli. Dobrodušni i uvijek sretni u dobrom društvu, Strenkovi su pozvali troje prijatelja da neko vrijeme ostanu kod njih.
    
  Sada je došlo vrijeme da učini ono po što je došao, a Aleksandar je obećao svojim prijateljima iz djetinjstva da će on i njegovi suputnici uskoro biti izvan opasnosti.
    
  "Idi kroz lijeva vrata; ona se raspadaju. Lokot je lažan, Alex. Samo povuci lanac i vidjet ćeš. Onda idi do kuće uz rijeku, tamo-" pokazao je ni na što posebno, "oko pet kilometara dalje. Tamo je skelar, Kosta. Daj mu malo alkohola ili što god imaš u toj pljosci. Grešno ga je lako podmititi", nasmijao se Sergej, "i odvest će te kamo trebaš."
    
  Sergej je duboko zavukao ruku u džep.
    
  "O, vidio sam to", našalio se Alexander, osramotivši prijatelja zdravim rumenilom i glupim smijehom.
    
  "Ne, ti si idiot. Evo", Sergej je pružio Aleksandru slomljenu krunicu.
    
  "O, Isuse, nijedan od njih više", zastenjao je Aleksandar. Vidio je kako ga je Sergej oštro pogledao zbog bogohuljenja i ispričavajući se podigao ruku.
    
  "Ovaj je drugačiji od onog na ogledalu. Slušaj, daj ovo jednom od stražara u logoru, a on će te odvesti jednom od kapetana, u redu?" objasnio je Sergej.
    
  "Zašto su perle slomljene?" upitao je Alexander, izgledajući potpuno zbunjeno.
    
  "To je odmetnički simbol. Odmetnička brigada ga koristi za međusobnu identifikaciju", nonšalantno je odgovorio njegov prijatelj.
    
  "Čekaj, kako si-?"
    
  "Ne brini se zbog toga, prijatelju. I ja sam bio vojnik, znaš? Nisam idiot", šapnuo je Sergej.
    
  "Nikad to nisam mislio ozbiljno, ali kako si, dovraga, znao koga želimo vidjeti?" upitao je Alexander. Pitao se je li Sergej samo još jedna noga pauka Crnog Sunca i može li mu se uopće vjerovati. Zatim je pomislio na Sama i Ninu, ništa ne sluteći, na imanju.
    
  "Slušaj, pojaviš se u mojoj kući s dva stranca koji praktički nemaju ništa kod sebe: ni novca, ni odjeće, ni lažnih dokumenata... I misliš da ja ne mogu prepoznati izbjeglicu kad je vidim? Osim toga, oni su s tobom. A ti se ne družiš sa sigurnim ljudima. A sada nastavi s tim. I pokušaj se vratiti na farmu prije ponoći", rekao je Sergej. Pokucao je po krovu hrpe smeća na kotačima i zviždao stražaru na vratima.
    
  Aleksandar je zahvalno kimnuo glavom i stavio krunicu u krilo dok je automobil prolazio kroz vrata.
    
    
  Poglavlje 3
    
    
  Purdueove naočale odražavale su strujne krugove ispred njega, osvjetljavajući tamu u kojoj je sjedio. Bila je tiha, mrtva noć u njegovom dijelu svijeta. Nedostajao mu je Reichtischus, nedostajali su mu Edinburgh i bezbrižni dani koje je provodio u svojoj vili, zasljepljujući goste i klijente svojim izumima i nenadmašnim genijem. Pažnja je bila tako nevina, tako nepotrebna, s obzirom na njegovo već slavno i opsceno impresivno bogatstvo, ali mu je nedostajala. Tada, prije nego što se uvalio u velike probleme s otkrićima Deep Sea One i lošim izborom poslovnih partnera u pustinji Parashant, život je bio jedna duga, zanimljiva avantura i romantična prijevara.
    
  Sada je njegovo bogatstvo jedva preživljavalo, a sigurnost drugih pala je na njegova ramena. Koliko god se trudio, bilo mu je gotovo nemoguće sve održati na okupu. Nina, njegova voljena, nedavno izgubljena bivša ljubavnica koju je namjeravao potpuno ponovno osvojiti, bila je negdje u Aziji s muškarcem za kojeg je mislila da ga voli. Sam, njegov suparnik za Nininu naklonost i (budimo iskreni) nedavni pobjednik sličnih natjecanja, uvijek je bio tu da pomogne Purdueu u njegovim nastojanjima - čak i kada je to bilo neopravdano.
    
  Njegova vlastita sigurnost bila je ugrožena, bez obzira na njegovu vlastitu, posebno sada kada je privremeno zaustavio vodstvo Crnog Sunca. Vijeće koje je nadgledalo vodstvo reda vjerojatno ga je promatralo i, iz nekog razloga, trenutno je održavalo svoje redove, a to je Perduea činilo iznimno nervoznim - a on nipošto nije bio nervozan čovjek. Sve što je mogao učiniti bilo je držati glavu po strani dok ne smisli plan kako se pridružiti Nini i odvesti je na sigurno, dok ne shvati što učiniti ako Vijeće djeluje.
    
  Glava mu je lupala od jakog krvarenja iz nosa koje je dobio samo nekoliko minuta ranije, ali sada nije mogao stati. Previše je bilo na kocki.
    
  Dave Purdue je iznova i iznova petljao s uređajem na svom holografskom ekranu, ali nešto nije bilo u redu što jednostavno nije mogao vidjeti. Njegova koncentracija nije bila tako oštra kao inače, iako se tek nedavno probudio nakon devet sati neprekidnog sna. Već ga je boljela glava kad se probudio, ali to nije bilo iznenađujuće, budući da je sam popio gotovo cijelu bocu crnog Johnnie Walkera dok je sjedio ispred kamina.
    
  "Za ime Božje!" Purdue je tiho viknuo, kako ne bi probudio nijednog susjeda, i lupio šakama o stol. Bilo je potpuno neuobičajeno za njega da izgubi živce, posebno zbog tako trivijalnog zadatka kao što je jednostavan elektronički sklop, kakav je već savladao s četrnaest godina. Njegovo mrzovoljno ponašanje i nestrpljivost bili su posljedica posljednjih nekoliko dana, i znao je da mora priznati da ga je ostavljanje Nine sa Samom konačno dirnulo.
    
  Obično bi njegov novac i šarm lako mogli uhvatiti bilo koji plijen, a povrh svega, imao je Ninu više od dvije godine, no uzimao je to zdravo za gotovo i nestao s radara ne potrudivši se obavijestiti je da je živ. Bio je naviknut na takvo ponašanje i većina ljudi ga je odbacivala kao dio njegove ekscentričnosti, ali sada je znao da je to prvi ozbiljan udarac njihovoj vezi. Njegov izgled ju je samo dodatno uznemirio, uglavnom zato što je tada znala da ju je namjerno držao u mraku, a zatim ju je, kobnim udarcem, uvukao u njezin najprijeteći sukob s moćnim "Crnim Suncem" do tada.
    
  Perdue je skinuo naočale i stavio ih na malu barsku stolicu pokraj sebe. Na trenutak je zatvorio oči i palcem i kažiprstom stisnuo korijen nosa, pokušavajući izbaciti zbrkane misli iz glave i vratiti mozak u tehnički način rada. Noć je bila blaga, ali vjetar je tjerao mrtvo drveće da se naginje prema prozoru i grebe poput mačke koja pokušava ući. Nešto se skrivalo ispred malog bungalova u kojem je Perdue boravio na neodređeno vrijeme dok ne isplanira svoj sljedeći potez.
    
  Bilo je teško razlikovati neumoljivo kuckanje grana drveća nošenih olujom od petljanja obijačem brava ili klika svjećice o prozorsko okno. Purdue je zastao da oslušne. Obično nije bio čovjek intuicije, ali sada, pokoravajući se vlastitom instinktu u nastajanju, naišao je na ozbiljan sarkazam.
    
  Znao je da je bolje da ne viri, pa je upotrijebio jedan od svojih neispitanih uređaja prije nego što je pobjegao iz svoje vile u Edinburghu pod okriljem noći. Bio je to svojevrsni dalekozor, modificiran za raznolikije svrhe od pukog skidanja udaljenosti kako bi se proučilo djelovanje onih koji nisu svjesni. Sadržavao je infracrvenu funkciju, zajedno s crvenom laserskom zrakom koja je podsjećala na pušku operativne skupine, ali ovaj je laser mogao prorezati većinu površina unutar stotinjak metara. Pritiskom na prekidač pod palcem, Purdue je mogao konfigurirati dalekozor za otkrivanje toplinskih potpisa, pa iako nije mogao vidjeti kroz zidove, mogao je otkriti bilo kakvu tjelesnu temperaturu koja se kreće izvan njegovih drvenih zidova.
    
  Brzo se popeo devet stepenica širokog, domaće izrađenog stubišta koje je vodilo na drugi kat kolibe i na prstima se prišuljao do samog ruba poda, odakle je mogao proviriti kroz uski procjep gdje se spajao sa slamnatim krovom. Prislonivši desno oko na leću, pretražio je područje odmah iza zgrade, polako se krećući od kuta do kuta.
    
  Jedini izvor topline koji je mogao osjetiti bio je motor njegovog džipa. Osim toga, nije bilo znakova neposredne prijetnje. Zbunjen, sjedio je trenutak, razmišljajući o svom novostečenom šestom čulu. Nikad nije griješio u tim stvarima. Pogotovo nakon nedavnih susreta sa smrtnim neprijateljima, naučio je prepoznati nadolazeću prijetnju.
    
  Kad je Perdue stigao do prvog kata kolibe, zatvorio je otvor koji je vodio u sobu iznad njega i preskočio posljednje tri stepenice. Snažno je doskočio na noge. Kad je podigao pogled, u njegovoj stolici sjedila je figura. Odmah ju je prepoznao i srce mu je stalo. Odakle je došla?
    
  Njene velike plave oči djelovale su nezemaljski u jarkom svjetlu šarenog holograma, ali gledala je kroz dijagram ravno u njega. Ostatak nje izblijedio je u sjeni.
    
  "Nisam mislio da ću te više nikada vidjeti", rekao je, ne mogavši sakriti svoje iskreno iznenađenje.
    
  "Naravno da nisi, Davide. Kladim se da si to prije poželio nego što si razmislio o stvarnoj ozbiljnosti toga", rekla je. Taj poznati glas zvučao je tako čudno Purdueovim ušima nakon sveg ovog vremena.
    
  Približio joj se, ali sjene su prevladale, skrivajući je od njega. Njezin pogled kliznuo je dolje i pratio linije njegova crteža.
    
  "Vaš ciklički četverokut ovdje je netočan, jeste li znali?" rekla je stvarno. Oči su joj bile uprte u Purdueovu pogrešku i prisilila se šutjeti unatoč njegovoj baraži pitanja o drugim temama, poput njezine prisutnosti tamo, sve dok nije došao ispraviti pogrešku koju je primijetila.
    
  To je bilo tipično za Agathu Purdue.
    
  Agathina osobnost, genijalca s opsesivnim hirovima zbog kojih se njezin brat blizanac činio potpuno običnim, bila je stečeni ukus. Da netko nije znao da ima zapanjujući IQ, lako bi je mogli zamijeniti za neku vrstu luđakinje. Za razliku od bratove pristojne upotrebe intelekta, Agatha je bila na granici certificiranja kada bi se usredotočila na problem koji je trebalo riješiti.
    
  I u tome su se blizanci uvelike razlikovali. Purdue je uspješno iskoristio svoj talent za znanost i inženjerstvo kako bi stekao bogatstvo i ugled kralja među svojim akademskim kolegama. Ali Agatha je bila ništa manje od siromaha u usporedbi sa svojim bratom. Njena neprivlačna introvertiranost, koja je ponekad dosezala točku da je monstruozna figura s uprtim pogledom, tjerala je muškarce da je jednostavno smatraju čudnom i zastrašujućom. Njeno samopoštovanje uvelike se temeljilo na ispravljanju pogrešaka koje je bez napora pronalazila u tuđim radovima, a upravo je to zadavalo ozbiljan udarac njezinom potencijalu kad god bi pokušala raditi u konkurentnim područjima fizike ili prirodnih znanosti.
    
  Na kraju je Agatha postala knjižničarka, ali ne bilo koja knjižničarka, zaboravljena usred tornjeva književnosti i prigušenog svjetla arhivskih komora. Doista je pokazivala određenu ambiciju, nastojeći postati nešto veće od onoga što je nalagala njezina antisocijalna psihologija. Agatha je imala sporednu karijeru kao konzultantica za razne bogate klijente, prvenstveno one koji su ulagali u arkane knjige i neizbježne okultne aktivnosti koje su dolazile s jezivim zamkama klasične književnosti.
    
  Za ljude poput njih, ovo potonje je bila novost, ništa više od nagrade na ezoteričnom natjecanju u pisanju. Nitko od njezinih klijenata nikada nije pokazao istinsko poštovanje prema Starom svijetu ili pisarima koji su bilježili događaje koje nove oči nikada neće vidjeti. To ju je razbjesnilo, ali nije mogla odbiti slučajnu nagradu od šest znamenki. Bilo bi to jednostavno idiotski, bez obzira koliko se trudila ostati vjerna povijesnom značaju knjiga i mjestima na koja ih je tako slobodno vodila.
    
  Dave Perdue pogledao je problem na koji je ukazala njegova dosadna sestra.
    
  Kako sam, dovraga, to propustio? I zašto je, dovraga, morala biti ovdje da mi pokaže? pomislio je, uspostavljajući paradigmu, potajno testirajući njezinu reakciju sa svakim preusmjeravanjem koje je izvodio na hologramu. Izraz lica joj je bio prazan, a oči su joj se jedva pomicale dok je završavao svoj krug. To je bio dobar znak. Ako bi uzdahnula, slegnula ramenima ili čak trepnula, znao bi da pobija ono što je radio - drugim riječima, to bi značilo da će ga licemjerno pokroviteljski tretirati na svoj način.
    
  "Sretna?" usudio se pitati, samo čekajući da pronađe još jednu grešku, ali ona je samo kimnula. Oči su joj se konačno otvorile kao u normalne osobe, a Purdue je osjetila kako napetost popušta.
    
  "Dakle, čemu dugujem ovu invaziju?" upitao je dok je išao po još jednu bocu alkohola iz svoje putne torbe.
    
  "Ah, pristojna kao i uvijek", uzdahnula je. "Uvjeravam te, Davide, moje uplitanje je vrlo opravdano."
    
  Natočio si je čašu viskija i pružio joj bocu.
    
  "Da, hvala. Uzet ću malo", odgovorila je, nagnuvši se naprijed, stišćući dlanove i gurajući ih među bedra. "Trebam tvoju pomoć s nečim."
    
  Njezine su mu riječi odzvanjale u ušima poput krhotina stakla. Dok je vatra pucketala, Perdue se okrenuo prema svojoj sestri, pepeljastosivoj od nevjerice.
    
  "Ma daj, budi melodramatičan", rekla je nestrpljivo. "Je li stvarno toliko neshvatljivo da bi mi mogla zatrebati tvoja pomoć?"
    
  "Ne, nimalo", odgovorio je Purdue, natočivši joj čašu problema. "Nezamislivo je da si se uopće potrudila pitati."
    
    
  Poglavlje 4
    
    
  Sam je skrivao svoje memoare od Nine. Nije htio da ona zna tako duboko osobne stvari o njemu, iako nije znao zašto. Bilo je jasno da je znala gotovo sve o strašnoj smrti njegove zaručnice od strane međunarodne organizacije za oružje koju je vodila najbolja prijateljica Nininog bivšeg muža. Mnogo puta prije, Nina je jadikovala zbog svoje veze s bešćutnim čovjekom koji je zaustavio Samove snove kada je brutalno ubio ljubav njegovog života. Međutim, njegove su bilješke sadržavale određenu podsvjesnu ogorčenost; nije htio da Nina vidi je li ih pročitala, pa je odlučio sakriti ih od nje.
    
  Ali sada, dok su čekali da se Aleksandar vrati s viješću o tome kako se pridružiti redovima odmetnika, Sam je shvatio da će ovo razdoblje dosade u ruskom selu sjeverno od granice biti dobro vrijeme za nastavak memoara.
    
  Aleksandar je hrabro, možda i glupo, otišao razgovarati s njima. Ponudio bi svoju pomoć, zajedno sa Samom Cleaveom i doktoricom Ninom Gould, kako bi se suočio s Redom Crnog Sunca i na kraju pronašao način da jednom zauvijek uništi organizaciju. Ako pobunjenici još nisu primili vijest o kašnjenju službenog protjerivanja vođe Crnog Sunca, Aleksandar je planirao iskoristiti ovu trenutnu slabost u djelovanju reda kako bi zadao učinkovit udarac.
    
  Nina je pomagala Katji u kuhinji i naučila kuhati knedle.
    
  S vremena na vrijeme, dok je Sam zapisivao svoje misli i bolna sjećanja u svoju pohabanu bilježnicu, čuo bi kako dvije žene prasnu u prodoran smijeh. Nakon toga bi uslijedilo priznanje neke nesposobnosti s Nine, dok bi Katya poricala vlastite sramotne pogreške.
    
  "Jako si dobra..." vrisnula je Katja, padajući u stolicu uz srdačan smijeh: "Za Škota! Ali ipak ćemo od tebe napraviti Ruskinju!"
    
  "Sumnjam, Katja. Ponudila bih se da te naučim kuhati Highland haggis, ali iskreno, ni u tome nisam baš dobra!" Nina je prasnula u smijeh.
    
  Sve je ovo zvučalo malo previše svečano, pomislio je Sam, zatvorivši bilježnicu i sigurno je spremivši u torbu zajedno s olovkom. Ustao je sa svog drvenog kreveta za jednu osobu u gostinjskoj sobi koju je dijelio s Alexanderom i krenuo niz široki hodnik i niz kratko stubište prema kuhinji, gdje su žene stvarale paklenu buku.
    
  "Gle! Sam! Napravila sam... oh... Napravila sam cijelu turu... mnogo toga? Mnogo toga...?" Namrštila se i dala znak Katji da joj pomogne.
    
  "Knedle!" veselo je uzviknula Katja, pokazujući rukama na hrpu tijesta i razasutog mesa po drvenom kuhinjskom stolu.
    
  "Toliko!" hihotala se Nina.
    
  "Jeste li vi cure možda pijane?" upitao je, zabavljen dvjema prekrasnim ženama s kojima je imao sreću biti zaglavljen usred ničega. Da je bio neceremonijalniji muškarac s razuzdanim pogledom, možda bi mu se u glavi rodila neka prljava misao, ali budući da je bio Sam, jednostavno se srušio na stolicu i promatrao Ninu kako pokušava pravilno izrezati novac.
    
  "Nismo pijani, gospodine Cleve. Samo smo pripiti", objasnila je Katya, prilazeći Samu s običnom staklenkom za pekmez do pola napunjenom zlokobnom, bistrom tekućinom.
    
  "Ah!" uzviknuo je, provlačeći ruke kroz gustu tamnu kosu, "ovo sam već vidio, a to je ono što bismo mi, stanovnici Cleava, nazvali najkraćim putem do Slochervillea. Malo je rano za mene, hvala."
    
  "Rano?" upitala je Katja, iskreno zbunjena. "Sam, još je sat vremena do ponoći!"
    
  "Da! Počeli smo piti već u 19 sati", ubacila se Nina, ruku poprskanih svinjetinom, lukom, češnjakom i peršinom koje je sjeckala kako bi napunila džepove od tijesta.
    
  "Ne budi glup!" Sam se zapanjio dok je jurio prema malom prozoru i vidio da je nebo previše svijetlo za ono što je pokazivao njegov sat. "Mislio sam da je puno ranije, a ja sam se samo ponašao kao lijenčina, htio sam pasti u krevet."
    
  Pogledao je dvije žene, različite kao dan i noć, ali lijepe kao i ona druga.
    
  Katya je izgledala točno onako kako ju je Sam prvi put zamislio kad je čuo njezino ime, neposredno prije nego što su stigli na farmu. S velikim plavim očima uvučenim u koščate duplje i širokim, punim usnama, izgledala je stereotipno Ruskinja. Jagodice su joj bile toliko istaknute da su bacale sjene na njezino lice u oštrom svjetlu iznad glave, a ravna plava kosa padala joj je preko ramena i čela.
    
  Vitka i visoka, nadvijala se nad sitnom figurom tamnooke Škotlanđanke pokraj sebe. Nina je napokon vratila svoju prirodnu boju kose, onu bogatu, tamnokestenjastu u koju je toliko volio utapati lice kad ga je uzjahala u Belgiji. Sam je osjetio olakšanje kad je vidio da je njezin blijedi, iscrpljeni izgled nestao i da ponovno može pokazivati svoje graciozne obline i ružičastu kožu. Vrijeme provedeno daleko od kandži Crnog Sunca malo ju je izliječilo.
    
  Možda je seoski zrak, daleko od Brugesa, oboje smirio, ali osjećali su se okrepljenije i odmornije u svom vlažnom ruskom okruženju. Sve je ovdje bilo mnogo jednostavnije, a ljudi su bili pristojni, ali strogi. Ova zemlja nije bila za razboritost ili osjetljivost, i Samu se to sviđalo.
    
  Gledajući preko ravnica koje su poprimale ljubičastu boju u sve slabijem svjetlu i slušajući veselje u kući s njim, Sam se nije mogao ne zapitati kako je Alexander.
    
  Sve čemu su se Sam i Nina mogli nadati bilo je da će pobunjenici na planini vjerovati Alexanderu i da ga neće zamijeniti za špijuna.
    
    
  * * *
    
    
  "Ti si špijun!" vikao je mršavi talijanski pobunjenik, strpljivo koračajući oko Aleksandrovog ispruženog tijela. To je Rusu izazvalo strašnu glavobolju, koju je samo pogoršavao njegov naopaki položaj nad kadom.
    
  "Slušaj me!" preklinjao je Alexander po stoti put. Lubanja mu je pucala od naleta krvi koja mu je jurnula u stražnji dio očnih jabučica, a gležnjevi su mu polako prijetili da će se iščašiti pod težinom tijela koje je visjelo s grubog užeta i lanaca pričvršćenih za kameni strop ćelije. "Da sam špijun, zašto bih, dovraga, došao ovamo? Zašto bih došao ovamo s informacijama koje bi pomogle tvom slučaju, glupi prokleti špagetu?"
    
  Talijan nije cijenio Aleksandrove rasne uvrede i, bez prosvjeda, jednostavno je uronio Rusovu glavu natrag u ledeno hladnu kupku, ostavljajući mu samo čeljust otkrivenom. Njegovi kolege su se hihotali Rusovoj reakciji dok su sjedili i pili blizu zaključanih vrata.
    
  "Bolje ti je da znaš što ćeš reći kad se vratiš, stronzo! Život ti ovisi o ovoj prljavštini, a ovo ispitivanje mi već oduzima vrijeme za piće. Jebeno ću te pustiti da se utopiš, hoću!" vrisnuo je, klečeći pokraj kade kako bi ga uronjeni Rus mogao čuti.
    
  "Carlo, što se dogodilo?" doviknuo je Bern iz hodnika kojim se približavao. "Činiš se neprirodno napeto", rekao je kapetan bez uvijanja. Glas mu je postajao sve glasniji dok se približavao lučnim ulazima. Druga dvojica muškaraca naglo su se postavila na noge kad su ugledali svog vođu, ali on im je mahnuo da se opuste.
    
  "Kapetane, ovaj idiot kaže da ima informacije koje nam mogu pomoći, ali ima samo ruske dokumente koji izgledaju lažno", rekao je Talijan dok je Bern otključavao čvrsta crna vrata kako bi ušao u prostor za ispitivanje, ili točnije, u mučilište.
    
  "Gdje su mu papiri?" upitao je kapetan, a Carlo je pokazao na stolicu za koju je prvo privezao Rusa. Bern je bacio pogled na dobro krivotvorenu graničnu propusnicu i osobnu iskaznicu. Ne skidajući pogled s ruskog natpisa, mirno je rekao: "Carlo."
    
  "Da, kapetane?"
    
  "Rus se utapa, Carlo. Pusti ga da se digne."
    
  "O, moj Bože!" Carlo je skočio i podigao zadihanog Alexandera. Mokri Rus očajnički je hvatao zrak, silovito kašljući prije nego što je povratio višak vode iz tijela.
    
  "Aleksander Aričenkov. Je li to vaše pravo ime?" Bern je upitao svog gosta, ali je onda shvatio da muškarčevo ime nije relevantno za njihove motive. "Pretpostavljam da nije važno. Bit ćete mrtvi prije ponoći."
    
  Aleksandar je znao da mora iznijeti svoj slučaj pred nadređenima prije nego što bude prepušten na milost i nemilost svom mučitelju, opterećenom nedostatkom pažnje. Voda mu se još uvijek skupljala u nosnicama i pekla nosne prolaze, čineći govor gotovo nemogućim, ali njegov je život ovisio o tome.
    
  "Kapetane, nisam špijun. Želim se pridružiti vašoj satniji, to je sve", rekao je žilavi Rus nepovezano.
    
  Bern se okrenuo na peti. "A zašto to želiš učiniti?" Pokazao je Carlu da predstavi subjektu dno kade.
    
  "Renata je svrgnuta!" viknuo je Alexander. "Bio sam dio zavjere za svrgavanje vodstva Reda Crnog Sunca i uspjeli smo... donekle."
    
  Bern je podigao ruku kako bi spriječio Talijana da izvrši njegovu posljednju naredbu.
    
  "Ne morate me mučiti, kapetane. Ovdje sam da vam besplatno pružim informacije!" objasnio je Rus. Carlo ga je ljutito pogledao, ruka mu je trzala na remenici koja je kontrolirala Aleksandrovu sudbinu.
    
  "U zamjenu za ove informacije, želite li...?" upitao je Bern. "Želite li nam se pridružiti?"
    
  "Da! Da! Dva prijatelja i ja, također bježimo od Crnog Sunca. Znamo kako pronaći članove Višeg reda i zato nas pokušavaju ubiti, kapetane", mucao je, boreći se pronaći prave riječi, voda u grlu mu je i dalje otežavala disanje.
    
  "A gdje su ta dva vaša prijatelja? Skrivaju li se, gospodine Aričenkov?" sarkastično je upitao Bern.
    
  "Došao sam sam, kapetane, da saznam jesu li glasine o vašoj organizaciji istinite; jeste li još uvijek aktivni", brzo je promrmljao Alexander. Bern je kleknuo pokraj njega i odmjerio ga od glave do pete. Rus je bio srednjih godina, nizak i mršav. Ožiljak na lijevoj strani lica davao mu je izgled borca. Strogi kapetan prešao je kažiprstom preko ožiljka, sada ljubičastog na Rusovoj blijedoj, vlažnoj, hladnoj koži.
    
  "Nadam se da ovo nije bila posljedica prometne nesreće ili nečeg sličnog?" upitao je Alexandera. Blijedoplave oči prokisnutog muškarca bile su krvave od pritiska i gotovo kao da će se utopiti dok je gledao kapetana i odmahivao glavom.
    
  "Imam mnogo ožiljaka, kapetane. I nijedan od njih nije uzrokovan sudarom, uvjeravam vas u to. Uglavnom meci, šrapneli i žene nagle naravi", odgovori Alexander, a plave usne su mu drhtale.
    
  "Žene. O da, to mi se sviđa. Zvučiš kao moj tip, prijatelju", nasmiješio se Bern i bacio nijem, ali težak pogled na Carla, što je malo uznemirilo Alexandera. "U redu, gospodine Aričenkov, dat ću vam priliku. Mislim, nismo valjda proklete životinje!" zarežao je, na veliku zabavu prisutnih muškaraca, a oni su žestoko zarežali u znak slaganja.
    
  I Majka Rusija te pozdravlja, Aleksandre, odzvanjao mu je unutarnji glas u glavi. Nadam se da se neću probuditi mrtav.
    
  Dok je olakšanje što nije umro preplavljivalo Aleksandra, praćeno zavijanjem i klicanjem čopora zvijeri, njegovo je tijelo klonulo i pao je u zaborav.
    
    
  Poglavlje 5
    
    
  Nešto prije dva sata ujutro, Katja je položila svoju posljednju kartu na stol.
    
  "Sklapam."
    
  Nina se razigrano nasmijala, stišćući joj ruku kako Sam ne bi mogao pročitati izraz lica na njezinu nečitljivom.
    
  "Hajde. Uzmi, Same!" Nina se nasmijala dok ju je Katya ljubila u obraz. Zatim je ruska ljepotica poljubila Samova u vrh glave i nečujno promrmljala: "Idem spavati. Sergej će se uskoro vratiti sa smjene."
    
  "Laku noć, Katja", nasmiješio se Sam i stavio ruku na stol. "Dva para."
    
  "Ha!" uzviknula je Nina. "Kuća je puna. Plati, partneru."
    
  "Dovraga", promrmljao je Sam i skinuo lijevu čarapu. Strip poker zvučao je bolje sve dok nije otkrio da su dame bolje u tome nego što je isprva mislio kad je pristao igrati. U kratkim hlačama i jednoj čarapi, drhtao je za stolom.
    
  "Znaš da je to prijevara, a dopustili smo to samo zato što si bio pijan. Bilo bi strašno od nas da te iskoristimo, zar ne?" predavala mu je, jedva se suzdržavajući. Sam se htio smijati, ali nije htio pokvariti trenutak oblačeći svoju najbolju patetičnu odjevnu kombinaciju.
    
  "Hvala vam što ste tako ljubazni. Danas je na ovom planetu tako malo pristojnih žena", rekao je s očitom zabavom.
    
  "Istina je", složila se Nina, ulijevajući drugu staklenku mjesečine u čašu. Ali samo nekoliko kapi neceremonijalno se prolilo na dno čaše, dokazujući, na njezin užas, da su zabava i igre te noći došle do tupog završetka. "A ja te puštam da varaš samo zato što te volim."
    
  Bože, volio bih da je bila trijezna kad je to rekla, poželio je Sam dok mu je Nina obuhvatila lice rukama, blagi miris njezina parfema miješao se s otrovnim mirisom destiliranog alkohola dok mu je nježno poljubila usne.
    
  "Dođi spavati sa mnom", rekla je, vodeći klimavog Škota u obliku slova Y iz kuhinje dok je pažljivo skupljao odjeću na izlasku. Sam nije ništa rekao. Pomislio je da će Ninu otpratiti do njezine sobe kako bi se uvjerio da neće gadno pasti niz stepenice, ali kad su ušli u njezinu sićušnu sobu iza ugla od ostalih, zatvorila je vrata za njima.
    
  "Što radiš?" upitala je kad je vidjela Sama kako pokušava navući traperice, s košuljom prebačenom preko ramena.
    
  "Smrzavam se kao u paklu, Nina. Samo mi daj sekundu", odgovorio je, očajnički se boreći s patentnim zatvaračem.
    
  Ninini vitki prsti obavili su mu drhtave ruke. Uvukla je ruku u njegove traperice, ponovno razdvajajući mjedene zupce patentnog zatvarača. Sam se ukočio, očaran njezinim dodirom. Nehotice je zatvorio oči i osjetio kako se njezine tople, meke usne pritiskaju uz njegove.
    
  Gurnula ga je natrag na krevet i ugasila svjetlo.
    
  "Nina, pijana si, djevojko. Nemoj učiniti ništa zbog čega ćeš ujutro požaliti", upozorio ju je, jednostavno kao upozorenje. Zapravo, toliko ju je želio da je mogao puknuti.
    
  "Jedino što ću požaliti jest to što ću to morati učiniti tiho", rekla je, glasom iznenađujuće ozbiljnim u mraku.
    
  Čuo je kako joj se čizme odguruju u stranu, a zatim kako se stolica gura lijevo od kreveta. Sam je osjetio kako se baca na njega, njezina težina nespretno mu gnječi genitalije.
    
  "Pažljivo!" zastenjao je. "Trebaju mi!"
    
  "I ja", rekla je, strastveno ga ljubeći prije nego što je uspio odgovoriti. Sam se trudio ne izgubiti prisebnost dok je Nina pritisnula svoje malo tijelo uz njegovo, dišući mu na vrat. Dahnuo je kad je njezina topla, gola koža dodirnula njegovu, još uvijek hladnu od dvosatne igre pokera bez majice.
    
  "Znaš da te volim, zar ne?" šapnula je. Samove su se oči prevrnule u nevoljnom zanosu na te riječi, ali alkohol koji je pratio svaki slog uništio mu je blaženstvo.
    
  "Da, znam", uvjeravao ju je.
    
  Sam joj je sebično dopustio da slobodno vlada njegovim tijelom. Znao je da će se kasnije osjećati krivim zbog toga, ali zasad si je govorio da joj daje ono što želi; da je on samo sretni primatelj njezine strasti.
    
  Katja nije spavala. Vrata su joj tiho zaškripala dok je Nina počela stenjati, a Sam ju je pokušao ušutkati dubokim poljupcima, nadajući se da je neće uznemiriti. Ali usred svega toga, ne bi ga bilo briga da je Katja ušla u sobu, upalila svjetlo i pozvala ga da joj se pridruži - sve dok Nina radi svoje. Rukama ju je milovao po leđima i pratio je ožiljak ili dva, a za svaki se mogao sjetiti uzroka.
    
  Bio je tamo. Otkad su se upoznali, njihovi su se životi neumoljivo vrtjeli u mračnom, beskrajnom bunaru opasnosti, a Sam se pitao kada će stići do čvrstog, bezvodnog tla. Ali nije ga bilo briga, sve dok su se srušili zajedno. Nekako se, s Ninom uz sebe, Sam osjećao sigurno, čak i u kandžama smrti. A sada, s njom u njegovom naručju, upravo ovdje, njezina je pažnja na trenutak bila usmjerena na njega i samo na njega; osjećao se nepobjedivim, nedodirljivim.
    
  Katjini koraci dopirali su iz kuhinje, gdje je otključavala vrata za Sergeja. Nakon kratke stanke, Sam je čuo njihov prigušeni razgovor, koji ionako ne bi mogao razaznati. Bio je zahvalan na njihovom razgovoru u kuhinji, pa je mogao uživati u Nininim prigušenim kricima zadovoljstva dok ju je pritiskivao uza zid ispod prozora.
    
  Pet minuta kasnije, kuhinjska vrata su se zatvorila. Sam je osluškivao smjer zvukova. Teške čizme pratile su Katjine graciozne korake u glavnu spavaću sobu, ali vrata više nisu škripala. Sergej je šutio, ali Katja je nešto rekla i zatim oprezno pokucala na Ninina vrata, nesvjesna da je Sam bio s njom.
    
  "Nina, mogu li ući?" jasno je upitala s druge strane vrata.
    
  Sam se uspravio, spreman zgrabiti traperice, ali u mraku nije imao pojma gdje ih je Nina bacila. Nina je bila bez svijesti. Orgazam je uklonio umor koji je alkohol izazvao cijelu noć, a njezino mokro, mlohavo tijelo blaženo se pritisnulo uz njega, nepomično poput leša. Katya je ponovno pokucala: "Nina, moram razgovarati s tobom, molim te? Molim te!"
    
  Sam se namrštio.
    
  Zahtjev s druge strane vrata zvučao je previše uporno, gotovo uznemireno.
    
  Ah, dovraga s tim! pomislio je. Dakle, pretukao sam Ninu. Što bi to uopće bilo važno? pomislio je, pipajući u mraku rukama po podu, tražeći nešto što je nalikovalo odjeći. Jedva je stigao navući traperice kad se kvaka okrenula.
    
  "Hej, što se događa?" upitao je Sam nevino kad se pojavio u mračnoj pukotini otvorenih vrata. Katjina ruka naglo je zaustavila vrata dok je Sam s druge strane udario nogom o njih.
    
  "O!" trgnula se, prestrašena kad je vidjela krivo lice. "Mislila sam da je Nina ovdje."
    
  "Takva je. Onesviještena. Svi ti domaći tipovi su je pretukli", odgovorio je sramežljivo se nasmijavši, ali Katja nije izgledala iznenađeno. Zapravo, izgledala je doista prestravljeno.
    
  "Sam, samo se obuci. Probudi dr. Goulda i pođi s nama", zloslutno je rekao Sergej.
    
  "Što se dogodilo? Nina je pijana kao vrag i izgleda da se neće probuditi do sudnjeg dana", rekao je Sam Sergeju ozbiljnije, ali se i dalje pokušavao osvetiti.
    
  "O, moj Bože, nemamo vremena za ovo sranje!" viknuo je muškarac iza para. Makarov se pojavio kod Katjine glave i prst je povukao okidač.
    
  Klik!
    
  "Sljedeći klik bit će od olova, druže", upozorio je strijelac.
    
  Sergej je počeo jecati, luđački mrmljajući muškarcima koji su stajali iza njega, moleći za život svoje žene. Katja je pokrila lice rukama i pala na koljena u šoku. Iz onoga što je Sam shvatio, to nisu bili Sergejevi kolege, kao što je isprva pretpostavio. Iako nije razumio ruski, iz njihovog tona zaključio je da su vrlo ozbiljni u namjeri da ih sve ubiju osim ako ne probudi Ninu i pođe s njima. Vidjevši da se svađa opasno zahuktava, Sam je podigao ruke i izašao iz sobe.
    
  "U redu, u redu. Idemo s vama. Samo mi recite što se događa i probudit ću dr. Goulda", uvjeravao je četvoricu ljutito izgledajućih nasilnika.
    
  Sergej je zagrlio svoju uplakanu ženu i zaštitio je.
    
  "Zovem se Bodo. Moram vjerovati da ste vi i dr. Gould pratili čovjeka po imenu Alexander Arichenkov na našu prekrasnu parcelu", upitao je napadač Sama.
    
  "Tko želi znati?" obrecnu se Sam.
    
  Bodo je napeo pištolj i naciljao na stisnuti par.
    
  "Da!" viknuo je Sam, pružajući ruku prema Bodu. "Isuse, možeš li se opustiti? Ne bježim. Usmjeri tu prokletu stvar na mene ako ti treba vježba gađanja u ponoć!"
    
  Francuski nasilnik spustio je oružje, dok su njegovi drugovi držali svoje u pripravnosti. Sam je teško progutao i pomislio na Ninu, koja nije imala pojma što se događa. Požalio je što je potvrdio njezinu prisutnost, ali da su ga ovi uljezi otkrili, sigurno bi ubili Ninu i Strenkove i objesili ga vani za jaja da ga prožderu divlje životinje.
    
  "Probudite ženu, gospodine Cleve", naredio je Bodo.
    
  "U redu. Samo... samo se smiri, u redu?" Sam je kimnuo u znak predaje, polako se vraćajući u mračnu sobu.
    
  "Svjetlo gori, vrata su otvorena", čvrsto reče Bodo. Sam nije imao namjeru ugroziti Ninu svojom duhovitošću, pa je jednostavno pristao i upalio svjetlo, zahvalan na zaklonu koji joj je pružio prije nego što je otvorio vrata Katji. Nije htio ni zamisliti što bi te zvijeri učinile goloj, nesvjesnoj ženi da je već bila raširena po krevetu.
    
  Njena sitna figura jedva je podizala pokrivače gdje je spavala na leđima, otvorenih usta u pijanoj siesti. Sam je mrzio što im je morao pokvariti tako divan odmor, ali njihovi su životi ovisili o tome hoće li se probuditi.
    
  "Nina", rekao je prilično glasno dok se naginjao nad nju, pokušavajući je zaštititi od opakih stvorenja koja su se motala oko vrata dok je jedno od njih zadržavalo vlasnike kuće. "Nina, probudi se."
    
  "Za ime Božje, ugasi to prokleto svjetlo. Glava me ubija, Same!" zacvilila je i prevrnula se. Brzo je bacio ispričavajući pogled na muškarce na vratima, koji su samo iznenađeno zurili, pokušavajući uhvatiti trenutak usnule žene koja bi mogla osramotiti mornara.
    
  "Nina! Nina, moramo se odmah ustati i obući! Razumiješ li?" nagovarao ju je Sam, ljuljajući je svojom teškom rukom, ali ona se samo namrštila i odgurnula ga. Niotkuda se umiješao Bodo i udario Ninu po licu tako snažno da joj je čvor odmah prokrvario.
    
  "Ustani!" zaurlao je. Zaglušujući lavež njegova hladnog glasa i mučna bol od šamara potresli su Ninu, otrijeznivši je poput krhotine stakla. Uspravila se, zbunjena i bijesna. Zamahnuvši rukom prema Francuzu, vrisnula je: "Tko se, dovraga, umišljaš da si?"
    
  "Nina! Ne!" vrisnula je Sam, prestravljena što je upravo upucana.
    
  Bodo ju je uhvatio za ruku i udario je nadlanicom. Sam se skočio naprijed, pritisnuvši visokog Francuza uz ormarić uz zid. Zadao je tri desna krošea Bodu na jagodicu, osjećajući kako mu se zglobovi pomiču unatrag sa svakim udarcem.
    
  "Da se nikad nisi usudio udariti ženu preda mnom, govno jedno!" vikao je, kipteći od bijesa.
    
  Zgrabio je Boda za uši i snažno ga udario potiljkom o pod, ali prije nego što je uspio zadati drugi udarac, Bodo je na isti način zgrabio Sama.
    
  "Nedostaje li ti Škotska?" Bodo se nasmijao kroz krvave zube i privukao Samovu glavu k sebi, zadavši mu iscrpljujući udarac glavom koji je Sama odmah onesvijestio. "To se zove glasgowski poljubac... dečko!"
    
  Muškarci su se grohotom smijali dok se Katya probijala kroz njih kako bi priskočila Nini u pomoć. Nini je iz nosa tekla krv, a lice joj je bilo teško izubijano, ali bila je toliko ljuta i dezorijentirana da je Katya morala obuzdati sitnu povjesničarku. Oslobađajući niz psovki i prijetnji neposrednom smrću u Bodøu, Nina je stisnula zube dok ju je Katya pokrila ogrtačem i čvrsto zagrlila, pokušavajući je smiriti, za dobrobit svih njih.
    
  "Pusti to, Nina. Pusti to", rekla je Katja Nini na uho, pritisnuvši je tako blizu da muškarci nisu mogli čuti njihove riječi.
    
  "Ubit ću ga, dovraga. Kunem se Bogom, umrijet će čim dobijem priliku", Nina se podsmjehnula Katji u vrat dok ju je Ruskinja grlila.
    
  "Dobit ćeš svoju priliku, ali prvo moraš ovo preživjeti, u redu? Znam da ćeš ga ubiti, dušo. Samo ostani živa, jer..." Katja ju je umirila. Njezine suzne oči pogledale su Boda kroz Ninine pramenove kose. "Mrtve žene ne mogu ubijati."
    
    
  Poglavlje 6
    
    
  Agatha je imala mali tvrdi disk koji je čuvala za sve hitne slučajeve koji bi joj mogli zatrebati tijekom putovanja. Spojila ga je s Purdueovim modemom i s neusporedivom lakoćom trebala je samo šest sati da stvori softversku platformu kojom je hakirala prethodno nedostupnu financijsku bazu podataka Black Suna. Njezin brat je tiho sjedio pokraj nje u hladno rano jutro, čvrsto stežući šalicu vruće kave. Malo je ljudi još uvijek moglo impresionirati Purduea svojom tehničkom vještinom, ali morao je priznati da je njegova sestra još uvijek bila prilično sposobna za strahopoštovanje.
    
  Nije da je znala više od njega, nego je nekako bila spremnija koristiti znanje koje su oboje posjedovali, dok je on stalno zanemarivao neke od svojih naučenih formula, prisiljavajući ga da često pretura po mozgu poput izgubljene duše. Bio je to jedan od onih trenutaka koji su ga natjerali da posumnja u jučerašnje sheme, i zato je Agatha tako lako pronašla nedostajuće sheme.
    
  Sad je tipkala brzinom munje. Purdue je jedva uspijevao pratiti kodove koje je unosila u sustav.
    
  "Što to, zaboga, radiš?" upitao je.
    
  "Reci mi još jednom detalje o te dvije svoje prijateljice. Trebat će mi njihovi identifikacijski brojevi i prezimena odmah. Hajde! Tamo. Stavi to tamo", brbljala je, mašući kažiprstom kao da piše svoje ime u zraku. Kakvo je samo čudo. Purdue je zaboravio koliko smiješne mogu biti njezine manire. Prišao je komodi na koju je pokazala i izvukao dvije mape u kojima je čuvao Samove i Ninine bilješke otkad ih je prvi put upotrijebio kao pomoć na svom putovanju na Antarktiku kako bi pronašao legendarnu ledenu stanicu Wolfenstein.
    
  "Mogu li dobiti još malo ovog materijala?" upitala je, uzimajući papire od njega.
    
  "Kakav je ovo materijal?" upitao je.
    
  "To je... Stari, ono što radiš sa šećerom i mlijekom..."
    
  "Kava?" upitala sam. Zapanjeno je upitao. "Agatha, znaš li što je kava?"
    
  "Znam, dovraga. Riječ mi je jednostavno skliznula s pameti dok mi je sav taj kod prolazio kroz glavu. Kao da nemaš greške s vremena na vrijeme", obrecnula se.
    
  "U redu, u redu. Napravit ću ti malo toga. Što radiš s Nininim i Samovim podacima, smijem li pitati?" Purdue je doviknuo s aparata za cappuccino iza svog pulta.
    
  "Odmrzavam im bankovne račune, Davide. Hakiram bankovni račun Crnog Sunca", nasmiješila se žvačući štapić od sladića.
    
  Purdue je zamalo dobio napadaj. Potrčao je do svoje sestre blizanke kako bi vidio što radi na ekranu.
    
  "Jesi li sišla s uma, Agatha? Imaš li pojma kakve opsežne sigurnosne i tehničke alarmne sustave ti ljudi imaju diljem svijeta?" panično je pljunuo - još jedna reakcija koju Dave Perdue nikada prije ne bi pokazao.
    
  Agatha ga je zabrinuto pogledala. "Kako da odgovorim na tvoj ispad kučka... hm", mirno je rekla kroz crni bombon među zubima. "Prije svega, njihovi serveri, ako se ne varam, bili su programirani i zaštićeni vatrozidom koristeći... tebe... ha?"
    
  Perdue je zamišljeno kimnuo. "Da?"
    
  "I samo jedna osoba na ovom svijetu zna kako hakirati vaše sustave, jer samo jedna osoba zna kako kodirate, koje sheme i podservere koristite", rekla je.
    
  "Ti", uzdahnuo je s olakšanjem, pažljivo sjedeći poput nervoznog vozača na stražnjem sjedalu.
    
  "Tako je. Deset bodova za Gryffindor", rekla je sarkastično.
    
  "Nema potrebe za melodramom", ukori ju Purdue, ali usne su joj se izvile u osmijeh dok je on otišao dovršiti njezinu kavu.
    
  "Možda bi bilo dobro da poslušaš vlastiti savjet, starče", zadirkivala ga je Agatha.
    
  "Tako te neće otkriti na glavnim serverima. Trebao bi pokrenuti crva", predložio je s nestašnim osmijehom, poput starog Purduea.
    
  "Moram!" nasmijala se. "Ali prvo, vratimo stare statuse tvojih prijatelja. To je jedno od vraćanja. Onda ćemo ih ponovno hakirati kad se vratimo iz Rusije i hakirati im financijske račune. Dok im je upravljanje na trnovitom putu, udarac na njihove financije trebao bi im donijeti zasluženi zatvorski seks. Sagni se, Crno Sunce! Teta Agatha ima erekciju!" pjevala je razigrano, sa sladićem među zubima, kao da igra Metal Gear Solid.
    
  Perdue se grohotom nasmijao zajedno sa svojom nestašnom sestrom. Definitivno je bila gadna mala derište.
    
  Dovršila je svoj upad. "Ostavila sam gužvu kako bih im onesposobila toplinske senzore."
    
  "Fino".
    
  Dave Perdue je zadnji put vidio svoju sestru ljeti 1996. u južnom jezerskom području Konga. Tada je još bio malo sramežljiviji i nije imao ni desetinu bogatstva koje posjeduje danas.
    
  Agatha i David Perdue pratili su dalekog rođaka kako bi naučili nešto o onome što je obitelj nazivala "kulturom". Nažalost, nijedno od njih nije dijelilo sklonost svog praujaka prema lovu, ali koliko god su mrzili gledati starca kako ubija slonove zbog svoje ilegalne trgovine slonovačom, nisu imali načina da napuste opasnu zemlju bez njegova vodstva.
    
  Dave je uživao u avanturama koje su nagovijestile njegove eskapade u tridesetima i četrdesetima. Poput svog ujaka, stalne molbe njegove sestre da prestane ubijati postale su mu dosadne i ubrzo su prestali razgovarati. Koliko god je željela otići, razmišljala je o tome da optuži ujaka i brata za bezumni krivolov za novac - najnepoželjniji izgovor za svakog studenta Purduea. Kad je vidjela da ujak Wiggins i njezin brat nisu dirnuti njezinom upornošću, rekla im je da će učiniti sve što je u njezinoj moći da preda mali posao svog praujaka vlastima kad se vrati kući.
    
  Starac se samo nasmijao i rekao Davidu da ne misli ništa o zastrašivanju žene i da je ona samo uzrujana.
    
  Nekako su Agathine molbe da ode dovele do svađe, a ujak Wiggins je Agathi otvoreno obećao da će je ostaviti u džungli ako je ponovno čuje kako se žali. U to vrijeme, to nije bila prijetnja koju bi ispunio, ali kako je vrijeme prolazilo, mlada žena je postajala sve neprijateljski raspoložena prema njegovim metodama. Jednog ranog jutra, ujak Wiggins je odveo Davida i njegovu lovačku skupinu, ostavljajući Agathu u logoru s lokalnim ženama.
    
  Nakon još jednog dana lova i neočekivane noći provedene u džungli, Perdueova grupa se sljedećeg jutra ukrcala na trajekt. "Što se dogodilo?" upitao je Dave Perdue nestrpljivo dok su veslali preko jezera Tanganjika. Ali njegov praujak ga je samo uvjeravao da se za Agathu "dobro brine" i da će uskoro biti prevezena čarter avionom, koji je unajmio da je pokupi na najbližem aerodromu, gdje će im se pridružiti u luci Zanzibar.
    
  Dok su se vozili od Dodome do Dar es Salaama, Dave Perdue je znao da mu je sestra izgubljena u Africi. Zapravo, mislio je da je dovoljno vrijedna da sama pronađe put kući i dao je sve od sebe da tu stvar izbaci iz glave. Mjeseci su prolazili, a Perdue je pokušavao pronaći Agathu, ali njegov trag se hladio. Njegovi izvori su izvještavali o viđenjima, da je živa i zdrava te da je bila aktivistica u Sjevernoj Africi, Mauricijusu i Egiptu kada su posljednji put čuli za nju. I tako je na kraju odustao od slučaja, odlučivši da je njegova sestra blizanka slijedila svoju strast za reformom i očuvanjem prirode te stoga više ne treba spašavanje, ako ga je ikada i bilo.
    
  Bio je to priličan šok vidjeti je ponovno nakon desetljeća razdvojenosti, ali je iznimno uživao u njezinom društvu. Bio je siguran da će uz malo poticaja na kraju otkriti zašto se sada ponovno pojavila.
    
  "Dakle, reci mi zašto si htjela da izvučem Sama i Ninu iz Rusije", inzistirao je Perdue. Pokušao je doći do dna njezinih uglavnom skrivenih razloga zašto je tražila njegovu pomoć, ali Agatha mu je jedva dala potpunu sliku, a način na koji ju je poznavao bio je sve što je mogao dobiti dok nije odlučila drugačije.
    
  "Oduvijek si bio zaokupljen novcem, Davide. Sumnjam da će te zanimati nešto od čega ne možeš profitirati", odgovorila je hladnokrvno, srknuvši kavu. "Trebam da mi dr. Gould pomogne pronaći ono za što sam angažirana. Kao što znaš, moj posao su knjige. A njezina priča je povijest. Ne treba mi puno od tebe osim da pozoveš gospođu kako bih mogla iskoristiti njezino stručno znanje."
    
  "Je li to sve što želiš od mene?" upitao je, a na licu mu se pojavio podsmjeh.
    
  "Da, Davide", uzdahnula je.
    
  "Posljednjih nekoliko mjeseci, dr. Gould i drugi sudionici poput mene skrivali su se inkognito kako bi izbjegli progon od strane organizacije Crno sunce i njezinih podružnica. S tim se ljudima ne treba šaliti."
    
  "Nema sumnje da ih je nešto što si učinio isprovociralo", rekla je bez ustručavanja.
    
  Nije to mogao poreći.
    
  "U svakom slučaju, trebam da je pronađeš za mene. Bila bi neprocjenjiva za moju istragu i moj klijent bi je dobro nagradio", rekla je Agatha, nestrpljivo se prebacujući s noge na nogu. "I nemam vječnost da stignem tamo, razumiješ?"
    
  "Dakle, ovo nije društveni poziv da ti ispričam što smo radili?" sarkastično se nasmiješio, igrajući se na dobro poznatu sestrinu netoleranciju prema kašnjenju.
    
  "Oh, svjesna sam tvojih aktivnosti, Davide, i dobro sam informirana. Nisi baš bio skroman u vezi svojih postignuća i slave. Ne treba biti tragač da bi se otkrilo u što si bio upleten. Gdje misliš da sam čula za Ninu Gould?" upitala je tonom koji je vrlo podsjećao na hvalisavo dijete na prepunom igralištu.
    
  "Pa, bojim se da ćemo morati ići u Rusiju po nju. Dok se skriva, siguran sam da nema telefon i ne može jednostavno prijeći granice bez da stekne neku vrstu lažnog identiteta", objasnio je.
    
  "U redu. Idi po nju. Čekat ću te u Edinburghu, u tvom slatkom domu", podrugljivo je kimnula.
    
  "Ne, naći će te tamo. Siguran sam da su špijuni vijeća posvuda po mojim imanjima diljem Europe", upozorio je. "Zašto ne pođeš sa mnom? Tako ću te moći paziti i uvjeriti se da si siguran."
    
  "Ha!" oponašala ga je sarkastičnim smijehom. "Ti? Ne možeš se ni sam zaštititi! Pogledaj se, skrivaš se poput smežuranog crva u pukotinama Elchea. Moji prijatelji u Alicanteu su te tako lako pronašli da sam se gotovo razočarala."
    
  Perdueu se nije svidio ovaj nizak udarac, ali znao je da je u pravu. Nina mu je rekla nešto slično prošli put kad ga je uhvatila za grlo. Morao je sam sebi priznati da svi njegovi resursi i bogatstvo nisu dovoljni da zaštiti one do kojih mu je stalo, a to uključuje i njegovu vlastitu nesigurnu sigurnost, koja je sada bila očita ako je tako lako otkriven u Španjolskoj.
    
  "I ne zaboravimo, dragi brate", nastavila je, konačno pokazujući osvetoljubivo ponašanje koje je isprva očekivao od nje kad ju je prvi put vidio tamo, "da sam se zadnji put kad sam ti povjerio svoju sigurnost na safariju, našao u, blago rečeno, lošem stanju."
    
  "Agatha. Molim te?" upitao je Perdue. "Oduševljen sam što si ovdje i kunem se Bogom, sada kada znam da si živa i zdrava, namjeravam te takvom i održati."
    
  "Uf!" zavalila se u stolicu i stavila nadlanicu na čelo kako bi naglasila dramatičnost njegove izjave. "Molim te, Davide, nemoj biti takva kraljica drame."
    
  Podrugljivo se nasmijala njegovoj iskrenosti i nagnula se naprijed kako bi ga pogledala, s mržnjom u očima. "Idem s tobom, dragi Davide, da ne doživiš istu sudbinu koju je meni nanio ujak Wiggins, starče. Ne bismo htjeli da te tvoja zla nacistička obitelj sada pronađe, zar ne?"
    
    
  Poglavlje 7
    
    
  Bern je promatrala kako ga mala povjesničarka ljutito gleda sa svog mjesta. Zavela ga je na više od pukog beznačajnog seksualnog načina. Iako je preferirao žene sa stereotipnim nordijskim crtama lica - visoke, mršave, plave oči, plave kose - privlačila ga je na način koji nije mogao razumjeti.
    
  "Dr. Gould, ne mogu izraziti koliko sam šokiran načinom na koji se moj kolega ponašao prema vama i obećavam vam da ću se pobrinuti da dobije svoju pravednu kaznu", rekao je s blagim autoritetom. "Mi smo hrpa grubih muškaraca, ali ne udaramo žene. I ne odobravamo okrutno postupanje sa zatvorenicama! Je li to jasno, gospodine Baudot?" upitao je visokog Francuza s modricom na obrazu. Baudot je pasivno kimnuo, na Ninino iznenađenje.
    
  Bila je smještena u pristojnoj sobi sa svim potrebnim sadržajima. Ali nije čula ništa o Samu, sudeći po onome što je saznala prisluškujući razgovor između kuhara koji su joj dan prije donijeli hranu dok je čekala da upozna vođu koji je naredio da ih dvoje dovedu ovamo.
    
  "Razumijem da te naše metode moraju šokirati..." započeo je posramljeno, ali Nini je bilo dosta slušati sve te samodopadne tipove kako se pristojno ispričavaju. Za nju su svi oni bili samo dobro odgojeni teroristi, nasilnici s velikim bankovnim računima i, po svemu sudeći, jednostavno politički huligani, poput ostatka korumpirane hijerarhije.
    
  "Ne baš. Navikla sam da se prema meni ponašaju kao prema smeću ljudi s većim pištoljima", oštro je odvratila. Lice joj je bilo u neredu, ali Bern je vidio da je jako lijepa. Primijetio je njezin ljutiti pogled prema Francuzu, ali ga je ignorirao. Uostalom, imala je dobar razlog mrziti Boda.
    
  "Tvoj dečko je u ambulanti. Pretrpio je blagi potres mozga, ali bit će dobro", rekao je Bern, nadajući se da će je dobre vijesti razveseliti. Ali nije poznavao dr. Ninu Gould.
    
  "Nije mi dečko. Samo ga jebem", rekla je hladno. "Bože, ubila bih za cigaretu."
    
  Kapetan je bio očito šokiran njezinom reakcijom, ali pokušao se slabo nasmiješiti i odmah joj ponudio jednu od svojih cigareta. Svojim podmuklim odgovorom, Nina se nadala distancirati od Sama, sprječavajući ih da ih koriste jedno protiv drugoga. Kad bi ih uspjela uvjeriti da nije ni na koji način emocionalno vezana za Sama, ne bi ga mogli povrijediti kako bi utjecali na nju, ako im je to bio cilj.
    
  "O, onda dobro", rekao je Bern, paleći Nininu cigaretu. "Bodo, ubij novinara."
    
  "Da", zalajao je Bodo i brzo izašao iz ureda.
    
  Ninino je srce stalo. Jesu li je iskušavali? Ili je jednostavno skladala tužaljka za Sama? Ostala je nepomućena, duboko povlačeći dim cigarete.
    
  "Sada, ako vam ne smeta, doktore, volio bih znati zašto ste vi i vaši kolege došli čak ovamo da nas vidite ako vas nisu poslali?" upitao ju je. I sam je zapalio cigaretu i mirno čekao njezin odgovor. Nina se nije mogla ne pitati o Samovoj sudbini, ali ni pod koju cijenu nije mogla dopustiti da budu blizu.
    
  "Slušajte, kapetane Bern, mi smo bjegunci. Poput vas, imali smo gadan sukob s Redom Crnog Sunca i to nam je ostavilo gorak okus u ustima. Nisu blagonaklono primili naš izbor da im se ne pridružimo ili da ne postanemo kućni ljubimci. Zapravo, nedavno smo bili jako blizu tome i bili smo prisiljeni tražiti vas jer ste bili jedina alternativa sporoj smrti", siktala je. Lice joj je još uvijek bilo natečeno, a strašan ožiljak na desnom obrazu žutio je na rubovima. Bjeloočnice Nininih očiju bile su karta crvenih vena, a podočnjaci svjedočili su o nedostatku sna.
    
  Bern je zamišljeno kimnuo i povukao dim cigarete prije nego što je ponovno progovorio.
    
  "Gospodin Aričenkov nam kaže da ste nam namjeravali dovesti Renatu, ali... izgubili ste je?"
    
  "Tako reći", Nina se nije mogla suzdržati od smijeha, razmišljajući o tome kako je Perdue izdao njihovo povjerenje i vezao svoju sudbinu za vijeće otevši Renatu u zadnji čas.
    
  "Što mislite pod 'da tako kažem', dr. Gould?" upitao je strogi vođa, mirnim tonom, ali prožetim ozbiljnom zlobom. Znala je da će im morati nešto dati, a da ne otkrije svoju bliskost sa Samom ili Purdueom - vrlo težak podvig, čak i za pametnu djevojku poput nje.
    
  "Hm, pa, bili smo na putu - gospodin Aričenkov, gospodin Cleve i ja..." rekla je, namjerno izostavljajući Perduea, "da vam isporučimo Renatu u zamjenu za to da se pridružite našoj borbi da jednom zauvijek svrgnemo Crno Sunce."
    
  "A sada se vrati tamo gdje si izgubio Renatu. Molim te", nagovarao ju je Bern, ali je u njegovom mekom tonu osjetila čežnjivu nestrpljivost, čiji mir nije mogao još dugo trajati.
    
  "U ludoj potjeri koju su provodili njezini vršnjaci, mi smo, naravno, imali prometnu nesreću, kapetane Bern", prepričala je zamišljeno, nadajući se da će jednostavnost incidenta biti dovoljan razlog da izgube Renatu.
    
  Podigao je jednu obrvu, izgledajući gotovo iznenađeno.
    
  "A kad smo se osvijestili, više je nije bilo. Pretpostavili smo da su je njezini ljudi - oni koji su nas progonili - vratili", dodala je, razmišljajući o Samu i je li u tom trenutku ubijen.
    
  "I nisu vam samo svakome od vas spustili metak u glavu, čisto da budu sigurni? Nisu vratili one od vas koji su još bili živi?" upitao je s određenom primjesom vojničkog cinizma. Nagnuo se preko stola i ljutito odmahnuo glavom. "Upravo bih to i ja učinio. I ja sam nekoć bio dio Crnog sunca. Točno znam kako djeluju, dr. Gould, i znam da ne bi napali Renatu i ostavili vas da dišete."
    
  Ovaj put, Nina je ostala bez riječi. Čak je ni njezina lukavost nije mogla spasiti nudeći uvjerljivu alternativu ovoj priči.
    
  "Je li Sam još živ?" pomislila je, očajnički želeći da nije otkrila da je kriv čovjek blefirao.
    
  "Dr. Gould, molim vas, nemojte iskušavati moju pristojnost. Imam talent za uočavanje gluposti, a vi me hranite glupostima", rekao je hladnom pristojnošću od koje se Nina naježila ispod prevelikog džempera. "Sada, posljednji put, kako to da ste vi i vaši prijatelji još živi?"
    
  "Imali smo pomoć od našeg čovjeka", brzo je rekla, misleći na Purduea, ali ga nije imenovala. Ovaj Bern, koliko je ona mogla prosuditi ljude, nije bio nepromišljen čovjek, ali je po njegovim očima mogla zaključiti da pripada vrsti "ne zajebavaj se"; vrsti "loše smrti", a samo bi budala podigla taj trn. Bila je iznenađujuće brza s odgovorom i nadala se da može odmah ponuditi druge korisne prijedloge bez da zabrlja i pogine. Koliko je znala, Alexander, a sada i Sam, mogli su već biti mrtvi, pa bi joj bilo u korist da bude iskrena s jedinim saveznicima koje su još imali.
    
  "Neki čovjek iznutra?" upitao je Bern. "Netko koga poznajem?"
    
  "Nismo čak ni znali", odgovorila je. Tehnički, ne lažem, mali Isuse. Do tada nismo znali da je u dosluhu s vijećem, tiho se molila, nadajući se da će joj bog koji može čuti njezine misli pokazati naklonost. Nina nije razmišljala o nedjeljnoj školi otkad je kao tinejdžerica pobjegla od crkvene gužve, ali nikada do sada nije trebala moliti za svoj život. Gotovo je mogla čuti Sama kako se hihoće njezinim jadnim pokušajima da ugodi nekom božanstvu i kako joj se ruga cijelim putem kući zbog toga.
    
  "Hmm", razmislio je krupni vođa, provlačeći njezinu priču kroz svoj sustav za provjeru činjenica. "I ovaj... nepoznati... muškarac odvukao je Renatu, pazeći da progonitelji ne priđu tvom automobilu kako bi provjerili jesi li mrtva?"
    
  "Da", rekla je, još uvijek prelazeći preko svih razloga u glavi dok je odgovarala.
    
  Veselo se nasmiješio i laskao joj: "Malo je nategnuto, dr. Gould. Vrlo su rijetko rašireni, ovi. Ali prihvaćam ovo... za sada."
    
  Nina je vidljivo uzdahnula s olakšanjem. Odjednom se krupni zapovjednik nagnuo preko stola i snažno zapleo ruku u Nininu kosu, čvrsto je stisnuvši i silovito je povukavši k sebi. Panično je vrisnula, a on je bolno pritisnuo lice uz njezin bolni obraz.
    
  "Ali ako otkrijem da si mi jebeno lagala, nahranit ću svoje ljude tvojim ostacima nakon što te osobno sirovo izjebem. Je li to jasno, dr. Gould?" Bern joj je siknuo u lice. Nina je osjetila kako joj je srce stalo i gotovo se onesvijestila od straha. Sve što je mogla učiniti bilo je kimnuti.
    
  Nikada nije očekivala da će se ovo dogoditi. Sad je bila sigurna da je Sam mrtav. Da je Odmetnička brigada bila takva psihopatska stvorenja, sigurno ne bi poznavali milost ni suzdržanost. Sjedila je trenutak, zapanjena. Toliko o okrutnom postupanju sa zarobljenicima, pomislila je, moleći se Bogu da to slučajno nije izgovorila naglas.
    
  "Reci Bodu da dovede ostalo dvoje!" viknuo je stražaru na vratima. Stajao je na drugom kraju sobe, ponovno gledajući u horizont. Nina je spustila glavu, ali podigla je pogled prema njemu. Bern je izgledao skrušeno dok se okretao. "Ja... isprika bi bila nepotrebna, pretpostavljam. Prekasno je da pokušavam biti ljubazan, ali... stvarno se osjećam loše zbog ovoga, pa... žao mi je."
    
  "U redu je", uspjela je izustiti, riječi su joj bile gotovo nečujne.
    
  "Ne, stvarno. Ja..." teško mu je bilo govoriti, ponižen vlastitim ponašanjem, "imam problem s ljutnjom. Uzrujam se kad mi ljudi lažu. Stvarno, dr. Gould, obično ne ozljeđujem žene. To je poseban grijeh koji čuvam za nekog posebnog."
    
  Nina ga je htjela mrziti koliko i Boda, ali jednostavno nije mogla. Čudno, znala je da je iskren, a umjesto toga, shvatila je da previše dobro razumije njegovu frustraciju. Zapravo, upravo je to bila njezina nevolja s Perdueom. Bez obzira koliko ga je htjela voljeti, bez obzira koliko je razumjela da je ekstravagantan i voli opasnost, većinu vremena ga je samo htjela udariti nogom u jaja. Njezin žestoki temperament znao se besmisleno manifestirati kada bi joj se lagalo, a Perdue je bio čovjek koji je nepogrešivo detonirao tu bombu.
    
  "Razumijem. Zapravo, želim", rekla je jednostavno, skamenjena od šoka. Bern je primijetio promjenu u njezinu glasu. Ovaj put bio je sirov i stvaran. Kad je rekla da razumije njegov bijes, bila je brutalno iskrena.
    
  "U to vjerujem, doktore Gould. Nastojat ću biti što pravedniji u svojim prosudbama", uvjeravao ju je. Poput sjena koje se povlače od izlazećeg sunca, njegovo se ponašanje vratilo nepristranom zapovjedniku kojeg je upoznala. Prije nego što je Nina uopće mogla shvatiti što misli pod "suđenjem", vrata su se otvorila, otkrivajući Sama i Alexandera.
    
  Bili su malo izudarani, ali inače su izgledali dobro. Alexander je izgledao umorno i distancirano. Sam je još uvijek bio ozlijeđen od udarca u čelo, a desna ruka mu je bila zavijena. Obojica su izgledala ozbiljno kad su vidjeli Ninine ozljede. Njihova rezignacija prikrivala je ljutnju, ali znala je da je samo za veće dobro što nisu napali nasilnika koji ju je ozlijedio.
    
  Bern je gestikulirao dvojici muškaraca da sjednu. Obojici su bili vezani lisicama na leđima, za razliku od Nine, koja je bila slobodna.
    
  "Sad kad sam razgovarao sa svom trojicom, odlučio sam da vas neću ubiti. Ali-"
    
  "Postoji samo jedan problem", uzdahnuo je Alexander, ne gledajući Berna. Glava mu je beznadno visjela, žućkastosiva kosa raščupana.
    
  "Naravno, postoji kvaka, gospodine Aričenkov", odgovorio je Bern, zvučeći gotovo iznenađeno Aleksandrovom očitom primjedbom. "Vi želite azil. Ja želim Renatu."
    
  Sva trojica su ga pogledala s nevjericom.
    
  "Kapetane, nema šanse da je ponovno uhapsimo", započeo je Alexander.
    
  "Bez svog unutarnjeg čovjeka, da, znam", rekao je Bern.
    
  Sam i Alexander su zurili u Ninu, ali ona je slegnula ramenima i odmahnula glavom.
    
  "Dakle, ostavljam nekoga ovdje kao jamstvo", doda Bern. "Ostali će, kako bi dokazali svoju odanost, morati mi Renatu predati živu. Da vam pokažem kakav sam ljubazni domaćin, prepustit ću vam da odaberete tko ostaje sa Strenkovima."
    
  Sam, Alexander i Nina su uzdahnuli.
    
  "O, opusti se!" Bern je dramatično zabacio glavu unatrag, koračajući naprijed-natrag. "Ne znaju da su mete. Sigurni su u svojoj kućici! Moji ljudi su na mjestu, spremni udariti po mojoj zapovijedi. Imate točno mjesec dana da se vratite ovamo s onim što želim."
    
  Sam je pogledao Ninu. Bezglasno je promrmljala: "Nadrljali smo."
    
  Aleksandar je kimnuo glavom u znak slaganja.
    
    
  Poglavlje 8
    
    
  Za razliku od nesretnih zatvorenika koji nisu uspjeli umiriti zapovjednike brigade, Sam, Nina i Alexander imali su privilegiju večerati s članovima te večeri. Svi su sjedili i razgovarali oko ogromne vatre u središtu izrezbarenog kamenog krova tvrđave. U zidove je bilo ugrađeno nekoliko stražarnica, što im je omogućavalo stalan nadzor perimetra, dok su očite stražarnice, koje su stajale na svakom kutu okrenute prema stranama svijeta, stajale prazne.
    
  "Pametno", rekao je Alexander, promatrajući taktičku obmanu.
    
  "Da", složio se Sam, duboko zagrizavši u veliko rebro koje je stezao u rukama poput pećinskog čovjeka.
    
  "Shvatila sam da se s tim ljudima - baš kao i s tim drugim ljudima - moraš stalno razmišljati o onome što vidiš, inače će te svaki put iznenaditi", oštro je primijetila Nina. Sjela je pokraj Sama, držeći u prstima komad svježe pečenog kruha i odlomila ga kako bi ga umočila u juhu.
    
  "Dakle, ostaješ ovdje - jesi li siguran, Alexander?" upitala je Nina s velikom zabrinutošću, iako ne bi htjela da itko osim Sama ide s njom u Edinburgh. Ako trebaju pronaći Renatu, najbolje mjesto za početak bio bi Purdue. Znala je da će biti razotkriven ako ode u Raichtisusis i prekrši protokol.
    
  "Moram. Moram biti tamo za svoje prijatelje iz djetinjstva. Ako će ih već strijeljati, pobrinut ću se da sa sobom povedem barem polovicu tih gadova", rekao je, podižući svoju nedavno ukradenu pljosku u zdravicu.
    
  "Ludi Rusu!" nasmijala se Nina. "Je li bio pun kad si ga kupila?"
    
  "Bilo je", hvalio se ruski alkoholičar, "ali sada je gotovo prazno!"
    
  "Je li ovo ista stvar kojom nas je Katya hranila?" upitao je Sam, zgađeno se mršteći pri sjećanju na odvratnu mjesečinu kojom se počastio tijekom igre pokera.
    
  "Da! Napravljeno u ovoj istoj regiji. Samo u Sibiru sve ispadne bolje nego ovdje, prijatelji moji. Zašto mislite da u Rusiji ništa ne raste? Sve bilje umire kad prolijete svoju mjesečinu!" Nasmijao se kao ponosni manijak.
    
  Nasuprot visokim plamenovima, Nina je mogla vidjeti Berna. Jednostavno je zurio u vatru, kao da promatra priču koja se u njoj odvija. Njegove ledeno plave oči gotovo su mogle ugasiti plamen pred njim, a ona je osjetila trzaj suosjećanja prema zgodnom zapovjedniku. Sada nije bio na dužnosti; jedan od drugih vođa preuzeo je kontrolu za tu noć. Nitko mu se nije obraćao, i to mu je sasvim odgovaralo. Prazan tanjur ležao je pokraj njegovih čizama, a on ga je zgrabio neposredno prije nego što je jedan od grebenastih konja stigao do njegovih ostataka. Tada su mu se oči srele s Nininim.
    
  Htjela je skrenuti pogled, ali nije mogla. Htio joj je izbrisati sjećanje na prijetnje koje joj je uputio kad je izgubio živce, ali znao je da to nikada neće moći. Bern nije znao da Nina prijetnja da će je "grubo povaliti" tako snažan i zgodan Nijemac ne smatra posve odbojnom, ali mu to nikada nije smjela dati do znanja.
    
  Glazba je prestala usred neprekidne vike i mrmljanja. Kao što je Nina i očekivala, glazba je bila tipično ruske melodije, s optimističnim tempom koji ju je naveo da zamisli skupinu Kozaka kako niotkuda iskaču u liniju i formiraju krug. Nije mogla poreći da je atmosfera ovdje bila divna, sigurna i vesela, iako je sigurno nije mogla zamisliti prije samo nekoliko sati. Nakon što je Bern razgovarala s njima u glavnom uredu, njih troje su poslani da se istuširaju toplom vodom, dobili su čistu odjeću (više u skladu s lokalnim ukusom) i dopustili su im da jedu i odmore se jednu noć prije polaska.
    
  U međuvremenu, Alexander bi bio tretiran kao ključni član odmetničke brigade sve dok njegovi prijatelji ne bi uvjerili vodstvo da je njihova prijava šarada. Zatim bi on i bračni par Strenkov bili pogubljeni po kratkom postupku.
    
  Bern je zurila u Ninu s neobičnom čežnjom koja ju je uznemirila. Pored nje, Sam je razgovarala s Alexanderom o rasporedu područja do Novosibirska, provjeravajući jesu li se orijentirali. Čula je Samov glas, ali zapovjednikov zadivljujući pogled natjerao je njezino tijelo da plane snažnom željom koju nije mogla objasniti. Konačno se digao sa svog sjedala, s tanjurom u ruci, i uputio se prema onome što su muškarci od milja nazivali kuhinjom.
    
  Osjećajući se obveznom razgovarati s njim nasamo, Nina se ispričala i slijedila Berna. Sišla je niz stepenice u kratki hodnik koji je vodio do kuhinje, a čim je ušla, on je izlazio. Njezin ga je tanjur udario i razbio se o pod.
    
  "O, Bože, tako mi je žao!" rekla je, skupljajući komadiće.
    
  "Nema problema, dr. Gould." Kleknuo je pokraj male ljepotice, pomažući joj, ali mu oči nisu napuštale njezino lice. Osjetila je kako je prožima njegov pogled i poznata toplina. Kad su skupili sve veće krhotine, uputili su se u kuhinju kako bi se riješili razbijenog tanjura.
    
  "Moram pitati", rekla je s neuobičajeno stidljivošću.
    
  "Da?" čekao je, otresajući višak komadića pečenog kruha s košulje.
    
  Nini je bilo neugodno zbog nereda, ali on se samo nasmiješio.
    
  "Moram znati nešto... osobno", oklijevala je.
    
  "Apsolutno. Kako želite", odgovorio je pristojno.
    
  "Stvarno?" slučajno je opet izlanula svoje misli. "Hmm, u redu. Možda griješim u vezi ovoga, kapetane, ali gledali ste me malo previše iskosa. Je li to samo meni?"
    
  Nina nije mogla vjerovati svojim očima. Muškarac je pocrvenio. Zbog toga se osjećala još većim kretenom što ga je dovela u tako težak položaj.
    
  Ali opet, rekao ti je nedvosmisleno da će imati seks s tobom za kaznu, zato se ne brini previše zbog njega, govorio joj je unutarnji glas.
    
  "Samo... ti..." Trudio se otkriti bilo kakvu ranjivost, što mu je gotovo onemogućavalo razgovor o stvarima koje ga je povjesničar zamolio. "Podsjećaš me na moju pokojnu suprugu, dr. Gould."
    
  U redu, sada se možeš osjećati kao pravi kreten.
    
  Prije nego što je stigla išta drugo reći, nastavio je: "Izgledala je gotovo identično tebi. Samo joj je kosa bila do struka, a obrve joj nisu bile tako... tako... uređene kao tvoje", objasnio je. "Čak se i ponašala kao ti."
    
  "Jako mi je žao, kapetane. Osjećam se grozno što pitam."
    
  "Zovi me Ludwig, molim te, Nina. Ne želim te bolje upoznati, ali otišli smo dalje od formalnosti i mislim da bi one koji su razmjenjivali prijetnje barem trebalo osloviti imenom, zar ne?" Skromno se nasmiješio.
    
  "Potpuno se slažem, Ludwig," Nina se nasmijala. "Ludwig. To je prezime koje bih povezala s tobom."
    
  "Što mogu reći? Moja je majka voljela Beethovena. Hvala Bogu da nije voljela Engelberta Humperdincka!" slegnuo je ramenima, točeći im piće.
    
  Nina je vrisnula od smijeha, zamišljajući strogog zapovjednika najodvratnijih stvorenja s ove strane Kaspijskog jezera s imenom poput Engelberta.
    
  "Moram popustiti! Ludwig je, barem, klasičan i legendaran", hihotala se.
    
  "Hajde, vratimo se. Ne želim da gospodin Cleve pomisli da napadam njegov teritorij", rekao je Nini, nježno stavljajući ruku na njezina leđa kako bi je izveo iz kuhinje.
    
    
  Poglavlje 9
    
    
  Ledena hladnoća nadvila se nad Altajskim planinama. Samo su stražari još uvijek mrmljali sebi u bradu, izmjenjivali upaljače i šaputali o svakakvim lokalnim legendama, novim posjetiteljima i njihovim planovima, a neki su se čak kladili na istinitost Aleksandrove tvrdnje o Renati.
    
  Ali nitko od njih nije raspravljao o Bernovoj naklonosti prema povjesničaru.
    
  Neki od njegovih starih prijatelja, ljudi koji su s njim dezertirali godinama ranije, znali su kako mu izgleda žena i bilo im je gotovo jezivo što ta Škotlanđanka nalikuje Veri Byrne. Vjerovali su da je za njihovog zapovjednika nesretno naići na sličnost s njegovom pokojnom ženom, jer ga je to činilo još melankoličnijim. Čak i kada stranci i novi regruti nisu mogli prepoznati razliku, neki su mogli jasno uočiti razliku.
    
  Samo sedam sati ranije, Sam Cleave i zapanjujuća Nina Gould otpraćeni su do najbližeg grada kako bi započeli potragu, dok se pješčani sat okretao kako bi se odredila sudbina Aleksandra Aričenkova, Katje i Sergeja Strenkova.
    
  S njihovim nestankom, Odmetnička brigada s nestrpljenjem je čekala sljedeći mjesec. Renatina otmica nesumnjivo bi bila izvanredan podvig, ali kad bi se jednom ostvarila, Brigada bi imala mnogo čemu za radovati. Oslobađanje vođe Crnog sunca nesumnjivo bi bio povijesni trenutak za njih. Zapravo, to bi bio najveći napredak koji je njihova organizacija ikada postigla od svog osnutka. A s njom na raspolaganju, imali su svu moć da konačno slome nacistički ološ diljem svijeta.
    
  Vjetar je postao jak neposredno prije jedan sat ujutro, te je većina ljudi otišla na spavanje. Pod okriljem sve jače kiše, još jedna prijetnja čekala je citadelu brigade, ali ljudi su bili potpuno nesvjesni nadolazećeg udara. Flotila vozila približavala se iz smjera Ulangoma, neprestano se probijajući kroz gustu maglu uzrokovanu visokom padinom, gdje su se oblaci skupljali i slegali prije nego što bi pali preko ruba i prolili se poput suza na zemlju.
    
  Cesta je bila loša, a vrijeme još gore, ali flota je uporno nastavljala prema planinskom grebenu, odlučna da svlada težak prolaz i ostane tamo dok se ne izvrši njezina misija. Putovanje je prvo trebalo voditi do samostana Mengu-Timur, odakle bi izaslanik nastavio prema Münkh Saridagu kako bi pronašao gnijezdo Brigade Renegade, iz razloga nepoznatih ostatku satnije.
    
  Dok je grmljavina počela tresti nebo, Ludwig Bern se smjestio u krevet. Provjerio je popis dužnosti; sljedeća dva dana bit će slobodan od svoje uloge Prvog predsjednika. Ugasio je svjetlo, slušao kišu i osjetio kako ga preplavljuje nevjerojatna usamljenost. Znao je da je Nina Gould loša vijest, ali nije bila njezina krivnja. Gubitak voljene nije imao nikakve veze s njom i morao je pronaći način da to pusti. Umjesto toga, mislio je na svog sina, kojeg je izgubio prije mnogo godina, ali nikada daleko od svojih svakodnevnih misli. Bern je pomislio da bi bilo bolje misliti na sina nego na ženu. Bila je to drugačija vrsta ljubavi, s jednom se lakše nositi nego s drugom. Morao je ostaviti žene iza sebe, jer mu je sjećanje na obje donosilo samo više tuge, a da ne spominjemo koliko su ga mekše učinile. Gubitak oštrine lišio bi ga sposobnosti donošenja teških odluka i povremenog podnošenja batina, a to su bile upravo stvari koje su mu pomagale preživjeti i zapovijedati.
    
  U tami je dopustio da ga slatko olakšanje sna preplavi samo na trenutak prije nego što je brutalno istrgnut iz njega. Iza vrata je čuo glasan krik - "Breshi!"
    
  "Što?" glasno je viknuo, ali u kaosu sirene i muškaraca na postu koji su izvikivali naredbe, nije dobio odgovor. Bern je skočio i navukao hlače i cipele, ne trudeći se navući čarape.
    
  Očekivao je pucnjeve, čak i eksplozije, ali čuli su se samo zvukovi zbunjenosti i korektivnih mjera. Izjurio je iz svog stana s pištoljem u ruci, spreman za bitku. Brzo se premjestio iz južne zgrade na donju istočnu stranu, gdje su se nalazile trgovine. Je li ovaj iznenadni poremećaj imao ikakve veze s trojicom posjetitelja? Ništa nije prodrlo u sustave brigade ili vrata sve dok se Nina i njezini prijatelji nisu pojavili u ovom dijelu zemlje. Je li ona mogla ovo izazvati i iskoristiti svoje hvatanje kao mamac? Tisuću pitanja mu se motalo po glavi dok je krenuo prema Alexanderovoj sobi kako bi saznao.
    
  "Trajektaru! Što se događa?" upitao je jednog od članova kluba koji su prolazili.
    
  "Netko je probio sigurnosni sustav i ušao u objekt, kapetane! Još su uvijek u kompleksu."
    
  "Karantena! Proglašavam karantenu!" Bern je urlao poput ljutitog boga.
    
  Tehničari na straži unosili su svoje kodove jedan po jedan i u roku od nekoliko sekundi cijela je tvrđava bila zaključana.
    
  "Sada odredi 3 i 8 mogu ići loviti te zečeve", naredio je, potpuno se oporavio od konfrontacijskog poriva koji ga je uvijek ostavljao tako uznemirenim. Bern je upao u Alexanderovu spavaću sobu i zatekao Rusa kako zuri kroz njegov prozor. Zgrabio je Alexandera i zalupio ga o zid tako snažno da mu je iz nosa potekao mlaz krvi, blijedoplave oči bile su mu širom otvorene i zbunjene.
    
  "Je li ovo tvoje djelo, Aričenkov?" Bern je kiptio od bijesa.
    
  "Ne! Ne! Nemam pojma što se događa, kapetane! Kunem se!" vrisnuo je Alexander. "I mogu vam obećati da to nema nikakve veze ni s mojim prijateljima! Zašto bih učinio nešto takvo dok sam ovdje, prepušten vama na milost i nemilost? Razmislite o tome."
    
  "Pametniji ljudi su radili čudnije stvari, Alexander. Ne vjerujem ničemu sličnom njima!" inzistirao je Bern, još uvijek pritišćući Rusa uza zid. Njegov je pogled uhvatio pokret vani. Pustivši Alexandera, pojurio je pogledati. Alexander mu se pridružio na prozoru.
    
  Oboje su vidjeli dvije figure na konjima kako izlaze iz zaklona obližnjeg grma.
    
  "O, moj Bože!" vrisnuo je Bern, frustriran i kipjeći od bijesa. "Alexander, pođi sa mnom."
    
  Uputili su se u kontrolnu sobu, gdje su tehničari posljednji put provjeravali strujne krugove, prebacujući se na svaku CCTV kameru radi pregleda. Zapovjednik i njegov ruski pratitelj upali su u sobu uz tresak, gurajući se pored dvojice tehničara kako bi došli do interfona.
    
  "Achtung! Daniels i Mackey, na konje! Uljezi napreduju prema jugoistoku na konjima! Ponavljam, Daniels i Mackey, progonite ih na konjima! Svi snajperisti na južni zid, ODMAH!" vikao je naredbe preko sustava koji je bio instaliran po cijeloj tvrđavi.
    
  "Aleksander, jašeš li konja?" upitao je.
    
  "Vjerujem vam! Ja sam tragač i izviđač, kapetane. Gdje su štale?" Alexander se nestrpljivo pohvalio. Za ovakvu vrstu akcije bio je stvoren. Njegovo znanje o preživljavanju i traganju svima će im dobro poslužiti večeras, i, začudo, ovaj put ga nije bilo briga što za njegove usluge nema naknade.
    
  Dolje, u podrumu koji je Aleksandra podsjećao na veliku garažu, skrenuli su za ugao prema štalama. Deset konja bilo je ondje trajno smješteno u slučaju neprohodnog terena tijekom poplava i snježnih padalina, kada vozila ne bi mogla voziti cestama. U miru planinskih dolina, životinje su svakodnevno vođene na pašnjake južno od litice gdje se nalazilo skrovište brigade. Kiša je bila ledena, a njezina prskanja šibala su otvoreni prostor. Čak je i Aleksandar radije ostajao podalje i u sebi je želio da je još uvijek u svom toplom krevetu na kat, ali tada bi ga vrućina potjere potaknula da ostane topao.
    
  Bern je pokazao na dvojicu muškaraca koje su tamo sreli. Bila su to ona dvojica koje je preko interfona pozvao na jahanje, a njihovi su konji već bili osedlani.
    
  "Kapetane!", pozdravili su obojica.
    
  "Ovo je Alexander. On će nas pratiti kako bismo pronašli trag počinitelja", obavijestio ih je Bern dok su on i Alexander pripremali konje.
    
  "Po ovakvom vremenu? Mora da si dobar momak!" Mackey je namignuo Rusu.
    
  "Uskoro ćemo saznati", rekao je Bern, zakopčavajući stremenove.
    
  Četvorica muškaraca krenula su u žestoku, hladnu oluju. Bern je bio ispred ostale trojice, vodeći ih stazom kojom je vidio napadače u bijegu. S okolnih livada, planina se počela spuštati prema jugoistoku, a u mrklom mraku, prelazak preko kamenitog terena bio je izuzetno opasan za njihove životinje. Spori tempo njihove potjere bio je potreban kako bi konji održali ravnotežu. Uvjeren da su jahači u bijegu putovali jednako oprezno, Bern je ipak morao nadoknaditi vrijeme izgubljeno zbog njihove prednosti.
    
  Prešli su mali potok u podnožju doline, hodajući preko njega kako bi vodili konje preko popriličnog kamenja, ali hladan potok ih sada uopće nije smetao. Natopljeni vodom koju su izlijevala nebesa, četvorica muškaraca konačno su se vratila na konje i nastavili prema jugu, prolazeći kroz klanac koji im je omogućio da stignu do druge strane podnožja planine. Ovdje je Bern usporio korak.
    
  Ovo je bila jedina prohodna staza kojom su drugi konjanici mogli napustiti područje, a Bern je gestikulirao svojim ljudima da prošetaju konje. Alexander je sjahao i prišuljao se uz svog konja, malo ispred Berna, kako bi provjerio dubinu otisaka kopita. Njegove su geste sugerirale kretanje s druge strane nazubljenih stijena gdje su vrebali svoj plijen. Svi su sjahali, ostavljajući Mackeyja da odvede konje dalje od mjesta iskapanja, povlačeći se kako ne bi otkrili prisutnost skupine tamo.
    
  Alexander, Bern i Daniels prišuljali su se do ruba i provirili dolje. Zahvalni na zvuku kiše i povremenom tutnjanju groma, mogli su se udobno kretati, ne previše tiho ako je bilo potrebno.
    
  Na putu za Kobdo, dvije su se figure zaustavile kako bi se odmorile, dok je s druge strane masivne kamene formacije gdje su skupljali svoje bisage, lovačka skupina brigade uočila skupinu ljudi koji su se vraćali iz samostana Mengu-Timur. Dvije su se figure ušuljale u sjenu i prešle litice.
    
  "Dođite!" rekao je Bern svojim suputnicima. "Pridružuju se tjednom konvoju. Ako ih izgubimo iz vida, izgubit ćemo ih i mi ćemo ih pomiješati s ostalima."
    
  Bern je znao za konvoje. Slani su u samostan s namirnicama i lijekovima tjedno, ponekad svaka dva tjedna.
    
  "Genijalno", podsmjehnuo se, odbijajući priznati poraz, ali prisiljen priznati da je ostao nemoćan njihovom lukavom prijevarom. Ne bi ih bilo moguće razlikovati od skupine osim ako ih Bern nekako ne bi sve zadržao i prisilio da isprazne džepove kako bi vidio imaju li što poznato uzeto od bande. U tom smislu, pitao se što su namjeravali svojim brzim ulaskom i izlaskom iz njegove rezidencije.
    
  "Trebamo li postati neprijateljski raspoloženi, kapetane?" upitao je Daniels.
    
  "Vjerujem u to, Danielse. Ako ih pustimo da pobjegnu bez pravog, temeljitog pokušaja hvatanja, zaslužit će pobjedu koju im dajemo", rekao je Byrne svojim suputnicima. "A to ne možemo dopustiti!"
    
  Trojica muškaraca su jurišala na rub i, s puškama u pripravnosti, okružila putnike. Konvoj od pet vozila sadržavao je samo oko jedanaest ljudi, od kojih su mnogi bili misionari i medicinske sestre. Jedan po jedan, Bern, Daniels i Alexander provjeravali su mongolske i ruske građane tražeći znakove izdaje, zahtijevajući da im pokažu identifikacije.
    
  "Nemate pravo to raditi!" prosvjedovao je čovjek. "Niste granična patrola niti policija!"
    
  "Imaš li što skrivati?" upitao je Bern tako ljutito da se čovjek povukao natrag u red.
    
  "Među vama su dvije osobe koje nisu onakve kakvima se čine. I želimo da vam ih predamo. Čim ih dobijemo, pustit ćemo vas da se bacite na posao, pa što ih prije predate, prije ćemo se svi moći ugrijati i osušiti!" objavio je Bern, prošećući pored svakog od njih poput nacističkog zapovjednika koji propisuje pravila koncentracijskog logora. "Moji ljudi i ja ostat ćemo ovdje s vama na hladnoći i kiši bez problema dok se ne pokorite! Dokle god skrivate ove kriminalce, ostat ćete ovdje!"
    
    
  Poglavlje 10
    
    
  "Ne preporučujem ti da to koristiš, draga", našalio se Sam, ali istovremeno je bio potpuno iskren.
    
  "Sam, trebaju mi nove traperice. Pogledaj ove!" prepirala se Nina, otvarajući svoj preveliki kaput kako bi otkrila pohabano stanje svojih prljavih, sada poderanih traperica. Kaput je nabavila ljubaznošću svog najnovijeg hladnokrvnog obožavatelja, Ludwiga Berna. Bio je to njegov, podstavljen pravim krznom s unutarnje strane grubo tkanog odjevnog predmeta, koji se pripijao uz Nininu sićušnu figuru poput čahure.
    
  "Ne bismo trebali još trošiti novac. Kažem vam. Nešto nije u redu. Odjednom su nam računi odmrznuti i ponovno imamo puni pristup? Kladim se da je to zamka kako bi nas mogli pronaći. Crno sunce zamrznulo nam je bankovne račune; kako bi nam odjednom bilo tako lijepo vratiti živote?" upitao je.
    
  "Možda je Purdue povukao neke veze?" nadala se odgovoru, ali Sam se nasmiješila i pogledala u visoki strop zgrade zračne luke kamo su trebali letjeti za manje od sat vremena.
    
  "Bože moj, imaš toliko vjere u njega, zar ne?" nasmijao se. "Koliko nas je puta uvukao u situacije opasne po život? Ne misliš li da bi mogao izvesti trik 'vauči vuka', naviknuti nas na svoju milost i dobru volju kako bi osvojio naše povjerenje, a onda... onda odjednom shvatimo da nas je cijelo ovo vrijeme htio iskoristiti kao mamac? Ili žrtvene jarce?"
    
  "Bi li poslušao sebe?" upitala je, a na licu joj se vidjelo iskreno iznenađenje. "Uvijek nas je izvlačio iz onoga u što nas je uvalio, zar ne?"
    
  Sam nije bio raspoložen za svađu oko Purduea, najnestalnijeg stvorenja koje je ikada sreo. Bio je hladan, iscrpljen i sit boravka izvan kuće. Nedostajao mu je mačak Bruichladdich. Nedostajalo mu je dijeljenje piva sa svojim najboljim prijateljem Patrickom, a sada su mu njih dvojica bili praktički stranci. Sve što je želio bilo je vratiti se u svoj stan u Edinburghu, ležati na kauču s Bruichom koji mu prede na trbuhu i piti dobar single malt dok sluša ulice dobre stare Škotske ispod svog prozora.
    
  Još jedna stvar na kojoj je trebalo malo poraditi bili su njegovi memoari o cijelom incidentu s prstenom za oružje koji je pomogao uništiti kada je Trish ubijena. Zatvaranje bi mu dobro došlo, kao i objavljivanje rezultirajuće knjige, koju su ponudila dva različita izdavača u Londonu i Berlinu. To nije bilo nešto što je želio učiniti zbog prodaje, koja bi sigurno naglo porasla s obzirom na njegovu kasniju slavu dobitnika Pulitzerove nagrade i uzbudljivu priču iza cijele operacije. Trebao je svijetu ispričati o svojoj pokojnoj zaručnici i njezinoj neprocjenjivoj ulozi u uspjehu prstena za oružje. Platila je najveću cijenu za svoju hrabrost i ambiciju, i zaslužila je biti poznata po onome što je postigla u oslobađanju svijeta od ove podmukle organizacije i njezinih poslušnika. Nakon što je sve to bilo gotovo, mogao je u potpunosti zatvoriti ovo poglavlje svog života i na neko vrijeme se opustiti u ugodnom, svjetovnom životu - osim, naravno, ako Purdue nije imao druge planove za njega. Morao se diviti visokom geniju zbog njegove nezasitne žeđi za avanturom, ali što se tiče Sama, uglavnom mu je sve bilo dosta.
    
  Sada je stajao ispred trgovine u velikim terminalima moskovske međunarodne zračne luke Domodedovo, pokušavajući urazumiti tvrdoglavu Ninu Gould. Inzistirala je da riskiraju i potroše dio novca na novu odjeću.
    
  "Sam, smrdim kao jak. Osjećam se kao ledeni kip s kosom! Izgledam kao ovisnica bez novca koju je svodnik pretukao!" zastenjala je, približivši se Samu i zgrabivši ga za ovratnik. "Trebaju mi nove traperice i lijepa ushanka koja ide uz njih, Sam. Moram se ponovno osjećati kao čovjek."
    
  "Da, i ja. Ali možemo li pričekati da se vratimo u Edinburgh da se ponovno osjećamo kao ljudi? Molim te? Ne vjerujem ovoj nagloj promjeni naše financijske situacije, Nina. Barem se vratimo na svoju zemlju prije nego što još više počnemo riskirati svoju sigurnost", iznio je Sam svoje argumente što je nježnije mogao, bez predavanja. Savršeno je dobro znao da Nina ima prirodnu reakciju prigovoriti na sve što zvuči kao opomena ili propovijed.
    
  S kosom skupljenom u niski, neuredan rep, razgledavala je tamnoplave traperice i vojničke kape u maloj antikvarnici koja je također prodavala rusku odjeću za turiste koji su se željeli uklopiti u moskovsku kulturnu modu. Oči su joj sjale obećanjem, ali kad je pogledala Sama, shvatila je da je u pravu. Upuštali su se u veliki rizik, koristeći svoje debitne kartice ili lokalni bankomat. Očajnički, zdrav razum ju je na trenutak napustio, ali brzo ga je povratila protiv svoje volje i popustila pred njegovim argumentom.
    
  "Hajde, Ninanoviću", utješio ju je Sam, stavljajući ruku oko njezinih ramena, "nemojmo otkrivati svoj položaj drugovima u Crnom Suncu, u redu?"
    
  "Da, Klivenikov."
    
  Nasmijao se, povlačeći je za ruku dok je stigla obavijest da se trebaju javiti na svoja vrata. Iz navike, Nina je pomno pratila sve okupljene oko njih, provjeravajući svako lice, svaku ruku, svaku prtljagu. Ne da je znala što traži, ali brzo bi prepoznala svaki sumnjiv govor tijela. Do sada je već bila dobro uvježbana u čitanju ljudi.
    
  Bakreni okus provukao joj se niz grlo, praćen laganom glavoboljom točno između očiju, tupo pulsirajući u očnim jabučicama. Duboke bore stvorile su joj se na čelu od rastuće agonije.
    
  "Što se dogodilo?" upitao je Sam.
    
  "Prokleta glavobolja", promrmljala je, pritišćući dlan na čelo. Odjednom, vrući mlaz krvi potekao joj je iz lijeve nosnice, a Sam je skočila da zabaci glavu unatrag prije nego što je to i shvatila.
    
  "Dobro sam. Dobro sam. Samo da to uštipnem i odem u kupaonicu", progutala je knedlu, brzo trepćući od boli u prednjem dijelu lubanje.
    
  "Da, hajde", rekao je Sam, vodeći je prema širokim vratima ženskog WC-a. "Samo to brzo napravi. Spoji ga, jer ne želim propustiti ovaj let."
    
  "Znam, Sam", obrecnula se i ušla u hladnu kupaonicu s granitnim umivaonicima i srebrnim armaturama. Bilo je to vrlo hladno okruženje, bezlično i hiperhigijensko. Nina je zamišljala da bi to bila savršena operacijska sala u luksuznoj medicinskoj ustanovi, ali teško prikladna za mokrenje ili nanošenje rumenila.
    
  Dvije žene su čavrljale kraj sušila za ruke, dok je jedna upravo izlazila iz kabine. Nina je pojurila u kabinu kako bi zgrabila šaku toaletnog papira i, prislonivši ga na nos, otkinula komadić kako bi napravila čep. Stavila ga je u nosnicu, zatim zgrabila još i pažljivo ga presavila kako bi ga stavila u džep svoje jake jake. Dvije žene su čavrljale na oštrom, lijepom dijalektu kada je Nina izašla da opere mrlju od suhe krvi s lica i brade, gdje su kapljice izmicale Samovom brzom odgovoru.
    
  S lijeve strane primijetila je usamljenu ženu kako izlazi iz štanda pored njezine. Nina ju je izbjegavala pogledati. Ruskinje, kako je otkrila ubrzo nakon dolaska sa Samom i Alexanderom, bile su prilično pričljive. Budući da nije govorila jezik, htjela je izbjegavati neugodne osmijehe, kontakt očima i pokušaje započinjanja razgovora. Krajičkom oka Nina je vidjela kako žena zuri u nju.
    
  O Bože, ne. Ne dopusti da i oni budu ovdje.
    
  Obrišući lice vlažnim toaletnim papirom, Nina se posljednji put pogledala u ogledalo baš kad su druge dvije dame otišle. Znala je da ne želi ostati ovdje sama sa strancem, pa je požurila do kante za smeće baciti maramice i krenula prema vratima koja su se polako zatvorila za druge dvije.
    
  "Jesi li dobro?" iznenada je progovorio stranac.
    
  Sranje.
    
  Nina nije smjela biti nepristojna, čak ni ako je netko prati. Nastavila je prema vratima, dovikujući ženi: "Da, hvala. Bit ću dobro." Sa skromnim osmijehom, Nina se iskrala i pronašla Sama kako je čeka tamo.
    
  "Hej, idemo", rekla je, praktički gurajući Sama naprijed. Brzo su prošli kroz terminal, okruženi zastrašujućim srebrnim stupovima koji su se protezali cijelom dužinom visoke zgrade. Prolazeći ispod raznih ravnih ekrana s bljeskajućim crvenim, bijelim i zelenim digitalnim obavijestima i brojevima letova, nije se usudila pogledati unatrag. Sam je jedva primijetila da je pomalo uplašena.
    
  "Dobro je da nam je tvoj tip nabavio najbolje lažne dokumente s ove strane CIA-e", primijetio je Sam, pregledavajući vrhunske krivotvorine koje ih je notar Bern prisilio izraditi kako bi osigurao njihov siguran povratak u Ujedinjeno Kraljevstvo.
    
  "Nije mi dečko", odvratila je, ali ta pomisao nije bila posve neugodna. "Osim toga, samo želi da se brzo vratimo kući kako bismo mu mogli nabaviti ono što želi. Uvjeravam te, u njegovim postupcima nema ni trunke pristojnosti."
    
  Nadala se da je pogriješila u svojoj ciničnoj pretpostavci, koju je više koristila kako bi ušutkala Sama o svom prijateljskom odnosu s Bernom.
    
  "Nešto slično", uzdahnuo je Sam dok su prolazili kroz sigurnosnu kontrolnu točku i preuzimali svoju laganu ručnu prtljagu.
    
  "Moramo pronaći Purduea. Ako nam ne kaže gdje je Renata..."
    
  "Što on neće učiniti", ubacio se Sam.
    
  "Onda će nam sigurno pomoći da Brigadi ponudimo alternativu", završila je s razdraženim izrazom lica.
    
  "Kako ćemo pronaći Perduea? Bilo bi glupo ići u njegovu vilu", rekao je Sam, gledajući u veliki Boeing ispred njih.
    
  "Znam, ali ne znam što drugo učiniti. Svi koje smo poznavali su ili mrtvi ili se pokazalo da su naši neprijatelji", jadikovala je Nina. "Nadam se da ćemo na putu kući moći smisliti sljedeći potez."
    
  "Znam da je strašno i pomisliti na to, Nina", neočekivano je rekao Sam nakon što su se obje smjestile. "Ali možda bismo mogle jednostavno nestati. Alexander je vrlo vješt u onome što radi."
    
  "Kako si mogao?" promrmljala je promuklo. "Izvukao nas je iz Brugesa. Njegovi prijatelji su nas primili i pružili nam sklonište bez pogovora, i na kraju su bili počašćeni zbog toga - zbog nas, Sam. Molim te, nemoj mi reći da si izgubila svoj integritet zajedno sa svojom sigurnošću, jer ću onda, draga moja, definitivno biti sama na ovom svijetu." Njezin je ton bio oštar i ljutit zbog njegove ideje, a Sam je smatrao da je najbolje ostaviti stvari kakve jesu, barem dok ne iskoriste vrijeme u zraku da se osvrnu i pronađu rješenje.
    
  Let nije bio previše loš, osim što se jedan australski slavni čovjek šalio s golemim homoseksualcem koji mu je ukrao naslon za ruku, i bučni par koji je očito shvatio svoje neslaganje i jedva čekao da stigne na Heathrow prije nego što nastavi s bračnim mukama koje su oboje proživljavali. Sam je čvrsto spavao na svom sjedalu uz prozor, dok se Nina borila s nadolazećom mučninom, mukom od koje je patila otkako je napustila ženski WC u zračnoj luci. S vremena na vrijeme požurila bi u WC da povrati, samo da bi otkrila da nema što pustiti. Postajalo je prilično zamorno i počela se brinuti zbog sve goreg osjećaja koji joj pritiska želudac.
    
  Nije moglo biti trovanje hranom. Prvo, imala je željezni želudac, a drugo, Sam je jeo sva ista jela kao i ona, i nije bio ozlijeđen. Nakon još jednog neuspjelog pokušaja da ublaži nelagodu, pogledala se u ogledalo. Izgledala je čudno zdravo, nimalo blijeda ili slaba. Na kraju je Nina svoje tegobe pripisala nadmorskoj visini ili tlaku u kabini te je odlučila i malo odspavati. Tko je znao što ih čeka na Heathrowu? Trebao joj je odmor.
    
    
  Poglavlje 11
    
    
  Bern je bio bijesan.
    
  Dok je progonio uljeze, nije ih uspio pronaći među putnicima koje su on i njegovi ljudi zadržali u blizini vijugave ceste koja je vodila od samostana Mengu-Timur. Jednu po jednu pretraživali su ljude - redovnike, misionare, medicinske sestre i tri turista s Novog Zelanda - ali nisu pronašli ništa značajno za tim.
    
  Nije mogao shvatiti što su dvojica pljačkaša tražila u kompleksu u koji nikada prije nisu provalili. Bojeći se za svoj život, jedan od misionara spomenuo je Danielsu da se konvoj izvorno sastojao od šest vozila, ali na drugom zaustavljanju nedostajalo im je jedno vozilo. Nitko od njih nije tome pridavao važnost, budući da im je rečeno da će jedno od vozila zaobići obližnji hostel Janste Khan. Ali nakon što je Bern inzistirao na pregledu rute koju mu je dao glavni vozač, nije bilo spomena o šest vozila.
    
  Nije imalo smisla mučiti nevine civile zbog njihovog neznanja; ništa više od toga nije moglo proizaći. Morao je priznati da su im provalnici učinkovito umakli i da su se mogli samo vratiti i procijeniti štetu uzrokovanu provalom.
    
  Alexander je mogao vidjeti sumnjičavost u očima svog novog zapovjednika dok su ulazili u štale, umorno vukući noge dok su vodili konje na pregled kod osoblja. Nitko od četvorice nije progovorio, ali svi su znali što Bern misli. Daniels i Mackey su razmijenili poglede, sugerirajući da je Alexanderovo sudjelovanje uglavnom bilo stvar konsenzusa.
    
  "Aleksander, pođi sa mnom", mirno je rekao Bern i jednostavno otišao.
    
  "Bolje ti je paziti što govoriš, starče", savjetovao je Mackey svojim britanskim naglaskom. "Čovjek je prevrtljiv."
    
  "Nisam imao ništa s tim", odgovorio je Alexander, ali druga dvojica muškaraca samo su se pogledala, a zatim sažaljivo pogledala Rusa.
    
  "Samo ga nemoj forsirati kad počneš izmišljati izgovore. Ponižavanjem ćeš ga samo uvjeriti da si kriv", savjetovao mu je Daniels.
    
  "Hvala vam. Ubio bih za piće upravo sada", slegnuo je ramenima Alexander.
    
  "Ne brini, možeš uzeti jedan od njih kao posljednju želju", nasmiješio se Daniels, ali gledajući ozbiljne izraze lica svojih kolega, shvatio je da mu njegova izjava uopće nije od pomoći te je otišao obaviti svoje poslove kako bi nabavio dvije deke za svog konja.
    
  Alexander je slijedio svog zapovjednika kroz uske bunkere, osvijetljene zidnim svjetiljkama, do drugog kata. Bern je potrčao niz stepenice, ignorirajući Rusa, a kad je stigao do predvorja na drugom katu, zamolio je jednog od svojih ljudi za šalicu jake crne kave.
    
  "Kapetane", reče Aleksandar iza njega, "uvjeravam vas, moji drugovi nemaju ništa s ovim."
    
  "Znam, Aričenkov", uzdahnuo je Bern.
    
  Alexander je bio zbunjen Bernovom reakcijom, iako mu je zapovjednikov odgovor donio olakšanje.
    
  "Zašto si me onda zamolio da te pratim?" upitao je.
    
  "Uskoro, Aričenkov. Samo da prvo popijem kavu i zapalim cigaretu kako bih mogao procijeniti incident", odgovorio je zapovjednik. Glas mu je bio zabrinjavajuće miran dok je palio cigaretu.
    
  "Zašto se ne odeš istuširati vrućom vodom? Možemo se ponovno sastati ovdje za, recimo, dvadeset minuta. U međuvremenu, moram znati što je, ako je išta, ukradeno. Znaš, ne mislim da bi se toliko trudili ukrasti mi novčanik", rekao je, ispuhujući dugi oblak plavo-bijelog dima u ravnoj liniji ispred sebe.
    
  "Da, gospodine", rekao je Alexander i okrenuo se prema svojoj sobi.
    
  Nešto nije bilo u redu. Popeo se čeličnim stepenicama u dugi hodnik gdje je bila većina muškaraca. Hodnik je bio previše tih, a Alexander je mrzio usamljeni zvuk svojih čizama na cementnom podu, poput odbrojavanja do nečeg strašnog što će se uskoro dogoditi. U daljini je čuo muške glasove i nešto što je nalikovalo AM radio signalu ili možda nekoj vrsti stroja za bijeli šum. Škripavi zvuk podsjetio ga je na njegov izlet u ledenu stanicu Wolfenstein, duboko u utrobi stanice, gdje su se vojnici međusobno ubijali od buntovništva i zbunjenosti.
    
  Skrenuvši za ugao, otkrio je da su vrata njegove sobe odškrinuta. Zastao je. Unutra je bilo tiho i činilo se pusto, ali obuka ga je naučila da ništa ne uzima zdravo za gotovo. Polako je otvorio vrata do kraja, pazeći da se nitko ne skriva iza njih. Pred njim je bio jasan znak koliko malo mu tim vjeruje. Cijela soba bila je prevrnuta naglavačke, posteljina razderana za pretres. Cijelo mjesto bilo je u neredu.
    
  Naravno, Aleksandar je imao malo stvari, ali sve što je bilo u njegovoj sobi bilo je temeljito opljačkano.
    
  "Prokleti psi", šapnuo je, njegovim blijedoplavim očima koje su prelazile zid po zid, tražeći bilo kakve sumnjive tragove koji bi mu mogli pomoći da utvrdi što misle da će pronaći. Prije nego što je krenuo prema zajedničkim tuševima, pogledao je muškarce u stražnjoj sobi, gdje je bijela buka sada bila donekle prigušena. Sjedili su ondje, samo njih četvorica, jednostavno su ga gledali. U iskušenju da ih proklinje, odlučio ih je ignorirati i jednostavno je krenuo u suprotnom smjeru prema zahodima.
    
  Dok ga je topli, blagi mlaz vode uranjao u njega, molio se da se Katji i Sergeju ništa nije dogodilo dok je bio odsutan. Ako je tim imao toliko povjerenja u njega, bilo je sigurno pretpostaviti da je i njihova farma bila malo opljačkana u potrazi za istinom. Poput zatočene životinje držane u strahu od odmazde, promišljeni Rus planirao je svoj sljedeći potez. Bilo bi glupo raspravljati se s Bernom, Bodom ili bilo kojim od lokalnih grubijana o njihovim sumnjama. Takav potez brzo bi pogoršao situaciju za njega i oba njegova prijatelja. A ako bi pobjegao i pokušao odvesti Sergeja i njegovu ženu, to bi samo potvrdilo njihove sumnje u njegovu umiješanost.
    
  Kad se osušio i obukao, vratio se u Bernov ured, gdje je zatekao visokog zapovjednika kako stoji kraj prozora i gleda u horizont, kao što je uvijek činio kad bi razmišljao o stvarima.
    
  "Kapetane?" rekao je Alexander s vrata.
    
  "Uđite. Uđite", rekao je Bern. "Nadam se da razumijete zašto smo morali pretražiti vaše odaje, Alexander. Bilo nam je ključno znati vaš stav o ovom pitanju, budući da ste nam se obratili pod vrlo sumnjivim okolnostima s vrlo uvjerljivom tvrdnjom."
    
  "Razumijem", složio se Rus. Umirao je od želje za nekoliko čašica votke, a boca domaćeg piva koju je Bern držao na stolu nije mu činila dobro.
    
  "Popij nešto", pozvao je Bern, pokazujući na bocu u koju je primijetio da Rus zuri.
    
  "Hvala vam", nasmiješio se Aleksandar i natočio si čašu. Dok je prinosio vatrenu vodu usnama, pitao se je li pomiješana s otrovom, ali nije bio oprezan. Aleksandar Aričenkov, ludi Rus, radije bi umro bolnom smrću nakon što je kušao dobru votku nego propustio priliku za apstinenciju. Srećom po njega, piće se pokazalo otrovnim samo u smislu koji su njegovi tvorci namjeravali, i nije mogao a da ne zastenje sretno od peckanja u prsima dok je gutao sve.
    
  "Smijem li pitati, kapetane", rekao je nakon što je došao do daha, "što je oštećeno u provali?"
    
  "Ništa", bilo je sve što je Bern rekao. Zastao je na trenutak, a zatim otkrio istinu. "Ništa nije oštećeno, ali nešto nam je ukradeno. Nešto neprocjenjivo i izuzetno opasno za svijet. Ono što me najviše brine jest to što je samo Red Crnog Sunca znao da ih imamo."
    
  "Što je ovo, smijem li pitati?" upitao je Aleksandar.
    
  Bern se okrenuo prema njemu prodornim pogledom. To nije bio pogled ljutnje ili razočaranja zbog njegovog neznanja, već pogled iskrene zabrinutosti i odlučnog straha.
    
  "Oružje. Ukrali su oružje koje je moglo razoriti i uništiti, kojim upravljaju zakoni koje još nismo ni osvojili", objavio je, posežući za votkom i natočivši čašu svakome od njih. "Uljezi su nas toga poštedjeli. Ukrali su Longina."
    
    
  Poglavlje 12
    
    
  Heathrow je vrvio od aktivnosti čak i u tri sata ujutro.
    
  Proći će neko vrijeme prije nego što Nina i Sam uhvate sljedeći let kući, a razmišljali su o rezervaciji hotelske sobe kako bi izbjegli gubljenje vremena čekajući pod zasljepljujućim bijelim svjetlima terminala.
    
  "Idem saznati kada se opet trebamo vratiti ovamo. Trebamo nešto pojesti za jednu osobu. Jako sam gladan", rekao je Sam Nini.
    
  "Jeo si u avionu", podsjetila ga je.
    
  Sam ju je zadirkivao pogledom starog školarca: "To zoveš hranom? Nije ni čudo što si gotovo nula."
    
  S tim riječima, uputio se prema blagajni, ostavljajući je s njezinim masivnim kaputom od jakove kože prebačenim preko ruke i oboje s njihovim putnim torbama prebačenim preko ramena. Ninine su oči bile teške, a usta suha, ali osjećala se bolje nego tjednima.
    
  Gotovo kod kuće, pomislila je u sebi, usne su joj se razvukle u sramežljiv osmijeh. Nerado mu je dopustila da procvjeta, bez obzira na to što bi promatrači i prolaznici mislili, jer je osjećala da je zaslužila taj osmijeh, da je zbog njega patila. I upravo je izašla iz dvanaest rundi sa Smrću, a još uvijek je stajala. Njezine velike smeđe oči prelazile su preko Samove dobro građene figure; ta široka ramena davala su njegovom hodu još više staloženosti nego što je već pokazivao. Njezin osmijeh zadržao se i na njemu.
    
  Dugo nije bila sigurna u Samovu ulogu u njezinom životu, ali nakon Purdueovog najnovijeg podviga, bila je sigurna da joj je dosta toga što je bila zaglavljena između dvaju zavađenih muškaraca. Purdueova izjava ljubavi pomogla joj je na više načina nego što je bila voljna priznati. Poput svog novog prosca na rusko-mongolskoj granici, Purdueova moć i resursi dobro su joj poslužili. Koliko bi puta bila ubijena da nije bilo Purdueovih resursa i novca, ili Berneove milosti zbog sličnosti s njegovom pokojnom ženom?
    
  Njen osmijeh je odmah nestao.
    
  Iz prostora za međunarodne dolaske izašla je žena, izgledajući jezivo poznato. Nina se razvedrila i povukla u kut koji je tvorila izbočena rubna izbočina kafića gdje je čekala, skrivajući lice od žene koja se približavala. Gotovo zadržavajući dah, Nina je provirila preko ruba kako bi vidjela gdje je Sam. Bio joj je izvan vidokruga, a nije ga mogla upozoriti na ženu koja ide ravno prema njemu.
    
  No na njezino olakšanje, žena je ušla u slastičarnicu koja se nalazila blizu blagajne, gdje je Sam pokazivao svoje čari na oduševljenje mladih dama u savršenim uniformama.
    
  "O, moj Bože! Tipično," Nina se namrštila i frustrirano zagrizla za usnicu. Brzo je hodala prema njemu, ozbiljnog lica, koraka malo predugog dok se trudila kretati se što brže može, a da ne privuče pozornost na sebe.
    
  Prošla je kroz dvostruka staklena vrata u ured i naletjela na Sama.
    
  "Jesi li završio?" upitala je s neskrivenom zlobom.
    
  "Pa, pogledajte ovamo", rekao je s divljenjem, "još jedna lijepa dama. A nije mi čak ni rođendan!"
    
  Administrativno osoblje se hihotalo, ali Nina je bila smrtno ozbiljna.
    
  "Prati nas jedna žena, Same."
    
  "Jesi li siguran?" upitao je iskreno, očima pretražujući ljude u neposrednoj blizini.
    
  "Sigurno", odgovorila je tiho, čvrsto mu stišćući ruku. "Vidjela sam je u Rusiji kad mi je krvario nos. Sad je ovdje."
    
  "U redu, ali puno ljudi leti između Moskve i Londona, Nina. Mogla bi biti slučajnost", objasnio je.
    
  Morala je priznati da je imao pravo. Ali kako ga je mogla uvjeriti da ju je nešto u vezi s tom čudno izgledajućom ženom bijele kose i blijede kože uznemirilo? Činilo se apsurdnim koristiti nečiji neobičan izgled kao osnovu za optužbu, posebno implicirati da su dio tajne organizacije i da planiraju ubiti vas iz starog razloga "previše znaju".
    
  Sam nije vidio nikoga i posjeo je Ninu na sofu u čekaonici.
    
  "Jesi li dobro?" upitao je, oslobađajući je iz torbi i stavljajući joj ruke na ramena u znak utjehe.
    
  "Da, da, dobro sam. Vjerojatno sam samo malo nervozna", razmišljala je, ali duboko u sebi još uvijek nije vjerovala ovoj ženi. Međutim, iako nije imala razloga bojati se nje, Nina je odlučila ostati mirna.
    
  "Ne brini, djevojko", namignuo je. "Uskoro ćemo biti kod kuće i možemo se oporaviti dan-dva prije nego što počnemo tražiti Purduea."
    
  "Purdue!" dahtala je Nina.
    
  "Da, moramo ga pronaći, sjećaš se?" Sam je kimnuo.
    
  "Ne, Perdue stoji iza tebe", primijetila je Nina ležerno, a ton joj je odjednom postao smiren i zapanjen. Sam se okrenuo. Dave Perdue stajao je iza njega, odjeven u elegantnu vjetrovku i noseći veliku putnu torbu. Nasmiješio se. "Čudno je vidjeti vas dvoje ovdje."
    
  Sam i Nina bili su zapanjeni.
    
  Što su trebali misliti o njegovoj prisutnosti ovdje? Je li bio u savezu s Crnim Suncem? Je li bio na njihovoj strani ili na objema? Kao i uvijek s Daveom Perdueom, postojala je nesigurnost oko njegova položaja.
    
  Žena od koje se Nina skrivala pojavila se iza njega. Visoka, mršava, pepeljastoplava žena s istim sumnjivim očima i ždralovim izrazom lica kao i Perdue, stajala je mirno, procjenjujući situaciju. Nina je bila zbunjena, nesigurna treba li se pripremiti za bijeg ili borbu.
    
  "Purdue!" uzviknuo je Sam. "Vidim da si živ i zdrav."
    
  "Da, znaš me, uvijek se snađem", namignuo je Perdue, primijetivši Ninin divlji pogled odmah pored njega. "Oh!", rekao je, povlačeći ženu naprijed. "Ovo je Agatha, moja sestra blizanka."
    
  "Hvala Bogu da smo blizanke s očeve strane", nasmijala se. Njezin suhi humor pogodio je Ninu samo trenutak kasnije, nakon što je shvatila da je žena bezopasna. I tek tada mi je sinulo kakav je ženin stav prema Purdueu.
    
  "O, oprostite. Umorna sam", ponudila je Nina svoj jadni izgovor za predugo zurenje.
    
  "Sigurna si u to. To krvarenje iz nosa je bilo gadno, ha?" složila se Agatha.
    
  "Drago mi je, Agatha. Ja sam Sam", nasmiješila se Sam i primila je za ruku dok ju je ona samo lagano podigla da je stisne. Njezine čudne manire bile su očite, ali Sam je mogla reći da su bezopasne.
    
  "Sam Cleve", rekla je Agatha jednostavno, naginjući glavu na stranu. Ili je bila impresionirana ili je kao da je zapamtila Samovo lice za kasniju upotrebu. Zlobnim žarom pogledala je sićušnog povjesničara i obrecnula se: "A vi, dr. Gould, ste onaj kojeg tražim!"
    
  Nina je pogledala Sama: "Vidiš? Rekla sam ti."
    
  Sam je shvatio da je to žena o kojoj Nina govori.
    
  "Dakle, i ti si bio u Rusiji?" Sam se pravio glup, ali Perdue je savršeno dobro znao da je novinar zainteresiran za njihov ne baš slučajan susret.
    
  "Da, zapravo, tražila sam te", rekla je Agatha. "Ali vratit ćemo se na to kad te obučemo u neku pristojnu odjeću. Bože, taj kaput smrdi."
    
  Nina je bila zapanjena. Dvije žene su se samo pogledale praznih izraza lica.
    
  "Gospođica Purdue, pretpostavljam?" upitao je Sam, pokušavajući smiriti napetost.
    
  "Da, Agatha Purdue. Nikad se nisam udavala", odgovorila je.
    
  "Nije ni čudo", promrmljala je Nina, klanjajući glavu, ali Perdue ju je čuo i nasmijao se u sebi. Znao je da je njegovoj sestri trebalo neko vrijeme da se prilagodi, a Nina je vjerojatno bila najmanje spremna prilagoditi se njezinim ekscentričnostima.
    
  "Žao mi je, doktore Gould. Nisam te namjerno uvrijedila. Morate priznati, ta prokleta stvar smrdi kao mrtva životinja kakva i jest", ležerno je primijetila Agatha. "Ali moje odbijanje da se udam bio je moj izbor, ako možete vjerovati u to."
    
  Sad se Sam smijao s Purdueom Nininim stalnim problemima uzrokovanim njezinom hirovitom prirodom.
    
  "Nisam mislila..." pokušala se iskupiti, ali Agatha ju je ignorirala i uzela svoju torbu.
    
  "Hajde, draga. Kupit ću ti neke nove teme usput. Vratit ćemo se prije planiranog leta", rekla je Agatha, prebacivši kaput preko Samove ruke.
    
  "Ne putujete privatnim zrakoplovom?" upitala je Nina.
    
  "Ne, letjeli smo odvojenim letovima kako bismo bili sigurni da nas neće biti prelako pratiti. Nazovite to dobro njegovanom paranojom", nasmiješio se Perdue.
    
  "Ili znanje o nadolazećem otkriću?" Agatha se ponovno suočila s bratovom izbjegavanjem odgovora. "Hajdemo, dr. Gould. Idemo!"
    
  Prije nego što je Nina stigla protestirati, čudna žena ju je otpratila iz ureda dok su muškarci skupljali svoje torbe i Ninin odvratni dar od sirove kože.
    
  "Sad kad nemamo nestabilnost estrogena koja bi nam ometala razgovor, zašto mi ne kažeš zašto ti i Nina niste s Alexanderom?" upitala je Perdue dok su ulazile u obližnji kafić i sjedale uz tople napitke. "Bože, molim te, reci mi da se ništa nije dogodilo ludom Rusu!" preklinjala je Perdue, stavljajući jednu ruku na Samovo rame.
    
  "Ne, još je živ", započeo je Sam, ali iz njegova tona Perdue je mogao zaključiti da se u vijestima krije nešto više. "On je s Odmetničkom brigadom."
    
  "Dakle, uspio si ih uvjeriti da si na njihovoj strani?" upitao je Perdue. "Dobro za tebe. Ali sada ste oboje ovdje, a Alexander... je još uvijek s njima. Sam, nemoj mi reći da si pobjegao. Ne želiš da ovi ljudi misle da ti se ne može vjerovati."
    
  "Zašto ne? Čini se da nisi ništa gori u mijenjanju odanosti u tren oka", odbrusio ga je Sam Perdue bez ustručavanja.
    
  "Slušaj, Same. Moram održati svoju poziciju kako bih osigurao da se Nini ništa ne dogodi. Znaš to", objasnio je Perdue.
    
  "A što je sa mnom, Dave? Gdje ja pripadam? Uvijek me vučeš sa sobom."
    
  "Ne, dvaput sam te doveo dolje, prema mom mišljenju. Ostatak je samo tvoj ugled kao člana moje grupe koji te je doveo u govna", slegnuo je ramenima Purdue. Bio je u pravu.
    
  Većinu vremena, njegovi problemi bili su jednostavno rezultat Samove umiješanosti u Trishin pokušaj svrgavanja Arms Ringa i njegovog kasnijeg sudjelovanja u Purdueovom izletu na Antarktiku. Samo jednom nakon toga Purdue je angažirao Samove usluge na Deep Sea One. Osim toga, tu je bila jednostavna činjenica da je Sam Cleve sada čvrsto bio na meti zlokobne organizacije koja ga je nastavila progoniti.
    
  "Samo želim natrag svoj život", jadikovao je Sam, zureći u svoju šalicu vrućeg Earl Greya.
    
  "Kao i svi mi, ali moraš shvatiti da se prvo moramo suočiti s onim u što smo se uvalili", podsjetio ga je Perdue.
    
  "Uz to, gdje se nalazimo na popisu ugroženih vrsta tvojih prijatelja?" upitao je Sam s iskrenim zanimanjem. Nije vjerovao Perdueu ni malo više nego prije, ali da su on i Nina u nevolji, Perdue bi ih odveo na neko udaljeno mjesto u svom vlasništvu i riješio ih se. Pa, možda ne Nina, ali sigurno Sam. Sve što je htio znati bilo je što je Perdue učinio Renati, ali znao je da mu vrijedni tajkun nikada neće reći i da Sama neće smatrati dovoljno važnim da otkrije svoje planove.
    
  "Za sada si siguran, ali sumnjam da je ovo daleko od kraja", rekao je Perdue. Ova informacija, koju je pružio Dave Perdue, bila je velikodušna.
    
  Barem je Sam iz izravnog izvora znao da se ne treba prečesto osvrtati, očito sve dok se ne bi oglasio sljedeći lisičji rog i on se ne bi vratio s krivog kraja lova.
    
    
  Poglavlje 13
    
    
  Prošlo je nekoliko dana otkako su Sam i Nina sreli Perduea i njegovu sestru na aerodromu Heathrow. Ne ulazeći u detalje o njihovim okolnostima ili bilo čemu drugom, Perdue i Agatha odlučili su se ne vraćati u Reichtisusis, Perdueovu vilu u Edinburghu. Bilo je previše rizično, jer je kuća bila poznata povijesna znamenitost i poznato je da je u njoj Perdueova rezidencija.
    
  Nini i Samu je savjetovano da učine isto, ali su odlučili drugačije. Međutim, Agatha Purdue zatražila je sastanak s Ninom kako bi osigurala njezine usluge u potrazi za nečim što je Agathina klijentica tražila u Njemačkoj. Ugled dr. Nine Gould kao stručnjakinje za njemačku povijest bio bi neprocjenjiv, kao i vještina Sama Cleavea kao fotografa i novinara u bilježenju bilo kakvih otkrića do kojih bi gospođa Purdue mogla doći.
    
  "Naravno, David se također snalazio kroz stalno podsjećanje da je bio ključan u tvom pronalasku i omogućavanju ovog sljedećeg susreta. Pustit ću ga da te pomiluje, makar samo da izbjegne svoje neprestane metafore i insinuacije o svojoj važnosti. Uostalom, putujemo o njegovom trošku, pa zašto odbiti budalu?" Agatha je objasnila Nini dok su sjedile za velikim okruglim stolom u praznoj kući za odmor zajedničkog prijatelja u Thursu, na najsjevernijoj točki Škotske.
    
  Mjesto je bilo pusto, osim ljeta, kada je ondje živio Agathin i Daveov prijatelj, profesor Kako-se-zove. Na periferiji grada, blizu Dunnet Heada, stajala je skromna dvokatnica, a ispod nje garaža za dva automobila. U maglovitim jutrima, automobili koji su prolazili izgledali su poput puzećih duhova izvan podignutog prozora dnevne sobe, ali vatra unutra činila je sobu vrlo ugodnom. Nina je bila očarana dizajnom gigantskog kamina, u koji je lako mogla ući, poput osuđene duše koja silazi u pakao. Doista, bilo je točno ono što je zamišljala kada je vidjela zamršene rezbarije na crnoj rešetki i uznemirujuće reljefne slike koje su uokvirivale visoku nišu u starom kamenom zidu kuće.
    
  Sudeći po golim tijelima isprepletenim s vragovima i životinjama u reljefu, bilo je jasno da je vlasnik kuće bio duboko impresioniran srednjovjekovnim prikazima vatre i sumpora, koji prikazuju herezu, čistilište, božansku kaznu za bestijalnost i tako dalje. To je Nini izazvalo jezu, ali Sam se zabavljao prelazeći rukama preko oblina grešnih ženskih figura, namjerno pokušavajući iritirati Ninu.
    
  "Pretpostavljam da bismo ovo mogli zajedno istražiti", Nina se ljubazno nasmiješila, pokušavajući se ne zabavljati Samovim mladenačkim podvizima dok je čekao da se Purdue vrati iz bogom zaboravljenog vinskog podruma kuće s nečim jačim za piće. Očito je vlasnik rezidencije imao sklonost kupovati votku iz svake zemlje koju je posjećivao na svojim putovanjima i spremati višak koji nije lako konzumirao.
    
  Sam je zauzeo mjesto pokraj Nine dok je Purdue trijumfalno ušao u sobu s dvije neoznačene boce, po jednom u svakoj ruci.
    
  "Pretpostavljam da traženje kave ne dolazi u obzir", uzdahnula je Agatha.
    
  "To nije istina", nasmiješio se Dave Perdue dok su on i Sam vadili prikladne čaše iz velikog ormarića pokraj vrata. "Slučajno se unutra nalazi aparat za kavu, ali bojim se da sam se previše žurio da ga isprobam."
    
  "Ne brini. Kasnije ću to opljačkati", ravnodušno odgovori Agatha. "Hvala bogovima što imamo prhke kekse i slane kekse."
    
  Agatha je ispraznila dvije kutije kolačića na dva tanjura za večeru, ne mareći da li će ih razbiti. Nini se činila drevnom poput kamina. Atmosfera Agathe Purdue bila je slična onoj u raskošnom okruženju, gdje su se skrivale određene tajne i zlokobne ideologije, besramno izložene. Baš kao što su ta zlokobna stvorenja slobodno živjela na zidovima i u rezbarijama namještaja, tako je bila i Agathina osobnost - lišena opravdanja ili podsvjesnog značenja. Ono što je govorila bilo je ono što je mislila, i u tome je bilo određene slobode, pomislila je Nina.
    
  Voljela bi da može izraziti svoje misli bez razmišljanja o posljedicama koje bi proizašle jednostavno iz svijesti o njezinoj intelektualnoj superiornosti i moralnoj distanci od načina na koje društvo nalaže da ljudi zadrže iskrenost dok izgovaraju poluistine radi pristojnosti. Bilo je prilično osvježavajuće, iako vrlo pokroviteljsko, ali nekoliko dana ranije, Purdue joj je rekao da je njegova sestra takva sa svima i da sumnja da je uopće shvatila da je nenamjerno gruba.
    
  Agatha je odbila nepoznato piće kojim su se ostale tri divile dok je raspakirala neke dokumente iz nečega što je izgledalo kao školska torba koju je Sam imao u ranoj srednjoj školi - smeđa kožna torba toliko iznošena da je morala biti antikna. Pri vrhu kutije, neki su se šavovi olabavili, a poklopac se sporo otvarao zbog habanja i starosti. Miris pića oduševio je Ninu i ona je oprezno posegnula da osjeti teksturu između palca i kažiprsta.
    
  "Oko 1874.", ponosno se pohvalila Agatha. "Dao mi ga je rektor Sveučilišta u Göteborgu, koji je kasnije vodio Muzej svjetske kulture. Pripadao je njegovom pradjedu, prije nego što je starog gada ubila njegova žena 1923. zbog seksa s dječakom u školi u kojoj je predavao biologiju, vjerujem."
    
  "Agatha," Purdue se trznula, ali Sam je suzdržala nalet smijeha koji je nasmiješio čak i Ninu.
    
  "Vau", divila se Nina, puštajući kutiju kako bi je Agatha mogla vratiti.
    
  "Sada, ono što me moj klijent zamolio jest da pronađem ovu knjigu, dnevnik koji je navodno u Njemačku donio vojnik Francuske legije stranaca tri desetljeća nakon završetka Francusko-pruskog rata 1871.", rekla je Agatha, pokazujući na fotografiju jedne od stranica knjige.
    
  "Bilo je to doba Otta von Bismarcka", primijetila je Nina, pažljivo proučavajući dokument. Zaškiljila je, ali ipak nije mogla razaznati što je prljavom tintom napisano na stranici.
    
  "Vrlo ga je teško pročitati, ali moj klijent inzistira na tome da je iz dnevnika koji je izvorno dobiven tijekom Drugog francusko-dahomejskog rata od strane legionara koji je bio u Abomeyu neposredno prije ropstva kralja Béarna 1894.", Agathe je recitirala svoj izvještaj, poput profesionalne pripovjedačice.
    
  Njena sposobnost pripovijedanja bila je zapanjujuća, a savršeno preciznim izgovorom i promjenjivim tonom odmah je privukla publiku od tri člana da pažljivo slušaju zanimljiv sažetak knjige koju je tražila. "Prema predaji, starac koji je ovo napisao umro je od respiratornog zatajenja u poljskoj bolnici u Alžiru negdje početkom 1900-ih", napisala je. Prema izvješću, "predala im je još jednu staru potvrdu od terenskog medicinskog časnika - imao je preko osam godina i praktički je živio svoje dane."
    
  "Dakle, bio je stari vojnik koji se nikada nije vratio u Europu?" upitao je Perdue.
    
  "Točno. U svojim posljednjim danima sprijateljio se s njemačkim časnikom Legije stranaca stacioniranim u Abomeyu, kojem je dao dnevnik neposredno prije smrti", potvrdila je Agatha. Prešla je prstom preko potvrde dok je nastavila.
    
  "Tijekom dana koje su provodili zajedno, zabavljao je njemačkog građanina svim svojim ratnim pričama, koje su sve zabilježene u ovom dnevniku. Ali jedna priča posebno se proširila brbljanjem starijeg vojnika. Tijekom njegove službe u Africi, 1845. godine, njegova je satnija bila smještena na malom imanju egipatskog zemljoposjednika koji je naslijedio dva poljoprivredna zemljišta od svog djeda i, kao mladić, preselio se iz Egipta u Alžir. Navodno je ovaj Egipćanin posjedovao ono što je stari vojnik nazvao "blagom zaboravljenim od svijeta", a lokacija tog blaga zabilježena je u pjesmi koju je kasnije napisao."
    
  "Ovo je pjesma koju ne možemo pročitati", uzdahnuo je Sam. Zavalio se u stolicu i zgrabio čašu votke. Odmahujući glavom, progutao je cijelu.
    
  "Pametno, Sam. Kao da ova priča nije dovoljno zbunjujuća, moraš si još više zamutiti mozak", rekla je Nina odmahujući glavom. Purdue nije ništa rekao. Ali on je slijedio njezin primjer i progutao zalogaj. Oba muškarca su zastenjala, pokušavajući ne tresnuti elegantnim čašama o dobro tkani stolnjak.
    
  Nina je naglas razmišljala: "Dakle, njemački legionar ga je donio kući u Njemačku, ali odatle je dnevnik izgubljen u mraku."
    
  "Da", složila se Agatha.
    
  "Kako onda vaš klijent zna za ovu knjigu? Gdje je nabavio fotografiju stranice?" upitao je Sam, zvučeći kao onaj stari novinarski cinik kakav je nekoć bio. Nina mu je uzvratila osmijeh. Bilo je lijepo ponovno čuti njegov uvid.
    
  Agatha je prevrnula očima.
    
  "Slušajte, očito je da bi netko s dnevnikom koji otkriva lokaciju svjetskog blaga dokumentirao ga negdje drugdje za potomstvo ako bi bilo izgubljeno ili ukradeno, ili, ne daj Bože, ako bi umrli prije nego što bi ga uspjeli pronaći", objasnila je, divlje gestikulirajući u svojoj frustraciji. Agatha nije mogla shvatiti kako je to moglo zbuniti Sama. "Moj klijent je otkrio dokumente i pisma koja pričaju ovu priču među stvarima svoje bake kada je umrla. Njihova lokacija jednostavno je bila nepoznata. Znate, nisu potpuno prestali postojati."
    
  Sam je bio previše pijan da bi joj napravio grimasu, što je i htio učiniti.
    
  "Slušaj, ovo zvuči kompliciranije nego što jest", objasnio je Perdue.
    
  "Da!" složio se Sam, bezuspješno skrivajući činjenicu da nema pojma.
    
  Purdue je natočio još jednu čašu i sažeo na Agathino odobravanje: "Dakle, moramo pronaći dnevnik koji je došao iz Alžira početkom 1900-ih."
    
  "Uglavnom, da. Korak po korak", potvrdila je njegova sestra. "Kad dobijemo dnevnik, moći ćemo dešifrirati pjesmu i shvatiti što je to blago o kojem je govorio."
    
  "Ne bi li tvoj klijent trebao to učiniti?" upitala je Nina. "Uostalom, trebaš dobiti dnevnik svog klijenta. Izrezan i suh."
    
  Ostalo troje je zurilo u Ninu.
    
  "Što?" upitala je sliježući ramenima.
    
  "Zar ne želiš znati što je to, Nina?" upita Perdue iznenađeno.
    
  "Znaš, u zadnje vrijeme sam malo otuđena od avantura, ako nisi primijetio. Bilo bi lijepo da se samo savjetujem o ovome i klonim se svega ostalog. Možete svi krenuti u potragu za onim što bi vrlo lako moglo biti ništa, ali ja sam umorna od kompliciranih potjera", brbljala je.
    
  "Kako to može biti sranje?" upitao je Sam. "Ta pjesma je upravo tamo."
    
  "Da, Sam. Koliko znamo, to je jedina kopija koja postoji, i prokleto je nedešifrirana!" zalajala je, a glas joj se povisio od iritacije.
    
  "Isuse, ne mogu vjerovati", odvratila je Sam. "Ti si prokleta povjesničarka, Nina. Povijest. Sjećaš se toga? Zar ne živiš za to?"
    
  Nina je prikovala Sama svojim vatrenim pogledom. Nakon trenutka, smirila se i jednostavno odgovorila: "Ne znam ništa drugo."
    
  Perdue je zadržao dah. Samova vilica je pala. Agatha je pojela kolačić.
    
  "Agatha, pomoći ću ti pronaći tu knjigu jer sam u tome dobra... I odmrznula si mi financije prije nego što si mi je platila, i na tome sam ti vječno zahvalna. Zaista", rekla je Nina.
    
  "Jesi li to učinila? Vratila si nam račune. Agatha, ti si prava prvakinja!" uzviknuo je Sam, nesvjestan u svom sve većem pijanstvu da je prekinuo Ninu.
    
  Prijekorno ga je pogledala i nastavila, obraćajući se Agathi: "Ali to je sve što ću ovaj put učiniti." Pogledala je Perduea s odlučno neljubaznim izrazom lica. "Umorna sam od spašavanja vlastitog života jer mi ljudi bacaju novac."
    
  Nitko od njih nije imao prigovora ili prihvatljivih argumenata zašto bi trebala ponovno razmisliti. Nina nije mogla vjerovati da je Sam toliko revnosan u ponovnom progonu Purduea.
    
  "Jesi li zaboravio zašto smo ovdje, Sam?" upitala je bez uvijanja. "Jesi li zaboravio da pijuckamo vražju mokraću u otmjenoj kući ispred toplog kamina samo zato što se Alexander ponudio da nam bude osiguranje?" Ninin je glas bio ispunjen tihim bijesom.
    
  Perdue i Agatha brzo su se pogledali, pitajući se što Nina pokušava reći Samu. Novinar je samo držao jezik za zubima, srčući piće, dok mu je očima nedostajalo dostojanstva da je pogleda.
    
  "Ideš tražiti blago tko zna gdje, ali ja ću održati riječ. Ostala su nam tri tjedna, starče", rekla je grubo. "Barem ću nešto poduzeti po tom pitanju."
    
    
  Poglavlje 14
    
    
  Agatha je pokucala na Ninina vrata odmah poslije ponoći.
    
  Perdue i njegova sestra uvjerili su Ninu i Sama da ostanu u Thursovoj kući dok ne shvate gdje započeti potragu. Sam i Perdue još su uvijek pili u bilijarskoj sobi, a njihove rasprave ispunjene alkoholom postajale su sve glasnije sa svakom utakmicom i svakom čašom. Teme o kojima su raspravljali dvoje obrazovanih ljudi kretale su se od nogometnih rezultata do njemačkih recepata; od najboljeg kuta za bacanje mušičarske strune do čudovišta iz Loch Nessa i njegove veze s rašljarstvom. Ali kada su se pojavile priče o golim glasgowskim huliganima, Agatha više nije mogla izdržati i tiho je otišla gore do mjesta gdje je Nina pobjegla od ostatka zabave nakon manje svađe sa Samom.
    
  "Uđite, Agatha", čula je povjesničarev glas s druge strane debelih hrastovih vrata. Agatha Purdue otvorila je vrata i, na svoje iznenađenje, nije zatekla Ninu Gould kako leži na krevetu, očiju crvenih od plača, duri se zbog toga kakvi su muškarci idioti. Kao što bi i učinila, Agatha je vidjela Ninu kako pretražuje internet istražujući pozadinu priče i pokušavajući uspostaviti paralele između glasina i stvarne kronologije sličnih priča iz tog navodnog razdoblja.
    
  Vrlo zadovoljna Nininom marljivošću u ovom pitanju, Agatha se provukla pored zavjese na vratima i zatvorila vrata za sobom. Kad je Nina podigla pogled, primijetila je da je Agatha potajno unijela malo crnog vina i cigareta. Pod rukom je, naravno, imala paketić Walkersovih medenjaka. Nina se morala nasmiješiti. Ekscentrična knjižničarka zasigurno je imala svoje trenutke kada nikoga nije vrijeđala, ispravljala ili iritirala.
    
  Sada je, više nego ikad, Nina mogla vidjeti sličnosti između sebe i svog brata blizanca. Nikada nije razgovarao o njoj tijekom njihovog zajedničkog vremena, ali čitajući između redaka njihovih razgovora, mogla je reći da njihov posljednji prekid nije bio prijateljski - ili je možda samo bio jedan od onih puta kada je svađa postala ozbiljnija nego što je trebala biti zbog okolnosti.
    
  "Jesi li što zadovoljna s početnom točkom, draga?" upitala je pronicljiva plavuša, sjedajući na krevet pokraj Nine.
    
  "Još ne. Ima li vaš klijent ime za našeg njemačkog vojnika? To bi uvelike olakšalo stvari, jer bismo onda mogli pratiti njegovu vojnu povijest i vidjeti gdje se nastanio, provjeriti popise stanovništva i tako dalje", rekla je Nina odlučno kimajući glavom, a ekran prijenosnog računala odražavao se u njezinim tamnim očima.
    
  "Ne, koliko ja znam ne. Nadala sam se da bismo dokument mogli odnijeti grafologu i analizirati njegov rukopis. Možda ako bismo mogli razjasniti riječi, to bi nam moglo dati trag o tome tko je napisao dnevnik", predložila je Agata.
    
  "Da, ali to nam neće reći kome ih je dao. Moramo identificirati Nijemca koji ih je donio ovamo nakon povratka iz Afrike. Znati tko ih je napisao neće nimalo pomoći", uzdahnula je Nina, kuckajući olovkom po senzualnoj krivulji donje usne dok je u mislima tražila alternative.
    
  "Moglo bi. Autorov identitet mogao bi nam dati tragove o imenima muškaraca u terenskoj jedinici gdje je umro, draga moja Nina", objasnila je Agatha, neobično grizući kolačić. "Bože moj, to je prilično očit zaključak, mislila sam da bi ga netko tvoje inteligencije razmotrio."
    
  Ninine su je oči probile oštrim upozorenjem. "To su male šanse, Agatha. Praćenje postojećih dokumenata u stvarnom svijetu malo se razlikuje od izmišljanja neke fantastične sigurnosne procedure u knjižnici."
    
  Agatha je prestala žvakati. Pogledala je kučku povjesničarku tako da je Nina brzo požalila svoj odgovor. Gotovo pola minute Agatha Purdue ostala je nepomična na svom sjedalu, beživotna. Nini je bilo užasno neugodno vidjeti ovu ženu, koja je već nalikovala porculanskoj lutki u ljudskom obliku, kako jednostavno sjedi tamo i ponaša se kao jedna. Odjednom je Agatha počela žvakati i micati se, prestrašivši Ninu gotovo do srčanog udara.
    
  "Dobro rečeno, dr. Gould. Dodirni to", promrmlja Agatha oduševljeno, dovršavajući kolačić. "Što predlažete?"
    
  "Jedina ideja koju imam je... nekako... ilegalna," Nina se namrštila, otpivši gutljaj iz boce vina.
    
  "Ma samo naprijed", Agatha se nasmijala, a njezina je reakcija iznenadila Ninu. Uostalom, činilo se da ima istu sklonost prema problemima kao i njezin brat.
    
  "Trebali bismo pristupiti zapisima Ministarstva unutarnjih poslova kako bismo istražili imigraciju stranih državljana u to vrijeme, kao i zapisima muškaraca koji su se prijavili u Legiju stranaca, ali nemam pojma kako to učiniti", ozbiljno je rekla Nina, vadeći kolačić iz vrećice.
    
  "Samo ću to sjeckati, glupačo", nasmiješila se Agatha.
    
  "Samo hakiranje? Arhiva njemačkog konzulata? Savezno ministarstvo unutarnjih poslova i sva njegova arhivska dokumentacija?" upitala je Nina, namjerno ponavljajući se kako bi bila sigurna da je u potpunosti shvatila razinu ludila gospođice Purdue. O Bože, već osjećam okus zatvorske hrane u želucu nakon što je moja lezbijska cimerica odlučila previše se maziti, pomislila je Nina. Koliko god se trudila izbjeći ilegalne aktivnosti, činilo se kao da je jednostavno odabralo drugi put da sustigne.
    
  "Da, daj mi svoj auto", rekla je Agatha iznenada, njezine duge, vitke ruke jurnule su prema Nininom laptopu. Nina je brzo reagirala, istrgnuvši računalo iz ruku svoje oduševljene klijentice.
    
  "Ne!" vrisnula je. "Ne na mom laptopu. Jesi li lud?"
    
  Kazna je još jednom izazvala čudnu, trenutnu reakciju očito pomalo poludjele Agathe, ali ovaj put se gotovo odmah pribrala. Iziritirana Nininim preosjetljivim pristupom stvarima koje se mogu spriječiti po volji, Agatha je opustila ruke i uzdahnula.
    
  "Napravite to na svom računalu", dodao je povjesničar.
    
  "O, dakle, samo se brineš da će te pratiti, a ne da to ne bi trebala raditi", rekla je Agatha naglas samoj sebi. "Pa, to je bolje. Mislila sam da misliš da je to loša ideja."
    
  Ninine su se oči raširile od iznenađenja zbog ženine nonšalancije dok je čekala sljedeću lošu ideju.
    
  "Odmah se vraćam, dr. Gould. Pričekajte", rekla je i skočila. Dok je otvarala vrata, nakratko je pogledala unatrag kako bi obavijestila Ninu: "I svejedno ću ovo pokazati grafologu, samo da budem sigurna." Okrenula se i izjurila kroz vrata poput uzbuđenog djeteta na božićno jutro.
    
  "Nema šanse," tiho je rekla Nina, zaštitnički stežući laptop na prsima. "Ne mogu vjerovati da sam već prekrivena govnima i samo čekam da mi perje otpada."
    
  Nekoliko trenutaka kasnije, Agatha se vratila sa znakom koji je izgledao kao nešto iz stare epizode Bucka Rogersa. Bio je uglavnom proziran, napravljen od neke vrste stakloplastike, veličine lista papira za pisanje i nije imao zaslon osjetljiv na dodir za navigaciju. Agatha je iz džepa izvadila malu crnu kutijicu i vrhom kažiprsta dodirnula mali srebrni gumb. Mala stvarčica sjedila je na vrhu njezina prsta poput ravnog naprstka sve dok ga nije pritisnula na gornji lijevi kut neobičnog znaka.
    
  "Pogledaj ovo. David je ovo napravio prije manje od dva tjedna", pohvalila se Agatha.
    
  "Naravno", nasmijala se Nina, odmahujući glavom zbog učinkovitosti nategnute tehnologije u koju je bila upućena. "Što ona radi?"
    
  Agatha joj je uputila jedan od onih pokroviteljskih pogleda, a Nina se pripremila na neizbježni ton "ti ništa ne znaš".
    
  Konačno, plavuša je izravno odgovorila: "To je računalo, Nina."
    
  Da, to je to! izjavio je njezin razdraženi unutarnji glas. Samo pusti. Ostavi to, Nina.
    
  Polako podlegavši vlastitoj opijenosti, Nina je odlučila smiriti se i barem jednom opustiti. "Ne, mislim na ovu stvar", rekla je Agathi, pokazujući na plosnati, okrugli, srebrni predmet.
    
  "Oh, to je modem. Nemoguće ga je pratiti. Praktički nevidljiv, da tako kažem. Doslovno njuška propusnost satelita i spaja se na prvih šest koje pronađe. Zatim, u intervalima od tri sekunde, prebacuje se između odabranih kanala na način da se pomiče, prikupljajući podatke koji dolaze od različitih pružatelja usluga. Dakle, izgleda kao pad brzine veze umjesto aktivnog zapisnika. Moram priznati idiotu. Prilično je dobar u petljanju sa sustavom", Agatha se sanjivo nasmiješila, hvaleći se Purdueom.
    
  Nina se glasno nasmijala. Nije vino bilo ono što ju je na to potaknulo, već zvuk Agathinog savršeno oblikovanog jezika koji je tako bezrazložno izgovarao "je*i". Njezino malo tijelo naslonilo se na uzglavlje s bocom vina, gledajući znanstvenofantastičnu predstavu ispred sebe.
    
  "Što?" nevino je upitala Agatha, prelazeći prstom po gornjem rubu znaka.
    
  "U redu je, gospođo. Samo naprijed", kikoće se Nina.
    
  "U redu, idemo", rekla je Agatha.
    
  Cijeli optički sustav obojio je opremu u pastelno ljubičastu boju, podsjećajući Ninu na svjetlosni mač, samo ne tako oštro. Njezine su oči uhvatile binarnu datoteku koja se pojavila nakon što su Agathini uvježbani prsti utipkali kod u središte pravokutnog zaslona.
    
  "Olovka i papir", naredila je Agatha Nini, ne skidajući pogled s ekrana. Nina je uzela olovku i nekoliko istrgnutih stranica iz bilježnice i čekala.
    
  Agatha je dok je govorila pročitala poveznicu na nečitljive kodove koje je Nina zapisala. Mogli su čuti muškarce kako se penju stepenicama, još uvijek šaleći se o toj apsolutnoj gluposti, kad su gotovo završili.
    
  "Što dovraga radiš s mojim napravama?" upitao je Perdue. Nina je pomislila da je trebao biti obrambeniji u tonu zbog sestrine drskosti, ali njegov je glas zvučao više zainteresiran za ono što ona radi nego za ono čime to radi.
    
  "Nina treba znati imena stranih legionara koji su stigli u Njemačku početkom 1900-ih. Jednostavno prikupljam ove podatke za nju", objasnila je Agatha, a oči su joj još uvijek prelazile preko nekoliko redaka koda iz kojih je Nini selektivno diktirala točne.
    
  "Dovraga", bilo je sve što je Sam mogao izustiti, jer je većinu svoje fizičke energije trošio da ostane na nogama. Nitko nije znao je li to bilo strahopoštovanje koje je izazivao visokotehnološki znak, broj imena koja će izvući ili činjenica da su praktički počinili savezni zločin pred njegovim očima.
    
  "Što trenutno imate?" upitao je Perdue, također ne baš suvislo.
    
  "Preuzet ćemo sva imena i identifikacijske brojeve, možda i neke adrese. I predstavit ćemo to za doručkom", rekla je Nina muškarcima, pokušavajući zvučati trijezno i samouvjereno. Ali oni su povjerovali i pristali nastaviti spavati.
    
  Sljedećih trideset minuta provedeno je u zamornom pregledavanju naizgled bezbrojnih imena, činova i položaja svih muškaraca upisanih u Legiju stranaca, ali dvije su žene ostale usredotočene koliko im je alkohol dopuštao. Jedino razočaranje u njihovom istraživanju bio je nedostatak hodalica.
    
    
  Poglavlje 15
    
    
  Pateći od mamurluka, Sam, Nina i Perdue razgovarali su tihim glasovima kako bi spriječili još jaču pulsirajuću glavobolju. Čak ni doručak koji je pripremila domaćica Maisie McFadden nije mogao ublažiti njihovu nelagodu, iako se nisu mogli natjecati s izvrsnošću njezinih prženih tramezzinija s gljivama i jajetom.
    
  Nakon obroka, ponovno su se okupili u jezivoj dnevnoj sobi, gdje su rezbarije virile sa svake stepenice i kamenog zida. Nina je otvorila svoju bilježnicu, a njezini nečitljivi crteži izazivali su njezin jutarnji um. Provjerila je popis imena svih muškaraca s popisa, živih i mrtvih. Purdue je jednog po jednog unosio njihova imena u bazu podataka koju je njegova sestra privremeno rezervirala za njih kako bi je mogli pregledati bez pronalaska ikakvih neslaganja na poslužitelju.
    
  "Ne", rekao je nakon nekoliko sekundi pregledavanja unosa za svako ime, "ne Alžir."
    
  Sam je sjedio za stolićem za kavu i pio pravu kavu iz aparata za kavu, onu koju je Agatha toliko željela dan prije. Otvorio je laptop i poslao e-poštu nekolicini izvora koji su mu pomogli pronaći podrijetlo priča starog vojnika, koji je napisao pjesmu o izgubljenom blagu svijeta, za koje je tvrdio da ga je otkrio tijekom boravka kod egipatske obitelji.
    
  Jedan od njegovih izvora, dobri stari marokanski urednik iz Tangera, odgovorio je u roku od sat vremena.
    
  Djelovao je zapanjeno što je priča doprla do modernog europskog novinara poput Sama.
    
  Urednik je odgovorio: "Koliko ja znam, ova priča je samo mit, koji su tijekom dva svjetska rata pričali legionari ovdje u sjevernoj Africi kako bi održali nadu da u ovom divljem dijelu svijeta postoji neka vrsta magije. Zapravo, nikada nije bilo dokaza da su ove kosti sadržavale meso. Ali pošaljite mi što imate, pa ću vidjeti kako vam mogu pomoći."
    
  "Može li mu se vjerovati?" upitala je Nina. "Koliko ga dobro poznaješ?"
    
  "Sreo sam ga dva puta, kada sam izvještavao o sukobima u Abidjanu 2007. i ponovno na Svjetskoj konferenciji o pomoći oboljelima u Parizu tri godine kasnije. Bio je čvrst, iako vrlo skeptičan", prisjetio se Sam.
    
  "To je dobro, Same", rekao je Perdue, tapšući ga po leđima. "Tada ovaj zadatak neće smatrati ničim više od trika. To će biti bolje za nas. Ne bi htio dio nečega za što ne vjeruje da postoji, zar ne?" Perdue se nasmijao. "Pošalji mu kopiju stranice. Vidjet ćemo što može iz toga izvući."
    
  "Ne bih slala kopije ove stranice bilo kome, Perdue", upozorila je Nina. "Ne želiš da procure informacije o tome kako ova legendarna priča ima povijesno značenje."
    
  "Tvoje su brige dobro poznate, draga Nina", uvjeravao ju je Purdue, a osmijeh mu je nedvojbeno bio obojen tugom zbog gubitka njezine ljubavi. "Ali i mi moramo znati. Agatha gotovo ništa ne zna o svom klijentu, koji bi jednostavno mogao biti neki bogati klinac koji je naslijedio obiteljsko nasljeđe i želi vidjeti može li išta dobiti za dnevnik na crnom tržištu."
    
  "Ili bi nam se mogao rugati, znaš?" naglasila je svoje riječi kako bi se uvjerila da i Sam i Perdue razumiju da je vijeće Crnog Sunca moglo cijelo vrijeme stajati iza ovoga.
    
  "Sumnjam", odmah je odgovorio Perdue. Pretpostavila je da on zna nešto što ona nije, pa je bila uvjerena da će uspjeti. S druge strane, kada je ikada on to što nije znao nešto što drugi nisu? Uvijek korak ispred i izuzetno tajnovit u vezi svojih afera, Perdue nije pokazivao zabrinutost zbog Ninine ideje. Ali Sam nije bio toliko odbojan kao Nina. Uputio je Perdueu dug, iščekujući pogled. Zatim je oklijevao prije nego što je poslao e-poštu i rekao: "Činiš se prokleto sigurnim da te nismo... razgovarali o tome."
    
  "Sviđa mi se kako vas troje pokušavate započeti razgovor i ne shvaćam da ima išta više u onome što govorite. Ali znam sve o organizaciji i kako je ona prokletstvo vašeg postojanja otkad ste nehotice spavali s nekoliko njezinih članica. Bože moj, djeco, zato sam vas i zaposlila!" Nasmijala se. Ovaj put, Agatha je zvučala kao predana klijentica, a ne kao neka luda skitnica koja je previše vremena provela na suncu.
    
  "Uostalom, ona je ta koja je hakirala servere Crnog Sunca kako bi aktivirala tvoj financijski status... djeco", podsjetio ih je Perdue namignuvši.
    
  "Pa, vi to sve ne znate, gospođice Purdue", odgovorio je Sam.
    
  "Ali znam. Moj brat i ja možda stalno konkuriramo u svojim područjima stručnosti, ali imamo neke zajedničke stvari. Informacije o složenoj misiji Sama Cleavea i Nine Gould za zloglasnu Odmetničku brigadu nisu baš tajne, ne kada govorite ruski", nagovijestila je.
    
  Sam i Nina bili su šokirani. Je li Purdue tada znao da bi trebali pronaći Renatu, njegovu najveću tajnu? Kako će je uopće sada dobiti? Pogledali su se s malo više brige nego što su namjeravali.
    
  "Ne brini", Perdue je prekinuo tišinu. "Pomozimo Agathi da vrati artefakt svog klijenta, i što prije to učinimo... tko zna... Možda bismo mogli postići neku vrstu dogovora kako bismo osigurali tvoju odanost timu", rekao je, gledajući Ninu.
    
  Nije se mogla ne sjetiti posljednjeg puta kada su razgovarali prije nego što je Perdue nestao bez objašnjenja. Njegov "dogovor" očito je signalizirao obnovljenu, neupitnu odanost prema njemu. Uostalom, u njihovom posljednjem razgovoru, uvjeravao ju je da nije odustao od pokušaja da je vrati iz Samovog zagrljaja, iz Samovog kreveta. Sad je znala zašto je i on morao pobijediti u slučaju Renata/Odmetnička brigada.
    
  "Bolje ti je da održiš riječ, Purdue. Mi... ja... ostajem bez onih žlica za jelo govna, ako me razumiješ", upozorio je Sam. "Ako sve ovo krene po zlu, zauvijek odlazim. Odlazim. Nikad me više neće vidjeti u Škotskoj. Jedini razlog zašto sam otišao tako daleko bio je zbog Nine."
    
  Napeti trenutak ih je sve na trenutak natjerao da utihnu.
    
  "U redu, sad kad svi znamo gdje smo i koliko daleko moramo putovati dok ne stignemo do svojih postaja, možemo poslati e-mail marokanskom gospodinu i početi tražiti ostatak ovih imena, zar ne, Davide?" Agatha je predvodila skupinu nespretnih kolega.
    
  "Nina, želiš li poći sa mnom na sastanak u grad? Ili bi htjela još jedan trojac s ovo dvoje?" upitala je sestra Perdue retorički i, ne čekajući odgovor, uzela svoju antiknu torbu i unutra stavila važan dokument. Nina je pogledala Sama i Perduea.
    
  "Hoćete li se vas dvoje lijepo ponašati dok mame nema?" našalila se, ali ton joj je bio pun sarkazma. Ninu je razbjesnilo što su dvojica muškaraca insinuirala da im ona na neki način pripada. Samo su stajali tamo, Agathina uobičajena brutalna iskrenost ih je dovela do pameti i pripremila da izvrše svoj zadatak.
    
    
  Poglavlje 16
    
    
  "Kamo idemo?" upitala je Nina kad je Agatha unajmila auto.
    
  "Halkirk", rekla je Nini dok su krenule. Auto je jurio prema jugu, a Agatha je pogledala Ninu s čudnim osmijehom. "Ne otimam vas, dr. Gould. Idemo se sastati s grafologom kojem me je preporučio klijent. Prekrasno je mjesto, Halkirk", dodala je, "točno na rijeci Thurso i ne više od petnaest minuta vožnje odavde. Naš sastanak je u jedanaest, ali stići ćemo i prije."
    
  Nina se nije mogla prepirati. Krajolik je oduzimao dah i žalila je što nije češće izlazila iz grada kako bi vidjela selo svoje rodne Škotske. Edinburgh je sam po sebi bio prekrasan, pun povijesti i života, ali nakon ponovljenih kušnji posljednjih godina, razmišljala je o naseljavanju u malom selu u Highlandsu. Tamo. Ovo bi bilo lijepo. S ceste A9 skrenuli su na B874 i krenuli prema zapadu, prema malom gradiću.
    
  "Ulica George. Nina, traži Ulicu George", rekla je Agatha svojoj putnici. Nina je izvadila svoj novi telefon i aktivirala GPS s djetinjastim osmijehom koji je zabavio Agatu, pretvorivši ga u srdačan hihot. Nakon što su dvije žene pronašle adresu, na trenutak su došle do daha. Agatha se nadala da će analiza rukopisa nekako rasvijetliti autora, ili, još bolje, što je napisano na nejasnoj stranici. Tko zna, pomislila je Agatha, profesionalac koji je cijeli dan proučavao rukopis sigurno bi mogao dešifrirati što je tamo napisano. Znala je da je to pretjerano, ali vrijedilo je istražiti.
    
  Dok su izlazili iz auta, sivo nebo obasjalo je Halkirk ugodnom, laganom kišicom. Bilo je hladno, ali ne i neugodno, a Agatha je čvrsto privila svoj stari kofer na prsa, prekrivajući ga kaputom, dok su se penjale dugim cementnim stepenicama do ulaznih vrata male kuće na kraju ulice George. Bila je to slikovita kućica za lutke, pomislila je Nina, kao nešto iz škotskog časopisa House & Home. Besprijekorno njegovani travnjak izgledao je poput komadića baršuna upravo bačenog ispred kuće.
    
  "Oh, požurite. Sklonite se s kiše, dame!" začuo se ženski glas iz pukotine na ulaznim vratima. Snažna žena srednjih godina sa slatkim osmijehom provirila je iz tame iza sebe. Otvorila im je vrata i dala im znak da požure.
    
  "Agatha Purdue?" upitala je.
    
  "Da, a ovo je moja prijateljica Nina", odgovorila je Agatha. Izostavila je Nininu titulu kako ne bi upozorila domaćina na važnost dokumenta koji je trebala analizirati. Agatha je namjeravala pretvarati se da je to samo neka stara stranica od daleke rođakinje koja je dospjela u njezin posjed. Ako je zaslužila iznos koji joj je plaćen da ga pronađe, nije nešto što vrijedi reklamirati.
    
  "Bok, Nina. Rachel Clark. Drago mi je, dame. A sada, idemo u moj ured?" nasmiješila se vesela grafologinja.
    
  Napustili su mračni, ugodni dio kuće i ušli u malu sobu, jarko osvijetljenu dnevnim svjetlom koje je strujalo kroz klizna vrata koja su vodila do malog bazena. Nina je promatrala prekrasne mreškanje koje su se stvarale od kapi kiše koje su udarale o površinu bazena i divila se paprati i lišću zasađenom oko bazena, što je omogućavalo kupanje u vodi. Bilo je estetski zapanjujuće, živahna zelena boja naspram sivog, vlažnog vremena.
    
  "Sviđa li ti se ovo, Nina?" upitala je Rachel dok joj je Agatha pružala papire.
    
  "Da, nevjerojatno je kako divlje i prirodno izgleda", pristojno je odgovorila Nina.
    
  "Moj muž je krajobrazni dizajner. Dobio je virus dok je zarađivao za život kopajući po svakakvim džunglama i šumama, a počeo se baviti vrtlarstvom kako bi ublažio ovu tešku staru živčanu krizu. Znate, stres - ta strašna stvar koju nitko ne primjećuje ovih dana, kao da bismo se trebali tresti od prevelikog stresa, ha?" Rachel je brbljala, otvarajući dokument pod povećalom.
    
  "Doista", složila se Nina. "Stres ubija više ljudi nego što itko shvaća."
    
  "Da, zato se muž umjesto toga bavi uređenjem tuđih vrtova. Više kao hobi. Vrlo slično mom poslu. U redu, gospođice Purdue, pogledajmo te vaše crteže", rekla je Rachel s izrazom lica koji podsjeća na posao.
    
  Nina je bila skeptična prema cijeloj ideji, ali stvarno je uživala izaći iz kuće, daleko od Purduea i Sama. Sjedila je na malom kauču kraj kliznih vrata, proučavajući jarke uzorke među lišćem i granama. Ovaj put, Rachel je ostala nijema. Agatha ju je pozorno promatrala, a tišina je postala toliko tiha da su Nina i Agatha izmijenile nekoliko riječi, obje znatiželjne zašto je Rachel toliko dugo zurila u jednu stranicu.
    
  Konačno, Rachel je podigla pogled: "Odakle ti ovo, draga?" Ton joj je bio ozbiljan i pomalo nesiguran.
    
  "Oh, moja mama je imala neke stare stvari od svoje prabake i sve mi ih je bacila na teret", vješto je slagala Agatha. "Pronašla sam ih među nekim neželjenim novčanicama i mislila sam da su zanimljive."
    
  Nina se razvedrila: "Zašto? Vidiš li što piše?"
    
  "Dame, nisam bivša... pa, stručnjakinja sam", suho se nasmijala, skidajući naočale, "ali ako se ne varam, s ove fotografije..."
    
  "Da?" Nina i Agatha su istovremeno uzviknule.
    
  "Izgleda kao da je napisano na..." podigla je pogled, potpuno zbunjena, "papirusu?"
    
  Agatha je na lice navukla najneznaniji izraz lica, dok je Nina samo zinula.
    
  "Je li to dobro?" upitala je Nina, praveći se glupa radi informacije.
    
  "Pa da, draga moja. To znači da je ovaj papir vrlo vrijedan. Gospođice Purdue, imate li možda original?" upitala je Rachel. Stavila je ruku na Agathinu s izrazom ushićene znatiželje.
    
  "Bojim se da ne znam, ne. Ali samo sam bila znatiželjna vidjeti fotografiju. Sad znamo da je to morala biti zanimljiva knjiga iz koje je došla. Pretpostavljam da sam to cijelo vrijeme znala", Agatha se naivno ponašala, "jer sam zato bila toliko opsjednuta time da otkrijem što piše. Možda biste nam mogli pomoći da shvatimo što piše?"
    
  "Mogu pokušati. Mislim, vidim puno uzoraka rukopisa i moram se pohvaliti da imam oštro oko za to", nasmiješila se Rachel.
    
  Agatha je pogledala Ninu kao da govori: "Rekla sam ti", a Nina se morala nasmiješiti dok je okretala glavu da pogleda vrt i bazen, gdje je sada počela rosuljati.
    
  "Daj mi nekoliko minuta, da vidim mogu li... Mogu li..." Racheline su riječi blijedjele dok je podešavala povećalo kako bi bolje vidjela. "Vidim da je tko god je snimio ovu fotografiju napravio svoju malu bilješku. Tinta na ovom dijelu je svježija, a autorov rukopis je znatno drugačiji. Izdrži."
    
  Činilo se kao cijela vječnost, čekati da Rachel piše riječ po riječ, dešifrirajući rukopis malo po malo, ostavljajući isprekidanu crtu tu i tamo gdje je nije mogla razaznati. Agatha je pogledala po sobi. Posvuda je mogla vidjeti uzorke fotografija, postere s različitim kutovima i pritiscima, što je ukazivalo na psihološke predispozicije i karakterne osobine. Bio je to fascinantan poziv, pomislila je. Možda je Agatha, kao knjižničarka, uživala u ljubavi prema riječima i značenjima koja stoje iza strukture i slično.
    
  "Izgleda kao neka vrsta pjesme", promrmlja Rachel, "koja je podijeljena s dvije ruke. Kladim se da su je napisale dvije različite osobe - jedna prvi dio, a druga posljednji. Prvi stihovi su na francuskom, ostatak na njemačkom, ako se dobro sjećam. Oh, i ovdje na dnu, potpisano je s nečim što izgleda kao... prvi dio potpisa je kompliciran, ali posljednji dio očito izgleda kao 'Venen' ili 'Vener'. Poznajete li nekoga u svojoj obitelji s tim prezimenom, gospođice Purdue?"
    
  "Ne, nažalost, ne", odgovori Agatha s blagim žaljenjem, odigravši svoju ulogu tako dobro da se Nina nasmiješila i potajno odmahnula glavom.
    
  "Agatha, moraš ovo nastaviti, draga moja. Čak bih se usudila reći da je papirus na kojem je ovo napisano prilično... drevni", namrštila se Rachel.
    
  "Kao u davnim 19. stoljećima?" upitala je Nina.
    
  "Ne, draga moja. Otprilike tisuću godina prije 19. stoljeća - davno", objasnila je Rachel, a oči su joj se raširile od iznenađenja i iskrenosti. "Takav papirus našla bi se u muzejima svjetske povijesti poput Muzeja u Kairu!"
    
  Zbunjena Rachelinim zanimanjem za dokument, Agatha joj je odvratila pozornost.
    
  "A je li pjesma na njemu jednako stara?" upitala je.
    
  "Ne, nimalo. Tinta nije ni upola izblijedjela kao što bi bila da je napisano tako davno. Netko je otišao i napisao na papiru za koji nije imao pojma da je vrijedan, draga moja. Odakle su ga nabavili ostaje misterij, jer bi se ovakve vrste papirusa čuvale u muzejima ili..." nasmijala se apsurdnosti onoga što je htjela reći, "bile bi pohranjene negdje još od vremena Aleksandrijske knjižnice." Odupirući se porivu da se glasno nasmije apsurdnoj izjavi, Rachel je samo slegnula ramenima.
    
  "Koje si riječi izvukla iz ovoga?" upitala je Nina.
    
  "Mislim da je na francuskom. Pa, ja ne govorim francuski..."
    
  "U redu je, vjerujem ti", brzo je rekla Agatha. Pogledala je na sat. "O, Bože, pogledaj koliko je sati. Nina, kasnimo na tetinu Millieinu večeru povodom useljenja!"
    
  Nina nije imala pojma o čemu Agatha govori, ali je to odbacila kao besmislicu, s kojom se morala poigrati kako bi ublažila rastuću napetost u raspravi. Bila je u pravu.
    
  "O, dovraga, u pravu si! I još moramo kupiti tortu! Rachel, znaš li neke dobre pekare u blizini?" upitala je Nina.
    
  "Bili smo tijesno", rekla je Agatha dok su se vozili glavnom cestom natrag prema Thursu.
    
  "Bože moj! Moram priznati da sam pogriješila. Angažiranje grafologa bila je stvarno dobra ideja", rekla je Nina. "Možeš li prevesti što je napisala iz teksta?"
    
  "Aha", rekla je Agatha. "Ne govoriš francuski?"
    
  "Vrlo malo. Oduvijek sam bio veliki obožavatelj njemačkog jezika", nasmijao se povjesničar. "Više sam volio muškarce."
    
  "O, stvarno? Više voliš njemačke muškarce? I smetaju ti škotski svici?" primijetila je Agatha. Nina nije mogla razaznati je li u Agathinoj izjavi bilo i naznake prijetnje, ali s njom je to moglo biti bilo što.
    
  "Sam je jako sladak primjerak", našalila se.
    
  "Znam. Usuđujem se reći da ne bih imao ništa protiv da dobijem recenziju od njega. Ali što dovraga vidiš u Davidu? Radi se o novcu, zar ne? Mora biti o novcu", upitala je Agatha.
    
  "Ne, ne toliko novac, koliko samopouzdanje. I njegova strast za životom, pretpostavljam", rekla je Nina. Nije joj se svidjelo što je bila prisiljena tako temeljito ispitati svoju privlačnost prema Purdueu. Zapravo, radije bi zaboravila što ju je kod njega uopće privlačilo. Bila je daleko od sigurne kada je trebalo otpisati svoju naklonost prema njemu, bez obzira koliko žestoko to poricala.
    
  I Sam nije bio iznimka. Nije joj dao do znanja želi li biti s njom ili ne. Otkriće njegovih bilješki o Trish i životu s njom to je potvrdilo i, riskirajući slomljeno srce ako bi ga suočila s tim, zadržala je to za sebe. Ali duboko u sebi, Nina nije mogla poreći da je zaljubljena u Sama, neuhvatljivog ljubavnika s kojim nikada nije mogla biti dulje od nekoliko minuta.
    
  Srce ju je boljelo svaki put kad bi pomislila na te uspomene na njegov život s Trish, koliko ju je volio, njezine male neobičnosti i koliko su bili bliski - koliko mu je nedostajala. Zašto bi toliko pisao o njihovom zajedničkom životu ako je otišao dalje? Zašto bi joj lagao o tome koliko mu je draga ako je potajno pisao ode njezinoj prethodnici? Spoznaja da se nikada neće moći mjeriti s Trish bio je udarac koji nije mogla podnijeti.
    
    
  Poglavlje 17
    
    
  Perdue je ložio vatru dok je Sam pripremao večeru pod strogim nadzorom gospođice Maisie. U stvarnosti je samo pomagao, ali ga je ona prevarila da povjeruje da je on kuhar. Perdue je ušao u kuhinju s dječačkim osmijehom, promatrajući kaos koji je Sam stvorio pripremajući ono što je mogla biti gozba.
    
  "Stvarno ti stvara probleme, zar ne?" upitao je Perdue Maisie.
    
  "Ne više od mog muža, gospodine", namignula je i očistila mjesto gdje je Sam prosuo brašno dok je pokušavao ispeći okruglice.
    
  "Sam", rekao je Purdue, kimajući glavom pozivajući Sama da mu se pridruži kraj vatre.
    
  "Gospođice Maisie, bojim se da se moram osloboditi kuhinjskih dužnosti", objavio je Sam.
    
  "Ne brinite, gospodine Cleve", nasmiješila se. "Hvala Bogu", čuli su je kako govori dok je izlazio iz kuhinje.
    
  "Jeste li već primili vijest o ovom dokumentu?" upitao je Perdue.
    
  "Ništa. Pretpostavljam da svi misle da sam lud što istražujem mit, ali s jedne strane, to je dobra stvar. Što manje ljudi zna za to, to bolje. Za svaki slučaj, ako dnevnik još uvijek postoji", rekao je Sam.
    
  "Da, jako me zanima što bi to blago trebalo biti", rekao je Perdue, natočivši im malo škotskog viskija.
    
  "Naravno da jest", odgovorio je Sam, pomalo zabavljen.
    
  "Nije stvar u novcu, Same. Bog zna da ga imam dovoljno. Ne moram juriti unutarnje relikvije za novac", rekao mu je Perdue. "Uistinu sam uronjen u prošlost, u ono što svijet krije na skrivenim mjestima o kojima su ljudi previše neupućeni da bi marili. Mislim, živimo na zemlji koja je vidjela najnevjerojatnije stvari, proživjela najfantastičnija razdoblja. Zaista je nešto posebno pronaći ostatke Starog svijeta i dodirnuti stvari koje znaju stvari koje mi nikada nećemo znati."
    
  "Ovo je previše duboko za ovo doba dana, čovječe", priznao je Sam. Ispio je pola čaše škotskog viskija u jednom gutljaju.
    
  "Polako s ovim", nagovarao je Perdue. "Želiš ostati budan i znati kada se dvije dame vraćaju."
    
  "Zapravo, nisam baš sasvim siguran u to", priznao je Sam. Perdue se samo nasmijao, osjećajući se slično. Unatoč tome, dvojica muškaraca odlučila su ne raspravljati o Nini ili o tome što je imala s bilo kim od njih. Čudno, nikada nije bilo neprijateljstva između Perduea i Sama, dvaju suparnika za Ninino srce, budući da su obojica imali njezino tijelo.
    
  Ulazna vrata su se otvorila i dvije polumokre žene su uletjele unutra. Nije ih kiša potaknula, već vijesti. Nakon kratkog pregleda onoga što se dogodilo u grafologovom uredu, oduprle su se neodoljivoj želji da analiziraju pjesmu i polaskale su gospođici Maisie kušajući njezino prvo ukusno jelo izvrsne kuhinje. Bilo bi nerazumno raspravljati o tim novim detaljima pred njom, ili bilo kim drugim, samo da bi bile sigurne.
    
  Nakon večere, njih četvero sjeli su oko stola kako bi pomogli shvatiti ima li u bilješkama nešto važno.
    
  "Davide, je li to prava riječ? Sumnjam da mi nedostaje visokog francuskog", rekla je Agatha nestrpljivo.
    
  Pogledao je Rachelin užasan rukopis, gdje je prepisala francuski dio pjesme. "O, uh, to znači 'pogan', i to-"
    
  "Ne budi smiješan, znam to", naceri se i otkine mu stranicu. Nina se hihotala Purdueovoj kazni. On joj se pomalo sramežljivo nasmiješio.
    
  Pokazalo se da je Agatha na poslu bila sto puta razdražljivija nego što su Nina i Sam mogli zamisliti.
    
  "Pa, nazovi me u njemački odjel ako ti treba pomoć, Agatha. Idem po čaj", rekla je Nina ležerno, nadajući se da ekscentrična knjižničarka to neće shvatiti kao podrugljivu primjedbu. Ali Agatha je ignorirala sve dok je završavala s prevođenjem francuskog odjeljka. Ostali su strpljivo čekali, čavrljajući, a znatiželja im je bila puna. Odjednom se Agatha nakašljala. "U redu", izjavila je, "dakle, piše: 'Od poganskih luka do mijenjanja križeva, stari su pisari došli čuvati tajnu od Božjih zmija.' Serapis je gledao kako mu utroba nestaje u pustinji, a hijeroglifi tonu pod Ahmedovom nogom."
    
  Zaustavila se. Čekali su. Agatha ih je nevjerujući pogledala: "Pa što?"
    
  "Je li to sve?" upitao je Sam, riskirajući nezadovoljstvo strašnog genija.
    
  "Da, Sam, to je to", obrecnula se, kao što se i očekivalo. "Zašto? Jesi li se nadao operi?"
    
  "Ne, samo... znaš... očekivao sam nešto duže budući da ti je toliko trebalo..." započeo je, ali Perdue se okrenuo leđima sestri kako bi potajno odgovorio Sama od nastavka prosidbe.
    
  "Govorite li francuski, gospodine Cleve?" našalila se. Perdue je zatvorio oči, a Sam je shvatio da se uvrijedila.
    
  "Ne. Ne, ne znam. Trebala bi mi vječnost da išta shvatim", pokušao se ispraviti Sam.
    
  "Što je dovraga 'Serapis'?" Nina mu je priskočila u pomoć. Njezin mrštenje odavao je ozbiljno pitanje, a ne samo besposleno pitanje namijenjeno spašavanju Samovih poslovičnih jaja iz kandži poroka.
    
  Svi su odmahnuli glavama.
    
  "Potraži to na internetu", predložio je Sam, i prije nego što je mogao izustiti kraj, Nina je otvorila laptop.
    
  "Razumijem", rekla je, preletjevši kroz informacije kako bi održala kratko predavanje. "Serapis je bio poganski bog koji se štovao prvenstveno u Egiptu."
    
  "Naravno. Imamo papirus, pa prirodno negdje moramo imati i Egipat", našalio se Perdue.
    
  "U svakom slučaju", nastavila je Nina, "ukratko... Negdje u četvrtom stoljeću u Aleksandriji, biskup Teofil zabranio je svako štovanje poganskih božanstava, a ispod napuštenog Dionizovog hrama, očito, sadržaj katakombnih svodova bio je oskrnavljen... vjerojatno poganske relikvije", predložila je, "i to je užasno razljutilo pogane u Aleksandriji."
    
  "Dakle, ubili su gada?" pokucao je Sam, zabavivši sve osim Nine, koja mu je uputila čelični pogled koji ga je vratio u njegov kut.
    
  "Ne, nisu ubili gada, Same", uzdahnula je, "ali su izazvali nemire kako bi se mogli osvetiti na ulicama. Međutim, kršćani su se oduprli i prisilili poganske štovatelje da se sklone u Serapeum, Serapisov hram, očito impozantnu građevinu. Zato su se tamo zabarikadirali, uzevši nekoliko kršćana za taoce za svaki slučaj."
    
  "U redu, to objašnjava poganske luke. Aleksandrija je bila vrlo važna luka u antičkom svijetu. Poganske luke postale su kršćanske, zar ne?" potvrdio je Perdue.
    
  "Prema ovome, istina je", odgovorila je Nina. "Ali drevni pisari koji su čuvali tajnu..."
    
  "Stari pisari", primijetila je Agatha, "moraju biti svećenici koji su vodili zapise u Aleksandriji. Aleksandrijska knjižnica!"
    
  "Ali Aleksandrijska knjižnica je već bila spaljena do temelja u Bumfucku u Britanskoj Kolumbiji, zar ne?" upitao je Sam. Perdue se morao nasmijati novinarovom odabiru riječi.
    
  "Pričalo se da ga je spalio Cezar kad je zapalio svoju flotu brodova, koliko ja znam", složio se Perdue.
    
  "U redu, ali čak i tako, ovaj je dokument očito napisan na papirusu, za koji nam je grafolog rekao da je star. Možda nije sve uništeno. Možda to znači da su ga sakrili od Božjih zmija - kršćanskih vlasti!" uzviknula je Nina.
    
  "Sve je to istina, Nina, ali kakve to veze ima s legionarom iz 19. stoljeća? Kako se on uklapa?" pomislila je Agatha. "Napisao ga je, s kojom svrhom?"
    
  "Legenda kaže da je neki stari vojnik pričao o danu kada je svojim očima vidio neprocjenjiva blaga Starog svijeta, zar ne?" prekinuo ga je Sam. "Mislimo na zlato i srebro, a trebali bismo misliti na knjige, informacije i hijeroglife u pjesmi. Unutrašnjost Serapisa trebala bi biti unutrašnjost hrama, zar ne?"
    
  "Sam, ti si prokleti genije!" vrisnula je Nina. "Tako je! Naravno, gledajući kako mu se utroba vukla preko pustinje i utapala... zakopana... pod Ahmedovom nogom. Stari vojnik pričao je o farmi u vlasništvu Egipćanina gdje je vidio blago. Ovo sranje je zakopano pod nogama jednog Egipćanina u Alžiru!"
    
  "Izvrsno! Dakle, stari francuski vojnik nam je rekao što je to bilo i gdje je to vidio. To nam ne govori gdje mu je dnevnik", podsjetio je Purdue sve prisutne. Toliko su se zanijeli misterijom da su izgubili trag dokumentu koji su zapravo tražili.
    
  "Ne brinite. To je Ninin dio. Njemački, napisao ga je mladi vojnik kojemu je dao dnevnik", rekla je Agatha, obnavljajući njihovu nadu. "Morali smo znati što je to blago - zapisi iz Aleksandrijske knjižnice. Sada moramo znati kako ih pronaći, nakon što pronađemo dnevnik za mog klijenta, naravno."
    
  Nina je polako čitala duži dio francusko-njemačke pjesme.
    
  "Vrlo je komplicirano. Ima puno šifriranih riječi. Sumnjam da će ova biti problematičnija od prve", primijetila je, naglašavajući nekoliko riječi. "Ovdje nedostaje puno riječi."
    
  "Da, vidjela sam to. Izgleda kao da se ova fotografija smočila ili oštetila tijekom godina, jer je većina površine istrošena. Nadam se da originalna stranica nije pretrpjela istu štetu. Ali samo nam daj riječi koje su još uvijek tu, draga", potaknula ju je Agatha.
    
  "Samo zapamti da je ovo napisano mnogo kasnije od prethodnog", rekla je Nina samoj sebi, podsjećajući se na kontekst u kojem je to morala prevesti. "Otprilike u ranim godinama stoljeća, dakle... oko devetnaeste. Moramo prozvati imena ovih regrutiranih muškaraca, Agatha."
    
  Kad je konačno prevela njemačke riječi, namrštila se naslonivši se na stolicu.
    
  "Da čujemo", rekao je Perdue.
    
  Nina je polako čitala: "Vrlo je zbunjujuće. Očito nije želio da itko ovo pronađe dok je živ. Vjerujem da je mlađi legionar morao biti prešao srednju dob početkom 1900-ih. Samo sam popunila praznine."
    
    
  Novo za ljude
    
  Nije u zemlji na 680 dvanaest
    
  Još uvijek rastući Božji putokaz sadrži dva trojstva
    
  I Anđeli koji plješću pokrivaju... Ernoa
    
  ...do samog...drži ovo
    
  ... nevidljivi... Heinrich I.
    
    
  "Ostalom nedostaje cijeli redak", uzdahnula je Nina, poražavajuće bacajući olovku. "Posljednji dio je potpis tipa po imenu 'Vener', prema Rachel Clarke."
    
  Sam je grickao slatko pecivo. Nagnuo se preko Nininog ramena i rekao punih usta: "Ne 'Vener'. To je 'Werner', jasno kao dan."
    
  Nina je podigla pogled i suzila oči na njegov pokroviteljski ton, ali Sam se samo nasmiješio, onako kako je to činio kad je znao da je besprijekorno pametan. "A to je 'Klaus'. Klaus Werner, 1935."
    
  Nina i Agatha su u potpunom čuđenju zurile u Sama.
    
  "Vidite?" rekao je, pokazujući na samo dno fotografije. "Godina je 1935. Jeste li, dame, mislile da je to broj stranice? Jer ostatak dnevnika ovog čovjeka je deblji od Biblije, a mora da je imao vrlo dug i bogat život."
    
  Purdue se više nije mogao suzdržati. Sa svog mjesta kraj kamina, gdje se naslonio na okvir s čašom vina, prasnuo je u smijeh. Sam se od srca nasmijao zajedno s njim, ali se brzo odmaknuo od Nine, za svaki slučaj. Čak se i Agatha nasmiješila. "I ja bih bila ogorčena njegovom arogancijom da nam nije uštedio hrpu dodatnog posla, zar ne, dr. Gould?"
    
  "Da, ovaj put nije zeznuo stvar", zadirkivala je Nina, uputivši Samu osmijeh.
    
    
  Poglavlje 18
    
    
  "Novo za ljude, ne za tlo. Dakle, bilo je to novo mjesto kada se Klaus Werner vratio u Njemačku 1935., ili kad god se to dogodilo. Sam provjerava imena legionara od 1900. do 1935.", rekla je Nina Agathi.
    
  "Ali postoji li ikakav način da saznamo gdje je živio?" upitala je Agatha, oslanjajući se na laktove i pokrivajući lice rukama, poput devetogodišnje djevojčice.
    
  "Imam Wernera koji je ušao u zemlju 1914.!" uzviknuo je Sam. "On je najbliži Werner kojeg imamo tim datumima. Ostali su iz 1901., 1905. i 1948. godine."
    
  "Moglo bi biti da je to još uvijek jedan od prethodnih, Sam. Provjeri ih sve. Što piše na ovom svitku iz 1914.?" upitao je Perdue, naslonivši se na Samovu stolicu kako bi proučio informacije na svom prijenosnom računalu.
    
  "Mnogo je mjesta bilo novo tada. Bože moj, Eiffelov toranj je bio nov tada. Bila je Industrijska revolucija. Sve je bilo novoizgrađeno. Koliko je 680 dvanaest?" Nina se nasmijala. "Boli me glava."
    
  "Čini se da je to dvanaest godina", ubacio se Perdue. "Mislim, odnosi se na novo i staro, dakle na eru postojanja. Ali što je 680 godina?"
    
  "Naravno, koliko je staro mjesto o kojem govori", promrmljala je Agatha kroz stisnute zube, odbijajući izvući čeljust iz udobnosti svojih ruku.
    
  "U redu, dakle ovo mjesto je staro 680 godina. Raste li još uvijek? Zbunjena sam. Nema šanse da je ovo živo", teško je uzdahnula Nina.
    
  "Možda broj stanovnika raste?" predložio je Sam. "Gle, piše 'Božji znak' koji drži 'dva trojstva', a ovo je očito crkva. To nije teško."
    
  "Znaš li koliko crkava ima u Njemačkoj, Sam?" Nina se nasmijala. Bilo je očito da je jako umorna i jako nestrpljiva zbog svega ovoga. Činjenica da joj je nešto drugo oduzimalo vrijeme, nadolazeća smrt njezinih ruskih prijatelja, postupno je uzimala maha.
    
  "U pravu si, Sam. Lako je pretpostaviti da tražimo crkvu, ali odgovor na pitanje koju tražimo leži, sigurna sam, u 'dva trojstva'. Svaka crkva ima trojstvo, ali rijetko drugi skup od tri", odgovorila je Agatha. Morala je priznati da je i ona do krajnjih granica razmišljala o zagonetnim aspektima pjesme.
    
  Pardue se iznenada nagnuo nad Samom i pokazao na ekran, nešto ispod Wernerovog broja 1914. "Uhvatio sam ga!"
    
  "Gdje?" Nina, Agatha i Sam su uglas uzviknuli, zahvalni na otkriću.
    
  "Köln, dame i gospodo. Naš čovjek je živio u Kölnu. Ovdje, Same", podcrtao je rečenicu noktom, "piše: 'Klaus Werner, gradski planer pod Konradom Adenauerom, gradonačelnikom Kölna (1917.-1933.)'"
    
  "To znači da je napisao ovu pjesmu nakon Adenauerove smjene", oživjela se Nina. Bilo je lijepo čuti nešto poznato, nešto što je znala iz njemačke povijesti. "Godine 1933. Nacistička stranka pobijedila je na lokalnim izborima u Kölnu. Naravno! Ubrzo nakon toga, gotička crkva tamo pretvorena je u spomenik novom Njemačkom Carstvu. Ali mislim da je Herr Werner malo pogriješio u svojim izračunima starosti crkve, plus-minus nekoliko godina."
    
  "Koga briga? Ako je ovo prava crkva, onda znamo gdje smo, ljudi!" inzistirao je Sam.
    
  "Čekaj, dopusti mi da provjerim prije nego što krenemo tamo nepripremljeni", rekla je Nina. U tražilicu je upisala "Atrakcije u Kölnu". Lice joj se ozarilo kad je pročitala recenzije Kölner Dom-a, Kölnske katedrale, najznačajnijeg gradskog spomenika.
    
  Klimnula je glavom i nepobitno izjavila: "Da, slušajte, u Kölnskoj katedrali se nalazi Svetište Tri kralja. Kladim se da je to drugo trojstvo koje je Werner spomenuo!"
    
  Perdue je ustao uz uzdah olakšanja. "Sada znamo odakle početi, hvala Bogu. Agatha, pripremi se. Skupit ću sve što nam treba da iz katedrale izvučemo ovaj dnevnik."
    
  Do sljedećeg poslijepodneva, grupa je bila spremna krenuti prema Kölnu kako bi vidjela hoće li rješavanje drevne misterije dovesti do relikvije koju je Agathina klijentica željela. Nina i Sam pobrinuli su se za unajmljeni automobil, dok su Purdueovi opskrbili svoje najbolje ilegalne uređaje u slučaju da im pronalazak ometaju dosadne sigurnosne mjere koje su gradovi poduzeli kako bi zaštitili svoje spomenike.
    
  Let za Köln prošao je bez problema i brzo, zahvaljujući Perdueovoj posadi. Privatni mlažnjak koji su koristili nije bio njegov najbolji, ali ovo nije bilo luksuzno putovanje. Ovaj put, Perdue je koristio svoj avion iz praktičnih razloga, a ne iz stila. Na maloj pisti jugoistočno od zračne luke Köln-Bonn, lagani Challenger 350 proklizao je i graciozno se zaustavio. Vrijeme je bilo užasno, ne samo za letenje već i za obično putovanje. Ceste su bile bljuzgave od naleta neočekivane oluje. Dok su se Perdue, Nina, Sam i Agatha probijali kroz gužvu, primijetili su tužno ponašanje putnika koji su se žalili na bijes onoga što su smatrali običnim kišnim danom. Očito, lokalna vremenska prognoza nije spomenula intenzitet epidemije.
    
  "Hvala Bogu da sam ponijela gumene čizme", primijetila je Nina dok su prelazile zračnu luku i izlazile iz dvorane za dolaske. "To bi mi uništilo čizme."
    
  "Ali ta odvratna jaka jaka bi sada dobro poslužila, zar ne?" Agatha se nasmiješila dok su se spuštale niz stepenice na donju etažu do blagajne za vlak S-13 koji je vozio prema centru grada.
    
  "Tko ti je ovo dao? Rekla si da je to dar", upitala je Agatha. Nina je vidjela kako se Sam stresao na pitanje, ali nije mogla shvatiti zašto, budući da je bio toliko zaokupljen sjećanjima na Trish.
    
  "Zapovjednik Odmetničke brigade, Ludwig Bern. Bio je to jedan od njegovih", rekla je Nina s očitom blaženstvom. Podsjetila je Sama na školarku koja se onesvijestila zbog svog novog dečka. Jednostavno je prošetao nekoliko metara, želeći da odmah može zapaliti cigaretu. Pridružio se Purdueu kod automata za prodaju karata.
    
  "Zvuči divno. Znaš, ti su ljudi poznati po tome što su vrlo okrutni, vrlo disciplinirani i vrlo, vrlo vrijedni", rekla je Agatha stvarno. "Nedavno sam opsežno istraživala o njima. Reci mi, ima li u toj planinskoj tvrđavi mučilišta?"
    
  "Da, ali imala sam sreće da nisam tamo zatvorena. Ispalo je da nalikujem Bernovoj pokojnoj ženi. Pretpostavljam da su me takve male usluge spasile kad su nas uhvatili, jer sam iz prve ruke saznala za njihovu reputaciju brutalnosti tijekom pritvora", rekla je Nina Agathi. Njezin je pogled bio čvrsto uprt u pod dok je prepričavala nasilni događaj.
    
  Agatha je vidjela Samovu reakciju, ma koliko suzdržana bila, i šapnula je: "Je li to kad su tako teško ozlijedili Sama?"
    
  "Da".
    
  "I imaš ovu gadnu modricu?"
    
  "Da, Agatha."
    
  "Pičke".
    
  "Da, Agatha. Dobro si shvatila. Dakle, bilo je prilično iznenađenje da se nadzornik smjene prema meni ponašao humanije dok su me ispitivali... naravno... nakon što mi je prijetio silovanjem... i smrću", rekla je Nina, gotovo zabavljena cijelom pričom.
    
  "Hajde, idemo. Moramo srediti naš hostel kako bismo se mogli malo odmoriti", rekao je Perdue.
    
  Hostel koji je Perdue spomenuo nije bio ono što im je obično padalo na pamet. Izašli su iz tramvaja u Trimbornstrasse i prošetali sljedeći blok i pol do neugledne stare zgrade. Nina je pogledala visoku, četverokatnicu od opeke, koja je izgledala kao križanac tvornice iz Drugog svjetskog rata i dobro obnovljenog starog nebodera. Mjesto je imalo šarm Starog svijeta i gostoljubivu atmosferu, iako je očito vidjelo i bolje dane.
    
  Prozori su bili ukrašeni ukrasnim okvirima i klupčicama, dok je s druge strane stakla Nina mogla vidjeti nekoga kako viri iza besprijekornih zavjesa. Dok su gosti ulazili, miris svježe pečenog kruha i kave preplavio ih je u malom, mračnom, pljesnivom predvorju.
    
  "Vaše su sobe na katu, Herr Perdue", obavijestio je Perduea bolno uredan muškarac u ranim tridesetima.
    
  "Dobrodošao na zakucavanje, Peter", nasmiješio se Perdue i pomaknuo se u stranu kako bi se dame mogle popeti stepenicama do svojih soba. "Sam i ja smo u jednoj sobi; Nina i Agatha su u drugoj."
    
  "Hvala Bogu da ne moram ostati s Davidom. Čak ni sada nije prestao sa svojim dosadnim brbljanjem u snu", Agatha je lagano gurnula Ninu.
    
  "Ha! Je li on to uvijek radio?" Nina se nasmijala dok su spuštale torbe.
    
  "Od rođenja, mislim. On je uvijek bio taj koji je pričao, dok sam ja šutjela i učila različite stvari", našalila se Agatha.
    
  "U redu, idemo se malo odmoriti. Sutra poslijepodne možemo otići vidjeti što katedrala nudi", najavio je Perdue, protežući se i široko zijevajući.
    
  "Čujem!" složio se Sam.
    
  Bacivši posljednji pogled na Ninu, Sam je ušao u sobu s Purdueom i zatvorio vrata za njima.
    
    
  Poglavlje 19
    
    
  Agatha je ostala dok su ostale tri krenule prema Kölnskoj katedrali. Trebala im je paziti na leđa pomoću uređaja za praćenje povezanih s bratovim tabletom i njihovih identiteta pomoću tri ručna sata. Na svom prijenosnom računalu, koje je ležalo na krevetu, spojila se na lokalni policijski komunikacijski sustav kako bi pratila sva upozorenja u vezi s bratovom bandom pljačkaša. S kolačićem i bočicom jake crne kave u blizini, Agatha je promatrala ekrane iza zaključanih vrata svoje spavaće sobe.
    
  Zadivljeni, Nina i Sam nisu mogli odvojiti pogled od silne moći gotičke građevine pred njima. Bila je veličanstvena i drevna, a tornjevi su joj se u prosjeku uzdizali 150 metara od podnožja. Arhitektura nije samo nalikovala srednjovjekovnim tornjevima i šiljastim izbočinama, već su se iz daljine obrisi čudesne građevine činili nazubljenima i čvrstima. Složenost je bila izvan mašte, nešto što se moralo vidjeti uživo, pomislila je Nina, jer je već prije vidjela poznatu katedralu u knjigama. Ali ništa je nije moglo pripremiti za zapanjujući prizor koji ju je ostavio drhtavom od strahopoštovanja.
    
  "Ogroman je, zar ne?" Perdue se samouvjereno nasmiješio. "Izgleda još veći nego zadnji put kad sam bio ovdje!"
    
  Priča je bila impresivna čak i prema drevnim standardima grčkih hramova i talijanskih spomenika. Dva tornja stajala su masivna i tiha, usmjerena prema gore kao da se obraćaju Bogu; a u središtu, zastrašujući ulaz mamio je tisuće da uđu i dive se unutrašnjosti.
    
  "Dugačak je preko 120 metara, možete li vjerovati? Pogledajte! Znam da smo ovdje iz drugih razloga, ali nikad ne škodi cijeniti pravi sjaj njemačke arhitekture", rekao je Perdue diveći se potpornim stupovima i tornjevima.
    
  "Umirem od želje da vidim što je unutra", uzviknula je Nina.
    
  "Nemoj biti previše nestrpljiva, Nina. Provest ćeš tamo mnogo sati", podsjetio ju je Sam, prekriživši ruke na prsima i previše podrugljivo se osmjehnuvši. Podigla je nos prema njemu i, smiješeći se, njih troje su ušli u golemi spomenik.
    
  Budući da nisu imali pojma gdje bi se dnevnik mogao nalaziti, Purdue je predložio da se on, Sam i Nina razdvoje kako bi mogli istovremeno istražiti različite dijelove katedrale. Nosio je laserski teleskop veličine olovke kako bi otkrio sve toplinske signale izvan zidova crkve, u koje bi možda trebao potajno prodrijeti.
    
  "Bože moj, ovo će nam trebati danima", rekao je Sam malo preglasno dok su njegove zapanjene oči upile veličanstvenu, kolosalnu zgradu. Ljudi su promrmljali gađenje na njegov usklik, ni manje ni više nego unutar crkve!
    
  "Onda je bolje da se bacimo na posao. Trebali bismo razmotriti sve što bi nam moglo dati ideju gdje bi mogli biti pohranjeni. Svatko od nas ima slike onog drugog na satovima, zato nemoj nestati. Nemam energije tražiti dnevnik i dvije izgubljene duše", nasmiješio se Perdue.
    
  "Oh, jednostavno si to morala tako zavrtjeti", kikoće se Nina. "Kasnije, dečki."
    
  Razdvojili su se u tri smjera, pretvarajući se da samo razgledavaju, dok su istovremeno pomno ispitivali svaki mogući trag koji bi mogao ukazati na lokaciju dnevnika francuskog vojnika. Satovi koje su nosili služili su im kao komunikacijski uređaji, omogućujući im razmjenu informacija bez potrebe da se svaki put pregrupiraju.
    
  Sam je zalutao u pričesnu kapelu, ponavljajući si da zapravo traži nešto što nalikuje staroj, maloj knjizi. Morao si je stalno ponavljati što traži, kako ga ne bi ometala vjerska blaga iza svakog ugla. Nikada nije bio religiozan, a zasigurno u posljednje vrijeme nije osjećao ništa sveto, ali morao se prepustiti vještini kipara i klesara koji su stvarali čudesne stvari oko sebe. Ponos i poštovanje s kojima su izrađene budili su njegove emocije, a gotovo svaki kip i građevina zaslužili su njegovu fotografiju. Prošlo je puno vremena otkako se Sam našao na mjestu gdje je zaista mogao dobro iskoristiti svoje fotografske vještine.
    
  Ninin glas dopirao je kroz slušalicu spojenu na njihove uređaje za zapešće.
    
  "Trebam li reći 'razarač, razarač' ili tako nešto?" upitala je preko škripavog signala.
    
  Sam se nije mogao suzdržati od hihotanja i ubrzo je čuo Perdue kako govori: "Ne, Nina. Strah me pomisliti što bi Sam učinio, zato samo pričaj."
    
  "Mislim da sam imala prosvjetljenje", rekla je.
    
  "Spasite svoju dušu u slobodno vrijeme, dr. Gould", našalio se Sam i čuo ju je kako uzdiše s druge strane linije.
    
  "Što se dogodilo, Nina?" upitao je Perdue.
    
  "Provjeravam zvona na južnom tornju i naišla sam na ovu brošuru o svim različitim zvonima. U sljemenskom tornju nalazi se zvono koje se zove Angelusovo zvono", odgovorila je. "Pitala sam se ima li ikakve veze s pjesmom."
    
  "Gdje? Anđeli koji plješću?" upitao je Perdue.
    
  "Pa, riječ 'Anđeli' piše se s velikim 'A', i mislim da bi to moglo biti ime, a ne samo referenca na anđele, znaš?" šapnula je Nina.
    
  "Mislim da si u pravu, Nina", ubacio se Sam. "Vidi, piše 'anđeli koji plješću'. Klapka koja visi na sredini zvona zove se klapka, zar ne? Može li to značiti da je dnevnik zaštićen Angelusovim zvonom?"
    
  "O, Bože, shvatio si", uzbuđeno je šapnuo Perdue. Njegov se glas nije mogao čuti među turistima naguranim u Marienkapelle, gdje se Perdue divio Lochnerovoj slici kölnskih svetaca zaštitnika u njihovoj gotičkoj izvedbi. "Sada sam u kapeli sv. Marije, ali nađimo se u podnožju Ridge Turreta za, recimo, 10 minuta?"
    
  "U redu, vidimo se tamo", odgovorila je Nina. "Sam?"
    
  "Da, bit ću tamo čim uspijem snimiti još jednu sliku tog stropa. Prokletstvo!" objavio je, dok su Nina i Perdue mogli čuti ljude oko Sama kako ponovno uzdahnu na njegovu izjavu.
    
  Kad su se sreli na promatračnici, sve je došlo na svoje mjesto. S platforme iznad grebenskog tornja bilo je jasno da manje zvono vrlo lako može skrivati dnevnik.
    
  "Kako je, dovraga, to ubacio unutra?" upitao je Sam.
    
  "Sjetite se, ovaj tip, Werner, bio je urbanist. Vjerojatno je imao pristup svim vrstama zakutaka gradskih zgrada i infrastrukture. Kladim se da je zato odabrao Angelusovo zvono. Manje je, diskretnije od glavnih zvona i nitko se ne bi sjetio pogledati ovdje", primijetio je Perdue. "U redu, večeras ćemo se moja sestra i ja popeti ovamo, a vas dvije možete pratiti aktivnosti oko nas."
    
  "Agatha? Popeti se ovamo gore?" Nina je dahtala.
    
  "Da, bila je gimnastičarka na nacionalnoj razini u srednjoj školi. Nije li ti rekla?" Perdue je kimnuo.
    
  "Ne", odgovorila je Nina, potpuno iznenađena ovom informacijom.
    
  "To bi objasnilo njezino mršavo tijelo", primijetio je Sam.
    
  "Tako je. Tata je rano primijetio da je previše mršava za sportašicu ili tenisačicu, pa ju je upoznao s gimnastikom i borilačkim vještinama kako bi joj pomogao da razvije svoje vještine", rekao je Perdue. "Ona je također strastvena planinarka, ako je uspijete izvući iz arhiva, skladišta i s polica za knjige." Dave Perdue nasmijao se reakcijama svojih dvaju kolega. Oboje su se jasno sjećali Agathe u čizmama i pojasu.
    
  "Da se itko može popeti na tu monstruoznu zgradu, to bi bio planinar", složio se Sam. "Tako sam sretan što nisam izabran za ovo ludilo."
    
  "I ja, Sam, i ja!" Nina se stresla, ponovno pogledavši dolje prema malom tornju smještenom na strmom krovu ogromne katedrale. "Bože, sama pomisao da stojim ovdje me užasavala. Mrzim skučene prostore, ali dok razgovaramo, razvijam odbojnost prema visinama."
    
  Sam je snimio nekoliko fotografija okolnog područja, manje-više uključujući i okolni krajolik, kako bi mogli planirati svoju izviđačku i spasilačku misiju. Purdue je izvukao teleskop i pregledao toranj.
    
  "Lijepo", rekla je Nina, ispitujući uređaj vlastitim očima. "Što on, zaboga, radi?"
    
  "Gledaj", rekao je Perdue, pružajući joj ga. "NE pritišći crveni gumb. Pritisni srebrni gumb."
    
  Sam se nagnuo naprijed da vidi što radi. Ninine su se usta otvorila, a zatim su joj se usne polako izvile u osmijeh.
    
  "Što? Što vidiš?" navaljivao je Sam. Perdue se ponosno nasmiješio i podigao obrvu prema zaintrigiranom novinaru.
    
  "Gleda kroz zid, Sam. Nina, vidiš li tamo išta neobično? Nešto poput knjige?" upitao ju je.
    
  "Nema gumba, ali vidim pravokutni predmet koji se nalazi točno na vrhu, s unutarnje strane kupole zvona", opisala je, pomičući predmet gore-dolje po kupoli i zvonu kako bi se uvjerila da nije ništa propustila. "Eno ga."
    
  Pružila ih je Samu, koji je bio zadivljen.
    
  "Purdue, misliš li da bi mogao staviti tu spravu u moj fotoaparat? Mogao bih vidjeti kroz površinu onoga što fotografiram", zadirkivao ga je Sam.
    
  Perdue se nasmijao: "Ako si dobar, napravit ću ti jedan kad budem imao vremena."
    
  Nina je odmahnula glavom kao odgovor na njihovo zadirkivanje.
    
  Netko je prošao, nehotice joj čupajući kosu. Okrenula se i ugledala muškarca kako stoji preblizu nje i smiješi se. Zubi su mu bili mrljavi, izraz lica jeziv. Okrenula se da uhvati Samovu ruku, dajući mu do znanja da je prate. Kad se ponovno okrenula, on je nekako nestao u zraku.
    
  "Agatha, označavam lokaciju objekta", izvijestio je Perdue preko svoje komunikacijske jedinice. Trenutak kasnije, usmjerio je teleskop prema Angelusovom zvonu i začuo se kratki zvučni signal dok je laser označavao globalni položaj tornja na Agathinom ekranu za snimanje.
    
  Nina je imala mučan osjećaj prema odbojnom muškarcu koji joj se suočio prije nekoliko trenutaka. Još je uvijek osjećala miris njegovog pljesnivog kaputa i smrad duhana za žvakanje u njegovom dahu. U maloj skupini turista oko nje nije bilo takve osobe. Misleći da je to bio nesretan susret i ništa više, Nina je odlučila to pripisati nečemu važnom.
    
    
  Poglavlje 20
    
    
  Kasno poslije ponoći, Purdue i Agatha su se odjenuli za tu priliku. Bila je to jadna noć, s jakim vjetrom i tmurnim nebom, ali srećom po njih, nije bilo kiše - još. Kiša bi ozbiljno ugrozila njihovu sposobnost penjanja na masivnu građevinu, posebno tamo gdje se nalazio toranj, udarajući u vrhove četiri krova koji su se spajali u obliku križa. Nakon pažljivog planiranja, uzimajući u obzir sigurnosne rizike i učinkovitost osjetljivu na vrijeme, odlučili su se popeti na zgradu izvana, izravno do tornja. Popeli su se kroz nišu gdje su se spajali južni i istočni zid, koristeći izbočene potpornje i lukove kako bi si olakšali rad dok su se penjali.
    
  Nina je bila na rubu živčanog sloma.
    
  "Što ako vjetar još jače pojača?" upitala je Agathu, koračajući oko plavokose knjižničarke dok je zavlačila sigurnosni pojas ispod kaputa.
    
  "Draga, imamo sigurnosne užadi za to", promrmljala je, vežući šav kombinezona za čizme kako se ne bi zapeo. Sam je bio s druge strane dnevnog boravka s Purdueom i provjeravao im komunikacijske uređaje.
    
  "Jesi li sigurna da znaš kako pratiti poruke?" upitala je Agatha Ninu, koja je bila opterećena zadatkom upravljanja bazom, dok je Sam trebao zauzeti promatrački položaj s ulice nasuprot glavnom pročelju katedrale.
    
  "Da, Agatha. Nisam baš tehnološki potkovana", uzdahnula je Nina. Već je znala da nema smisla ni pokušavati se braniti od Agathinih nenamjernih uvreda.
    
  "Tako je", nasmijala se Agatha na svoj superioran način.
    
  Istina, blizanci Purdue bili su hakeri i programeri svjetske klase, sposobni manipulirati elektronikom i znanošću kao što drugi vežu vezice, ali ni sama Nina nije bila bez inteligencije. Prije svega, naučila je malo ublažiti svoj divlji temperament, tek toliko da se prilagodi Agathinim ekscentričnostima. U 2:30 ujutro, tim se nadao da će zaštita ili mirovati ili uopće neće patrolirati, jer je bio utorak navečer sa zastrašujućim udarima vjetra.
    
  Neposredno prije tri sata ujutro, Sam, Perdue i Agatha krenuli su prema vratima, a Nina ih je slijedila kako bi zaključala vrata za njima.
    
  "Molim vas, budite oprezni, dečki", ponovno je pozvala Nina.
    
  "Hej, ne brini", namignuo je Perdue, "mi smo profesionalni problematični ljudi. Bit ćemo dobro."
    
  "Sam", rekla je tiho, kradomice uzimajući njegovu ruku u rukavici u svoju, "Vrati se uskoro."
    
  "Pazi na nas, hoćeš li?" šapnuo je, prislonivši čelo na njezino i smiješeći se.
    
  Mrtva tišina vladala je ulicama oko katedrale. Samo je jecajući vjetar zviždao oko uglova zgrada i tresao ulične znakove, dok su nekoliko novina i lišća plesali u njegovom smjeru. Tri figure u crnom približile su se iza drveća na istočnoj strani velike crkve. U tihoj sinkronizaciji postavile su svoje komunikacijske uređaje i tragače prije nego što su dva penjača prekinuli svoje bdijenje i počeli se penjati jugoistočnom stranom spomenika.
    
  Sve je išlo po planu dok su Purdue i Agatha pažljivo koračali prema sljemenskom tornju. Sam ih je promatrao kako se postupno penju uz šiljaste lukove, dok im je vjetar šibao užad. Stajao je u sjeni drveća, gdje ga ulična svjetiljka nije mogla vidjeti. S lijeve strane čuo je buku. Djevojčica, stara oko dvanaest godina, trčala je ulicom prema željezničkom kolodvoru, jecajući od užasa. U stopu su je pratila četiri maloljetna nasilnika u neonacističkoj odjeći, vičući joj svakakve psovke. Sam nije baš dobro govorio njemački, ali znao je dovoljno da zna da nemaju dobre namjere.
    
  "Što dovraga tako mlada djevojka radi ovdje u ovo doba noći?" rekao je sam sebi.
    
  Znatiželja ga je svladala, ali morao je ostati na mjestu kako bi pazio na sigurnost.
    
  Što je važnije? Dobrobit djeteta u stvarnoj opasnosti ili dvoje tvojih kolega koji su sasvim dobro? Borio se sa savješću. Ma daj, provjerit ću ovo i vratiti se prije nego što Purdue uopće pogleda dolje.
    
  Sam je krišom promatrao huligane, držeći se podalje od svjetla. Jedva ih je čuo od izluđujuće buke oluje, ali je mogao vidjeti njihove sjene kako ulaze u željeznički kolodvor iza katedrale. Krenuo je na istok, izgubivši tako iz vida sjenolike pokrete Purduea i Agathe između potpornih stupova i gotičkih kamenih igala.
    
  Sada ih uopće nije mogao čuti, ali unatoč tome što ga je štitila kolodvorska zgrada, unutrašnjost je i dalje bila mrtva tišina. Sam je hodao što je tiše mogao, ali više nije mogao čuti mladu ženu. Mučan osjećaj mu se slegnuo u želucu dok je zamišljao kako je sustižu i ušutkavaju. Ili su je možda već ubili. Sam je odgurnuo ovu apsurdnu preosjetljivost iz glave i nastavio peronom.
    
  Iza njega su se čuli teški koraci, prebrzi da bi se branio, i osjetio je kako ga nekoliko ruku vuku na pod, pipajući i tražeći novčanik.
    
  Poput skinhead demona, grebali su po njemu sa zastrašujućim osmijesima i novim njemačkim povicima nasilja. Djevojka je stajala među njima, iza nje je sjalo bijelo svjetlo policijske postaje. Sam se namrštio. Uostalom, nije bila mala djevojčica. Mlada žena bila je jedna od njih, namamljivala je ništa ne sluteće Samaritance na osamljena mjesta gdje bi ih njezin čopor opljačkao. Sad kad joj je mogao vidjeti lice, Sam je shvatio da ima barem osamnaest godina. Njezino malo, mladenačko tijelo ga je odalo. Nekoliko udaraca u rebra ostavilo ga je bespomoćnim, a Sam je osjetio kako mu poznato sjećanje na Boda izranja iz glave.
    
  "Sam! Sam? Jesi li dobro? Razgovaraj sa mnom!" Nina je vrisnula u njegovu slušalicu, ali on je ispljunuo usta puna krvi.
    
  Osjetio je kako mu povlače sat.
    
  "Ne, ne! To nije sat! Ne možete to imati!" vikao je, ne mareći jesu li ih njegovi prosvjedi uvjerili da mu sat previše vrijedi.
    
  "Začepi, Scheisskopf!" djevojka se podsmjehnula i udarila Sama čizmom u jaja, oduzevši mu dah.
    
  Čuo je smijeh čopora dok su odlazili, žaleći se na turista bez novčanika. Sam je bio toliko bijesan da je praktički vrištao od frustracije. U svakom slučaju, nitko nije mogao ništa čuti od zavijanja oluje vani.
    
  "Isuse! Kako si glup, Clive?" zakikotao se, stišćući čeljust. Udario je šakom o beton pod sobom, ali još nije mogao ustati. Žestoka bol u donjem dijelu trbuha ga je paralizirala i samo se nadao da se banda neće vratiti prije nego što on uspije ustati. Sigurno će se vratiti kad otkriju da sat koji su ukrali ne pokazuje vrijeme.
    
  U međuvremenu, Perdue i Agatha stigli su do pola uz građevinu. Nisu mogli razgovarati od buke vjetra, bojeći se da će ih otkriti, ali Perdue je mogao vidjeti da su se hlače njegove sestre zakačile za stjenovitu izbočinu okrenutu prema dolje. Nije mogla nastaviti, a nije imala načina da upotrijebi uže kako bi ispravila svoj položaj i oslobodila nogu iz neugledne zamke. Pogledala je Perduea i gestikulirala mu da prereže uže dok se ona čvrsto drži za izbočine, stojeći na maloj izbočini. On je žestoko odmahnuo glavom u znak neslaganja i podigao šaku, pokazujući joj da pričeka.
    
  Polako, vrlo oprezan zbog naleta vjetra koji je prijetio da ih odnese s kamenih zidova, pažljivo je stavio noge u pukotine zgrade. Jednu po jednu, silazio je, krećući se prema većoj izbočini ispod, kako bi njegov novi položaj dao Agathi slobodu da manevrira užetom koje joj je bilo potrebno da otkopča hlače s ciglenog kuta gdje su bile pričvršćene.
    
  Kad se oslobodila, njezina težina je premašila dopuštenu granicu i pala je sa sjedala. Vrisak se oteo iz njezina prestravljenog tijela, ali oluja ga je brzo progutala.
    
  "Što se događa?" Ninina panika dopirala je kroz slušalice. "Agatha?"
    
  Perdue je čvrsto stisnuo češalj tamo gdje su mu prsti prijetili popustiti, ali skupio je snagu da spriječi sestru da padne u smrt. Pogledao ju je. Lice joj je bilo pepeljasto, oči širom otvorene dok je podigla pogled i kimnula u znak zahvalnosti. Ali Perdue je gledao pored nje. Zaleđen na mjestu, oči su mu se oprezno kretale po nečemu ispod nje. Njezin podrugljivi, mrki izraz lica molio je za informaciju, ali on je polako odmahnuo glavom i bezglasno zatražio tišinu. Preko komunikacije, Nina je mogla čuti Perdueov šapat: "Ne miči se, Agatha. Ne ispuštaj ni glasa."
    
  "O, moj Bože!" uzviknula je Nina iz baze. "Što se tamo događa?"
    
  "Nina, smiri se. Molim te", bilo je sve što je čula kako Perdue govori preko statičke buke u zvučniku.
    
  Agathini su živci bili na rubu, ne zbog udaljenosti od južne strane Kölnske katedrale, već zato što nije znala što njezin brat gleda iza nje.
    
  Kamo je Sam otišao? Jesu li i njega uhvatili? Pardue je zastao, pretražujući područje ispod tražeći Samovu sjenu, ali nije pronašao trag novinara.
    
  Ispod Agathe, na ulici, Perdue je promatrao trojicu policajaca kako patroliraju. Jak vjetar mu je onemogućavao da čuje što govore. Mogli su jednako tako raspravljati o dodacima za pizzu, koliko je on znao, ali pretpostavio je da je njihovu prisutnost izazvao Sam, inače bi već podigli pogled. Morao je ostaviti sestru da se nesigurno njiše na naletu vjetra dok je čekao da skrenu za ugao, ali ostali su u vidokrugu.
    
  Perdue je pažljivo pratio njihovu raspravu.
    
  Iznenada, Sam je teturavo izašao iz postaje, izgledajući vidno pijano. Policajci su krenuli ravno prema njemu, ali prije nego što su ga uspjeli uhvatiti, dvije crne sjene brzo su se pojavile iz sjena drveća. Purdueu je zastao dah kad je vidio dva rotvajlera kako jure na policiju, gurajući muškarce u svojoj grupi.
    
  "Što...?" šapnuo je sam sebi. I Nina i Agatha, jedna vrišteći, druga mičući usnama, odgovorile su: "ŠTO?"
    
  Sam je nestao u sjeni iza zavoja na ulici i čekao tamo. Psi su ga već prije progonili i to nije bila jedna od njegovih najljepših uspomena. I Perdue i Sam promatrali su sa svojih mjesta kako policija vadi vatreno oružje i puca u zrak kako bi uplašila okrutne crne životinje.
    
  I Perdue i Agatha su se trznuli, čvrsto zatvarajući oči dok su im zalutali meci parali tijela. Srećom, nijedan metak nije pogodio stijenu niti njihovo nježno meso. Oba psa su lajala, ali se nisu pomaknula. Kao da ih je netko kontrolirao, pomislio je Perdue. Policajci su se polako povukli u svoj automobil kako bi predali žicu Kontroli životinja.
    
  Purdue je brzo povukao sestru prema zidu kako bi mogla pronaći stabilno uporište, a on joj je gestikulirao da šuti, stavljajući kažiprst na njezine usne. Čim je pronašla ravnotežu, usudila se pogledati dolje. Srce joj je lupalo od visine i prizora policajaca koji su prelazili ulicu.
    
  "Krenimo!" šapnuo je Perdue.
    
  Nina je bila bijesna.
    
  "Čula sam pucnje! Može li mi netko samo reći što se, dovraga, događa?" vrisnula je.
    
  "Nina, dobro smo. Samo mali zastoj. A sada, molim te, pusti nas da to napravimo", objasnio je Perdue.
    
  Sam je odmah shvatio da su životinje nestale bez traga.
    
  Nije im mogao reći da ne razgovaraju preko komunikacija u slučaju da ih banda maloljetnih delikvenata čuje, niti je mogao razgovarati s Ninom. Nitko od njih troje nije imao mobitele sa sobom kako bi spriječio ometanje signala, pa nije mogao reći Nini da je dobro.
    
  "Oh, sad sam u gadnim govnima", uzdahnuo je, promatrajući kako dvojica penjača stižu do grebena susjednih krovova.
    
    
  Poglavlje 21
    
    
  "Imate li još nešto prije nego što odem, dr. Gould?" upitala je noćna hostesa s druge strane vrata. Njezin smireni ton bio je u oštrom kontrastu sa zadivljujućom radijskom emisijom koju je Nina slušala i to ju je dovelo u drugačije raspoloženje.
    
  "Ne, hvala, to je sve", viknula je, pokušavajući zvučati što nehisteričnije.
    
  "Kad se gospodin Purdue vrati, molim vas, recite mu da je gospođica Maisie ostavila telefonsku poruku. Zamolila me da mu kažem da je nahranila psa", zamolio je bucmasti sluga.
    
  "Hm... Da, hoću. Laku noć!" Nina se pretvarala da je vesela i grickala nokte.
    
  Kao da ga je briga što netko hrani psa nakon onoga što se upravo dogodilo u gradu. Idiote, zarežala je Nina u sebi.
    
  Nije čula ništa od Sama otkad je vikao na stražu, ali nije se usudila prekinuti ostalo dvoje kad su već koristili sva svoja osjetila kako ne bi pali. Nina je bila bijesna što ih nije uspjela upozoriti na policiju, ali nije bila njezina krivnja. Nije bilo radio poruke koja bi ih upućivala u crkvu, a njihov slučajni pojavak tamo nije bio njezina krivnja. Ali naravno, Agatha će joj održati propovijed života o tome.
    
  "K vragu s ovim", odlučila je Nina, prilazeći stolici kako bi uzela svoju vjetrovku. Iz staklenke za kekse u predvorju uzela je ključeve Jaguara tipa E u garaži Petera, stanodavca koji je bio domaćin zabave u Purdueu. Napustivši svoj položaj, zaključala je kuću i odvezla se do katedrale kako bi pružila dodatnu pomoć.
    
    
  * * *
    
    
  Na vrhu grebena, Agatha se držala za kose stranice krova dok ga je prelazila na sve četiri. Perdue je bio malo ispred nje, krećući se prema tornju gdje su Angelusovo zvono i njegovi pratioci visjeli u tišini. Teško gotovo tonu, zvono se vjerojatno neće pomaknuti zbog turbulentnih vjetrova koji su brzo i nepravilno mijenjali smjer, ometani složenom arhitekturom monumentalne crkve. Oboje su bili potpuno iscrpljeni, unatoč tome što su bili u dobroj formi, zbog neuspjelog uspona i naleta adrenalina koji su osjetili gotovo otkrivanje... ili pucanje.
    
  Poput klizećih sjena, oboje su se uvukli u toranj, zahvalni na stajskom podu ispod sebe i kratkotrajnoj sigurnosti kupole i stupova malog tornja.
    
  Purdue je otkopčao patentni zatvarač na hlačama i izvukao teleskop. Imao je gumb koji je povezivao koordinate koje je prethodno zabilježio s GPS-om na Nininom ekranu. Ali morala je sama aktivirati GPS kako bi potvrdila da zvono označava točno mjesto gdje je knjiga skrivena.
    
  "Nina, šaljem GPS koordinate da kontaktiram tvoje", rekao je Perdue u komunikator. Nije bilo odgovora. Pokušao je ponovno kontaktirati Ninu, ali nije bilo odgovora.
    
  "Pa što sad? Rekla sam ti da nije dovoljno pametna za ovakav izlet, Davide", mrmljala je Agatha sebi u bradu dok je čekala.
    
  "Ona to ne radi. Nije idiotkinja, Agatha. Nešto nije u redu, inače bi reagirala, i ti to znaš", inzistirao je Perdue, dok se u sebi bojao da se nešto dogodilo njegovoj prekrasnoj Nini. Pokušao je upotrijebiti oštro promatranje teleskopa kako bi ručno odredio lokaciju objekta.
    
  "Nemamo vremena žaliti za problemima s kojima se suočavamo, pa hajde da jednostavno nastavimo s tim, u redu?" rekao je Agathi.
    
  "Stara škola?" upitala je Agatha.
    
  "Stara škola", nasmiješio se, uključivši laser kako bi prerezao mjesto gdje je anomalija diferencijacije teksture bila vidljiva u njegovom nišanu. "Uhvatimo ovog klinca i bježimo odavde."
    
  Prije nego što su Perdue i njegova sestra mogli krenuti, Služba za kontrolu životinja stigla je dolje kako bi pomogla policiji u potrazi za psima lutalicama. Nesvjestan ovog novog razvoja događaja, Perdue je uspješno izvukao pravokutni željezni sef s poklopca, gdje je bio postavljen prije lijevanja metala.
    
  "Prilično pametno, zar ne?" primijetila je Agatha, naginjući glavu na stranu dok je obrađivala inženjerske podatke koji su vjerojatno korišteni u izvornom odljevku. "Tko god je nadgledao stvaranje ove petarde imao je veze s Klausom Wernerom."
    
  "Ili je to bio Klaus Werner", doda Perdue, stavljajući zavarenu kutiju u ruksak.
    
  "Zvono je staro nekoliko stoljeća, ali je u posljednjih nekoliko desetljeća nekoliko puta zamijenjeno", rekao je, prelazeći rukom preko novog odljevka. "Lako je moglo biti izrađeno odmah nakon Prvog svjetskog rata, kada je Adenauer bio gradonačelnik."
    
  "Davide, kad završiš s gugutanjem na zvono..." rekla je njegova sestra ležerno, pokazujući dolje na ulicu. Dolje se nekoliko službenika motalo uokolo tražeći pse.
    
  "O, ne", uzdahnuo je Purdue. "Izgubio sam kontakt s Ninom, a Samov se uređaj ugasio ubrzo nakon što smo počeli penjati. Nadam se da nije imao nikakve veze s onim dolje."
    
  Perdue i Agatha morali su čekati vani dok se kaos ne smiri. Nadali su se da će se to dogoditi prije zore, ali zasad su sjedili i čekali.
    
  Nina se uputila prema katedrali. Vozila je što je brže mogla, a da ne privlačim pozornost, ali njezina je prisebnost neprestano napuštala, očito zbog brige za druge. Dok je skretala lijevo s Tunisstrasse, držala je pogled uprt u visoke tornjeve gotičke crkve, nadajući se da će ondje još uvijek pronaći Sama, Purduea i Agatu. Kod Domklostera, gdje se nalazila katedrala, znatno je usporila, puštajući motor da se pretvora u puko zujanje. Kretanje u podnožju katedrale ju je prestrašilo i brzo je naglo zakočila i ugasila svjetla. Agathinog unajmljenog automobila nigdje nije bilo, naravno jer nisu mogli pretpostaviti da su tamo. Knjižničarka ga je parkirala nekoliko blokova dalje od mjesta odakle su krenuli pješice prema katedrali.
    
  Nina je promatrala kako uniformirani stranci pretražuju područje, tražeći nešto ili nekoga.
    
  "Hajde, Sam. Gdje si?" upitala je tiho u tišini automobila. Miris prave kože ispunio je automobil i pitala se hoće li vlasnik provjeriti kilometražu kad se vrati. Nakon strpljivih petnaest minuta, skupina policajaca i hvatača pasa proglasila je noć završenom, a ona je promatrala kako se četiri automobila i kombi udaljavaju jedan za drugim, krećući se u različitim smjerovima, kamo god ih je njihova smjena poslala te noći.
    
  Bilo je gotovo 5 ujutro, a Nina je bila iscrpljena. Mogla je samo zamisliti kako se njezine prijateljice osjećaju u ovom trenutku. Sama pomisao na to što im se moglo dogoditi užasavala ju je. Što policija ovdje radi? Što traže? Strahovala je od zlokobnih slika koje joj se stvarale u mislima - Agathe ili Purduea koji padaju u smrt dok je ona u kupaonici, odmah nakon što su joj rekli da ušuti; policije koja je tamo da uspostavi red i uhiti Sama i tako dalje. Svaka alternativa bila je gora od prethodne.
    
  Nečija je ruka udarila u prozor i Ninino je srce stalo.
    
  "Isuse Kriste! Sam! Ubila bih te, jebeno, da mi nije laknulo što te vidim živog!" vrisnula je, držeći se za prsa.
    
  "Jesu li svi otišli?" upitao je, snažno drhteći od hladnoće.
    
  "Da, sjednite", rekla je.
    
  "Perdue i Agatha su još uvijek gore, još uvijek zarobljeni od strane onih idiota dolje. Bože, nadam se da se nisu smrzli. Prošlo je dosta vremena", rekao je.
    
  "Gdje ti je komunikacijski uređaj?" upitala je. "Čula sam te kako vičeš o tome."
    
  "Napadnut sam", rekao je bez ustručavanja.
    
  "Opet? Jesi li ti magnet za udarce ili tako nešto?" upitala je.
    
  "Duga je to priča. I ti bi to učinio, zato šuti", dahtao je, trljajući ruke da ih ugrije.
    
  "Kako će znati da smo ovdje?" Nina je naglas razmišljala dok je polako skretala auto ulijevo i pažljivo ga vozila prema njišući se crnoj katedrali.
    
  "Neće. Samo moramo pričekati dok ih ne vidimo", predložio je Sam. Nagnuo se naprijed da proviri kroz vjetrobransko staklo. "Idi na jugoistočnu stranu, Nina. Ondje su se uzdigli. Vjerojatno su..."
    
  "Spuštaju se", ubacila se Nina, pogledavši gore i pokazujući prema dvije figure koje su visjele na nevidljivim nitima i postupno klizile dolje.
    
  "O, hvala Bogu da su dobro", uzdahnula je, zabacila glavu unatrag i zatvorila oči. Sam je izašao i dao im znak da sjednu.
    
  Perdue i Agatha su uskočili na stražnje sjedalo.
    
  "Iako nisam previše sklona psovkama, samo bih htjela pitati što se, dovraga, tamo dogodilo?" vrisnula je Agatha.
    
  "Slušaj, nije naša krivica što se pojavila policija!" viknuo je Sam, mršteći se na nju u retrovizoru.
    
  "Purdue, gdje je parkiran unajmljeni automobil?" upitala je Nina dok su Sam i Agatha krenuli na posao.
    
  Perdue joj je dao upute i ona je polako vozila kroz blokove dok se svađa nastavila u autu.
    
  "U redu, Sam, ostavio si nas tamo bez da si nam rekao da provjeravaš djevojku. Upravo si otišao", uzvratio je Perdue.
    
  "Pet ili šest prokletih perverznih Nijemaca me suspendiralo iz komunikacije, ako vam ne smeta!" urlao je Sam.
    
  "Sam," Nina je inzistirala, "ostavi to. Nikad nećeš čuti kraj tome."
    
  "Naravno da ne, doktore Gould!" zalajala je Agatha, sada usmjeravajući svoj bijes na pogrešnu metu. "Jednostavno ste napustili bazu i prekinuli kontakt s nama."
    
  "Oh, mislio sam da ne smijem ni pogledati tu kvrgu, Agatha. Što, htjela si da šaljem dimne signale? Osim toga, na policijskim kanalima nije bilo ništa o tom području, pa svoje optužbe sačuvaj za nekog drugog!" odbrusila je vatrena povjesničarka. "Jedini odgovor koji ste vas dvije dale bio je da šutim. A ti bi trebala biti genijalka, ali to je prosta logika, draga moja!"
    
  Nina je bila toliko ljuta da je gotovo prošla pored unajmljenog automobila kojim su se Perdue i Agatha trebali vratiti.
    
  "Ja ću se vratiti Jaguarom, Nina", ponudio je Sam i izašli su iz auta kako bi zamijenili mjesta.
    
  "Podsjeti me da ti više nikad ne povjerim svoj život", rekla je Agatha Samu.
    
  "Trebao sam samo gledati kako hrpa nasilnika ubija mladu djevojku? Možda jesi hladna, bezosjećajna kučka, ali ja interveniram kad je netko u opasnosti, Agatha!" siktao je Sam.
    
  "Ne, vi ste nepromišljeni, gospodine Cleve! Vaša sebična bezobzirnost nesumnjivo je ubila vašeg zaručnika!" vrisnula je.
    
  Tišina je odmah zavladala među njima četvero. Agathine bolne riječi pogodile su Sama poput koplja u srce, a Perdue je osjetio kako mu je srce preskočilo kucanje. Sam je bio zapanjen. U tom trenutku, u njemu nije bilo ničega osim utrnulosti, osim prsa, gdje ga je intenzivno boljelo. Agatha je znala što je učinila, ali znala je da je prekasno da to poništi. Prije nego što je mogla pokušati, Nina joj je zadala snažan udarac u čeljust, poslavši njezino visoko tijelo u stranu takvom silinom da je pala na koljena.
    
  "Nina!" uzviknuo je Sam i krenuo je zagrliti.
    
  Perdue je pomogao sestri da ustane, ali nije stao uz nju.
    
  "Hajde, vratimo se u kuću. Sutra još ima puno toga za napraviti. Idemo se svi ohladiti i odmoriti", rekao je mirno.
    
  Nina se silovito tresla, sline su joj vlažile kutove usana dok je Sam držao njezinu ozlijeđenu ruku u svojoj. Dok je prolazio, Perdue je umirujuće potapšao Samovu ruku. Osjećao je iskreno sažaljenje prema novinaru, koji je prije nekoliko godina vidio ljubav svog života upucanu u lice ravno pred svojim očima.
    
  "Sam..."
    
  "Ne, molim te, Nina. Nemoj", rekao je. Njegove staklaste oči lijeno su zurile ispred sebe, ali nije gledao u cestu. Konačno je netko to rekao. Ono o čemu je razmišljao svih ovih godina, krivnja koje su ga svi iz sažaljenja oslobodili, bila je laž. Uostalom, on je bio uzrok Trishine smrti. Sve što mu je trebalo bilo je da to netko kaže.
    
    
  Poglavlje 22
    
    
  Nakon nekoliko neugodnih minuta između njihovog povratka u kuću i odlaska na spavanje u 6:30 ujutro, raspored spavanja se malo promijenio. Nina je spavala na kauču kako bi izbjegla Agathu. Perdue i Sam su jedva progovorili prije nego što su se svjetla ugasila.
    
  Bila je to vrlo teška noć za sve njih, ali znali su da se moraju poljubiti i pomiriti ako ikada žele obaviti posao pronalaska navodnog blaga.
    
  Zapravo, na putu kući u unajmljenom automobilu, Agatha se ponudila da uzme sef u kojem se nalazio dnevnik i dostavi ga svom klijentu. Uostalom, zato je i unajmila Ninu i Sama da joj pomognu, a sada kada je imala ono što je tražila, htjela je sve ostaviti i pobjeći. Ali brat ju je na kraju uvjerio u suprotno i zauzvrat predložio da ostane do jutra i vidi kako će se stvari odvijati. Purdue nije bio netko tko odustaje od misterija, a nedovršena pjesma jednostavno je pobudila njegovu neumoljivu znatiželju.
    
  Za svaki slučaj, Purdue je kutiju držao kod sebe, zaključavši je u svoju čeličnu torbu - u biti prijenosni sef - do jutra. Na taj je način mogao zadržati Agathu ovdje i spriječiti Ninu ili Sama da je odnesu. Sumnjao je da bi Sama bilo briga. Otkad je Agatha izrekla onu oštru uvredu Trish, Sam se vratio u mračno, melankolično raspoloženje, odbijajući razgovarati s bilo kim. Kad su se vratili kući, istuširao se i odmah otišao u krevet bez da je rekao laku noć, čak ni ne pogledavši Purduea kad je ušao u sobu.
    
  Čak ga ni bezbrižno maltretiranje kojemu se Sam obično nije mogao odoljeti nije moglo potaknuti na djelovanje.
    
  Nina je htjela razgovarati sa Samom. Znala je da seks ovaj put neće popraviti Trishin najnoviji slom. Zapravo, sama pomisao da se još uvijek ovako drži Trish samo ju je dodatno uvjerila da mu ona ništa ne znači u usporedbi s njegovom pokojnom zaručnicom. Međutim, to je bilo čudno jer je posljednjih godina cijelu tu užasnu stvar prihvaćao mirno. Njegov terapeut bio je zadovoljan njegovim napretkom, Sam je sam priznao da više ne osjeća bol kad pomisli na Trish, i bilo je jasno da je konačno pronašao neki mir. Nina je bila sigurna da imaju zajedničku budućnost, ako je žele, čak i kroz sav pakao kroz koji su zajedno prošli.
    
  Ali sada, potpuno neočekivano, Sam je pisao detaljne članke o Trish i svom životu s njom. Stranica za stranicom opisivala je kulminaciju okolnosti i događaja koji su doveli do njihovog zajedničkog sudbonosnog incidenta s krijumčarenjem oružja, koji mu je zauvijek promijenio život. Nina nije mogla zamisliti odakle sve to dolazi i pitala se što je uzrokovalo stvaranje ove kraste na Samu.
    
  S emocionalnom zbunjenošću, ponešto kajanja zbog prevare Agathe i još većom zbunjenošću uzrokovanom Purdueovim mentalnim igrama u vezi s njezinom ljubavlju prema Samu, Nina se konačno jednostavno prepustila svojoj zagonetki i pustila da je obuzme zanos sna.
    
  Agatha je ostala budna duže od svih ostalih, trljajući pulsirajuću čeljust i bolni obraz. Nikada ne bi pomislila da netko tako malen kao dr. Gould može zadati takav udarac, ali morala je priznati, mala povjesničarka nije bila tip koji se tjera na fizičku akciju. Agatha je uživala u vježbanju borilačkih vještina iz zabave, ali nikada nije očekivala da će zadati takav udarac. To je samo dokazalo koliko je Sam Cleve značio Nini, bez obzira koliko se trudila to umanjiti. Visoka plavuša sišla je u kuhinju po još leda za svoje natečeno lice.
    
  Dok je ulazila u mračnu kuhinju, viša muška figura stajala je u prigušenom svjetlu lampe hladnjaka, koje je kroz blago otvorena vrata okomito padalo na njegov isklesani trbuh i prsa.
    
  Sam je pogledao prema sjeni koja je ušla na vrata.
    
  Oboje su se odmah ukočili u neugodnoj tišini, samo su se iznenađeno gledali, ali nijedno nije moglo odvojiti pogled. Oboje su znali da postoji razlog zašto su stigli na isto mjesto u isto vrijeme dok su ostali bili odsutni. Morale su se napraviti ispravke.
    
  "Slušajte, gospodine Cleve", započe Agatha, glasom jedva čujnim, "duboko žalim što sam udarila ispod pojasa. I to ne zbog tjelesne kazne koju sam zbog toga dobila."
    
  "Agatha", uzdahnuo je i podigao ruku da je zaustavi.
    
  "Ne, stvarno. Nemam pojma zašto sam to rekla! Apsolutno ne vjerujem da je to istina!" preklinjala je.
    
  "Slušaj, znam da smo oboje bili bijesni. Zamalo si umrla, hrpa njemačkih idiota me pretukla, zamalo su nas svi uhitili... Razumijem. Svi smo bili napeti", objasnio je. "Nećemo otkriti ovu tajnu ako smo razdvojeni, u redu?"
    
  "U pravu si. Ipak, osjećam se kao govno što ti ovo kažem, jednostavno zato što znam da te boli. Htjela sam te povrijediti, Sam. Jesam. To je neoprostivo", jadikovala je. Bilo je nekarakteristično za Agathu Purdue da pokazuje kajanje ili čak objašnjava svoje nepravilne postupke. Za Sama to je bio znak da je iskrena, a ipak si još uvijek nije mogao oprostiti Trishinu smrt. Čudno, bio je sretan posljednje tri godine - istinski sretan. Duboko u sebi, mislio je da je zauvijek zatvorio ta vrata, ali možda upravo zato što je bio zauzet pisanjem memoara za londonskog izdavača, stare rane još su uvijek imale moć da ga tište.
    
  Agatha je prišla Samu. Primijetio je koliko je zapravo privlačna, ako već nije imala tako nevjerojatnu sličnost s Purdueom - za njega je to bila taman prava količina orgazma. Prošla je pored njega, a on se pripremio na neželjenu intimnost kad je pružila ruku pored njega da uzme kutiju sladoleda od ruma i grožđica.
    
  Dobro je što nisam učinio ništa glupo, pomislio je posramljeno.
    
  Agatha ga je pogledala ravno u oči, kao da je znala što misli, i odstupila je kako bi prislonila smrznutu posudu na svoje modrice. Sam se nasmijala i posegnula za bocom piva u vratima hladnjaka. Dok je zatvarao vrata, gaseći svjetlo i uranjajući kuhinju u tamu, na vratima se pojavila figura, silueta vidljiva samo u svjetlu blagovaonice. Agatha i Sam bili su iznenađeni kad su vidjeli Ninu kako stoji ondje i pokušava razaznati tko je bio u kuhinji.
    
  "Sam?" upitala je u tamu ispred sebe.
    
  "Da, djevojko", odgovorila je Sam, ponovno otvarajući hladnjak kako bi ga mogla vidjeti kako sjedi za stolom s Agathom. Bio je spreman intervenirati u nadolazećoj borbi cura, ali ništa se nije dogodilo. Nina je jednostavno prišla Agathi, pokazujući na posudu sa sladoledom bez riječi. Agatha je Nini pružila posudu s hladnom vodom, a Nina je sjela, pritisnuvši oguljene zglobove na ugodno umirujuću posudu s ledom.
    
  "Ahh", zastenjala je, a oči su joj se vratile u duplje. Nina Gould nije imala namjeru ispričavati se, Agatha je to znala, i to je bilo u redu. Zaslužila je taj utjecaj od Nine i nekako joj se činio puno iskupljujućim za njezinu krivnju nego Samov graciozni oprost.
    
  "Dakle", rekla je Nina, "ima li tko cigaretu?"
    
    
  Poglavlje 23
    
    
  "Perdue, zaboravila sam ti reći. Domaćica Maisie zvala je sinoć i zamolila me da ti javim da je nahranila psa", rekla je Nina Perdueu dok su stavljali sef na čelični stol u garaži. "Je li to neka šifra za nešto? Jer ne vidim smisao zvati međunarodni broj da bi se prijavilo nešto tako trivijalno."
    
  Perdue se samo nasmiješio i kimnuo.
    
  "On ima šifre za sve. Bože moj, trebali biste čuti njegove omiljene usporedbe s pronalaženjem relikvija iz dublinskog Arheološkog muzeja ili promjenom sastava aktivnih toksina..." Agatha je glasno tračala dok je brat nije prekinuo.
    
  "Agatha, možeš li ovo, molim te, zadržati za sebe? Barem dok ne provalim u ovu neprobojnu kutiju bez oštećenja onoga što je unutra."
    
  "Zašto ne koristiš plamenik?" upitao je Sam s vrata dok je ulazio u garažu.
    
  "Peter nema ništa osim najosnovnijeg alata", rekao je Perdue, pažljivo pregledavajući čeličnu kutiju iz svakog kuta kako bi utvrdio postoji li nekakav trik, možda skriveni pretinac ili precizna metoda otvaranja sefa. Otprilike veličine debele knjige knjiga, nije imala šavove, vidljivi poklopac ili bravu; zapravo, bilo je misterij kako je dnevnik uopće dospio u tako pametan uređaj. Čak je i Perdue, upoznat s naprednim sustavima za pohranu i transport, bio zbunjen dizajnom. Ipak, bio je to samo čelik, a ne neki drugi neprobojni metal koji su izumili znanstvenici.
    
  "Sam, moja torba za teretanu je tamo... Molim te, donesi mi teleskop", zamolio je Perdue.
    
  Kad je aktivirao IR funkciju, mogao je pregledati unutrašnjost odjeljka. Manji pravokutnik unutra potvrdio je veličinu spremnika, a Perdue je uređajem označio svaku mjernu točku na nišanu kako bi laserska funkcija ostala unutar tih parametara kada ga je koristio za rezanje stranice kutije.
    
  Na crvenoj postavci, laser, nevidljiv osim crvene točke na svojoj fizičkoj oznaci, reže duž označenih dimenzija s besprijekornom preciznošću.
    
  "Nemoj oštetiti knjigu, Davide", upozorila ga je Agatha iza leđa. Purdue je iritirano cvoknuo jezikom zbog njezina nepotrebnog savjeta.
    
  Tanak mlaz dima kretao se s jedne strane na drugu, zatim dolje, ponavljajući svoj put u rastaljenom čeliku, sve dok se na ravnoj strani kutije nije izrezao savršeni četverostrani pravokutnik.
    
  "Sad samo pričekajte da se malo ohladi kako bismo mogli podići drugu stranu", primijetio je Perdue dok su se ostali okupili, naginjući se preko stola kako bi bolje vidjeli što će se otkriti.
    
  "Moram priznati, knjiga je veća nego što sam očekivala. Zamišljala sam da je to samo neka vrsta bilježnice", rekla je Agatha. "Ali vjerujem da je to prava knjiga."
    
  "Samo želim vidjeti papirus na kojem je očito", komentirala je Nina. Kao povjesničarka, takve je starine smatrala gotovo svetima.
    
  Sam je držao fotoaparat spreman kako bi snimio veličinu i stanje knjige, kao i tekst unutra. Purdue je otvorio podijeljene korice i umjesto knjige pronašao torbu s izblijedjelim kožnim uvezom.
    
  "Što je ovo, dovraga?" upitao je Sam.
    
  "To je šifra", uzviknula je Nina.
    
  "Kodeks?" ponovi Agatha fascinirano. "U arhivu knjižnice u kojoj sam radila jedanaest godina, stalno sam se konzultirala s njima kako bih pronašla reference na stare pisare. Tko bi pomislio da će njemački vojnik koristiti kodeks za bilježenje svojih svakodnevnih aktivnosti?"
    
  "Ovo je prilično izvanredno", rekla je Nina s poštovanjem, dok je Agatha nježno izvadila dnevnik iz grobnice rukama u rukavicama. Bila je dobro vješta u rukovanju drevnim dokumentima i knjigama i poznavala je krhkost svake vrste. Sam je fotografirao dnevnik. Bio je izvanredan baš kao što je legenda i predvidjela.
    
  Prednje i stražnje korice bile su izrađene od hrastovine pluta, ravne ploče izglađene i tretirane voskom. Koristeći užarenu željeznu šipku ili sličan alat, drvo je spaljeno kako bi se urezalo ime Claude Ernaux. Ovaj prepisivač, možda i sam Ernaux, uopće nije bio vješt u pirografiji, jer su na nekoliko mjesta bila vidljiva ugljenisana mjesta gdje je primijenjen prekomjerni pritisak ili toplina.
    
  Između njih, hrpa listova papirusa činila je sadržaj kodeksa. S lijeve strane nije imala hrbat poput modernih knjiga, već je umjesto toga imala red uzica. Svaka uzica bila je provučena kroz izbušene rupe sa strane drvene ploče i prolazila kroz papirus, od kojeg je većina bila poderana od habanja i starosti. Unatoč tome, knjiga je na većini mjesta zadržala svoje stranice, a vrlo malo listova bilo je potpuno istrgnuto.
    
  "Ovo je takav trenutak", divila se Nina dok joj je Agatha dopuštala da dodirne materijal golim prstima kako bi u potpunosti cijenila njegovu teksturu i starost. "Pomisliti da su ove stranice izradile ruke iz istog doba kao i Aleksandar Veliki. Kladim se da su preživjele i Cezarovu opsadu Aleksandrije, a da ne spominjemo transformaciju iz svitka u knjigu."
    
  "Štreber za povijest", suho ga je zadirkivao Sam.
    
  "U redu, sada kada smo se tome divili i uživali u njegovom drevnom šarmu, vjerojatno bismo mogli prijeći na pjesmu i ostale tragove za jackpot", rekao je Perdue. "Ova knjiga bi mogla izdržati test vremena, ali sumnjam da hoćemo, tako da... nema vremena kao što je sadašnje."
    
  U Samovoj i Perdueovoj sobi, njih četvero okupilo se kako bi pronašli stranicu koju je Agatha fotografirala, kako bi Nina mogla prevesti nedostajuće riječi iz stihova pjesme. Svaku stranicu je na francuskom naškrabao netko s užasnim rukopisom, ali Sam je ipak snimio svaku stranicu i sve spremio na svoju memorijsku karticu. Kad su konačno pronašli stranicu, više od dva sata kasnije, četvero istraživača bilo je oduševljeno vidjevši da je cijela pjesma još uvijek tamo. Željne da popune praznine, Agatha i Nina su krenule sve zapisivati prije nego što su pokušale protumačiti njezino značenje.
    
  "Dakle", Nina se zadovoljno nasmiješila, prekriživši ruke na stolu, "prevela sam riječi koje nedostaju i sada imamo cijeli dio."
    
    
  "Novo za ljude"
    
  Nije u zemlji na 680 dvanaest
    
  Još uvijek rastući Božji putokaz sadrži dva trojstva
    
  I anđeli koji plješću skrivaju Tajnu Erna
    
  I upravo onim rukama koje ovo drže
    
  To ostaje nevidljivo čak i onome tko svoje ponovno rođenje posvećuje Henriku I.
    
  Gdje bogovi šalju vatru, gdje se prinose molitve
    
    
  "Misterij 'Erna'... hm, Erno je dnevničar, francuski pisac", rekao je Sam.
    
  "Da, sam stari vojnik. Sad kad ima ime, manje je mit, zar ne?" doda Perdue, izgledajući ništa manje nego zaintrigiran ishodom onoga što je prije bilo nematerijalno i rizično.
    
  "Očito je njegova tajna blago o kojem nam je pričao prije toliko vremena", nasmiješila se Nina.
    
  "Dakle, gdje god se blago nalazi, ljudi tamo ne znaju za njega?" upitao je Sam, brzo trepćući, kao i uvijek kad bi pokušavao raspetljati gomilu mogućnosti.
    
  "Točno. I to se odnosi na Henrika I. Po čemu je Henrik I. bio poznat?" Agatha je naglas razmišljala, lupkajući perom po bradi.
    
  "Henrik I. bio je prvi njemački kralj", objasnila je Nina, "u srednjem vijeku. Dakle, možda tražimo njegovo rodno mjesto? Ili možda mjesto njegove moći?"
    
  "Ne, čekaj. To nije sve", ubacio se Perdue.
    
  "Na primjer, što?" upitala je Nina.
    
  "Semantika", odmah je odgovorio, dodirujući kožu ispod donjeg okvira naočala. "Ta rečenica govori o 'onome tko posvećuje svoje ponovno rođenje Henriku', tako da nema nikakve veze sa stvarnim kraljem, već s nekim tko je bio njegov potomak ili se nekako uspoređivao s Henrikom I."
    
  "O, moj Bože, Perdue! U pravu si!" uzviknula je Nina, odobravajuće ga trljajući po ramenu. "Naravno! Njegovi potomci su odavno nestali, osim možda daleke loze koja je bila potpuno nebitna za vrijeme Wernera, tijekom Prvog i Drugog svjetskog rata. Sjeti se, on je bio gradski urbanist Kölna tijekom Drugog svjetskog rata. To je važno."
    
  "Dobro. Hipnotizirajuće. Zašto?" Agatha se nagnula sa svojom uobičajenom otrežnjujućom provjerom stvarnosti.
    
  "Jer jedino što je Heinrich imao zajedničko s Drugim svjetskim ratom bio je čovjek koji se smatrao reinkarnacijom prvog kralja - Heinricha Himmlera!" Nina je gotovo vrisnula u svom neobuzdanom uzbuđenju.
    
  "Pojavio se još jedan nacistički kreten. Zašto me to ne iznenađuje?" Sam je uzdahnuo. "Himmler je bio veliki pas. S ovim bi trebalo biti lako izaći na kraj. Nije znao da ima ovo blago, iako ga je imao u rukama, ili išta slično."
    
  "Da, to je u osnovi ono što i ja dobivam iz te interpretacije", složio se Perdue.
    
  "Pa gdje je mogao čuvati nešto što nije znao da ima?" Agatha se namrštila. "U svojoj kući?"
    
  "Da", kikoće se Nina. Njezino uzbuđenje bilo je teško ignorirati. "A gdje je Himmler živio u vrijeme Klausa Wernera, kölnskog urbanista?"
    
  Sam i Agatha su slegnuli ramenima.
    
  "Sir Herte Herren and Dame", dramatično je objavila Nina, nadajući se da je njezin njemački u ovom slučaju bio točan, "Dvorac Wewelsburg!"
    
  Sam se nasmiješio na njezinu vedru izjavu. Agatha je samo kimnula i uzela još jedan kolačić, dok je Perdue nestrpljivo pljesnuo rukama i protrljao ih.
    
  "Pretpostavljam da još uvijek ne odbijate, dr. Gould?" upitala je Agatha niotkuda. Purdue i Sam također su je znatiželjno pogledali i čekali.
    
  Nina nije mogla poreći da je bila fascinirana kodeksom i informacijama koje je sadržavao, što ju je inspiriralo da nastavi tražiti nešto što bi moglo biti dubokoumno. Prije je mislila da će ovaj put biti pametna i da više neće juriti divlje guske, ali sada kada je vidjela još jedno povijesno čudo, kako ga ne bi slijedila? Nije li vrijedilo riskirati biti dio nečeg velikog?
    
  Nina se nasmiješila, odbacujući sve sumnje koje je imala o tome što bi kod mogao sadržavati. "Unutra sam. Neka mi Bog pomogne. Unutra sam."
    
    
  Poglavlje 24
    
    
  Dva dana kasnije, Agatha se dogovorila sa svojim klijentom da joj dostavi kodeks, za što je i bila angažirana. Nini je bilo žao što se rastaje od tako vrijednog fragmenta drevne povijesti. Iako se specijalizirala za njemačku povijest, prvenstveno onu koja se odnosi na Drugi svjetski rat, gajila je veliku strast prema cjelokupnoj povijesti, posebno prema razdobljima toliko mračnim i dalekim od Starog svijeta da gotovo da nije ostalo autentičnih ostataka ili zapisa o njima.
    
  Mnogo toga što je napisano o istinski drevnoj povijesti uništeno je tijekom vremena, oskrnavljeno i izbrisano ljudskom težnjom za dominacijom nad cijelim kontinentima i civilizacijama. Rat i raseljavanje doveli su do toga da dragocjene priče i relikvije iz zaboravljenih vremena postanu mitovi i kontroverze. Ovdje je bio predmet koji je istinski postojao, u vrijeme kada se pričalo da bogovi i čudovišta hodaju zemljom, kada su kraljevi rigali vatru, a heroine vladale cijelim narodima samom Božjom riječju.
    
  Njena graciozna ruka nježno je milovala dragocjeni artefakt. Ožiljci na zglobovima prstiju počeli su zacjeljivati, a u njezinu se ponašanju osjećala čudna nostalgija, kao da je prošli tjedan bio samo maglovit san u kojem je imala čast susresti se s nečim duboko tajanstvenim i magičnim. Tetovaža rune Tiwaz na njezinoj ruci lagano je virila ispod rukava, i prisjetila se još jedne takve prilike, kada je naglavačke zaronila u svijet nordijske mitologije i njezinu primamljivu sadašnju stvarnost. Od tada nije iskusila tako zapanjujući osjećaj čuđenja pred zakopanim istinama svijeta, sada svedenim na smiješnu teoriju.
    
  Ipak, evo ga, vidljivog, opipljivog i vrlo stvarnog. Tko bi mogao reći da druge riječi, izgubljene u mitu, nisu pouzdane? Iako je Sam fotografirala svaku stranicu i profesionalnom učinkovitošću uhvatila ljepotu stare knjige, oplakivala je njezin neizbježan nestanak. Iako joj je Purdue ponudio prevesti cijeli dnevnik stranicu po stranicu kako bi ga mogla pročitati, nije bilo isto. Riječi nisu bile dovoljne. Nije mogla upotrijebiti riječi da bi dohvatila otiske drevnih civilizacija.
    
  "Bože moj, Nina, jesi li opsjednuta ovim?" našalio se Sam, ulazeći u sobu s Agathom u pratnji. "Da pozovem starog i mladog svećenika?"
    
  "Oh, ostavite je na miru, gospodine Cleve. Malo je ljudi na ovom svijetu ostalo koji cijene istinsku moć prošlosti. Dr. Gould, prebacila sam vam honorar", obavijestila ju je Agatha Purdue. Držala je posebnu kožnu kutiju za nošenje knjige; zatvarala se na vrhu bravom sličnom Nininoj staroj školskoj torbi kad je imala četrnaest godina.
    
  "Hvala ti, Agatha", rekla je Nina ljubazno. "Nadam se da tvoj klijent to cijeni jednako."
    
  "Oh, sigurna sam da cijeni sav trud koji smo uložili da vratimo knjigu. Međutim, molim vas, suzdržite se od objavljivanja bilo kakvih fotografija ili informacija", zamolila je Agatha Sama i Ninu, "niti od govorenja ikome da sam vas ovlastila za pristup njezinom sadržaju." Kimnuli su u znak slaganja. Uostalom, ako su morali otkriti kamo njihova knjiga vodi, nije bilo potrebe otkrivati njezino postojanje.
    
  "Gdje je David?" upitala je pakirajući torbe.
    
  "S Peterom u njegovom uredu u drugoj zgradi", odgovorio je Sam, pomažući Agati s torbom s opremom za penjanje.
    
  "U redu, reci mu da sam ga pozdravila, u redu?" rekla je, ne obraćajući se nikome posebno.
    
  Kakva čudna obitelj, pomisli Nina u sebi, gledajući Agathu i Sama kako nestaju niz stepenice prema ulaznim vratima. Blizanci se nisu vidjeli godinama, a ovako se rastaju. Dovraga, mislila sam da sam hladna sestra, ali ovo dvoje jednostavno... mora da je zbog novca. Novac ljude čini glupima i zlima.
    
  "Mislila sam da Agatha ide s nama", doviknula je Nina s balustrade iznad Purdyja dok su ona i Peter ulazili u predvorje.
    
  Perdue je podigao pogled. Peter ga je potapšao po ruci i mahnuo Nini u znak pozdrava.
    
  "Wiedersehen, Peter", nasmiješila se.
    
  "Pretpostavljam da je moja sestra otišla?" upitao je Perdue, preskočivši prvih nekoliko koraka da joj se pridruži.
    
  "Maloprije, zapravo. Pretpostavljam da vas dvoje niste bliski", primijetila je. "Jedva je čekala da dođeš da se oprostiš?"
    
  "Poznaješ je", rekao je, glasom pomalo promuklim, s primjesom gorčine koja se još uvijek zadržavala. "Nije baš privržena, čak ni za lijepa vremena." Pozorno je pogledao Ninu, a oči su mu se omekšale. "S druge strane, jako sam vezan, s obzirom na klan iz kojeg potječem."
    
  "Naravno, kad ne bi bio takav manipulativni gad", prekinula ga je. Njezine riječi nisu bile pretjerano oštre, ali su prenijele njezino iskreno mišljenje o bivšem ljubavniku. "Izgleda da se sasvim dobro uklapaš u svoj klan, starče."
    
  "Jesmo li spremni za polazak?" Samov glas s ulaznih vrata prekinuo je napetost.
    
  "Da. Da, spremni smo za početak. Zamolio sam Petera da organizira prijevoz do Burena, a odatle ćemo obići dvorac kako bismo vidjeli možemo li pronaći neko značenje u riječima u dnevniku", rekao je Purdue. "Moramo požuriti, djeco. Mnogo je zla za počiniti!"
    
  Sam i Nina gledali su ga kako nestaje niz bočni hodnik koji je vodio do ureda gdje je ostavio prtljagu.
    
  "Možeš li vjerovati da se još uvijek nije umorio od pretraživanja svijeta za tom neuhvatljivom nagradom?" upitala je Nina. "Pitam se zna li što traži u životu, jer je opsjednut pronalaženjem blaga, a opet nikad nije dovoljno."
    
  Sam, samo nekoliko centimetara iza nje, nježno ju je pogladila po kosi. "Znam što traži. Ali bojim se da će ta nedostižna nagrada ipak biti njegova smrt."
    
  Nina se okrenula da pogleda Sama. Njegovo lice bilo je ispunjeno slatkom tugom dok je maknuo ruku iz njezine, ali Nina ju je brzo uhvatila i čvrsto stisnula njegov zapešće. Uzela je njegovu ruku u svoju i uzdahnula.
    
  "O, Same."
    
  "Da?" upitao je dok se ona igrala njegovim prstima.
    
  "Voljela bih da se i ti oslobodiš svoje opsesije. Tamo nema budućnosti. Ponekad, koliko god bolno bilo priznati da si izgubio, moraš krenuti dalje", nježno ga je savjetovala Nina, nadajući se da će poslušati njezin savjet o okovima koje je sam nametnuo Trish.
    
  Izgledala je iskreno uznemireno, a srce ga je boljelo dok ju je čuo kako govori o onome čega se bojao da ga je cijelo vrijeme osjećala. Otkad ju je očito privukla Bern, bila je distancirana, a s Perdueovim povratkom na scenu, njezina distanca od Sama bila je neizbježna. Poželio je da može oglušiti kako bi ga poštedio boli njezina priznanja. Ali to je ono što je znao. Izgubio je Ninu jednom zauvijek.
    
  Gracioznom rukom pogladila je Samov obraz, dodirom koji je toliko volio. Ali njezine su ga riječi pogodile do srži.
    
  "Moraš je pustiti, inače će te ovaj tvoj neuhvatljivi san odvesti u smrt."
    
  Ne! Ne možeš to učiniti! vrištao je u mislima, ali glas mu je ostao nijem. Sam se osjećao izgubljeno u konačnosti toga, uronjen u strašni osjećaj koji je to izazvalo. Morao je nešto reći.
    
  "Dobro! Sve je spremno!" Perdue je prekinuo trenutak zadržanih emocija. "Imamo malo vremena da stignemo do dvorca prije nego što se zatvori za taj dan."
    
  Nina i Sam su ga slijedili sa svojom prtljagom bez riječi. Vožnja do Wewelsburga činila se beskrajnom. Sam se ispričao i smjestio na stražnje sjedalo, stavivši slušalice, slušajući glazbu i pretvarajući se da drijema. Ali u njegovim mislima, svi događaji bili su isprepleteni. Pitao se kako je Nina odlučila ne biti s njim, jer, koliko je znao, nije učinio ništa što bi je odgurnulo. Na kraju je zapravo zaspao uz glazbu i blaženo se odreknuo brige o stvarima koje su izvan njegove kontrole.
    
  Većim dijelom puta vozili su se cestom E331 ugodnom brzinom, namjeravajući posjetiti dvorac tijekom dana. Nina je odvojila vrijeme za proučavanje ostatka pjesme. Stigli su do posljednjeg retka: "Gdje bogovi šalju vatru, gdje se prinose molitve."
    
  Nina se namrštila. "Mislim da je lokacija Wewelsburg, zadnji redak bi nam trebao reći gdje u dvorcu tražiti."
    
  "Možda. Moram priznati, nemam pojma odakle početi. To je veličanstveno mjesto... i ogromno", odgovorio je Perdue. "A s dokumentima iz nacističkog doba, oboje znamo koliku razinu obmane mogu postići, i mislim da je to pomalo zastrašujuće. S druge strane, mogli bismo biti zastrašeni ili bismo ovo mogli shvatiti kao još jedan izazov. Uostalom, već smo porazili neke od njihovih najtajnijih mreža; tko kaže da to ovaj put ne možemo učiniti?"
    
  "Volio bih da vjerujem u nas koliko i ti, Perdue", uzdahnula je Nina, provlačeći ruke kroz kosu.
    
  U posljednje vrijeme osjetila je poriv da mu jednostavno priđe i pita ga gdje je Renata bila i što je učinio s njom nakon što su pobjegli iz prometne nesreće u Belgiji. Morala je znati - i to brzo. Nina je morala spasiti Alexandera i njegove prijatelje pod svaku cijenu, čak i ako to znači da se mora vratiti u krevet s Purdueom - pod svaku cijenu - kako bi dobila informacije.
    
  Dok su razgovarali, Perdueove su oči neprestano lutale prema retrovizoru, ali nije usporio. Nekoliko minuta kasnije odlučili su stati u Soestu na ručak. Slikoviti gradić mamio ih je s glavne ceste svojim crkvenim tornjevima koji su se uzdizali iznad krovova i skupinama drveća koje su spuštale svoje teške grane u ribnjak i rijeke ispod. Mir im je uvijek bio dobrodošao gost, a Sam bi bio oduševljen da je saznao da tamo mogu jesti.
    
  Tijekom večere ispred slikovitog kafića na gradskom trgu, Perdue se činio distanciranim, čak pomalo neujednačenim u ponašanju, ali Nina je to pripisala naglom odlasku njegove sestre.
    
  Sam je inzistirao da proba nešto lokalno, odabravši pumpernickel i Zwiebelbier, kako mu je predložila vrlo vesela skupina grčkih turista koji su imali problema s hodanjem u ravnoj liniji u ovo rano doba dana.
    
  I to je uvjerilo Sama da je to njegovo piće. Sveukupno, razgovor je bio lagan, uglavnom o ljepoti grada, s malo zdrave kritike upućene prolaznicima koji su nosili preuske traperice ili onima koji nisu smatrali osobnu higijenu bitnom.
    
  "Mislim da bismo trebali ići, ljudi", zastenjao je Purdue, ustajući od stola, koji je sada već bio zatrpan korištenim ubrusima i praznim tanjurima razasutim ostacima onoga što je bila divna gozba. "Sam, vjerojatno nemaš onaj svoj fotoaparat u torbi, zar ne?"
    
  "Da".
    
  "Volio bih fotografirati onu romaničku crkvu tamo", upitao je Perdue, pokazujući na staru, krem boju građevinu s gotičkim štihom koja nije bila ni upola impresivna kao Kölnska katedrala, ali ipak vrijedna snimke visoke rezolucije.
    
  "Naravno, gospodine", nasmiješio se Sam. Zumirao je kako bi pokrio cijelu visinu crkve, osiguravajući da su osvjetljenje i filtriranje taman kako treba kako bi otkrili svaki fini arhitektonski detalj.
    
  "Hvala vam", rekao je Perdue trljajući ruke. "A sada, idemo."
    
  Nina ga je pomno promatrala. Bio je kao i obično pompozan, ali bilo je nešto oprezno u vezi s njim. Djelovao je pomalo nervozno, ili možda uznemireno nečim što nije htio podijeliti.
    
  Purdue i njegove tajne. Uvijek imaš neku kartu u rukavu, zar ne? pomislila je Nina dok su se približavali svom vozilu.
    
  Ono što nije primijetila bila su dva mlada pankera koji su ih pratili u stopu na sigurnoj udaljenosti, pretvarajući se da razgledavaju. Pratili su Purduea, Sama i Ninu otkad su napustili Köln gotovo dva i pol sata ranije.
    
    
  Poglavlje 25
    
    
  Erasmusov most ispružio je svoj labuđi vrat prema vedrom nebu dok je Agathina vozačica prelazila most. Jedva je stigla na vrijeme u Rotterdam zbog kašnjenja leta u Bonnu, ali sada je prelazila Erasmusov most, od milja poznat kao De Zwaan zbog zakrivljenog bijelog pilona koji ga drži na mjestu, ojačan kablovima.
    
  Nije smjela zakasniti, inače bi to bio kraj njezine karijere konzultantica. Ono što je izostavila iz razgovora s bratom bilo je da je njezin klijent bio izvjesni Joost Bloem, svjetski poznati kolekcionar nepoznatih artefakata. Nije slučajno da ih je potomak otkrio na tavanu svoje bake. Fotografija se nalazila među bilješkama nedavno preminulog trgovca antikvitetima koji je, nažalost, bio na krivoj strani Agathinog klijenta, nizozemskog gradskog predstavnika.
    
  Bila je dobro svjesna da neizravno radi za isto visokorangirano vijeće Crnog Sunca koje je interveniralo kada je red bio u nevolji. Također su znali s kim je bila saveznica, ali iz nekog razloga obje su strane zadržale neutralan pristup. Agatha Perdue distancirala se i distancirala svoju karijeru od brata te uvjeravala vijeće da ni na koji način nisu povezani osim imenom, što je najžalosnija osobina njezina životopisa.
    
  Međutim, ono što nisu znali bilo je da je Agatha unajmila upravo one ljude koje su progonili u Brugesu kako bi došli do predmeta koji su tražili. To je, na neki način, bio njezin dar bratu, kako bi njemu i njegovim kolegama dala prednost prije nego što Bloomovi ljudi dešifriraju fragment i krenu njihovim tragom kako bi pronašli ono što se krije u dubinama Wewelsburga. Inače, brinula se samo za sebe, i to je radila vrlo dobro.
    
  Njezin vozač je usmjerio Audi RS5 prema parkiralištu Instituta Piet Zwart, gdje se trebala sastati s gospodinom Bloomom i njegovim asistentima.
    
  "Hvala vam", rekla je mrzovoljno, dajući vozaču nekoliko eura za njegov trud. Njegova suputnica izgledala je mrzovoljno, iako je bila besprijekorno odjevena kao profesionalna arhivistica i stručna konzultantica za rijetke knjige koje sadrže tajne informacije i povijesne knjige općenito. Otišao je baš kad je Agatha ušla u Akademiju Willem de Kooning, glavnu gradsku umjetničku školu, kako bi se našla sa svojom klijenticom u upravnoj zgradi gdje je njezina klijentica imala ured. Visoka knjižničarka skupila je kosu u elegantnu punđu i koračala širokim hodnikom u odijelu s olovka suknjom i štiklama, potpuna suprotnost bljutavoj samotnjakinji kakva je zapravo bila.
    
  Iz posljednjeg ureda s lijeve strane, gdje su zavjese na prozorima bile navučene tako da jedva da je prodiralo svjetlo unutra, čula je Bloomov glas.
    
  "Gospođice Purdue. Kao i uvijek, na vrijeme", rekao je srdačno, pružajući obje ruke da joj stisne ruku. Gospodin Bloom bio je izuzetno privlačan u ranim pedesetima, sa svijetloplavom kosom s blagim crvenkastim nijansom koja mu je u dugim pramenovima padala do ovratnika. Agatha je bila navikla na novac, potječući iz nevjerojatno bogate obitelji, ali morala je priznati da je gospodin Bloomova odjeća bila vrhunac stila. Da nije bila lezbijka, možda bi je i zaveo. Očito je mislio isto, jer su mu požudne plave oči otvoreno istraživale njezine obline dok ju je pozdravljao.
    
  Jedna stvar koju je znala o Nizozemcima bila je da nikada nisu bili zatvoreni.
    
  "Vjerujem da ste primili naš časopis?" upitao je dok su sjedali na suprotne strane njegova stola.
    
  "Da, gospodine Bloom. Ovdje", odgovorila je. Pažljivo je stavila svoju kožnu torbicu na uglačanu površinu i otvorila je. Bloomov asistent, Wesley, ušao je u ured s aktovkom. Bio je puno mlađi od svog šefa, ali jednako elegantan u odabiru odjeće. Bio je to dobrodošao prizor nakon toliko godina provedenih u nerazvijenim zemljama gdje se muškarac u čarapama smatrao šikom, pomislila je Agatha.
    
  "Wesley, molim te, daj gospođi novac", uzviknuo je Bloom. Agatha ga je smatrala neobičnim izborom za odbor, budući da su to bili dostojanstveni, stariji muškarci koji gotovo da nisu imali ni trunke Bloomove osobnosti ili smisla za dramatičnost. Međutim, ovaj je čovjek imao mjesto u odboru poznate umjetničke škole, pa je sigurno bio malo živopisniji. Uzela je aktovku od mladog Wesleyja i pričekala dok gospodin Bloom pregledava svoju kupnju.
    
  "Prekrasno", uzdahnuo je sa strahopoštovanjem, vadeći rukavice iz džepa kako bi dodirnuo predmet. "Gospođice Purdue, zar nećete provjeriti svoj novac?"
    
  "Vjerujem ti", nasmiješila se, ali govor tijela odavao je nelagodu. Znala je da je svaki član Crnog Sunca, bez obzira koliko pristupačan, opasna osoba. Netko s Bloomovom reputacijom, netko tko je vodio vijeće, netko tko je nadmašivao ostale članove reda, morao je biti zastrašujuće ljut i apatičan po prirodi. Agatha nijednom nije dopustila da joj ta činjenica izmakne iz glave u zamjenu za sve ljubaznosti.
    
  "Vjeruj mi!" uzviknuo je svojim jakim nizozemskim naglaskom, očito iznenađen. "Draga moja djevojko, ja sam posljednja osoba kojoj bi trebala vjerovati, pogotovo kad je riječ o novcu."
    
  Wesley se smijao zajedno s Bloomom dok su razmjenjivali zločeste poglede. Agatha se zbog njih osjećala kao potpuna idiotkinja, i to naivna, ali se nije usudila ponašati pokroviteljski na svoj način. Već je bila vrlo oštra, a sada je bila u prisutnosti novog gada, zbog kojeg su njezine uvrede upućene drugima djelovale slabašno i djetinjasto.
    
  "Je li to sve, gospodine Bloom?" upitala je pokornim tonom.
    
  "Provjeri svoj novac, Agatha", rekao je iznenada dubokim, ozbiljnim glasom, a oči su mu se probijale u njezine. Poslušala je.
    
  Bloom je prelistavao kodeks, tražeći stranicu s fotografijom koju je dao Agathi. Wesley je stajao iza njega, virio mu preko ramena, izgledajući jednako zadubljen u pisanje kao i njegov učitelj. Agatha je provjeravala je li dogovorena uplata još uvijek na snazi. Bloom ju je šutke promatrao, zbog čega se osjećala užasno nelagodno.
    
  "Je li to sve tamo?" upitao je.
    
  "Da, gospodine Bloom", kimnula je glavom, zureći u njega poput pokorne idiotkinje. Taj je pogled uvijek muškarce činio nezainteresiranima, ali nije si mogla pomoći. Mozak joj je radio ubrzano, proračunavajući svoj tajming, govor tijela i disanje. Agatha je bila prestravljena.
    
  "Uvijek provjeri dosje, dušo. Nikad ne znaš tko te pokušava prevariti, zar ne?" upozorio je, ponovno okrećući pozornost kodeksu. "A sada mi reci, prije nego što pobjegneš u džunglu..." rekao je, ne gledajući je, "kako si došla u posjed ove relikvije?" Mislim, kako si je uspjela pronaći?
    
  Njegove riječi su joj zaledile krv u žilama.
    
  Nemoj zabrljati, Agatha. Pravi se glupa. Pravi se glupa i sve će biti u redu, inzistirala je u svom skamenjenom, pulsirajućem mozgu. Nagnula se naprijed, uredno sklopivši ruke u krilu.
    
  "Slijedila sam upute iz pjesme, naravno", nasmiješila se, pokušavajući govoriti samo onoliko koliko je potrebno. Čekao je; zatim je slegnuo ramenima. "Samo tako?"
    
  "Da, gospodine", rekla je s hinjenim samopouzdanjem koje je bilo prilično uvjerljivo. "Upravo sam shvatila da je u Anđeoskom zvonu u Kölnskoj katedrali. Naravno, trebalo mi je dosta vremena da istražim i nagađam većinu toga prije nego što sam to shvatila."
    
  "Stvarno?" nacerio se. "Iz pouzdanih izvora znam da tvoj intelekt nadmašuje većinu velikih umova i da posjeduješ nevjerojatnu sposobnost rješavanja zagonetki, poput kodova i slično."
    
  "Zezavam se", rekla je bez uvijanja. Nesigurna na što aludira, držala se izravno i neutralno.
    
  "Zezaš se. Baviš li se istim stvarima kao i tvoj brat?" upitao je, gledajući u pjesmu koju je Nina prevela na turski jezik za nju.
    
  "Nisam sigurna da razumijem", odgovorila je, dok joj je srce divlje lupalo.
    
  "Tvoj brat, David. Volio bi nešto ovakvo. Zapravo, poznat je po tome što juri za stvarima koje mu ne pripadaju", sarkastično se nasmijao Bloom, gladeći pjesmu vrhom prsta u rukavici.
    
  "Čula sam da je više istraživač. S druge strane, ja puno više volim život u zatvorenom prostoru. Ne dijelim njegovu urođenu sklonost izlaganju opasnosti", odgovorila je. Spominjanje brata već ju je navelo na sumnju da Bloom iskorištava svoje resurse, ali mogao je blefirati.
    
  "Onda ste mudriji brat ili sestra", izjavio je. "Ali recite mi, gospođice Purdue, što vas je spriječilo da dalje ispitate pjesmu koja jasno govori više od onoga što je stari Werner snimio svojom starom Leicom III prije nego što je sakrio Ernov dnevnik?"
    
  Poznavao je Wernera i poznavao je Erna. Čak je znao i kakvu je kameru Nijemac vjerojatno koristio neposredno prije nego što je sakrio kodeks tijekom Adenauer-Himmlerove ere. Njezin je intelekt daleko nadmašivao njegov, ali to joj ovdje nije pomoglo, jer je njegovo znanje bilo veće. Prvi put u životu, Agathe se našla stjerana u kut u borbi umova, nespremna na vlastito uvjerenje da je pametnija od većine. Možda bi se pretvarala da je glupa bila siguran znak da nešto skriva.
    
  "Mislim, što bi te spriječilo da učiniš isto?" upitao je.
    
  "Vrijeme je", rekla je odlučnim tonom, podsjećajući na svoju uobičajenu samouvjerenost. Ako ju je posumnjao u izdaju, smatrala je da bi trebala priznati prešutnost. To bi mu dalo razloga da vjeruje da je iskrena i ponosna na svoje sposobnosti, čak se i ne boji u prisutnosti nekoga poput njega.
    
  Bloom i Wesley zurili su u bahatog lupeža prije nego što su prasnuli u gromoglasan smijeh. Agatha nije bila navikla na ljude i njihove hirove. Nije imala pojma shvaćaju li je ozbiljno ili joj se smiju što se trudi izgledati neustrašivo. Bloom se sagnuo nad kodeksom, njegov đavolski šarm učinio ju je bespomoćnom pred njegovom čarolijom.
    
  "Gospođice Perdue, sviđate mi se. Ozbiljno, da niste Perdue, razmislio bih o tome da vas zaposlim na puno radno vrijeme", nasmijao se. "Vi ste jedna vraški dobra osoba, zar ne? Takav mozak s takvim nemoralom... Ne mogu a da vam se ne divim zbog toga."
    
  Agatha je odlučila ne odgovoriti ništa, osim zahvalnog kimanja glavom dok je Wesley pažljivo vraćao kodeks u kutiju za Blooma.
    
  Bloom je ustao i poravnao odijelo. "Gospođice Perdue, zahvaljujem vam na uslugama. Vrijedili ste svakog penija."
    
  Rukovali su se, a Agatha se uputila prema vratima koja joj je Wesley pridržao s aktovkom u ruci.
    
  "Moram reći da je posao bio dobro obavljen... i u rekordnom roku", Bloom je oduševljeno govorio.
    
  Iako je završila posao s Bloomom, nadala se da je dobro odigrala svoju ulogu.
    
  "Ali bojim se da ti ne vjerujem", oštro je rekao iza nje, a Wesley je zatvorio vrata.
    
    
  Poglavlje 26
    
    
  Purdue nije ništa rekao o automobilu koji ih prati. Prvo je morao utvrditi je li paranoičan ili su ova dvojica jednostavno civili koji posjećuju dvorac Wewelsburg. Sada nije bilo vrijeme da skretava pozornost na njih troje, pogotovo s obzirom na to da su posebno provodili izviđanje, s namjerom da se uključe u neku ilegalnu aktivnost i pronađu ono što je Werner spomenuo unutar dvorca. Zgrada, koju su sva trojica prethodno posjetila u svojim odvojenim prilikama, bila je prevelika da bi igrali igru sreće ili pogađanja.
    
  Nina je sjedila zureći u pjesmu i odjednom se prebacila na internet na mobitelu, tražeći nešto što je smatrala relevantnim. Ali nekoliko trenutaka kasnije, odmahnula je glavom uz frustrirano gunđanje.
    
  "Ništa?" upitao je Perdue.
    
  "Ne. 'Gdje bogovi šalju vatru, gdje se mole' podsjeća me na crkvu. Ima li kapela u Wewelsburgu?" namrštila se.
    
  "Ne, koliko ja znam, ali tada sam bio samo u Dvorani SS generala. U tim okolnostima nisam baš primijetio ništa drugačije", prepričao je Sam jedno od svojih najopasnijih zaklanjanja nekoliko godina prije posljednjeg posjeta.
    
  "Nema kapele, ne. Osim ako nisu nedavno napravili promjene, pa kamo bi bogovi poslali vatru?" upitao je Perdue, i dalje gledajući u automobil koji se približavao iza njih. Posljednji put kad je bio u autu s Ninom i Samom, zamalo su poginuli tijekom potjere, nešto što nije htio ponoviti.
    
  "Što je vatra bogova?" Sam je na trenutak razmislio. Zatim je podigao pogled i predložio: "Munja! Može li to biti munja? Kakve veze Wewelsburg ima s munjom?"
    
  "Dovraga, to bi vrlo lako mogla biti vatra poslana od bogova, Same. Ti si božji dar... ponekad", nasmiješila mu se. Sama je zatekla njezina nježnost, ali ju je pozdravio. Nina je istražila sve prethodne incidente s gromovima u blizini sela Wewelsburg. Bež BMW iz 1978. zaustavio se neugodno blizu njih, toliko blizu da je Purdue mogao vidjeti lica putnika. Pretpostavio je da su to čudni likovi, koje bi svatko tko unajmi profesionalce vjerojatno koristio kao špijune ili ubojice, ali možda je njihova nevjerojatna slika poslužila upravo toj svrsi.
    
  Vozač je imao kratku mohikansku frizuru i guste linije oko očiju, dok je njegov partner imao frizuru u Hitlerovom stilu s crnim tregerima na ramenima. Purdue nije prepoznao nijednog od njih, ali očito su bili u ranim dvadesetima.
    
  "Nina. Sam. Vežite pojaseve", naredio je Purdue.
    
  "Zašto?" upitao je Sam, instinktivno pogledavši kroz stražnji prozor. Gledao je ravno u cijev Mausera, gdje se smijao Führerov psihotični dvojnik.
    
  "Isuse Kriste, Rammstein puca na nas! Nina, klekni, na pod. Sad!" vrisnuo je Sam dok je tupi udar metaka udarao u karoseriju njihova automobila. Nina se sklupčala ispod pretinca za rukavice pod nogama, pognute glave dok su meci padali po njima.
    
  "Sam! Tvoji prijatelji?" viknuo je Perdue, dublje utonuvši u sjedalo i prebacivši mjenjač u višu brzinu.
    
  "Ne! Više sliče na tvoje prijatelje, lovče na nacističke relikvije! Za ime Božje, zar nas nikada neće ostaviti na miru?" zarežao je Sam.
    
  Nina je jednostavno zatvorila oči i nadala se da neće umrijeti, čvrsto držeći mobitel.
    
  "Sam, uzmi dalekozor! Dvaput pritisni crveni gumb i usmjeri ga prema Irokezu za volanom", zaurlao je Perdue, pružajući dugačak predmet nalik olovci između sjedala.
    
  "Hej, pazi kamo ciljaš tu prokletu stvar!" povikao je Sam. Brzo je stavio palac na crveni gumb i čekao stanku između klikova metaka. Ležeći nisko, pomaknuo se ravno do ruba sjedala, nasuprot vratima, kako ne bi mogli predvidjeti njegov položaj. U trenutku su se Sam i teleskop pojavili u kutu stražnjeg prozora. Dvaput je pritisnuo crveni gumb i gledao kako crvena zraka pada točno tamo gdje je pokazao - na vozačevo čelo.
    
  Hitler je ponovno pucao, a dobro naciljani metak razbio je staklo pred Samovim licem, zasuvši ga krhotinama. Ali njegov laser je već bio dovoljno dugo usmjeren na Mohikanca da probije njegovu lubanju. Intenzivna toplina snopa spržila je vozačev mozak unutar lubanje, a Purdue je u retrovizoru na trenutak vidio kako mu lice eksplodira u kašastu masu šmrkave krvi i fragmenata kostiju na vjetrobranskom staklu.
    
  "Bravo, Sam!" uzviknuo je Perdue dok je BMW naglo skretao s ceste i nestao preko vrha brda koje se pretvorilo u strmu liticu. Nina se okrenula, čuvši kako se Samovi uzdasi šoka pretvaraju u stenjanje i vrisak.
    
  "O, moj Bože, Same!" vrisnula je.
    
  "Što se dogodilo?" upitao je Purdue. Razvedrio se kad je u ogledalu ugledao Sama kako se krvavim rukama drži za lice. "O, moj Bože!"
    
  "Ništa ne vidim! Lice mi gori!" vrisnuo je Sam dok se Nina provlačila između sjedala kako bi ga pogledala.
    
  "Pusti me da vidim. Pusti me da vidim!" inzistirala je, odgurujući mu ruke. Nina se trudila ne vrištati u panici zbog Sama. Lice mu je bilo izrezano malim krhotinama stakla, od kojih su neke još uvijek virile iz njegove kože. Sve što je mogla vidjeti u njegovim očima bila je krv.
    
  "Možeš li otvoriti oči?"
    
  "Jesi li lud? O, Bože, krhotine stakla su mi u očima!" zavapio je. Sam je bio daleko od gadljivog, a prag boli mu je bio prilično visok. Čuvši ga kako cvili i cvili poput djeteta, Nina i Perdue su se duboko uzbunili.
    
  "Odvedi ga u bolnicu, Purdue!" rekla je.
    
  "Nina, htjet će znati što se dogodilo, a mi si ne možemo priuštiti da budemo razotkriveni. Mislim, Sam je upravo ubio čovjeka", objasnio je Purdue, ali Nina nije htjela ništa čuti.
    
  "Davide Perdue, odvedi nas u kliniku čim stignemo u Wewelsburg, ili se kunem Bogom...!" siktala je.
    
  "To bi ozbiljno potkopalo naš cilj gubljenja vremena. Vidite, već nas progone. Bog zna koliko još pretplatnika, bez sumnje zahvaljujući Samovoj e-pošti svom marokanskom prijatelju", prosvjedovao je Perdue.
    
  "Hej, jeb se!" urlao je Sam u prazninu pred sobom. "Nikad mu nisam poslao fotografiju. Nikad nisam odgovorio na taj e-mail! To nije došlo od mojih kontakata, prijatelju!"
    
  Perdue je bio zbunjen. Bio je uvjeren da je to morao biti način na koji je procurilo.
    
  "Tko onda, Same? Tko je drugi mogao znati za ovo?" upitao je Perdue dok se selo Wewelsburg ukazalo milju ili dvije ispred.
    
  "Agathina klijentica", rekla je Nina. "Mora da jest. Jedina osoba koja zna..."
    
  "Ne, njezin klijent nema pojma da je itko osim moje sestre sam izvršio ovaj zadatak", brzo je opovrgnula teoriju Nina Perdue.
    
  Nina je pažljivo obrisala sitne krhotine stakla sa Samova lica, obuhvativši njegovo drugom rukom. Toplina njezina dlana bila je jedina utjeha koju je Sam mogao osjetiti od ogromnih opeklina od višestrukih posjekotina, dok su mu krvave ruke počivale u krilu.
    
  "O, gluposti!" Nina je odjednom dahnula. "Grafologinja! Žena koja je dešifrirala Agatin rukopis! Isuse Bože! Rekla nam je da joj je muž krajobrazni arhitekt jer je zarađivao za život iskopavajući."
    
  "Pa što?" upitao je Perdue.
    
  "Tko živi od iskapanja, Purdue? Arheolozi. Vijest da je legenda doista otkrivena sigurno bi pobudila interes takve osobe, zar ne?" pretpostavila je.
    
  "Izvrsno. Igrač kojeg ne poznajemo. Baš ono što nam treba", uzdahnuo je Perdue, procjenjujući opseg Samovih ozljeda. Znao je da nema načina da se ozlijeđenom novinaru pruži medicinska pomoć, ali morao je ustrajati ili će propustiti priliku da sazna što Wevelsberg skriva, a da ne spominjemo da će ostali sustići njih trojicu. U trenutku kada je zdrav razum nadvladao uzbuđenje lova, Perdue je provjerio najbližu medicinsku ustanovu.
    
  Automobil je parkirao duboko u dvorac kuće tik uz dvorac, gdje je ordinirao izvjesni dr. Johann Kurz. Ime su odabrali slučajno, ali sretna je okolnost brzom laži dovela do jedinog liječnika koji nije imao termine do 15:00 sati. Nina je liječniku rekla da je Samovu ozljedu uzrokovao odron kamenja dok su se vozili kroz jedan od planinskih prijevoja na putu za Wewelsburg radi razgledavanja. Povjerovao je. Kako i ne bi? Ninina ljepota očito je zapanjila nespretnog, sredovječnog oca troje djece, koji je svoju ordinaciju vodio od kuće.
    
  Dok su čekali Sama, Perdue i Nina sjedili su u privremenoj čekaonici, preuređenoj verandi okruženoj velikim otvorenim prozorima s mrežama i vjetrenim zvončićima. Ugodan povjetarac puhao je mjestom, toliko potreban malo mira. Nina je nastavila provjeravati ono što je sumnjala u vezi usporedbe s munjama.
    
  Purdue je uzeo malu pločicu koju je često koristio za promatranje udaljenosti i površina, rasklapajući je pokretom prstiju dok se na njoj nije oblikovao obris dvorca Wewelsburg. Stajao je gledajući kroz prozor dvorac, očito proučavajući trodijelnu strukturu svojim uređajem, prateći linije tornjeva i matematički uspoređujući njihove visine, za svaki slučaj ako trebaju znati.
    
  "Purdue", šapnula je Nina.
    
  Pogledao ju je, još uvijek odsutno. Pokazala mu je da sjedne pokraj nje.
    
  "Pogledajte, 1815. godine sjeverni toranj dvorca je zapaljen kada ga je udario grom, a do 1934. godine ovdje u južnom krilu postojao je župni dvor. Mislim, budući da se govori o sjevernom tornju i molitvama koje se očito odvijaju u južnom krilu, jedno nam govori lokaciju, a drugo nam govori kamo ići. Sjeverni toranj, gore."
    
  "Što je na vrhu Sjevernog tornja?" upitao je Perdue.
    
  "Znam da su SS-ovci planirali izgraditi još jednu dvoranu poput Dvorane SS generala iznad nje, ali očito nikada nije izgrađena", prisjetila se Nina disertacije koju je jednom napisala o misticizmu koji su prakticirali SS-ovci i nepotvrđenim planovima da se toranj koristi za rituale.
    
  Perdue je na trenutak razmislio o tome. Kad je Sam izašao iz liječničke ordinacije, Perdue je kimnuo. "U redu, uzet ću zalogaj. Ovo je najbliže što smo riješili misterij. Sjeverni toranj je definitivno to mjesto."
    
  Sam je izgledao kao ranjeni vojnik koji se upravo vratio iz Bejruta. Glava mu je bila zavijena kako bi antiseptička mast ostala na njegovom licu sljedećih sat vremena. Zbog oštećenja očiju, liječnik mu je dao kapi, ali neće moći dobro vidjeti dan-dva.
    
  "Dakle, na meni je red da budem domaćin", našalio se. "Wielen dank, Herr Doktor", rekao je umorno, najgorim njemačkim naglaskom koji je ikad mogao imati neki Nijemac. Nina se hihotala u sebi, smatrajući Sama apsolutno preslatkim; tako jadnim i pogrbljenim u zavojima. Htjela ga je poljubiti, ali ne dok je opsjednut Trish, obećala je samoj sebi. Ostavila je pogođenog liječnika opće prakse s ljubaznim oproštajem i rukovanjem, a zatim su se njih troje uputili prema autu. U blizini ih je čekala drevna zgrada, dobro očuvana i prepuna strašnih tajni.
    
    
  Poglavlje 27
    
    
  Perdue je za svakog od njih dogovorio hotelske sobe.
    
  Bilo je čudno što nije dijelio sobu sa Samom kao i obično, budući da ga je Nina lišila svih privilegija u njihovoj vezi. Sam je shvatio da želi biti sam, ali pitanje je bilo zašto. Otkad su napustili kuću u Kölnu, Purdue je postao ozbiljniji, a Sam nije mislio da Agathina iznenadna odlazak ima ikakve veze s tim. Sada nije mogao lako o tome razgovarati s Ninom jer nije htio da se brine o nečemu što bi moglo biti ništa.
    
  Odmah nakon kasnog ručka, Sam je skinuo zavoje. Odbio je lutati dvorcem omotan poput mumije i postati predmet ismijavanja svim strancima koji prolaze kroz muzej i okolne zgrade. Zahvalan što je sa sobom imao sunčane naočale, barem je mogao sakriti odvratno stanje svojih očiju. Bjeloočnice su mu bile tamno ružičaste, a upala mu je kapke obojila u tamno kestenjaste. Sitne posjekotine po cijelom licu isticale su se jarkocrveno, ali Nina ga je uvjerila da joj dopusti da nanese malo šminke preko ogrebotina kako bi ih manje uočila.
    
  Bilo je taman toliko vremena da posjete dvorac i vide mogu li pronaći ono što je Werner spomenuo. Purdue nije volio nagađati, ali ovaj put nije imao izbora. Išli su u Dvoranu SS generala i odatle su morali utvrditi što se ističe, je li ih uopće išta neobično zaintrigiralo. To je bilo najmanje što su mogli učiniti prije nego što ih sustignu progonitelji, koji su se nadali suziti izbor na dva klona Rammsteina kojih su se riješili. Međutim, netko ih je poslao, a taj netko će poslati još lakeja da zauzmu njihovo mjesto.
    
  Dok su ulazili u prekrasnu trokutastu tvrđavu, Nina se prisjetila kamenog zida koji je toliko puta dograđivan dok su se zgrade rušile, obnavljale, dograđivale i ukrašavale tornjevima kroz povijest, od devetog stoljeća nadalje. Ostao je jedan od najpoznatijih dvoraca u Njemačkoj, a posebno je voljela njegovu povijest. Njih troje krenuli su ravno prema Sjevernom tornju, nadajući se da će otkriti da Ninina teorija ima neke vjerodostojnosti.
    
  Sam je jedva dobro vidio. Vid mu se promijenio tako da je uglavnom mogao vidjeti obrise predmeta, ali inače je sve još uvijek bilo mutno. Nina ga je uhvatila za ruku i povela, pazeći da se ne spotakne na bezbrojnim stepenicama zgrade.
    
  "Mogu li posuditi tvoj fotoaparat, Same?" upitao je Perdue, zabavljen što se novinar, kojem je vid gotovo potpuno oslabio, pretvarao da još uvijek može fotografirati unutrašnjost.
    
  "Ako želiš. Ne vidim ništa. Nema smisla ni pokušavati", jadikovao je Sam.
    
  Dok su ulazili u SS-Obergruppenführer Hall, Dvoranu SS generala, Nina se stresla pri pogledu na uzorak naslikan na sivom mramornom podu.
    
  "Volio bih da mogu samo pljunuti na to, a da ne privlačim pažnju", nasmijala se Nina.
    
  "Na čemu?" upitao je Sam.
    
  "Taj prokleti znak toliko mrzim", odgovorila je dok su prelazili tamnozeleni sunčani kotač koji je predstavljao simbol Reda Crnog Sunca.
    
  "Nemoj pljuvati, Nina", suho je savjetovao Sam. Purdue je hodao naprijed, ponovno izgubljen u sanjarenju. Uzeo je Samovu kameru i ugurao teleskop između ruke i kamere. Koristeći teleskop postavljen na infracrveno snimanje, skenirao je zidove tražeći skrivene predmete. U načinu rada termovizijskog snimanja nije otkrio ništa osim temperaturnih fluktuacija unutar čvrstog kamenog zida dok je skenirao toplinske potpise.
    
  Dok je većina posjetitelja pokazala interes za Wewelsburgov spomenik iz razdoblja od 1933. do 1945., smješten u bivšoj SS stražarnici u dvorištu dvorca, trojica kolega marljivo su tražila nešto posebno. Nisu znali što je to, ali zahvaljujući Nininom znanju, posebno o nacističkom razdoblju njemačke povijesti, mogla je prepoznati kada nešto nije na svom mjestu u onome što je trebalo biti duhovno središte SS-a.
    
  Ispod njih ležao je zloglasni svod, ili gruft, građevina nalik grobnici udubljena u temelje tornja i podsjećala na mikenske grobnice s njihovim kupolastim svodovima. Nina je isprva mislila da bi misterij mogao biti riješen neobičnim drenažnim rupama u udubljenom krugu ispod zenita sa svastikom na kupoli, ali prema Wernerovim bilješkama, morala se popeti gore.
    
  "Ne mogu se oteti dojmu da nešto postoji vani u mraku", rekla je Samu.
    
  "Slušaj, popnimo se samo na najvišu točku Sjeverne kule i pogledajmo odande. Ono što tražimo nije unutar dvorca, već izvana", predložio je Sam.
    
  "Zašto to kažeš?" upitala je.
    
  "Kao što je Perdue rekao... Semantika..." slegnuo je ramenima.
    
  Perdue je izgledao zaintrigirano: "Reci mi, dobri čovječe."
    
  Samove su oči gorjele poput paklene vatre između kapaka, ali nije mogao pogledati Purduea dok mu se obraćao. Spustivši bradu na prsa, svladavajući bol, nastavio je: "Sve u tom posljednjem dijelu odnosi se na vanjske stvari, poput munje i molitvi koje se izgovaraju. Većina teoloških slika ili starih gravura prikazuje molitve kao dim koji se diže iz zidova. Stvarno mislim da tražimo gospodarsku zgradu ili poljoprivredni dio, nešto izvan mjesta gdje su bogovi bacili vatru", objasnio je.
    
  "Pa, moji uređaji nisu uspjeli otkriti nikakve izvanzemaljske objekte ili anomalije unutar tornja. Predlažem da se držimo Samove teorije. I bolje da to učinimo brzo, jer se približava mrak", potvrdio je Perdue, pružajući Nini kameru.
    
  "U redu, idemo", složila se Nina, polako povlačeći Samovu ruku kako bi se mogao kretati s njom.
    
  "Nisam slijep, znaš?" zadirkivao ju je.
    
  "Znam, ali to je dobar izgovor da te okreneš protiv mene", nasmiješila se Nina.
    
  Evo ga opet! Sam je zastao. Osmijesi, flertovi, nježna pomoć. Kakvi su joj bili planovi? Tada se počeo pitati zašto mu je rekla da pusti i zašto mu je rekla da nema budućnosti. Ali sada nije bilo vrijeme za intervju o stvarima koje nisu važne u životu u kojem bi svaka sekunda mogla biti posljednja.
    
  S platforme na vrhu Sjeverne kule, Nina je promatrala prostranstvo netaknute ljepote koje je okruživalo Wewelsburg. Osim slikovitih, urednih redova kuća uz ulice i različitih nijansi zelene koje su okruživale selo, nije bilo ničega drugog značajnog. Sam je sjedio leđima naslonjen na vrh vanjskog zida, štiteći oči od hladnog vjetra koji je puhao s vrha bastiona.
    
  Kao i Nina, Perdue nije vidio ništa neobično.
    
  "Mislim da smo stigli do kraja puta, dečki", konačno je priznao. "Stvarno smo se potrudili, ali ovo bi vrlo lako mogla biti neka vrsta šarade kako bi se zbunili oni koji ne znaju što je Werner znao."
    
  "Da, moram se složiti", rekla je Nina, gledajući dolinu ispod s ne malim razočaranjem. "A nisam čak ni htjela ovo učiniti. Ali sada osjećam da sam podbacila."
    
  "Ma daj," dodao se Sam, "svi znamo da nisi dobar u samosažaljevanju, zar ne?"
    
  "Začepi, Same", obrecnula se prekriživši ruke kako se ne bi mogao osloniti na njezino vodstvo. Uz samouvjeren smijeh, Sam je ustao i prisilio se uživati u pogledu, barem dok ne odu. Nije se dogurao ovamo samo da bi otišao bez panoramskog pogleda jer su ga oči boljele.
    
  "Još moramo otkriti tko su bili ti idioti koji su pucali na nas, Purdue. Kladim se da su imali neke veze s onom Rachel u Halkirku", inzistirala je Nina.
    
  "Nina?" doviknuo je Sam iza njih.
    
  "Hajde, Nina. Pomozi jadniku prije nego što padne u smrt", Pardew se nasmijao njezinoj očitoj ravnodušnosti.
    
  "Nina!" viknuo je Sam.
    
  "O, Isuse, pazi na krvni tlak, Sam. Dolazim", zarežala je, prevrćući očima prema Purdueu.
    
  "Nina! Gledaj!" nastavio je Sam. Skinuo je sunčane naočale, ignorirajući bol udara vjetra i oštrog popodnevnog svjetla koje mu je sjalo u upaljene oči. Ona i Perdue stajali su uz njega dok je on zurio u zaleđe, neprestano pitajući: "Zar ne vidiš? Zar ne?"
    
  "Ne", odgovorili su oboje.
    
  Sam se manično nasmijao i čvrsto pokazao rukom, krećući se s desna na lijevo, bliže zidinama dvorca, zaustavivši se na krajnjoj lijevoj strani. "Kako ovo ne vidiš?"
    
  "Što vidiš?" upitala je Nina, pomalo iritirana njegovim ustrajanjem, još uvijek nesposobna shvatiti na što pokazuje. Perdue se namrštio i slegnuo ramenima, gledajući je.
    
  "Ovdje posvuda ima niz linija", rekao je Sam, zadihan od čuđenja. "Mogli bi to biti zarasli nagibi ili možda stare betonske kaskade stvorene kako bi se osigurala podignuta platforma za gradnju, ali jasno ocrtavaju golemu mrežu širokih, kružnih granica. Neke završavaju ubrzo iza perimetra dvorca, dok druge nestaju, kao da su se dublje ukopale u travu."
    
  "Čekaj", rekao je Perdue. Namjestio je teleskop kako bi mogao pregledati teren.
    
  "Tvoj rendgenski vid?" upitao je Sam, pogledavši Purdueovu figuru svojim oštećenim vidom, zbog čega je sve izgledalo iskrivljeno i žuto. "Hej, usmjeri to prema Nininim prsima, brzo!"
    
  Purdue se glasno nasmijao, a obojica su pogledali prilično napućeno lice nezadovoljnog povjesničara.
    
  "Ništa što vas dvoje već niste vidjeli, zato prestanite zezati se", zadirkivala ga je samouvjereno, izazivajući pomalo dječački osmijeh kod obojice muškaraca. Nije da su bili iznenađeni što je Nina samo izašla i dala tako tipično neugodne primjedbe. Spavala je s obojicom nekoliko puta, pa nije mogla shvatiti zašto bi to bilo neprimjereno.
    
  Purdue je podigao teleskop i počeo skenirati gdje je Sam započeo svoju zamišljenu granicu. Isprva se činilo kao da se ništa nije promijenilo, osim nekoliko podzemnih kanalizacijskih cijevi uz prvu ulicu iza granice. Tada ju je ugledao.
    
  "O, moj Bože!" dahnuo je. Zatim se počeo smijati poput zlatara koji je upravo pronašao zlato.
    
  "Što! Što!" Nina je vrisnula od uzbuđenja. Potrčala je do Purduea i stala ispred njega kako bi blokirala uređaj, ali on je znao da nije tako i držao ju je na distanci dok je pregledavao preostale točke gdje se skup podzemnih struktura spajao i uvijao.
    
  "Slušaj, Nina", konačno je rekao, "Moguće je da griješim, ali čini se da postoje podzemne strukture točno ispod nas."
    
  Uhvatila je teleskop, ipak nježno, i prislonila ga na oko. Poput slabašnog holograma, sve pod zemljom je slabo svjetlucalo dok je ultrazvuk koji je dolazio iz laserske točke stvarao sonogram nevidljive materije. Ninine su se oči raširile od strahopoštovanja.
    
  "Bravo, gospodine Cleve", čestitao je Pardew Samu na otkriću ove nevjerojatne mreže. "I to golim okom, ni manje ni više!"
    
  "Da, dobro je da sam dobio metak i skoro oslijepio, ha?" Sam se nasmijao i udario Perduea po ruci.
    
  "Sam, ovo nije smiješno", rekla je Nina sa svog mjesta, još uvijek pretražujući uzduž i poprijeko ono što je izgledalo kao levijatanska nekropola koja je drijemala ispod Wewelsburga.
    
  "Moja mana. Smiješno, ako tako mislim", odvrati Sam, sada zadovoljan sobom što je spasio stvar.
    
  "Nina, možeš vidjeti odakle počinju, naravno najdalje od dvorca. Morali bismo se prišuljati s mjesta koje nije pokriveno sigurnosnim kamerama", upitao je Perdue.
    
  "Čekaj", promrmljala je, prateći jednu jedinu liniju koja se protezala kroz cijelu mrežu. "Zaustavlja se ispod cisterne, odmah unutar prvog dvorišta. Trebao bi postojati otvor kroz koji se možemo spustiti."
    
  "Dobro!" uzviknuo je Perdue. "Ovdje ćemo započeti naše speleološko istraživanje. Idemo malo odspavati kako bismo mogli stići ovamo prije zore. Moram znati koju tajnu Wewelsburg krije od modernog svijeta."
    
  Nina je kimnula u znak slaganja. "A zašto je vrijedno ubijanja?"
    
    
  Poglavlje 28
    
    
  Gospođica Maisie završila je s raskošnom večerom koju je pripremala posljednja dva sata. Dio njezina posla na imanju bio je koristiti svoje kvalifikacije certificirane kuharice pri svakom obroku. Budući da je gospodarica sada bila odsutna, kuća je imala malobrojnu poslugu, ali se od nje i dalje očekivalo da u potpunosti obavlja svoje dužnosti glavne domaćice. Ponašanje trenutne stanarke donje kuće uz glavnu rezidenciju beskrajno je iritiralo Maisie, ali morala je ostati što profesionalnija. Mrzila je što je morala služiti nezahvalnoj vještici koja je ondje privremeno boravila, iako joj je poslodavac jasno dao do znanja da će njegov gost ostati na neodređeno vrijeme.
    
  Gošća je bila gruba žena s više nego dovoljno samopouzdanja da napuni kraljevski brod, a njezine prehrambene navike bile su neobične i izbirljive kao što se i očekivalo. U početku veganka, odbijala je jesti jela od teletine ili pite koje je Maisie mukotrpno pripremala, preferirajući zelenu salatu i tofu. U svim svojim godinama, pedesetogodišnja kuharica nikada nije naišla na tako običan i krajnje glup sastojak, te nije krila svoje neodobravanje. Na njezin užas, gost kojeg je posluživala prijavio je njezinu takozvanu neposlušnost njegovom poslodavcu, a Maisie je brzo dobila opomenu, iako prijateljsku, od gazde.
    
  Kad je konačno shvatila vegansku kuhinju, neotesana krava za koju je kuhala imala je obraza reći joj da veganstvo više nije njezina želja i da želi odrezak, svježe pečen, s basmati rižom. Maisie je bila bijesna zbog nepotrebne neugodnosti trošenja kućnog proračuna na skupe veganske proizvode, koji su sada bačeni u skladište jer je izbirljivi potrošač postao mesožder. Čak su i deserti bili strogo ocjenjivani, bez obzira koliko ukusni bili. Maisie je bila jedna od vodećih škotskih pekarica i čak je u četrdesetima objavila tri vlastite kuharice o desertima i džemovima, pa ju je to što joj je gost odbio najbolji rad natjeralo da mentalno posegne za bočicama začina koje su sadržavale više otrovnih tvari.
    
  Njezina gošća bila je impozantna žena, prijateljica stanodavca, prema onome što joj je rečeno, ali dobila je posebne upute da ni pod koju cijenu ne dopusti gospođici Mireli da napusti rezidenciju koja joj je dodijeljena. Maisie je znala da pokroviteljska mlada žena nije tamo po izboru i da je upletena u globalnu političku misteriju, čija je dvosmislenost bila nužna kako bi se spriječilo da svijet upadne u neku vrstu katastrofe, koju je nedavno uzrokovao Drugi svjetski rat. Domaćica je tolerirala verbalno uvrede i mladenačku okrutnost svoje gošće samo kako bi udovoljila svom poslodavcu, ali inače bi se brzo obračunala s neposlušnom ženom o kojoj se brinula.
    
  Prošla su gotovo tri mjeseca otkako je dovedena u Thurso.
    
  Maisie je navikla ne propitivati svog poslodavca jer ga je obožavala, a on je uvijek imao dobar razlog za sve neobične zahtjeve koje joj je upućivao. Radila je za Davea Perduea veći dio protekla dva desetljeća, obnašajući razne pozicije u njegova tri imanja, sve dok nije dobila ovu odgovornost. Svake večeri, nakon što bi gospođica Mirela pospremila suđe od večere i postavila sigurnosne perimetre, Maisie je dobila upute da nazove svog poslodavca i ostavi poruku u kojoj ga obavještava da je pas nahranjen.
    
  Nikada nije pitala zašto, niti je njezin interes bio dovoljno pobuđen da to učini. Gotovo robotski odana, gospođica Maisie činila je samo ono što joj je rečeno, za pravu cijenu, a gospodin Perdue je plaćao vrlo dobro.
    
  Oči su joj skočile na kuhinjski sat, postavljen točno iznad stražnjih vrata koja su vodila u pansion. Mjesto se pansionom nazivalo samo prijateljski, radi pristojnosti. Zapravo, bilo je to tek nešto više od pritvorske ćelije s pet zvjezdica, s gotovo svim pogodnostima koje bi njezina stanarka uživala da je slobodna. Naravno, komunikacijski uređaji nisu bili dopušteni, a zgrada je bila lukavo opremljena satelitskim i signalnim ometačima kojima bi trebalo nekoliko tjedana da prodru čak i uz najsofisticiraniju opremu i neusporedive hakerske pothvate.
    
  Još jedna prepreka s kojom se gost suočio bila su fizička ograničenja pansiona.
    
  Nevidljivi zvučno izolirani zidovi bili su prekriveni termovizijskim senzorima koji su neprestano pratili temperaturu ljudskog tijela unutra kako bi odmah upozorili na bilo kakav poremećaj.
    
  Glavna naprava na bazi ogledala ispred pansiona koristila je stoljećima staru varku koju su koristili iluzionisti prošlih vremena - iznenađujuće jednostavnu i učinkovitu obmanu. To je mjesto činilo nevidljivim bez pomnog ispitivanja ili iskusnog oka, a da ne spominjemo kaos koji je uzrokovao tijekom grmljavine. Velik dio imanja bio je dizajniran da odvrati neželjenu pažnju i zadrži ono što je trebalo ostati zarobljeno.
    
  Neposredno prije 20 sati, Maisie je spakirala večeru za goste za dostavu.
    
  Noć je bila hladna, a vjetar hirovit dok je prolazila ispod visokih borova i golemih paprati kamenjara, koji su se protezali preko staze poput divovskih prstiju. Večernja svjetla imanja osvjetljavala su staze i biljke poput zemaljske svjetlosti zvijezda, a Maisie je jasno vidjela kamo ide. Utipkala je prvu šifru za vanjska vrata, ušla i zatvorila ih za sobom. Pansion, slično otvoru podmornice, imao je dva ulaza: vanjska vrata i sporedni, koji su vodili u zgradu.
    
  Ušavši u drugu, Maisie je zatekla smrtno tihu tišinu.
    
  Obično je televizor bio uključen, spojen na glavnu kuću, a sva svjetla koja su se palila i gasila s glavnog kućnog napajanja bila su ugašena. Jeziv sumrak spustio se na namještaj, a sobe su bile tihe; nije se čuo čak ni zvuk zraka iz ventilatora.
    
  "Vaša večera, gospođo", rekla je Maisie oštro, kao da se ništa nije dogodilo. Bila je oprezna zbog čudnih okolnosti, ali nije bila iznenađena.
    
  Gost joj je mnogo puta prijetio, obećavajući joj neizbježnu, bolnu smrt, ali dio je prirode domaćice bilo pustiti stvari da teku i ignorirati prazne prijetnje nezadovoljnih derišta poput gospođice Mirele.
    
  Naravno, Maisie nije imala pojma da je Mirela, njezina neuljudna gošća, bila vođa jedne od najstrašnijih organizacija na svijetu posljednja dva desetljeća i da će učiniti sve što obeća svojim neprijateljima. Maisie nije znala da je Mirela Renata iz Reda Crnog Sunca, koju trenutno drži kao taoca Dave Perdue, a koju će iskoristiti kao adut za pregovore protiv vijeća kada za to dođe vrijeme. Perdue je znao da će mu skrivanje Renate od vijeća kupiti dragocjeno vrijeme za sklapanje snažnog saveza s Odmetničkom brigadom, neprijateljima Crnog Sunca. Vijeće ju je pokušalo svrgnuti, ali dok je bila odsutna, Crno Sunce je nije moglo zamijeniti, čime je signaliziralo svoje namjere.
    
  "Gospođo, onda ću vam ostaviti večeru na stolu u blagovaonici", najavila je Maisie, ne želeći da je uznemiri nepoznata okolina.
    
  Dok se okretala da ode, s vrata ju je pozdravio zastrašujuće visok stanar.
    
  "Mislim da bismo večeras trebali zajedno večerati, zar se ne slažeš?" inzistirao je Mirelin čelični glas.
    
  Maisie je na trenutak razmislila o opasnosti koju je Mirela predstavljala i, ne bi li podcijenila urođeno bešćutne, jednostavno se složila: "Naravno, gospođo. Ali zaradila sam samo za jednu osobu."
    
  "Oh, nema razloga za brigu", nasmiješila se Mirela, nemarno gestikulirajući, a oči su joj svjetlucale poput kobrinih. "Možeš jesti. Pravit ću ti društvo. Jesi li donijela vino?"
    
  "Naravno, gospođo. Skromno slatko vino koje će ići uz kornijsko pecivo koje sam ispekla posebno za vas", poslušno je odgovorila Maisie.
    
  Ali Mirela je mogla osjetiti da domaćičin prividni nedostatak brige graniči s pokroviteljstvom; najiritantniji okidač koji je izazvao Mirelino neutemeljeno neprijateljstvo. Nakon toliko godina na čelu najstrašnijeg kulta nacističkih manijaka, nikada ne bi tolerirala neposluh.
    
  "Koje su šifre za vrata?" upitala je iskreno, vadeći iza leđa dugu šipku za zavjese oblikovanu poput nekakvog koplja.
    
  "Oh, ovo je samo za osoblje i sluge, gospođo. Sigurna sam da razumijete", objasnila je Maisie. Međutim, u njezinu glasu nije bilo apsolutno nikakve strepnje, a pogled joj se susreo s Mirelinim. Mirela je prislonila vrh na Maisieno grlo, potajno se nadajući da će joj domaćica dati izgovor da ga probode naprijed. Oštri rub udubio je domaćičinu kožu, probivši je taman toliko da se na površini stvori lijepa kap krvi.
    
  "Bilo bi mudro da spremite to oružje, gospođo", iznenada je savjetovala Maisie, glasom gotovo neprirodnim. Riječi su joj odzvanjale oštrim naglaskom, tonom mnogo dubljim od njezine uobičajene vesele kadence. Mirela nije mogla vjerovati vlastitoj drskosti i zabacila je glavu unatrag s smijehom. Očito, obična sluškinja nije imala pojma s kim ima posla, i kako bi to naglasila, Mirela je udarila Maisie po licu fleksibilnom aluminijskom šipkom. Ostavio je gorući trag na licu domaćice dok se oporavljala od udarca.
    
  "Bilo bi mudro da mi kažeš što mi treba prije nego što te se riješim", podsmjehnula se Mirela, zadajući još jedan udarac bičem Maisienim koljenima, izazivajući krik agonije kod sluškinje. "Sad!"
    
  Domaćica je jecala, lice joj je bilo zariveno u koljena.
    
  "I možeš cviliti koliko god želiš!" zarežala je Mirela, držeći oružje spremno da probije ženinu lubanju. "Kao što znaš, ovo ugodno gnijezdo je zvučno izolirano."
    
  Maisie je podigla pogled, njezine velike plave oči bile su lišene tolerancije ili pokornosti. Usne su joj se izvile unatrag, otkrivajući zube, i uz nečasnu tutnjavu koja je izbila iz dubine njezina trbuha, skočila je.
    
  Mirela nije stigla zamahnuti oružjem prije nego što joj je Maisie slomila gležanj jednim, snažnim udarcem u Mirelinu potkoljenicu. Ispustila je oružje dok je padala, noga joj je pulsirala od neizdržive boli. Mirela je ispuštala niz mržnje kroz svoje promukle krike, bol i bijes su se borili u njoj.
    
  Ono što Mirela, sa svoje strane, nije znala jest da je Maisie regrutirana u Thurso ne zbog svojih kulinarskih vještina, već zbog svoje vješte borbene učinkovitosti. U slučaju bijega, imala je zadatak udariti s najvećom predrasudom i u potpunosti iskoristiti svoju obuku kao operativka u Rendžerskom krilu irske vojske, ili Fian óglachu. Od ulaska u civilni život, Maisie McFadden postala je dostupna za unajmljivanje prvenstveno kao osobna zaštitarka, i upravo je tu Dave Purdue zatražio njezine usluge.
    
  "Vičite koliko god želite, gospođice Mirela", Maisiein duboki glas odjeknuo je preko njezine previjajuće neprijateljice, "Mene to jako umiruje. A večeras ćete to vrlo malo raditi, uvjeravam vas."
    
    
  Poglavlje 29
    
    
  Dva sata prije zore, Nina, Sam i Perdue prošetali su posljednja tri bloka stambenom ulicom, pokušavajući izbjeći da ikoga upozore. Automobil su parkirali na popriličnoj udaljenosti, među redom automobila parkiranih preko noći, kako bi bio relativno neprimjetan. Koristeći kombinezone i uže, troje kolega popeli su se preko ograde posljednje kuće u ulici. Nina je podigla pogled s mjesta gdje je sletjela i zurila u zastrašujuću siluetu masivne drevne tvrđave na brdu.
    
  Wewelsburg.
    
  Tiho je vodio selo, bdijući nad dušama njegovih stanovnika s mudrošću stoljeća. Pitala se zna li dvorac da su tamo, a s malo mašte, pitala se hoće li im dvorac dopustiti da oskrnave njegove podzemne tajne.
    
  "Hajde, Nina", čula je Purdueov šapat. Uz Samovu pomoć otvorio je veliki, četvrtasti željezni poklopac koji se nalazio u dalekom kutu dvorišta. Bili su vrlo blizu tihe, mračne kuće i pokušavali su se tiho kretati. Srećom, poklopac je uglavnom bio obrastao korovom i visokom travom, što im je omogućilo da tiho klize po okolnom tlu dok su ga otvarali.
    
  Njih troje stajalo je oko crnih, razjapljenih usta u travi, dodatno zasjenjenih tamom. Čak ni ulična svjetiljka nije osvjetljavala njihovo stopalo, što je činilo rizičnim prodiranje u rupu bez pada i ozljeđivanja ispod. Jednom ispod ruba, Perdue je upalio svjetiljku kako bi pregledao odvodnu rupu i stanje cijevi ispod.
    
  "O. Bože, ne mogu vjerovati da ovo opet radim", zastenjala je Nina sebi u bradu, tijelo joj se napelo od klaustrofobije. Nakon iscrpljujućih susreta s podmorničkim otvorima i bezbrojnim drugim teško dostupnim mjestima, zaklela se da se više nikada neće izložiti nečemu sličnom - ali evo je.
    
  "Ne brini", uvjeravao ju je Sam, gladeći je po ruci, "odmah sam iza tebe. Osim toga, koliko vidim, to je vrlo širok tunel."
    
  "Hvala ti, Same", rekla je beznadno. "Ne zanima me koliko je širok. To je ipak tunel."
    
  Purdueovo lice provirilo je iz crne rupe. "Nina."
    
  "U redu, u redu", uzdahnula je i s posljednjim pogledom na kolosalni dvorac spustila se u zjapeći pakao koji ju je čekao. Tama je bila opipljiv zid meke propasti oko Nine i trebala joj je svaka trunka hrabrosti da se ponovno ne oslobodi. Jedina joj je utjeha bila što je pratila dva vrlo sposobna i duboko brižna muškarca koji bi učinili sve da je zaštite.
    
  S druge strane ulice, skrivene iza gustog grmlja neuređenog grebena i njegovog divljeg lišća, par vodenih očiju promatrao je trojac dok su se spuštali ispod ruba šahta iza vanjske cisterne kuće.
    
  Do gležnjeva u blatnjavoj odvodnoj cijevi, pažljivo su puzali prema zahrđaloj željeznoj rešetki koja je odvajala cijev od veće mreže kanalizacije. Nina je nezadovoljno gunđala dok je prva prolazila kroz skliski portal, a i Sam i Perdue su se užasavali svog reda. Nakon što su sva trojica prošla, vratili su rešetku na mjesto. Perdue je otvorio svoju sićušnu sklopivu tabletu i pokretom svojih izduženih prstiju, naprava se proširila do veličine imenika. Držao ju je prema tri odvojena ulaza u tunel, sinkronizirajući je s prethodno unesenim podacima podzemne strukture kako bi pronašao pravi otvor, cijev koja bi im omogućila pristup rubu skrivene strukture.
    
  Vani je vjetar zavijao poput zloslutnog upozorenja, oponašajući jauke izgubljenih duša koji su dopirali kroz uske pukotine na poklopcu otvora, a zrak koji je strujao kroz razne kanale oko njih puhao je na njih smrdljiv dah. U tunelu je bilo puno hladnije nego na površini, a hodanje kroz prljavu, ledenu vodu samo je pogoršavalo iskustvo.
    
  "Krajnji desni tunel", objavio je Purdue dok su se svijetle linije na njegovom tabletu podudarale s mjerenjima koja je zabilježio.
    
  "Onda idemo u nepoznato", dodao je Sam, dobivši nezahvalno kimanje od Nine. Međutim, nije htio da njegove riječi zvuče tako tmurno i samo je slegnuo ramenima na njezinu reakciju.
    
  Nakon što je prošao nekoliko metara, Sam je iz džepa izvukao komad krede i označio zid gdje su ušli. Grebanje je prestrašilo Perduea i Ninu te su se okrenuli.
    
  "Za svaki slučaj..." počeo je objašnjavati Sam.
    
  "O čemu?" prošaptala je Nina.
    
  "U slučaju da Purdue izgubi svoju tehnologiju. Nikad se ne zna. Uvijek sam sklon tradicijama stare škole. Obično preživi elektromagnetsko zračenje ili prazne baterije", rekao je Sam.
    
  "Moj tablet ne radi na baterije, Same", podsjetio ga je Purdue i nastavio niz suženi hodnik ispred sebe.
    
  "Ne znam mogu li ovo", rekla je Nina, zaustavivši se u mjestu, oprezna zbog manjeg tunela ispred sebe.
    
  "Naravno da možeš", šapnuo je Sam. "Dođi ovamo, uzmi me za ruku."
    
  "Nerado ću paliti baklju ovdje dok ne budemo sigurni da smo izvan dometa te kuće", rekao im je Perdue.
    
  "U redu je", odgovorio je Sam, "Imam Ninu."
    
  Ispod ruku, pritisnuta uz tijelo gdje je držao Ninu, osjećao je kako joj tijelo drhti. Znao je da je nije užas od hladnoće. Sve što je mogao učiniti bilo je čvrsto je držati uz sebe i milovati joj ruku palcem kako bi je umirio dok su prolazili kroz dio s nižim stropom. Purdue je bio zaokupljen mapiranjem i praćenjem svakog njegovog koraka, dok je Sam morao manevrirati Nininim nevoljnim tijelom zajedno sa svojim u grlo nepoznate mreže koja ih je sada obavijala. Nina je osjetila ledeni dodir kretanja podzemnog zraka na vratu, a iz daljine je mogla razaznati kapanje odvodne vode preko kaskadnih potoka kanalizacijske vode.
    
  "Idemo", iznenada reče Purdue. Otkrio je nešto poput poklopca iznad njih, kovano željezna vrata ugrađena u cement, urezana u uzorak zamršenih krivulja i vrtloga. Definitivno nije bio ulaz za posluživanje, poput otvora i odvoda. Očito je, iz nekog razloga, bio dekorativan, možda označavajući da je ovo ulaz u drugu podzemnu građevinu, a ne još jednu rešetku. Bio je to okrugli, ravni disk oblikovan poput zamršene svastike, iskovan od crnog željeza i bronce. Uvijeni krakovi simbola i rubovi vrata bili su pažljivo skriveni stoljećima. Stvrdnute zelene alge i erozivna hrđa čvrsto su pričvrstile disk za okolni strop, čineći ga praktički nemogućim za otvaranje. Zapravo, bio je čvrsto, nepomično pričvršćen rukom.
    
  "Znala sam da je ovo loša ideja", pjevala je Nina iza Perduea. "Znala sam da sam trebala pobjeći nakon što smo pronašli dnevnik."
    
  Razgovarala je sama sa sobom, ali Sam je znao da ju je intenzitet straha od okoline u kojoj se nalazila uveo u polupanično stanje. Šapnuo je: "Zamisli što ćemo pronaći, Nina. Samo zamisli kroz što je Werner prošao da to sakrije od Himmlera i njegovih životinja. Mora da je nešto stvarno posebno, sjećaš se?" Sam se osjećao kao da nagovara dijete da jede njezino povrće, ali njegove su riječi sadržavale određenu motivaciju za sitnu povjesničarku, koja se smrzla do suza u njegovu naručju. Konačno je odlučila poći s njim.
    
  Nakon nekoliko Perdueovih pokušaja da oslobodi vijak od razbijenog udara, pogledao je natrag prema Samu i zamolio ga da provjeri svoju torbu tražeći ručni plamenik koji je stavio u torbicu s patentnim zatvaračem. Nina se čvrsto držala Sama, bojeći se da će ga tama progutati ako ga pusti. Jedino svjetlo koje su imali bila je slaba LED svjetiljka, a u golemom mraku bilo je slabo poput svijeće u špilji.
    
  "Perdue, mislim da bi trebao spaliti i petlju. Sumnjam da će se još uvijek vrtjeti nakon svih ovih godina", savjetovao je Sam Perdueu, koji je kimnuo u znak slaganja, paleći mali alat za rezanje željeza. Nina je nastavila gledati okolo dok su iskre osvjetljavale prljave, stare betonske zidove ogromnih kanala i narančasti sjaj koji je s vremena na vrijeme postajao sve jači. Pomisao na to što bi mogla vidjeti tijekom jednog od tih svijetlih trenutaka prestravila je Ninu. Tko je znao što se može skrivati u tom vlažnom, mračnom mjestu koje se protezalo hektarima pod zemljom?
    
  Ubrzo nakon toga, vrata su se otkinula sa svojih užarenih šarki i razbila na bokove, prisiljavajući obojicu muškaraca da prebace težinu na tlo. Uz puno dahtanja i puhanja, pažljivo su spustili vrata kako bi održali okolnu tišinu, u slučaju da buka privuče pozornost nekoga u blizini.
    
  Jedan po jedan, uspinjali su se u mračni prostor iznad, mjesto koje je odmah poprimilo drugačiji osjećaj i miris. Sam je ponovno označio zid dok su čekali da Perdue pronađe rutu na svom malom tabletu. Na ekranu se pojavio složen skup linija, zbog čega je bilo teško razlikovati više tunele od onih nešto nižih. Perdue je uzdahnuo. Nije bio tip koji se gubi ili griješi, obično ne, ali morao je priznati određenu nesigurnost oko svojih sljedećih koraka.
    
  "Upali baklju, Purdue. Molim te. Molim te", šapnula je Nina u mrtvu tamu. Ovdje nije bilo nikakvog zvuka - nikakvog kapanja, nikakve vode, nikakvog pokreta vjetra koji bi mjestu dao ikakav privid života. Nina je osjetila kako joj se srce steže u prsima. Tamo gdje su sada stajale, strašan miris spaljenih žica i prašine visio je teško sa svakom riječju koju je izgovorila, lakonski dok ju je mrmljala. Podsjetilo je Ninu na lijes; vrlo mali, zatvoreni lijes bez mjesta za kretanje ili disanje. Postupno ju je preplavio val panike.
    
  "Purdue!" inzistirao je Sam. "Flash. Nina se ne snalazi dobro u ovom okruženju. Osim toga, moramo vidjeti kamo idemo."
    
  "O, moj Bože, Nina. Naravno. Jako mi je žao", ispričao se Perdue, posežući za bakljom.
    
  "Ovo mjesto se čini tako malim!" Nina je dahtala, padajući na koljena. "Osjećam zidove na svom tijelu! O, slatki Isuse, umrijet ću ovdje dolje. Sam, molim te, pomozi!" Njezini su se uzdasi pretvorili u ubrzano disanje u mrklom mraku.
    
  Na njezino ogromno olakšanje, pucketanje bljeska izazvalo je zasljepljujuće svjetlo i osjetila je kako joj se pluća šire od dubokog udaha koji je udahnula. Sve troje su žmirnule od iznenadnog sjaja, čekajući da im se vid privikne. Prije nego što je Nina uspjela uživati u ironiji prostranstva mjesta, čula je Perduea kako govori: "Sveta Majko Božja!"
    
  "Izgleda kao svemirski brod!" ubacio se Sam, a vilica mu je pala od čuđenja.
    
  Ako je Nina mislila da je pomisao na zatvoreni prostor oko nje uznemirujuća, sada je imala razloga da preispita svoje mišljenje. Levijatanska struktura u kojoj su se našli posjedovala je zastrašujuću kvalitetu, negdje između podzemnog svijeta tihog zastrašivanja i groteskne jednostavnosti. Široki lukovi iznad glave izranjali su iz glatkih sivih zidova, koji su se spajali s podom umjesto da se s njim spajaju okomito.
    
  "Slušaj", rekao je Perdue uzbuđeno, podižući kažiprst dok je očima prelazio po krovu.
    
  "Ništa", primijetila je Nina.
    
  "Ne. Možda ništa u smislu određene buke, ali slušajte... u ovom području stalno se čuje zujanje", primijetio je Perdue.
    
  Sam je kimnuo. I on je to čuo. Kao da je tunel živ, s nekom jedva primjetnom vibracijom. S obje strane, velika dvorana se rastvarala u tami koju još nisu osvijetlili.
    
  "Naježim se", rekla je Nina, čvrsto stežući ruke na prsima.
    
  "Nas je dvoje, bez sumnje", nasmiješio se Perdue, "a ipak se čovjek ne može ne diviti tome."
    
  "Da", složio se Sam i izvadio fotoaparat. Na fotografiji nije bilo nikakvih uočljivih detalja, ali sama veličina i glatkoća cijevi bile su čudo same po sebi.
    
  "Kako su izgradili ovo mjesto?" glasno se pitala Nina.
    
  Očito je trebala biti izgrađena tijekom Himmlerove okupacije Wewelsburga, ali nikada nije bilo spomena o tome, a zasigurno nijedan crtež dvorca nikada nije spomenuo postojanje takvih građevina. Ispostavilo se da je sama veličina zahtijevala znatnu inženjersku vještinu graditelja, dok svijet gore očito nikada nije primijetio iskapanja ispod.
    
  "Kladim se da su koristili zatvorenike koncentracijskih logora za izgradnju ovog mjesta", primijetio je Sam, snimajući još jednu fotografiju, uključujući Ninu u kadar kako bi u potpunosti dočarao veličinu tunela u odnosu na nju. "Zapravo, gotovo je kao da ih još uvijek mogu osjetiti ovdje."
    
    
  Poglavlje 30
    
    
  Purdue je zaključio da bi trebali slijediti linije na njegovom tabletu, koje su sada pokazivale prema istoku, kroz tunel u kojem su se nalazili. Na malom ekranu, dvorac je bio označen crvenom točkom, a odatle se, poput divovskog pauka, širio golemi sustav tunela, uglavnom u tri glavna smjera.
    
  "Smatram izvanrednim da su nakon sveg ovog vremena ovi kanali uglavnom bez otpada ili erozije", primijetio je Sam dok je pratio Perduea u tamu.
    
  "Slažem se. Vrlo je neugodno pomisliti da ovo mjesto ostaje prazno, a opet nema tragova onoga što se ovdje dogodilo tijekom rata", složila se Nina, njezine velike smeđe oči upijale su svaki detalj zidova i njihovo okruglo spajanje s podom.
    
  "Što je to za zvuk?" ponovno je upitao Sam, iritiran njegovim stalnim zujanjem, toliko prigušenim da je gotovo postalo dio tišine u mračnom tunelu.
    
  "Podsjeća me na neku vrstu turbine", rekao je Perdue, mršteći se na čudan objekt koji se pojavio nekoliko metara ispred njega na njegovom dijagramu. Zaustavio se.
    
  "Što je ovo?" upitala je Nina s prizvukom panike u glasu.
    
  Purdue je nastavio sporijim tempom, oprezan zbog četvrtastog predmeta koji nije mogao prepoznati po shematskom obliku.
    
  "Ostani ovdje", šapnuo je.
    
  "Nikako, dovraga," rekla je Nina, ponovno uzimajući Samovu ruku. "Nećeš me ostaviti u mraku."
    
  Sam se nasmiješio. Bilo je lijepo ponovno se osjećati tako korisnim Nini i uživao je u njezinom stalnom dodiru.
    
  "Turbine?" ponovi Sam zamišljeno kimajući glavom. Imalo je smisla ako su nacisti doista koristili ovu mrežu tunela. Bio bi to prikriveniji način proizvodnje električne energije, dok spomenuti svijet nije znao za njezino postojanje.
    
  Iz sjena ispred, Sam i Nina su čuli Purdueov uzbuđeni izvještaj: "Ah! Izgleda kao generator!"
    
  "Hvala Bogu", uzdahnula je Nina, "ne znam koliko bih dugo mogla hodati u ovom mrklom mraku."
    
  "Od kada se ti bojiš mraka?" upitao ju je Sam.
    
  "Nisam takva. Ali biti u neotvorenom, jezivom podzemnom hangaru bez svjetla da vidimo okolinu pomalo je uznemirujuće, zar ne?" objasnila je.
    
  "Da, to mogu razumjeti."
    
  Bljesak je prebrzo ugasnuo, a polako rastuća tama obavila ih je poput plašta.
    
  "Sam", rekao je Perdue.
    
  "U redu", odgovorio je Sam, čučnuvši kako bi iz torbe izvukao još jednu baklju.
    
  U tami se čuo zveckajući zvuk dok se Perdue igrao s prašnjavim strojem.
    
  "Ovo nije vaš običan generator. Siguran sam da je to neka vrsta sofisticiranog uređaja dizajniranog za razne funkcije, ali nemam pojma koje su to funkcije", rekao je Perdue.
    
  Sam je upalio još jednu baklju, ali nije vidio pokretne figure kako se približavaju u tunelu iza njih. Nina je čučnula pokraj Purduea kako bi pregledala stroj prekriven paučinom. Smješten u čvrstom metalnom okviru, podsjetio je Ninu na staru perilicu rublja. Na prednjoj strani bile su debele tipke, svaka s četiri postavke, ali oznake su izblijedjele, zbog čega je bilo nemoguće reći što bi trebale biti.
    
  Purdueovi dugi, uvježbani prsti petljali su se s nekim žicama na stražnjoj strani.
    
  "Budi oprezan, Perdue", nagovarala ga je Nina.
    
  "Ne brini, draga", nasmiješio se. "Ipak, dirnuta sam tvojom zabrinutošću. Hvala ti."
    
  "Ne budi bahat. Imam više nego dovoljno posla ovdje", obrecnula se, udarivši ga po ruci, zbog čega se nasmijao.
    
  Sam se nije mogao suzdržati od osjećaja nelagode. Kao svjetski poznati novinar, bio je na nekim od najopasnijih mjesta i susreo se s nekim od najzločestijih ljudi i lokacija na svijetu, ali morao je priznati da je prošlo mnogo vremena otkako se osjećao tako uznemireno zbog atmosfere. Da je Sam praznovjeran čovjek, vjerojatno bi zamišljao da su tuneli ukleti.
    
  Iz automobila se začuo glasan pucketavi zvuk i pljusak iskri, nakon čega je uslijedio mukotrpan, neujednačen ritam. Nina i Perdue odmaknuli su se od iznenadnog života te stvari i čuli kako motor postupno ubrzava, ustaljujući se u stalne okretaje.
    
  "Radi u leru kao traktor", primijetila je Nina, ne obraćajući se nikome posebno. Zvuk ju je podsjetio na djetinjstvo, buđenje prije zore uz zvuk paljenja djedovog traktora. Bila je to prilično ugodna uspomena ovdje, u ovom napuštenom stranom prebivalištu duhova i nacističke povijesti.
    
  Jedna po jedna, oskudnije zidne lampe su se palile. Njihovi tvrdi plastični poklopci bili su zatrpani godinama mrtvim insektima i prašinom, što je znatno smanjivalo osvjetljenje žarulja unutra. Iznenađujuće, tanke žice su još uvijek radile, ali kao što se i očekivalo, svjetlo je u najboljem slučaju bilo slabo.
    
  "Pa, barem možemo vidjeti kamo idemo", rekla je Nina, osvrćući se na naizgled beskrajan dio tunela koji se lagano savijao ulijevo nekoliko metara ispred. Iz nekog čudnog razloga, ovaj zavoj izazvao je u Samu loš predosjećaj, ali ga je zadržao za sebe. Nije ga se mogao riješiti - i to s dobrim razlogom.
    
  Iza njih, u slabo osvijetljenom prolazu podzemlja u kojem su se našli, pet malih sjena kretalo se u tami, baš kao i prije kad Nina nije primijetila.
    
  "Idemo vidjeti što je s druge strane", predložio je Perdue, odlazeći s torbom s patentnim zatvaračem prebačenom preko ramena. Nina je povukla Sama za sobom i hodali su u tišini i znatiželji, a jedini zvukovi bili su tiho zujanje turbine i zvuk njihovih koraka koji su odjekivali u golemom prostoru.
    
  "Perdue, moramo ovo brzo obaviti. Kao što sam te jučer podsjetila, Sam i ja moramo se uskoro vratiti u Mongoliju", inzistirala je Nina. Odustala je od pokušaja da sazna gdje je Renata, ali se nadala da će se vratiti u Bern s nekom utjehom, što god može učiniti da ga uvjeri u svoju odanost. Sam je Nini prepustio zadatak da ispita Perduea gdje je Renata, budući da je bila više naklonjena njemu nego Samu.
    
  "Znam, draga moja Nina. I sve ćemo ovo riješiti kad otkrijemo što je Erno znao i zašto nas je poslao u Wewelsburg, od svih mjesta. Obećavam da mogu to podnijeti, ali zasad mi samo pomozi pronaći ovu neuhvatljivu tajnu", uvjeravao ju je Purdue. Nije ni pogledao Sam dok je obećavao svoju pomoć. "Znam što žele. Znam zašto su te poslali natrag ovamo."
    
  Za sada je to bilo dovoljno, shvatila je Nina i odlučila ga više ne pritiskati.
    
  "Čuješ li to?" iznenada je upitao Sam, naćulivši uši.
    
  "Ne, što?" Nina se namrštila.
    
  "Slušajte!" upozori ga Sam, ozbiljna izraza lica. Zaustavio se u mjestu kako bi bolje čuo kucanje i otkucavanje iza njih u mraku. Sad su to čuli i Perdue i Nina.
    
  "Što je ovo?" upitala je Nina, a glas joj je očito drhtao.
    
  "Ne znam", šapnula je Purdue, podižući otvoreni dlan kako bi umirila nju i Sama.
    
  Svjetlost sa zidova postajala je sve jača i slabija dok je struja rasla i padala kroz stare bakrene žice. Nina se osvrnula i tako glasno uzdahnula da je njezin užas odjeknuo golemim labirintom.
    
  "O, Isuse!" uzviknula je, stežući ruke obje svoje suputnice s izrazom neopisivog užasa na licu.
    
  Iza njih, pet crnih pasa izašlo je iz mračnog brloga u daljini.
    
  "U redu, koliko je ovo nadrealno? Vidim li ono što mislim da vidim?" upitao je Sam, spremajući se pobjeći.
    
  Purdue se sjećao životinja iz Kölnske katedrale, gdje su on i njegova sestra bili zarobljeni. Bili su iste pasmine, s istom sklonošću apsolutnoj disciplini, pa su morali biti isti psi. Ali sada nije imao vremena razmišljati o njihovoj prisutnosti ili podrijetlu. Nisu imali drugog izbora nego...
    
  "Bježi!" viknuo je Sam, gotovo oborivši Ninu s nogu brzinom svog juriša. Perdue je slijedio njegov primjer dok su životinje jurile za njima punom brzinom. Trojica istraživača zaobišla su zavoj u nepoznatoj građevini, nadajući se da će pronaći mjesto za skrivanje ili bijeg, ali tunel se nastavio nepromijenjen kad su ih psi sustigli.
    
  Sam se okrenuo i zapalio baklju. "Naprijed! Naprijed!" viknuo je drugoj dvojici, dok je sam služio kao barikada između životinja i Perduea te Nine.
    
  "Sam!" vrisnula je Nina, ali Perdue ju je povukao naprijed u treperavo blijedo svjetlo tunela.
    
  Sam je držao vatreni štap ispred sebe, mašući njime prema rotvajlerima. Zaustavili su se ugledavši jarke plamenove, a Sam je shvatio da ima samo nekoliko sekundi da pronađe izlaz.
    
  Čuo je kako Perdueovi i Ninini koraci postupno postaju tiši kako se udaljenost među njima povećavala. Oči su mu brzo lutale s jedne strane na drugu, ali nije skidao pogled s položaja životinja. Režeći i slineći, usne su im se izvijale u bijesnoj prijetnji prema čovjeku s vatrenim štapom. Oštar zvižduk dopro je kroz požutjelu cijev, trenutačno dozivajući s kraja tunela, pretpostavio je Sam.
    
  Tri psa su se odmah okrenula i potrčala natrag, dok su druga dva ostala gdje su bila, kao da nisu ništa čula. Sam je vjerovao da ih gospodar manipulira, slično kao što pastirska zviždaljka može kontrolirati svog psa nizom različitih zvukova. Tako je kontrolirao njihove pokrete.
    
  Briljantno, pomislio je Sam.
    
  Dvojica su ostala da ga paze. Primijetio je da mu je ispad bijesa sve slabiji i slabiji.
    
  "Nina?" pozvao je. Ništa se nije javilo. "Dobro, Same", rekao je sam sebi, "sam si, mali."
    
  Kad su bljeskovi prestali, Sam je uzeo fotoaparat i uključio bljeskalicu. Bljeskalica bi ih barem privremeno zaslijepila, ali prevario se. Dvije bujne žene ignorirale su jarko svjetlo fotoaparata, ali nisu krenule naprijed. Zvižduk se ponovno začuo i počele su režati na Sama.
    
  Gdje su ostali psi? pomislio je, stojeći ukopan na mjestu.
    
  Ubrzo nakon toga, dobio je odgovor na svoje pitanje kad je čuo Ninin vrisak. Sama nije bilo briga hoće li ga životinje sustići. Morao je priskočiti Nini u pomoć. Pokazujući više hrabrosti nego zdravog razuma, novinar je potrčao u smjeru Nininog glasa. Slijedeći ga izbliza, čuo je pseće kandže kako udaraju o cement dok su ga progonili. U svakom trenutku očekivao je da će se teška masa životinje u skoku srušiti na njega, kandže se zarivaju u njegovu kožu, očnjaci se zarivaju u grlo. Dok je trčao, osvrnuo se i vidio da ga nisu sustigli. Koliko je Sam mogao shvatiti, pse su koristili da ga stjeraju u kut, a ne da ga ubiju. Ipak, to nije bio najidealniji položaj za biti.
    
  Dok je zaobilazio zavoj, uočio je još dva tunela koja su se odvajala od ovog i pripremio se jurnuti u gornji. Jedan iznad drugog, ovaj bi nadmašio brzinu rotvajlera dok je skakao prema višem ulazu.
    
  "Nina!" ponovno je pozvao, i ovaj put ju je čuo izdaleka, predaleko da bi razumio gdje je.
    
  "Sam! Sam, sakrij se!" čuo ju je kako vrišti.
    
  Dodatnom brzinom skočio je prema višem ulazu, nekoliko metara od ulaza u drugi tunel u razini tla. Udario je u hladni, tvrdi beton s tupim udarcem koji mu je gotovo slomio rebra, ali Sam se brzo provukao kroz zjapeću rupu, visoku nekih šest metara. Na njegov užas, jedan ga je pas slijedio, dok je drugi zacvilio zbog udarca svog neuspjelog pokušaja.
    
  Nina i Perdue morali su se nositi s drugima. Rotvajleri su se nekako vratili i napali ih iz zasjede s druge strane tunela.
    
  "Znaš da to znači da su svi ovi kanali povezani, zar ne?" spomenuo je Perdue dok je unosio podatke na svoj tablet.
    
  "Sad nije vrijeme za mapiranje prokletog labirinta, Purdue!" namrštila se.
    
  "Oh, ali to bi bilo dobro vrijeme, Nina", uzvratio je. "Što više informacija dobijemo o pristupnim točkama, lakše će nam biti pobjeći."
    
  "Pa što bismo trebali učiniti s njima?" pokazala je na pse koji su trčkarali oko njih.
    
  "Samo ostani miran i stišaj se", savjetovao je. "Da nas njihov gospodar želi mrtve, do sada bismo bili hrana za pse."
    
  "Oh, divno. Sad se osjećam puno bolje", rekla je Nina dok su joj oči uhvatile visoku, ljudsku sjenu ispruženu preko glatkog zida.
    
    
  Poglavlje 31
    
    
  Sam nije imao kamo otići nego besciljno trčati u tamu manjeg tunela u kojem se našao. Međutim, jedna čudna stvar bila je ta što je zujanje turbine mogao čuti mnogo glasnije sada kada je bio udaljen od glavnog tunela. Unatoč frenetičnoj jurnjavi i nekontroliranom lupanju srca, nije mogao a da se ne divi ljepoti njegovane kujice koja ga je stjerala u kut. Njezina crna dlaka imala je zdrav sjaj čak i u prigušenom svjetlu, a usta su joj se promijenila iz podsmijeha u slabašan osmijeh dok se počela opuštati, jednostavno stojeći na njegovom putu, teško dišući.
    
  "O, ne, dovoljno dobro poznajem tvoju vrstu da ne padnem na tu prijateljsku naklonost, djevojko", odvrati Sam na njezin susretljiv stav. Znao je bolje. Sam je odlučio krenuti dublje u tunel, ali ležernim tempom. Pas ne bi mogao krenuti u potjeru ako mu Sam ne da nešto za lov. Polako, ignorirajući njezino zastrašivanje, Sam se pokušao ponašati normalno i hodao je mračnim betonskim hodnikom. Ali njegove je napore prekinuo njezin neodobravajući zvuk režanja, prijeteći urlik upozorenja na koji Sam nije mogao ne obratiti pozornost.
    
  "Dobrodošli, možete poći sa mnom", rekao je srdačno, dok mu je adrenalin punio vene.
    
  Crna kučka nije htjela ništa od toga. Zlobno se nasmiješila, ponavljajući svoj stav i približavajući se nekoliko koraka meti, radi naglaska. Bilo bi glupo od Sama da pokuša pobjeći čak i od jedne životinje. Jednostavno su bile brže i smrtonosnije, ne protivnik vrijedan izazivanja. Sam je sjeo na pod i čekao da vidi što će učiniti. Ali jedina reakcija koju je njegov otmičar životinja pokazao bila je da sjedne ispred njega poput stražara. I upravo to je i bila.
    
  Sam nije htio ozlijediti psa. Bio je strastveni ljubitelj životinja, čak i onih koji su ga bili spremni rastrgati na komadiće. Ali morao se maknuti od nje u slučaju da su Perdue i Nina u opasnosti. Svaki put kad bi se pomaknuo, ona bi zarežala na njega.
    
  "Ispričavam se, gospodine Cleve", začuo se glas iz mračne špilje iza ulaza, prestrašivši Sama. "Ali ne mogu vas pustiti da odete, razumijete?" Glas je bio muški i govorio je s jakim nizozemskim naglaskom.
    
  "Ne, ne brini. Prilično sam šarmantan. Mnogi ljudi tvrde da uživaju u mom društvu", odgovorio je Sam svojim poznatim sarkastičnim tonom odbacivanja.
    
  "Drago mi je da imaš smisla za humor, Same", rekao je čovjek. "Bog zna da ima previše zabrinutih ljudi vani."
    
  U vidokrugu se pojavio muškarac. Bio je odjeven u kombinezon, baš kao Sam i njegova grupa. Bio je vrlo privlačan muškarac, a i ponašanje mu se činilo usklađenim, ali Sam je naučio da su najciviliziraniji i najobrazovaniji muškarci obično i najpokvareniji. Uostalom, svi borci Odmetničke brigade bili su visoko obrazovani i pristojni, no mogli su pribjeći nasilju i okrutnosti u tren oka. Nešto u čovjeku koji mu se suprotstavilo potaknulo je Sama da korača oprezno.
    
  "Znaš li što tražiš ovdje dolje?" upitao je čovjek.
    
  Sam je šutio. Istini za volju, nije imao pojma što on, Nina i Perdue traže, ali nije imao ni namjeru odgovarati na pitanja stranca.
    
  "Gospodine Cleve, postavio sam vam pitanje."
    
  Rotvajler je zarežao, približavajući se Samu. Bilo je istovremeno i divno i zastrašujuće što je mogla reagirati prikladno bez ikakvih naredbi.
    
  "Ne znam. Samo smo pratili neke nacrte koje smo pronašli blizu Wewelsburga", odgovorio je Sam, pokušavajući održati što jednostavniji ton. "Tko ste vi?"
    
  "Bloem. Jost Bloom, gospodine", rekao je čovjek. Sam je kimnuo. Sada je mogao odrediti naglasak, iako nije znao ime. "Mislim da bismo se trebali pridružiti gospodinu Purdueu i dr. Gouldu."
    
  Sam je bio zbunjen. Kako je ovaj čovjek znao njihova imena? I kako je znao gdje ih pronaći? "Osim toga", spomenuo je Bloom, "kroz taj tunel ne biste nikamo stigli. Služi isključivo za ventilaciju."
    
  Samu je sinulo da rotvajleri nisu mogli ući u tunelsku mrežu na isti način kao što su on i njegovi kolege ušli, pa je Nizozemac morao znati za drugu ulaznu točku.
    
  Izašli su iz sporednog tunela natrag u glavnu dvoranu, gdje je svjetlo još uvijek gorjelo, osvijetljavajući sobu. Sam je razmišljao o Bloomovom i Faceovom hladnokrvnom postupanju s njihovim ljubimcem, ali prije nego što je uspio smisliti bilo kakve planove, u daljini su se pojavile tri figure. Ostali psi su ga slijedili. Bili su to Nina i Perdue, koji su šetali još jednog mladića. Ninino se lice ozarilo kad je vidjela da je Sam živ i zdrav.
    
  "A sada, dame i gospodo, hoćemo li nastaviti?" predložio je Jost Bloom.
    
  "Gdje?" upitao sam. "Perdue je upitao.
    
  "Oh, dajte, gospodine Purdue. Nemojte se igrati sa mnom, starče. Znam tko ste, tko ste svi vi, iako nemate pojma tko sam ja, i to bi vas, prijatelji moji, trebalo učiniti vrlo opreznima u igranju sa mnom", objasnio je Bloom, nježno uzevši Ninu za ruku i odvodeći je od Purduea i Sama. "Pogotovo kada u vašem životu postoje žene kojima bi se moglo nauditi."
    
  "Ne usuđuj se prijetiti joj!" nasmijao se Sam.
    
  "Sam, smiri se", preklinjala je Nina. Nešto u Bloomu joj je govorilo da će se riješiti Sam bez oklijevanja, i bila je u pravu.
    
  "Slušajte dr. Goulda... Sam", oponašao ga je Bloom.
    
  "Oprostite, ali bismo li se trebali poznavati?" upitao je Perdue dok su počeli hodati niz golemi prolaz.
    
  "Baš vi biste trebali biti, gospodine Purdue, ali nažalost, niste", ljubazno je odgovorio Bloom.
    
  Purduea je s pravom zabrinuo nepoznatin komentar, ali se nije mogao sjetiti da ga je ikada prije sreo. Muškarac je čvrsto držao Nininu ruku, poput zaštitničkog ljubavnika, ne pokazujući neprijateljstvo, iako je znala da joj neće dopustiti da pobjegne bez znatnog žaljenja.
    
  "Još jedan tvoj prijatelj, Perdue?" upitao je Sam zajedljivim tonom.
    
  "Ne, Same", odbrusi Perdue, ali prije nego što je uspio opovrgnuti Samovu pretpostavku, Bloom se izravno obrati novinaru.
    
  "Nisam mu prijatelj, gospodine Cleve. Ali njegova sestra mi je bliska... poznanica", nasmiješio se Bloom.
    
  Perdueovo lice je od šoka postalo pepeljasto. Nina je zadržala dah.
    
  "Zato, molim te, pokušaj održati prijateljske odnose među nama, u redu?" Bloom se nasmiješila Samu.
    
  "Dakle, tako si nas pronašla?" upitala je Nina.
    
  "Naravno da ne. Agatha nije imala pojma gdje si. Pronašli smo te zahvaljujući gospodinu Cleveu", priznao je Bloom, uživajući u rastućem nepovjerenju koje je vidio kod Perduea i Nine prema njihovoj prijateljici novinarki.
    
  "Gluposti!" uzviknuo je Sam, bijesan zbog reakcija svojih kolega. "Nisam imao ništa s ovim!"
    
  "Stvarno?" upitao je Bloom s vraškim osmijehom. "Wesley, pokaži im."
    
  Mladić koji je hodao iza pasa poslušao je. Iz džepa je izvukao uređaj, nalik mobitelu bez gumba. Prikazivao je sažet pogled na teren i okolne padine, označavajući teren i, u konačnici, labirint struktura kroz koje su prolazili. Samo je jedna crvena točka pulsirala, polako se krećući duž koordinata jedne od linija.
    
  "Gledaj", rekao je Bloom, a Wesley je zaustavio Sama usred koraka. Crvena točka se zaustavila na ekranu.
    
  "Kučkin sine!" siktala je Nina na Sama, koji je u nevjerici odmahnuo glavom.
    
  "Nisam imao ništa s tim", rekao je.
    
  "To je čudno, s obzirom na to da si na njihovom sustavu za praćenje", rekao je Purdue s nadmenošću koja je razbjesnila Sama.
    
  "Ti i tvoja prokleta sestra ste mi ovo sigurno podmetnule!" vrisnuo je Sam.
    
  "Kako bi onda ovi tipovi dobili signal? Morao bi to biti jedan od njihovih tragača, Sam, da bi se pojavio na njihovim ekranima. Gdje bi te drugdje označili da već nisi bio s njima?" ustrajao je Perdue.
    
  "Ne znam!" odvrati Sam.
    
  Nina nije mogla vjerovati svojim ušima. Zbunjena, nijemo je zurila u Sama, čovjeka kojem je povjerila svoj život. Sve što je mogao učiniti bilo je žestoko poricati bilo kakvu umiješanost, ali znao je da je šteta učinjena.
    
  "Osim toga, svi smo sada ovdje. Bolje je surađivati kako nitko ne bi nastradao ili bio ubijen", nasmijao se Bloom.
    
  Bio je zadovoljan koliko je lako uspio premostiti jaz među svojim suputnicima, održavajući blago nepovjerenje. Bilo bi kontraproduktivno za njegove ciljeve da je otkrio da je vijeće pratilo Sama koristeći nanite u njegovom sustavu, slične onima sadržanima u Nininom tijelu u Belgiji prije nego što je Purdue njoj i Samu dao bočice s protuotrovom za gutanje.
    
  Sam nije vjerovao Purdueovim namjerama i naveo je Ninu da povjeruje da je i on uzeo protuotrov. No, time što nije konzumirao tekućinu koja je mogla neutralizirati nanite u njegovom tijelu, Sam je nehotice omogućio Vijeću da ga prikladno locira i prati do mjesta gdje se nalazi Ernova tajna.
    
  Sada je efektivno bio označen kao izdajnik, a nije imao dokaza za suprotno.
    
  Došli su do oštrog zavoja u tunelu i našli se pred masivnim vratima trezora, ugrađenim u zid gdje je tunel završavao. Bila su to izblijedjela siva vrata sa zahrđalim vijcima koji su ih pričvršćivali sa strane i u sredini. Grupa je zastala kako bi proučila masivna vrata pred sobom. Njihova boja bila je blijedo sivo-krem, samo se neznatno razlikovala od boje zidova i poda cijevi. Nakon detaljnijeg pregleda, mogli su vidjeti čelične cilindre koji su pričvršćivali teška vrata za okolni okvir vrata, ugrađen u debeli beton.
    
  "Gospodine Perdue, siguran sam da nam ovo možete otvoriti", rekao je Bloom.
    
  "Sumnjam", odgovorio je Perdue. "Nisam imao nitroglicerin sa sobom."
    
  "Ali vjerojatno imaš neku genijalnu tehnologiju u torbi, kao i obično, da ubrzaš prolazak kroz sva mjesta u koja uvijek guraš nos?" inzistirao je Bloom, a ton mu je očito postajao sve neprijateljskiji kako mu je strpljenje nestajalo. "Učini to na ograničeno vrijeme..." rekao je Perdueu, a zatim je jasno iznio svoju sljedeću prijetnju: "Učini to za svoju sestru."
    
  Agatha je možda već i mrtva, pomislio je Purdue, ali je zadržao bezizražajan izraz lica.
    
  Odmah je svih pet pasa počelo izgledati uznemireno, cviliti i stenjati, premještajući se s noge na nogu.
    
  "Što se dogodilo, djevojke?" upitao je Wesley životinje, žureći se da ih smiri.
    
  Grupa se osvrnula oko sebe, ali nije vidjela nikakvu opasnost. Zbunjeno su promatrali kako psi postaju izuzetno bučni, lajući iz sveg glasa prije nego što prestanu neprestano zavijati.
    
  "Zašto to rade?" upitala je Nina.
    
  Wesley je odmahnuo glavom. "Čuju stvari koje mi ne možemo. I što god to bilo, mora biti intenzivno!"
    
  Očito su životinje bile izrazito iritirane subsoničnim tonom koji ljudi nisu mogli otkriti, jer su počele očajnički zavijati, manično se vrteći na mjestu. Jedan po jedan, psi su se počeli povlačiti od vrata trezora. Wesley je zviždao u bezbrojnim varijacijama, ali psi su odbijali poslušati. Okrenuli su se i potrčali, kao da ih vrag progoni, te brzo nestali iza zavoja u daljini.
    
  "Možeš me nazvati paranoičnom, ali to je siguran znak da smo u nevolji", primijetila je Nina dok su se ostali panično osvrtali oko sebe.
    
  Jost Bloom i vjerni Wesley obojica su izvukli pištolje ispod jakni.
    
  "Ponijela si pušku?" Nina se namrštila od iznenađenja. "Zašto se onda brinuti za pse?"
    
  "Jer bi vas rastrganje od strane divljih životinja učinilo slučajnom i nesretnom smrću, dragi dr. Gould. Nemoguće je ući u trag. A pucati u takvu akustiku bilo bi jednostavno glupo", objasnio je Bloom stvarno, povlačeći okidač.
    
    
  Poglavlje 32
    
    
    
  Dva dana prije toga - Mönkh Saridag
    
    
  "Lokacija je blokirana", rekao je haker Ludwigu Bernu.
    
  Radili su danonoćno kako bi pronašli način da povrate ukradeno oružje, koje je ukradeno od odmetnute brigade više od tjedan dana ranije. Kao bivši članovi Crnog sunca, nije bilo niti jedne osobe povezane s brigadom koja nije bila majstor svog zanata, pa je bilo logično da će nekoliko IT stručnjaka biti tamo kako bi pomogli u pronalaženju opasnog Longinusa.
    
  "Izvanredno!" uzviknuo je Bern, okrećući se prema dvojici svojih kolega zapovjednika tražeći odobrenje.
    
  Jedan od njih bio je Kent Bridges, bivši operativac SAS-a i bivši pripadnik Crnog sunca 3. razine zadužen za streljivo. Drugi je bio Otto Schmidt, također pripadnik Crnog sunca 3. razine prije nego što je prebjegao u Odmetničku brigadu, profesor primijenjene lingvistike i bivši pilot borbenog zrakoplova iz Beča u Austriji.
    
  "Gdje su oni upravo sada?" upitao je Bridges.
    
  Haker je podigao obrvu. "Zapravo, najčudnije mjesto. Prema indikatorima optičkih vlakana koje smo sinkronizirali s Longinusovim hardverom, trenutno smo... u... dvorcu Wewelsburg."
    
  Trojica zapovjednika izmijenila su zbunjene poglede.
    
  "U ovo doba noći? Još nije ni jutro, zar ne, Otto?" upitao je Bern.
    
  "Ne, mislim da je sada oko 5 ujutro", odgovorio je Otto.
    
  "Dvorac Wewelsburg još nije ni otvoren, a naravno, privremenim posjetiteljima ili turistima nije dopušten ulaz noću", našalio se Bridges. "Kako je, dovraga, ovo moglo dospjeti tamo? Osim ako... lopov trenutno ne provaljuje u Wewelsburg?"
    
  Tišina je zavladala sobom dok su svi unutra razmišljali o razumnom objašnjenju.
    
  "Nije važno", Bern se iznenada oglasio. "Važno je da znamo gdje je. Dobrovoljno se javljam da idem u Njemačku da ga pronađem. Povest ću sa sobom Aleksandra Aričenkova. On je izuzetan tragač i navigator."
    
  "Učini to, Bern. Kao i uvijek, javljaj nam se svakih 11 sati. A ako naiđeš na bilo kakve probleme, samo nas obavijesti. Već imamo saveznike u svakoj zapadnoeuropskoj zemlji ako ti zatreba pojačanje", potvrdio je Bridges.
    
  "Bit će učinjeno."
    
  "Jesi li siguran da možeš vjerovati Rusu?" tiho je upitao Otto Schmidt.
    
  "Vjerujem da mogu, Otto. Ovaj čovjek mi nije dao razloga da vjerujem drugačije. Osim toga, još uvijek imamo ljude koji paze na kuću njegovih prijatelja, ali sumnjam da će ikada doći do toga. Međutim, vrijeme istječe da nam povjesničar i novinar dovedu Renatu. To me brine više nego što sam spreman priznati, ali jednu po jednu stvar", uvjeravao je Bern austrijskog pilota.
    
  "Slažem se. Sretan put, Bern", složio se Bridges.
    
  "Hvala ti, Kent. Polazimo za sat vremena, Otto. Hoćeš li biti spreman?" upitao je Bern.
    
  "Apsolutno. Vratimo ovu prijetnju od onoga tko je bio dovoljno glup da je se dočepa. Bože moj, kad bi samo znali što ta stvar može!" bjesnio je Otto.
    
  "Toga se i bojim. Imam osjećaj da točno znaju što je sposobno."
    
    
  * * *
    
    
  Nina, Sam i Perdue nisu imali pojma koliko su dugo u tunelima. Čak i pod pretpostavkom da je zora, nije bilo šanse da vide dnevnu svjetlost ovdje dolje. Sada su ih držali na nišanu, bez ikakve ideje u što su se uvalili dok su stajali pred divovskim, teškim vratima trezora.
    
  "Gospodine Perdue, ako želite", Jost Bloom gurnuo je Perduea pištoljem kako bi mogao otvoriti trezor prijenosnim plamenikom kojim je prerezao roletu u kanalizaciji.
    
  "Gospodine Bloom, ne poznajem vas, ali siguran sam da bi čovjek vaše inteligencije shvatio da se ovakva vrata ne mogu otvoriti tako bijednim alatom", odvratio je Purdue, iako je zadržao razuman ton.
    
  "Molim te, nemoj biti blag prema meni, Dave", Bloom se ohladio, "jer ne mislim na tvoj mali instrument."
    
  Sam se odupro porivu da se naruga neobičnom izboru riječi, što ga je obično navodilo na neku podrugljivu primjedbu. Ninine velike, tamne oči promatrale su Sama. Vidio je da je duboko uzrujana njegovom očitom izdajom što nije uzeo bočicu protuotrova koju mu je dala, ali imao je i svoje razloge za nepovjerenje prema Purdueu nakon svega što im je priredio u Brugesu.
    
  Purdue je znao o čemu Bloom govori. S ozbiljnim izrazom lica izvukao je teleskop nalik olovci i aktivirao ga, koristeći infracrveno svjetlo kako bi odredio debljinu vrata. Zatim je prislonio oko na malu staklenu špijunku dok je ostatak grupe čekao u iščekivanju, još uvijek progonjen jezivim okolnostima koje su uzrokovale da psi luđački laju u daljini.
    
  Purdue je prstom pritisnuo drugi gumb, ne skidajući pogled s teleskopa, i na zasunu vrata pojavila se slabašna crvena točkica.
    
  "Laserski rezač," Wesley se nasmiješio. "Jako cool."
    
  "Molim vas, požurite, gospodine Perdue. A kad završite, oslobodit ću vas ovog divnog instrumenta", rekao je Bloom. "Moji bi kolege mogli koristiti takav prototip za kloniranje."
    
  "A tko bi mogao biti vaš kolega, gospodine Bloom?" upitao je Purdue dok se snop zraka zabijao u čvrsti čelik sa žutim sjajem koji ga je slabio pri udaru.
    
  "Isti oni ljudi od kojih ste ti i tvoji prijatelji pokušavali pobjeći u Belgiji one noći kada ste trebali isporučiti Renatu", rekao je Bloom, a iskre rastaljenog čelika treperile su mu u očima poput paklene vatre.
    
  Nina je zadržala dah i pogledala Sama. Evo ih opet u društvu vijeća, malo poznatih sudaca vodstva Crnog Sunca, nakon što je Aleksandar osujetio njihovo planirano odbacivanje osramoćene vođe Renate, koju su trebali svrgnuti.
    
  Da smo sada na šahovskoj ploči, bili bismo nadrapali, pomislila je Nina, nadajući se da Perdue zna gdje je Renata. Sad bi je morao predati vijeću umjesto da pomogne Nini i Samu da je predaju Odmetničkoj brigadi. U svakom slučaju, Sam i Nina bili su u kompromitirajućem položaju, što je vodilo do gubitničkog ishoda.
    
  "Unajmio si Agatu da pronađe dnevnik", rekao je Sam.
    
  "Da, ali to nas teško da je zanimalo. Bila je to, kako kažeš, stara mamac. Znao sam da će joj, ako je unajmimo za takav pothvat, nesumnjivo trebati bratova pomoć da pronađe dnevnik, a zapravo je gospodin Purdue bio relikvija koju smo tražili", objasnio je Bloom Samu.
    
  "A sad kad smo svi ovdje, mogli bismo vidjeti što si tražio ovdje u Wewelsburgu prije nego što završimo s poslom", dodao je Wesley iza Sama.
    
  Psi su lajali i cvilili u daljini, dok je turbina nastavila zujati. To je u Nini izazvalo neodoljiv osjećaj straha i beznađa, savršeno prilagođen tmurnoj okolini. Pogledala je Josta Blooma i, što joj nije bilo svojstveno, obuzdala je svoj temperament. "Je li Agatha dobro, gospodine Bloom? Je li još uvijek pod vašom skrbi?"
    
  "Da, pod našom je skrbi", odgovorio je brzim pogledom, pokušavajući je umiriti, ali njegova šutnja o Agathinoj dobrobiti bila je zloslutan znak. Nina je pogledala Perduea. Usne su mu bile stisnute u očitoj koncentraciji, ali kao njegova bivša djevojka, znala je njegov govor tijela - Perdue je bio uzrujan.
    
  Vrata su ispustila zaglušujući zvuk koji je odjeknuo duboko u labirintu, prvi put prekidajući desetljećima dugu tišinu koja je prožimala ovu tmurnu atmosferu. Povukli su se dok su Purdue, Wesley i Sam kratko povlačili teška, nezaštićena vrata. Konačno su popustila i prevrnula se uz tresak, podižući godine prašine i razasuti požutjeli papir. Nitko se od njih nije usudio prvi ući, iako je pljesnivu komoru osvjetljavao isti niz električnih zidnih svjetiljki koje su osvjetljavale tunel.
    
  "Da vidimo što je unutra", inzistirao je Sam, držeći kameru spremnu. Bloom je pustio Ninu i krenuo naprijed s Perdueom s krivog kraja cijevi. Nina je pričekala da Sam prođe pored nje prije nego što mu je lagano stisnula ruku. "Što radiš?" Mogao je vidjeti da je bijesna na njega, ali nešto u njezinim očima sugeriralo je da odbija povjerovati da bi Sam namjerno doveo vijeće k njima.
    
  "Ovdje sam da zabilježim naša otkrića, sjećaš se?" oštro je rekao. Mahnuo je kamerom prema njoj, ali njegov ju je pogled usmjerio na digitalni ekran, gdje je mogla vidjeti da snima njihove otmičare. U slučaju da trebaju ucjenjivati vijeće ili, pod bilo kojim okolnostima, trebaju fotografske dokaze, Sam je snimio što više fotografija muškaraca i njihovih postupaka dok se pretvarao da ovaj sastanak tretira kao redovan posao.
    
  Nina je kimnula i slijedila ga u zagušljivu sobu.
    
  Pod i zidovi bili su popločani, a deseci pari fluorescentnih cijevi visjeli su sa stropa, emitirajući zasljepljujuće bijelo svjetlo koje je sada treperilo unutar oštećenih plastičnih poklopaca. Istraživači su na trenutak zaboravili tko su, svi se diveći prizoru s jednakim dijelom divljenja i strahopoštovanja.
    
  "Što je ovo mjesto?" upitao je Wesley, podižući hladne, potamnjele kirurške instrumente iz stare posude za bubrege. Iznad nje, oronula operacijska lampa stajala je tiha i beživotna, protkana mrežom era skupljenih između svojih krajeva. Popločani pod bio je prekriven jezivim mrljama, od kojih su neke izgledale poput osušene krvi, dok su druge nalikovale ostacima kemijskih spremnika koji su se lagano urezali u pod.
    
  "Izgleda kao neka vrsta istraživačkog centra", odgovorio je Perdue, koji je sam vidio i vodio takve operacije.
    
  "Što? Supervojnici? Ovdje ima puno dokaza o eksperimentiranju na ljudima", primijetila je Nina, trznuvši se pri pogledu na blago odškrinuta vrata hladnjaka na suprotnom zidu. "To su hladnjaci mrtvačnice, s nekoliko vreća za tijela naslaganih unutra..."
    
  "I poderana odjeća", primijetio je Jost s mjesta gdje je stajao, vireći iza nečega što je izgledalo kao košare za rublje. "O, Bože moj, tkanina smrdi na govno. A ima velikih lokvi krvi tamo gdje su bile ovratnice. Mislim da je dr. Gould u pravu - bili su to ljudski eksperimenti, ali sumnjam da su provedeni na nacističkim vojnicima. Odjeća ovdje izgleda kao da su je uglavnom nosili zatvorenici koncentracijskih logora."
    
  Ninine su se oči zamišljeno raširile dok se pokušavala prisjetiti što zna o koncentracijskim logorima u blizini Wewelsburga. Tiho, emotivnim i suosjećajnim tonom, podijelila je što zna o onima koji su vjerojatno nosili poderanu, krvavu odjeću.
    
  "Znam da su zatvorenici korišteni kao radnici na gradilištu Wewelsburg. Vrlo lako su mogli biti ljudi za koje je Sam rekao da ih je osjetio ovdje dolje. Dovedeni su iz Niederhagena, neki drugi iz Sachsenhausena, ali svi su činili radnu snagu za izgradnju onoga što je trebalo biti više od samog dvorca. Sad kad smo pronašli sve ovo i tunele, čini se da su glasine bile istinite", rekla je svojim muškim pratiteljima.
    
  Wesley i Sam izgledali su vrlo nelagodno u svojoj okolini. Wesley je prekrižio ruke i protrljao hladne podlaktice. Sam je upravo fotoaparatom snimio još nekoliko fotografija plijesni i hrđe u hladnjacima mrtvačnice.
    
  "Izgleda da nisu korišteni samo za teške poslove", rekao je Perdue. Odmaknuo je laboratorijski ogrtač koji je visio na zidu i otkrio debelu pukotinu urezanu duboko u zid iza njega.
    
  "Zapali to", naredio je, ne obraćajući se nikome posebno.
    
  Wesley mu je pružio svjetiljku, a kad je Purdue njome posvijetlio u rupu, zagrcnuo se od smrada ustajale vode i truleži starih kostiju koje su trunule unutra.
    
  "O, moj Bože! Pogledajte ovo!" zakašljao se, a oni su se okupili oko jame kako bi potražili ostatke onoga što je izgledalo kao dvadeset ljudi. Izbrojao je dvadeset lubanja, ali moglo ih je biti i više.
    
  "Postojao je slučaj u kojem je nekoliko Židova iz Salzkottena navodno bilo zatvoreno u tamnici u Wewelsburgu krajem 1930-ih", predložila je Nina kad je to vidjela. "Ali kasnije su navodno poslani u logor Buchenwald. Navodno. Uvijek smo mislili da je dotična tamnica skladište pod Obergruppenführerom Hersalom, ali moguće je da je to bilo ovo mjesto!"
    
  U svoj svojoj zaprepaštenosti onim što su otkrili, grupa nije primijetila da je neprestano lajanje pasa odmah prestalo.
    
    
  Poglavlje 33
    
    
  Dok je Sam fotografirao stravičnu scenu, Nininu znatiželju pobudila su druga vrata, jednostavna drvena s malim prozorom na vrhu, sada previše prljavim da bi se kroz njih vidjelo. Ispod vrata ugledala je traku svjetlosti iz istog niza svjetiljki koje su osvjetljavale sobu u kojoj su se nalazili.
    
  "Nemoj ni pomišljati da uđeš tamo", Joostove iznenadne riječi iza nje potresle su je do točke srčanog udara. Pritisnuvši ruku na prsa u šoku, Nina je uputila Joostu Blumu pogled koji je često primao od žena - iritaciju i odricanje. "Ne bez mene, kao tvog tjelohranitelja, to jest", nasmiješio se. Nina je vidjela da nizozemski vijećnik zna da je privlačan, što je bio još jedan razlog da odbije njegove lake ponude.
    
  "Sasvim sam sposobna, hvala vam, gospodine", oštro ga je zadirkivala i povukla kvaku. Trebalo je malo ohrabrenja, ali vrata su se otvorila bez puno truda, unatoč hrđi i nekorištenju.
    
  Međutim, ova soba izgledala je potpuno drugačije od prethodne. Bila je nešto privlačnija od medicinske komore smrti, ali je i dalje zadržala nacističku atmosferu slutnje.
    
  Bogato pretrpana drevnim knjigama o svemu, od arheologije do okultizma, od posthumnih udžbenika do marksizma i mitologije, soba je podsjećala na staru knjižnicu ili ured, s obzirom na veliki stol i stolicu s visokim naslonom u kutu gdje su se spajale dvije police za knjige. Knjige i mape, čak i papiri razasuti posvuda, bili su iste boje zbog debelog sloja prašine.
    
  "Sam!" pozvala je. "Sam! Moraš ovo fotografirati!"
    
  "I što ćete, molim vas, učiniti s ovim fotografijama, gospodine Cleve?" upitao je Jost Bloom Sama dok je jednu skidao s vrata.
    
  "Radite ono što novinari rade", rekao je Sam bezbrižno, "prodajte ih onome tko ponudi najviše."
    
  Bloom se nelagodno nasmijao, jasno pokazujući svoje neslaganje sa Samom. Udario je Sama po ramenu. "Tko je rekao da ćeš se izvući, mali?"
    
  "Pa, živim u sadašnjem trenutku, gospodine Bloom, i trudim se ne dopustiti da mi moćni idioti poput vas pišu sudbinu", podsmjehnuo se Sam. "Možda čak i zaradim dolar na fotografiji vašeg leša."
    
  Bez upozorenja, Bloom je snažno udario Sama u lice, odletio unatrag i srušio ga s nogu. Dok je Sam padao na čelični ormar, njegov fotoaparat se srušio na pod i razbio pri udaru.
    
  "Razgovaraš s nekim moćnim i opasnim, tko baš čvrsto drži te škotske kuglice, mali. Nemoj se usuditi to zaboraviti!" zagrmio je Jost dok je Nina potrčala Samovu pomoć.
    
  "Ne znam ni zašto ti pomažem", rekla je tiho, brišući mu krvavi nos. "Uvalio si nas u ovo sranje jer mi nisi vjerovao. Vjerovao bi Trish, ali ja nisam Trish, zar ne?"
    
  Ninine riječi su iznenadile Sama. "Čekaj, što? Nisam vjerovala tvom dečku, Nina. Nakon svega što nam je priredio, ti još uvijek vjeruješ u ono što ti govori, a ja ne. I o čemu se radi u cijeloj ovoj priči s Trish?"
    
  "Pronašla sam memoare, Same," rekla mu je Nina na uho, zabacujući mu glavu unatrag da zaustavi krvarenje. "Znam da nikad neću biti ona, ali moraš pustiti."
    
  Samovoj je vilici doslovno pala vilica. Dakle, to je mislila tamo, u kući! Pustiti Trish, a ne nju!
    
  Purdue je ušao s Wesleyjevim pištoljem uperenim u njegova leđa cijelo vrijeme, i trenutak je jednostavno nestao.
    
  "Nina, što znaš o ovom uredu? Je li to u zapisima?" upitao je Perdue.
    
  "Purdue, nitko čak ni ne zna za ovo mjesto. Kako bi moglo biti na ikakvoj ploči?" obrecnula se.
    
  Jost je pretražio neke papire na stolu. "Ovdje ima nekih apokrifnih tekstova!" objavio je, izgledajući fascinirano. "Pravi, drevni spisi!"
    
  Nina je skočila i pridružila mu se.
    
  "Znaš, u podrumu zapadne kule Wewelsburga nalazio se privatni sef koji je Himmler tamo instalirao. Samo on i zapovjednik dvorca znali su za njega, ali nakon rata njegov je sadržaj uklonjen i nikada nije pronađen", predavala je Nina, pregledavajući tajne dokumente o kojima je čula samo u legendama i drevnim povijesnim kodeksima. "Kladim se da su ga premjestili ovamo. Čak bih rekla..." Okrenula se kako bi pažljivo proučila starost literature, "da je to vrlo lako moglo biti i skladište. Mislim, vidjela si vrata kroz koja smo ušli."
    
  Kad je pogledala dolje u otvorenu ladicu, pronašla je šaku svitaka neizmjerne starine. Nina je vidjela da Jost nije svjestan toga, a nakon detaljnijeg pregleda shvatila je da je to isti papirus na kojem je bio napisan dnevnik. Otkidajući kraj svojim gracioznim prstima, nježno ga je rasklopila i pročitala nešto na latinskom što joj je oduzelo dah: "Alexandrina Bibliotes - Scenarij iz Atlantide"
    
  Je li ovo moguće? Pazila je da je nitko nije vidio dok je pažljivo slagala svitke u torbu.
    
  "Gospodine Bloom", rekla je nakon što je uzela svitke, "možete li mi reći što je još dnevnik pisao o ovom mjestu?" Zadržala je njegov ton razgovornim, ali htjela ga je zaokupiti i uspostaviti srdačniju vezu među njima kako ne bi odala svoje namjere.
    
  "Da vam kažem istinu, kodeks me nije posebno zanimao, dr. Gould. Moja jedina briga bila je iskoristiti Agathu Purdue kako bih pronašao ovog čovjeka", odgovorio je, kimajući prema Purdue dok su ostali muškarci raspravljali o starosti sobe sa skrivenim bilješkama i njezinom sadržaju. "Međutim, zanimljivo je bilo ono što je napisao negdje nakon pjesme koja vas je dovela ovamo, prije nego što smo se morali potruditi dešifrirati je."
    
  "Što je rekao?" upitala je s hinjenim zanimanjem. Ali ono što je nenamjerno prenio Nini zanimalo ju je isključivo iz povijesne perspektive.
    
  "Klaus Werner bio je gradski urbanist Kölna, jesi li znao?" upitao je. Nina je kimnula. Nastavio je: "U svom dnevniku piše da se vratio tamo gdje je bio stacioniran u Africi i vratio se egipatskoj obitelji koja je posjedovala zemlju gdje je, kako je tvrdio, vidio ovo veličanstveno svjetsko blago, zar ne?"
    
  "Da", odgovorila je, pogledavši Sama, koji je liječio modrice.
    
  "Htio ga je zadržati za sebe, baš kao i ti", nasmijao se Jost. "Ali trebala mu je pomoć kolege, arheologa koji je radio ovdje u Wewelsburgu, čovjeka po imenu Wilhelm Jordan. Pratio je Wernera kao povjesničar kako bi izvukao blago s malog posjeda jednog Egipćanina u Alžiru, baš kao i ti", veselo je ponovio svoju uvredu. "Ali kad su se vratili u Njemačku, njegov prijatelj, koji je tada vodio iskapanja u blizini Wewelsburga u ime Himmlera i visokog povjerenika SS-a, napio ga je i upucao, uzevši spomenuti plijen, koji Werner još uvijek nije izravno spomenuo u svojim spisima. Pretpostavljam da nikada nećemo saznati što je to bilo."
    
  "Baš šteta", Nina se pretvarala da suosjeća, srce joj je lupalo u prsima.
    
  Nadala se da će se nekako moći riješiti tih ne baš ljubaznih gospode prije nego kasnije. Tijekom proteklih nekoliko godina, Nina se ponosila time što se transformirala iz drske, iako pacifističke, znanstvenice u sposobnu, žestoku osobu u kakvu su je oblikovali ljudi koje je susretala. Nekad bi u ovakvoj situaciji smatrala da je njezina guska pečena; sada je razmišljala o načinima kako izbjeći hvatanje kao da se to podrazumijeva - i bilo je. U životu koji je trenutno živjela, prijetnja smrću neprestano se nadvijala nad njom i njezinim kolegama, te je postala nesvjesna sudionica u ludilu maničnih igara moći i njihovih sumnjivih likova.
    
  Zujanje turbine odjekivalo je iz hodnika - iznenadna, zaglušujuća tišina, koju je zamijenio samo tihi, zavijajući zvižduk vjetra, koji je proganjao složene tunele. Ovaj put, svi su to primijetili, zbunjeno se gledajući.
    
  "Što se upravo dogodilo?" upitao je Wesley, prvi koji je progovorio u mrtvoj tišini.
    
  "Čudno je da primjećuješ buku tek nakon što se utiša, zar ne?" rekao je glas iz druge sobe.
    
  "Da! Ali sada mogu čuti sebe kako razmišljam", rekao je drugi.
    
  Nina i Sam odmah su prepoznali glas i izmijenili izrazito zabrinute poglede.
    
  "Naše vrijeme još nije isteklo, zar ne?" upitao je Sam Ninu glasnim šapatom. Usred zbunjenih izraza lica ostalih, Nina je kimnula glavom prema Samu, poričući to. Oboje su prepoznali glasove Ludwiga Berna i svog prijatelja Alexandera Aričenkova. Purdue je također prepoznao glas Rusa.
    
  "Što Alexander radi ovdje?" upitao je Sama, ali prije nego što je uspio odgovoriti, dvojica muškaraca ušla su na vrata. Wesley je uperio pištolj u Alexandera, a Jost Bloom je grubo zgrabio sitnu Ninu za kosu i pritisnuo cijev svog Makarov pištolja na njezinu sljepoočnicu.
    
  "Molim te, nemoj", izlanula je bez razmišljanja. Bernov se pogled usredotočio na Nizozemca.
    
  "Ako naudiš dr. Gouldu, uništit ću ti cijelu obitelj, Yost", upozorio je Bern bez oklijevanja. "A znam gdje su."
    
  "Poznajete li se?" upitao je Perdue.
    
  "Ovo je jedan od vođa iz Mönkh Saridaga, gospodine Perdue", odgovorio je Alexander. Perdue je izgledao blijedo i vrlo nelagodno. Znao je zašto je tim tamo, ali nije znao kako su ga pronašli. Zapravo, prvi put u životu, ekstravagantni i bezbrižni milijarder osjećao se kao crv na udici; poštena igra jer se upuštao preduboko u mjesta koja je tamo trebao ostaviti.
    
  "Da, Jost i ja smo služili istom gospodaru dok se nisam urazumio i prestao biti pijun u rukama idiota poput Renate", nasmijao se Bern.
    
  "Kunem se Bogom, ubit ću je", ponovi Jost, povrijedivši Ninu taman toliko da je kriknula. Sam je zauzeo napadački stav, a Jost je odmah razmijenio ljutit pogled s novinarom. "Hoćeš li se opet skrivati, Gorštače?"
    
  "Jebi se, kretenu jedan! Ako joj dlaka s glave padne, otkinut ću ti kožu tim zahrđalim skalpelom u drugoj sobi. Isprobaj me!" zalajao je Sam, i mislio je to ozbiljno.
    
  "Rekao bih da te brojčano nadmašuju ne samo ljudi nego i loša sreća, druže", nasmijao se Alexander, vadeći joint iz džepa i paleći ga šibicom. "A sada, dečko, spusti oružje, ili ćemo i tebi morati staviti povodac."
    
  S tim riječima, Alexander je bacio pet psećih ogrlica Wesleyju pred noge.
    
  "Što ste učinili mojim psima?" vrištao je žestoko, vene na vratu su mu se napukle, ali Bern i Alexander su ga ignorirali. Wesley je otpustio osigurač na svom pištolju. Oči su mu bile pune suza, a usne su mu nekontrolirano drhtale. Svima koji su ga svjedočili bilo je jasno da je prevrtljiv. Bern je spustio pogled na Ninu, podsvjesno je tražeći da napravi prvi potez svojim suptilnim kimanjem glave. Bila je jedina u neposrednoj opasnosti, pa je morala skupiti hrabrost i pokušati iznenaditi Blooma.
    
  Privlačna povjesničarka zastala je na trenutak kako bi se prisjetila nečega što ju je njezina pokojna prijateljica Val jednom naučila tijekom kratkog sparinga. Nalet adrenalina pokrenuo joj je tijelo i svom snagom povukla je Bloomovu ruku za lakat, prisiljavajući ga da spusti pištolj. Purdue i Sam istovremeno su se bacili na Blooma, srušivši ga, dok je Nina još uvijek bila u njegovom stisku.
    
  Zaglušujući pucanj odjeknuo je u tunelima ispod dvorca Wewelsburg.
    
    
  Poglavlje 34
    
    
  Agatha Purdue puzala je po prljavom cementnom podu podruma u kojem se probudila. Neizdrživa bol u prsima svjedočila je o posljednjoj traumi koju je pretrpjela od ruku Wesleyja Bernarda i Josta Blooma. Prije nego što su joj ispalili dva metka u torzo, Bloom ju je satima brutalno napadao, sve dok nije izgubila svijest od boli i gubitka krvi. Jedva živa, Agatha se prisilila da se nastavi kretati na oguljenim koljenima prema malom kvadratu drveta i plastike koji je mogla vidjeti kroz krv i suze u očima.
    
  Boreći se da proširi pluća, hripala je sa svakim oštrim pokretom naprijed. Kvadrat prekidača i struja na prljavom zidu mamio ju je, ali nije osjećala da može stići tako daleko prije nego što je zaborav obuzme. Goreće, pulsirajuće, nezacjeljujuće rupe koje su ostavili metalni meci zabijeni u meso dijafragme i gornjeg dijela prsa obilno su krvarile, a osjećala se kao da su joj pluća jastučići za igle na željezničkim klinovima.
    
  Izvan sobe, svijet nije bio svjestan njezine nevolje i znala je da više nikada neće vidjeti sunce. Ali jedno je briljantna knjižničarka znala: njezini napadači neće dugo nadživjeti njezino. Kad je pratila brata do planinske tvrđave gdje se susreću Mongolija i Rusija, zakleli su se da će ukradeno oružje upotrijebiti protiv vijeća pod svaku cijenu. Umjesto da riskiraju da se na zahtjev vijeća pojavi još jedna Renata s Crnog sunca ako izgube strpljenje u potrazi za Mirelom, David i Agatha odlučili su eliminirati i vijeće.
    
  Da su ubili ljude koji su odabrali voditi Red Crnog Sunca, ne bi bilo nikoga tko bi izabrao novog vođu kada bi predali Renatu Odmetničkoj brigadi. A najbolji način za to bio bi iskoristiti Longinusa da ih sve uništi odjednom. Ali sada se suočila s vlastitom propašću, bez pojma gdje je njezin brat ili je li uopće još živ nakon što su ga Bloom i njegove zvijeri pronašli. Međutim, odlučna da učini svoj dio za veće dobro, Agatha je riskirala ubijanje nevinih ljudi, makar samo da se osveti. Osim toga, nikada nije dopustila da joj moral ili emocije nadjačaju ono što je trebalo učiniti, i namjeravala je to dokazati danas prije nego što izdahne.
    
  Pretpostavljajući da je mrtva, prebacili su kaput preko njezina tijela kako bi ga se riješili čim se vrate. Znala je da planiraju pronaći njezina brata i prisiliti ga da napusti Renatu prije nego što ga ubiju, a zatim ukloniti Renatu kako bi ubrzali postavljanje novog vođe.
    
  Kutija za napajanje ju je pozivala sve bliže i bliže.
    
  Pomoću žica u njemu mogla je preusmjeriti struju na mali srebrni odašiljač koji je Dave izradio za njezin tablet, kako bi ga koristila kao satelitski modem u Thursu. S dva slomljena prsta i većim dijelom kože oguljene sa zglobova, Agatha je pretraživala ušiveni džep kaputa kako bi izvukla mali lokator koji su ona i njezin brat izradili nakon povratka iz Rusije. Bio je dizajniran i sastavljen posebno prema Longinusovim specifikacijama i služio je kao daljinski detonator. Dave i Agatha planirali su ga upotrijebiti za uništavanje sjedišta vijeća u Brugesu, nadajući se da će eliminirati većinu, ako ne i sve, članove.
    
  Došavši do električne kutije, naslonila se na neki polomljeni, stari namještaj koji je također bio tamo bačen i zaboravljen, baš kao i Agatha Purdue. S velikim je teškoćama izvodila svoju magiju, polako i pažljivo, moleći se da ne umre prije nego što završi s postavljanjem detonacije naizgled beznačajnog superoružja koje je vješto podmetnula Wesleyju Bernardu odmah nakon što ju je drugi put silovao.
    
    
  Poglavlje 35
    
    
  Sam je zasuo Blooma udarcima dok je Nina držala Perduea u naručju. Kad je Bloomov pištolj opalio, Alexander se bacio na Wesleyja, primivši metak u rame prije nego što je Bern oborio mladića i onesvijestio ga. Perdue je ranjen u bedro Bloomovim pištoljem usmjerenim prema dolje, ali bio je pri svijesti. Nina mu je oko noge svezala komad tkanine koji je poderala na trake kako bi zasad zaustavila krvarenje.
    
  "Sam, sada možeš prestati", rekao je Bern, povlačeći Sama s mlohavog tijela Josta Blooma. Osjećao se dobro osvetiti se, pomislio je Sam i zadao si još jedan udarac prije nego što je pustio Berna da ga podigne s tla.
    
  "Uskoro ćemo se pozabaviti s vama. Čim se svi smire", rekla je Nina Perdue, ali je svoje riječi uputila Samu i Bernu. Alexander je sjedio naslonjen na zid kraj vrata, rame mu je krvarilo, pretražujući džep kaputa tražeći bočicu eliksira.
    
  "Pa što ćemo sad s njima?" upitao je Sam Berna, brišući znoj s lica.
    
  "Prvo bih htio vratiti predmet koji su nam ukrali. Zatim ćemo ih odvesti natrag u Rusiju kao taoce. Mogli bi nam pružiti mnoštvo informacija o aktivnostima Crnog sunca i obavijestiti nas o svim institucijama i članovima za koje još ne znamo", odgovorio je Bern, vežući Blooma remenima iz obližnjeg medicinskog odjela.
    
  "Kako si došla ovamo?" upitala je Nina.
    
  "Avion. Dok razgovaramo, pilot me čeka u Hanoveru. Zašto?" namrštio se.
    
  "Pa, nismo mogli pronaći predmet koji ste nam poslali da vam vratimo", rekla je Bernu sa zabrinutošću, "i pitala sam se što radite ovdje; kako ste nas pronašli."
    
  Bern je odmahnuo glavom, a blagi osmijeh mu je titrao na usnama zbog namjernog takta kojim je privlačna žena postavljala pitanja. "Pretpostavljam da je bilo neke sinkronicnosti. Vidiš, Alexander i ja smo pratili trag nečega ukradenog iz Brigade odmah nakon što ste ti i Sam krenuli na putovanje."
    
  Čučnuo je pokraj nje. Nina je mogla osjetiti da nešto sumnja, ali njegova naklonost prema njoj sprječavala ga je da izgubi smirenost.
    
  "Ono što me brine jest to što smo isprva mislili da ti i Sam imate nešto s tim. Ali Aleksandar nas je ovdje uvjerio u suprotno, i mi smo mu povjerovali, slijedeći Longinov znak da bismo trebali pronaći upravo one ljude za koje smo bili uvjereni da nemaju nikakve veze s njegovom krađom", nasmijao se.
    
  Nina je osjetila kako joj srce poskakuje od straha. Ljubaznost koju joj je Ludwig oduvijek pokazivao, prezir u glasu i očima, nestali su. "A sada mi recite, doktore Gould, što bih trebala misliti?"
    
  "Ludwig, mi nemamo nikakve veze ni s kakvom krađom!" prosvjedovala je, pažljivo praćena tonom glasa.
    
  "Kapetan Byrne bi bio bolji, dr. Gould", obrecnuo se. "I molim vas, nemojte me pokušavati drugi put ispasti budala."
    
  Nina je pogledala Alexandera tražeći podršku, ali on je bio bez svijesti. Sam je odmahnuo glavom: "Ona vam ne laže, kapetane. Mi definitivno nemamo ništa s ovim."
    
  "Kako je onda Longinus završio ovdje?" zarežao je Bern na Sama. Ustao je i okrenuo se prema Samu, njegova impozantna visina u prijetećem stavu, ledenih očiju. "To nas je dovelo ravno do tebe!"
    
  Perdue to više nije mogao podnijeti. Znao je istinu i sada su, ponovno zbog njega, Sam i Nina bili pečeni, njihovi životi ponovno u opasnosti. Mucajući od boli, podigao je ruku kako bi privukao Bernovu pozornost. "Ovo nije Samovo ili Ninino djelo, kapetane. Ne znam kako vas je Longinus doveo ovamo, jer nije ovdje."
    
  "Kako to znaš?" strogo je upitao Bern.
    
  "Jer sam ga ja ukrao", priznao je Perdue.
    
  "O, Isuse!" uzviknula je Nina, zabacujući glavu u nevjerici. "Ne možeš biti ozbiljna."
    
  "Gdje je?" viknuo je Byrne, usredotočujući se na Perduea poput lešinara koji čeka predsmrtni hropac.
    
  "Kod moje je sestre. Ali ne znam gdje je sada. Zapravo, ukrala mi ga je onog dana kad se rastala od nas u Kölnu", dodao je, odmahujući glavom zbog apsurda toga.
    
  "Bože, Perdue! Što još skrivaš?" vrisnula je Nina.
    
  "Rekao sam ti", mirno reče Sam Nini.
    
  "Nemoj, Sam! Samo nemoj to raditi!" upozorila ga je i ustala ispod Purduea. "Možeš se sam izvući iz ovoga, Purdue."
    
  Wesley se pojavio niotkuda.
    
  Zarivao je zahrđali bajunet duboko u Bernov trbuh. Nina je vrisnula. Sam ju je izvukao iz opasnosti dok je Wesley, manično se mršteći, gledao Berna ravno u oči. Izvukao je krvavi čelik iz čvrstog vakuuma Bernova tijela i zario ga natrag drugi put. Perdue se povukao što je brže mogao na jednoj nozi, dok je Sam držao Ninu čvrsto, s licem zarivenim u njegove grudi.
    
  Ali Bern se pokazao jačim nego što je Wesley zamišljao. Zgrabio je mladića za grlo i snažnim udarcem bacio obojicu na police s knjigama. Bijesnim režanjem slomio je Wesleyju ruku poput grančice i njih su se dvojica upustili u bijesnu bitku na tlu. Buka je trgnula Blooma iz obamrlosti. Njegov smijeh nadglasao je bol i rat između dvojice muškaraca na podu. Nina, Sam i Perdue namrštili su se na njegovu reakciju, ali on ih je ignorirao. Jednostavno se nastavio smijati, ravnodušan prema vlastitoj sudbini.
    
  Bern je gubio dah, rane su mu natopile hlače i čizme. Čuo je Ninu kako plače, ali nije imao vremena još jednom se diviti njezinoj ljepoti - morao je počiniti ubojstvo.
    
  Snažnim udarcem u Wesleyjev vrat imobilizirao je mladićeve živce, na trenutak ga ošamutivši, tek toliko da mu slomi vrat. Bern je pao na koljena, osjećajući kako mu život izmiče. Bloomov iritantni smijeh privukao mu je pozornost.
    
  "Molim te, ubij i njega", tiho reče Perdue.
    
  "Upravo si ubio mog asistenta, Wesleyja Bernarda!" Bloom se nasmiješio. "Odgajali su ga udomitelji u Black Sunu, jesi li znao, Ludwig? Bili su dovoljno ljubazni da mu dopuste da zadrži dio svog izvornog prezimena - Bern."
    
  Bloom je prasnuo u prodoran smijeh koji je razbjesnio sve u dometu sluha, dok su se Bernove umiruće oči utopile u zbunjenim suzama.
    
  "Upravo si ubio vlastitog sina, tata", nasmijao se Bloom. Užas je bio prevelik za Ninu.
    
  "Jako mi je žao, Ludwig!" naricala je držeći ga za ruku, ali u Bernu nije ostalo ništa. Njegovo snažno tijelo nije moglo podnijeti želju za smrću, te se blagoslovio Nininim licem prije nego što mu je svjetlost konačno napustila oči.
    
  "Niste li sretni što je Wesley mrtav, gospodine Purdue?" Bloom je usmjerio svoj otrov na Purduea. "Kao što i treba biti, nakon neizrecivih stvari koje je učinio vašoj sestri prije nego što je dokrajčio tu kučku!" Nasmijao se.
    
  Sam je zgrabio olovni držač za knjige s police iza njih. Prišao je Bloomu i bez oklijevanja ili kajanja spustio teški predmet na njegovu lubanju. Kost je pukla dok se Bloom smijao, a uznemirujuće šištanje mu je izašlo iz usta dok mu je moždana tvar curila na rame.
    
  Ninine crvene oči s zahvalnošću su gledale Sama. Sam je, pak, izgledao šokirano vlastitim postupcima, ali nije mogao ništa učiniti da to opravda. Perdue se nelagodno promeškoljio, pokušavajući dati Nini vremena da oplakuje Berna. Progutavši vlastiti gubitak, konačno je rekao: "Ako je Longinus među nama, bilo bi dobro otići. Odmah. Vijeće će uskoro primijetiti da se njihove nizozemske podružnice nisu registrirale i doći će ih tražiti."
    
  "Tako je", rekao je Sam, i skupili su sve stare dokumente koje su mogli spasiti. "I ni sekunde prije, jer je ta mrtva turbina jedan od dva krhka uređaja koji održavaju protok energije. Svjetla će se uskoro ugasiti i nadrljali smo."
    
  Purdue je brzo razmišljao. Agatha je imala Longinusa. Wesley ju je ubio. Tim je pratio Longinusa ovdje, a on je formulirao svoj zaključak. Dakle, Wesley je morao imati oružje, a idiot nije imao pojma da ga ima?
    
  Nakon što je ukrao oružje koje je želio i dodirnuo ga, Purdue je znao kako izgleda, a štoviše, znao je i kako ga sigurno transportirati.
    
  Oživjeli su Alexandera i uzeli nekoliko zavoja omotanih plastikom koje su mogli pronaći u medicinskim ormarićima. Nažalost, većina kirurških instrumenata bila je prljava i nije se mogla koristiti za zacjeljivanje Perdueovih i Alexanderovih rana, ali bilo je važnije prvo pobjeći iz đavolskog labirinta Wewelsburga.
    
  Nina se pobrinula da sakupi svaki svitak koji je mogla pronaći, u slučaju da postoji još neprocjenjivih relikvija iz drevnog svijeta koje treba spasiti. Iako ju je mučilo gađenje i tuga, jedva je čekala istražiti ezoterična blaga koja je otkrila u tajnom trezoru Heinricha Himmlera.
    
    
  Poglavlje 36
    
    
  Kasno te noći, svi su izašli iz Wewelsburga i krenuli prema pisti u Hanoveru. Alexander je odlučio skrenuti pogled sa svojih suputnika, budući da su bili tako ljubazni da su u svoj bijeg iz podzemnih tunela uključili i njegovo nesvjesno ja. Probudio se neposredno prije nego što su izašli kroz vrata koja je Purdue uklonio po njihovom dolasku, osjećajući Samova ramena kako podupiru njegovo mlitavo tijelo u slabo osvijetljenim špiljama Drugog svjetskog rata.
    
  Naravno, visoka plaća koju mu je ponudio Dave Perdue nije umanjila njegov osjećaj odanosti, te je smatrao da je bolje održati dobru volju brigade izlaskom u javnost. Planirali su se sastati s Ottom Schmidtom na pisti i kontaktirati ostale zapovjednike brigade za daljnje upute.
    
  Ipak, Perdue je šutio o svom zarobljeniku u Thursu, čak i nakon što je primio novu poruku, stavljajući psu brnjicu. To je bilo ludilo. Sada kada je izgubio sestru i Longina, ponestajalo mu je karata dok su se suprotstavljene snage okupljale protiv njega i njegovih prijatelja.
    
  "Eno ga!" Alexander je pokazao na Otta kad su stigli na aerodrom Hannover u Langenhagenu. Sjedio je u restoranu kad su ga Alexander i Nina pronašli.
    
  "Dr. Gould!" uzviknuo je radosno kad je ugledao Ninu. "Drago mi je što vas opet vidim."
    
  Njemački pilot bio je vrlo prijateljski čovjek i bio je jedan od članova brigade koji su branili Ninu i Sama kada ih je Bern optužio za krađu Longinusa. S velikim su mukom prenijeli tužnu vijest Ottu i ukratko mu ispričali što se dogodilo u istraživačkom centru.
    
  "I niste mogli vratiti njegovo tijelo?" konačno je upitao.
    
  "Ne, Herr Schmidt", ubacila se Nina, "morali smo izaći prije nego što je oružje eksplodiralo. Još uvijek nemamo pojma je li to uopće bilo tako. Predlažem da se suzdržite od slanja još ljudi tamo da izvuku Bernovo tijelo. Preopasno je."
    
  Poslušao je Ninino upozorenje, ali je brzo kontaktirao kolegu Bridgesa kako bi ga obavijestio o njihovom statusu i gubitku Longinusa. Nina i Alexander su nestrpljivo čekali, nadajući se da Sam i Perdue neće izgubiti strpljenje i da će im se pridružiti prije nego što osmisle plan akcije uz pomoć Otta Schmidta. Nina je znala da će Perdue ponuditi platiti Schmidtu za njegov trud, ali smatrala je da bi to bilo neprimjereno nakon što je Perdue uopće priznao krađu Longinusa. Alexander i Nina su se složili da će tu činjenicu zasad zadržati za sebe.
    
  "U redu, zatražio sam izvješće o stanju. Kao drug zapovjednik, ovlašten sam poduzeti bilo koju radnju koju smatram potrebnom", rekao im je Otto, vraćajući se iz zgrade u kojoj je obavio privatni poziv. "Želim da znate da gubitak Longina i kontinuirani nedostatak bilo kakve nade u uhićenje Renate ne padaju dobro meni... niti nama. Ali budući da vam vjerujem i budući da ste prijavili kada ste mogli pobjeći, odlučio sam vam pomoći..."
    
  "O, hvala vam!" Nina je s olakšanjem uzdahnula.
    
  "ALI...", nastavio je, "ne vraćam se u Mönkh Saridag praznih ruku, tako da te to ne oslobađa odgovornosti. Tvoji prijatelji, Alexander, još uvijek imaju pješčani sat koji brzo gubi pijesak. To se nije promijenilo. Jesam li jasan?"
    
  "Da, gospodine", odgovori Alexander, dok je Nina zahvalno kimnula.
    
  "Sada mi recite o svom izletu koji ste spomenuli, dr. Gould", rekao je Nini, pomičući se na stolcu kako bi pažljivo slušao.
    
  "Imam razloga vjerovati da sam otkrila drevne spise, drevne poput Svitaka s Mrtvog mora", započela je.
    
  "Mogu li ih vidjeti?" upitao je Otto.
    
  "Radije bih vam ih pokazala na nekom... privatnijem mjestu?" Nina se nasmiješila.
    
  "Gotovo. Kamo idemo?"
    
    
  * * *
    
    
  Za manje od trideset minuta, Ottov Jet Ranger, s četiri putnika - Perdueom, Alexanderom, Ninom i Samom - krenuo je prema Thursu. Zaustavit će se na imanju Perdueovih, upravo na mjestu gdje je gospođica Maisie njegovala gosta iz svojih noćnih mora, bez ičijeg znanja osim Perduea i njegove takozvane domaćice. Perdue je predložio da bi to bilo najbolje mjesto, jer se u podrumu nalazio improvizirani laboratorij u kojem bi Nina mogla ugljikom datirati svitke koje je pronašla, znanstveno datirajući organsku bazu pergamenta kako bi provjerila njihovu autentičnost.
    
  Za Otta je postojalo obećanje da će nešto uzeti od Discoveryja, iako je Perdue planirao riješiti se ove vrlo skupe i dosadne imovine što prije. Sve što je prvo želio bilo je vidjeti kako će se Ninino otkriće odvijati.
    
  "Dakle, misliš da je ovo dio Svitaka s Mrtvog mora?" upitao ju je Sam dok je postavljala opremu koju joj je Purdue dao, dok su Purdue, Alexander i Otto tražili pomoć od lokalnog liječnika kako bi im liječili rane od metaka bez previše pitanja.
    
    
  Poglavlje 37
    
    
  Gospođica Maisie ušla je u podrum s pladnjem.
    
  "Želite li čaj i kekse?" nasmiješila se Nini i Samu.
    
  "Hvala vam, gospođice Maisie. I molim vas, ako vam zatreba pomoć u kuhinji, na usluzi sam vam", ponudio je Sam sa svojim prepoznatljivim dječačkim šarmom. Nina se nasmiješila, postavljajući skener.
    
  "Oh, hvala vam, gospodine Cleve, ali mogu se sama snaći", uvjeravala ga je Maisie, uputivši Nini izraz razigranog užasa koji joj se pojavio na licu, sjećajući se kuhinjskih katastrofa koje je Sam prouzročio zadnji put kad joj je pomogao pripremiti doručak. Nina je spustila glavu i hihotala se.
    
  S rukavicama u rukama, Nina Gould s velikom nježnošću uzela je prvi svitak papirusa u ruke.
    
  "Dakle, misliš da su to svici o kojima uvijek čitamo?" upitao je Sam.
    
  "Da", nasmiješila se Nina, lice joj je sjalo od uzbuđenja, "a po mom zahrđalom latinskom znam da su ova tri posebno neuhvatljivi svici Atlantide!"
    
  "Atlantida, kao potopljeni kontinent?" upitao je, provirujući iza automobila kako bi pogledao drevne tekstove na nepoznatom jeziku, napisane izblijedjelom crnom tintom.
    
  "Tako je", odgovorila je, koncentrirajući se na pripremu krhkog pergamenta taman kako treba za tijesto.
    
  "Ali znaš, većina ovoga su nagađanja, čak i samo postojanje, a kamoli lokacija", spomenuo je Sam, naslanjajući se laktovima na stol kako bi promatrao njezine vješte ruke na djelu.
    
  "Bilo je previše slučajnosti, Sam. Nekoliko kultura dijelilo je iste doktrine, iste legende, a da ne spominjemo zemlje za koje se vjeruje da su okruživale kontinent Atlantidu, a dijelile istu arhitekturu i zoologiju", rekla je. "Ugasi to svjetlo, molim te."
    
  Prišao je glavnom prekidaču za svjetlo iznad glave, okupavajući podrum prigušenim sjajem dviju svjetiljki na suprotnim stranama sobe. Sam ju je promatrao kako radi i nije mogao a da ne osjeti beskrajno divljenje prema njoj. Ne samo da je izdržala sve opasnosti kojima su ih Purdue i njegovi pristaše izložili, već je i zadržala svoju profesionalnost, djelujući kao zaštitnica svih povijesnih blaga. Niti jednom nije pomislila prisvojiti relikvije koje je držala u rukama ili preuzeti zasluge za otkrića koja je napravila, riskirajući svoj život kako bi otkrila ljepotu nepoznate prošlosti.
    
  Pitao se što osjeća dok ga sada gleda, još uvijek rastrgana između ljubavi prema njemu i smatranja ga nekom vrstom izdajnika. Potonje nije prošlo nezapaženo. Sam je shvatio da ga Nina smatra nepovjerljivim poput Perduea, a opet je bila toliko bliska s obojicom muškaraca da nikada nije mogla istinski otići.
    
  "Sam", njezin ga je glas prekinuo iz tihog razmišljanja, "Možeš li ovo vratiti u kožni svitak, molim te? To jest, nakon što navučeš rukavice!" Pretražio je sadržaj njezine torbe i pronašao kutiju kirurških rukavica. Uzeo je jedne i svečano ih navukao, smiješeći joj se. Pružila mu je svitak. "Nastavi s usmenom pretragom kad dođeš kući", nasmiješila se. Sam se nasmijao, pažljivo stavljajući svitak u kožni svitak i uredno ga zavezujući unutra.
    
  "Misliš li da ćemo ikada moći ići kući, a da ne moramo paziti na sebe?" upitao je ozbiljnijim tonom.
    
  "Nadam se. Znaš, gledajući unatrag, ne mogu vjerovati da mi je najveća prijetnja nekoć bio Matlock i njegovo seksističko ponižavanje na sveučilištu", podijelila je, prisjećajući se svoje akademske karijere pod mentorstvom pretenciozne, pažljive kurve koja je prisvojila sva njezina postignuća kao svoja radi publiciteta kada su se ona i Sam prvi put sreli.
    
  "Nedostaje mi Bruich," napućio se Sam, jadikujući zbog odsutnosti svoje voljene mačke, "i piva s Paddyjem svakog petka navečer. Bože, čini se kao da je cijeli život daleko, zar ne?"
    
  "Da. Gotovo je kao da živimo dva života u jednom, zar ne? Ali opet, ne bismo znali ni pola onoga što imamo, niti bismo iskusili ni mrvicu nevjerojatnih stvari koje imamo, da nismo gurnuti u ovaj život, ha?" tješila ga je, iako bi istina bila da bi svoj dosadni učiteljski život u trenu vratila u udoban, siguran život.
    
  Sam je kimnuo, slažući se s tim 100 posto. Za razliku od Nine, vjerovao je da bi u prošlom životu već bio obješen na užetu koje visi s umivaonika u kupaonici. Misli o gotovo savršenom životu s pokojnom zaručnicom, sada pokojnom, proganjale bi ga s krivnjom svaki dan da još uvijek radi kao slobodni novinar za razne publikacije u Velikoj Britaniji, kao što je nekoć planirao učiniti na prijedlog svog terapeuta.
    
  Nije bilo sumnje da bi ga njegov stan, njegovi česti pijani ispadi i prošlost do sada već sustigli, ali sada nije imao vremena zadržavati se na prošlosti. Sada je morao paziti gdje hoda, naučio je brzo prosuđivati ljude i ostati živ pod svaku cijenu. Mrzio je to priznati, ali Sam je radije bio u zagrljaju opasnosti nego spavao u vatri samosažaljenja.
    
  "Trebat će nam lingvist, prevoditelj. O, Bože moj, moramo ponovno birati strance kojima možemo vjerovati", uzdahnula je, provlačeći ruku kroz kosu. To je Sama odjednom podsjetilo na Trish; kako je često vrtjela zalutali pramen kose oko prsta, puštajući ga da se vrati na mjesto nakon što bi ga čvrsto zategnula.
    
  "I siguran si da ovi svitci trebaju ukazivati na lokaciju Atlantide?" namrštio se. Koncept je bio previše nevjerojatan da bi ga Sam mogao shvatiti. Nikada nije čvrsto vjerovao u teorije zavjere, morao je priznati mnoge nedosljednosti u koje nije vjerovao dok ih nije iskusio iz prve ruke. Ali Atlantida? Po Samovom mišljenju, to je bio nekakav povijesni grad koji je potonuo.
    
  "Ne samo lokacija, već se kaže da su Atlantidski svici zabilježili tajne napredne civilizacije, toliko napredne u svoje vrijeme da su je naseljavali oni koje današnja mitologija smatra bogovima i božicama. Za stanovnike Atlantide se kaže da su posjedovali tako superiorni intelekt i metodologiju da im se pripisuje izgradnja piramida u Gizi, Same", brbljala je. Mogao je vidjeti da je Nina provela puno vremena proučavajući legendu o Atlantidi.
    
  "Pa gdje se to trebalo nalaziti?" upitao je. "I što bi, dovraga, nacisti učinili s potopljenim komadom zemlje? Nisu li već bili zadovoljni podjarmljivanjem svih kultura iznad vode?"
    
  Nina je nagnula glavu na stranu i uzdahnula zbog njegovog cinizma, ali ju je to nasmiješilo.
    
  "Ne, Sam. Mislim da je ono što su tražili bilo zapisano negdje u tim svicima. Mnogi istraživači i filozofi nagađali su o položaju otoka, a većina se slaže da se nalazi između Sjeverne Afrike i ušća Amerika", predavala je.
    
  "Stvarno je velik", primijetio je, razmišljajući o golemom dijelu Atlantskog oceana koji zauzima jedna kopnena masa.
    
  "Bio je. Prema Platonovim djelima, a potom i drugim modernijim teorijama, Atlantida je razlog zašto toliko različitih kontinenata dijeli slične stilove gradnje i faunu. Sve je to poteklo od atlantske civilizacije koja je, da tako kažem, povezala ostale kontinente", objasnila je.
    
  Sam je na trenutak razmislio. "Dakle, što misliš da bi Himmler htio?"
    
  "Znanje. Napredno znanje. Nije bilo dovoljno što su Hitler i njegovi psi mislili da superiorna rasa potječe od neke nezemaljske pasmine. Možda su mislili da su upravo to Atlantiđani i da posjeduju tajne vezane uz naprednu tehnologiju i slično", predložila je.
    
  "To bi bila opipljiva teorija", složio se Sam.
    
  Uslijedila je duga tišina koju je prekidao samo automobil. Pogledali su se u oči. Bio je to rijedak trenutak nasamo, bez prijetnje i u miješanom društvu. Nina je vidjela da nešto muči Sama. Koliko god je htjela zanemariti njihovo nedavno šokantno iskustvo, nije mogla obuzdati znatiželju.
    
  "Što se dogodilo, Same?" upitala je gotovo nehotice.
    
  "Mislio si da sam opet opsjednut Trish?" upitao je.
    
  "To sam i učinila", rekla je Nina, gledajući u pod i sklapajući ruke ispred sebe. "Vidjela sam ove hrpe bilješki i lijepih uspomena i... pomislila sam..."
    
  Sam joj je prišao u mekom svjetlu tmurnog podruma i privukao je u naručje. Pustila ga je. Zasad ju nije bilo briga u što je upleten ili koliko je morala vjerovati da nekako namjerno nije doveo vijeće k njima u Wewelsburg. Sada, ovdje, on je bio jednostavno Sam - njezin Sam.
    
  "Bilješke o nama - Trish i meni - nisu ono što misliš", šapnuo je, prstima se igrajući s njezinom kosom, obgrlivši je na potiljku, dok je drugom rukom čvrsto obavio njezin graciozan struk. Nina nije htjela pokvariti trenutak odgovorom. Htjela je da nastavi. Htjela je znati o čemu se radi. I htjela je to čuti izravno od Sama. Nina je jednostavno šutjela i pustila ga da govori, uživajući u svakom dragocjenom trenutku nasamo s njim; udišući slab miris njegove kolonjske vode i omekšivača njegova džempera, toplinu njegovog tijela uz svoje i daleki otkucaj njegova srca u njezinom.
    
  "To je samo knjiga", rekao joj je, a ona ga je čula kako se smiješi.
    
  "Što misliš?" upitala je, mršteći se na njega.
    
  "Pišem knjigu za londonskog izdavača o svemu što se dogodilo, od trenutka kada sam upoznao Patriciju do... pa, znaš", objasnio je. Njegove tamnosmeđe oči sada su se činile crnima, jedina bijela točka slabašan bljesak svjetlosti koji joj ga je činio živim - živim i stvarnim.
    
  "O, Bože, osjećam se tako glupo", zastenjala je, snažno pritišćući čelo u mišićavu udubinu na njegovim prsima. "Bila sam shrvana. Mislila sam... o, jebote, Sam, žao mi je", zacvilila je zbunjeno. On se nasmijao na njezin odgovor i, podižući njezino lice k svom, utisnuo joj dubok, senzualan poljubac na usne. Nina je osjetila kako mu se srce ubrzava, zbog čega je lagano zastenjala.
    
  Purdue se nakašljao. Stajao je na vrhu stepenica, oslanjajući se na štap kako bi većinu težine prebacio na ozlijeđenu nogu.
    
  "Vratili smo se i sve popravili", objavio je s blagim osmijehom poraza pri pogledu na njihov romantični trenutak.
    
  "Purdue!" uzviknuo je Sam. "Taj štap ti nekako daje sofisticirani izgled negativca Jamesa Bonda."
    
  "Hvala ti, Sam. Upravo sam ga iz tog razloga i odabrao. Unutra je skriven bodež, koji ću ti kasnije pokazati", namignuo je Perdue, bez puno humora.
    
  Aleksandar i Otto su mu prišli s leđa.
    
  "A jesu li dokumenti autentični, dr. Gould?" upitao je Otto Ninu.
    
  "Hmm, još ne znam. Testovi će trajati nekoliko sati prije nego što konačno saznamo jesu li to autentični apokrifni i aleksandrijski tekstovi", objasnila je Nina. "Dakle, trebali bismo moći odrediti približnu starost svih ostalih napisanih istom tintom i rukopisom iz jednog svitka."
    
  "Dok čekamo, mogu pustiti ostale da to pročitaju, zar ne?" nestrpljivo je predložio Otto.
    
  Nina je pogledala Alexandera. Nije dovoljno dobro poznavala Otta Schmidta da bi mu povjerila svoje otkriće, ali s druge strane, on je bio jedan od vođa Odmetničke brigade i stoga je mogao trenutačno odlučiti o njihovoj sudbini. Ako mu se ne sviđaju, Nina se bojala da će narediti da se Katja i Sergej ubiju dok igra pikado s Purdueovom ekipom, kao da naručuje pizzu.
    
  Aleksandar je odobravajuće kimnuo.
    
    
  Poglavlje 38
    
    
  Krupni šezdesetogodišnji Otto Schmidt sjedio je za antiknim stolom na katu u dnevnoj sobi, proučavajući natpise na svicima. Sam i Purdue igrali su pikado, izazivajući Alexandera da baca desnom rukom, budući da je ljevoruki Rus bio ozlijeđen u lijevom ramenu. Uvijek spreman riskirati, ludi Rus nastupio je izvanredno dobro, čak je pokušao rundu s bolnom rukom.
    
  Nina se pridružila Ottu nekoliko minuta kasnije. Bila je fascinirana njegovom sposobnošću čitanja dva od tri jezika koja su pronašli u svicima. Ukratko joj je ispričao o svom studiju i sklonosti prema jezicima i kulturama, što je zaintrigiralo i Ninu prije nego što je odabrala povijest kao glavni predmet. Iako je briljirala u latinskom, Austrijanac je znao čitati i hebrejski i grčki, što je bio dar s neba. Posljednje što je Nina htjela bilo je ponovno riskirati njihove živote koristeći stranca za rad na njezinim relikvijama. Još uvijek je bila uvjerena da su neonacisti koji su ih pokušali ubiti na putu do Wewelsburga bili poslani od strane grafologinje Rachel Clark i bila je zahvalna što je u njihovom društvu bilo nekoga tko im je mogao pomoći s dešifriranim dijelovima nejasnih jezika.
    
  Pomisao na Rachel Clarke uznemirila je Ninu. Da je ona bila ta koja je stajala iza krvave potjere automobilima tog dana, već bi znala da su njezini lakeji ubijeni. Pomisao da će završiti u sljedećem gradu još je više uznemirila Ninu. Kad bi morala otkriti gdje su, sjeverno od Halkirka, bili bi u većoj nevolji nego što im je potrebno.
    
  "Prema hebrejskim odjeljcima ovdje", Otto je pokazao na Ninu, "i ovdje piše da Atlantida... nije bila... bila je to prostrana zemlja kojom je vladalo deset kraljeva." Zapalio je cigaretu i udahnuo dim iz filtera prije nego što je nastavio. "Sudeći po vremenu pisanja, ovo je vrlo lako moglo biti napisano u vrijeme kada se vjeruje da je Atlantida postojala. Spominje se lokacija kontinenta, koja bi na modernim kartama smjestila svoju obalu, hm, da vidimo... od Meksika i rijeke Amazone u Južnoj Americi", zastenjao je uz još jedan izdisaj, oči su mu bile usmjerene na hebrejski spis, "duž cijele zapadne obale Europe i sjeverne Afrike." Podigao je obrvu, izgledajući impresionirano.
    
  Nina je imala sličan izraz lica. "Pretpostavljam da je odatle Atlantski ocean dobio ime. Bože moj, ovo je tako cool, kako su svi ovo mogli propustiti cijelo ovo vrijeme?" Šalila se, ali misli su joj bile iskrene.
    
  "Izgleda tako", složio se Otto. "Ali, dragi dr. Gould, morate imati na umu da nije važan opseg ili veličina, već dubina do koje se ova zemlja nalazi ispod površine."
    
  "Pretpostavljam. Ali pomislio bi čovjek da bi s tehnologijom koju imaju za prodiranje u svemir mogli razviti tehnologiju za ronjenje na velike dubine", nasmijala se.
    
  "Propovijedam zboru, gospođo", nasmiješio se Otto. "To govorim već godinama."
    
  "Što su ovo spisi?" upitala ga je, pažljivo odmotavajući još jedan svitak koji je sadržavao nekoliko zapisa koji spominju Atlantidu ili neku njezinu izvedenicu.
    
  "To je grčki. Daj da vidim", rekao je, koncentrirajući se na svaku riječ koju je pratio kažiprstom. "Tipično za razlog zašto su prokleti nacisti htjeli pronaći Atlantidu..."
    
  "Zašto?"
    
  "Ovaj tekst govori o obožavanju sunca, što je religija Atlantiđana. Obožavanje sunca... zvuči li vam to poznato?"
    
  "O, Bože, da", uzdahnula je.
    
  "Ovo je vjerojatno napisao Atenjanin. Ratovali su s Atlantiđanima, odbijajući prepustiti svoju zemlju atlantskom osvajanju, a Atenjani su ih pretukli. Ovdje, u ovom dijelu, navodi se da se kontinent nalazi 'zapadno od Herkulovih stupova'", dodao je, gnječeći opušak u pepeljari.
    
  "I to bi moglo biti?" upitala je Nina. "Čekaj, Herkulovi stupovi bili su Gibraltar. Gibraltarski tjesnac!"
    
  "Oh, dobro. Mislio sam da bi trebalo biti negdje u Sredozemlju. Zatvori ga", odgovorio je, gladeći žuti pergament i zamišljeno kimajući glavom. Bio je oduševljen starinom koju je imao čast proučavati. "Ovo je egipatski papirus, kao što vjerojatno znaš", rekao je Otto Nini sanjivim glasom, poput starog djeda koji priča djetetu priču. Nina je uživala u njegovoj mudrosti i poštovanju prema povijesti. "Najstarija civilizacija, koja je izravno potekla od superrazvijenih Atlantiđana, uspostavljena je u Egiptu. Sad, kad bih bio lirska i romantična duša", namignuo je Nini, "volio bih misliti da je baš ovaj svitak napisao pravi potomak Atlantide."
    
  Njegovo bucmasto lice bilo je puno iznenađenja, a Nina nije bila ništa manje oduševljena tom idejom. Njih dvoje su podijelili trenutak tihe blaženosti pri toj ideji prije nego što su oboje prasnuli u smijeh.
    
  "Sada samo trebamo mapirati geografiju i vidjeti možemo li ući u povijest", nasmiješio se Perdue. Stajao je i promatrao ih s čašom single malt viskija u ruci, slušajući uvjerljive informacije iz Atlantskih svitaka koje su na kraju navele Himmlera da naredi Wernerovo ubojstvo 1946. godine.
    
  Na zahtjev gostiju, Maisie je pripremila laganu večeru. Dok su se svi smjestili uz obilan obrok uz vatru, Perdue je na trenutak nestao. Sam se pitao što Perdue ovaj put skriva, odlazeći gotovo odmah nakon što je domaćica nestala kroz stražnja vrata.
    
  Činilo se da nitko drugi nije primijetio. Alexander je Nini i Ottu ispričao zastrašujuće priče o svom vremenu u Sibiru u kasnim dvadesetima, a oni su se činili potpuno očarani njegovim pričama.
    
  Nakon što je popio ostatak viskija, Sam se iskrao iz ureda kako bi krenuo Purdueovim stopama i vidio što smjera. Samu su se dosta Purdueove tajne, ali ono što je vidio kad je slijedio njega i Maisie u pansion uzavrelo mu je krv. Bilo je vrijeme da Sam prekine Purdueove nepromišljene oklade, uvijek koristeći Ninu i Sama kao pijune. Sam je izvukao mobitel iz džepa i počeo raditi ono što je najbolje znao - fotografirati poslove.
    
  Nakon što je skupio dovoljno dokaza, otrčao je natrag u kuću. Sam je sada imao nekoliko svojih tajni i, umoran od uvlačenja u sukobe s istim zlim skupinama, odlučio je da je vrijeme da promijeni uloge.
    
    
  Poglavlje 39
    
    
  Otto Schmidt je veći dio noći pažljivo izračunavao najbolju početnu točku za potragu za izgubljenim kontinentom. Nakon što je razmotrio brojne moguće ulazne točke s kojih bi započeo skeniranje za ronjenje, konačno je utvrdio da bi najbolja geografska širina i dužina bila arhipelag Madeira, smješten jugozapadno od obale Portugala.
    
  Iako je Gibraltarski tjesnac, ili ušće Sredozemnog mora, oduvijek bio popularniji izbor za većinu izleta, odabrao je Madeiru zbog blizine prethodnog otkrića spomenutog u jednom od starih registara Crnog Sunca. Sjetio se otkrića spomenutog u izvješćima Arcanea kada je istraživao lokaciju nacističko-okultnih artefakata prije nego što je poslao odgovarajuće istraživačke timove diljem svijeta u potragu za tim predmetima.
    
  Pronašli su popriličan broj fragmenata koje su tada tražili, prisjetio se. Međutim, mnogi od uistinu velikih svitaka, tkanje legendi i mitova dostupno čak i ezoteričnim umovima SS-a, svima su im izmakli. U konačnici, postali su ništa više od pustoši za one koji su ih slijedili, poput izgubljenog kontinenta Atlantide i njegovog neprocjenjivog fragmenta, kojeg su toliko tražili oni koji su upućeni.
    
  Sada je imao priliku preuzeti barem dio zasluga za otkriće jednog od najneuhvatljivijih od svih - Solonove rezidencije, za koju se kaže da je rodno mjesto prvih Arijevaca. Prema nacističkoj literaturi, bila je to jajolika relikvija koja je sadržavala DNK nadljudske rase. S takvim nalazom, Otto nije mogao ni zamisliti moć koju će brigada imati nad Crnim Suncem, a kamoli nad znanstvenim svijetom.
    
  Naravno, da je do njega, nikada ne bi dopustio svijetu pristup tako neprocjenjivom nalazu. Opći konsenzus među Odmetničkom brigadom bio je da opasne relikvije treba držati u tajnosti i dobro čuvati, kako ih ne bi zloupotrijebili oni koji napreduju na pohlepi i moći. I upravo to bi i učinio - prisvojio bi ih i zaključao u neprobojnim liticama ruskih planinskih lanaca.
    
  Samo je on znao Solonovu lokaciju, pa je odabrao Madeiru za naseljavanje preostalih dijelova potopljenog kopna. Naravno, otkrivanje barem dijela Atlantide bilo je važno, ali Otto je tražio nešto daleko moćnije, nešto vrijednije od bilo kakve zamislive procjene - nešto što svijet nikada nije trebao znati.
    
  Bilo je to prilično dugo putovanje južno od Škotske do obale Portugala, ali glavna grupa Nine, Sama i Otta nije žurila, zaustavivši se kako bi napunili helikopter gorivom i ručali na otoku Porto Santo. U međuvremenu, Purdue im je osigurao brod i opremio ga ronilačkom opremom i sonarnom opremom za skeniranje koja bi posramila bilo koji institut osim Svjetskog instituta za istraživanje morske arheologije. Imao je malu flotu jahti i ribarskih koćarica diljem svijeta, ali je svojim suradnicima u Francuskoj dao zadatak da brzo pronađu novu jahtu koja bi mogla nositi sve što mu je potrebno, a da i dalje bude dovoljno kompaktna za samostalno plovidbu.
    
  Otkriće Atlantide bilo bi Purdueovo najveće otkriće u povijesti. Nesumnjivo bi nadmašilo njegov ugled izvanrednog izumitelja i istraživača te ga katapultiralo ravno u povijesne knjige kao čovjeka koji je ponovno otkrio izgubljeni kontinent. Iznad bilo kakvog ega ili novca, to bi uzdiglo njegov status na nepokolebljiv položaj, a potonje bi mu osiguralo sigurnost i prestiž unutar bilo koje organizacije koju odabere, uključujući Red Crnog Sunca, Odmetničku brigadu ili bilo koje drugo moćno društvo koje odabere.
    
  Aleksandar je, naravno, bio s njim. Obojica su se dobro oporavila od ozljeda i, budući da su bili pravi avanturisti, nisu dopustili da ih rane spriječe u ovom istraživanju. Aleksandar je bio zahvalan što je Otto prijavio Bernovu smrt brigadi i obavijestio Bridgesa da će on i Aleksandar ovdje pomagati nekoliko dana prije povratka u Rusiju. To bi ih zasad spriječilo da pogube Sergeja i Katju, ali prijetnja je i dalje bila velika i upravo je to uvelike utjecalo na Rusovo inače veselo i bezbrižno ponašanje.
    
  Iritiralo ga je što je Perdue znao gdje se Renata nalazi, ali je ostao ravnodušan prema toj stvari. Nažalost, s obzirom na količinu novca koju mu je Perdue platio, nije rekao ni riječi o tome i nadao se da će moći nešto poduzeti prije nego što mu istekne vrijeme. Pitao se hoće li Sam i Nina i dalje biti primljeni u Brigadu, ali Otto će imati legitimnog predstavnika organizacije prisutnog da govori u njihovo ime.
    
  "Dakle, stari prijatelju, hoćemo li isploviti?" viknuo je Purdue s otvora strojarnice kroz koji je izašao.
    
  "Da, da, kapetane", viknuo je Rus s kormila.
    
  "Trebali bismo se dobro provesti, Alexander", nasmijao se Perdue, tapšući Rusa po leđima dok je uživao u povjetarcu.
    
  "Da, nekima od nas nije ostalo puno vremena", nagovijestio je Alexander neuobičajeno ozbiljnim tonom.
    
  Bilo je rano poslijepodne i ocean je bio savršeno blag, mirno dišući ispod trupa dok je blijedo sunce svjetlucalo na srebrnim prugama i površini vode.
    
  Kao licencirani kapetan poput Perduea, Alexander je unio njihove koordinate u kontrolni sustav i dvojica muškaraca krenula su iz Lorienta prema Madeiri, gdje su se trebali sastati s ostalima. Nakon što su izašli na more, grupa je trebala ploviti prema informacijama koje su im dali na svicima koje je za njih preveo austrijski pilot.
    
    
  * * *
    
    
  Nina i Sam podijelili su neke od svojih starih ratnih priča o susretima s Crnim Suncem kasnije te večeri kada su se našli s Ottom na piću, čekajući Perdueov i Alexanderov dolazak sljedećeg dana, ako sve bude išlo po planu. Otok je bio prekrasan, a vrijeme blago. Nini i Samu su dodijeljene odvojene sobe radi pristojnosti, ali Otto se nije sjetio to izravno spomenuti.
    
  "Zašto tako pažljivo skrivate svoju vezu?" upitao ih je stari pilot tijekom pauze između priča.
    
  "Što misliš?" nevino je upitao Sam, brzo pogledavši Ninu.
    
  "Očito je da ste vas dvoje bliski. O, moj Bože, stari, očito ste ljubavnici, zato prestani se ponašati kao dva tinejdžera koji se ševe ispred sobe svojih roditelja i prijavite se zajedno!" uzviknuo je, malo glasnije nego što je namjeravao.
    
  "Otto!" dahtala je Nina.
    
  "Oprosti mi što sam tako grub, draga moja Nina, ali ozbiljno. Svi smo odrasli. Ili je to zato što imaš razlog skrivati svoju aferu?" Njegov hrapavi glas dotaknuo je ogrebotinu koju su oboje izbjegavali. Ali prije nego što je itko mogao odgovoriti, Otto je shvatio i glasno izdahnuo: "Ah! Razumijem!" i zavalio se u stolicu, s pjenastim jantarnim pivom u ruci. "Tu je i treći igrač. Mislim da znam tko je to. Milijarder, naravno! Koja lijepa žena ne bi podijelila svoju naklonost s nekim tako bogatim, čak i ako joj srce žudi za manje... financijski sigurnim muškarcem?"
    
  "Dozvolite mi da vam kažem, ta me primjedba uvredljiva!" Nina je kipjela, njezin zloglasni bijes je bljesnuo.
    
  "Nina, nemoj se braniti", nagovorila ju je Sam, smiješeći se Ottu.
    
  "Ako me nećeš zaštititi, Sam, molim te, ušuti", podsmjehnula se, susrećući Ottov ravnodušni pogled. "Herr Schmidt, ne mislim da ste u poziciji generalizirati i donositi pretpostavke o mojim osjećajima prema ljudima kad apsolutno ništa ne znate o meni", ukorila je pilota oštrim tonom, koji je uspjela zadržati što tišim, s obzirom na to koliko je bila bijesna. "Žene koje susrećete na toj razini možda jesu očajne i površne, ali ja nisam takva. Ja se brinem o sebi."
    
  Uputio joj je dug, težak pogled, ljubaznost u njegovim očima pretvorila se u osvetoljubivu kaznu. Sam je osjetio kako mu se želudac steže od Ottova tihog, podsmjehljivog pogleda. Zato je pokušavao spriječiti Ninu da izgubi živce. Činilo se da je zaboravila da sudbina i Sama i nje ovisi o Ottovoj naklonosti, inače bi se Odmetnička brigada brzo obračunala s obojicom, a da ne spominjemo njihove ruske prijatelje.
    
  "Ako je tako, dr. Gould, da se morate brinuti o sebi, žao mi vas je. Ako se u ovo upuštate, bojim se da biste bolje prošli kao konkubina nekog gluhog muškarca nego kao kujica ovog bogatog idiota", odgovorio je Otto hrapavim, prijetećim pokroviteljstvom koje bi svakog mizoginija natjeralo da stane mirno i zapljeska. Ignorirajući njezin odgovor, polako se ustao sa stolca. "Moram piškiti. Sam, donesi nam još jednu."
    
  "Jesi li prokleto luda?" siknuo je Sam na nju.
    
  "Što? Jesi li čuo na što je aludirao? Bio si previše beskičmenjak da bi branio moju čast, pa što si očekivao da će se dogoditi?" obrecnula se.
    
  "Znaš da je on jedan od samo dva preostala zapovjednika od ljudi koji nas sve drže za jaja; ljudi koji su doveli Crno Sunce na koljena do danas, zar ne? Razljuti ga i svi ćemo imati ugodan pokop na moru!" podsjetio ju je Sam bezizražajno.
    
  "Ne bi li trebala pozvati svog novog dečka u bar?" našalila se, bijesna zbog svoje nemogućnosti da omalovažava muškarce u svom društvu s lakoćom kao što je to inače činila. "U osnovi me nazvao kurvom koja je spremna stati na stranu bilo koga tko je na vlasti."
    
  Bez razmišljanja, Sam je izlanuo: "Pa, između mene, Perduea i Berna, teško je reći gdje bi ti htjela namjestiti krevet, Nina. Možda on ima neko gledište koje bi htjela razmotriti."
    
  Ninine tamne oči su se raširile, ali njezin bijes je bio prigušen boli. Je li upravo čula Sama kako izgovara te riječi ili ga je neki alkoholičarski demon manipulirao? Srce ju je boljelo i u grlu joj se stvorila knedla, ali bijes je ostao, potaknut njegovom izdajom. U mislima je pokušavala shvatiti zašto je Otto nazvao Purduea slaboumnim. Je li to bio pokušaj da je povrijedi ili da je namami? Ili je on poznavao Purduea bolje od njih?
    
  Sam je jednostavno stajao tamo, ukočen, očekujući da će ga rastrgati, ali na njegov užas, Nini su navrle suze na oči, pa je jednostavno ustala i otišla. Osjećao je manje kajanja nego što je očekivao, jer se zaista tako osjećao.
    
  Ali bez obzira koliko je istina bila ugodna, ipak se osjećao kao gad što ju je rekao.
    
  Sjeo je kako bi uživao u ostatku večeri sa starim pilotom i njegovim zanimljivim pričama i savjetima. Za susjednim stolom, činilo se da dvojica muškaraca raspravljaju o cijeloj epizodi kojoj su upravo svjedočili. Turisti su govorili nizozemski ili flamanski, ali im nije smetalo što ih je Sam gledao kako razgovaraju o njemu i ženi.
    
  "Žene", nasmiješio se Sam i podigao čašu piva. Muškarci su se složili i podigli čaše.
    
  Nina je bila zahvalna što su imali odvojene sobe, inače bi ubila Sama u snu u naletu bijesa. Njezin bijes nije proizlazio toliko iz činjenice da je stao na Ottovu stranu zbog njezina kavalirskog postupanja s muškarcima, koliko iz činjenice da je morala priznati da u njegovoj izjavi ima mnogo istine. Bern joj je bila bliska prijateljica dok su bili zatvorenici u Mánh Saridagu, uglavnom zato što je namjerno upotrijebila svoj šarm kako bi ublažila njihovu sudbinu nakon što je saznala da je pljunuta slika njegove žene.
    
  Više je voljela Purdueova udvaranja kad je bila ljuta na Sama nego jednostavno rješavanje problema s njim. A što bi učinila bez Purdueove financijske podrške dok je bio odsutan? Nikada se nije trudila ozbiljno ga pronaći, ali je nastavila svoja istraživanja, financirana njegovom naklonošću prema njoj.
    
  "O, Bože", vrisnula je što je tiše mogla nakon što je zaključala vrata i srušila se na krevet, "U pravu su! Ja sam samo razmažena djevojčica koja koristi svoju karizmu i status da bi se održala na životu. Ja sam dvorska kurva svakog kralja na vlasti!"
    
    
  Poglavlje 40
    
    
  Perdue i Alexander već su skenirali oceansko dno nekoliko nautičkih milja od svog odredišta. Željeli su utvrditi postoje li ikakve anomalije ili neprirodne varijacije u geografiji padina ispod njih koje bi mogle ukazivati na ljudske strukture ili ujednačene vrhove koji bi mogli predstavljati ostatke drevne arhitekture. Bilo kakve geomorfološke nedosljednosti u površinskim značajkama mogle bi ukazivati na to da se potopljeni materijal razlikuje od lokaliziranih sedimenata, a to bi vrijedilo istražiti.
    
  "Nikad nisam znao da je Atlantida tako velika", primijetio je Alexander, gledajući perimetar postavljen na dubinskom sonaru. Prema Ottu Schmidtu, protezala se daleko preko Atlantika, između Sredozemnog mora i Sjeverne i Južne Amerike. Na zapadnoj strani zaslona dosezala je Bahame i Meksiko, što je imalo smisla za teoriju da je to razlog zašto su egipatska i južnoamerička arhitektura i religije sadržavale piramide i slične strukture koje su imale zajednički utjecaj.
    
  "O da, govorilo se da je veći od Sjeverne Afrike i Male Azije zajedno", objasnio je Perdue.
    
  "Ali onda je doslovno prevelik da bi se pronašao, jer postoje kopnene mase oko tih perimetra", rekao je Alexander, više sebi nego prisutnima.
    
  "Oh, ali siguran sam da su te kopnene mase dio temeljne ploče - poput vrhova planinskog lanca koji skrivaju ostatak planine", rekao je Perdue. "Bože moj, Alexander, zamisli kakvu bismo slavu postigli da smo otkrili taj kontinent!"
    
  Aleksandra nije zanimala slava. Jedino što ga je zanimalo bilo je saznati gdje je Renata kako bi mogao izvući Katju i Sergeja prije nego što im istekne vrijeme. Primijetio je da su Sam i Nina već bili vrlo prijatelji s drugom Schmidtom, što im je išlo u prilog, ali što se tiče dogovora, uvjeti nisu bili promijenjeni, i to ga je držalo budnim cijelu noć. Stalno je posezao za votkom kako bi se smirio, posebno kada je portugalska klima počela iritirati njegove ruske osjećaje. Zemlja je bila zapanjujuće lijepa, ali nedostajao mu je dom. Nedostajala mu je prodorna hladnoća, snijeg, goruća mjesečina i zgodne žene.
    
  Kad su stigli do otoka oko Madeire, Perdue je želio upoznati Samova i Ninu, iako je bio oprezan prema Ottu Schmidtu. Možda je Perdueova povezanost s Crnim Suncem još uvijek bila svježa, ili je možda Otto bio nezadovoljan što Perdue očito nije odabrao stranu, ali austrijski pilot nije bio u Perdueovom najužem svetištu, to je bilo sigurno.
    
  Međutim, starac je odigrao vrijednu ulogu i do sada im je bio od velike pomoći u prevođenju pergamenata na nepoznate jezike i lociranju vjerojatnog mjesta koje su tražili, pa se Purdue morao pomiriti s tim i prihvatiti prisutnost ovog čovjeka među njima.
    
  Kad su se sreli, Sam je spomenuo koliko je impresioniran brodom koji je Purdue kupio. Otto i Alexander su se pomaknuli u stranu i shvatili gdje i na kojoj dubini bi se kopno trebalo nalaziti. Nina je stajala sa strane, udišući svježi oceanski zrak i osjećajući se pomalo dezorijentirano zbog brojnih boca koralja i bezbrojnih čaša ponche koje je kupila otkako se vratila u bar. Osjećajući se depresivno i ljutito nakon Ottove uvrede, plakala je na krevetu gotovo sat vremena, čekajući da Sam i Otto odu kako bi se mogla vratiti u bar. I učinila je to, kako se i očekivalo.
    
  "Bok, draga", progovorio je Perdue pokraj nje. Lice mu je bilo crveno od sunca i soli proteklog dana ili tako nekako, ali izgledao je odmorno, za razliku od Nine. "Što nije u redu? Jesu li te dečki maltretirali?"
    
  Nina je izgledala potpuno uzrujano, a Purdue je ubrzo shvatio da nešto ozbiljno nije u redu. Nježno ju je obgrlio rukom oko ramena, uživajući u osjećaju njezina malog tijela pritisnutog uz njegovo prvi put nakon godina. Bilo je neobično da Nina Gould uopće ništa ne govori, a to je bio dovoljan dokaz da se osjećala dezorijentirano.
    
  "Dakle, kamo idemo prvo?" upitala je niotkuda.
    
  "Nekoliko kilometara zapadno odavde, Alexander i ja otkrili smo neke nepravilne formacije na dubini od nekoliko stotina stopa. Počet ću s ovom. Definitivno ne izgleda kao podvodni greben ili bilo kakva vrsta brodoloma. Proteže se oko 200 milja. Ogromna je!" nastavio je nerazgovijetno, očito neopisivo uzbuđen.
    
  "Gospodine Perdue", doviknuo je Otto, prilazeći im dvojici, "hoću li preletjeti iznad vas da vidim vaše skokove iz zraka?"
    
  "Da, gospodine", nasmiješio se Purdue, toplo pljesnuvši pilota po ramenu. "Javit ću vam se čim stignemo do prvog mjesta za ronjenje."
    
  "Dobro!" uzviknuo je Otto, pokazujući Samu palac gore. Ni Perdue ni Nina nisu mogli shvatiti zašto. "Onda ću ovdje čekati. Znate da piloti ne smiju piti, zar ne?" Otto se srdačno nasmijao i rukovao se s Perdueom. "Sretno, gospodine Perdue. A dr. Gould, vi ste kraljevska otkupnina prema standardima svakog gospodina, draga moja", rekao je neočekivano Nini.
    
  Zatečena, razmislila je o svom odgovoru, ali kao i obično, Otto ga je ignorirao i jednostavno se okrenuo na peti kako bi krenuo prema kafiću s pogledom na brane i litice odmah izvan ribolovnog područja.
    
  "Bilo je čudno. Čudno, ali iznenađujuće poželjno", promrmljala je Nina.
    
  Sam joj je bio na listi za smeće i izbjegavala ga je veći dio putovanja, osim potrebnih bilješki tu i tamo o ronilačkoj opremi i ležajevima.
    
  "Vidiš? Kladim se da ima još istraživača", rekao je Perdue Alexanderu veselo se nasmijavši, pokazujući na vrlo oronuli ribarski brod koji se ljuljao u daljini. Mogli su čuti kako se Portugalci neprestano prepiru o smjeru vjetra, sudeći po onome što su mogli razaznati iz njihovih gestikulacija. Alexander se nasmijao. To ga je podsjetilo na noć koju su on i šest drugih vojnika proveli na Kaspijskom jezeru, previše pijani za navigaciju i beznadno izgubljeni.
    
  Rijetka dva sata odmora blagoslovila su posadu ekspedicije na Atlantidu dok je Aleksandar upravljao jahtom prema geografskoj širini koju je zabilježio sekstant s kojim se konzultirao. Iako su bili zadubljeni u neobavezni razgovor i narodne priče o starim portugalskim istraživačima, odbjeglim ljubavnicima, utopljenim mornarima i autentičnosti drugih dokumenata pronađenih uz svitke Atlantide, svi su potajno željeli vidjeti leži li kontinent doista pod njima u svoj svojoj slavi. Nitko od njih nije mogao obuzdati svoje uzbuđenje zbog ronjenja.
    
  "Srećom, prije nešto manje od godinu dana počeo sam se više baviti ronjenjem u ronilačkoj školi koju je priznao PADI, samo da bih se opustio nečim drugačijim", pohvalio se Sam dok je Alexander zakopčavao patentni zatvarač na svom odijelu prije prvog ronjenja.
    
  "To je dobra stvar, Sam. Na ovim dubinama moraš znati što radiš. Nina, nedostaje li ti ovo?" upitao je Perdue.
    
  "Da," slegnula je ramenima. "Imam mamurluk dovoljno jak da ubijem bizona, a znaš kako dobro prolazi pod pritiskom."
    
  "O, da, vjerojatno ne", Alexander je kimnuo, sišući još jedan joint dok mu je vjetar mrsio kosu. "Ne brini, bit ću dobro društvo dok to dvoje zadirkuju morske pse i zavode sirene ljudožderke."
    
  Nina se nasmijala. Slika Sama i Perduea prepuštenih na milost i nemilost žena-riba bila je zabavna. Međutim, ideja o morskom psu zapravo ju je smetala.
    
  "Ne brini se za morske pse, Nina", rekao joj je Sam neposredno prije nego što je zagrizao usnik, "ne vole alkoholiziranu krv. Bit ću dobro."
    
  "Ne brinem se za tebe, Same," podsmjehnula se svojim najboljim kučkastim tonom i prihvatila joint od Alexandera.
    
  Perdue se pravio da ne čuje, ali Sam je točno znao o čemu govori. Njegova sinoćnja primjedba, njegovo iskreno zapažanje, oslabilo je njihovu vezu dovoljno da je učini osvetoljubivom. Ali nije se namjeravao ispričavati zbog toga. Trebala ju je probuditi i shvatiti njezino ponašanje te je prisiliti da jednom zauvijek donese odluku, umjesto da se igra emocijama Perduea, Sama ili bilo koga drugog koga je odabrala zabavljati dok je to smiruje.
    
  Nina je zabrinuto pogledala Perduea prije nego što je zaronio u duboku, tamnoplavu boju portugalskog Atlantika. Razmišljala je da Samu uputi strog, suženih očiju osmijeh, ali kad se okrenula da ga pogleda, od njega je ostao samo rascvjetali cvijet pjene i mjehurića na površini vode.
    
  Šteta, pomislila je, prelazeći dubokim prstom preko presavijenog papira. Nadam se da će ti sirena otkinuti jaja, Sammo.
    
    
  Poglavlje 41
    
    
  Čišćenje salona uvijek je bilo posljednje na popisu prioriteta za gospođicu Maisie i njezine dvije čistačice, ali to im je bila omiljena soba zbog velikog kamina i jezivih rezbarija. Njezine dvije podređene bile su mlade dame s lokalnog fakulteta, zaposlene za visoku naknadu pod uvjetom da nikada ne raspravljaju o imanju ili njegovim sigurnosnim mjerama. Srećom po nju, dvije djevojke bile su skromne studentice koje su uživale u znanstvenim predavanjima i maratonima u Skyrimu, a ne tipični razmaženi i nedisciplinirani tipovi koje je Maisie susrela u Irskoj kada je tamo radila u privatnom osiguranju od 1999. do 2005. godine.
    
  Njezine djevojke bile su izvrsne učenice koje su se ponosile svojim kućanskim poslovima, a ona im je redovito davala napojnice za njihovu predanost i učinkovitost. Bio je to dobar odnos. Postojalo je nekoliko dijelova imanja Thurso koje je gospođica Maisie osobno odabrala čistiti, a njezine su se djevojke trudile da se ne miješaju u njih - gostinjska kuća i podrum.
    
  Danas je bilo posebno hladno, zahvaljujući grmljavinskoj oluji najavljenoj na radiju dan ranije, za koju se očekivalo da će harati sjevernom Škotskom barem sljedeća tri dana. Vatra je pucketala u velikom kaminu, gdje su jezici plamena lizali ugljenisane zidove ciglene konstrukcije koja se protezala uz visoki dimnjak.
    
  "Jeste li skoro gotove, cure?" upitala je Maisie s vrata gdje je stajala s pladnjem.
    
  "Da, gotova sam", pozdravila je vitka brineta Linda, lupkajući perjanicom po obilnoj stražnjici svoje crvenokose prijateljice Lizzie. "Još uvijek malo zaostajem s riđokosom", našalila se.
    
  "Što je ovo?" upitala je Lizzie kad je ugledala prekrasnu rođendansku tortu.
    
  "Malo besplatnog dijabetesa", najavila je Maisie, naklonivši se.
    
  "Koji je povod?" upitala je Linda, povlačeći prijateljicu k sebi za stol.
    
  Maisie je upalila jednu svijeću u sredini: "Danas, dame, imam rođendan, a vi ste nesretne žrtve moje obavezne degustacije."
    
  "O, užas. Zvuči apsolutno užasno, zar ne, Ginger?" našalila se Linda dok se njezina prijateljica nagnula da vrhom prsta prođe kroz glazuru i proba. Maisie ju je razigrano pljesnula po ruci i podigla nož za rezanje u podrugljivoj prijetnji, zbog čega su djevojke vrisnule od oduševljenja.
    
  "Sretan rođendan, gospođice Maisie!" obje su viknule, željne da se glavna domaćica prepusti malo halloweenskog humora. Maisie se namrštila, zatvorila oči, očekujući navalu mrvica i glazure te spustila nož na tortu.
    
  Kao što se i očekivalo, udarac je uzrokovao da se torta prepolovi, a djevojke su vrisnule od oduševljenja.
    
  "Hajde, hajde", rekla je Maisie, "kopaj dublje. Nisam jela cijeli dan."
    
  "I ja", zastenjala je Lizzie dok je Linda vješto kuhala za sve njih.
    
  Zvono na vratima je zazvonilo.
    
  "Ima li još gostiju?" upitala je Linda punih usta.
    
  "O, ne, znaš da nemam prijatelja", podsmjehnula se Maisie, prevrćući očima. Upravo je zagrizla prvi zalogaj i sada ga je morala brzo progutati da bi izgledala pristojno, što je bio vrlo dosadan pothvat, baš kad je pomislila da se može opustiti. Gospođica Maisie otvorila je vrata i dočekala su je dvojica gospodina u trapericama i jaknama koje su je podsjećale na lovce ili drvosječe. Kiša ih je već zasula, a hladan vjetar puhao je preko trijema, ali nijedan od njih nije se ni trznuo niti pokušao podići ovratnike. Bilo je jasno da ih hladnoća ne smeta.
    
  "Mogu li vam pomoći?" upitala je.
    
  "Dobar dan, gospođo. Nadamo se da nam možete pomoći", rekao je viši od dvojice prijateljski nastrojenih muškaraca s njemačkim naglaskom.
    
  "S čime?"
    
  "Bez izazivanja scene ili uništavanja naše misije ovdje", nonšalantno je odgovorio drugi. Njegov ton bio je miran, vrlo uljudan, a Maisie je prepoznala naglasak negdje iz Ukrajine. Njegove bi riječi uništile većinu žena, ali Maisie je bila vješta u okupljanju ljudi i eliminiranju većine. Doista su bili lovci, kako je vjerovala, stranci poslani na misiju s naredbom da djeluju što oštrije kada ih se isprovocira, otuda mirno ponašanje i otvoreni zahtjev.
    
  "Koja je tvoja misija? Ne mogu obećati suradnju ako to ugrožava moju vlastitu", rekla je čvrsto, dopuštajući im da je prepoznaju kao nekoga tko poznaje život. "S kim si?"
    
  "Ne možemo reći, gospođo. Možete li se, molim vas, odmaknuti?"
    
  "I zamoli svoje mlade prijatelje da ne viču", upita viši muškarac.
    
  "Gospodo, to su nevini civili. Nemojte ih uvlačiti u ovo", rekla je Maisie strože, stupivši na sredinu vrata. "Nemaju razloga vrištati."
    
  "Dobro, jer ako to učine, dat ćemo im razlog", odgovorio je Ukrajinac glasom toliko ljubaznim da je zvučao ljutito.
    
  "Gospođice Maisie! Je li sve u redu?" doviknula je Lizzie iz dnevne sobe.
    
  "Dandy, lutko! Pojedi svoju pitu!" viknula je Maisie.
    
  "Za što ste poslani ovamo? Ja sam jedini stanovnik imanja svog poslodavca sljedećih nekoliko tjedana, pa što god tražite, došli ste u krivo vrijeme. Ja sam samo domaćica", formalno ih je obavijestila, pristojno kimajući glavom prije nego što je polako zatvorila vrata.
    
  Nisu reagirali, i, začudo, upravo je to izazvalo paniku kod Maisie McFadden. Zaključala je ulazna vrata i duboko udahnula, zahvalna što su pristali na njezinu šaradu.
    
  U dnevnoj sobi se razbio tanjur.
    
  Gospođica Maisie požurila je vidjeti što se događa i zatekla svoje dvije djevojčice u čvrstom zagrljaju dvojice drugih muškaraca, koji su očito bili upleteni u njezina dva posjetitelja. Ukočila se u mjestu.
    
  "Gdje je Renata?" upitao je jedan od muškaraca.
    
  "Ja... ja ne... ja ne znam tko je to", promuca Maisie, trljajući ruke ispred sebe.
    
  Muškarac je izvukao pištolj Makarov i zario duboku ranu na Lizzieinu nogu. Počela je histerično jaukati, kao i njezina prijateljica.
    
  "Reci im da zašute ili ćemo ih ušutkati sljedećim metkom", siktao je. Maisie je poslušala, zamolivši djevojke da ostanu mirne kako ih stranci ne bi pogubili. Linda se onesvijestila, šok od upada bio je pretežak za podnijeti. Muškarac koji ju je držao jednostavno ju je spustio na pod i rekao: "Nije kao u filmovima, zar ne, dušo?"
    
  "Renata! Gdje je ona?" vrisnuo je, zgrabivši drhtavu i prestravljenu Lizzie za kosu i uperivši pištolj u njezin lakat. Sad je Maisie shvatila da misle na nezahvalnu djevojku o kojoj se trebala brinuti dok se gospodin Purdue ne vrati. Koliko god je mrzila taštu kučku, Maisie je bila plaćena da je štiti i hrani. Nije im mogla predati imovinu po nalogu svog poslodavca.
    
  "Dopusti da te odvedem k njoj", ponudila je iskreno, "ali molim te, ostavi čistačice na miru."
    
  "Zaveži ih i sakrij u ormar. Ako zacvile, probosti ćemo ih kao pariške kurve", nacerio se agresivni revolveraš, susrećući Lizziein pogled u znak upozorenja.
    
  "Samo da dignem Lindu s tla. Za ime Božje, ne možete dopustiti da dijete leži na podu na hladnoći", rekla je Maisie muškarcima, bez straha u glasu.
    
  Dopustili su joj da odvede Lindu do stolice pokraj stola. Zahvaljujući brzim pokretima njezinih vještih ruku, nisu primijetili nož za rezanje koji je gospođica Maisie izvukla ispod torte i spremila u džep pregače. Uz uzdah, prešla je rukama preko prsa kako bi očistila mrvice i ljepljivu glazuru i rekla: "Hajde."
    
  Muškarci su je slijedili kroz ogromnu blagovaonicu sa svim antikvitetima, ulazeći u kuhinju, gdje se još uvijek osjećao miris svježe pečenog kolača. Ali umjesto da ih odvede u gostinjsku kuću, ona ih je odvela u podrum. Muškarci nisu bili svjesni prijevare, jer je podrum obično bio mjesto za taoce i tajne. Soba je bila užasno mračna i mirisala je na sumpor.
    
  "Nema li ovdje svjetla?" upitao je jedan od muškaraca.
    
  "Dolje je prekidač za svjetlo. Nije dobro za kukavicu poput mene koja prezire mračne sobe, znaš. Ti prokleti horor filmovi će te svaki put pogoditi", nonšalantno je bjesnila.
    
  Na pola puta niz stepenice, Maisie se iznenada srušila u sjedeći položaj. Muškarac koji ju je slijedio spotaknuo se o njezino zgrčeno tijelo i silovito poletio niz stepenice, dok je Maisie brzo zamahnula sjekirom unatrag kako bi udarila drugog muškarca iza sebe. Debela, teška oštrica zarila se u njegovo koljeno, odvojivši mu čašicu od potkoljenice, dok su kosti prvog muškarca krckale u tami gdje je sletio, trenutačno ga ušutkavši.
    
  Dok je urlao u potpunoj agoniji, osjetila je snažan udarac u lice, koji ju je na trenutak onesposobio i onesvijestio. Kad se tamna magla razišla, Maisie je ugledala dvojicu muškaraca kako izlaze iz ulaznih vrata na odmorište iznad. Kao što joj je nalagala obuka, čak i u omamljenosti, obraćala je pozornost na njihovu interakciju.
    
  "Renata nije ovdje, idioti! Fotografije koje nam je Clive poslao prikazuju je u gostinjskoj kući! Ona je vani. Dovedite kućnu pomoćnicu!"
    
  Maisie je znala da bi se mogla nositi s trojicom da je nisu oslobodili sjekire. Još je uvijek čula napadača s koljenima kako vrišti u pozadini dok su izlazili u dvorište, gdje ih je ledena kiša zalila.
    
  "Kodovi. Unesite kodove. Znamo specifikacije sigurnosnog sustava, draga, zato nemoj ni pomišljati da se petljaš s nama", obrecnuo se na nju muškarac s ruskim naglaskom.
    
  "Jesi li došao osloboditi je? Radiš li za nju?" upitala je Maisie, pritiskajući niz brojeva na prvoj tipkovnici.
    
  "Ne tiče te se", odgovori Ukrajinac s ulaznih vrata, tonom koji nije bio nimalo ljubazni. Maisie se okrenula, a oči su joj zatreperile dok je tekuća voda prekidala zvuk.
    
  "To je uglavnom moja stvar", odvratila je. "Ja sam odgovorna za nju."
    
  "Stvarno ozbiljno shvaćaš svoj posao. To je divljenja vrijedno", pokroviteljski je rekao prijateljski Nijemac na ulaznim vratima. Snažno je pritisnuo lovački nož uz njezinu ključnu kost. "A sada otvori ta prokleta vrata."
    
  Maisie je otvorila prva vrata. Troje ih je ušlo s njom u prostor između dvoja vrata. Kad bi ih uspjela provesti s Renatom i zatvoriti vrata, mogla bi ih zaključati s njihovim plijenom i kontaktirati gospodina Purduea za pojačanje.
    
  "Otvorite sljedeća vrata", naredio je Nijemac. Znao je što planira i pobrinuo se da prva intervenira kako ih ne bi mogla blokirati. Pokazao je Ukrajincu da zauzme njegovo mjesto na vanjskim vratima. Maisie je otvorila sljedeća vrata, nadajući se da će joj Mirela pomoći da se riješi uljeza, ali nije znala razmjere Mirelinih sebičnih igara moći. Zašto bi pomagala svojim otmičarima u borbi protiv uljeza ako nijedna frakcija nema dobre volje prema njoj? Mirela je stajala uspravno, naslonjena na zid iza vrata, držeći se za teški porculanski poklopac WC školjke. Kad je vidjela Maisie kako ulazi na vrata, nije se mogla suzdržati od osmijeha. Njezina osveta bila je mala, ali za sada dovoljna. Svom snagom, Mirela je prevrnula poklopac i zalupila ga Maisie u lice, slomivši joj nos i čeljust jednim udarcem. Tijelo domaćice palo je na dvojicu muškaraca, ali kad je Mirela pokušala zatvoriti vrata, bili su prebrzi i prejaki.
    
  Dok je Maisie bila na podu, izvadila je komunikacijski uređaj kojim je slala izvješća Purdueu i natipkala poruku. Zatim ga je ugurala u grudnjak i ostala nepomična dok je čula kako dva bandita savladavaju i brutaliziraju zarobljenicu. Maisie nije mogla vidjeti što rade, ali je čula Mireline prigušene krike preko režanja napadača. Domaćica se okrenula da pogleda ispod sofe, ali nije mogla vidjeti ništa izravno ispred sebe. Svi su utihnuli, a onda je čula njemačku naredbu: "Dignite pansion u zrak čim izađemo iz dometa. Postavite eksploziv."
    
  Maisie je bila preslaba da bi se pomaknula, ali je ipak pokušala puzati do vrata.
    
  "Gledaj, ovaj je još živ", rekao je Ukrajinac. Ostali su muškarci mrmljali nešto na ruskom dok su postavljali detonatore. Ukrajinac je pogledao Maisie i odmahnuo glavom. "Ne brini, draga. Nećemo dopustiti da umreš strašnom smrću u vatri."
    
  Nasmiješio se iza bljeska s cijevi dok je pucanj odjekivao od jake kiše.
    
    
  Poglavlje 42
    
    
  Dubokoplavi sjaj Atlantika obavijao je dva ronioca dok su se postupno spuštali prema vrhovima prekrivenim grebenima podvodne geografske anomalije koju je Purdue otkrio na svom skeneru. Zaronio je što je dublje mogao i zabilježio materijal, stavljajući neke od različitih sedimenata u male epruvete za uzorke. Na taj je način Purdue mogao utvrditi koji su lokalni nanosi pijeska, a koji su sastavljeni od stranih materijala, poput mramora ili bronce. Sedimenti sastavljeni od minerala različitih od onih pronađenih u lokalnim morskim spojevima mogli bi se protumačiti kao moguće strani, možda umjetno stvoreni.
    
  Iz duboke tame dalekog oceanskog dna, Purdueu se učinilo da vidi prijeteće sjene morskih pasa. To ga je prestrašilo, ali nije mogao upozoriti Sama, koji je stajao nekoliko metara dalje okrenut leđima. Purdue se sakrio iza prevjesa grebena i čekao, zabrinut da će ga mjehurići odati. Konačno se usudio pažljivo pregledati područje i, na svoje olakšanje, otkrio je da je sjena samo usamljeni ronilac koji snima morski život na grebenu. Po roniočevom obrisu mogao je razaznati da je to žena i na trenutak je pomislio da bi to mogla biti Nina, ali nije namjeravao doplivati do nje i ispasti budala.
    
  Perdue je pronašao još materijala s promjenom boje koji bi mogao biti značajan i sakupio je što je više mogao. Primijetio je da se Sam sada kreće u potpuno drugom smjeru, nesvjestan Perdueove pozicije. Sam je trebao snimati fotografije i videozapise njihovih zarona kako bi mogli izvijestiti jahtu, ali brzo je nestajao u tami grebena. Nakon što je završio s prikupljanjem prvih uzoraka, Perdue je slijedio Sama kako bi vidio što radi. Dok je Perdue zaobilazio prilično veliku skupinu crnih kamenih formacija, uočio je Sama kako ulazi u špilju ispod druge slične skupine. Sam je izašao unutra kako bi snimio zidove i pod poplavljene špilje. Perdue je ubrzao kako bi ga sustigao, uvjeren da će im uskoro ponestati kisika.
    
  Povukao je Samovu peraju, gotovo ga prestrašivši do smrti. Purdue im je gestikulirao da se vrate na površinu i pokazao Samu bočice koje je napunio materijalima. Sam je kimnuo i oni su se podigli na jarku sunčevu svjetlost koja se filtrirala kroz brzo približavajuću površinu iznad njih.
    
    
  * * *
    
    
  Nakon što su utvrdili da na kemijskoj razini nema ništa neobično, grupa je bila pomalo razočarana.
    
  "Slušajte, ova kopnena masa nije ograničena samo na zapadnu obalu Europe i Afrike", podsjetila ih je Nina. "Samo zato što nema ničega određenog direktno ispod nas ne znači da nije nekoliko kilometara zapadno ili jugozapadno čak i od američke obale. Živjeli!"
    
  "Bio sam jednostavno siguran da ovdje nešto ima", uzdahnuo je Perdue, iscrpljeno zabacujući glavu unatrag.
    
  "Uskoro ćemo opet biti dolje", uvjeravao ga je Sam, umirujuće ga tapšući po ramenu. "Siguran sam da smo na tragu nečega, ali mislim da još nismo dovoljno duboko."
    
  "Slažem se sa Samom", kimnuo je Alexander, otpivši još jedan gutljaj pića. "Skener pokazuje da malo niže postoje krateri i čudne strukture."
    
  "Kad bih samo sada imao podmornicu, lako dostupnu", rekao je Perdue trljajući bradu.
    
  "Imamo tog daljinskog istraživača", ponudila je Nina. "Da, ali ne može ništa prikupiti, Nina. Može nam pokazati samo područja koja već poznajemo."
    
  "Pa, možemo pokušati vidjeti što ćemo pronaći na još jednom ronjenju", rekao je Sam, "što prije to bolje." Držao je podvodnu kameru u ruci, pregledavajući razne slike kako bi odabrao najbolje kutove za prijenos.
    
  "Točno", složio se Perdue. "Pokušajmo ponovno prije kraja dana. Samo ćemo ovaj put ići zapadnije. Same, ti zapiši sve što pronađemo."
    
  "Da, i ovaj put idem s tobom", Nina je namignula Perdueu dok se spremala odjenuti odijelo.
    
  Tijekom drugog zarona, skupili su nekoliko drevnih artefakata. Očito je bilo još potonule povijesti zapadno od ovog mjesta, dok je oceansko dno također skrivalo bogatstvo zakopane arhitekture. Perdue je izgledao uzbuđeno, ali Nina je mogla reći da predmeti nisu dovoljno stari da pripadaju slavnom atlantskom dobu i suosjećajno je odmahivala glavom svaki put kad bi Perdue pomislio da drži ključ Atlantide.
    
  Na kraju su pretražili većinu određenog područja koje su namjeravali istražiti, ali i dalje nisu pronašli trag legendarnog kontinenta. Možda su doista bili zakopani preduboko da bi se otkrili bez odgovarajućih istraživačkih plovila, a Purdue ne bi imao problema s njihovim pronalaskom kad se vrati u Škotsku.
    
    
  * * *
    
    
  Natrag u baru u Funchalu, Otto Schmidt je analizirao svoje putovanje. Stručnjaci iz Mönkh Saridaga primijetili su da je Longinus premješten. Obavijestili su Otta da više nije u Wewelsburgu, iako je još uvijek aktivan. Zapravo, uopće nisu mogli pronaći njegovu trenutnu lokaciju, što znači da se nalazio u elektromagnetskom okruženju.
    
  Također je primio dobre vijesti od svojih ljudi u Thursu.
    
  Nazvao je Odmetničku brigadu malo prije 17 sati da se javi.
    
  "Bridges, Schmidt je", rekao je sebi u bradu, sjedeći za stolom u pubu, gdje je čekao poziv s Purdueove jahte. "Imamo Renatu. Otkažite bdijenje za obitelj Strenkov. Aričenkov i ja vraćamo se za tri dana."
    
  Promatrao je flamanske turiste kako stoje vani, čekajući da im prijatelji na ribarskom brodu pristanu nakon dana provedenog na moru. Oči su mu se suzile.
    
  "Ne brini se za Purdue. Moduli za praćenje u Sam Cleveovom sustavu privukli su vijeće izravno na njega. Misle da još uvijek ima Renatu, pa će se pobrinuti za njega. Prate ga od Wewelsburga, a sada vidim da su ovdje na Madeiri da ih pokupe", obavijestio je Bridgesa.
    
  Nije ništa rekao o Solonovu mjestu, koje je postalo njegov vlastiti cilj nakon što je Renata isporučena, a Longinus pronađen. Ali njegov prijatelj Sam Cleave, posljednji posvećenik Odmetničke brigade, zaključao se u špilju koja se nalazila točno tamo gdje su se svitci ukrstili. Kao znak odanosti Brigadi, novinar je Ottu poslao koordinate lokacije za koju je vjerovao da je Solonovo mjesto, a koju je on točno odredio pomoću GPS uređaja instaliranog u svom fotoaparatu.
    
  Kad su Perdue, Nina i Sam izronili, sunce je počelo zalaziti, iako je ugodno, blago dnevno svjetlo trajalo još sat ili dva. Umorno su se popeli na jahtu, pomažući jedni drugima istovariti ronilačku opremu i istraživačku opremu.
    
  Perdue se razvedrio: "Gdje je, dovraga, Alexander?"
    
  Nina se namrštila, okrećući se cijelim tijelom kako bi dobro pogledala palubu: "Možda podetaža?"
    
  Sam je sišao u strojarnicu, a Purdue je provjerio kabinu, pramac i kuhinju.
    
  "Ništa", slegnuo je ramenima Perdue. Izgledao je jednako zapanjeno kao i Nina.
    
  Sam je izašao iz strojarnice.
    
  "Nigdje ga ne vidim", dahtao je, stavljajući ruke na bokove.
    
  "Pitam se je li luđak pao u more nakon što je popio previše votke", razmišljao je Purdue naglas.
    
  Purdueov komunikacijski uređaj se oglasio. "O, ispričajte, samo trenutak", rekao je i provjerio poruku. Bila je od Maisie McFadden. Rekli su
    
  "Lovci na pse! Razdvojite se."
    
  Perdueovo se lice smrknulo i problijedilo. Trebao mu je trenutak da stabilizira otkucaje srca i odlučio je održati mir. Bez ikakvog znaka nelagode, nakašljao se i vratio drugoj dvojici.
    
  "U svakom slučaju, moramo se vratiti u Funchal prije sumraka. Vratit ćemo se na madeirska mora čim budem imao odgovarajuću opremu za ove nepristojne dubine", objavio je.
    
  "Da, imam dobar osjećaj u vezi onoga što je ispod nas", nasmiješila se Nina.
    
  Sam je znao drugačije, ali otvorio je pivo za svakog od njih i veselio se onome što ih čeka po povratku na Madeiru. Večeras je sunce zalazilo nad više od samo Portugala.
    
    
  KRAJ
    
    
    
 Ваша оценка:
Связаться с программистом сайта.

Новые книги авторов СИ, вышедшие из печати:
О.Болдырева "Крадуш. Чужие души" М.Николаев "Вторжение на Землю"

Как попасть в этoт список

Кожевенное мастерство | Сайт "Художники" | Доска об'явлений "Книги"